ANTROPOLOŠKE KARAKTERISTIKE I SPOSOBNOSTI MLAĐE ŠKOLSKE

DJECE

Srednje djetinjstvo

Srednje djetinjstvo obuhvata period od prvog do četvrtog razreda osnovnih škola, odnosno

djecu mlađeg školskog doba, od 7 do 11godina. Ovaj period se smatra periodom mirnog

razvoja dječije ličnosti ili prva faza usporenog rasta i razvoja u tzv.“trećem”djetinjstvu.

Visina djece u srednjem djetinjstvu

Dijete iz godinu u godinu postaje za nekoliko centimetara više (od 3 do 5 cm), tako da dijete

od 7 godina koje je prosječno visoko 118-119 cm postaje u 10 godini visoko oko 127-130

cm.

Dječaci su u proseku samo u 7. godini viši od djevojčica, dok su u 8. i 9. godini prosječno

izjednačeni i već od 10 godina djevojčice su više od dječaka.

Između djevojčica su veće razlike u visini zavisno od toga da li su dobile menstruaciju ili

nisu, jer one koje su dobile prije 13. godine mogu i 8 centimatera biti više od onih koje su

dobile poslije 13. godine.

Težina djece u srednjem djetinjstvu

Težina djece je postepeno u porastu u prosjeku od 1,5 do 3 kilograma godišnje. Prosječna

težina djece od 7 godina je između 20-22 kg, kod djece od 10 godina je između 26-28 kg.

Djevojčice su do 10 godina lakše od dječaka, a zatim postaju naglo teže od njih (kvalitet i

kvantitet hrane). Djeca postaju fizički sve snažnija, kosti postaju krupnije, kičma postaje jača

i grudni koš se dalje razvija. S obzirom da kosti nisu dovoljno čvrste, jer još traje proces

okoštavanja, nastaju česte deformacije skeleta djece u ovom periodu.

Konstitutivne razlike u srednjem djetinjstvu

Postoje razlike među polovima i u tjelesnim oblicima. U djevojčica su tjelesni oblici mekši, a

listovi, bokovi i butine puniji i okrugliji nego u dječaka. Dječaci imaju šire grudi,

muskulatura je izraženija, a noge vitkije nego u djevojčica. Snaga mišića je sve veća i u

1

djevojčica i u dječaka. Međutim, mišići se brzo zamaraju i zato djeci u mlađem školskom

dobu ne treba postavljati motoričke zadatke koji ih zamaraju.

Razvoj unutrašnjih organa djece u srednjem djetinjstvu

Težina mozga je skoro ista kao u odraslog čovjeka (1300 grama). Nervni sistem u cjelini je

manje razvijen nego kod odraslih, djeca se brzo zamaraju kod komplikovanijeg rada.

Hormoni u krvi se umnožavaju, hormoni hipofize izazivaju brz rast, a hormoni polnih

žlijezda stvaraju na djeci sekundarne spolne odlike. Disanje je plitko i brzo, jer grudni koš još

nije dovoljno razvijen. Dijete je u ovom razdoblju otporno i procenat smrtnosti usljed bolesti

je nizak (važna ishrana).

Motorni razvoj djece u srednjem djetinjstvu

Potreba za kretanjem je velika u ovom periodu. Dijete je brže i spretnije, pa može učestvovati

u raznim sportskim takmičenjima. Oni uživaju da se igraju loptom, plivaju, trče, klizaju se i

igraju se raznih igara u kojima se traži spretnost (skakanje preko konopca, jurke, žmurke itd.).

Naročito treba paziti na dječju smelost, jer ona vole sebe da precenjuju u vožnji bicikla na

ulici. Pokreti ruku su sada sigurniji i djeca mlađeg školskog doba sigurno i brzo hvataju, te im

treba pružiti više prilike da vježbaju svoje sposobnosti.

Kognitivni razvoj (osjećaja i opažanja) djece u srednjem djetinjstvu

Osjetljivost čula postaje sve veća. Oštrinom sluha i vida dijete nadmašuje odrasle. Opažanja

postaju diferenciranija. Ovo razdoblje dječjeg života nazivaju “naivni realizam”, jer dijete

shvata svijet onakvim kakav jeste. Opažaji su cjeloviti. Opažanje prostora je sve tačnije i

uključuju se sve više prostorni kvaliteti, kao i njihova veličina, oblik i boja. Dijete bolje

razumije perspektivu i konstatuje razliku u težini predmeta. Opažanje vremena je tačnije i

vremenske razdaljine kao sedmica i godina bolje se prepoznaju. Vremenski se orijentiše

prema svom iskustvu.

