Aριστοτέλης

- dolazi iz liječničke obitelji – odrastao u znanstvenom okružju što kasnije utječe na

njega. Heidegger – „Aristotel je živio, radio i umro.“ (u 4. st. pr. Kr.)

- na Akademiji se uči 20 godina i zatim se razilazi s Platonom u vezi s različitosti

svjetova ideja i pojava

o Drag mi je Platon, ali mi je draža istina

o shvatio da mu Platon ne daje odgovor na pitanje zašto bit stvari nije u samim

stvarima i zašto ne objašnjava način kako su pojave nastale od ideja – uvodi

trećeg čovjeka

o realistično odgajan – za njega nema drugog svijeta osim ovoga u kojem su

objedinjene biti i pojave, opće i pojedinačno

o dokaz trećeg čovjeka – ideja čovjeka je bit čovjeka, treba treći akter kao veza

između ideje i pojave

o zaključuje da su bit i pojava neodvojivi

- vraća se u Makedoniju da uči Aleksandra Velikog, no on ga očito nije slušao (jer je

Aristotel savjetovao ne preveliku državu)

- ako je Platon filozof i umjetnik, onda je Aristotel filozof i znanstvenik

METAFIZIKA

- 4 uzroka iz kojih se sve sastoji

o tvar ili materija – pasivna mogućnost koja može biti preoblikovana

o oblik ili forma – aktivni princip po kojem razlikujemo stvari, ona je bit – mora

biti sadržana u stvari

o uzročnik kretanja – onaj koji proizvodi promjenu iz potencijalnog u aktualno,

o njemu ovisi što će se aktualizirati

kod neživih stvari je vanjski uzročnik, kod živih unutrašnji može bit

o svrha – teleološko gledište – svrhovitost – sve je prožeto svrhom

- postoji hijerarhija oblika – što je preoblikovanije, to je savršenije

- postepeno dolazimo do bića koje je čista forma, tj. akt = Bog – teološko određenje

- treba mu prvi pokretač, a u srednjem vijeku govore da taj pokretač bude Bog, pa zato

Aristotela cijene

- Tri bivstva: jedno je sjetilno, i dijelom je vječno i dijelom propadljivo; drugo je bivstvo

nepokretno, o tome neki kažu da je odjeljivo, jedni ga dijele na dvoje, jedni u jednu

narav stavljaju oblike i matematičke stvari. Prva dva pripadaju naravoslovlju (jer su

prema kretanju), a posljednje drugoj znanosti, ako im svima nije zajedničko nikakvo

počelo. Postoji nešto treće mimo protivnostii to je tvar.

- Tri počela kretanja: 1. pojam i oblik; 2. lišenost; 3. tvar. Ono OD čega se mijenja je

pokretalo, ono ŠTO se mijenja je tvar, a ono U što s mijenja je oblik. Dalje navodi da su

tri PRATVARI (oblik, lišenost i tvar), a četiri uzroka i počela, to su one četiri causae. Od

svih stvari, prva su počela ono što je djelatnošću prvo „ovo“ i ono drugo što je

mogućnošću.

ETIKA

- njegova etika je istovremeno etika vrline i eudaimonistička etika – najveće dobro je

blaženstvo, dobro kojem težimo zbog njega samog

- dijeli vrline na etičke i dijanoetičke

o etičke – vrline volje – ako razum usmjeruje volju u izboru umjerenih stvari

o dijanoetičke – znanje, razboritost, umovanje – dio najvišeg blaženstva pri

približavanju bitku, sačuvane za mudrace

- realist i u etici – svaki čovjek može ostvariti dobro koje će mu omogućiti napredak

- vrlina – odabiračka naklonost volje koja se drži sredine u odnosu na nas, razumom

određene, i to određene tako kako bi to uradio razuman čovjek. U stvari, to je sredina

između dva loša smjera – pretjerivanja i zaostajanja za mjerom.

- Prva knjiga definira blaženstvo kao najviši cilj ljudske težnje. Krepost (Αρετε)

predstavlja put prema sreći: etičke (ćudoredne) stječu se navičajem, a dijanoetičke

(razumske) stječu se poukom.

- Druga knjiga opisuje naviku, ετχος, kao temelj kreposti koji se iskazuje u običajima.

