“USPJEŠNE DRŽAVE” Autor: Dr Radojka PraštaloUSPJEŠNE DRŽAVE (DR RADOJKA PRAŠTALO) 2 SVOG...

“USPJEŠNE DRŽAVE” Autor: Dr Radojka Praštalo

Uspješne države

10

U S P J E Š N E D R Ž A V E ( D R R A D O J K A P R A Š T A L O )

1

10.1. Singapur – svjetsko čudo (esej)

Čudo zvano Singapur

Uvod

Singapur je svjetsko čudo! Teško je povjerovati da negdje uopće postoji takvo mjesto gdje vlada savršen red, gdje su svi stanovnici ( iako rasno, etnički i vjerski međusobno veoma različiti) zadovoljni, gdje nema kriza, ratova. Iako zvuči kao bajka, ipak je to istina. Sad se gotovo svi, a naročito mi koji kroz čitavu historiju trpimo haos i sve nedaće koje on sa sobom nosi, opravdano pitamo: Kako je takvo blagostanje bilo moguće uspostaviti u Singapuru, a nije bilo moguće uspostaviti niti na jednom djeliću Balkana? Da li su oni imali sreću da iznjedre bar jednog čovjeka koji je bio sposoban da tako nešto uradi, a mi nismo? Ili su bili dovoljno pametni da upravo takvoga „propuste“ da dođe na vrh vlasti, a mi nismo? Ili su oni svi drugačijeg ( boljeg!) mentaliteta? Ili su sposobni da loše strane svog mentaliteta stave pod kontrolu? Ili ih je stavio pod kontrolu taj jedan, pametan, izuzetno obrazovan i dobronamjeran čovjek? Odgovor na sva ova pitanja mogao bi i nas poučiti kako se može doći do blagostanja, a onda slijede razne samokorekcije na svakom od nas, a sve u cilju dostizanja tog blagostanja. Ali, tek tada nailaze veliki, nepremostivi problemi, a to su problemi MIJENJANJA SEBE, SVOJIH NAVIKA,


2

SVOG MENTALITETA, što predstavlja najveću teškoću i veliko je pitanje koliki broj nas je spreman da to uradi. Nažalost, ogromna većina nije spremna da podnese tu „žrtvu“ čak niti za najveće moguće blagostanje, pa niti za takvo kakvo vlada u Singapuru! Zato se opravdano pitam: Da li naš narod uopće zaslužuje da živi bolje? Jer, bolji život zaslužuju samo oni koji se ( na ispravan način!) bore za njega! Singapur je pedesetih godina prošlog stoljeća bio uspavana prljava i malarična kolonijalna ispostava, a danas je jedan od najčistijih ( sterilno čist-kažu!), najsigurnijih i ekonomski najprosperitetnijih gradova u Aziji, a možda i u svijetu. Svatko tko doputuje u Singapur dobije knjižicu sa uputstvima što se ne smije raditi u Singapuru, a informacija da bacanje žvakaće gume na asfalt košta 800 dolara najviše iritira zapadne „borce za ljudska prava“. Prema zvaničnim podacima GDP Singapura je danas tri puta veći od GDP-ija njegovog bivšeg kolonizatora- Velike Britanije! On ima svjetski najprometniju luku, treći je po rafinerijama nafte i glavni centar globalne manufakture i uslužne industrije. A taj pomak od siromaštva do obilja desio se unutar samo jedne generacije! Još 1965. Singapur je imao GDP na nivou onog iz Meksika, Čilea i Argentine, a danas je njegov GDP i do pet puta veći od njihovog. I sve to zahvaljujući jednom čovjeku: LEE KUAN YEW-u, koji je izvršio transformaciju ekonomije održavajući čvrstu političku kontrolu nad zemljom. Obično se singapurska vlada u svijetu


3

smatrala „meko“ autoritarnom, mada uvijek i nije bila tako „meka“. Postojeća stroga pravila građanske poslušnosti često izazivaju kritike od strane onih koji tvrde da je prosperitet Singapura postignut na račun individualnih sloboda. Kojih individualnih sloboda? Slobode distribucije i upotrebe droge, slobode vršenja nasilja, slobode zloupotrebe položaja, slobode korupcije i kriminala, slobode bacanja žvakaćih guma uokolo, itd., itd.? Trebaju li nam takve „slobode“ i kuda one uopće vode? Kud su dovele Zapadne zemlje? Kud su dovele nas? Geografija i historijat Singapura Singapur je republika. Sastoji se od glavnog ostrva Singapura i južnog dijela Malajskog poluostrva, te 58 okolnih otočića. Ima površinu od samo 683 + 10 km 2 i 4.9 miliona stanovnika od čega 3.4 miliona živi u samom gradu. Stanovništvo govori raznim jezicima ( mandarinski 35%, engleski 23%, malezijski 14 %, hokienski 11%, tamilski 3.2 % itd, itd.) a etnički su Kinezi (76%) Malajci (14%) Indijci (8%) i dr. Religije koje ispovjedaju su također razne: budizam ( 43%), islam ( 15 %), taoizam ( 9%), kršćanstvo (15 %, i to pretežno protestantizam), a 15 % nisu religiozni. Sve u svemu, veoma šareno društvo! Pismenost je izrazito visoka: 93% (2003). Stanovništvo Malezijskog poluostrva i ostrva Singapur se doselilo u ove predjele između 2500 i 1500 g. p.n.e., a britanski i holandski interesi za ovu regiju su porasli sa porastom trgovine začinima. Trgovačka postaja Singapura osnovana je 1819, a 1946. je Singapur postao odvojena kolonija


4

britanske krune. Singapur je dobio svoju prvu vladu 1959. na čelu sa Lee Kuan Yew-om, ekonomskim vizionarem. Uskoro je on stanovništvu predložio uniju sa Malajom u cilju potpunog oslobađanja od britanske dominacije, u čemu je imao veliko otpor od strane komunista koji su to pokušavali spriječii raznim subverzijama. Budući da mu je narod dao podršku za to u visini 70 % glasova, on je 1963. udružio Singapur u federaciju sa Malajom, ali je već 1965. izašao iz te federacije i proglasio republiku. Iz ove unije Lee nije istupio svojom voljom i bio je veoma žalostan kad se to desilo, ali druge nije bilo s obzirom da se malajska vlada bojala prevelikog kineskog uticaja u toj Federaciji, a posebno se bojala uticaja Lee -jeve PAP partije. Osim toga, desili su se i neki rasno-vjerski neredi zbog čega je malajska vlada naprosto izbacila Singapur iz te Federacije. Vjerovatno zbog toga danas svi u Malaji strahovito žale! Singapur je tada postao samostalna suverena, demokratska država zasnovana na principoima slobode i pravde koja se bez prestanka uspješno zalaže za dobrobit i sreću svojih građana u društvu gdje su svi jednakopravni. Ovo u Singapuru, za razliku od takvih proglasa u raznim rugim državama ( uključujući i našu) nije samo prazna floskula! Lee je bio prvi premijer Singapura od njegove nezavisnosti 1959., a njegova stranka je tada dobila 43 mjesta u parlamentu od ukupnih 51. Nakon izbora suočio se sa mnogo problema među kojima su najveći bili u oblasti odbrane, obrazovanja, nezaposlenosti, vodosnabdjevanja i beskućništva koje je bilo toliko izraženo da je morao odmah


5

ustanoviti agenciju koja je otpočela sa masovnom javnom izgradnjom kuća. Sve je u tom trenutku izgledalo toliko beznadežno da su čak i britanski komesar u Singapuru i britanski premijer Harold Wilson izrazili svoju zabrinutost za sudbinu Singapura, na što je Lee odgovorio: „ Nemojte brinuti za Singapur. Moje kolege i ja smo zdravi, racionalni ljudi čak i u ovom trenutku jada i nesreće. Mi ćemo svaki put dobro odvagati moguće posljedice prije negoli povučemo bilo koji potez na političkoj šahovskoj tabli.“ I zaista, najprije su napravili idealan obrazovni sistem koji ohrabruje kreativnost i individualno mišljenje, što je bio dobar osnov za svu daljnju nadgradnju. Lee ne smatra da je američki obrazovni sistem išta stimulativniji od njihovog, u tom smislu. Inače, Lee se nekad davno divio uspješnosti američkog društva, ali danas to više nije slučaj. Naime, mnoge stvari u Americi su na silaznoj putanji, a naročito to važi za moral i ličnu odgovornost, što se Lee-ju nikako ne dopada. To se počelo dešavati razvojem liberalnog kapitalima koji smatra da će svatko procvjetati ako mu se da puna sloboda. Međutim, to se pokazalo netačnim, jer postoji nešto u čovjeku što je njegovo prirodno i što ne podliježe samokontroli. Naime, ljudi bi morali imati neki vlastiti osjećaj što je moralno i dobro, a što nije. Nažalost, mnogi ljudi su nesposobni da pravilno prosude, pa moraju postojati neki mehanizmi koji bi ih sprečili u tome da čine zlo. Doduše, zapadno zakonodavstvo i vlada su tu ulogu preuzeli na sebe, ali je izuzetno traljavo obavljaju, pa su se zlo i nemoral strahovito raširili. Zbog


6

toga Lee ne vjeruje u takvu vrstu ustrojstva države, već je on za tzv. azijski model države koji je primjereniji azijskom stanovništvu. Bitna razlika između zapadnjačkog i istočnoazijskog modela je u tome što se u ovom drugom veoma značajno mjesto daje porodici, dok je na zapadu ulogu porodice ( navodno) preuzela država! S obzirom da je porodica osnovna ćelija društva, iz čega proističe i šira porodica, pa prijatelji, pa na kraju šire društvo i država, očigledno je da je razaranjem porodice uništen temelj društva! Liberalna zapadnjačka država svojom osnovnom ćelijom smatra individuu, komunisti su osnovnom ćelijom smatrali svoje konunističke organizacije, a Lee smatra bazom društva- porodicu! Ne može država djetetu zamijeniti oca, a na zapadu se baš o tome radi. To ima za posljedicu što se američko društvo našlo na nizbrdici, a Lee ne želi da se to desi u Singapuru. Zato on vodi brigu o postojanju zdrave porodice koja produkuje zdrave i moralne građane! Osim toga, to i u kriznim situacijama omogućuje opstanak društvu, jer omogućuje da svaka individua preživi takvu situaciju oslanjajući se na vlastitu porodicu ili širu porodicu. Jer, u kriznim situacijama nestaju čak i civilizacije, a kamoli ne vlade ili dinastije, a splav zvana porodica omogućuje da jedinke prežive i započnu neku novu fazu u civilizaciji ili čak novu civilizaciju. To je potvrđivano kroz hiljade godina u mnogo različitih situacija. Lee Kuan Yew


7

Lee je rođen u Singapuru. Školovao se na Raffles Coledge, London school of Economics i Cambridge University. Vratio se u Singapur 1950. gdje je izvjesno vrijeme bio uspješan advokat, što mu je pružilo mogućnost da u potpunosti sagleda slabosti tadašnjeg pravosudnog sistema, kao glavnog uzroka bijednog stanja u njegovoj domovini. Godine 1954. osniva svoju partiju People’s Action Party ( PAP) i već 1955. je izabran za delegata u Skupštini, a 1959. dogurao je do pozicije premijera. Nakon proglašenja republike 1965. Lee se našao u „nebranom grožđu“. Trebalo je riješiti ogroman broj problema među kojima je najveći bio: kako da preživi ova nova nacija bez ijednog od tradicionalnih nacionalnih resursa? Sićušna, potpuno bez prirodnih resursa, sastavljena od prilično zatvorenih multikulturalnih zajednica bez osjećaja pripadnosti jednoj jedinstvenoj naciji, budućnost ove republike nije bila izvjesna. Zasluga za činjenicu da je Singapur ne samo opstao u moru ekonomskih i političkih turbulencija, već postao i prepoznatljiv i prosperitetan, pripada JEDNOM ČOVJEKU- Lee Kuan Yew-u. Njegova impozantna strategijska vizija i liderske osobine su u samomoj srži singapurskog uspjeha u razdoblju od 30 godina. On je shvatio da situacija i nije tako crna kao što se svima činilo te 1965., jer je prepoznao i neke komparativne prednosti koje bi mogle biti iskorišćene. Među njih svakako spadaju: povoljan geografski položaj u Malajskom tjesnacu kao jednom od najvažnijih pomorskih puteva i činjenica da je singapurska luka jedna od najzaposlenijih u svijetu. Uz to, stanovništvo iako veoma heterogeno, krase


8

veoma izražena marljivost i smisao za trgovinu. Također, Singapuru je iz kolonijalnog perioda ostala elita obrazovana na britanski način u koju je spadao i sam Lee, a koja je dala zapadnjačku orjentaciju i zapadnjački stil političkim i ekonomskim institucijama. Pored svega toga znalo se da će se najmanje do 1971. na teritoriji Singapura zadržati značajno britansko vojno prisustvo koje će služiti obeshrabrivanju svih eventualnih agresora na ovu mladu republiku, što je u mnogome doprinjelo obezbjeđenju uslova u kojima je Lee mogao da realizuje svoje strateške vizije. Njegovi preci su bili iz kineskog plemena Hakka koji su doselili sa sjevera Kine u Fujian i imali su reputaciju nasilnika i ljudi sklonih grupašenju. On je treća generacija tih doseljenika ( taman dovoljno da može „nositi frak“!). Sticajem okolnosti naučio je mnogo jezika ( malajski, engleski, kantonese dialekt, japanski, mandarinski, hokkienski), jer je radio u odjeljku za propagandu za vrijeme japanske okupacije, a školovao se u Velikoj Britaniji, gdje je po nekim glasinama bio i saradnik britanskih tajnih službi. Njegovo obrazovanje je čisto englesko. Najprije se školovao u singapurskom Raffles College gdje je studirao matematiku i ekonomiju. Zatim je na Cambridge učio o engleskom zakonodavstvu i osiguranju, a na London School of Economics, ekonomiju. Tako je nastao taj komplikovani amalgam kineskih instinkta i engleske prakse koji je najprije primjenjen u advokatskoj praksi u Singapuru, a zatim u turbulentnim vodama tadašnje


9

politike u Singapuru. Uronio je među komuniste, radničke organizacije, gangstere i inteligenciju da bi ih sve izbacio iz ringa kad je postao premijer 1959., što je i ostala njegova navika za vrijeme čitave političke karijere. On također ne osuđuje ono što se desilo u Pekingu na trgu Tiemin, jer smatra da je to bila cijena koju je Kina morala platiti da bi se izbjegao veliki haos u kom bi život izgubilo mnogo miliona ljudi, a Kina bi danas umjesto prosperitetna i stabilna zemlja, bila haotična, besperspektivna i nemirna. Kamo sreća da smo mi 1990. imali nekog tako pametnog na čelu SFRJ tko bi sprečio divljanje paravojski i separatista i sprečio rat koji je odnio živote oko 300 000 stanovnika SFRJ, otjerao iz zemlje oko 3 miliona, a ogromnu većinu unesrećio i vratio u srednji vije!. Mi smo tada za premijera, nažalost, imali Antu Markovića koji je nedavno na sarajevskoj TV priznao da mu je Veljko Kadijević nudio da sa JNA obezbijedi mir u zemlji kako bi on mogao provesti svoje započete reforme, a da je on to sa gnušanjem odbio!!?? Ovo neobjašnjivo „gnušanje“ tadašnjeg prvog čovjeka je građane SFRJ strahovito mnogo koštalo, pa se ne bi moglo drugačije okarakterisati nego sa onom narodnom : „ Čega se pametan stidi, time se ...... „ Lee, pravnik sa britanskim obrazovanjem i njegova kreacija - moderni Singapur, kao ekonomski div sa jednim od najviših GDP-ja, sa visokokvalitetnim pravosuđem, školstvom i zdravstvom, postao je magnet na svjetskom tržištu rada, tako da privlači obrazovane strance koji već odavno čine jednu petinu ukupnog stanovništva.


10

On je bio više puta ponovo izabiran sve dok se 1990. nije povukao. Ali, Lee je ostao i dalje u svom kabinetu i sada je „senior ministar“ koji još uvijek ima enorman uticaj i moć u zemlji. Doduše, nakon penzionisanja on je započeo novu karijeru kao svjetska „učena glava“ koja putuje i govori svoja iskustva i daje mišljenja onim političarima i vladarima koji žele uspjeh za svoju zemlju i koji ga pozovu. Bilo bi dobro da ga i naša Vlada pozove u tom cilju. Pod njegovim vodstvom Singapur je postao financijsko i industrijsko središte bez obzira na nedostatak prirodnih resursa. Lee je vladao sa ultimativnim autoritetom, a njegova revnost u pogledu zakona i reda bila je legendarna! Kad je odlazio u penziju, zadovoljno je izjavio: „Ja sam učinio svoj mali dio. Nastojte da i svatko od vas to učini.“ Ali, on se nije zaustavio na tome već je i poslije odlaska u penziju nastavio svoju borbu da se takav Singapur održi i da dalje napreduje. Možda Singapur neće u tome uspjeti zbog sveopšte situacije u svijetu, ali oni koji će upravljati Singapurom nipošto ne smiju dozvoliti da oni budu uzrok i razlog propasti ovog raja na Zemlji. Suština Lee-jeve vladavine Lee je na vrijeme shvatio da američki oblik demokracije nije prikladan za njegovu zemlju, pa se na vrijeme i distancirao od njega. On tvrdi da nije protiv demokracije, za razliku od britanskih kolonizatora koji nisu ovdje prakticirali demokraciju, ali su namjerili pri odlasku da je


11

njemu ostave u amanet. Međutim, zašto bi je on prihvatio u toj formi koja nije ni njima ovdje odgovarala? On je shvatio da u multietničkim i multirasnim društvima ljudi ne glasaju u skladu sa ekonomskim i društvenim interesima, već u skladu sa rasnim i religijskim, tj Malajci će glasati za malajske predstavnike, Indijci za indijske a Kinezi za kineske. U parlamentu će većina ( Kinezi) uvijek preglasati ostale, a to će stvarati nezadovoljstvo i tenzije ( baš tako je u BH). Zato je Lee tome doskočio iznalaženjem formule koja će to sprečiti. Lee jeste za demokraciju i vjeruje u nju, ako se ona odnosi na slobodno ispoljavanje i razmjenu ideja, ali ako se odnosi na slobodu ponašanja izvan zakonskih okvira, onda nije za takvu demokraciju, jer ona nužno vodi u haos i revoluciju. Također je veliki protivnik autoritarnih režima i terora koji oni sprovode nad svojim stanovništvom, što je vidio u komunističkim režimima. „ U našem modelu istočne demokracije glavni cilj je imati dobro uređeno društvo tako da svatko može uživati u slobodi svoje kreativnosti, što nije slučaj u neuređenim, haotičnim i anarhijskim državama.“- tvrdi Lee. Na optužbe zlonamjernih i navodnih boraca za demokraciju koji mu spočitavaju da je uveo prestrogu kontrolu u zemlji, da guši štampu, da sputava slobodu govora, ograničava demokraciju, satire disidente i sprečava poduzetništvo, razvoj i kreativnost svojih građana, on mirno odgovara: „ Odgovor je u genezi. Da bismo preživjeli i opstali, mi moramo tako raditi. Ovo što vi danas ovdje vidite je superstruktura uspješnog modernog


12

grada, a baza joj je vrlo uska i može veoma lako da se dezintegriše“. Upitan da li ne smatra da je predaleko išao sa satiranjem svojih oponenata kroz pogubna suđenja i dugotrajne zatvorske kazne, on je odgovorio: „Ne, ne mislim da je tako. Nikad nisam ubio niti jednog. Nikad ih nisam ni uništavao. Politički, oni su uništili sami sebe“. Njegovi protivnici su mu spočitavali i nepotizam, jer članovi njegove porodice zauzimaju važne pozicije u društvu. Ali, on je i za to imao objašnjenje: Mi protežiramo meritokraciju i nikad nećemo dozvoliti da na nekoj funkciji bude netko tko je nekompetentan jer bi to bila katastrofa za Singapur ali i Lee-jev lični legallitet i kredibilitet . Zato se to ne može dozvoliti članu ničije porodice, pa ni Lee-jeve, te on sa autoritetom može da kaže: „ Čak i u demokracijama postoji šačica onih koji se smatraju elitom koja dominira. Ali, najvažnije je da je vlada odgovorna. Tako dugo dok ne postoji kult ličnosti ( kao Mao u Kini), autokratski, ali meritokratski sistem ( gdje pravila nisu prilagođena nekolicini familija), će biti efikasniji negoli višepartijski sistem. Zbog toga se stvari u Kini danas odvijaju na bolji način negoli u Indiji... Meritokracija je od vitalnog interesa i u autokratskom i demokratskom ( višepartijskom ) sistemu, jer bez nje cvjeta korupcija koja je jednako pogubna za oba ova sistema ( koruptivna multipartijska demokracija!) Demokracija nije u stanju da donese dobru vladu u zemljama u razvoju. Dok u Americi i Evropi najveće društvene vrijednosti predstavljaju individualne slobode tj. da svatko radi što hoće,


13

dotle Azijati kineskog porijekla smatraju da je najveća društvena vrijednost imati poštenu, uspješnu i efikasnu vladu. Ne možemo a da se pri tom ne zapitamo: Što su te, ničim neograničene individualne slobode ( a trebale bi biti ograničene bar slobodom drugoga čovjeka), donijele američkom društvu? Nakon 30 godišnjeg eksperimentisanja sa Velikim socijalnim programom u Americi se ima širokorasprostranjen kriminal i nasilje, međusobno ubijanje djece puškama, nesigurno susjedstvo i općenito okruženje, stari ljudi se osjećaju zaboravljenim, familije se rasturaju, droga hara od vrtića na dalje, skandali i korupcija među vladajućom elitom svakodnevna su pojava itd. Također mu navodne svjetske „demokrate“ preko instrumentaliziranih medija spočitavaju da se previše petlja u lični život svojih građana, na što on spremno odgovara: “ Da to ne radim, mi ne bi bili tu gdje jesmo, već bi svi skupa bili predmet svjetskog sažaljenja, umjesto divljenja. Da bismo postigli i održali toliki ekonomski progres, ja moram intervenisati i na personalnom nivou naših građana: tko je čiji susjed, kako tko živi, kakvu buku pravi, koji jezik govori itd. Mi smatramo da je to u redu da brinemo o svojim građanima, a ne da nas uopće nije briga kako oni žive i kakve problme imaju. Ni oni nam ne zamjeraju zbog toga, dok to nije pretjerano ili zloupotrebljeno. A mi nismo niučemu pretjerali niti išta zloupotrebili. Naprotiv, ta naša briga za njih im daje neku sigurnost.“ Lee, iako dolazi iz najmanje azijske zemlje, nadmašuje sve lidere tog velikog kontinenta. To je


14

prvenstveno zbog toga što on nije pravi Azijat po svom karakteru. On, iako voli Singapur, ima veoma malo svojih bliskih prijatelja i ljudi od povjerenja među pravim Singapurcima. On je čovjek izrazito visoke inteligencije koji nema strpljenja za mediokritete, čovjek od integriteta uvijek spreman da pobijedi svoje oponente i da prihvati ono sve što je novo i korisno. Pitamo se, što je ono što bitno izdvaja ovog lidera od drugih azijskih lidera i uopće lidera? Pa on, za razliku od njih, nije nikad postao korumpiran i nije ostao na vlasti predugo, a kad se povukao iza sebe je ostavio kadar koji je bio sposoban da održi i dalje razvija njegovo djelo. Međutim, Mao, Suhato, Marcos i Ne Win su ostavili svoje zemlje na ivici ponora bez prepoznatljivog nasljednika, baš kao i Broz i Luj 14. koji je čak uveo u upotrebu sintagmu: „POSLIJE MENE POTOP“. Zato je Lee-ja teško odvojiti od ovog otoka, kao što je napisao i njegov biograf James Michin: U mnogočemu Lee jeste otok, utjelovljen u njegovom karakteru, nesigurnosti, ranjivosti, emocionalnoj otuđenosti, izvjesnoj aroganciji i bezgraničnoj energiji koja je ujedno i karakteristika Singapura. Njegov život je oblikovan malom teritorijom na vrhu Malezijskog poluostrva od koje je on najprije napravio državu, a zatim bogatu državu. Da bi to postigao, on se sav predao tom cilju: nije imao nikakvih drugih interesa izvan svog posla, pa čak nije vodio niti dnevnik jer bi to smetalo njegovom radu, kao što je objasnio svom biografu. Njegovo zavještanje je Singapur i ništa manje niti više od toga.