Kognitivni razvoj (pamćenja i pažnje) djece u srednjem djetinjstvu

Dječje pamćenje postaje sve trajnije. Sa povećanjem sposobnosti za pamćenje, rastu i

sposobnosti učenja. Neka djeca bolje pamte ono što je napisano (vizuelno pamćenje), druga

2

ono što čuju (auditivno pamćenje), treća ono što napišu (motorni tipovi), a četvrta

podjednako pamte bilo kako im izložimo materijal. Pažnja je neophodna za školski rad i

voljna pažnja postaje sve razvijenija. Trajnost pažnje je najveća u jesen i preko zime.

Koncetracija pažnje je sve veća iz razreda u razred. Najveća je kada djeca rade aktivno, a

najmanja kada pasivno prate nastavnika (zavisi od interesovanja i volje).

Kognitivni razvoj (mišljenja) djece u srednjem djetinjstvu

Nastava ima vrlo važnu ulogu u razvoju dječjeg mišljenja. Razvijaju se sve osnovne operacije

dječjeg mišljenja. Analizira pojave i stvari znatno sistematičnije. Mišljenje je više iskustveno

nego situaciono. Sinteza je sada misaona aktivnost, koja sve više primjenjuje. Pojmovi se ne

određuju u odnosu na dječje iskustvo,već ih dijete svrstava u red pojmovnog sistema. Razvija

se sve više induktivno i deduktivno zaključivanje i to opet najviše pod uticajem nastave.

Prilikom procjenjivanja djetetove sposobnosti mišljenja treba biti obazriv i zaključke donositi

na osnovu procjenjivanja dječjeg rada i rezultata na testovima.

Psihički razvoj (mašte i govora) djece u srednjem djetinjstvu

Mašta je već vrlo razvijena kada dijete pođe u školu, vrlo je živa, ali nestabilna i bez sistema.

Stvaralaštvo djece mlađeg školskog doba treba razvijati, a važnu ulogu u tome igra i mašta.

Dijete u ovom razdoblju ima razvijen riječnik, tako da sa osam godina zna u prosjeku oko

3600 riječi. Dječji govor postaje sve razumljiviji, jer se ono sve više oslobađa pogrešnog

govornog izražavanja. Nastava utiče da se od situacionog govora pređe na kontekstni govor

uz pomoć pismenog govora. Sadržaj dječjeg govora uglavnom se sastoji od tema iz

svakodnevnog života (aktivnost djece, sport, priredbe).

Razvoj i razlike djece u inteligenciji u srednjem djetinjstvu

Ako je inteligencija “sposobnost prilagođavanja mnogim životnim situacijama”, može se

uočiti da se djeca razlikuju u rešavanju raznih zadataka koje život pred njih postavlja i da

zavise od sposobnosti djeteta. Inteligencija se može zamisliti i kao dispozicija na koju utiču

sredinski i nasledni faktori. Pored transfernih uticaja postoji i diferencijacija sposobnosti pod

uticajem učenja. Svaka aktivnost je pod transfernim uticajem druge aktivnosti. Uspjeh u školi

zavisi od sposobnosti djece kako od opšte inteligencije, tako i od njihovih verbalnih,

numeričkih sposobnosti, te istrajnosti, sklonosti, intersovanja.

3

Individualne razlike djece u interesovanju u srednjem djetinjstvu

Interesovanje ima veliku ulogu u procesu učenja, jer ono znači pozitivan stav prema onome

što učimo. Interesovanje predstavlja i pozitivan emocionalni odnos prema onome što učimo -

ono što nas interesuje to sa zadovoljstvom učimo. Razlike među učenicima postoje ne samo u

ljubavi prema školi, nego i interesovanju za pojedine predmete. Individualne razlike postoje u

sakupljanju stvari, muzici, pozorištu, odijevanju, sportskim događajima. Na formiranje

interesovanja kod učenika imaju uticaj lične osobine učenika, spol, vršnjaci i naročito

roditelji i škola.