Navikom se stječe 'čvrsto osnovno vladanje' (χεκσις, lat. Habitus) koje jamči da se

gotovo automatski čini ispravno. Navika i habitus oblikuju afekte, daju uporište vladanju

prema ugodi i neugodi.

- Treća knjiga dokazuje dragovoljnost etičkog djelovanja. Pretpostavlja odluku, izbor

između opcija (Προχαιρηισις).

- Katalog etičkih kreposti izlaže 3. Do 5. Knjige: hrabrost, umjerenost, darežljivost,

izdašnost, velikodušnost, blagoćudnost, istinitost, dosjetljivost, prijateljstvo, pravednost.

- 'Kruna' je etičkih kreposti pravednost a približava joj se prijateljstvo. Pravednost nije

'idiopragija' nego 'univerzalna pragija', pravednik mora moći sve: biti hrabar, razborit,

darežljiv. Pravednost se uvijek odnosi na druge, semper ad alterum, dobro drugoga. Ona

nije na štetu pravedniku, kako kaže Trazimah, nego na korist svima. Mjera pravednosti

nije transcedentna ideja dobra nego se dobiva hermeneutički iz ćudoredna života, iz

pitanja: Što je općenito pravedno? Kako se pravedno razdjeljuje, razmjenjuje, kažnjava?

- Šesta knjiga raspravlja o razumskim krepostima: „Neka bude pet načina kojima duša

postiže istinu s pomoću izrijeka ili nijeka, a ti su: umijeće, znanost, razboritost, mudrost,

umnost.“ (NE VI, 3). Od razumskih kreposti za djelovanje je najvažnija razboritost

(Πχρονησις) koja upravlja djelovanjem pojedinca i grada, bez nje ne bi mogli biti sretni.

Razboritost se odnosi na krajnje i pojedinačne stvari, krepost koja vodi do istine o

ljudskome. Razboritost je oblikovao prema retoričkom modelu razgovora i uzajamnoga

savjetovanja. Razborite odluke proizlaze iz savjetovanja s drugima ili sa samim sobom.

Teorija ne treba savjetovanje, ona zaključuje i izvodi vječnu i nepromjenjivu istinu

monološki. Ćudoredno djelovanje proizlazi iz ethosa i logosa. Ετχος se odgojem

oblikuje u habitus. Logos preko razboritosti omogućuje promišljen izbor i razboritu

slobodnu odluku. Naglašavanjem uloge ethosa suprotstavlja se sokratovskom

'kreposnom znanju'. Ne djelujemo samo temeljem znanja, prvo treba naučiti ispravno

promatrati. Odgoj pravoga znanja ovisan je o ethosu, bez njega nema pravoga 'oka'.

Razborit uvid ćudoredan je čin, znanje je ovisno o vrlini.

- Sedma knjiga prelazi s kreposti na njihove opreke i pokazuje posljetke neuzdržanosti te

raspravlja o užitku.

- Osma i deveta knjiga obrađuju kreposti „prijateljstva“ (Πχιλια), temelj sreće i u

privatnom i u političkom životu. „Nitko ne bi izabrao živjeti bez prijatelja, pa čak i kad

bi imao i sva ostala dobra.“ (NE VIII, 1). Prijateljstvo obuhvaća: ljubav (roditelja,

supružnika, braće), slučajno ili ograničeno prijateljstvo na putovanju ili trajnu

gostoljubivost te politički pojam prijateljstva građana u polisu, temelj zajedništva.

- U desetoj knjizi govori o užitku (Χεδονη) te o teoretskom životu filozofa kao najvišem

obliku sreće – vita contemplativa.

TRAGEDIJA

- umjetnost je oponašanje, ali stvaralačko i idealizirano

- tragedija – oponašanje ozbiljne radnje koja je u sebi završena i ima određenu veličinu,

govorom koji je otmjen i poseban za svaku vrstu u pojedinim dijelovima, licima koja

djeluju, a ne pripovijedaju, a izazivanjem sažaljenja i straha pročišćuje takve afekte

- tragedija ima etičku i odgojnu funkciju – katarza i oplemenjivanje

POLITIKA

- čovjek je po prirodi društveno biče (zoon politikon)