15

Njegova osnovna maksima je odavno postala: Ili ćeš dominirati ili ćeš biti „dominiran“. On je sve znao o tome kako je kad drugi dominiraju tobom, jer je preživio i britansku kolonijalnu vlast i japansku okupaciju. Zato, kad je došao na vlast, upotrebio je svu svoju moć i personalnost koja mu je uz striktno poštivanje zakona pomogla da izađe na kraj sa svojim protivnicima. Neki su završili u zatvoru, a neki su bankrotirali. . Nakon što je Lee srušio sve one koji su pokušali da mu smetaju, usmjerio se ka svom glavnom cilju: da od siromašnog i konfuznog Singapura stvori ekonomskog tigra Azije! Znao je kako treba privući multinacionalne investitore koji su nadgradili dotadašnju manufakturnu i od nje načinili visoko-tehničku industriju. To mu je omogućilo da izgradi najfiniju regionalnu infrastrukturu aerodrama, luka, puteva i komunikacija. Izgradio je institucije lokalne vlasti i osnovao centralnu štedionicu što je dalo mogućnost svakom građaninu da pronađe svoj interes i svoje mjesto u sistemu. Zbrisao je kriminalce da im ne smetaju. Svojim zdravstvenim problemima doskočio je korištenjem klima uređaja koje smatra jednim od najvećih svjetskih izuma, a koji su mu omogućili da živi i radi u uslovima optimalne temperature i vlažnosti zraka ( 22o C/19o C noću). Ako je nekad i imao neuspjeha, bilo je to zbog okolnosti, a ne njegovom krivicom. Bio je prvi koji je prepoznao potencijale Kine pod Deng Xisopingovim reformama, ali se veoma razočarao kad nije uspio realizovati svoj san o kombinovanju singapurskog


16

know-how sa kineskim radom u jednom industrijskom parku u Suzhou koji je propao zbog korupcije, nepotizmma i gramzljivosti na što je on uvijek i svagda ukazivao kroz čitav svoj život i rad. Dok je tako brižljivo njegovao taj svoj grad-vrt, nikad nije mogao da se oslobodi nesigurnosti i osjećaja da bi se to sve moglo odjednom urušiti zbog eventualnog izliva nečijeg gnjeva ili izbijanja nekog regionalnog haosa. Znao je da zbog veličine prostora koji zauzima Singapur i zbog situacije kod njegovih susjeda, on nikad ne može biti siguran da posve drži u rukama sudbinu Singapura. Svaki put kad bi pogledao na geografsku kartu i vidio da je Singapur tamo predstavljen samo jednom tačkom, shvatio bi da nekad mora biti i ponizan da bi ga održao, što je bila efikasna preventiva da nikad ne postane autokrata. Svojevremeno je Nixon, izražavajući svoje divljenje rezultatima koje je u Singapuru postigao Lee rekao da bi njegovo djelo imalo dimenzije Charchilovog ili Goldstonovog da je živio i radio na nekom drugom mjestu i u neko drugo vrijeme. A on je bio veliki čovjek na maloj pozornici, koja zahvaljujući baš njemu, po mnogim drugim veoma objektivnim mjerilima, nije baš mala. Sudbinu jedne države više određuje kultura nacije negoli ekonomija i politika, uporno tvrdi čovjek koji je izgradio Singapur. Zbog toga on smatra da malo tko može kopirati istočnoazijski model. Tim više što Lee ima veoma kritičan stav o propasti društva koji vidi u Americi, gdje je


17

proširivanje navodnih individualnih sloboda išlo na račun reda u društvu. Zato mu je često na pameti američki stil demokracije i opasnost koja prijeti od nje, pa smatra da istočna Azija nikad neće u potpunosti prihvatiti američki model uređenja društva, koji je pokazao velike, čak pogubne, manjkavosti. S tim ciljem je na usluzi zemljama Azije i često gostuje od Pekinga, Hanoia do Manile pružajući savjete kako postići ekonomski rast a zadržati političku stabilnost i kontrolu nad zemljom. To je formula koju elite ovih zemalja grozničavo žele da savladaju. Međutim, Lee je zahvalan ulozi koju igra Amerika u Istočnoj Aziji, jer ona ovdje obezbjeđuje ravnotežu, bez koje bi ozloglašeni Japan mogao otići nekim svojim starim putem... A to bi onda poremetilo mir u regionu. Vlada Singapura je veoma skromna i ne pravi nikakve luksuzne palače za svoje potrebe, već se naprosto, uselila u postojeće zgrade koje je sagradila još Britanija, kao kolonizator ovog područja. A, prema rječima jednog novinara koji je imao priliku da intervjuiše Leeja, on ne liči niti na jednog političara koje je on sretao. Lee ga je primio krajnje ozbiljan, bez osmjeha na licu, bez ikakvih šala i doskočica, sa licem bez nekog očiglednog izražaja i nakon službenog rukovanja uputio ga prema jednoj od sofa. Politika i odluke Singapur nije nikad imao dominantnu kulturu kojom bi imigranti mogli biti asimilirani, čak niti u


18

vrijeme kad je malajski jezik bio pretežit. Uz pomoć vlade i vladajuće partije, Lee je pokušavao kreirati jedinstven identitet Singapura u razdoblju od 1970 do 1980, onaj koji teško raspoznaje rasnu svijest pod kišobranom multikulturalizma. U tom cilju Lee i njegova vlada stavili su naglasak na značaj održavanja religijske tolerancije i rasne harmonije i bili su spremni da svaki put upotrijebe oštre zakone u svrhu obuzdavanja svakog eventualnog etničkog ili religijskog nasilja. Tako su odlučno nastupili u trenutku kad je prijetilo da se kršćanski prozelitizam iz Malaje infiltrira u Singapur. Nakon proglašenja nezavisnosti Lee je postavio tri osnovna koncepta kao glavne ciljeve novonastale države, a to su: nacionalna sigurnost, ekonomija i socijalni problemi. Nacionalna nesigurnost je bilo stanje u kom se Singapur nalazio u trenutku ostvarivanja nezavisnosti. Naime, bio je pod konstantnom pretnjom komunista, teritorijalnih pretenzija Indonezije i onih koji su nastojali da Singapur ponovo priključe Malaji. Čim je Singapur dobio mjesto u UN, Lee je odmah zatražio međunarodno priznanje nezavisnosti. Obznanio je da će voditi politiku neutralnosti i nesvrstavanja, slijedeći švicarski model. Istovremeno je postavio ministra za obranu i formirao Singapursku armiju, te zatražio stručnu pomoć od drugih zemalja. Ekonomski problemi su bili veliki, a još su uvećani gubitkom malajskog tržišta. Lee je zamolio britanskog premijera da ne sruše kolonijalno brodogradilište u Singapuru, što su oni inače svugdje radili nakon napuštanja teritorije u skladu sa


19

britanskom kolonijalnom politikom. Po savjetu dr Alberta Winsemiusa otpočelo se sa industrijalizacijom zemlje i privlačenjem stranih ulaganja kroz razne poreske olakšice, obezbjeđujući visoko stručnu i relativno malo plaćenu radnu snagu. Istovremeno Vlada je vodila strogu kontrolu ekonomije, regulisala alokaciju svih resursa (zemlje, rada i kapitala), a postignuta je i saglasnost između Unije radnika i poslodavaca da obezbjedi stabilnost i konzistentan ekonomski rast u miru bez štrajkova. Intervencijom države obnovljena je ili rekonstruisana mreža puteva, aerodroma i komunikacija. Pretežno poljoprivredna zemlja se industrijalizovala unutar jedne generacije, pa je ono što se na Zapadu postiglo za 200 godina, ovdje postiglo za 30-40 godina! Formiran je i Singapore Tourist Board sa ciljem da se i u toj oblasti kreiraju radna mjesta sa ciljem što većeg prihoda iz te privredne grane. Efikasnim radom ministara Goh Keng Swee-a i Hon Sui Sen-a nezaposlenst je sa 14 % u 1965. spala na 4.5 % u 1973. Društveni problemi su bili ogromni: trebalo je odrediti službeni jezik, pomiriti religije i rase, edukovati stanovništvo, obezbjediti im krov nad glavom, regulisati natalitet. itd. U pogledu službenog jezika zadržalo se britansko nasljeđe i engleski je ostao prvi službeni jezik za radna mjesta i međusobnu komunikaciju između raznih rasa. Međutim, u službenoj upotrebi su ostali i malajski, mandarinski i tamilski, ali kao drugi službeni jezici. U tom smislu u školama je engleski bio jezik međusobnog sporazumijevanja, dok su postojali i


20

neki časovi na ova tri jezika. Time se nastojalo potisnuti nemandarinske dijalekte ( Hokkien, Teochew, Cantonese) te umjesto njih forsirati mandarinski kineski kao materinji jezik etničkih Kineza i sredstvo njihovog međusobnog komuniciranja. Da bi se to postiglo inicirana je kampanja nakon koje su nemandarinski dijalekti ostali samo u emisijama vijesti i ponekad u operi, zbog čega je sve manje mladih tečno govorilo svoje etničke nemandariske dijalekte što im je, doduše, otežavalo komunikaciju sa djedovima i bakama. Ali, da bi se napravio red u državi, trebalo je nešto i žrtvovati! Načini borbe protiv korupcije, droge,

nepovoljnog natal


21

iteta...

Politika vlade se odmah na početku usmjerila na obuzdavanje korupcije i kriminala, na koje nije bio imun ni Singapur. Lee je bio duboko svjestan činjenice da je korupcija uništila i komunistički Maov režim u Kini. Svjestan te činjenice, intenzivno se borio protiv komunista znajući da sa njima dolazi i korupcija. Zato je odmah na početku ustanovio Corrupt Practices Investigation Bereau ( CPIB) i dao im velika ovlaštenja u pogledu hapšenja, isljeđivanja, pozivanja svjedoka i kontrole bankovnih računa i poreza na prihode svih sumnjivih lica i njihovih familija. Uz Lee-jevu podršku CPIB je imao ovlaštenje da u tom smislu istraži svakog službenika uključujući i ministre. Na bazi toga nekolicini ministara je kasnije suđeno za korupciju. Lee je bio ubjeđen da su ministri dovoljno plaćeni da bi vladu morali održati čistom od korupcije i vezao je njihove plate za plate onih u privredi. Posebno je efikasan način na koji se u Singapuru bore protiv droge. Najprije je parlament donio zakon po kom svaki državni službenik ili policajac koji primijeti nekog tko se ponaša sumnjivo, ovlašten je da ga kao osumnjičeno lice pod uticajem


22

droge, odvede na testiranje urina. Ako je test pozitivan, to lice se odmah sprovodi na liječenje. Kad bi se to uradilo u Americi, službeniku bi odmah bilo suđeno da je povrijedio ljudska prava drogeraša i oko toga bi se digla velika prašina. Baš zato, u Americi imaju strahovit problem sa drogom, a u Singapuru je taj problem minoran! U 1960-tim shvatilo se da bi naglo rastuća populacija mogla preopreretiti razvoj ekonomije u državi, pa je Lee inicirao ograničenu populacionu politiku koja je uključivala sterilizaciju parova nakon drugog djeteta, tim više što se došlo do zaključka da mnogo djece imaju uglavnom oni skromnijih intelektualnih osobina. Uz to, treće i četvrto dijete nisu mogli dobiti prioritet u edukaciji, a njihove familije su dobijale manje ekonomske popuste. Godine 1983, povela se velika debata vezana za brakove u kojoj se ohrabrivalo muškarce da preferiraju za ženidbu žene sa visokim obrazovanjem, jer se ustanovila da prevelik broj njih ostaje neudatima. U tom cilju osnovana su i udruženja za pomoć u kontaktima takvim ljudima, a uvedene su i razne materijalne stimulacije obrazovanim ženama sa troje i više djece. Ovo sve iz razloga što Lee veoma cijeni pamet žena i on smatra da ako žene sa diplomom se ne uključe na značajne funkcije u društvu pogotovo u obrazvanju, i ako se intenzivno ne podstakne njihovo majčinstvo, desit će se da će u dogledno vrijeme biti nedovoljno pametnih u singapurskom društvu! A tko će onda misliti i voditi društvo, te obezbediti egzistenciju i pametnim i onima koji to baš nisu? Jer Lee je davno shvatio da svi ljudi


23

nisu isti, ako ni zbog čega drugog onda zbog gena koje su nasljedili i rasa koje su se u njima izmješale, zbog sredine u kojoj su rasli, zbog škola koje su završili, zbog klimatskih uslova u kojima su živjeli prije i sad, zbog hrane koju jedu, zbog njihovog neurologijskog razvoja, zbog njihovih kulturnih vrijednosti itd, itd. Upravo zbog toga svi nisu sposobni da rade sve, a najmanje da budu na odgovornim funkcijama ili da vode državu! Sjetimo se kako je bilo u realsocijalizmu, zbog čega je i propao! A i zvanična medicina ( psihijar dr Petar Bokun iz Beograda) tvrdi da u populaciji ima najviše 5 % pametnih, koji su u stanju da nešto organizuju i vode ( lideri). To je zbog toga što jedva 5% stanovništva ima mogućnost apstraktnog mišljenja, tj mogu da zaključuju unapred i tako predviđaju. Naime, oni imaju razvijen tzv. frontalni segment CNS-a, što im omogućuje da budu vizionari! Svi ostali su samo reproduktivci po pitanju znanja, makar da su završili i fakultete. U frontalnom segmentu CNS-a su, osim centra za apstraktno mišljenje, smješteni još i centri za moral i volju. Možete li uopće da zamislite koliko je po svako društvo štetna negativna kadrovska selekcija ( koja se kod nas intenzivno prakticira već 60 godina), s obzirom da ona onemogućuje baš takvima osobama da dođu na rukovodeće funkcije! Da li je sad jasno zašto: nema volje da se onemoguće kriminal i korupcija; nema vizije da se na osnovu nje planira razvoj društva i uopće budućnost; nema tko da obuzda nemoral..... ? U vezi s tim zgodno je navesti i primjer dr Željka Rohatinskog, guvernera Narodne banke Hrvatske,


24

koji je zasluženo proglašen za najboljeg guvernera svijeta za 2008. godinu. Jedan od analitičara je to ovako prokomentarisao: „ Dr Rohatinski je to zaslužio, jer on uvijek ide dva koraka naprijed, u čemu mu pomaže i to što je izvanredan šahista.“ Vjerovatno je ovaj čovjek već i rođen sa razvijenim frontalnim segmentom, ali činjenica da ga je još razvijao igrajući šah, mogla bi poslužiti svima onima čiji je frontalni segment zakržljao, a pogotovo bi mogla biti savjetodavna roditeljima da nastoje svojoj djeci nametnuti potrebu da igraju šah već od malih nogu. Time bi onaj žalosni podatak da se najviše 5% ljudi rađa sa sposobnošću apstraktnog mišljenja, mogao da se popravi. Tada bi u našoj populaciji bilo više onih kojima se pitanje ŠTO BI BILO, KAD BI BILO ne bi činilo neumjesno i smiješno, kao što je to sada onim iz 95 % stanovništva čiji je frontalni segment zakržljao. Jer, to je veoma, veoma umjesno pitanje bez kojeg ne bi bilo ni razvoja ni napretka. Zbog toga Lee smatra da sistem jedan osoba jedan glas, nikako nije dobar, jer onih 95 % na izborima obično ne bira između onih 5 % već, prema sebi, između onih 95 %! Poređenje sa američkim i drugim društvima Lee smatra da bi američko društvo ( i druga društva) moglo da se spasi od propasti u koju srlja, kad bi dobilo odgovornu vladu koja bi , kao prvo, zavela red u društvu. Oružje, droga, nasilje, kriminal, korupcija i sl. ugrožavaju red u društvu. Nasilju nije mjesto nigdje, ali je ono najopasnije u školama, jer onda tamo ne može biti pravog


25

obrazovanja što je neophodno svakoj državi da opstane. Škole treba da produkuju strogo odgojene, vješte, inteligentne i produktivne generacije na kojima društvo ostaje. Zato svaku individuu treba imati na oku kroz školu, porodicu, prijatelje i društvo u kom se kreće, tj. društvo treba kontrolisati od dna, a ne ga „sačekati“ na „vrhu“, kad je već zastranilo, pa onda vršiti represiju nad njim, satjerivati ih u već ionako prepune zatvore... Više je nego očigledno da previše „demokratije“ i previše „individualnih prava“ destabiliziralo red u društvu, pa se sintagma zlatna sredina ( ili postojanje mjere) i ovdje pokazala ispravnom. Zato Singapurci nisu za „westernizaciju“ svog društva, već samo za modernizciju u smislu da prihvataju novosti u nauci i tehnologiji i promjene u stilu života koje iz njih proističu, pa i promjene sistema vrijednosti, ali ne u potpunosti. Lee često voli reći da treba žuriti polako, jer treba postepeno obezbijeđivati balans između različitih rasa, religija, etnikuma. Naime, nitko ne voli da izgubi svoj etnički, kulturni, religijski ili lingvistički identitet, a da bi se opstalo u istoj državi moraju se prihvatiti izvjesni zajednički atributi, izvjesne zajedničke stvari. Ako se to radi pod prisilom, javljaju se veliki problemi, a ako to radite postepeno, blago i nenametljivo, postići će se integracija, ali ne asimilacija i dominacija jedne opcije. Da je Lee pokušao da naturi engleski Singapurcima, suočio bi se sa revolucijom. Da je to pokušao uraditi sa većinskim kineskim jezikom, desila bi se katastrofa! Zato nije, već je preferirao onu sintagmu živi i pusti druge da žive. Zato u


26

Singapuru sve rase i etniciteti su jednako prihvatljivi za sve poslove i mnoge druge stvari. Sve zavisi od njihove sposobnosti, obrazovanosti i spremnosti na neka odricanja. Npr. muslimanke mogu biti pokrivene gdje je to moguće izvesti, ali ako hoće da rade na mjestima gdje treba nositi uniformu, moraju nositi uniformu da se ne bi razlikovale od drugih koji tu rade. Taj princip vlada u Singapuru i dalje. Što se tiče religija, odnos prema njima je manje rigidan nego kod nas. Mnogi, savremeniji i obrazovaniji Singapurci počinju prihvatati tezu da je religija stvar vlastitog izbora i spremni su da je promijene ako im dotadašnja ne odgovara. Tako je zabilježeno da je broj kršćana u periodu od 1980. do 1988. porastao sa 10% na 19%. Konvertovali su se najčešće mladi i najčešće visoko obrazovani Kinezi, a odabirali su evangeličku i karizmatičku protestantsku cekvu sa službom na engleskom. Činjenica je da 1/3 članova parlamenta pripada ovim crkvama, što je u vezi i sa elitizmom. Zbog toga i Društvo budista podstiče modernizaciju budizma i nudi aktivnosti slične onima u protestantskim crkvama, a sve u cilju sprečavanja osipanja vjernika i njihovom boljem statusu u društvu. Sekularna vlada budno nadzire aktivnosti svih religijskih grupa i uvijek je spremna da reaguje zabranama ili drugim mehanizmima ako se zaključi da njihove aktivnosti mogu imati negativne socijalne konsekvence. Tako su pod udar dolazile islamske grupe, Jehovini svjedoci i rimokatoličke grupe koje su počele da propovjedaju i politiku sa oltara.


27

Zaključak Eto, tako je nastalo ČUDO ZVANO SINGAPUR. Na nama je da na osnovu prethodnog teksta zaključimo: Može li se bar približno takvo čudo realizovati i kod nas, na koji način i koja i kolika uloga svakog od nas bi trebala biti u tome? Ako ne možemo baš nikako drugačije, onda bar glasajmo na izborima za nekoga iz onih 5 % stanovništva sa vizijom , a ne između onih 95% bez ikakve vizije! Učinimo, svatko od nas, taj mali doprinos kako bi situacija u našem društvu bila bar malo bolja kad budemo napuštali ovaj svijet, negoli je bila kad smo došli na ovaj svijet. Tek toliko da nismo živjeli i rasli baš kao korov....

10.2. Kanada (putopis)

(Victoria, British Columbia)

Juni 2008.

Uvod

Britanska Kolumbija je jedna od najrazlikovitijih i najljepsih provincija u Kanadi, drugoj po velicini drzavi svijeta. Svoju ljepotu duguje polozaju izmedju Tihog oceana (Pacific Ocean) i Stijenjaka ( Rocky Mountains), te geografskoj sirini u okolini 49. paralele.


28

Najveci grad ove provincije je Vancouver. Grad je dobio ime po kapetanu Georg-u Vancouver-u, oficiru Britanske kraljevske mornarice, istrazivacu pacificke obale i saputniku Jamesa Cook-a, cija vostana figura se nalazi u Muzeju vostanih figura u Viktoriji, a njegov kip se nalazi i na glavnoj kupoli Parlamenta. Kapetan Vancouver je rodjen u Engleskoj, a tamo je umro u 40- toj godini, nakn sto je dozivio veliko razocaranje umjesto priznanje, od strane britanske vlasti. Sahranjen je u jednoj crkvi u Juznoj Engleskoj. Grad Vancouver se nalazi na obali Tihog oceana, a ispred njega se pruza veliki otok ( oko 32 000 km kvadratnih) koji nosi isto ime: Vancouver. Na ovom otoku se nalazi glavni grad Britanske Kolumbije- Viktorija, koji je drugi po velicini u ovoj Provinciji. Ince, u citavoj Kanadi obicno glavni grad provincije nije istovremeno i najveci grad, cak kad je u pitanju i drzava Kanada, gdje je glavni grad Otawa, a najveci grad je Toronto. To je veoma mudra praksa, koja bi se mogla preporuciti svima, a koja je primjenjena i na nekim drugim mjestima u svijetu ( New York- Washington, Zurich-Bern, Sidney-Canbera, etc.)

Inace, Kanada je britanski dominion ili clanica COMMONWEALTH-a, sto znaci da priznaje britanskog suverena kao svog suverena, sto je vidljivo na svakom koraku: Ispred zgrade parlamenta je kip kraljice Victorije ( po kojoj glavni grad nosi ime), a grad i citava provincija je puna geografskih toponima vezanih za britansku krunu. Takodjer, u zgradi Parlamenta pocasno mjesto ima slika sadasnje britanske kraljice, a njen lik je i na kanadskom novcu.


29

Zaista, i ova Provincija i citava Kanada imaju zasto biti zahvalni britanskoj kruni jer su im oni instalirali svoj pravno-politicki sistem koji su oni razvijali i usavrsavali 800 godina, te ih tako zastitili od visestoljetnih lutanja kakvima smo izlozeni mi na Balkanu. Na taj nacin oni su rano stekli stabilnu drzavu, sto mi nismo i veliko je pitanje kad cemo i da li cemo je uopce ikad steci.

Zahvaljujuci ugodnoj klimi ovo podrucje ima kontinualnu sezonu pogodnu za turizam, jer nema zarkih ljeta i hladnih zima. Moglo bi se reci da se ovdje imaju dva godisnja doba: proljece i jesen ili cak da je ovdje stalno proljece! Naravno, sa izuzetkom oblasti Stijenjaka, zahvaljujuci cemu ce Vancouver 2010. biti domacin Zimskih olimpijskih igara. Zbog blage klime ovo podrucje izgleda kao jedan veliki park ili jos bolje receno- veliki cvijetnjak, pa Viktoriju zovu i grad-vrt. Nazalost, voda Pacifika je u ovom podrucju prilicno hladna, pa se ljudi rijetko kupaju u njoj, ali zato imaju na raspolaganju mnogo lijepih jezera koja su zaklonjena od vjetra sa Pacifika, pa su uslovi za kupanje na jezerima povoljniji. Inace, na svakom koraku se vidi da je ovdje izuzetno lijepo zivjeti. To se vidi i po saobracaju, jer nema zurbe i nervoze, a svi vozaci voze veoma pazljivo, uvidjavno ( postujuci druge ucesnike u saobracaju i zakon), pa je broj saobacajnih nezgoda veoma malen. Takodjer, ovdje je nezamislivo da netko nekog maltretira i na koji način!

Sama Viktorija je grad od oko 300 000 stanovnika sa bogatim kulturno-historijskim naslijedjem, dok citav otok ima oko 750 000, a grad Vankuver cak 2.4 miliona. Nedavno se Vancouver nasao prvi na listi


30

gradova sa najboljim uvjetima za zivot, koju je nacinila jedna od najpoznatijih americkih novinskih kuca.

Slika 1. British Columbia

Historija Britanske Kolumbije

Na ovim prostorima su prije dolaska Evropljana zivjeli domoroci koji vjerovatno poticu od azijata pristiglih na ovaj kontinent preko Beringovog tjesnaca davno prije Kolumba.

Evropski uticaj na otok Vancouver pocinje sredinom 18.stoljeca kad su ovamo stigli Spanci ploveci na sjever od Mexica i Rusi ploveci na jug iz svojih sjeveristocnih ledenih luka, trgujuci medjusobno krznom, sto su nastavili i poslije 1778 kad je kapetan James Cook stupio na tlo Nootka otoka koji se nalazi tik uz otok Vancouver, sa njegove zapadne strane. Jedno vrijeme su ta podrucja istrazivali koristili svi oni zajedno, ali su 1792. potpisom Britanije i Spanije na NOOTKA CONVENTION svoj ineres prepustili Britancima. Pedesetak godina kasnije, 1843., James Douglas je osnovao British Hudson’s Bay Company koja je bila smjestena na podrucju danasnje tvrdjave Fort Victoria. Ova kompanija je je imala cilj da stiti britanske interese u tom podrucju. Ona je postala centar za snabdjevanje doseljenika, trgovinu krznima sa Rusima i odskocna daska za Fraser-ovu zlatnu groznicu iz 1853.. Bio je to zacetak grada Viktorije 1862. godine. Ovaj novoosnovani grad je uskoro postao glavni grad


31

kolonije Vancouver Island, a uskoro ( 1871) i glavni grad provincije British Columbia. U to vrijeme USA je inzistirala na tome da granica izmedju njih i Rusa bude na 54 paraleli, a Britanija je zahtjevala da granica izmedju njene kolonije i USA bude na 40-toj ( sto je ukljucivalo dio Oregona i drzavu Washington). Na kraju su nasli kompromis, pa je Britanija odustala od Oregona i Washingtona, a USA od 54. paralele.

James Douglas je veoma cijenjena licnost ove Provincije i smatra se njenim ocem i utemeljiteljem. Na travnjaku ispred Parlamenta u Victoriji, u blizini spomenika kraljici Viktoriji, nalazi se obelisk u cast njemu. On je mnogo ucinio na uspostavljanju i razvoju ove provincije, a narocito je mnogo radio na tome da stvori uvjete i primami mlade Engleze da se doseljavaju u ove krajeve. Postao je guverner 1850. Godine 1854. bilo je samo 250 ljudi koji su zivjeli na farmma oko Viktorije, koje je od urodjenika otkupio sam Douglas, a onda je 1858. brodom iz San Franciska doslo 450 rudara koji su htjeli da kopaju zlato.

Zlato, slobodno u prirodi, pronadjeno je jos 1851. kod urodjenika na Qeen Charlotte otoku, ali je tu informaciju Douglas tajio u namjeri da najprije on dobije sluzbeno kontrolu nad tim otokom. Medjutim, u medjuvremenu informacija je procurila i otpocela je zlatna groznica…

Smatra se da je 1858. oko 30 000 ljudi stiglo u Fraser, a sa njima su dosli misionari, ucitelji i drugi. Luka Viktorije je postala centar odakle su rudari odlazili na nalazista zlata. Godine 1864 je stigao i


32

telegraf na pacificku obalu, pa je veza sa Londonom bila ostvarljiva u kratkom vremenskom oku. Zlatna groznica je pretvorila British Columbiju u koloniju, a unija sa Kanadom iz 1871. je od nje napravila provinciju Kanade. Izgradjena je transkontinentalna zeljeznica i otpoceo je intenzivan industrijski razvoj.