Emocionalni razvoj djece u srednjem djetinjstvu

Osjećanja su sada stabilnija nego u predškolsko doba iako ne toliko stabilna da se ne bi brzo

mijenjala. Gnjev djece nije više samo egocentričan, djeca su gnjevna i ako se učini neka

nepravda njihovim roditeljima ili drugovima. Ljutnja je ređa u ovom razdoblju. Ovo doba je

inače “mirno doba” sa vrlo malim i postepenim promenama u organizmu (optimističko

raspoloženje). Estetska osjećanja su sve razvijenija i dijete uživa u svojim likovnim,

modelarskim i muzičkim ostvarenjima. Doživljava u njemu uspeh a dijete stiče

samopouzdanje i voli školu. Preporučuje se u ovom razdoblju motivisanje djece za rad,

pohvaljivanje i nagrađivanje.

Socijalni razvoj djece u srednjem djetinjstvu

U socijalnom pogledu djeca se sve više razvijaju i za ovaj razvoj od presudnog značaja je

emocionalna atmosfera u razredu. Već u ovom razdoblju se pojavljuju popularna i

nepopularna djeca. Neophodna je saradnja škole i roditelja na socijalizovanju djece. Od

faktora koji utiču na socijalni razvoj djece veoma značajna je porodica, društveno uređenje u

kome se živi, pohađanje predškolskih i školskih ustanova, drugovi sa kojima se druže u školi

i izvan škole, razne organizacije i psihofizičko stanje pojedinaca.

Rezime rasta i razvoja djece od 7 do 11 godina

4

Tjelesni razvoj – dijete u ovom razdoblju obično ima periode naglog, iznenadnog rasta. U

prosjeku godišnje dobija oko 3 kg u težini i raste oko 7 cm u visinu. Takođe, dijete gubi oko

4 mliječna zuba svake godine koji bivaju zamjenjeni trajnim zubima.

Kognitivni razvoj – naglo rastu tzv. kognitivne vještine, odnosno vještine mišljenja i

rezonovanja. Kako se ove vještine razvijaju, raste i dječija sposobnost riješavanja problema.

Ali, zaključivanje (rezonovanje) je i dalje jednostavno, tako da većina djece razumije samo

pojmove koji su povezani sa ovde i sada. Pojmovi kao što je udaljena prošlost su obično

suviše apstraktni da bi ih djeca ovog uzrasta razumjela.

Rezime rasta i razvoja djece od 7 do 11 godina

Emocionalni i socijalni razvoj – djeca u ovom razdoblju razvijaju prijateljske veze.

Samopoštovanje, koje predstavlja osjećaj lične vrijednosti i pripadanja, postaje veoma važno

kako dijete počinje više da stupa u kontakte i komunicira sa osobama van svoje porodice.

Djeca ovog uzrasta upoređuju sebe sa drugima. Senzorni i motorni razvoj – djeca ovog

uzrasta stiču znatnu mišićnu snagu i koordinaciju. Većina djece ovog uzrasta razvija osnovne

motorne vještine, kao što su šutiranja, hvatanja, bacanja. Postepeno djeca postaju mnogo

vještija u daleko složenijim aktivnostima, kao što je ples, bacanje u košarci, sviranje na

klaviru.

Antropometrijske karakteristike mlađe školske djece

Procjena tjelesnog statusa mlađe školske djece najčešće obuhvataju analize tjelesne visine,

tjelesne težine, kožnih nabora, srednjeg obima grudi, ali i neke druge antropometrijske mjere.

Tjelesna visina djece od 7 godina je oko 125 cm; od 8 godina oko 129 cm; od 9 godina oko

134 cm; od 10 godina oko 139 cm; od 11 godina oko 146 cm (ne postoji statistički značajna

razlika s obzirom na spol, između dječaka i djevojčica u longitudinalnoj antropometrijskoj

dimenziji).

Tjelesna težina djece od 7 godina je oko 26 kg ; od 8 godina oko 28 kg; od 9 godina oko

31kg; od 10 godina oko 34 kg i od 11 godina oko 38 kg (ne postoji statistički značajna razlika

s obzirom na spol, između dječaka i djevojčica u volumenu i masi tijela).