- onaj tko ne može živjeti u zajednici je ili zvijer ili bog

- Aristotel je realniji u viđenju politike od Platona

- razlikuje tipove vladavine

o valjana vladavina – cilj je opće dobro – kraljevstvo (1), aristokracija

(nekolicina), republika (mnogi)

o loša vladavina – cilj je osobna korist vladajućih – tiranija (1), oligarhija

(nekolicina), demokracija (mnogi)

o Filozofija politike uzdiže sredinu, mjeru . Αρετη traži vrhunsko djelo, ne

prosječnosti. U središtu su politike vezanost za polis i zajedništvo života – čovjek

je 'političko biće'. Etika i politika orijentirane su prema dobru građaninu i čestitu

čovjeku. Ne vladaju eksperti kao kod Platona, politika je zajednički govor i

međusobno savjetovanje jednakopravnih građana. Praktična filozofija izdvoje je

iz metafizike

- Praktičnu filozofiju naziva 'politikom' u općem značenju. Tu spada etika, ekonomija i

politika u užem smislu. Politika je najvažnija od svih znanosti: „budući je pak u

znanostima i umijećima svrha dobro, najveće je i najviše u najglavnijoj od svih, a

ta je nauk o državi; dobro je države ono pravedno, koje je opet na zajedničku

korist.“ Praktična filozofija obrađuje se u Nikomahovoj etici i Politici, a povezane su

Topika, Retorika i Poetika.

- Politika istražuje apsolutno najbolji oblik grada, relativno najbolji koji može ostvariti

većina te isto tako najbolji oblik grada prema danim okolnostima. Također pita kako se

može popraviti loš ustav.

- Cilj je politike pravednost, vladavina zakona, vladanje u korist vladanima – to su

kriteriji dobra poretka. Među opće ciljeve politike spada i jamstvo trajanja ustava. Bitni

su za politiku prijateljstvo među građanima i odgoj. Za razliku od Platonove

ekspertokracije Aristotel opravdava građansku politiku. Stručnjaci (liječnik ili kormilar)

nisu mjerilo etičkoga i političkoga znanja. Politika je uzajamni govor i međusobno

savjetovanje ravnopravnih građana.

- Aristotelova građanska etika i politika uz isticanje sredine i mjere cijeni postignuća i

izvrsnost. Osnovni etičko-politički pojam arete shvaća se kao vrhunsko postignuće ne

samo kao sredinja mjera. Povezuje svakodnevno s blistavim, građansko zajedništvo s

aristokratskom veličinom. Ne uzdiže kraljevstvo nego građansku vladavinu, polieteiu,

ustav grada republike.

- Rastvara jedinstvo metafizike i politike, razlučivanjem tri vrste znanja: teoretsko,

praktično i poietično.

- Politika je pisana 345.-325. Najstarije su VII i VIII knjige (oko 345.?). slijede I-III

(335.?) te IV-VI (nakon 329).

1. Knji. I – uvod s teorijom postanka grada, političkom antropologijom i ekonomijom

2. Knji. II – kritika već poznatih ustava, posebice Platonovih nacrta

3. Knji. III – temeljni pojmovi politike: građanin i ustav

4. Knji. IV-VI – ustavi, njihovo održavanje i promjena (metabole)

5. Knji. VII-VIII – najbolji grad i njemu primjeren odgoj

- Politika je praktična filozofija o sreći grada, etika o sreći pojedinca. Grad čine

građanstvo i ustav. Građanin je tko smije sudjelovati u ustanovama grada. Ustav nije

samo pravni akt nego ustroj grada, ono što ga oblikuje i održava. Razlikom kućanstva i

grada (oikos i polis) odvaja se privatno od javnoga, što je Platon u idealnom gradu

sjedinio. Grad ima prednost pred pojedincem kao organizam pred organom, supstancija

pred akcidencijom. Čovjek ne može živjeti bez grada. Zajednica nije ugovor.

- Druga je antropološka odrednica čovjeka retorička. On je biće koje ima logos (zoon

logon echon 1, 2, 1253a9-10). Logos ovdje znači um (animal rationale) i govor. Čovjek

je biće logosa, govor je sredstvo sporazumijevanja na koje su ljudi upućeni u zajednici.

Povezani su pojmovi communication i community. Političko biće savjetuje se i dogovara

u zajednici kako bi naučilo razborito djelovati i pronašlo put do sreće. Aristotel kritizira

zajedničko vlasništvo u Platonovoj Politei (II, 2-5) i Zakonima (II, 6).