Bez obzira na pridoslice sa svih strana svijeta, od tada do danas, ova provincija i njen glavni grad Viktorija su zadrzali duh i kulturu Britanije i engleski akcent. Ulice “down town”-a su zadrzale tradicionalne kuce koje se smatraju kulturnim nasljedjem. Centrom grada dominira prekrasna gradjevina Parlamenta projektovana od strane engleskog arhitekte, u engleskom stilu, a ispred nje se mogu vidjeti tradicionalne engleske kocije i svjetski poznat hotel EMPRESS u kom se i danas moze uzivati u tradicionalnom popodnevnom engleskom caju ( 54 dolara!). Na sve strane se moze uociti nesto iz 150-godisnje historije grada, ali i britanske i urodjenicke tradicije, koja se takodjer veoma postuje.

Victoria ocima turiste

Victoria je grad cvijeca i tesko se odluciti od kud da se krene. Mi smo krenule od zgrade Parlamenta.


33

Zgrada parlamenta

Fraser River-zlatna groznica iz 1858. je gradic Victoria ustanovljen kao utvrdjenje Hudson’s Bay Company, koja se bavila prvenstveno trgovinom krznom, transformirala u raskrsnicu puteva onih koji su putovali sa namjerom da u unutrasnjosti B.C (British Columbia) traze zlato. To je prisililo britansku vlast da se pobrine za svoj suverenitet nad Sjeverozapadnim Pacifikom, pa je B.C. postala kolonija Krune. Godine 1859. kad je isteklo vazenje povelje Hudson’s Bay Company, James Douglas je postao kolonijalni guverner Vancoouver otoka i B.C. On je shvatio da nova kolonija treba adekvatnu administrativnu zgradu. Tako je napravljena prvobitna administrativna zgrada koja je licila i na kinesku pagodu i svicarsku kolibu i na talijansku vilu u stilu pticjeg kaveza, zbog cega su je ponekad zvali “birdcages”.

Sl. 2. Zgrada Parlamenta BC

Nakon 30 godina ispostavilo se da “birdcages” vise ne zadovoljava potrebama narasle administracije i potrebama same provincije B. C. Zbog toga je 1892. raspisan konkurs za izbor projekta nove zgrade Parlamenta. Medju 65 pristiglih ponuda najvecu paznju je privukao project 25-godisnjeg britanskog


34

arhitekte Francis Mawson Rattenbury-ja, rodjenog 1867. godine u Leeds-u, kom je to bio prvi rad. Stil ove gradjevine je oznacen kao “slobodna klasika”, mada ima elemenata i romanike i renesanse. Arhitekt je istakao ljepotu ovdasnjih sirovina, prvenstveno kamena, a za ukrasavanje unutrasnjosti koristio je usluge uglednih radonica iz USA i Engleske ( drvorezi, vitrazi, kipovi i sl. ).

Nakon uspjesno obavljenog posla na zgradi Parlamenta, Rattenbury je dobio da projektuje i mnoge druge znacajne gradjevine u B.C. U njih spadaju Empress Hotel, Royal London Wax Museum, Vancouver Art gallery, Court house in Nanaimo, Canadin Pacific Railway Marine Terminal, etc.

Vremenom ljepota i sjaj gradjevine su bili naruseni zubom vremena i upotrebom, te je zgrada vise puta renovirana, ali i prosirivana nadogradnjom lijevog i desnog krila, te krila na straznjoj strani. Sve nadogradjeno je bilo uradjeno u istom stilu po projektu istog arhitekte. Godine 1897. prvi put je instalirano elektricno osvjetljenje u cast dijamantskog jubileja kraljice Viktorije ( 60 godina vladavine!), a od 1965 prednja strana zgrade je oivicea sa 3050 sijalica koje nocu ocrtavaju ljepotu ove gradjevine. Godine 1972. zgrada je ponovo renovirana i preuredjena iznutra da bi sto bolje sluzila svrsi. Projekt renoviranja i restauracije, koji je trajao desetak godina, vodio je arhitekt Alan Hodgson.

Unutrasnjost zgrade moze se svakodnevno besplatno razgledati uz vodstvo profesionalnog


35

vodica kom pomoc pruzaju tri kostimirana glumca, obucena u odjecu iz doba osnivanja grada Victorije. Jedan od njih predstavlja Jamesa Douglasa, a glumica predstavlja krljicu Viktoriju iz mladjih dana.

Po drzavnom uredjenju Kanada je ustavna monarhija, a kanadski monarh je isti kao i britanski- kraljica Elizabeta II. Kraljicu u Kanadi predstavlja guverner. U svakoj od provincija kraljicu predstavlja Lieutenant-Governor ( zamjenik guvernera). Monarh UPRAVLJA, ali NE VLADA! Izvrsnu vlast u provinciji ima Lieutenant-Governor uz savjetovanje sa premijerom. Premijer odabire clanove zakonodavne skupstine iz svoje partije i savjetuje Lieutenant-Governor da mu imenuje ministre Krune ( poznate kao Kabinet). Lieutenant-Governor moze da raspusti i Kabinet i Skupstinu i on daje saglasnost na donosenje zakona. Kraljicina saglasnost je potrebna za svaki zakon prije nego se pocne primjenjivati. Po tradiciji, svako novo zasjedanje Zakonodavne skupstine pocinje govorom sa trona, citanim od strane Lieutenant-Governor-a. Govor najavljuje vladine planove za tekucu sjednicu.

U kanadskom sistemu parlamentarne demokracije postoje izvrsna, zakonodavna i sudska vlast. Pri tom su izvrsna i zakonodavna isprepletene na federalnom i provincijalnom nivou. Npr. izvrsna vlast je vodjena od strane clanova Zakonodavne skupstine koji su postavljeni od Kabineta. Obrnuto, Kabinet je odgovoran zakonodavnoj vlasti i mora imati podrsku vecine clanova Skupstine Sudska vlast uziva


36

neovisnost od izvrsne i zakonodavne vlasti. Kraljica ili njen predstavnik imaju vaznu simbolicku ulogu u svakoj od tri grane vlasti. U sistemu vlasti postoji od 1377. godine jos i veoma vazna funkcija govornika ( speaker), koji vodi racuna da se postuje zakonitost svih procedura. Njegova uloga dopunjena je jos nekim segmentima kroz funkciju tzv. clerk-a.

Big-Bus Tour kroz grad Victoria

Najjednostavniji nacin da turista stekne uvid u ono sto je vrijedno vidjeti u gradu je da se ukrca na turisticki autobus za razgledanje grada, a da se prethodno snabdije sa turistickim prospektima koje moze dobiti u turistickom birou.

Big-Bus tura prolazi kroz 24 gradske autobusne stanice. Na svakoj od njih je moguce sici, razgledati taj dio grada i opet se ukrcati na neki drugi autobus iste kompanije koji ce proci kroz tu stanicu kasnije, po tacno utvrdjenom voznom redu. Takvo razgledanje grada moze trajati 2 dana, a cjena je 30 dolara. Stanice na kojima se moglo sici ili ukrcati su bile: Chinatown, St Andrewa Cathedral, Royal theatre, Bastion Squere, Craigdarnoch

3. Big-Bus tura kroz Viktoriju i znamenitosti na Big-Bus turi


37

Castle, Ok Bay Village, Mile Zero, Thunderbird Park, itd. Sisle smo na stanicama Chinatowen, Chraidarnoch Castle, Oak Bay Village i Mile Zero.

U Chinatown-u se nalazi Kineska javna skola gradjena u kineskom stilu, skuptura crvenog zmaja, kapija u kineskom stilu i obilje kineskih prodavnica gdje se prodaju kineski proizvodi i hrana, a narocito razne vrste voca i povrca od kojeg su nama neke vrste i nepoznate. Postoji i nekoliko kineskih restorancica, a u izlogu jednog od njih mogu se vidjeti pecene patke- poznati kineski specijalitet.

Craigdarroch Castle je prelijepa gospodska kuca zidana po uzoru na srednjevekovne dvorce, ali mnogo manjih dimenzija. S obzirom da je zidana potkraj 19 stoljca, uobicajeniji naziv za nju bi bio mansion ( veoma luksuzna bogataska vila), koji se ponegdje koristi, iako se u prospektima koristi naziv castle ( dvorac). Njenu izgradnju je zapoceo bogatas, vlasnik rudnika uglja iz Naniama i suvlasnik Kanadskih zeljeznica, 1887., Robert Dunsmuir, skotski immigrant, ali ga je smrt sprijecila da je zavrsi i zivi u njoj. Zbog nesuglasica sa sinovima ostavio ga je svojoj zeni Joan koja ga je zavrsila i zivjela u njmu 18 godina. Uz dvorac, imanje se sastojalo jos od 28 acri zemlje. Joan je ostavila dvorac svojim kcerima, jednom zetu i unucima. U namjeri da se imanje podijeli, bilo je prodato na aukciji, a prethodno je zemlja razdijeljena na 144 gradjevinske parcele. Kad se pokazalo da nema interesa za kupovinu dvorca, imena svih kupaca onih 144 gradilista stavljena su u sesir i izvucen je


38

jedan koji je uz gradiliste dobio i dvorac. Tako su novi vlasnici postali Solomon Cameron i Parker Clark. Medjutim, oni su uskoro bankrotirali, pa je vlasnik dvorca postala Montreal banka. Nakon toga dvorac pocinje da se koristi kao javna gradjevina, pa je 1919 postao vojna bolnica, 1921. postaje koledz, a danas je u vlasnistvu Historical Museum Society koje ga je otkupilo i cuva ga kao nacionalno kulturno naslijedje za buduce generacije.

Oak bay village je prekrasan kvart gdje zive bogatili stanovnici Viktorije sto je odmah vidljivo po lijepim kucama i velikim izuzetno lijepo uredjenim cvjetnim vrtovima ispred i oko kuca. U ovom dijelu grada su duge plaze na kojima se ponekad ljudi suncaju, ali rijetko kupaju. Ono sto nas je zacudilo je prisustvo balvana koje je izbacilo more, a koje nitko ne sklanja, jer se ovdje smatraju prirodnim ambijentom.

Inace, na obali mora cak i u blizini centra grada, mogu se vidjeti takvi balvani, mnostvo neuglednih algi, a izmedju kamenja raste obilje biljke poznate pod nazivom scotch broom, koja se nekontrolirano siri i prijeti da potisne domace vrste bilja cime moze narusiti ekolosku ravnotezu izmedju biljnog i zivotinjskog svijeta, jer kad egzoticne biljne vrste zamijene domace, insekti i zivotinje takodjer trpe posljedice. Narusava se hranidbeni lanac i gube se zivotne navike. Invaziju na otok Vancouver su, osim skotske metle (scotch broom), izvrsili jos i engleski brsljan, himalajska kupina i neke druge biljke. Vec su preduzete mjere za ukljanjanje nekih od njih.


39

U vodama izmedju grada i otoka Vancouver zive delfini koji su zasticena vrsta i ne smiju se loviti, hraniti, niti komunicirsti sa njima i sl. Smiju se samo gledati, tako da postoje i turisticke ture za posmatranje ovih sisavaca. Ponekad i putnici sa ferija mogu besplatno da ih vide. Mi nismo imale tu srecu. Inace, delfin predstavlja maskotu grada i njegova skuptura se nalazi na obali James Cook zaljeva gdje je nekad bila glavna luka.

Mile zero je mjesto odakle krece transkontinentalni autoput koz Kanadu, koje je oznaceno tablom sa natpisom “MILE ZERO”. Nalazi se u parku na obali mora, neposredno pored spomenika kanadskom junaku Terry Fox-u koji je kao mladic obolio od raka i borio se protiv ove bolesti nekliko godina trcanjem maratona kroz Kanadu. Ljekari su mu amputirai nogu i stavili protezu, a on je i dalje trcao svoju trku zivota… Nazalost, bolest je pobijedila a njegov kip podsjeca Kanadjane na tu veliku borbu. Takav kip postoji i u muzeju vostanih figura u Viktoriji., a njegov lik se moze naci i u Royal Museum-u.

Ostale znamenitosti grada Victoria

Osim znamenitosti koje se nalaze na liniji autobusa za razgledanje grada, postoje jos i moge druge. Vrijedi obici: London Wax Museum ( Muzej vostanih figura), Royal Museum, Emily Corr House, Empress Hotel, University of Victoria, Beacon Hill Park sa Children’s Farm, Butchart Gardens i dr.


40

Poznati londonski muzej vostanih figura- London Wax Museum, ima i ovdje svoju ispostavu, ali sa mnogo manje eksponata negoli je onaj u Londonu. Medjutem, vjernost i kvalitet figura je ista. Medju figurama se nalaze figure licnosti znacajnih za proslost, a donekle i sadasnjost B.C., ( kraljevska porodica) ali i figure iz daleke proslosti kao sto su Kolumbo, Luter, moreplovci, istrazivaci polova i likovi iz Biblije. Naravno, nisu izostali ni najpoznatiji holivudski glumci kao sto su Gari Kuper, Dzon Vejn, Elizabet Tejlor, Merilin Monro, Sofija Loren, Elvis Prisli i dr.

4. Muzej voštanih figura Madam Tussoud

Royal Museum je veoma korisno posjetiti da bi se na jednom mjestu dobio brz uvid u historiju ovog podrucja. Pri tom nisu zaobidjeni niti urodjenici, ali ni mamutovi. Narocito je interesantan onaj dio koji prikazuje originalan gradic divljeg zapada sa salunom.

5.Ponešto iz Royal Museum-a u Viktoriji


41

Kuca Emily Corr, poznate knjizevnice i slikarice, danas je sastavni dio muzeja. Namjestena je u autenticnom stilu tog doba, ali to nisu originalno njene stvari,s obzirom da je kucu prodala njena sestra poslije smrti umjetnce. Kasnije, kad se netko sjetio da bi ta kuca trebala biti sastavni dio kulturnog naslijedja, kuca je okupljena, obnovljena i ponovo namjestena namjestajem iz tog doba. Umjetnica se citv zivot bavila slikanjem, a najdrazi motivi su joj bili urodjenicka umjetnost. Tek kad je iz zdravstvenih razloga postala ogranicena u kretanju, pocela je da pise.

Empress hotel je prelijepa gradjevina iz viktorijanskog doba, obrasla brsljanom, a okruzena prelijepim cvjetnjacima. U ovom hotelu se i danas moze uzivati u popodnevnom caju kao u viktorijansko doba, ali nazalost taj uzitak je prilicno skup.

6. Empress hotel iz viktorijanskog doba

7. Kuće u Viktoriji zasticene kao kulturno blago

8. Plaze na Pacifiku u Victoriji i Vancouver otoku


42

9. Jezera- mjesta za kupanje

Univerzitet u Viktoriji zauzima veliku povrsinu i predstavlja pravi mali grad. Nekad je to bila vojna baza. Univerzitet je svestran i gotovo je nemoguce zatraziti nacin za ucenje i studiranje, a da oni nisu u stanju ponuditi nesto. Potpuno je usmjeren u pravcu cjelozivotnog ucenja, jer je njihovo upravljacko osoblje davno shvatilo da je za 21. stoljece najvaznije cjelozivotno ucenje. Mozda je zbog toga nezaposlenost u B. C. najmana u Kanadi i to ispod 0.2 %. Zbog toga je konstantno otvoren ulazak doseljenika.

Zbog obilja zelenila i kunica koji se slobodno krecu po travnjacima, stice se utisak da je to jedan veliki park po kom su posijane zgrade kampusa. Te kunice su navodno donijeli neki studenti kao svoje sobne ljubimce, a on su se odmetnuli i razmnozili u ogromnom broju, pa sada zive u parku. Danas su pod zastitom raznih drustava za zastitu zivotinja i bez obzira na to sto cine stete na cvjetnjacima okolnih privatnih kuca, nitko ih ne smije uznemiravati. Zbog toga nije rijedak slucaj vidjeti tanke, gotovo neprimjetne mreze nad cvijetnim gredicama sa kojima vlasnici okolnih kuca stite svoje cvjetne gredice.

Univerzitet je motor razvoja ove Provincije i uključen je u sve vrste istraživanja važne za društvenu zajednicu i bolji život građana. Naročito je odgovoran za strategijske vizije i u tom smislu usko saradjuje sa civilnim sektorom, vladom, fondovima, biznisom i dr., sa kojima ima PARTNERSKE odnose. ( www.uvic.ca/ocbr, www.uvic.ca )


43

10.Univerzitet u Viktoriji

11. Univerzitet u Viktoriji

Beacon Hill Park je prelijep park pun cvijeca i raznog drveca, sa jezercima na kojima plivaju divlje guske, patke, labudovi i slicne ptice. One se, kao ni srne, vjeverice i zecevi, koji slobodno setaju po gradu, ne boje nicega, pa se cini da i nisu divlje, vec domace zivotinje. Dok u dijelovima grada gdje su privatne kuce sa prelijepim cvjetnjacima slobodno setaju srne, po parkovima Univerziteta su cesci kunici. U sredini parka se nalazi mala djecja farma sa prelijepim paunima, kozlicima i neki drugim zivotinjama.

Butchart Gardens je nastao prije nesto vise od 100 godina. Tada je na svom imanju od oko 135 akri ( 54 jutra) Robert Pim Butchart bio iscrpio nalaziste krecnjaka, pa je na tom mjestu ostala ruzna jama. Njegova poduzetna zena Jennie Foster je nacinila plan kako da uljepsa tu ruznu jamu, s obzirom da se ona nalazila u blizini njihove kuce. U tom cilju dovezla je sa konjima tone plodne zemlje sa obliznje farme i pocela tamo saditi cvijece. Malo po malo ruzna rupa se pretvorila u u lijep vrt u kom se nalazio caki vodopad. Pocela se siriti prica o prekrasnom vrtu, pa su od 1904. poceli dolaziti najprije prijatelji, a uskoro i stranci da bi vidjeli ovo hortikulturno cudo. Ponosan


44

na djelo svoje zene, gospodin Butchart je dao i svoju koleklciju ornamentalnih ptica da krase ovaj vrt. Tako su se u vrtu nasle patke, labudovi, papagaji…Godine 1908. Butchart-ovi su kreirali i japanski vrt, a kasnije su dodali i italijanski. Godine 1929. oformili su i vrt ruza. Vec tada je godisnje vrt posjecivalo oko 50 000 posjetilaca.

Sa sirenjem vrta sirila se i Butchart-ova kuca, tako da je dobila bazen, biljar sobu i drugo, a danas ima i restoran, urede i sobe za zabavu clanova obitelji. Butchart Garden je ostao obiteljski biznis, a svake godine vise od milion cvjetova u 700 varijanti se koristi da bi se obezbijedio neprekidan cvat od marta do oktobra. Danas se ovaj vrt proteze na 22 hektara ( 55 akri). Trenutno imaju 50 vrtlara sa punim radnim vremenom I 12 sa djelomicnim ( part time), a stalno zaposlenih imaju 290, dok se taj broj u sezoni popne na 550. Svako vece vrt se pretvara u zemlju cuda svjetlosti sa prekrasnim nocnim osvjetljenjem, a u toku ljetnih mjeseci odrzavaju se koncerti i muzicke zabave na travnjaku. Vrt je otvoren za javnost cijele godine, jer u njemu se u svakom trenutku ima sto pokazati i vidjeti. Na stotu godisnjicu vrta ( 2004.) u vrt su postavljene drvene skupture urodjenickih totema kakvima je bila opcinjena ovdasnja slikarica Emilly Corr, a kakvi se nalaze i na travnjaku ispred Royal Museum u Viktoriji.

Porodicni biznis danas uspjesno vode unuci bracnog para Butchart Ian i Christopher Ross, sinovi jedne od dviju njihovih kceri i tako nastavljaju tradiciju njihove bake, velikog vizionara. Kolike su razmjere tog biznisa govori cifra od oko million posjetilaca


45

godisnje! Ulaznica za obilazak vrta stoji 25 dolara, a kad se odrzavaju vatrometi, bozicne proslave i koncerti, onda i do tri puta vise. Osim toga, svaki dan se servira afternoon tea, kao uspomna na obicaj koji je kao gest gostoprimstva za posjetioce vrta jos na samom pocetku njegovog postojanja uvela utemeljiteljica vrta Jenny Butchart. U sklopu kompleksa, u nekadasnjoh kuci bogate porodice Butchart, danas su restorani, mjesto gdje se mogu dobiti informacije o biljkama i njihova identifikacije, te veoma bogata prodavnica suvenira od kojih neki kostaju o do 500 dolara ( umjetnicke vaze). Godine 2004. Butchart Garden dobio status nacionalnog parka ( National Hystoric Site) Kanade.

11. Butscart Garden- ogromni cvijetnjak

Na ovom otoku cvijca Butchart Gardens nije jedini takav projekt. Ovdje ispred svake kuce, ali i stambenih i poslovnih zgrada, postoji prelijep cvjetnjak ili mali park. Medjutim, postoji jos i oko 20-ak parkova koji su slicni Butchartovim vrtovima, ali oni ni izdaleka nisu tako veliki, svestrani i cuveni. Medju njima su Glendale Gardens, Mayo Greek Gardens, Salmon Rivers Gardens, Abkhazi Garden, Finnerty Gardens i dr.

Takodjer, sirom Kanade postoje mnogobrojni poznati vrtovi tako da postoji i turisticka tura organizovana od strane Kanadskih zeljeznica kojom se


46

obilazi 15 takvih vrtova od Victorije do Halifaxa ( Butchart Gardens, UBC Botanical Garden, Windsor Riverfront Garden, Niagara Parks Botanical Gardens, Toronto Botanical garden, Montreal Botanical Garden, Halifax Public Garden i dr.)

Goldstream Provincial Park

Na putu od Viktorije ka gradicu Nanaimo nalazi se jedan veliki priridni park u kom je covjek napravio samo stazu kojom idu oni koji zele uzivati u netaknutoj prirodi. To je suma u okolini rjcice Goldstream River, na koju su za vrijeme zlatne groznice dolazili razni avanturisti u zelji da sakupe sto vise zlatnih zrnaca koje je nosio ovaj potok. Danas je ova rijeka poznata istovremeno kao koljevka i groblje ribe losos. Naime, ova riba se radja i umire u ovoj i ovakvim rjecicama koje se ulijevaju u Pacifik. U vremenu od oktobra do decembra velika jata ovih riba hrle iz Pacifika u ovu rjecicu da bi se ovdje mrijestile i nastavile vrstu. Nakon sto poloze i oplode jaja, ove ribe ugibaju i prekrivaju kamenje i naplavine koje vire iz plitke vode, te predstavljaju lako dostupnu hranu medvjedima, pticama grabljivicama i slicnim mesozderim. Postoje tri razlicite vrste ove ribe i svaka od njih zna koji dio toka ove rijeke pripada njoj i strogo se toga pridrzavaju. Izlov ove ribe na ovom podrucju je dozvoljen samo urodjenicima koji koriste tradicionalno orudje za ribolov, jer ta riba predstavlja njihovu osnovnu zivotnu namirnicu. Oni je jedu svjezu ili je suse na dimu.


47

Sam park je nesto sto bismo mi nazvali zapustenom i neodrzavanom sumom. Naime, svako drvo koje se osusi i srusi samo od sebe, ostaje na tom mjestu da trune i kao takvo predstavlja osnov za rast i razvitak drugog drveca. Tako se suma sama obnavlja, bez icije intervencije. U sumi postoje dva drveta stara oko 500 godina, od kojih je jedno vec palo i trune, a drugo jos stoji, a na njemu ima nesto malo krzljavih izdanaka. Radi seo nekim vrstama cedra kog ovdje ima u mnogo razlicitih varijanti. Donji nivo sume obrastao je gustim zbunjem neke narancaste maline koja je prilicno kisela, mada ima aromu nase maline i obiljem lijepe zbunaste paprati koja djeluje kao da ju je netko tu posadio. Gotovo sve drvece je obraslo mahovinom i to manje-vise sve grane i to do samog vrha, a ta mahovina cak i visi sa tih grana sto stvara utisak kao da pada kisa sa grana. Zbog toga se ova suma ponekad naziva i rain forest. Ponegdje se mogu vidjeti i plodovi nama poznate crvene maline, a na informativnim tablama pise da se na jesen mogu naci i gljive. Medjutim, svuda duz puteljka su istaknute obavijesti da se ne smije ulaziti u sumu…

Neki od obicaja ovdasnjeg stanovnista

Svaki kraj ima neke svoje specificne obicaje koji bi se mogli primijeniti i na drugim mjestima. Narocito ako su interesantni ili korisni. I mi smo imale priliku vidjeti neke od njihovih obicaja.


48

Garage sale ( rasprodaja u garazi)

Svake subote se pred i u garazama nekih privatnih kuca organizuje garage sale. To je jedan veoma interesantan i koristan obicaj, na kom se neki ljudi otarase stvari koje im vise ne trebaju, a drugi ljudi nabave stvari koje im trebaju i to po izuzetno povoljnim cijenama, sto pricinjava zadovoljstvo i jednima i drugima. Na takvim rasprodajama moze se kupiti izuzetno lijepa stolna lampa za 4 dolara, slika za 1dolar, knjige za dolar, putna torba za 5 dolara, itd. Narocito mnogo ima djecje opreme, kolica, igracaka, knjiga, cvijetnih sadnica i loncanica. Nadje se i polovnog namjestaja u dobrom stanju, elektricnih masina, kosilica za travu, bicikla itd. Kod svake garaze postoji i jedna odvojena hrpa stvari koje se mogu uzeti besplatno. Nas je najvise impresionirala cinjenica da su na vecini ovakvih mjesta djeca stavila svoj stol i nudila pojetiocima za 25 centi kafu ili sok,

a ponegdje i suhe engleske kolacice. Na taj se nacin djeca uce da budu stedljiva, racionalna i od malena poslovna, a odraslima se pruza prilika da susretnu ljude koje inace ne bi nikad sreli i da sa njima procaskaju. Jedina mana ovog korisnog obicaja je to sto se to odrzava svake subote, pa se mora proci mnogo ulica da bi se naislo na garage sale, iako oni to objave i u novinama i postave piktograme koji vode do kuce koja te subote ima garage sale. Ponekad se ovakve rasprodaje odrzavaju kod jedne kuce, a ucestvuje vise domacinstava iz susjedstva, pa se tad nazivaju yard sale ( dvorisne rasprodaje). Ukolikose to


49

desava u dvoristu crkve ili neke slicne drustvene organizacije, onda je to popracno i rostiljem, picem, slatkisima, a tada se naziva garden party. Sve se odrzava subotom izmedju 10 i 14 sati.