Motoričke sposobnosti djece mlađeg školskog doba

5

Procjena eksplozivne snage – relativne (skok udalj iz mjesta) sa 7 godina oko 121 (M) i oko

112 cm (Ž); sa 8 godina oko 126 (M) i oko 116 cm (Ž); sa 9 godina oko 137 (M) i oko 127

cm (Ž); sa 10 godina oko 145 (M) i oko 136 cm (Ž); te sa 11 godina oko152 (M) i oko 144

cm (Ž).

Procjena eksplozivne snage – apsolutne (bacanje medicinke) sa 7 godina oko 255 (M) i oko

213 cm (Ž); sa 8 godina oko 270 (M) i oko 228 cm (Ž); sa 9 godina oko 327 (M) i oko 280

cm (Ž); sa 10 godina oko 380 (M) i oko 330 cm (Ž); te sa 11 godina oko 425 (M) i oko 375

cm (Ž).

Procjena eksplozivne snage – sprinterske (trčanje na 30 m) sa 7 godina oko 6,8 (M) i oko 7,1

sek (Ž); sa 8 godina oko 6,7 (M) i oko 7,0 sek (Ž); sa 9 godina oko 6,4 (M) i oko 6,7 sek (Ž);

sa 10 godina oko 6,2 (M) i oko 6,5 sek (Ž); te dječaci sa 11 godina oko 5,9, a djevojčice oko

6,2 sekunde.

Procjena gipkosti (pretklon) sa 7 godina oko 20 (M) i oko 21 cm (Ž); sa 8 godina oko 20 (M)

i oko 21 cm (Ž); sa 9 godina oko 21 (M) i oko 22 cm (Ž); sa 10 godina oko 21 (M) i oko 23

cm (Ž); te dječaci sa 11 godina oko 21, a djevojčice oko 23.

Procjena statičke snage ruku i ramenog pojasa (izdržaj): dječaci sa 7 godina oko 21, a

djevojčice oko 16 sek; dječaci sa 8 godina oko 24, a djevojčice oko 19 sek; dječaci sa 9

godina oko 30, a djevojčice oko 23 sek; dječaci sa 10 godina oko 35, a djevojčice oko 26 sek;

te dječaci sa 11 godina oko 38, a djevojčice oko 29 sekundi.

Vrste motoričkih sposobnosti i vrijeme za početak uvježbavanja

Izdržljivost 4-5 godina.

Fleksibilnost 8-10 godina.

Brzina 10-11 godina.

Snaga 13/14 (13+1+1) godina.

Anaerobna izdržljivost 12/14 godina.

Uočava se činjenica da je u periodu mlađeg školskog doba najbolje vrijeme za početak

uvježbavanja (treniranja) za fleksibilnost i brzinu (reagovanja, pojedinačnog pokreta i

frekvenciju pokreta) kao komponenti motoričkih sposobnosti.

Razvoj motoričkih sposobnosti djece mlađeg školskog doba

U mlađem školskom dobu tjelesno vježbanje treba usmeriti ka poboljšanju koordinacije ,

fleksibilnosti i ravnoteže, te donekle snage i sile (eksplozivne snage), kao motoričkih

6

sposobnosti. U ovom dobu uočava se ravnomjerni porast snage, a u sljedećem periodu ona se

izraženije povećava, dok na početku ovog doba nema bitnije razlike u snazi između učenika i

učenica, kasnije je izraženija. Sa djecom mlađeg školskog doba treba raditi pretežno vježbe

za razvijanje dinamičke gipkosti radi dobrog i pravilnog tjelesnog držanja i motoričkog

funkcionisanja. Vježbe za razvijanje koordinacije u ovom dobu su različite motoričke

aktivnosti koje zahtjevaju tzv. motoričku inteligenciju, kao što su elementarne

(manipulativne) vježbe tipa puzanja, penjanja i provlačenja, bacanja i hvatanja u specifičnim,

ali i u nespecifičnim varijantama.

Relacije motoričkih sposobnosti djece mlađeg školskog doba

Utvrđene su značajne razlike u nivou i razvoju eksplozivne snage učenika nižih razreda

osnovne škole prema spolu i uzrastu i pozitivan trend razvoja sva tri tipa eksplozivne snage.