- Građanin je „tko sudjeluje u skupštini i sudstvu“ (III, 1). Krepost dobra čovjeka je ista,

dok krepost valjana građanina ovisi o ustavu. Aristokracija traži izvrsnost, oligarhija

imutak, demokracija samo slobodno rođenje. U dobru ustavu svi građani trebaju imati

krepost građanina, ali ne savršeno dobra čovjeka. Demokratski ustav traži naizmjeničnu

vladavinu: „pohvaljuje se sposobnost vladati i biti vladan, i čini se kako je krepost

pravoga građanina uzmoći i lijepo vladati i bivati vladan.“ (III, 4). Politički sud puka

„bolji je ili nije lošiji“ od stručnjaka (III, 11). Zajedništvom se zbrajaju krepost i uvid

koji nadmašuju pojedinca.

- Podjela ustava u tri dobre vladavine i tri zastrane izložena je u III, 6-8 i IV-VI. Prvi

kriterij razlikovanja je najviša vlast i cilj ustava. Za dobre je vladavine cilj „opći

probitak“ (bonum commune) dok je za zastrane zasebnička korist: pojedinca (tiranija),

bogatih (oligarhija) ili siromašnih (demokracija). Redoslijed zastrana ide od najgore

tiranije do najmanje loše demokracije. Najbolji ustav određuje se u donosu prema

danim uvjetima. Negdje je kraljevstvo najbolje (III, 13, IV, 2). Najbolji državni poredak

može biti i demokracija (III, 15) i ustavni poredak (politeia IV, 8-9, 11-13).

- Kraljevstvo dijeli u pet vrsta (III, 14-17):

1) Spartansko (kralj je vrhovni zapovjednik)

2) Barbarsko

3) Izabranih presuditelja (pr. Pitak, Solon)

4) Junačkoga doba prema zakonu i izoborom podanika

5) Kraljevstvo očinske i gospodarske vladavine

- Protivi se neograničenoj jednovladi. Svakom ustavu preporučuje vladavinu zakona

pred osobnom valdavinom jer je neosobni zakon oslobođen strasti.

- Hipotetički pita što bi bilo kada bi postojao čovjek koji krepošću druge toliko

nadmašuje da ne bi više mogao biti „dijelom države“. Takva istaknuta čovjeka ne bi

trebalo ni odstraniti niti prognati iz grada. On je sam sebi zakon i ne može se njime

vladati. „Preostaje, dakle, kako se čini i naravnim, da svi takvog slušaju rado, tako te ti

budu doživotni kraljevi u državama.“ Od Hegela do Kelsena to se mjesto navodi kao

dokaz Aristotelove blizine Aleksandru Makedonskom i njegovoj monarhiji.

- Za Aristotela je kraljevstvo postalo anakronizam. „Nu sada ne nastaju kraljevstva.“

(V, 10, 1313 a 4). Jer je broj jednakih ljudi postao prevelik tako da se nitko više ne ističe

toliko veličinom. Aristokraciji daje prednost pred kraljevstvom. Razlikuje tri oblika :

1) U pravom smislu kao vladavina kreposnih koja ukida razdvoj 'dobra čovjeka' i 'valjana

građanina'

2) Mješavina s pučkom vladavinom (u Sparti)

3) Mješavina s pučkom i manjinskom vladavinom (u Kartagi)(IV, 7)

[Ustavna vladavina teži aristokraciji kada se činovnici biraju prema kompetenciji, a ne prema

imutku.]

- Ustavna vladavina (politeia – libera civitas, res publica, polity), republikanski ustav

ima istaknuto mjesto (IV 8-9, 11-12). Riječ je o 'mješovitu ustavu' (demokracija i

oligarhija – ždrijeb i izbor) gdje ustanove sprječavaju rascjep na siromašne i bogate.

Podjelom moći uspostavlja se stabilnost. Pravedno usklađuje zahtjev za jednakošću

prema broju i većinu sa zahtjevom za imutkom i proporcionalnom jednakošću.

Nepravedna bi bila samo jedna jednakost, jer samo jednake treba tretirati jednako.

Politeia pogađa etičko-politički cilj – pravu sredinu. Srednji je stalež sredina društva,

zato mu povjerava umnu vladavinu. Srednji stalež društvena je osnova 'politeje' jer je

bez pleoneksije, htijenja imati više. Nije lakom za položajima kao bogati niti bježi od

službi kao siromašni.