Čule smo da se ovakve rasprodaje u drzavi Virdziniji ( USA) odrzavaju svake prve subote u mjesecu, a ne svake subote, sto je mnogo bolje i prakticnije za one koji ih obilaze.

Poziv na BARBACUE ( rostilj) ili DINNER ( glavni obrok oko 17.30)

Ovdje svako domacinstvo ima na balkonu rostilj koji je cesto motiv za druzenje ljudi iz komsiluka. Nasi domacini su za vrijeme naseg boravka priredili ovakvo druznje. Pripremili su meso na rostilju ( pilece i svinjsko), obilje salate napravljene od razlicitog voca (!) i povrca, te kuhani kukuruz. Sve je bilo servirano po principu svedskog stola. Na kraju je bila servirn torta od mladog sira, poznati engleski desert, uz vino, caj ili kafu. Drustvo se zadrzalo prilicno dugo uz razgovor i caskanje o svemu i svacemu. Nekoliko dana kasnije su nas pozvali jedni od prisutnih komsija na dinner (rucak u 17.00) gdje smo imali pravi engleski rucak sastavljen od govedine u saftu, bijelog pilecg mesa pripremljenog na nama nepoznat naci uz prilog od rize, a zatim je slijedila vocna salata i na kraju engleski caj sa mlijekom uz pravi engleski kolac ( slican nama poznatom kuglofu).Vrijeme poslije rucka smo proveli


50

u ugodnom razgovoru sa domacinim i njihovim gostima. U toku razgovora smo shvatili kolike su velike razmjere tolerancije i demokraticnosti Kanadjana u odnosu na mnogobrojne pridoslice sa raznih strana svijeta, ali smo osjetile da vec postoji i izvjestan strah koji bismo mi u nasoj kulturi sazeli u sintagmu: “dosli divlji i istjerali pitome” . Naime, sustina ljudskih prava i sloboda je u tome da se slobode jednoga protezu samo toliko daleko dok ne pocnu ugrozavati slobode drugih. Cini se da je u Kanadi taj rubikon vec predjen… Kako smo culi od njih, prvi su to prepoznali australijanci, pa su neki njihovi intelektualci podigli svoj glas protiv toga, te otvoreno zahtijevaju da se pridoslice samovoljno ne zatvaraju u geta ( odakle traze svoj ustav, sistem skolovanja na svom jeziku i sl.), vec da se uklope u drustvo u kom zive, rade i uzivaju ista prava kao i domaci, jer geta su opasnost i za jedne, i za druge, a i za drzavu u kojoj zive ( primjer Kosova!).

Engleski popodnevni caj ( aftenoon tea)

S obzirom da sebi nismo mogle priustiti taj luksuz da u hotelu EMPRESS uzivamo u originalnom engleskom popodnevom caju, to nas je veoma obradovao poziv gospodje Lucille da nas ugosti i na popodnevnom caju. Tom prilikom smo saznale da je ovaj lijepi engleski obicaj ovdje gotovo izumro, a gdja Lucille je pripremila afternoon tea u nasu cast, na cemu smo joj veoma zahvalne.


51

Pored nas, na caju je bila i nas domacin gdja Smilja i nekoliko prijateljica i komsinica gdje Lucille. Same zene, osim njenog supruga, koji je imao zadatk da nas fotografira.

Uz pravi engleski caj sa mlijekom bila je po principu svedskog stola servirana slana zakuska i obilje raznih veoma ukusnih kolacica, te voce. Na kaju je bio serviran cuveni engleski desert trifle ( trajfl), koji predstavlja kremu od vanile sa piskotama, zeliranim sokom i vocem iz kompota. Sastavni dio ovog obicaja je caskanje na razne teme, a na kraju i o vremenu, sto je ostala obavezna tema Engleza jos iz njihove domovine Engleske gdje je vrijeme veoma varljivo i promjenjivo, pa im je predstavljalo veliki problem.

Civilno drustvo u B.C.

S obzirom na stepen demokraticnosti u BC, jasno je da je rad civilnog drustva odigrao dobro svoju ulogu. Ali, posljednjih godina doslo je do smanjenja angazmana gradjana u politici, sto je dovelo do povecane apstinencije na izborima. Na proslim lokalnim izborima je u ovoj provinciji izaslo na izbore samo 19 % onih sa birackog spiska. Zbog toga su otpocele razne askcije vodjene od strane NVO sektora u smislu povecanja interesa gradjana za desavanja u drzavi. Ako ni zbog cega drugog, onda bar zbog


52

zadrzavanja sadasnjeg stanja, jer bez toga demokracija ce se postepeno runirati pa mozda cak i nestati.

Sef Saanich Civic League Sher Morgan smatra da se to u B.C. desilo zbog toga sto je zivot u ovoj provinciji, jednoj od najbogatijih u Kanadi, postao toliko lijep da vecina stanovnistvane ne smatra da treba vrsiti daljnji pritisak da se nesto promijeni ( narocito bi to bilo potrebno u pogledu zdravstva, gdje je situacija daleko od dobre, a pogotovo od idealne, sto proizlazi iz cinjenice da se zdravstvo smatra troskom opcine, a ne brigom o zdravlju.) Medjutim, gospodja Morgan se opravdano pita:” Ali, sto ce se desiti ako prestanemo prakticirati demokratiju? Zbog cega ljudi u totalitarnim rezimima izlazu svoje zivote opasnosti da bi se izborili za biracko pravo i slobodne izbore, a ljudi u demokratskim drzavama nece ni da se pokazu na biralistima?” Ovim povodom nije na odmet sjetiti se sintagme britanskog politicara Edmunda Burke-a, koji je rekao: “ Da bi zlo preovladalo dovoljno je da samo dobri ljudi ne ucine nista.” To se desava zahvaljujuci cinjenici da ljudi nece ni da cuju za zlo niti da ga vide. Naprosto okrecu glavu od njega! Upravo zbog toga je vec vise nego ocigledno da se izgubilo mnogo od transparentnosti rada vlasti, a narocito kad je u pitanju gradnja i raspolaganje gradjevinskim zemljistem. Zbog toga je grupa od 60-ak volontera iz ove Lige otpocela obilazak domacinstava “od vrata do vrata”, pokusavajuci im objasniti kako je njihova pasivizacija opasna po stecene tekovine ovog drustva. Nadaju se da ce obici 5000 domacinstava za vrijeme ljeta, a prije odrzavanja lokalnih izbora. Takvim aktivnostima


53

uspjela je Guelph Civic League na prethodnim izborima povecati broj glasaca u provinciji Ontario sa 36 na 43 %, saljuci biracima poruke o pravim vrijednostima. Medjutim, ljudi ne vole da im se govori sto da rade, ali oni hoce da razgovaraju o svojim vrijednostima, stvarima koje su bliske njima, pa im to treba omoguciti.

Upravo zbog svega toga nevladina udruženje Saanich Civic League (Civilna liga poluotoka Saanich) organizovala je 19. juna u hotelu Grand Pacific Hotel u Viktoriji javni forum pod naslovom “From Paralysis to Action”, kojem smo i mi prisustovale. Tu smo saznale da se pocinju sirom Kanade osnivati sestrinske organizacije poput prve takve osnovane u gradu Guelph u blizini Toronta. Ona je prva na lokalnim izborima 2005. postigla impresivan rezultat, a osnovana je iz razloga sto se lokalna vlast oglusila na sve zahtjeve gradjana. Zbog toga su clanovi Lige poceli obilaziti gradjane i ispitivali ih o tome sto su njihove vrijednosti i njihovi prioriteti. Na osnovu toga su napravili listu od 10 prioriteta gradjana njihovog grada. Istovremeno su slali po dva svoja clana na zasjedanje svake gradske skupstine, gdje su oni biljezili kako su pojedinacno glasali delegati. Zatim su usporedili 10 prioriteta gradjana sa glasanjem delegata i ustanovili da je samo nekoliko delegata glasalo za ono sto su gradjani smatrali prioritetima. Te podatke su stavili na svoj Web i tako ih ucinili javnima. U toku prezentacija saznale smo da su clanovi Lige uglavnom oni od 40 do 70 godina, ali ima i mladih, mada nedovoljno. Zbog toga su se povezali i sa nekim udruzenjima sa univerziteta. Liga se financira od


54

clanarina i donacija bogatijih ljudi, ali i od ulaznica za ples koji organizuju i koncerata koje im drze besplatno umjetnici. Nakon uspjesno provedene kampanje za sto masovniji izlazak na lokalne izbore dobili su mnostvo e-mailova i telefonskih poziva zadovoljnih gradjana. Takodjer, gradjani zadovoljni njihovim rezultatima su uplatili 125 000 dolara kao zahvalnost Ligi sto ih je podstakla da izadju na izbore i time doprinesu promjenama na bolje. ( www.guelphcivicleague.ca, www.saanichcivicleague.ca ) Dobra ideja za nas! Zar ne?

U kanadskom drustvu veliku ulogu igraju i humanitarne NVO. Imale smo prilike biti prisutne na konferenciji koju su odrzale takva udruženja u “QUEEN ALEKSANDRA CENTRE for CHILDREN’s HEALTH”, Victoria , British Columbia, Canada, Jun 2008.

Queen Aleksandra Foundation for Children ( QAF) je neprofitna organizacija koja osigurava sredstva i zagovara usluge djeci na otoku Vancouver. Ona osigurava da se privatne donacije koriste na nacin kako to zele sami donatori.

Queen Aleksandra Centre for Children’s Health (QACCH) je smjesten na 47 acri zemlje koja ukljucuje divlju prirodu, obalu, veliki park i igralista, te odgovarajuci parking prostor.

Pored zaposlenih, u ovom centru su aktivni i mnogi volonteri, jer volontiranje je odlican nacin da se nauce nove vjestine i da se razviju one koje se vec posjeduju.


55

Pored toga, volontiranje povecava samopouzdanje, znanje i svjest o zajednici u kojoj se zivi, a volontiranje u QACCH je idealno za one osobe koje koji imaju namjeru da se profesionalno bave sa djecom i brigom o zdravlju.

Na konferenciji su imali svoja izlaganja cijenjeni autoriteti kao sto su Keith Pennock i Christopher Jenkins, Ph.D, Victoria University.

Predavanje g. Keith-a Pennock-a je imalo naslov: “Fueling Your Energy for Person- Centred Thinking( Sagorjevam za osobu !-Ciljano razmisljati ! ) cija sustina je bila da se sa svih aspekata sagledaju potrebe, vrijednosni sistem, sustina zivota, kultura zivljenja i drugo, osoba sa posebnim potrebama, cime bi se ispostovao clan o jednakopravnosti SVIH ljudi sadrzan u Povelji UN, ukljucujuci i one sa posebnim potrebama.

Mr. Christopher Jenkins, PhD, professor sa Univerziteta u Viktoriji je odrzao predavanje pod naslovom “ Compassion Fatique” ( umor od suosjecanja). To je pojava koja postaje sve sire rasprostranjena i direktno je proporcionalna sirenju humanitarnih usluga, jer sto vise osoba je obuhvaceno ovom brigom to je sve vise zaposlenih i volontera koji su angazirani u pruzanju takvih usluga


56

S obzirom na cinjenicu da je jedno od ova dva predavanje bilo odrzano u prijepodnevnim satima, a drugo u poslijepodnevnim satima, to je organizator u vremenu izmedju ta dva predavanja osmislio jedno veoma interesantno “budjenje” koje je najavljeno kao iznenadjenje, a ocigledno je imalo za cilj da odrzi paznju prisutnih do kraja drugog predavanja. Naime, radilo se o svojevrsnoj radionici koju je vodio veoma simpatican mlad strucnjak za sviranje na africkim bubnjevima Jordan Hanson. On je studirao tradicionalnu muziku zadnjih 16 godina sirom svijeta (zapadna Afrika, Brazil, Kuba) Od jedne do druge obale Kanade on je do sada naucio vise od 6000 ljudi kako da bubnjaju! Za ucestovanje na njgovim radionicama nije potrebno nikakvo muzicko predznanje. Svatko je dobrodosao. Zahvaljujuci njemu rucno bubnjanje je postalo najomiljenija aktivnost u dokolici, a dokazano je da je veoma korisno u borbi protiv stresa. Cijena ovih radionica je 10 dolara po casu, sedmicno ( www.drumvictoria.com).

Za vrijeme te radionice prisutni su dobili bubnjeve i uspjesno savladali lekcije koje im je drzao Jordan, a zatim su svi zajedno “svirali” jednu jednostavniju melodiju, s tim da su neki od prisutnih bili na pozornici, a neki u publici.

Ova radionica je bila izvanredno sredstvo da se prisutni pripreme za pazljivo pracenje narednog predavanja i u potpunosti je ostvarila svoj cilj, a mogla bi biti inspiracija nasem civilnom sektoru da zainteresira vise nasih gradjana za ucestovanje u njegovim aktivnostima.


57

Za vrijeme naseg boravka u Viktoriji odrzavala se i godisnja skupstina Shekinah Homes Society, organizacije sa kojom zelimo ostvariti saradnju, pa smo prisustovale toj skupstini kao gosti.

Skupstini su prisustvovali clanovi Upravnog odbora, zaposlenici, klijenti i njihovi roditelji. Pored uobicajene radne procedure sjednice bilo je zanimljivo slusati i svakog asistenta i njegovog klijenta. Oni su u kratkim crtama govorili o jednogodisnjem radu, napretku i sklonostima pojedinih klijenata. Ono sto je neuobicajeno za nas je to sa koliko topline i paznje se prilazi osobama sa posebnim potrebama, te kako oni ravnopravno sudjeluju u radu skupstine. Tako npr. bila su data tri prijedloga za promjenu zastitnog znaka ( logo) njihove organizacije I slogana. Nakon glasanja upravnog odbora, roditelja, klijenata i zaposlenika izabran je onaj prijedlog koji je dobio najvise glasova.

Na sjednici na kojoj smo bili gosti g. Lynda Valee nam je dala rijec da kazemo nesto o civilnom drustvu u nasoj zemlji sto smo veoma rado prihvatili. Nakon toga dobili smo prigodan poklon- knjigu autora koji je osnivac medunarodne fondacije L’ Arche g. Jean Vaniera.

Ono sto nas je posebno impresioniralo je skromnost i jednostavnost organiziranja, jer nije bilo nikakvih preterivanja, a posluzena je samo kava..


58

Direktorica ove organizacije gdja Lynda Vallee nam je uprilicila i prijem kod gospodje Lyndsey Brohman iz Community Living B.C. utemeljene od strane Ministarstva za socijalnu skrb B.C. Primila nas je za vrijeme njene pauze za rucak ( lunch), pa smo im zajedno sa njima rucale. Rucak za nas je ponijela sa sobom direktorica Shekinah Homes Society, gdja Lynda Vallee. Sa njima smo razmotrile nacine kako da nasa udruženja za brigu o osobama sa posebnim potrebama mogu steci potrebna znanja, pa cak i poslati svoj potencijalni kadar na obuku u njihove domove u kojima zive te osobe. Takodjer i druge osobe koje zele da se bave ovim poslom mogu konkurisati za mogucnost da provedu u njihovim kucama do godinu dana i “izuce zanat” iz ove oblasti, tim vise sto ova organizacija ima neke beneficije u pogledu dovodjenja stranaca u Kanadu kao clanica medjunarodne organizacije “L’Arche” osnovane od strane. g. Jeana Varniera.

Bile smo zaista impresionirane tretmanom I pravima osoba sa posebnim potrebama u Kanadi. Saznale smo da su se za ovakav njihov status izborili roditelji takve djece putem organizacija civilnog drustva, jer se nisu mogli vise miriti s tim da se o njima moraju brinuti sami.

Nazalost, kod nas se gradjani mire sa mnogo toga sa cim ne bi trebali, umjesto da se bore za bolji zivot kao sto su se borili i jos uvijek se bore Kanadjani…


59

Zaključak

Kanada je, bez sumnje, uspješna zemlja. Kažu da je u njoj uspostavljen „kapitalizam sa ljudskim likom“, tj. u Kanadi je socijalni aspekt zaštite stanovništva na visokom nivou. Odakle to, kad znamo kako je u najbližem komšiluku (SAD)?

Kanađani su imali sreću da imaju jednog Tommy-ija Douglasa ( ili su imali pameti da takvog podrže na izborima!?). On je najznačajniji Kanađanin i čovjek koji je najviše zaslužan što je Kanada država u kojoj je još uvijek „humanost iznad svega“, što je bila Douglasova parola pri prvim izborima na kojima je učestovao. Ono što je najinteresantnije u svemu je to da je on potekao iz jedne relativno beznačajne kanadske provincije Saskatchewana i da je svoje novotarije uspio kasnije, nakon što ih je nametnuo u svojoj provinciji, nametnuti i cijeloj državi! On je 17 godina bio premijer u svojoj provinciji i delegat u federalnom parlamentu i za to vrijeme je izvršio mnoge zanačajne reforme: u zdravstvu, školstvu, poljoprivredi itd. Takvog vrijedi držati na premijerskoj fotelji toliko dugo vremena, a one kakvi su kod nas trebalo bi otjerati i prije isteka mandata da nam ne proizvode štetu. Jer, iz viđenog, i ako ih uporedimo sa Tommyjem Douglasom i njegovim rezultatima, SVI DOSADAŠNJI SU PROIZVODILI SAMO ŠTETU!


60

10.3. Švajcarska (putopis)

Švajcarska i BiH

Švajcarska je kao društvena i historijska cjelina mnogo složenija od BiH,

a dugo živi u miru i aktivnoj koegzistenciji četiriju naroda koji govore četiri različita jezika. Ne može se reći ni da su svi postojeći dijalekti njemačkog jezika sličniji njemačkom književnom jeziku negoli su čak makedonski i slovenački slični književnom srpsko-hrvatskom jeziku. Naprotiv: čovjek koji govori knjiženi srpski (ili hrvatski) lakše će razumjeti i onog koji govori slovenački i onog koji govori makedonski nego što će netko tko govori njemački književni jezik razumjeti nekog koji govori Basel-dijalekt ili Zurich-dijalekt.

U svemu ovom je ipak najžalosnije to što je činjenica da smo govorili istim jezikom uzeta kao mana, a ne iskorištena kao prednost i dobra polazna osnova za civiliziranu i demokratsku kooperaciju. Zašto je to uspjelo i onima koji ne govore iste jezike ( kao što su Švajcarci ) a ne uspjeva onima koji govore isti jezik, kao što smo mi? Odgovor se nalazi u praksi visokog nivoa političke demokratije koji već dugo usklađuje razlike između političkog i kulturnog identiteta svojih državljana. To bi mogao biti model za budući razvoj ne samo BiH i Balkana već i čitave Evrope. Zavisno od ponašanja stanovništva u BiH, mogla bi i BiH postati neka vrsta Švajcarske na Balkanu. Za početak


61

nek to bude bar u političkom smislu ( što obezbjeđuje poštivanje Dejtonskog sporazuma). Ako se u tome uspije, mogla bi jednog dana BiH postati druga Švajcarska i u ekonomskom i kulturnom smislu. U suprotnom, ostat će Balkan tamni vilajet u onom najružnijem smislu. Nikakva unitarizacija ni evropeizacija po analogiji na američki melting pot ne dolazi u obzir za integraciju ni Evrope ni Balkana. Budućnost Evrope nije u konstruisanju neke zajedničke nacije, ali nije ni u Evropi zajednica nacija, već je u Evropi jednakopravnih državljana, koji u tom političkom okviru neće izgubiti svoj etnički odnosno nacionalni identitet. To je recept od kog se treba krenuti u BiH, a zatim nastaviti na Balkanu i šire.

Švajcarska, kakvu danas znamo, nastala je iz jednog saveza država. Svaki kanton je bio potpuno samostalan prije ulaska u savez, sa vlastitom monetom i vlastitom vojskom. Kantoni su prilikom ulaska u savez jedan dio svojih kompetencija prenijeli na švajcarsku zajednicu. Tako je savez, u početku, preuzeo zadaću vanjske politike i nešto od obrane. U velikoj većini su sve ostale zadaće u kantonima i danas autonomne. Na primjer, oni sami ubiru svoje poreze i kreiraju svoj vlastiti obrazovni sistem i dr.

Na vrhu piramide vlasti su dva doma parlamenta od kojih jedan broji 200 mjesta i naziva se Nacionalni savjet, a drugi 46 i naziva se Staleški savjet. Biraju se svake četiri godine. Mjesta u Nacionalnom savjetu se određuju na osnovu proporcionalnog sistema unutar kantona. Mjesta unutar Staleškog savjeta se određuju


62

od strane kantona sa pravom glasa i to tako da svaki kanton ima dva predstavnika, a polukanton po jedanog predstavnika. Oni zasjedaju odvojeno osim u slučaju donošenja nekih veoma važnih odluka kad zasjedaju zajedno kao Ujedinjena savezna skupština koja bira 7 saveznih savjetnika – ministara na četiri godine od kojih svaki vodi jedan resor, te saveznog kancelara koji je u stvari premijer i voditelj jednog resora, istovremeno. Iz evidencije o ministrima vidljivo je da su im stvarni mandati bili u rasponu od l do 15 godina, što znači da su im, zavisno od kvaliteta rada, ponavljani ili skraćivani mandati, a što je kod nas nezamislivo. Oblasti i poslovi su grupisani u pojedine resore na potpuno drugačijim principima nego kod nas. Svaki od sedam ministatra vodi jedan od resora: za vanjske poslove; za unutarnje poslove; za pravdu i policiju; za vojsku; za financije; za privredu; za saobraćaj i energetiku.

Raspodjela mjesta se vrši po tzv. čarobnoj formuli, što znači da se mjesta dijele među četiri najjače partije, pri čemu svaka veća dobija dva resora, a najmanja jedan resor ( FDP, CVP, SP po dva, a SVP jedan). Od zvaničnog početka demokratskog života u Švajcarskoj (l848), partija koja uživa najviše povjerenja je FDP (Freisinnig-Demokratische-Partei)- Slobodoumna demokratska partija koja je, shodno svom nazivu, bila od samog početka otvorena za one KOJI SLOBODNO MISLE. Zahvaljujući tome ova partija je udarila čvrste temelje Švajcarskoj državi, pa si sada švajcarski birači mogu priuštiti i šaren politički folklar. Uz ovu partiju postoje još i mnoge druge, ali se birači u najvećem broju, osim za FDP, odlučuju još i za


63

CVP ( Christlichdemokratische Volkspartei)- Demokršćanska narodna partija, SP ( Sozialdemokratische Pertei)-Socijajdemokratska partija i SVP ( Schweizerische Volksparte)-Švajcarska narodna partija. Zadnjih godina glasači se sve više opredjeljuju i za neke druge partije ( FP-Slobodna partija, LPS-liberalna partija i dr.), sa novim idejama, smatrajući da im je država dovoljno čvrsta i izbalansirana pa im više nisu toliko prijeko potrebne snažne partije koje balansiraju između stepena jačine savezne države (FDP) i jačine pojedinačnih kantona (CVP).

Sudska vlast je potpuno samostalna a parlament imenuje 39 saveznih sudaca i sudaca za oblast osiguranja, koji se biraju na 6 godina. Savezni sud je najviša instanca za postupke između saveza i kantona, privatnih lica, korporacija i međukantonalnih sukoba. Jedna posebna nadležnost ovog suda je i rješavanje problema neusklađenosti kantonalnih ustava sa saveznim ustavom, jer svaki kanton ima svoj sopstveni pravni sistem za oblast civilnog, kaznenog i prizivnog suda. U okviru Saveznog suda ima deset različitih sudova prema oblastima, a Sud za pitanja osiguranja samo tri, s tim da u nekim slučajevima radi zajedno sa nekim sudovima iz okvira Saveznog suda. Postoji još i funkcija predsjednika savezne države, ali ona ima reprezentativni karakter. Interesantno je spomenuti da se parlamentarci svih nivoa politikom bave uz neki svoj primarni posao.

Izgradnja države je u Švajcarskoj na sva tri nivoa ( saveznom, kantonalnom, opštinskom), u suštini, ista. Tj. i na kantonalnom nivou postoji vlada, parlament i


64

sudstvo. Jedna bitna razlika u odnosu na savezni nivo je u tome što vlada na kantonalnom nivou nije izabrana od strane parlamenta, već je bira direktno narod.

Ono što je karakteristično za vlast ove države je činjenica da ona nije OTUĐENA OD NARODA kao naša, već je potpuno transparentna i obavještava narod o svom radu, a spremni su i da odgovore na svako pitanje koje im stanovnici upute.

Što se tiče vlasti na nižem nivou, svaki kanton ima vlastiti ustav, a ti ustavi se međusobno neznatno razlikuju.

Na opštinskom nivou je vrijedno spomena da postoje opštine (zajednice) stanovnika i opštine građana. I ovdje postoji trostepena izgradnja raspodjele vlasti. U zajednici stanovnika su zastupljeni svi stanovnici, a u građanskoj zajednici stanovnici sa građanskim pravom. Zadaci opštine, kao što su upravljanje zemljoposjedima ili društvenim službama su raspodijeljeni među objema zajednicama.

Politička prava. U Švajcarskoj su demokratski odnosi veoma razvijeni i direktni demokratski elementi veoma izraženi. Najvažnija politička prava su:

-Stanovnik sa pravom glasa ( stariji od 18 god) bira na saveznom i kantonalnom nivou predstavnike u zakonodavnoj vlasti i može biti biran, a crkveni službenici ne mogu istovremeno biti i državni;


65

-Kantonalni izbori određuju predstavnike zakonodavne vlasti, izvršne vlasti i sudstva, kao i njihove predsjednike;

-Građani i grupe građana mogu zahtijevati promjenu ustava, odluka parlamenta ili kantonalnog zakona. Za takvu inicijativu moraju prikupiti određen broj glasova građana sa pravom glasa. Stav treba da se donese unutar 4 godine.

-Referendum se upravlja prema odluci ili zakonu. Za njegovu valjanost neophodan je određen broj glasova onih koji ga podržavaju i tačno utvrđen rok realizacije nakon donošenja odluke o njemu.