Najizraženije razlike prema uzrastu su u 9. godini života učenika, što bi se moglo smatrati

kritičnim periodom razvoja eksplozivne snage djece mlađeg školskog doba. U periodu od 9

do 10 godina života bolju aerobnu izdržljivost imaju dječaci, a anaerobnu izdržljivost

djevojčice. Utvrđen je pozitivan uticaj oba morfološka svojstva na motoričku sposobnost tipa

apsolutne eksplozivne snage, negativan uticaj na motoričku sposobnost tipa statičke snage,

dok su bez uticaja na motoričke sposobnosti tipa sprinterske eksplozivne snage i

fleksibilnosti. Morfološke karakteristike djece mlađeg školskog doba vrlo su značajne za

realizaciju motoričkih struktura u kojima one predstavljaju realnu biomehaničku osnovu kako

kao faktori koji olakšavaju, tako i faktori koji otežavaju izvođenje motoričkih zadataka.

7

Održavanje uspravnog stava i ravnoteže ostvaruje se kompleksnim djelovanjem posturalnog

refleksa koji funkcionira na principu "povratne sprege". Na taj način on čini neprekidne

manje korekcije tjelesnog držanja. Pri tomu ključnu ulogu imaju i osjetne informacije

pristigle iz osjetnih receptora te vestibularnog i vizualnog sustava. Obilje informacija

pristiglih iz navedenih mehanizama kontrole tjelesnog držanja omogućuje uspješno

održavanje uspravnog stava, tj. tjelesnog držanja, kako pri različitim ograničavajućim

faktorima, tako i pri potpunom gubitku informacija iz jednog od izvora. Igre kao motoričke

reakcije važan su čimbenik uspostave stabilnosti tjelesnog oslonca, stoga su najprirodnije

sredstvo za poticanje uspravnog stava i ravnoteže u djece razvojne dobi.

Za normalnu funkciju sustava za kretanje živčani sustav mora biti zdrav s gledišta primanja,

provođenja i procesiranja informacija. Prosječna osoba nije dovoljno svjesna koliko je

kompleksno izvođenje i najjednostavnijeg pokreta. Kakvoća pokreta zavisi od kakvoće

posturalnog tonusa koji osigurava ravnotežu tijela i njegovih segmenata tijekom izvođenja

pokreta.

Razvoj pokreta i razvoj motoričkih sposobnosti u uskoj su svezi. Naime, usvajanje

motoričkih struktura kretanja nije dovoljno samo po sebi jer pravu vrijednost usvojene

motoričke strukture imaju u utjecaju na razvoj motoričkih sposobnosti. Zajedničko obilježje

psihomotoričkih sposobnosti je da su to one dimenzije ličnosti koje sudjeluju pri rješavanju

motoričkih zadaća. One su povezane s kinetičkim centrom koji kooperira s drugim centrima u

kori velikog mozga, subkortikalnim jezgrama i efektorima. Za razliku od motoričkih znanja

koja se tijekom procesa učenja usvajaju, psihomotoričke sposobnosti su, u većoj ili manjoj

mjeri, genetski uvjetovane i sukladno tome mogu se pod utjecajem vježbanja razvijati. Zbog

te biološke činjenice za razvoj pojedinih motoričkih sposobnosti ne ostaje velika mogućnost

njihova razvoja (izuzetak su snaga i savitljivost-fleksibilnost). Uvjetno, zbog didaktičkih

razloga, često ih dijelimo na: psihomotornu snagu, psihomotornu koordinaciju, psihomotornu

brzinu, psihomotornu preciznost, psihomotornu ravnotežu, savitljivost i izdržljivost

(Kosinac, 1988.; Hardy, Hobsley, 1984., Hickey, 1986.).