- Srednji je posjed najbolji put k sreći, politeia najbolji put k sreći grada u kojemu

umjeren ustav omogućuje naizmjeničnu vladavinu. Sredinom i mjerom politeia odgovara

smjeru grčke povijesti od Solona, koji je prvi pokušao povijesno pomirenje siromašnih i

bogatih – Aristotel ga često hvali. Odgovara grčkoj kulturi mjere i izbjegavanja

krajnosti. Taj ustav temeljem jednakosti dobra je osnova prijateljstva građana i

oslobođen je pobuna (nema ga u V. Knjizi gdje se istražuju uzroci prevrata). U politeji

Aristotel pokušava oligarhijski umjeriti zahtjeve radikalne demokracije.

Institucionalizira se podjela vlasti.

- Tiranija (IV 10, V 10-12) je najlošiji ustav . Kao suprotnost kraljevstva u sebi

ujedinjuje najlošije strane ekstremne demokracije (borbu protiv svega plemenitoga i

izvrsnoga) i oligarhije (težnju za novcem). Tiranin vodi politiku privida, čini tako kao da

je kralj – makijavelizam. Tiranija se ne može stabilizirati strategijama kojima se tirani

služe. Tiranin teži malodušnosti građana (suprotnost velikodušnosti), nepovjerenju

(ukida druženje građana, žene postaju doušnici muževa) i nemoći (skrbe za svakodnevni

život).

- Oligarhija je vladavina bogatih i dijeli se na četiri vrste prema krugu vladajućih

koji se suzuje. U prvom su krugu svi koji imaju velik imutak, u drugom se u službe

kooptiraju, u trećem su nasljedne, a četvrta je vladavina činovnika (IV, 5). Prve se tri

mogu povezati s vladavinom zakona, dok je četvrta posve izopačena – dynasteia. Ona

prezire zakon i iz vladavine novca prelazi u tiraniju. Za stabilizaciju oligarhija potrebna

je njihova demokratizacija. Aristotel preporučuje približavanje politeji tako da

najvažnije službe ostanu bogatima, a kontrola siromašnima.

- Demokracija spada u zastrane. Odbacuje radikalni oblik s dijetama i deagozima kojiu

su uveli Efijalt i Periklo. Bitne su oznake demokracije sloboda (eleutheria) „živjeti kako

tko hoće“ te jednakost u „naizmjeničnoj vladavini“ prema broju, a ne prema časti. Zakon

je što odluči večina jednakih. Službe se podjeljuju ždrijebom i mandati su kratki.

Skupštine donose bitne odluke i za njih se plaćaju dijete. Putpuna demokratska jednakost

jednostrana je aritmetička jednakost broja koju treba nadopuniti proporcionalnom s

obzirom na nejednakost posjeda.

- Dva su nedostatka demokracije prema Aristotelu : sklonost egalitarizmu i pretjeranoj

slobodi, da živi 'kako tko hoće'. Najbolja je demokracija u kojoj se službe prepuštaju

bogatima ili sposobnima, kada narod izabire i nadzire službenike. Jednom navodi pet,

drugi put četiri vrste demokracije. Prva od pet zapravo je politeia, treba jamčiti jednak

udio u vladavini siromašnima i bogatima. Druga traži mali imutak, treća vezuje pristup

položajima za naslijeđe, četvrta za građansko pravo, peta samo za slobodno rođenje.

Odluzme li se prva, tri su vrste spojive sa zakonom, a jedna je bez zakona.

- Ekstremna je demokracija bezzakonje , u njoj vladaju demagozi. Narod je despot,

demagozi ulizice naroda (analogno ulizicama tiranina). Službe se biraju odlukama

naroda. Takva demokracija nije uopće ustav. Kritizira dijete koje je uveo Periklo.

Neopravdano je izokrenuta slika antičke demokracije.

[Istraživanje 'promjena ustava' (metabole ton politeion) u V.knj. najviše se bavi

demokracijama i oligarhijama jer su najraširenije. Kraljevstvo i tiranija obrađuju se manje (V,

10-12), promjene aristokracija još manje (V, 7), a ustavna vladavina spominje se samo u

uzgrednim napomenama jer se njoj pripisuje najveća stabilnost. Poput Platona niz uzroka

nalazi u dušama ljudi, njihovu unutarnjem nemiru i pobunama. Borba za ispravan ustav borba

je za pravednost. Razlikuje tri skupine uzroka i počela: duševno stanje pobunjenika,

njihove ciljeve i daljnje uzroke.