-Obavezni referendum se raspisuje u posebno važnim situacijama kao što je izmjena ustava, što uvijek mora biti odobreno od strane naroda;

-Svaka osoba ima pravo predati bilo kojoj vlasti molbu u pisanoj formi ili peticiju. To ne smije imati nikakve posljedice po njega, a nadležno mjesto mora ispitati navode i odgovoriti toj osobi. Nezamislivo je da građanin ne dobije pismeni odgovor od nadležne institucije ( a kod nas je upravo suprotno!)

Podstaknut čestom izrekom Švajcaraca da će ionako biti sve kao što oni u Bernu hoće ( Bern je glavni grad Švajcarske), jedan od kancelara je inicirao izdavanje brošure pod naslovom “SAVEZ UKRATKO OBJAŠNJEN” koja je data na uvid svakom građaninu koji želi saznati kako funkcioniše savezna država Švajcarska, a koja ujedno demantuje gornju tvrdnju. Iz te brošure je vidljivo da institucije


66

ove države pozivaju na saradnju sve građane ove države koji se interesuju za državne poslove, bez obzira da li su politički angažovani ili ne. Time se željelo postići da ukupna politika u vođenju zemlje bude što plodonosnija, tj. da se svakom građaninu omogući razumijevanje komplesnog mehanizma upravljanja državom a sve sa ciljem da u zemlji bude više pravde i kvalitetnijih životnih uslova. Pri tom ova država konstantno bdi nad pravima pojedinaca kao i pravima naroda, parlamenta, vlade i sudova, što se odvija kroz posebna tijela pri parlamentu, a što našim institucijama nedosataje.

U Švajcarskoj postoje četiri službena jezika i uobičajeno je da svaki Švajcarac zna bar još jedan od tih jezika, osim jezika svog kantona. Kantoni smješteni u istočnom i centralnom dijelu države pripadaju njemačkom govornom području ( 2/3 stanovnika), ali se dijalekti u toj mjeri razlikuju od službenog njemačkog jezika da se međusobno ne mogu razumjeti, te im je službeni njemački jezik neophodan za međusobnu komunikaciju. Francuskom govornom području pripadaju zapadni dijelovi države ( 1/5 stanovnika), dok italijanskom govornom području pripadaju kantoni koji se nalaze na jugu. Osim Švajcaraca, u Švajcarskoj živi i oko 25% stranaca koji su došli iz drugih evropskih zemalja. Četvrti službeni jezik, koji je to nedavno postao, je retoromanski, a njime govore starosjedioci razasuti po planinama.

U Švajcarskoj su zastupljene katolička (47%) i protestantska religija ( 43.5 %), dok su ostale neznatno zastupljene. Ovakva rapodjela nastala je u l6. stoljeću u


67

doba reformacije, a zadržana je i danas, kao i njene granice koje su tada uspostavljene. Neposredno prije reformacije, čitava Evropa je bila pritisnuta bremenom dekadentne izopačene katoličke crkve koja je kočila razvoj slobodne misli, nauke, privrede i svega drugog što je bilo progresivno. Međutim, sudbina ili slučaj, odlučna volja, genije ili intuicija pojedinaca ili manjih grupa načinila je krupan iskorak iz tog mračnog srednjeg vijeka i intenzivno uticala na tok duhovnih, političkih i privrednih događaja time što se usudila tražiti radikalne reforme katoličke crkve i time pokrenula talas sveobuhvatnih reformi srednjevjekovnog feudalnog društva koje je na čelu sa katoličkom crkvom bilo zapalo u duboku dekadenciju. Švajcarska je bila centar pristalica reformacije pod vodstvom Zwinglija i Calvina, koja je započela 1518 u Zurichu kad je Ulrich Zwingli počeo javno kuditi instituciju oprosta grijeha u katoličkoj crkvi i suprostavio se katoličkim dogmama. Njegovo učenje su podržali, u prvom redu, obrtnici i trgovci koji su se zalagali za osamostaljenje gradova u odnosu na katoličku crkvu i Sveto rimsko carstvo. Kako su temeljne postavke reformacijskog pokreta bile jednakost, sloboda volje i lična odgovornost, to je ovaj pokret udario temelje budućoj demokratizaciji društva. Na našu veliku žalost, područje Balkana nije bilo zahvaćeno reformacijom, zbog čega kasnimo za Švajcarskom za najmanje 200 godina. Razlog za to je protureformacija koju su preduzeli Habsburgovci, inače katoličkoj crkvi najodanija dinastija. Oni su pokušaj prenošenja reformacijskog duha na tlo Balkana ugušili u krvi još na teritoriji današnje Slovenije i tako odredili za Balkan: umjesto


68

budućnosti- prošlost; umjesto svjetla-tamu; umjesto napretka –nazadak; umjesto mira –rat; umjesto blagostanja-krv i tugu. Za to vrijeme reformacionom pokretu su se u Švajcarskoj pridruživali redom svi veći gradovi, među prvima Zurich, Basel i Bern, a uskoro i Luzern, Schwyz, Unterladen, Uri i Zug, nakon čega je došlo i do oružanih sukoba. Godine 1563. suprotstavili su se i stanovnici Ženeve katoličkoj dinastiji Savoja po nagovoru Calvina koji je organizovao svoju crkvu na demokratskim principima, i na taj način se priključio sveobuhvatnom reformističkom pokretu. Za vrijeme protureformacionističkog tridesetogodišnjeg rata koji je bjesnio na njemačkom govornom području, savez Švajcarskih kantona je zadržao svoju neutralnost i nije stradao. Međutim, to ne znači da Švajcarci u svojoj historiji nisu imali ratnih sukoba, osvajača i sličnih neprilika. Naprotiv. Formiranje i razvoj njihove države priječili su razni događaji, kako vanjski tako i unutrašnji, ali su ih Švicarci, sve redom, savladali. Njihove vlasti su uvijek vukle poteze koji su imali za cilj dobro rješenje problema ( a ne polovično ili suprotno nego što bi trebalo, kao što je konstantno slučaj kod nas). Razlog za to je vjerovatno onaj: SVAKI NAROD IMA VLAST KAKVU Error! Bookmark not defined., a Švajcarci su sebi birali takvu vlast koja je radila u njihovom interesu, a ako nije, mijenjali su je . Zahvaljujući tome, iako se sa pravom može reći da su vjerske strasti i na ovom području uzrokovale više konflikata nego što su ih ugušile. U poređenju sa drugim zemljama mora se konstatovati da vjerski ratovi ovdje nisu bili toliko dugotrajni ni toliko krvavi. Završili su se kompromisom koji je


69

podrazumijevao ravnopravnost religija i zabranu povećavanja broja katoličkih biskupija u odnosu na tada zatečeno stanje. Tako se konzerviralo zatečeno stanje sa “ vjerskim granicama “ ( 1561) koje se održavaju i do danas. Konfesionalna trvenja su pojačala težnju ka federalizmu, ali i ka samostalnosti i neutralnosti Švajcarske, a nisu bila ograničenje za pragmatični zajednički život koji je potencirala protestantska religija. Smisao za pragmatičnost i za stvarnost doprinio je rješavanju problema u svim oblastima života, a prvenstveno u oblasti zemljoradnje, industrije, neutralnosti i referendumske demokratije.

Zbog svega ovoga narod više nije mogao ostati neuka rulja kojom je lako manipulisao kler katoličke crkve, već se morao obrazovati kako bi dorastao svim životnim situacijama i vlastitoj odgovornosti koja mu se nameće. A u tome mu je svesrdno pomagala nova, reformisana crkva. Ona je podsticala ljude da mijenjaju sebe, a time i svijet, te da svatko da svoj vlastiti doprinos u svim segmntima života počev od religije do vlasti. To je podstaklo razvoj kritičke misli, nauke, industrije i općenito privrede, a rezultiralo je i u razvoju društvenih nauka, te utrlo put ka nastanku demokracije. U stvari, moglo bi se reći da historijski tokovi u Švajcarskoj nisu imali bitno drukačiju tendenciju nego oni na Balkanu. Međutim, Švajcarci su ih okrenuli u svoju korist. Zato se ne možemo izgovarati da nama historija nije bila naklonjena, tim više što se višestruko potvrdilo da onaj ko hoće, nađe način, a onaj ko neće, nađe izgovor.


70

A Švajcarci su, očigledno HTJELI. Zato su konfesionalni razdor iskoristili da bi ojačali tendencije federalizma, želje za nezavisnošću i osjećaja za neutralnost, shvatajući da konfesionalni razdor samo tako mogu neutralizirati. I oni su imali vanjske dušebrižnike. Tako su Njemački knezovi podržavali protestante, a austrijski dvor katolike. Međutim, Švajcarci su klonuli takvih “ usluga”i odgovorili zatvaranjem u sebe i tendencijama za neutralnošću i nezavisnošću, bez ikakvog petljanja u evropsku politiku. Oni su naprosto gledali svoja posla, što nije bio slučaj na Balkanu gdje su strane sile domaći vlastodršci još i prizivali! To je Švajcarcima omogućilo da preovladaju unutarnje razdore i da se ujedine u zajedničkim interesima. Pokazalo se da konfesionalne podjele nisu bile smetnja za pragmatični zajednički život koji je respektovao suverenitet kantona i neutralnost saveza. To je donijelo skoro 200 godina mira u kontinuitetu, kad su formirane i učvršćene institucije ove demokratske države, te se razvila poljoprivreda, industrija, trgovina i bankarstvo, tolerancija, demokracija i pravna država. To je dovelo do stvaranja uspješne federalne države. U prvobitnom heterogenom savezu kantona ispoljile su se mnoge mane koje su proizašle iz centralne organizacije vlasti i one su uzrokovale konfesionalne i socijalne napetosti, što je 1653 dovelo do velikog nezadovoljstva među krupnim seljaštvom i uzrokovalo “švajcarski seljačko-vjerski rat”. Oko 1790. Švajcarska je potpala pod uticaj francuske revolucije, što je dovelo do jačanja centralnih institucija, ali i pod francuske ekspanzionističke težnje koje su realizirane okupiranjem Švajcarske (1798). Do tada je savez


71

švajcarskih kantona bio relativno labav, ali ga je tada Napoleon učvrstio u tzv. Helvetsku Republiku kojoj je nametnuo i jedan centralistički ustav, čemu se protivla većina Švajcaraca. To protivljenje je eskaliralo u ustanak ( građanski rat), pa je Napoleon morao povući svoje trupe, a ustav je zamijenio novim, koji je Švajcarcima bolje odgovarao. Nakon toga Savezu su pristupili i novi kantoni ( Graubunden, Sankt Galen, Aargau, Thurgao, Tessin i Waadt). Nakon Bečkog kongresa ( 1815) koji je Švajcarsku odredio kao suverenu državu sa trajnon neutralnošću, Savezu su pristupili i kantoni Genf, Neuenburg i Wallis.

U narednom periodu razvio se jedan jak liberalni pokret koji je bio podstaknut francuskom julskom revolucijom ( 1830) što je dvelo do brojnih privrednih i socijalnih reformi u mnogim kantonima, a javila se i unutrašnjepolitička polarizacija na saveznom nivou između konzervativaca iz katoličko-klerikalnih kantona i liberala iz većine ostalih kantona. Kao reakcija na progresivne stavove liberala, konzervativci osnivaju 1845. svoj savez, koji se pokazao kao protivustavan te mu je savezna vlast uskratila podršku, što je izazvalo građanski rat u kom je taj savez pobijeđen. Nakon toga, 1848. donesen je ustav u kom je Švajcarska određena kao savezna država sa glavnim gradom Bernom. Dodatkom ustavu iz 1874. proširene su demokratske kompetencije na kantonalnom nivou, čim je podstaknut razvoj privrede i trgovine, ali su preduzete i neke mjere koje će podstaknuti razvoj manje razvijenih kantona, kako bi se smanjile razlike koje su vodila ka iseljavanju sa manje razvijenih područja u jače razvijena.


72

Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Švajcarska je, iako okružena zemljama zahvaćenim ratom, uspjela ostati neutralna.. Jedino što je vlast bila prisiljena da uvede ratni porez koji je izazvao opšte nezadovoljstvo stanovnika. Zbog toga je do tada neprikosnovena FDP izgubila na izborima i morala da vlast podijeli sa katoličkim konzervativcima i građanskim udruženjima.

Već u 19. stoljeću Švajcarska počinje biti sjedište raznih međunarodnih organizacija i konferencija. Za vrijeme Drugog svjetskog rata zadržala je također svoju neutralnost.

Što se tiče praznika, postoji samo nekoliko njih koji su zajednički na nivou države, a to su Nova godina, Božić, Uskrs i Žetvelačke svečanosti, dok su svi drugi praznici različiti od Kantona do Kantona.

Švajcarsja je parlamentarna savezna država sastavljena od 20 kantona i 6 polukantona, a koja počiva na ustavu iz 1874. Savezna vlast je nadležna samo za one poslove koji su joj prepušteni od strane kantona, a to su vanjska politika, obrana, posta i telekomunikacije, saobraćaj i moneta. Kantoni samostalno upravljaju sa obrazovanjem socijalnom politikom, mjesnim poslovima, a neki i policijom.

Izvršnu vlast predstavlja 7 ministara koji sačinjavaju savezni savjet, a koji bira i predsjednika savezne države. Pod nadzorom kantonalnih vlasti je oko 3000 opština. Građani se intenzivno identificiraju sa regijom u kojoj žive i ukazuju rado na kulturne razlike između pojedinih kantona Opšti švajcarski moto je:


73

JEDINSTVO DA, JEDNOOBRAZNOST NE. Švajcarci su veoma ponosni na svoju neutralnost i desetljećima su se opirali učlanjenju u razne međunarodne zajednice. Tek na ovom posljednjem referendumu za članstvo u UN je broj onih koji su glasali za neznatno nadmašio one koji su bili protiv.

Uprkos manjku sirovina, Švajcarska je u privrednom smislu velika sila. Najvažija privredna grana je uslužna djelatnost u kojoj je zaposleno oko 60% stanovništva, dok je u industriji zaposleno 25%, u energetici i rudarstvu i građevinarstvu 10%, a u poljoprivredi i šumarstvu oko 3%. Poseban značaj ima i promet vezan za strance, te bankarstvo koje predstavlja jedan od velikih izvora prihoda, toliko izdašan da pokriva sve eventualne negativne saldoe u oblasti uvoz-izvoz. Od proizvodnih grana razvijena je mašinogradnja, kemijska industrija, proizvodnja satova i precioznih uređaja i proizvodnja prehrambenih artikala. Razvoj industrije je u prethodnim desetljećima ciljano podstrekavan. Poljoprivreda raspolaže sa resursom od 25% ukupne površine, ali je savremenim agrotehničkim mjerama i premijama postignuto da pokriva potrebe sa žitaricama i mesom. Većina poljoprivrednih pogona su mala porodična preduzeća koja proizvode šećernu repu, žitarice, krompir, jabuke i vinsko grožđe. Važnu ulogu igra i mljekarstvo, te proizvodnja sira. Od stoke gaje se goveda, ovce i svinje.

Kako je godina 1848. označena kao stvano rođenje Švajcarske kao države ( prihvatanje saveznog ustava, osnivanje Nacionalnog, Staleškog i Saveznog savjeta što su temelji savezne države), 1874. kao


74

rođenje Švajcarske u privrednom smislu ( moneta i demokratizacija) a 1947. u socijalnom smislu (uvođenje starosnog i naslijednog osiguranja), to se Švajcarci nadaju da će tako nešto moći da se jednog dana kaže i za čitavu Evropu, jer je taj model razvoja primjenjiv i preporučljiv svagdje. A spirala promjena se vrti sve brže, s tim da se danas sve više kao najvažnija sirovina smatraju MOŽDANE ĆELIJE! Tko to ne shvati na vrijeme, mora propasti.

Dolaze izbori na kojima ne smijemo pogriješiti jer izabrani delegati će tu funkciju obavljati 4 godine. Ako budu loši kao i do sada, to će biti prava katastrofa za narode BiH. Zato se treba sjetiti jedne Švajcarske gdje sve funkcioniše kao švajcarski sat . Čim se javi neki poremećaj, to se odmah odrazi na stav glasača i takva stranka nema šanse da ponovi mandat. Slično je u svim državama gdje je uspostavljena parlamentarna demokratija. A kod nas političari idu iz greške u grešku, život narodu čine sve nepodnošljivijim, a za nagradu dobijaju ponovo podršku na izborima od tog istog naroda(?!)

Svi glasači su svjesni činjenice da su prethodni nesavjesni i kriminalizirani političari omogućili da nam u državi caruju mito i korupcija. Da li je uzrok tome prirodna sklonost ovog stanovništva ka primanju mita, korupciji i mogućnosti da se narod lako potkupi za male pare? Možda je ta sklonost ostala iz doba Turske Carevine jer je ta država sva bila zasnovana na tome, ali ti maniri su bili preuzeti i od strane komunista, i rekla bih tamo još usavršeni. Kao takvi


75

imaju prođu i danas, a pogubni su za sudbinu i države i naroda. Zbog toga su, možda, sve dosadašnje države na ovom prostoru i propale jer je to krajnje nezdrava osnova na kojoj počiva neka država. Upravo bi na ovom mjestu bilo korisno opisati metod kojim su Švajcarci, još u l6. stoljeću oslobodili svoju vlast mita i korupcije. Na zidu gradske vjećnice u Bazelu postoji freska iz tog doba koja predstavlja detalj iz jedne perzijske legende. Na fresci je predstavljen tron na kom sjedi glavni sudija a tron je presvužen kožom prethodnog sudije, njegovog oca, koji je po nalogu kralja smaknut zbog primanja mita, a njegovom kožom je presvučen tron na kom će sjediti sve buduće sudije! Okrutno, zar ne? Svakako neprimjereno današnjem dobu, ali se ne može osporiti efikasnost! Međutim, nešto drugo sam htjela ovim da kažem: Nije čudo što narod koji se još od tada beskompromisno bori protiv mita i korupcije ima danas tako uspješnu državu, kao što nije ni čudo što narod koji još ni danas nije stavio na dnevni red pitanje borbe protiv te nemani, ni danas nema ništa što bi iole moglo da liči na pravu državu!

U današnje vrijeme, kad se tek učimo višestranačju na Balkanu, primjetno je da političari drže svoje glasače za veoma glupe i kao takve uspiju jeftino da ih kupe. Najinteresantnije u svemu tome je što ih kupuju za njihov sopstveni novac! Naime, penzionerima se dugo vremena ne isplaćuju penzije, a zatim im se takve obezvređene isplate pred same izbore, čime političari namjeravaju kupiti njihove glasove. Šta reći za one glasače kod kojih to uspijeva? Zato savjetujem svakom građaninu sa pravom glasa da rezimira šta su dobro za


76

njega i njegovu porodicu uradili pojedini političari i pojedine stranke. Koliko plata ili penzija su mu “ ukrali”, šta su uradili po pitanju korupcije i kriminala, po pitanju privrede, socijalne politike, školstva zdravstva i ostalog. Šta su uradili po pitanju uspostavljanja pravne države. i funkcionisanja institucija? A sad je trenutak da se zapitamo i : ŠTO SU NAM OBEĆALI NA PROŠLIM IZBORIMA. Da li su bar djelomično održali obećanje? Ili su , kao jedan od sadašnjih vrhovnih političara sad promijenili “ ploču” i rekli : NEKA KORUPCIJU RJEŠAVA NOVA VLAST. Za svakog razumnog glasača bi ovo bio argument da za tog političara i za njegovu stranku NIPOŠTO NE GLASA, jer on će se isto tako ponašati u narednom mandatu ( ako ga dobije), a to znači da se problem korupcije i dalje zadržava!

Religija i etnička pripadnost nisu nigdje tako usko povezane kao na Balkanu. Stanje se još komplikuje time što se trenutni religiozni, jezički i etnički kriterijumi ne poklapaju. Razlog što se Brozova Jugoslavija nije mogla konstituisati kao Švajcarska je u tome što Broz, autokrata, nije dozvoljavao demokratiju. Ista situacija je i sada u BiH, ali i u ostalim državicama koje su nastale na ruševinama te Jugoslavije. Pokušaj da se stvori nacionalna država po uzoru na nacionalne države Zapadne Evrope, uvijek vodi u rat. Jer, ako bi BiH trebala da postane nacionalna država, npr. muslimana, ( sa kojim ciljem oni traže podršku Turske, Irana i drugih islamskih zemalja), to automatski stvara paniku kod pravoslavnih i katolika i ateista, te oni odmah traže


77

pomoć od Srbije i Hrvatske. Razlog je svakako taj što zulum koji je nad njima pet stotina godina provodila turska vlast, nikad neće biti zaboravljen na ovim prostorima i s time se mora ozbiljno računati. Ako bi se, pak, pokušala uspostaviti srpska nacionalna država na tom prostoru, preostalo stanovništvo, zbog nedostatka demokratije, ne bi se osjećalo sigurnim u takvoj državi, a osim toga, ako država nije demokratska, moglo bi se desiti da pravoslavlje postane službena religija. A oni su od pravoslavlja davno pobjegli! A eventualno uspostavljanje hrvatske ( tj. katoličke) države na tom prostoru izaziva posebnu paniku kod ostalog stanovništva imajući u vidu katoličku isključivost koja je etnički očistila Hrvatsku pa se nije drugom nadati ni na teritoriji BiH. Znači, u BiH se svatko boji svakoga! Opasnost od etnonacionalizma je trajna nelagoda ne samo na teritoriji BiH već i na Balkanu, ali i u Evropi, a ovo najnovije stradanje naroda na Balkanu je svima pokazalo besmislenost etnonacionalizma, tj. projekta čistih mononacionalnih država.

Rata u BiH također ne bi bilo da je bilo samo zrno pameti. Da je u predvečerje ovog rata u skupštini SRBiH bio prihvaćen prijedlog srpske strane da se usvoji institucija veta koju bi svaka nacija mogla upotrijebiti u slučaju da budu ugroženi njeni nacionalni interesi, rata ne bi bilo. Međutim, muslimanska strana je to bez razmišljanjaodbila, iz čega su se odmah mogle prozrijeti njene namjere za dominacijom nad drugim nacijama. Katolička strana se tada nemušto ponašala zbog čega i danas ima velikih


78

problema u MH federaciji, a koje je tada, da je podržala srpski prijedlog, mogla elegantno riješiti i spriječiti rat. Ali njima je tada bila udarila u glavu Velika Hrvatska,od koje ipak neće biti ništa. Posljedica svega ovoga je užasni rat na ovom prostoru koji je cijelu BiH doveo zamalo nazad u srednji vijek. Da se nije energičnije umiješala mađunarodna zajednica i zaustavila rat, rat bi trajao do posljednjeg stanovnika BiH. Naravno, preživjeli bi samo lideri. Stanovništvo BiH je najviše stradalo. Više od polovine stanovništva su izbjeglice. O broju poginulih se ne smije ni govoriti. Oinvalidima i siročadi bolje da se i ne govori. A tek o razrušenim kućama i uništenoj infrastrukturi?! Bosna se od ovoga nikad neće moći oporaviti. A sve zbog jednog nepromišljeno odbijenog veta koje nije moglo ugroziti nikoga poštenih namjera! A u političkom smislu rezultati ( ili posljedice) ovog rata su da je Bosna sad tako uređena da je u njen politički sistem indirektno ugrađena ona, tada odbijena, institucija veta. To drugim riječima znači da muslimani nisu ostvarili svoju težnju za dominacijom koju su htjeli sebi osigurati odbijanjem veta u skupštini SRBiH, pa su ovaj rat posve uzaludno vodili. Međutim, njihovo dosadašnje rukovodstvo ne odustaje. Svaki njihov potez i svako činjenje je prožeto takvim istim tendencijama. Možda tako više ne misli narod kojem je svega pun kofer, ali aktuelno rukovodstvo i dalje tako misli i tako radi. A zašto i ne bi kad im za to netko plaća milionima dolara? Zbog toga stalno spominju jedinstvenu, cjelovitu, suverenu, unitarnu BiH, čime postižu upravo suprotan efekt. Naime, ostalim narodima u BiH se od toga kosa diže na glavi, a da ne govorim o tome kako svaki stav i svaki


79

pokušaj muslimanskog rukovodstva najprije analiziraju sa tog stanovišta. To znači: što bude više potencirana i nametana cjelovita, suverena, neovisna itd. BiH, to će ona biti udaljenija i imaginarnija. Nema ništa silom. Zbog toga, čim muslimani počnu da potenciraju cjelovitu i unitarnu Bosnu, ove druge dvije nacije se odmah okreću svojim maticama i u njima traže spas od ponovne islamizacije. I što je još gore, time se odgađa početak rješavanja svih bitnih problema na ovom području, a Damaklov mač rata stalno visi iznad BiH. Bolje bi bilo svima da svoje stare propale ambicije pokopaju ( pri tom je veoma važno kojim redosljedom: kad se muslimani odreknu cjelovite i unitarne Bosne, tad će se i ovi drugi odreći stremljenja ka svojim maticama) i da pokušaju da se uklope u šeme koje im je odredila međunarodna zajednica. A međunarodna zajednica je odredila Bosni i Hercegovini okvir sličan onome koji u Švajcaraskoj besprijekorno funkcioniše. Tamo nikakvi političari ne pokazuju ni nacionalističke ni unitarističke tendencije, niti tendencije dominacije jedne nacije nad drugom. Dok god ne bude tako i u BiH, uvijek će postojati podozrenje, nepovjerenje i sumnja u sve ono što druga strana predlaže, radi ili pokušava da nametne. Uvijek će biti prisutno pitanje: Šta se iza toga krije? U takvim uslovima se ne može naprijed. Nije slučajno poznati svjetski naučnik Albert Ajnštajn jednom prilikom izjavio: “ Mir se ne može održati silom. On se može postići jedino razumijevanjem.” A u BiH nitko nikog ne razumije.