Jedna od egzistencijalnih psihomotoričkih sposobnosti je ravnoteža. Dobra ravnoteža

zahtijeva dobro integrirani živčani sustav s adekvatnim aferentnim ulazom (inputom),

pokretne zglobove i zdrave mišiće. Poremećaj bilo kojega od ovih faktora smanjit će

sposobnost održavanja ravnoteže. Reakcije ravnoteže su različite ovisno o raznim

funkcionalnim poremećajima i patološkim stanjima. Tako se kod mišića s mlitavom

paralizom mogu očekivati, kao kompenzacija, pojačane reakcije na zdravom dijelu tijela. Kod

hipotonije ravnoteža će biti nesigurna i s usporenim reakcijama na toj strani, a pojačana na

8

suprotnoj. Kod spasciteta testiranje ravnoteže će dati pojačane reakcije normalnog (zdravog)

dijela i spastične obrasce ostatka tijela. Kod rigiditeta reakcije ravnoteže će biti skoro

izgubljene, osim za iskorak za proširenje baze oslonca. U reumatskih bolesnika, zbog

ograničene pokretljivosti u zglobovima, reakcije će biti izmijenjene tijekom ispitivanja

ravnoteže. Reakcije ravnoteže mogu biti izmijenjene ako su zglobovi ukočeni ili ako postoji

ograničenje pokretljivosti u zglobovima (Obradović, 2002.).

Rezultati istraživanja više autora (Gismondi, 1989.; Stiglich, 1999.; Tabak, 2005., i dr.)

ukazuju da djeca s nepravilnim tjelesnim držanjem pokazuju znatno lošije rezultate u

testovima za ravnotežu, a posebice u testovima u kojima je isključen vizualni osjetilni sustav.

Ova konstatacija govori o važnosti vizualnog osjetilnog sustava za održavanje ravnoteže

čovjekova tijela. Problem održavanja uspravnog položaja je problem održavanja ravnoteže, a

on se ostvaruje kompleksnim djelovanjem vizualnog i vestibularnog sustava (Kottke, 1980.;

Hardy, Hobsley, 1984.; Judeš, Kostović, 1997.; Kosinac, 2003.).

USPRAVAN STAV (POLOŽAJ)

Uspravan stav posljedica je biološkog razvoja čovjeka i vrlo je važan čimbenik pri

svakodnevnom kretanju, radu, vježbanju i sportu. U velikoj mjeri ovisi o posturalnim

refleksima koji održavaju tijelo u relativno statičkim položajima. Uspravan stav odraz je

toničke funkcije ekstenzora leđa i trbušnih mišića.

Ključnu ulogu u svim pokretima, tj. kontrakcijama α-motoneurona, imaju osjetne informacije

što znači da imaju i ključnu ulogu u držanju tijela. Aktivnosti α-motoneurona izravno mogu

mijenjati samo osjetni signali iz perifernih receptora i zapovjedni signali silaznih moždanih

putova. Upravo se ti osjetni signali iz perifernih receptora ubrajaju u mehanizme kontrole

tjelesnog držanja. Postoje dva izvora informacija koji nam omogućuju izvršenje opisanih

radnji. Prvi izvor informacija je postavljanje osjetnih receptora na stopala koji osiguravaju

informacije o rasporedu težine tijela. Drugi izvor informacija je postojanje posebnih osjetila u

glavi koja govore o položaju i pokretima glave. Ta osjetila su vestibularni i vizualni sustav.

Osjetni receptori na stopalima funkcioniraju na principu primopredajnika pritiska koji

omogućuju da noga koja osjeti veći pritisak izvrši automatsku ekstenziju. Rezultat je sustav

koji omogućuje automatsko prebacivanje projekcije centra težišta u središte oslonačke

površine. Ta motorička reakcija se zove "pozitivna podupiruća reakcija." Opisani mehanizam

djeluje uz pretpostavku da je stabilan oslonac već uspostavljen (Kottke, 1980.).

9

Održavanje uspravnog stava i ravnoteže

Održavanje uspravnog stava i ravnoteže ostvaruje se kompleksnim djelovanjem posturalnog

refleksa. Posturalni refleks, koji funkcionira na principu "povratne sprege", čini neprekidno

manje korekcije tjelesnog držanja. Pri tome ključnu ulogu imaju i osjetne informacije

pristigle iz osjetnih receptora vestibularnog i vizualnog sustava.

Organ za ravnotežu i za orijentaciju (vestibularni aparat) daje dvije vrste informacija: o

kutnoj brzini glave te o relativnom položaju prema učinkovitom djelovanju gravitacijske sile.