U dušama nastaje pobuna kada zbiljna ne odgovara vlastitom shvaćanju pravednosti.

Demokrati smatraju da jednakost rođenja sve izjednačuje, dok je za oligarhe nejednakost

imutka dovoljno mjerilo za sve drugo. Prvi teže za jednakim pravom, drugi za svojom

prevlašću. Glavni su ciljevi pobunjenika „dobitak“ i „čast“, službe ili javni ugled. Dalji su

uzroci buna : obijest, strah, premoć, prijezir, porast mimo razmjera, svađa, zazor, maloća,

etnička nesličnost izazvana promjenama puka i doseljavanjem. Najvažnije je sredstvo za

održanje ustava primjeren politički odgoj.

U VII i VIII knj. Izlaže nauk o najboljem gradu kao gradu sreće. Svatko mora moći izabrati

oblik života koji vodi sreći – praktično-politički i teoretski. Istražuje što treba najbolji grad:

broj žitelja i veličina, veza s morem, krepost građana, staleži te položaj. Završetak Politike

obrađuje odgoj slično Platonovim Zakonima. Smatra se da su posljenje dvije knjige prve

napisane oko 345, a desetljeće poslije prerađene. Jaeger ih smatra 'prapolitikom' koja se

razvijala prema empirističkoj političkoj znanosti u IV-VI knj.

Najbolji je grad „zajednica jednakih“. Potrebna mu je naizmjenična vladavina. Sličan je

aristokratski obojenoj ustavnoj vladavini. Naglasak je na kreposti i izvrsnosti građana koja se

postiže primjerenim odgojem. Odgoj se sastoji od gimnastičke i muzičke sastavnice.

Orijentira se prema „srednjemu, mogućemu i prikladnome“. Srednje je najbolje, tako i u

glazbi dorski tonalitet između frigijskoga i lidijskoga. Najbolji grad zasniva se na primatu

smislenoga i praktičnoga, vita activa, zato što praktično ima svrhu u samome sebi.

Najbolja država ujedinjuje ljude ne samo radi zajedničkog blagostanja nego im omogućuje

istinski najbolji, savršen život – u sreći i kreposti koja u velikoj mjeri počiva na odgoju.

„Nitko, dakle, dvoumiti neće kako zakonodavac treba pokloniti najveću pozornost odgoju

mladeži; jer u državama gdje to izostane, škodi se državnome poretku. Treba, naime, odgajati

u skladu sa svakom pojedinačnom državom. Jer svaki pojedini državni poredak ima svoje

običaje, koji su izvorno zasnovali dotični poredak i dalje ga održavaju, kao što pučansko

[ćudoređe] održava pučku vladavinu, a ono manjinske vladavine – vlast nekolicine, i uvijek:

što su bolji dotični običaji, to su uzrokom boljeg državnog poretka.“ (Politika VIII, 1; 1337 a

11 – 18)

- „Ethika“ (što se odnosi na ćudoređe) i „ta politika“ (što se odnosi na grad) povezane su

jer se odnose na najviši cilj ljudskoga djelovanja – sreću. Sve kreposti imaju dvostruki

smisao – etički i politički. Posebice „kruna“ svih vrlina, pravednost, ali i prijateljstvo

određuju život grada kao i privatni život.]

SPOZNAJA

- podjela supstancije

o prva supstancija – ova tu pojedinačna stvar

o druge supstancije – vrste i rodovi, ono opće pojedinačnih predmeta

- spoznaja počinje induktivno i uzdiže se do spoznaje općih pojmova, počevši od prve

supstancije

o znanje je moguće jedino o općem, ne o pojedinačnom

o 10 najopćenitijih pojmova (najviših rodova) = 10 kategorija

biće/supstancija (temeljna kat.), kolikoća i kakvoća, mjesto i vrijeme, odnos

i položaj, imanje, djelovanje i trpljenje

- Aristotel razlikuje dva uma

o pasivni ili trpni um – koji prima građu opažaja kao tabula rasa

o aktivni ili djelatni um – čista misaona djelatnost zajednička svim pojedincima

KATEGORIJE

1) supstancija

2) kvantitet

3) kvalitet

4) relacija, mjesto

5) vrijeme

6) položaj

7) posjedovanje

8) djelovanje

9) trpljenje

10) causa finalis