80

Šta nam onda ostaje? Ostaje jedino kantonalni pristup poput onog u Švajcarskoj, kakav nam je pružio Dejtonski ugovor a koji omogućuje da se kulture na takvim prostorima susreću i sudaraju i da egzistiraju jedne pored drugih, bez ikakvih pretenzija jednih na druge i bez ikakvih prisila. Sva eventualna prožimanja i miješanja treba pustiti da teku spontano. Svaki pokušaj bilo kakvog uticanja metodama prisile ili nametanja učinit će da se takvi procesi baš sputavaju, (zbog sumnje u poštene namjere koja se zbog toga javlja), usporavaju, a možda čak i sprečavaju. Svakom trezvenom čovjeku bi trebalo biti jasno da se problem koji treba riješiti, prethodno mora analizirati sa stanovišta njegova uzroka. To bi naročito trebalo da urade oni koji zagovaraju zajednički život na ovim prostorima. Treba biti svjestan činjenice da stanovništvo Balkana još ni iz daleka nije na onom stepenu kulture i svijesti koja bi mu garantovala miran zajednički život zasnovan na razumijevanju i toleranciji vidi (PISMO IZ 1920., Ive Andrića). Kao što je i u ovaj zadnji rat krenuo slijepo i odano vjerujući svojim plemenskim starješinama ( sa zatvorskim pedigreom), ovaj narod nema tu svijest kojom bi bio u stanju razlučiti ni u budućnosti kome treba vjerovati i tko je dostojan poštovanja, a tko ne. Sa žaljenjem se mora konstatovati da su sadašnji balkanski lideri ili sami izvršioci kriminalnih radnji, silovanja i sl. ili su im roditelji bili psihički poremećeni ljudi, ubice i samoubice. Da balkanski narodi nisu liderima problematičnog morala a još problematičnijih namjera dali takvu bezrezervnu podršku, pitanje je da li bi oni mogli da nas odvedu u ovakvu katastrofu u kakvu su nas odveli. Naime, postoje desničarske


81

stranke i u razvijenim zemljama, ali one nemaju veliku podršku naroda i zbog toga ne mogu ni da se približe vlasti, a kamoli da je osvoje. One se samo ritaju i time doprinose kompletnosti demokratske slike tog društva. Takvu bi sudbinu bile imale i naše nacionalne stranke da su narodne mase (a nažalost i mnogi intelektualci) bile prosvjećenije i savjesnije. Sad postoje tendencije da se za isključive krivce proglase vođe ( i to ne sve nego samo neke) i da se uhvati i osudi nekoliko žrtvenih jaraca, a zatim da se sve ostalo ponovo zataška ( kao 1945.) i tako vegetira do nekog trenutka kad će opet sve da bukne u vidu nekog novog rata. Moramo biti svjesni činjenice da su ovdašnji narodi oduvijek duhovno bili okrenuti leđima jedni prema drugima a da su uporišta svojih sudbina tražili u Istambulu, Moskvi, Beču i Rimu. Zato bi početak realnog i kritičkog razmišljanja o sebi, pa tek onda o drugima, bio početak kraja egoističnog nacionalnog pijanstva, a predstavljao bi i kraj optuživanja za sve zlo, nekog drugog. Ne vidim zašto bi svaki stanovnik koji je poletio da podrži svoju nacionalnu stranku bio manje kriv za ovu katastrofu od lidera te stranke? Oni su jednako krivi! Zato svatko treba staviti na dnevni red svoju odgovornost i krivicu. Tek kad se to raščisti, treba razmišljati o odnosima prema drugima i o eventualnom zajedništvu s njima. A da bi to mogao sam sa sobom raščistiti svaki pojedinac, potrebno ga je prosvjećivati. U tu svrhu neophodan je izvjestan period u kojem bismo živjeli u miru, jedni pored drugih, u kantonima tipa švicarskih kantona ( pri čemu se cijela Republika Srpska po Dejtonskom sporazumu može smatrati jednim kantonom), čije bi granice sa porastom svijesti


82

stanovništva postajale sve mekše. Naravno, tako nešta se ne može postići nikakvom prisilom jer je historija pokazala da se svako prisiljavanje na zajednički život balkanskih naroda završilo ratom, a iz hi storije treba izvući neke pouke. U svakom takvom kantonu će većinski narod jednom shvatiti da ljubav prema vlastitom narodu ne mora se nužno zasnivati na mržnji i nadmoći nad drugim narodom. Tek kad to shvati većina pripadnika većinskog naroda u svakom kantonu, tad se može smatrati da je taj narod postao zreo i može da se ispili iz granica svog kantona. Do tada mu je bolje da tamo bude kako ne bi, osim sebe, unesrećivao i druge narode. Pođimo dakle pravim putem. Da bismo bili uspješni treba poraditi na prosvjećivanju naroda i na uspostavljanju demokratije i svih njenih popratnih elemenata. Politički okvir već imamo: obezbijedila nam ga je međunarodna zajednica kroz Dejtonski sporazum. Ostalo je na nama. Međutim, pazite! Neke stranke su se zaodjenule u plašt demokratije da bi vas obmanule, a ispod tog plašta ništa se bitno nije promijenilo. To su one iste stranke koje 1990 nisu podržale pomenuti veto, a i do danas su doslijedne u podrivanju šansi za bolju budućnost. Zato gledajte šta rade i kakve to efekte ima na ukupnu situaciju u BiH, vodi li to ka boljitku ili ne. Na osnovu toga odlučite za koga ćete glasati i ne dozvolite da budete opet obmanuti. Glasajte za one koji forsiraju ZNANJE I NAUKU, ako takvih uopšte bude bilo na “stranačkom jelovniku”. Imajte na umu da je njemački filozof Jaspers i945 ovako posavjetovao svoj narod : SAMO ZNANJE Error! Bookmark not defined. IZVUĆI NAROD IZ OVE KATASTROFE.


83

A kad svi glasači budu tako razmišljali, neće više glasati za dosadašnje lidere i stranke koje im ništa dobro nisu donijele, već će potražiti nove kojima će USLOVNO dati svoje povjerenje. Sve one kompromitovane lidere i stranke treba BACITI NA SMETLIŠTE HISTORIJE gdje im je i mjesto.

Historija Švajcarske

Prije dolaska Rimljana na ovom području su živjela plemena Keltskih Helvećanana koja su bila pobjeđena od strane Julija Cezara oko 58 g. pne. Oko 500 godine u ovaj prostor doseljavaju plemena Burgunda, Alemana i Langobarda. Naredni period ispunjen je mnogim sukobima sa okolnim državama koje su htjele pokoriti ta podrucja, a medju njima su naročito bile aktivne dvije dinastije iz susjedstva: Habsburgovci i Savoje. Tako 1291. god tri kantona: URI, SCHWYZ i UNTERWALDEN osnivaju obrambeni savez protiv habzburških vladara koji uporno pokušavaju da ih pokore. U planinsko-šumskom području održali su se u toku srednjeg vijeka slobodni seljaci organizovani u samoupravnim zajednicama, koji su se snažno suprotstavili pretenzijama ovih dveju dinastija, dok su se u nizinama formirali feudi. U 13. stoljeću na jugozapadu dominiraju Savojski grofovi a na sjeveroistoku Habsburški. Velike feude imala je i katolička crkva. Upravo zbog tog su ona tri kantona sklopila obrambeni savez koji će kasnije postati temelj


84

Švicarske konfederacije. Pokušaj Habzburgovaca da pokore planinske kantone doveo je do bitke kod Morgartena (1315) u kojoj je švicarska pješadija pobijedila Habzburške vitezove. Nakon toga su se savezu počeli priključivati i drugi kantoni . među njima su bili 14. LUZERN, ZURICH, i BERN. Bilo je još takvih pokušaja, ali nakon uzastopnih neuspjeha Habzburgovci su odustali od svoje namjere i čak priznali taj savez mirovnim ugovorom iz l389. Ove borbe su pokazale neospornu nadmoć švicarske pješadije ( sastavljene od slobodnih seljaka i građana) nad feudalnom vojskom. To je ponukalo evropske vladare da angažuju Švicarce u svoje najamničke vojske, pa je to za neke kantone postao značajan prihod. Kad je car Maximilian I 1481 u želji da se nametne Švicarcima pretrpio poraz, mirom u Bazelu 1499 Švicarska konfederacija se potpuno otcijepila od Njemačkog carstva i stekla punu nezavisnost. Tada se sastojala od 13 kantona i 6 savezničkih zemalja sa potpunom autonomijom. Medjutim, strane aspiracije ne prestaju, a ispoljavaju ih i Španjolci, pa i Francuzi primjenjujući metodu “ divide at impera” među gradjanstvom, ali i među kantonima koja je našla plodno tlo upravo zbog novostvorenih konfesionalnih razlika uzrokovanih reformacionističkim pokretom. U 16. stoljeću su ponekad izbijali oružani sukobi između kantona i to uglavnom iz ekonoskog suparništva, između gradova i sela, a onda je došla i reformacija pa su sukobi dobijali i karakter konfesionalnih. Nakon toga neki kantoni su postali protestantski ( Zurich, Bazel, Bern, St Gallen, Glarus), neki su ostali katolički ( Luzern, Fribourg, Solothoarn, Zug, Uri Schwyz, Unterwalden), dok su ostali bili miješani. Dolazi do


85

vjerskih ratova u kojima gine čak i reformator Zwingli, nakon čega dolazi Calvin i reformacija pobjeđuje(1541). Za vrijeme 30-godišnjeg rata u Njemačkoj Švicarci su objema stranama najmili pješadiju i tad uvidjeli kolika je prednost neutralnosti, te su je počeli isticati . Godine l648 je Westfalskim mirom priznata samostalnost Švajcarske. Međutim, rovarenja izvana ne prestaju, tako da pojedini kantoni stupaju u neke druge saveze sa susjednim državama, te se vodi konstantna borba za očuvanje i proširivanje vlastitog saveza, a 1674g. u toku holandskog rata, Švajcarska je prvi put objavila svoju neutralnost. Godine 1683. zbog vjerskog rata u Francuskoj dolaze u velikom broju konfesionalne izbjeglice hugenoti iz Francuske i nastanjuju se u Švajcarskoj. U nekoliko navrata švajcarsko stanovništvo je stradalo i od kuge. Nakon toga slijede građanski ratovi, pučevi, ustanci, gladne godine, obnavljanje saveza sa Francuskom ( samo 13 kantona), francuska okupacija kantona Waad a 1798 Švajcarsku zaposjeda Napoleon. U tom periodu bilo je sukoba između saveznih trupa i katoličkih kantona potpaljenih od dušebrižnika Austrijanaca, ali su savezne trupe bile na visini zadatka i ugušile te nemire. Nakon toga upadaju ruske i austrijske trupe sa težnjom da izbace Napoleon. Sve ove burne događaje teško bi preživio švajcarski savez da nije još 1761. godine osnovano Helvetsko društvo za toleranciju i prevazilaženje sukoba i za razvijanje osjećaja zajedništva. Zahvaljujući njegovom efikasnom djelovanju Švajcarski savez je iz svakog iskušenja izlazio jači i veći jer mu je pristupalo sve više i više kantona, dok nije dovio formu koju i danas ima. Kao takav izborio se na Bečkom kongresu(1815) za


86

potvrdu trajne neutralnosti, a 1848 donešen ustav po uzoru na američki, čime je ojačana centralna vlast osobito na polju ekonomije i vanjskih poslova. Tad se počinju formirati državne institucije uz zajamčene slobode štampe, vjere, udruživanja itd. Ovlaštenja centralne vlasti se proširuju 1874, ali se tada uvodi i referendum za sva veoma bitna pitanja, i radnički savezi, sindikati i nadzor crkve. Ovo posljednje dovodi do sukoba sa Vatikanom (koji traje sve do 1920). Nakon uspješnog formiranja institucija počinje da djeluje pravna država, te počinju da se na teritoriji Švajcarske održavaju razne međunarodne konferancije i osnivaju međunarodna udruženja. Tako je 1863 osnovan Međunarodni crveni krst, a 1920 i Liga naroda. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, s obzirom na njenu neutralnost, Švajcarska je postala pribježište izbjeglica i onih koje su nacisti proganjali. Godine 1960 osnovana je EFTA (evroska slobodna trgovina). 1963 Švajcarska pristupa Savjetu Evrope, ali se i dalje usteže kad su u pitanju međunarodne grupacije iz straha za neutralnost.

Što se tiče vojske, u švajcarskoj postoji 1800 vojnika i 390000 rezervista koji su obavezni do 43 godine jednom godišnje dolaziti na vojnu vježbu. Rok se služi 17 mjeseci a obavezan je za sve 20-godišnjake.

Kantonalna vlast

Državna organizacija kantona mora također poštivati demokratske principe. Svaki od 20 kantona i 6


87

polukantona ima od strane naroda izabran parlament (Kantonalni savjet), a kao izvršnu vlast ima vladu ( Savjet vlade). U nekim kantonima osim ovog savjeta postoji još i Zemaljska opština, skupština građana sa pravom glasa koja se izjašnjava o diskutovanom problemu u formi aklamacije. Najmanja upravna jedinica u švajcarskoj je opština, kojih ima oko 3000. One mogu u mnogim poslovima odlučivati autonomno. Mnoge opštine se udružuju zajedno na čelu sa landamanom koji zastupa kantonalnu vlast.

Kanton BASEL. Grad Basel ima nekoliko specifičnosti u svojoj političkoj strukturi, što ga čini različitim u odnosu na druge kantone. Basel je jedan od šest polukantona a sastoji se od grada-jezgre i dviju opština ( Riehen i Bettingen), a predstavlja jedan od graničnih kantona jer su 2/3 njegovih granica istovremeno i državne granice. Basel ima oko 200 000 stanovnika, od čega oko 20 000 u Riehenu a 1000 u Bettingenu. Zbog njegovog položaja opterećen je mnogim problemima različitim od problema u većini drugh kantona, čega je i stanovništvo svjesno pa je u skladu s tim forsiralo ustanovljavanje i razvoj institucija koje su sposobne da odgovore na te probleme.

Specifičnost u izgradnji institucija vlasti je u tome što grad još od 1875 nema gradsku vlast. Ovu ulogu je preuzela kantonalna vlast, što znači da Savjet vlade i Veliki savjet rade istovremeno i kao Gradski savjet i Opštinski parlament i istovremeno sa ostalim obavezama odrađuju i poslove gradske zajednice. Jedino ove dvije opštine imaju Zajednicu stanovnika i imaju široku autonomiju i vlastitu vlast.


88

Ono što je najvežnije i najspecifičnije za Basel je da Basel upravlja za građane a ne građanima. Sve službe imaju nalog da pri donošenju svih odluka imaju na pameti da moraju raditi u interesu građana. U svakom pojedinačnom slučaju se mora posao odraditi nebirokratski, bez obzira na poznanstvo i klasično stajalište, kao što bi normalnom čovjeku i priličilo.

U Baselu postoji STADLADEN što bi se moglo protumačiti kao neka radnja koja pruža sve moguće informacije potrebne građanima, a također im omogućuje da na jednom mjestu mogu nabaviti sve moguće brošure iz kojih se o svakoj specifičnoj oblasti mogu šire i bolje informisati. Od stručnih lica iz raznih oblasti ovdje se mogu dobiti sva moguća uputstva za rješavanje pojedinačnih problema građana u odnosu na institucije sistema. Gradska zajednica štampa popularne brošure iz kojih se građani mogu upoznati sa svojim pravima, obavezama i mogućnostima u odnosu na gradsku vlast. Gradska vlast se razvijala kroz historiju, što se i danas dešava, sve sa ciljem da se što više pilagodi potrebama građana., misleći “ privredno”, a radeći “ socijalno”, kako oni sami kažu.

Još jedan znak približavanja vlasti građanima je i osnivanje WERKSTADT BASEL, što bi mogli nazvati radionicom gdje građani iz svih kvartova dolaze da kažu “ gdje ih nešto žulja” , a pri tom je poželjno da iznesu i svoj prijedlog za rješavanje tog problema. Ti prijedlozi se razmatraju na određenom mjestu uz prisustvo stručnjaka iz raznih oblasti i sa univerziteta na osnovu čega se izrađuje akcioni plan, a sve sa ciljem da se kvalitet života u Kantonu što više poboljša, a veza između građana i vlasti ojača.


89

Parlament ima 40 članova koji se biraju po proporcionalnom sistemu od strane građana na 6 godina a ima zadatak da: donosi propise, nadzire kantonalnu vladu; odobrava i provjerava budžet, organizuje izbore za vladu; nadzire provođenje zakona; nadzire promet nekretninama, troškove i ostale poslove od značaja za Zajednicu.

Izvršnu vlast vrši vlada ili tzv. građanski savjt koji broji 7 članova a ima zadatak da: zastupa zajednicu građana, određuje ciljeve Zajednice građana koji treba da se realiziraju u 6-godišnjem mandatu; donosi poslovnik rada; prati izvršenje zaključaka; vrši nadzor esnafa; brine o dobrom informisanju građana. Da bi u tome svemu uspjela ima jedan moderan menadžment sa motiviranim personalom koje se brine da sva poslovna područja efikasno rade.

Bez obzira što je organizacija vlasti i života u Baselu dovedena gotovo do savršenstva, Basel ne miruje. Jer, stvari se mijenjaju vremenom a novi problemi povremeno iskrsavaju. Zbog toga vlast zajedno sa građanima ide ususret problemima odmah čim se pojave, to jest prije nego što postanu veliki, teško rješivi i dok ne ostave iza sebe negativne posljedice.

Kanton Zurich. Zurich je najveći švajcarski grad i upravno središte istoimenog kantona sa specifičnim njemačkim dijalektom. Bio je žarište švajcarske reformacije, a poslije sloma moći katoličke crkve svu svoju energiju je usredotočio na razvoj obrta, čemu se ovdje i danas pridaje velika važnost tako da se najskuplji i najpoznatiji švajcarski satovi izrađuju u radionicama okolnih sela. Prosvjeta, kultura, umjetnost


90

i uopšte znanje visoko se cijeni i, shodno tome, mjesečna plata je oko 10 000 franaka, a ti djelatnici spadaju u društvenu elitu.

10.4. Velika Britanija (putopis)

Vera Šakić – Frntić

Radojka Praštalo

Proputovanje po Velikoj Britaniji

Za Uskršnje praznike, u aprilu 2003., bile smo na putovanju u organizaciji agencije ESPERANCA sa grupom prosvjetnih radnika i ljekara iz Daruvara. Vodič nam je bio izvrsni Jurica Miletić. Putovanje je otpočelo u kasnim večernjim časovima iz Daruvara, preko Slovenije i Austrije, tako da smo u jutarnjim časovima prolazili kroz Austriju i Bavarsku o kojima smo ponešto saznali od našeg vodiča.

Bavarska je još 19. stoljeću bila samostalna država, pa se zbog toga Bavarci strašno ljute ako ih smatrate Nijemcima ( Prusima), jer oni su imali i svoje kraljeve od kojih je najpoznatiji Ludvik I koji je veoma volio umjetnost. Iz takvih pobuda naumio je izgraditi svoj dvor po uzoru na Versaj, ali je tu ideju realizirao u znatno skromnijoj formi. Bio je zaljubljen u muziku Wagnera, a zbog tolike njegove sklonosti ka


91

umjetnosti, neki su ga nazivali i Ludovik ludi! Inače pedantni i radini Prusi Bavarsku smatraju jugom Njemačke, a to znači da Bavarce posmatraju poput njemačkih Talijana ( Morgen, morgen nur nicht heute sagen alle faulen Leute). Zato nije čudo što je netko lansirao krilaticu:

“Bavarci su neuspio božji pokušaj da se od Austrijanca napravi Nijemac!

Ono po čemu su Bavarci poznati je svakako pivo, kog oni konzumiraju na litre. U poznatim bavarskim pivnicama goste služe stamene djevojke obučene u dirndrl haljine. U jednoj takvoj pivnici, nažalost, nekoliko hohštaplera je tridesetih godina prošlog stoljeća osnovalo nacionalsocijalističku ( nacističku) partiju koja će kasnije izazvati međunarodnu katastrofu poznatu pod nazivom Drugi svjetski rat.

Vladari Bavarske su vezani rodbinskim vezama sa vladarima Austrije, pa je i sam Franjo Josip po ocu Habzburgovac, a po majci Sofiji iz porodice Witelsbach (?). On se oženio Elizabetom, sestrom svoje rođake čija majka je bila rođena sestra Sofije, iz porodice Witelbach koju su mu bili namijenili za ženu. Elizabeta- Sisi je bila veoma omiljena carica, ali je tragično završila u jednoj vili na Ženevskom jezeru, gdje ju je zaklao, izgleda njen ljubavnik. Ona je Franji Josipu rodila četvero djece, ali na kraju je samo jedno dijete doživjelo starost. Rudolf se ubio


92

u Majerlingu ( ili su ga ubili, što je vjerovatnije), tako da je Franju naslijedio bratov unuk Leopold- Karlo, čiji sin je Otto koji danas živi u Bavarskoj i član je evropskog parlamenta. Habsburgovci su u jednom periodu vladali sa 3/4¾ Evrope i nisu voljeli ratovati, za razliku od Prusa. Upravo smo prošli pored jedne građevine koju su podigli Habsburgovci u antičkom stilu, tako da liči na Akropolj. Inače, Franjo Josip je dugo živio i dugo vladao, ali je bio veoma nesretan čovjek: od troje djece samo jedno doživjelo starost, ženu su mu zaklali, brata Maksimilijana ( sagradio dvorac Miramare u Trstu) kog su nagovorili da postane car Meksika, pobunjenici streljali, a nećaka prestolonasljednika Ferdinanda, ubio Gavrilo Princip. Zato ga je naslijedio unuk njegovog brata Leopold Karlo koji je 1918., nakon što je Austrija izgubia rat, morao abdicirati. Otto je odgajan da bude monarh i govori 7 jezika, a njegova majka, carica Zitta nije mogla živa da uđe u Austriju jer joj je u pasošu pisalo da je carica. Tek kad je umrla, bilo je dozvoljeno da je dovezu i sahrane u Beču na mjestu gdje leži većina Habsburgovaca. Inače porodica Habsburga potiče iz istoimenog srednjevjekovnog grada u Švicarskoj, blizo austrijske granice. Glavni grad Bavarske je Munchen i smatra se najljepšim gradom Njemačke, premda Nijemci smatraju da je to Nurnberg. Nurnberg se smtra najgermanskijim gradom i tijelom Njemačke, dok se Heidelberg , inače univerzitetski grad, smatra njenom dušom. Zato je Hitler upravo Nurnberg upotrebio za promociju nacizma, a saveznici za mjesto sudskog


93

procesa nacistima. Munchen je grad piva, BMV-a, muzeja i tiskara. Na poznatom sajmu piva u ovom gradu popije se do 10 miliona litara piva. Munchen je u II svj. ratu bio srušen 94 %, ali su ga poslije rata gastarbajteri podigli iz pepela.

Regensburg je akropolj Ludovika Ludog. U katedrali u Achenu je sahranjen Karlo Veliki.

Drugi veliki grad pored kog smo prošli u Njemačkoj je bio Frankfurt koji ima jedan od najvećih aerodroma Evrope. Provezli smo se gotovo cijelom njegovom dužinom s obzirom da pored njega prolazi autocesta od koje se jedan krak odvaja prema Kolnu. Frankfurt je postao svjetski grad gdje se održavaju poznati svjetski sajmovi i prepun je stranaca raznih boja, tako da je u dobroj mjeri izgubio karakter njemačkog grada.

Pri ulasku u Belgiju primjećujemo kontejnere koje radnici demontiraju kako bi se izbrisao i taj posljednji trag da je tu nekad bila granica.

Belgija je jedna mala, dobro uredjena kraljevina koju poneki zovu zemljom Ivice i Marice, jer su kuće poput onih od marcipana. Inače u Belgiji se pije izvanredno pivo (najpoznatije Stella Artroa)i jede dobar sir trapist, zahvaljijući redovnicima trapistima koji su to ovdje uveli. Oni su bili radin i pobožan red koji se “ trapio-patio i radio, a preko noći su spavali na malim ležajevima na kojima se čak nisu mogli ni ispružiti.

U Belgiji postoji stalno trvenje između Valonca i Flamanaca, ali pravna država sa razvijenom


94

demokratijom to uspješno smiruje. U valonskom dijelu govori se neki oblik iskrivljenog francuskog jezika, a u flmaniji flamanski koji je vrlo ružna kombinacija njemačkog i enleskog jezika. Zbog toga su u Belgiji službeni jezici i njemački i francuski i flamanski, a mnogi znaju i engleski. Postoji jedna anegdota koja kaže da su jednog belgijskog kralja pitali kojim od službenih jezika se on služi. On je odgovorio: kad obavljam državne poslove- engleskim; kad izražavam ljubav ženi- francuskim; kad zapovijedam vojsci- njemačkim, a kad grdim konja- flamanskim! Zaista, flamanski je jedna iskrivljena verzija nizozemskog ili kombinacija iskrivljenog njemačkog i engleskog, sa primjesama isto tako iskrivljenog francuskog.

Osim piva i trapista, Belgija je poznata i po izvanrednoj mineralnoj vodi SPA, po kojoj se u engleskom jeziku nazivaju toplice. Također, najbolju čokoladu ne proizvode Švicarci, kao što smo mi mislili već Belgijanci. To potiče od kada su oni bili kolonizatori Konga gdje uspijeva kakaovac, pa se već tada počela razvijat industrija čokolade. Pri tom je ta industrija više na nivou poduzetništva i zanatstva negoli na nivo gigantskih fabrika, što i omogućuje toliku raznolikost i specifičnost.

Sl. Oostende-belgijski grad n obali

Sjevernog mora


95

U Flandriji je sve drveće nagnuto na jednu stranu jer stalno puše vjetar. Inače manje-više svi evropski dvorci ukrašeni su flandrijskim tapiserijama sa karakterističnom tamnozelenom bojom krošnji drveća, što smo kasnije vidjeli u dvorcima Škotske.

Pored Brisla smo samo prošli, ali smo od vodiča saznali da ovaj, nekad najljepši grad Evrope, danas to, zahvaljujući globalizaciji i evropskim institucijama, to više nije. Belgijanci su zarad novca i profita dozvolili da se njihov grad “ od marcipana” gotovo sruši i da se izgrade velike građevine od betona, stakla i željeza koje simboliuju ujedinjenu Evropu. U odlasku provezli smo se jednim dijelom flamanske oblasti prema obali Sjevernog mora gdje postoji lučki grad Oostende u okolini kog se prostire oko 60 km pješčanih plaža. Oostende je grad prilagođen turizmu, a gotovo jedini gosti su Englezi. Oni vikendom dolaze ovdje da piju dobra vina ( jer Englezi nemaju dobra vina), pa je i trgovina prilagođena tome. Mi smo spavali u hotelu koji je nosio čak ime britanskog kralja Džordža V. Prilikom prolaska kroz grad ugledali smo “ cvijetni sat” sličan onome u Ženevi. Predjeli prije Oostendea bogati su plodnim oranicama pored kojih se mogu vidjeti privatna imanja farmera, što podsjeća na vojvođanske salaše prije Drugog svjetskog rata. Nažalost, socijalizam ih je uništio i oni su kod nas izumrli, a ovi belgijski salaši-farme su dokaz da tako nije smjelo biti! Jučerašnje novine su objavile pomor ptica u jedniom regionu Belgije. Detalji nisu poznati, ali nam je ta vijest ipak bila neprijatna. Zar opet neki SARS, pod sjenom kog smo krenuli na ovo putovanje?


96

Napuštamo Belgiju i ulazimo u Francusku. Opet, bez graničnih formalnosti. Cilj nam je normandijski grad Calais ( KALE) koji se smjestio vizavi Dovera, tj na mjestu gdje je La Manshe (ili English Chanal) najuži. Upravo zbog toga je ovo i najomiljeniji i najfrekventniji prelaz ka Velikoj Britaniji. Francuzi su od tranzitnog prelaza napravili pravi biznis. Luka je ogroma sa mnogo terminala. Vožnja feribotom traje nešto više od sat vremena, a iz Oostendea bi trajala više od 3 sata. Sa drugih prelaza još više. Kad smo stigli na ostrvo, bili smo izvrgnuti graničnoj kontroli. Naravno, Vel Britanija se još drži po strani od Evrope. Nije usvojila ni euro.

Nakon nešto više od sat vožnje feribotom, ugledali smo bilele stijene Dovera po čemu je Cezar ovu teritoriju nazvao Albion. I danas se dešava da nesretno zaljubljeni skaču sa ovih stijena u more. Na uzvisini se vidi doverska tvrđava. Inače, Dover je u grofoviji Kent koja je poznata pd nazivom “ vrt Engleske”Čim smo prošli carinsku službu i most, vozač se morao prestrojiti na lijevu stranu ceste, jer tako se još uvijek vozi na ostrvu. I sat smo pomjerili za jedan sat natrag, pa smo tako “ dobili “ jedan sat, koji ćemo morati “ vrtiti” kad se budemo vraćali.

Sl. Doverske stijene


97

Naš vozač je imao uspješno vatreno krštenje jer je prvi put vozio lijevom stranom.

Sl. Prelazi na ostrvo

Treba veoma paziti na životinje jer se one u Engleskoj cijene isto kao ljudi. Englezi su voma tradicionalni i nisu za promjene tek radi samih promjen. Mora biti daleko jači razlog. Što se tiče odijevanja, ono je takvo da se može prilagoditi brizim promjenama klime, pa su zato košulje duge, a kišobran je obavezni dio garderobe. A taksiji se prave još uvijek tako da u njih može sjesti gospodin sa halbcilindrom!

Engleski jezik se bitno razlikuje od američkog, premda se Britanci i Amerikanci izvanredno razumiju. Medjutim, stručnjaci za engleski jezik kažu da su pretjeranom simplifikacijom Amerikanci degradirali engleski jezik. Naime, u engleskom jeziku mnoge stvari možete izraziti sublimiranim idiomima, čega u američkom engleskom gotovo da i nema. Smatra se da su najznačajnije engleske riječi to get, to take, will i shall i da se pmoću njih može izraziti gotovo sve, što nama baš ne zvuči uvjerljivo.

Neprolazni simboli Londona su katni autobui i crvene telefonske govornice. U jednom trenutku netko je pokušo zamijeniti te govornice novim govornicima modernijeg dizajna, ali je tada ustao cijeli London i postupak zamjenjivanja je odmah


98

obustavljen, a stare telefonske govornice su popravljene i snabdjevene novomm tehnikom. One koje su tada odvezene u staro željezo ili prodate pojedincima kao suvenir su nepovratno izgubljene, ali njihov broj nije bio velik. Mnoge autobuse u Londonu voze Siki ( sa turbanom), a i inače, stiče se utisak da su namješenici na većini javnih mjesta stranci raznih ne samo nacija već i rasa. Određene rase su se skoncentrisale u određenim dijelovima grada, pa se u skladu sa tim i smatra da je najelitniji zapadni dio gdje ipak preovladavaju Englezi i Evropljani ( tu je bio i naš hotel), a u istočnom su Kinei, crnci i dr.

Engleska konzervtivnost se ogleda svugdje, a naročito u njihovom listu TIMES koji je isti već više od 100 godina. U njemu, doskora, nije uopće bilo fotografija. Tek odskora se skromno pojavi po koja.

Englesko školstvo je također prilično konzervativno, ali se u zadnje vrijme sve više modernizuje. To što je konzervativno, ne znači da je zastarjelo i nekvalitetno. Napotiv. Konzervativno je po pitanju uniformi, protokola i odijeljenosti muških i ženskih koledža. Ovo posljednje je u mnogome doprinijelo raširenosti homoseksualizma, pa se zbog toga, u zadnje vrijeme, stidljivo ta odijeljivanja muških i ženskih koledža postaju sve poroznija.

Što se religije tiče, u Engleskoj su pretežno pripadnici anglikanske protestantske crkve, a u Škotskoj ma pola takvih a pola katolika. Za stanovnike Vel. Britanije se može reći da su prilično religijski tolerantni ( ako se izuzme područje Sj. Irske), ali samo do određenih granica. Npr. princeza Dijana je bila veoma omiljena


99

sve dok se nije spetljala sa muslimanom Dodijem, čiji otac je kupio najprstižniju londonsku robnu kuću Herold. Tada joj je popularnost naglo opala Inače, svijetu je objavljeno da je Dajana sahranjena na imanju njezina oca. Međutim, naš vodič tvrdi da to nije tačno i da je on bio na grobu Dijane koja je sahranjena u isti grob gdje i njen otac, u jednoj seoskoj crkvi na njihovom imanju.

Sl. Cambridge-univerzitetski gradić

Na putu prema Kembridžu prolazimo pored aerodroma Gatwicik koji se nalazi u pokrajini Sussex i koji je drugi po veličini i značaju aerodrom u Londonu. Prvi je Heatrou. Okolni pejsaž je sličan našem. Da bismo zaobišli London prolazimo tunelom ispod Thamese. Gotovo svi automobili imaju volan na desnoj strani, bez obzira na marku, jer svi svjetski proizvođači proizvode specijalno vozila za ovo tržište. Što se tiče vozila treba naglasiti još i ovo da registarski broj ne pripada vozilu, već vlasniku, tako da se mijenja auto, ali tablice ostaju. Kao posljedica toga razvio se i biznis vezan za preprodaju tablica. Malo po malo, uz priču vodiča, stigosmo do pred Cambridge. To je stari univerzitetski gradić na rijeci Cam, otkud mu i ime: most na rijeci Cam. Prvi koledž postoji tu još 1284.god. Naselje se počelo razvijati oko zidina samostana. Danas se u ovom gradiću najčešće mogu vidjeti studenti raznih rasa i nacija jer bogati roditelji iz


100

raznih zemalja svijeta šalju svoju djecu da završe neki od ovih prestižnih koledža. Svaki koledž ima uniformu određene boje, a mnogo se polaže i na sport te na sportska takmičenja na igrališima i u čamcima na rijeci Cam. Naš vodič nam je preporučio da svratimo u slastičarnu Nadia gdje se uvijek mogu kupiti dizani kolači sa grožđicama i korom od naranče. Uradile smo to, ali nas taj kolač baš nije oduševio. Ipak su bolji takvi podravski kolači bez kore od naranče!.Inače, Cambridge izgleda kao da je vrijeme stalo prije 300- tinjak godina, a kuće su izgrađene od crvene cigle koja djeluje pomalo patinirano. Najljepša građevina je Kings koledge (Kraljevski koledž), a lijep je i Quins koledge ( Kraljičin koledž). Rektorat je izgrađen u stilu engleske gotike ( kao kula sa četiri čipkasta šiljka) Postoje 23 koledža, studij za godinu dana košta oko 25 000 funti ( 75 000DEM). Ove cijene su za nas previsoke.

Nakon Cambridgea krećemo put Škotske i to najprije kroz countryside, da bismo vidjeli sela, a zatim ćemo na autoput prema Birminghemu. Prošli smo kroz mjesto Stilton gdje se proizvodi najbolji sir. Uz soske farme vide se silažni tornjevi, a ponegdje na livadam pasu ovce i goveda. Začudo, ne tako velik broj. Prošli smo i kroz kraj u kom je djetinjstvo provela princeza Dajana. Svukud naokolo su farme-salaši. Ne možemo vjerovati da farmeri žive od to malo krava i ovaca? Nakon tog prelazimo na zapadnu stranu ostrva , prema Machesteru, Bostonu jer su tamo bolje ceste. Usput smo stajali na nekim pumpama gdje smo se odmarali, jeli ili kupovali poklone za ukućane. Sve je skupo, ali smo našli 3


101

lijepe majice za 12 funti, što su masovno svi kupili. Bilo je to na jednom stajalištu blizo Birminghena.

Britanska kraljevska porodica je neobičnog porijekla! Oni nisu ni Englezi, ni Škoti, već Nijemci. Naime, izborni knez Hanovera iz saksonske dinastije je 1714 postao engleski kralj prema Zakonu o redu naslijeđivanja koji je imao za cilj da Stjuarte ukloni sa britanskog prijestolja. Kao Nijemac iz porodice Sachsen-Holzoven, slabo se interesovao za Englesku, ali je unatoč toga dobro bio prihvaćen zbog protestantizma. Pitamo se kako je uopće mogao doći na ovaj prijesto? U to vrijeme prijesto je ostao upražnjn jer nije bilo nikakvih direktnih naslijednika mi Stuarta ni Tudora, pa je on, s obzirom da se nekom prethodnom ženidbenom vezom ova dinastija povezala sa Stuartima, prema pomenutom zakonu imao pravo na britanski prijesto. Tako su se redali kraljevi iz hanoverske dinastije od Georga I do V koji je odlučio da 1917 promijeni prezime Sachsen- Gotta-Holzoven u Winzdor, prema istoimenom imanju u

okolini Londona. Na ovaj korak se odlučio zbog toga što je Njemačka bila u ratu sa Engleskom. Do tada su svi ti kraljevi smatrali da su na radnom zadatku u Vel. Britaniji i jedva čekali da se vrate u Hanover, pa se nisu ni potrudili da nauče engleski. Tek kćerka Georga IV Viktorija ( 1837), koja je također slabo znala engleski kao i njen muž i bratić princ Albert, također Nijemac, je počela da se osjeća britanskom kraljicom. Ona je vladala 64 godine i umrla 1901, a imala je mnogo djece. Naslijedio ju je sin Edward VII koji je


102

već tada imao više od 50 godina i mnogo je pušio, pa je vladao samo 9 godina. Za to vrijeme je javno živio sa ljubavnicom Lily Longtree koja čak ima i svoju ulicu u Londonu. Naslijedio ga je sin GeorgV čiji sin Edward VIII je abdicirao zbog dvostruke američke raspuštenice Walis Simpson, a na prijesto je po dužnosti stupio njegov brat Georg VI koji je bio zatvoren tip, mucao je i nije bio pogodan za kralja. Ali on je imao divnu ženu Elizabeth, koja je bila veoma omiljena kod podanika i koja ih je provela kroz II svj. rat, a umrla

Sl. Dvorac Windzor po kom sadašnja

kraljevska porodica nosi ime

nedavno u 102 god. Georg VI je kratko vlado i 1952 je umro. Kako je imao dvije kćerke, to ga je naslijedila starija Elizabeth kao EII ( rođena 1924) a ona je imala i sestru Margaretu,vrlo nesretnu u životu, koja je umrla prije majke. Muž Elizabete II je također Nijemac iz Hanovera pa je promijenio ime u Mountbutton. I jugoslavenska dinastija Karađorđevića je u vezi sa ovom dinastijom jer je kraljica Marija Karađorđević bila praunuka Viktorije, i rumunska princeza. Postoji časopis koji objavljuje priče iz života preostalih okrunjenih glava Evrope. Znači, na prijestolju Vel. Britanije je njemačka dinastija iz Hanovera!!


103

Irci sebe smatraju Keltima i pokušali su uvesti keltski jezik, ali je taj pokušaj propao jer je samo 9% ljudi znalo taj jezik. Naime, oni jesu ujedinjeni u istu državu, ali to baš nije bilo dobrovoljno, već su bili pokoreni, pa se još uvijek “ ritaju, iako im je relativno dobro.

U Vel Britaniji popularni su izlasci u pub koji se često pogrešno smatra pivnicom. To nije pivnica u minhenskom smislu, već mjesto za druženje gdje se toči pivo i vino. U doba prohibicije pravljeni su štapovi i kišobrani sa kontejnerom za alkohol u kom su oni koji nisu mogli bez alkohola nosili svoju dozu sasobom.

London je prava riznica znamenitosti. Zbog saobraćajne gužve više nije moguće razgledavati grad i njegove namenitosti tako da se autobus zaustavi na svakom mjestu i omogući turistima bar pola sata za tu svrhu, već je jedino moguće provesti se autobusom kroz London i razgledati znamenitosti kroz prozor autobusa! Postoji jedna bolja varijanta a to je da se ukrcate na specijalni crveni autobus sa otvorenom gornjom platformom u kom postoji i vodič, a na autobusu precizno, velikim slovima, piše koje znamenitosti obilazi. Mi to nažalost nismo učinili i tako se desilo da smo od Londona vidjeli veoma malo. Pojedine ulice ili kuće su građene u raznim engleskim prepoznatljivim stilovima kao što su viktorijanski, edvardijanski, georgijanski itd. Uglavnom koriste “ lane” sistem naslonjenih jednakih kuća sa ulazima u


104

obliku baldahina. Kao građevinski materijal dominira crvena fasadna cigla, a na krovovima su specijalne cijevi ( više njih) koje govore o postojanju obaveznog kamina u svakoj kući.

U Engleskoj, a naročito u Londonu, postoji običaj da roditelji subotom vode djecu u muzeje, jer londonski muzeji su prepuni eksponata koji potiču iz raznih dijelova svijeta, a ovdje su zahvaljujući činjenici što je Vel. Britanija dug period bila najveća kolonijalna sila svijeta.

Veoma poznat dio Londona je ogromni Hyde Park u kom je moguće reći šta god tko hoće i ne snosi nikakve sankcije ako je pri tom stajsao na nečem visine bar šamrlice. Inače, može završiti u zatvoru. Ova tradicija je stara oko godina. Zapadni dio Londona je najuredniji i najljepši, istočni je nešto lošiji, a južni najlošiji. U blizinu Buckingen palate ne može se prići osim turističkim autobuom zbog straha od terorizma.

Englezi vole tradicionalan način oblačenja i još uvijek u specijalnim prilikama nose polucilinder, pa su i visine krova u standardnom crnom taksiju tome prilagođene. Mnogo pažnje posvećuju kišobranu, koji je zbog promjenjivog vremena obavezni dio garderobe, a još uvijek nose tradicionalnu bijelu košulju od najkvalitetnijeg pamuka. U blizini Picadily Cirkus ( raskršće-trg) je i ozloglašeni Soho, ali i Akademija, kazalište, galerije, muzeji. Prošli smo pored Scotland Yarda i moramo reći da ne djeluje tako impresivno kao što smo se nadali čitajući krimi- romane. Inače, to je nekad bilo dvorište škotske ambasade, kad je Škotska bila samostalna država.


105

Odatle i ime. Veoma impozantno mjesto je Trafalgar squere sa Nelsonovim stubom i reljefima oko njega, koje nismo mogli iz autobusa razgledati. Prošli smo i pored prekrasne građevine parlamenta čiji raskošni gotski stil doprinosi tome da se dojmi kao da je od čipke. U neposrednoj blizini je i Big Ben, toranj sa satom, a nedaleko od toga i Westminster Abbey- opatija u kojoj su sahranjeni engleski i britanski kraljevi. Prošli smo pored jednog spomenika okićenog makovima i obaviješteni smo da se makovima kiti ovaj spomenik na tačno određeni dan-tzv. “ makov dan”.Naročito impozantna građevina je St Paul’s Chatedral- mjesto u čijoj kripti je sahranjen veliki junak u ratovima protiv Napoleona- admiral Nelson. U njoj se vjenčao Charles sa Dianom i time odstupio od tradicije da se članovi kraljevske porodice vjenčavaju u Wesminster Abbey. Obično se nigdje ne naplaćuje ulaz u crkvu, ali ovdje da . I to 7 funti ( 21 DM)! I ovdje smo vidjeli hotel THISTLE- čičak, simbol veoma omiljen u Škotskoj. U tom hotelu odsjedaju okrunjene glave.

Gardisti oko kraljičine palate nose šubaru izrađenu od krzna kanadskog medvjeda. Kanada je još uvijek pod britanskom krunom. Veoma lijepa je i zgrada Vrhovnoh suda: kao najljepša moguća crkva ili palača. Englezi su pretežno sljedbenici anglikanske crkve i imaju svog poglavara, a od Vatikana su se odvojili u doba reformacionističkih gibanja. U Londonu nema više smoga kao u vrijeme kad je u gradu bilo mnogo industrije, elektrana i toplana na ugalj.


106

U istočnom dijelu grada nalazi se Londonska tvrđava i poznati Tower Bridge. U tvrđavi je i kraljevska riznica. Taj dio grada još uvijek ima izgled kao u 19. st. Tu ima mnogo crnaca.

Gledajući prolaznike na londonskim ulicama, neminovno se mora zaključiti:Nekad je London kolonizirao svijet, a danas je situacija takva da se može reći da je svijet kolonizirao London!.Pravi Londonci pobjegli su u predgrađa. Također su mnogi dvorci Škotske i Engleske u rukama Arapa. Britanci nisu prihvatili euro i metrički sistem, koliko zbog tradicije toliko i zbog uloge trojanskog konja koju im je nametnula Amerika, sa ciljem da opstruiraju ujedinjenje Evrope, čega se USA veoma boji. Zato su sve mjere na putevima u miljama, a piće u pintama. Novčana jedinica je funta: engleska i škotska. Iste su vrijednosti, ali van Vel. Britanije poznaju samo englesku funtu. U privredi je recesija i plata je oko 150 funti, svaki petak. Skoro 1/3 salary ostave u pubu. Hrana je dobra, naročito je poznat kako engleski tako i škotski doručak, u što smo se i mi uvjerili. Ali, i večera je izvanredna. Za doručak smo uzimali što smo htjli, a bilo je svega: jaja sa kobasicama, šunkom ili gljivama, faširani šnicli od krompira, sirevi, maslac, džemovi od raznog voća, marmelada od gorke naranče (naziv marmelada se koristi isključivo za marmeladu od naranče, a ostalo su džemovi), kompoti od suhih šljiva, kajsija i voćne salate od jabuka, krušaka, grejpa i sl. Na stolu su i razne vrste pahuljica, a sa strane se nalaze automati sa džusom od naranči i grejpa, sa čajem, mlijekom i kafom. Također su ponuđeni, kako obični


107

jogurt, tako i voćni jogurti. Saznali smo da je omiljeni specijalitet Britanaca jedna vrsta tlačenice od iznutrica ( uključujući i mozak) koja je slična našem prezluštu, ali je danas, zbod straha od kravljeg ludila, jedu samo oni najhrabriji ili najneoprezniji! Mi nismo imali želju da je probamo.

Inače, u Vel. Britaniji važi pravilo: Nisam dovoljno bogat da kupujem jeftine stvari. Zbog toga se kod njih mogu kupiti najkvalitetnije cipele i najkvalitetnija odijela koja mogu trajati skoro čitav život. Naš vodič je sebi priuštio tako nešto prije 30 godina i kaže da to još uvijek ima i da to ponekad nosi.

Gurmani obično ne mogu odoliti da ne ponesu kući semf ( koji se može naći i u prahu), sos od račića, kekse od zobi i earl gray čaj. Ovaj čaj piju Britanci oko 17.00 a uz njega jedu i razne sendviče i kekse. Čaj se obavezno pije sa mlijkom. Mnogi od njih uopće ne zaslađuju čaj jer smatraju da mu šećer kvari okus. Uz popodnevni čaj vode se razne konverzacije, a često i ona o vremenu, s obzirom da je vrijeme veoma podložno naglim promjenama i zbog toga omiljena tema Britanaca.

Škote bije glas da su škrti, pa u skladu s tim postoji mnogo viceva na njihov račun, među kojima je i onaj poznati o Škotu koji je došao u Pariz na bračno putovanje ( bez supruge, naravno!) Ali, Škoti nisu škrti već su im to, iz pakosti, pripisali Englezi. Oni su slični nama: vole jesti, piti i veseliti se. Vole turiste. Kod njih ne postoje psovke kao kod nas. Tako postoji anegdota o Škotu koji je zatekao ljubavnika u krevetu svoje žene. Umjesto da nasrne na njega uz bujicu psovki (


108

kao što bi kod nas bio slučaj) , on će izvaditi novčanik i na vrlo uljudan način zapitati tog muškarca, koliko je dužan da mu plati za uslugu koju je učinio njegovoj supruzi.

Jedan od najtipičnijih engleskih proizvoda bio je Rols Royce, koji su nažalost, preuzeli Nijemci. Svojevremeno su Englezi pokušali da spase ovaj svoj proizvod i izbacili na tržište vozilo MORIS koje je bilo pandam VolksWagenu, ali nisu postigli cilj. Rols Royce je bilo vozilo koje se NIJE KVARILO, ili su bar takav imidž do kraja nastojali održati njegovi proizvođači. U skladu sa tim postoji istinita priča o jednom vlasniku Rols Royce-a kom se vozilo ipak pokvarilo. On je iz neke krčme nazvao fabriku i dok se on vratio natrag do vozila, oni su već bili stigli helikopterom, popravili vozilo i otišli. Nakon toga, zadovoljni vlasnik ih je nazvao da ih pita koliko je dužan da plati za popravak. Međutim, veoma službeno i hladno mu je bilo saopšteno: ROLS ROYCE SE NIKAD NE KVARI

Da bi se smanjio broj udesa, među propisima koji postoje u saobraćaju nalazi se i onaj po kom se niti jedna limenka piva ne smije naći u kabini vozila, već samo u prtljažniku. Inače, ceste u Engleskoj, nadomak Londona, su veoma zagušene saobraćajem, a naročito u vrijeme rush hour kad ljudi idu na posao i sa posla. Da bi se gužva smanjila, postoji i propis po kom u ovo vrijeme ne smije biti u automobilu samo vozač jer može platiti kaznu.

Krenuli smo put Škotske. Usput smo dobili niz interesantnih informacija od našeg vodiča koji je 18


109

godina živio u Škotskoj, tj. sve dok mu supruga, Škotlandjanka, nije poginula u avionskoj nesreći. Tad se vratio u Zagreb i ponovo oženio. Prema njegovom savjetu, u Škotskoj treba kupiti vunene štofove u tartan dezenu ili šalove, kilt, sakoe. Dobri su i keksi od zobi, a o viskiju da i ne govorimo. Širom Škotske postoje tzv. Woolen Mills, nekadašnje predione i tkaone karo

Sl. Tartani, kilt i gajde- simboli Škotske

štofova. Danas su prerasle u trgovine svega i svačega. Bili smo u jednoj takvoj, ali nas je razočarala. Bilo je svega više nego kilta i tartana! Inače postoji bezbroj različitih dezena tartana i svaki ima svoj naziv, koji je vezan za određeno pleme iz kog vuče porijeklo. Izvorno je bilo 12 plemena i 12 tartan, ali su se vremenom iskrižali, kako plemena, tako i tartani pa ih danas ima bezbroj. Jedan od najelegantnijih je onaj sa plavo-zeleno-crnim karama i zove se jonston. Takvu je Vera kupila sebi suknju, a Željku kravatu (20 funti kravata!!). Postoje i knjige sa uzorcima i historijatom tartana koje smo vidjeli, ali nismo kupili. Mogu se kupiti i karakteristične škotske kapice sa crvenim cofom na vrhu koje su ili od jedne vrste tartana ili su prava izložba tartan dezena. Naš vodič je sebi kupio onu koja ima 8/8 raznih tartan-dezena!

U Škotskoj se dobro jede. Hrana je izvanredna. Jeli smo pureće bijelo meso sa finim blagim sosom i lešo kuhanim povrćem među kojim je bio mladi krompir-


110

neoguljen. Inače, stiče se utisak da se Škoti hrane strogo po uputstvima nutricionista, tako da jedina masnoća koja se unosi je komdić maslaca prije glavnog jela, koji se namaže na pecivo. Ostalo sve je zdrava hrana, sa neoljuštenim povrćem. Dezerti su im veom kvalitetni. Doručak također. Gurmani obično ponesu kući soseve od mente, naranče i mješavine hren i jabuke. Inače, poznato je da škoti u svom domu za doručak obavezno jedu kašu od zobi sa mlijekom ili sa medom i mlijekom.

Sl. Patina na kućama u Škotskoj

Edinburg je grad sa oko 1 milion stanovnika, koji sa doimi kao grad iz prošlosti, izgrađen od neke vrste kamena koji je dobrro “patinirao” i trebalo bi mu pranje pješčanim topom kako se ovdje “ obnavljaju” fasade starih crkava. Smješteni smo u hotelu IBIS, sa lijpim pogledom na staru edinburšku kulu i tvrđavu. Nedaleko sa stražnje strane hotela proteže se jedna od dvije glavne edinburške ulice: Royal Mile ili High Street, koja vodi od stare edinburške utvrde i dvorca u kojoj je kraljica Mary rodila Jamesa VI, (kasnije Jamesa I), britanskog kralja, do škotske rezidencije današnje britanske kraljice -Holyroodhouse. Ta razdaljina je upravo 1 milju, pa otud i taj naziv ulice.

Sl. Paun sa imanja Scone


111

Edinburg

Inače, britanska kraljica je veoma bogata i spada u najbogatije ljud svijeta, ali je veoma škrta i nikad ništa nije poklonila svojoj zemlji. Čak ni porez ne plaća! Ona ima u vlasništvu mnogo dvoraca širom Britanije.

Škoti sebe smatraju Keltima, mada priznju i udio viknških gena kod sebe. Kad je Cezar došao na ostrvo, većina Škota se povukla na sjever. Cezar je bio samo rimska izvidnica jer ga je 56.p.n.e. ubio posink Brut, pa su osvajanje ostrva nastavili Klaudije i Oktavijan. U Škotskoj je rođen Poncije Pilat, čovjek koji je dao ubiti Isusa . Inače, Pilat je umro i sahranjen je u Švicarskoj, gdje po njemu jedno brdo pored Lucerna nosi ime Pilatus, a što smo vidjeli prošle godine na putovanju kroz Švicarsku.

Škoti su ponosan i dostojanstven narod i veoma se razlikuju od Engleza. Godine 1707 je ukinut njihov parlament, ali oni nisu prestali da gaje želju za njegovim ponovnim uspostavljanjem. Nedavno su uspjeli u tom i upravo se u blizini Holyroodshouse gradi zgrada škotskog parlamenta. Bez obzira što nisu imali parlament, ipak imaju nešto drugačije zakone nego u Engleskoj, a čak četiri njihove banke emituju

Sl. Sa butlerom dvorca Scon


112

Sl. Holyroodhouse- rezidencija britanske kraljice u Edinburgu

škotsku funtu. Zdravstveno osiguranje je bolje nego u Engleskoj.Inače, Edinburg je sav kao neki muzej. Pun je galerija i muzeja. U Irsku nije doprijela reformacija, pa su britanske vlasti na silu naselile u sjeverni dio Irske Škote protestante sa namjerom da se reformacija raširi i po Irskoj. Međutim, nisu uspjeli i danas je to najproblematičniji dio Vel. Britanije gdje su česti vjeski sukobi i terorizam. Jedan od omiljenih likova iz škotske historije je ser Walter Scot, poznati pisac ( Ivanhoe) koji ima velikih zasluga, pa ga Škoti izuzetno cijene i grade mu spomenike posvuda. Jedan takav smo vidjeli u Glazgowu. Ovaj grad je doživio procvat kao luka za robu iz kolonija,. ali je došao i u beznađe kad je toga nestalo. Naročito je bila razvijena brodogradnja i gradnja lokomotiva (Clyde) koje još i danas voze širom zemalja bivšeg Commonweltha. Zbog recesije mnogi stanovnici odlaze u USA, Australiju i drugdje, a i natalitet je mali širom Škotske što zabrinjava svakoga. Mnoge kuće, a naročito dvorci su prazni i nude se budzašto samo da bi ih netko održavao. Glazgov nema nekih znamenitosti osim crkve sv. Munga iz 1137 . koja je izgorjela, a kasnije obnovljena. Veoma je pocrnjela od industriskog smoga i trebalo bi je oprati pješčanim topovima. Netko od putnika je kupio CD s škotskim pjesmama i upravo slušamo prekrasnu


113

škotsku pjesmu, gotovo himnu pod nazivom AMAZING GRACE. U gradovima Vel Britanije često se mogu vidjeti ulice u kojima su, bar sa jedne strane, sve kuće iste i međusobno povezane. To se zove LANE ( lein) i zasigurno je vrlo ekonomično, a mora se priznati i lijepo, uredno. Sl. Dvorac Glamis Jedan od škotskih dvoraca je dvorac Scone, vlasnišćtvo Erla od Mensfielda koji se obdržao zahvaljujući tome što je veći njegov dio otvoren za turiste. Inače, ovaj dvorac ima poseban značaj jer se ispred kapelice koja se nalazi ispred dvorca nalazi kamen na kom su se krunili škotski kraljevi. Doduše, postoji neka misterija u vez sa tim kamenom, jer neki historičari tvrde da je to replika a da je original u Westmunster Abbey. Šta je prava istina, nitko ne zna. Imali smo prilike slikati se na njemu. Dvorac je u potpunosti namješten autentičnim namještajem, slikama, tapiserijama i posuđem, a zaposlenice su starije gospođe koje nose suknje od posebne narančaste vrste tartana, što vjerovatno ima veze sa plemenom iz kog potiče porodica Erla od Mensfielda. Čak je i portir, koji nam je otvorio kapiju ogromnog imanja, bio obučen u kilt od takvog istog tartana! U parku oko dvorca šepure se raznobojni paunovi. Trava u parku je mekana kao ćilim i pokušale smo ustanoviti zašto? Izgleda da je u sjeme trave


114

pomiješano i sjeme ( spore) mahovine, tako da tamo gdje nema trave, ima mahovine, pa se zemlja nigdje ne vidi, a hodajući bos po takvoj travi čini se da se hoda po hladnjikavom tepihu. Na cesti u blizini ovog dvorca primijetili smo jednog čovjeka koji u ruci nosi veliki znak STOP, fluorescentnu kecelju i prevodi djecu preko ceste. On se pojavljuje na cesti sao u vrijeme kad djeca idu u školu ili iz škole. To je u okviru tzv. part time zaposlenja Sl. Crkva Sv. Munga u Glazgovu kojim si penzioneri povećavaju relativno skromna primanja. U ovim krajevima je pretežno staro stanovništvo koje živi od renti, kamata, penzija i dividendi, a mladi odlaze u Kanadu i drugdje. Jedan od omiljenih zaštitnih znakova Škotske je čičak, ali nigdje nismo našle njegovu fotografiju kao ni fotografiju žbunaste biljke koja cvate žuto i samonikla je svuda pio Škotskoj a djeluje kao da je tamo posadjena, što Škotskoj daje izgled uredjenog parka. Nigdje nismo našli fotografiju i nazziv te biljke. Sl. Paun sa Scone imanja Poslije dvorca Scone idemo u gradić Perth. Po njemu je dobio im i onaj Perth u Australiji, koji je mnogo veći i značajniji od ovog Pertha. Prolazeći kroz škotski countryside na možemo a da se ne


115

divimo lijepo uređenim vrtovima ispred kuća. Još je nešto karakteristično za sve te kuće: imaju sistem okruglih dimnaka koji ukazuju na to da svaka kuća ima kamin. To je naprosto sastavni dio pejsaža u Velikoj Britaniji! Idemo prema najstarijoj destileriji viskija čiji zaštitni znak je neka vrsta preplice, stanovnice okolnih močvara. Sl. Prekrasni vrtovi na sve strane: isprd kuća ili oko dvoraca Na jednoj livadi vidimo neobično čupavo govedo, koje je mirno i vrlo omiljeno u ovom kraju. U shopu destilerije može se kupiti originalni wiskey, ali je strašno skup: 14 funti 7 dcl! saznali smo da se pravi od mješavine određenih žitarica ( raži, zobi) i da se dodaju razne prirodne arome i boje. U dvorištu je neko skladište na kom piše: Tišina, wiskey spava. Tu on odležava. Kažu da je razlika između škotskog i američkog viskija u nazivu: whiskey ili whisky, ali zasigurno i u još ponečemu. Na tržištu postoje viskiji koji su proizvedeni kao kompaktna cjelina i oni koji su mješavina. Ovi drugi su jeftinije. Zapremina boca je taman tolika da se izbjegne viša sopa poreza. Sl. Jedna od škotskih destilerija viskija


116

Slijedeće odredište nam je dvorac Glamis ( Glams), u kom je djetinjstvo provela kraljica majka Elizabeta i u kom je rođena princeza Margaeta. Inačei i Elizabeta II je tu provela mnogo vremena u svom djetinjstvu, o čemu svjdoče mnoge fotografije. Samo jedan manji dio dvorca je otvoren za javnost. Ulaznice su, kao i drugdje, skupe (7 funti) i od toga se održava dvorac.. Izvan ograde imanja dvorca je malo seoce gdje živi služinčad dvorca. Inače, u ovom kraju se gaji biljka od koje se prave jutane vreće. Uskoro dolazimo u gradić St Andrew- univerzitetski grad u kom studira princ Wiliam. Grad je veoma star i potiče iz 6. st. Postoje ruševine neke stare crkve i keltskog groblja porednje. Škotska ima 8 sveučilišta, a ovo je najstarije. Grad je mali i ima svega 15 000 stanovnika. Ima mnogo golf igrališta jer je to Sl. Dvorci na sve strane ovdje gotovo kultna igra. Izgled grada se bino razlikuje od Cambridge-a. Idući dan razgledali smo kraljičinu jahtu BRITANIJU, takodjer za 7 funti. Ništa posebno, a ona je sa njom obišla svijet. Na jahti je i kraljičin Rols Royce. Sl. Kraljičina jahta BRITANIJA


117

Vodič nam je usput spomenuo i STONEHENGE, iako se to čudo ne nalazi u ovom kraju, a staro je oko 6000 godina. Mnogo veći dio kamenja je pod zemljom nego na zemlji, premda je i ovo što se vidi pozamšno. Pretpostavlja se da je to služilo Keltima kao zvjezdarnica. Sl. Stonehenge- još neobjašnjena zagonetka Pri povratku iz Škotske, svratili smo u London i došli u kasnim večernjim satima. Čekala nas je izvanredna večera od pečene janjetine i graška. Hotel je bio dio od “ lane ( sve kuće iste i spojene) u zapadnom, elitnijem dijelu Londona. Soba u viktorijanskom stilu, prostrana sa solidnim kupatilom i odvojenim WC. Čak smo imale i hodnik, a iza vrata dasku za peglanje sa peglom. Naravno, i pribor sa samovarom i ostalim potrepštinama za pripremu čaja, što nismo stigle isprobati. Kad se samo sjetimo one sobe-ormara u hotelu Georg V u Oostendeu, u koju smo jedva ušle, a o kupatilu” da i ne govorimo. Ono je bilo kao ormar! Poslije toga, tko je htio i imao snage, išao je na razgledanje Londona noću, autobusom. Veliki problem imali su vozači. Nigdje parkinga za autobus! Noću je opasno šetati Londonom. Pun je kriminalaca i narkomana. Razgledanje Londona se ponovilo i prije podne,


118

idućeg dana. Provezli smo se pored mnogih znamenitosti kao što u Fleet street ( ulica žurnalistike), Herold robne kuće ( Dodijevog oca), Hyde parka, Picadily circus-a ( raskršća), London milenijuma ( novi dio grada u kom su na mjestu starih skladišta i industrije iz prethodnih stoljeća nikle moderne građevine od stakla, željeza i betona), Trfalgat squera ( i Nelsonovog spomenika) Sl. Pogled na zgradu parlamenta, Big Ben i Vestminstersku opatiju sa Londonskog oka i Londonsko oko Sl. St Paul’s Chatedral Sl. Gardisti sa šubarama od kanadskog medvjeda Sl. Lane-sistem gradnje “ ”Lane “stil gradnje Nakon kratkog boravka u Londonu, krenuli smo put Dovera. Ovaj put smo išli drugim putem tako da smo iz autobusa mogli donekle vidjeti i ovaj grad, te staru tvrdjavu na brdu. Nakon toga ponovo granične formalnosti i ukrcaj na feribot. Za vrijeme vožnje potrošili smo sve ono funi što je kome preostalo, iako izbor u free shopu i nije bio baš velik. Najviše je bilo parfema, piva i viskija.


119

Kraljevska kočija Nakon što smo stigli u Francusku, produžili smo u IBIS hotel u Calaisu. Drugi dan ujutro, nakon ukrcavanja u autobus, provezli smo se Calaisom i poželjeli da se slikamo ispred prekrasne gradske vjećnice koja je imala toranj sličan Big Benu!. Ispred vijećnice bio je predivan ogroman cvijetnjak pun ružičastih tulipana. Malo podalje, u centru Calaisa, na jednom trgu ugledali smo iz autobusa cvjetno ostrvo u vidu pauna. Predivno, nevidjeno! I pomalo, naše putovanje se bliži kraju. Još nam je preostao njemački univerzitetski grad Heidelberg. Ali, organizatori ovog putovanja, u dogovoru sa našim vozačima, dogovorili su se da nam prirede jedno iznenadjenje. Ono se sastojalo u tome da se provezemo kroz jedan dio Valonije ( Ardeni) i da se odatle preko Luxemburga spustimo do Heidelberga. Tako nam se pružila prilika da vidimo još jednu državu-državicu na ovom putovanju. Luxemburg je državica dužine 60 km , a širine svega nekoliko. Sastoji se od glavnog grada i velikih nalazišta željezne rudače. Vidjeli smo kneževu palaču i jednu crkvu za koju nismo sigurni da li je protestantska ili katolička. Heidelberg je grad u Njemačkoj koji je prije II svj. rata bio predivan stari grad izradjen od crvenog kamena. U ratu je doživio velika razaranja, a nakon rata nije obnovljen u istom stilu. Tako da je danas ostao samo stari dio grada na brdu i po koja crvena gradjevina u gradu. Sve drugo je gradjeno poslije II svj. rata. Sa jedne strane rijeke proteže se grad, a sa


120

druge Brdo filozofa. U daljini se vide američke baze. U centru Heidelberga ugledali smo jedno zeleno ostrvo- nepokošeno1 Bilie smo zaprepaštene. Zar je tako nešto moguće u Njemačkoj? Kažu, da danas jeste, jer je natalitet mali, a priliv stranaca, koji nisu tako vrijedni kao Nijemci, veoma velik. Zato Njemačka nije više ono što je bila prije 30-ak godina.


121

10.5. Japan i posvećenost kvaliteti [1], Lit V

Japan je zemlja čije ime danas svakog nužno asocira na- uspješnost. Imao je Japan i velikih grešaka u svojoj historiji, a dešavaju mu se i često nesreće za koje nije sam kriv ( vulkani, zemljotresi, cunamiji) . Ali, Japanci to sve uspiju prebroditi i opet se vinuti u visine, te kao takvi ponovo postati nedostižni uzor većini zemalja svijeta. U čemu je tajna njihovog uspjeha? Jedan od razloga je i nerobovanje nijednoj religiji i nepostojanje vjerskih ratova u Japanu. Osim toga važan je i profesionalizim, jedinstben jezik i pismo i običaji. Ali, ima još nešto. O tome se govori u “Maloj enciklopediji kvalitete”, dr Nenada Injca.


122

Svi znamo u kakvom je bijednom stanju ostao Japan poslije poraza u II svjetskom ratu. Izgledalo je da se nikad neće oporaviti od toga. Ali, zahvaljulući trojici svojih genija -Kaoru Ishikawa (1915-1989.), Genichi Taguchi ( 1925- ) i Shigeo Shingo (1909-1990.) i prihvatanju i implementaciji njihovih ideja, Japan se podigao iz pepela II svjetskog rata! I ne samo to. Japan se uzdigao iznad svih država svijeta po KVALITETI svojih proizvoda! Do pojave ove trojice japanskih genija, nije postojala sveobuhvatna naučna teorija o kvalitetu. Doduše, američki klasici su preporučivali razne statističke metode praćenja aktivnosti u radnim organizacijama, ali to još ni iz daleka nije bio sveobuhvatan i dostatan pristup. Naučnoj teoriji o kvalitetu su temelje udarila baš ova trojica Japanaca, svaki u svom segmentu. Na njihov rad su se kasnije nadovezali mnogi američki menadžeri i naučnici i doprinijeli daljem razvoju te nauke, tako da je ona danas široko prihvaćena kod svih onih koji žele biti uspješni i konkurentni u svjetskim razmjerama.


123

Prvi od ove trojice genija se oslonio na saznanja iz učenja američkih klasika koja se mogu sažeti u dvije tvrdnje: 1. sve počinje sa statističkim tehnikama i alatima i 2. završava na općoj filozofiji života i rada bilo koje organizacije. Međutim, pristup Kaoru Ishikawe kvalitetu nije podrazumijevao samo sirove podatke, već je implicitno podrazumijevao i njihovu analizu! Analizu, do kuda? Do samog radnog mjesta, tj do onog mjesta gdje je izvor svih aktivnosti, a samim tim i eventualni izvor nastalog problema. To znači da borba za kvalitet počinje od jasne anamneze problema i donošenja istinske dijagnoze, a zatim se traži “lijek”. U tom smislu je neophodno imati sve relevantne statističke podatke na sva tri nivoa radne organizacije: a) svi zaposleni, b) rukovodstvo, c) vruhunski specijalisti. Za sve njih namijenjeno je 7 osnovnih alata za kontrolu kvaliteta. Na osnovu svega toga, moglo se tačno detektovati gdje “škripi” te odmah otkloniti uzrok. Ali ne samo to, već odrediti i preventivu, pa čak ići i korak dalje: poboljšati i unaprediti proces! Pri svemu tome je doprinos onih koji su na samom izvoru rada i događanja je nemjerljiv, jer ljudi koji svakodnevno učestvuju u neposrednom radu najbolje vide i osjećaju sve probleme i nedostatke koje oni drugi, sa viših nivoa, često ne mogu sagledati. Osim toga, najdirektniji učesnici u radu/ proizvodnji najbolje vide i puteve za eventualno poboljšanje i optimizaciju. Zbog toga su uvedeni krugovi kontrole kvaliteta za sve zaposlene i na sve nivoe tvrtke, kao i stalni timovi kontrole kvaliteta.

Danas se širom svijeta, u svrhu ovakvih detekcija mjesta na kojima “škripi”, uvode obavezni godišnji intervjui, za sve nivoe od najniže do vrha. Kod nas to još nije ni pokušano!


124

Da bi ove novine dale zadovoljavajuće rezultate, Ishikava je inzistirao na 6 ključnih elemenata:

-Kvaliteta je apsolutno prva kategorija politike tvrtke i uvijek je ispred profita;

-Kvaliteta znači podudaranje sa zahtjevima kupaca/korisnika;

-Sve važnbe funkcije po horizontali su povezane kroz timski rad;

-Stalno se provode poboljšanja;

-Sve važne funkcije po vertikali povezane su kroz timski rad;

-Velika pažnja se posvećuje čovjeku, socijalnim elementima i sistemu.

Pri tome se uvijek poštuje jedan te isti princip: inicijativa u tvrtki dolazi odozgo, a ideje se rađaju i provode odozdo. A sve za neprekidno poboljšanje, za stalan napredak svakog pojedinca, funkcija, proizvoda, usluga, procesa i sistema!


125

Kaoru Ishikawa je bio veliki popularizator ideje kvalitete koji je svojim predavanjima na radfiju i TV ušao u svaki dom u Japanu. Njegov ogroman ugled i poštovanje u svim slojevima japanskog društva imali su uticaj na formiranje pravog političkog pokreta za kvalitetu koji je imao podršku japanskog društva i države. Time je stvoren prepozntljiv japanski kvalitet, čime je Ishikawa vratio ponos jednoj velikoj naciji i pokazao da Japanci nisu samo slijepi preuzimači tuđih ideja, već dobri i pametni učenici koji su u samo jednoj generaciji ostavili svoje učitelje daleko iza sebe.


126

Velikih naučnika i teoretičara bilo je u svim vremenima i u svim narodima. Ali, malo je onih koji su svoje ideje mogli provesti u praksi u svojim najboljim godinama i u svojoj zemlji. Takvu sreću je imao Genichi Taguachi, čije ideje iako veoma sofisticirane i zahtijevne, uspješno su prihvaćene, realizirane u praksi i svakim danom imaju sve više pristaša širom svijeta, a ne samo u Japanu. Prilikom razrade svojih ideja Taguchi se oslanjao na njegovu definiciju kvalitete sročenu kao: Kvaliteta proizvoda dana je minimalnim troškovima ( gubicima) koje je takav proizvod prouzročio tokom svoje proizvodnje ( nastanka). Norman Bodek, predsjednik američkog instituta za produktivnost (Productiviti Inc.) je svojevremeno izjavio: “ Ako bi se dodijeljivala Nobelova nagrada za posebna dostignuća u svjetskoj ekonomiji, prosperitetu i produktivnosti, ja bih kao pobjednika odabrao- životno djelo Shigea Shinga, koje je doprinijelo dobrobiti čovječanstva. I on je, kao i većina njegovih poznatih suvremenika, imao sreću da živi i stvara u klimi i društvu koje je imalo i razumijevanja , volje i sredstava da njegove ideje pretvori u stvarnost. Ali to sve ne bi pomoglo da Shigeo nije imao: hrabrost, vizije i genijalnost.

Jedna od najvećih zasluga Shinga je ukazivanje na maksimalno “taylorističko” cijeđenje i “raubanje” radnika. Umjesto toga treba imati na umu: “Nezadovoljn i ljudi nikad neće doprinijeti napretku”. Zato je Shinge u svim svojim knjigama ( njih 14) svuda i svagdje na prvo mjesto stavljao brigu o radniku, njegovim potrebama i, iznad svega, uslovima za oslobađanje kreativnosti i motiviranosti.

Za njega je čovjek bio mjera svega!


127

Suštinu svog učenja Shigeo Shingo je sažeto opisao u četiri tačke:

1. Idi što više prema izvoru problema, tj tamo gdje je problem nastao i gdje će ponovo nastati.

2. Uvedi smjesta sve potrebne kontrole i mjere za sprečavanje i ponavljanje problema;

3. Komplicirane metode i tehnike za odstranjivanje problema koristiti u razvoju i konstrukciji, a u proizvodnji primjeniti brza i jednostavna rješenja;

4. Poboljšanja u proizvodnji moraju biti provedena brzo i bez kompliciranih analiza i to tako da svi budu uključeni u rješavanje zajedničkih problema.

Zaključak

Gdje su stvarni izvori japanskog privrednog čuda poslije II svjetskog rata? Čuda u stvarnom životu ne postoje. Japanski privredni uspjeh zasnovan je na sasvim realnim i razumljivim činjenicamas i kretanjima, naročito u područjima društvene svijesti i politike, a zatim i jasnim ciljevima, dugoročnim ulaganjima i u naporima da se zacrtana politika provede a ciljevi realizuju.


128

Kaoru je1980 napisao: “Gdje god da su, ljudi su ljudi”, čim je više nego jasno ukazao na činjenicu da su priče o nekakvim nacionalnim, rasnim, vjerskim i mitskim razlozima i uzrocima uspješnosti netačne i kontraproduktivne. Dakle, to što su uradili Japanci, mogui i svi drugi!

U Japanu se godišnje održava najmanje 100-tinjak zasjedanja sa ciljem razmjene iskustava i plasmana novih ideja, a postoji 170 000 registrovanih krugova kontrole! Osiom toga, tamo se cijeni inovatorstvo i odmah dobija podršku za realizaciju. Tako je u Nissan-u postignut povrat od 500% za ulaganja data za realizaciju inovacije nekog radnika! Također, u CANON-u je u samo jednoj godini zabilježeno 390 000 prijedloga za inovacije od kojih je većina bila usvojena i na njihovu realizaciju je potrošeno 1.08 mil $. Ukupna ušteda i zarada je bila teška 84 mil. $, ili 77puta! U Aisin- Warner koja ima 1750 zaposlenika, u jednoj godini je prijavljeno 223 896 prijedloga poboljšanja ( tj. 127 po osobi), od kojih je realizirano 99%!


129

Prilikom davanja ideja od strane radnika i svih ostalih zaposlenika, u Japanu se realizira prosječno 76%. Ove brojke i način rada jasno pokazuju što znači masovnost i funkcionalna organizacija sistema kvalitete. Ogromna kvantiteta ideja, prijedloga i poboljšanja te njihova živa zamjena i cirkulacija morala je i uspjela dovesti do nove kvalitete japanskog proizvoda za koju, u masovnim razmjerama, svijet do tada nije znao. Poslije ovakvih rezultata nitko više Japance ne smatra glupim fanaticima i kamikazama, već motiviranim i duboko svjesnim radnicima čijim idejama i stvaralaštvu su, zahvaljujući ispravno vođenoj politici, otvoreni široki horizonti.

Japanci su, zahvaljujući svojim genijima i prihvatanjem njihovih ideja pokazali da je lako biti prvi u svijetu. Oni su ih naučili da se ne smiju zadovoljavati da osvoje trku za “dužinu nosa” ili koju stotinku sekunde, već treba ostaviti konkurenta bar dva kruga iza sebe i stalno se truditi da se to rastojanje što više poveća. Svi njihovi uspjesi i djela ukazuju na potrebu slobode misli, hrabrosti, perfekcionizma, inteligencije i savršenog poznavanja struke, što sve je osnovni preduslov da se pomaknemo za bar jedan korak naprijed!


130

Kakve su naše šanse u Republici Srpskoj i BH da tako nešto postignemo? Kaoru je rekao da to ne zavisi od nacionalnosti, rase, vjere... Ako je tako, onda i mi imamo šanse! Samo treba htjeti i natjerati politiku da nam to omogući, a ne da nas uništava i blokira, kao do sada. Ali, Japanci nisu imali na vratu ni kršćanstvo, ni komunizam, ni islam, ni lažnu demokratiju, ni nedobronamjernu “međunarodnu zajednicu”.... Umjesto tih svih zala, oni imaju JOGU- filozofiju života koja im pomaže da budu uravnoteženi i zadovoljni: da ne teže gomilanju materijalnih bogatstava što ih čini stalno uznemirenim i napetim, da se ne prežderavaju, da se ne izležavaju itd. Joga ih ne vodi u rascjep između umišljenosti, ideala i stvarnosti, kao što nama naturene ideologije vode nas i čine nas nezadovoljnim sobom). To nezadovoljstvo neki “liječe” enormnom lakomošću, pohlepom i grabeži, što je kod nas vidljivo kod onih koji se dokopaju vlasti i moći! A kakvi su pojedinci, takvo je i društvo, nacija i država. Šizofrenično i frustrirano, tj. BOLESNO.

To znači da se svega toga moramo otarasati, što prije, ako želimo bar početi ići japanskim putem.....

“USPJEŠNE DRŽAVE” Autor: Dr Radojka PraštaloUSPJEŠNE DRŽAVE (DR RADOJKA PRAŠTALO) 2 SVOG...

Documents

Transcript of “USPJEŠNE DRŽAVE” Autor: Dr Radojka PraštaloUSPJEŠNE DRŽAVE (DR RADOJKA PRAŠTALO) 2 SVOG...