Gledano s aspekta kontrole tjelesnog držanja, učinkoviti pravac djelovanja gravitacijske sile

mnogo je važniji nego "pravi" pravac djelovanja s obzirom na središte Zemlje. Ono što

određuje hoće li doći do gubitka ravnoteže u čovjeka koji stoji u autobusu koji počinje

ubrzavati, nije vertikalna projekcija centra gravitacije prema stajnoj površini, nego projekcija

vektora sila, formirana po načelu paralelograma, sastavljena od sile gravitacije i horizontalne

komponente neinercijske. Upravo tu informaciju daje nam opneni labirint uha. Ostali

receptori u glavi koji nam daju informacije o položaju glave i koji nam tako indirektno

pomažu u održavanju stava tijela su oni mrežnice oka. Utvrđene su velike sličnosti u

korištenju informacija vestibularnog i vizualnog sustava pri održavanju stava tijela,

vjerojatno zbog velikog broja zajedničkih aferentnih putova kojima te informacije pristižu.

Jedne razlikuju toničke od dinamičkih učinaka dok druge, pokretima glave i očiju, promatraju

prirodni posturalni refleksni odgovor. U urbanom okruženju, kao što su gradske ulice,

vizualne informacije se, uglavnom, sastoje od horizontalnih i vertikalnih elemenata, što znači

da, u principu, možemo koristiti vizualni sustav pri određivanju položaja glave. Nedostatak

bilo koje od ovih informacija ne uzrokuje gubitak ravnoteže tijela. Slijepi ljudi zadržavaju

vrlo dobar uspravan stav, s malim gubitkom preciznosti, a ljudi čiji je vestibularni sustav

uništen, nisu nestabilni i uspješno funkcioniraju dok im informacije dolaze iz vizualnog

sustava i osjetnih receptora.

Zaključak koji se može izvući iz ovakvih primjera je da su osjetne informacije dobivene iz

mehanizama kontrole tjelesnog držanja preobilne i da određena vrsta informacija postaje

kritično važna samo kada se izgube svi ostali izvori informacija. To obilje mehanizama

kontrole tjelesnog držanja djeluje uspješno u različitim vremenskim uvjetima i pri različitim

ograničavajućim faktorima.

10

RAVNOTEŽA

Psihomotorna ravnoteža je sposobnost da se uspostavi narušeni položaj ili korigira utjecaj sile

gravitacije. Izraz "reakcije ravnoteže" označava sposobnost tijela da u svakom trenutku brzo i

učinkovito povratiti stabilnost. Koeficijent urođenosti ove sposobnosti je vrlo velik i zbog tih

je razloga razvijati ravnotežu prilično složeno, specifično i teško. Zbog velikog varijabiliteta,

vježbanje se uglavnom sastoji u održavanju ravnotežnih položaja u nekim tipičnim

(specifičnim) uvjetima koji su karakteristični za pojedinu aktivnost. U održavanju ravnoteže u

čovjeka sudjeluju uglavnom tri sustava: vestibularni aparat unutarnjeg uha, vid i duboki

senzibilitet. Da bi se održala ravnoteža potrebno je usklađeno djelovanje bar dvaju od triju

navedenih sustava. Obavijesti o narušenoj ravnoteži dolaze iz vestibularnog aparata u mali

mozak gdje se pravi program korekcije. Na osnovi programa slijedi brzi odgovor i adekvatni

pokreti koji poremećeni položaj organizma nastoji što prije povratiti. Prema tome,

vestibularni aparat i mali mozak važan su regulator tonusa mišića. Za normalni pokret

potrebne su: biomehaničke pretpostavke mišića i zglobova, normalni tonus držanja,

recipročna inervacija, senzornomotorička povratna sprega (kontrola) i reakcija ravnoteže.

Svaki pokret može dovesti do promjene ravnoteže jer se mijenja tonus mišića, centar

gravitacije i postura tijela. Ako je prijenos težine mali, ravnoteža se održava samo

promjenom tonusa mišića bez vidljivog pomicanja. Samo velike i brze promjene posture

tijela zahtijevaju nadoknadu pokreta da bi se održala ravnoteža.

Dvije vrste automatskih reakcije, reakcije uspravljanja i reakcije ravnoteže, čine normalne

posturalne refleksne mehanizme koji osiguravaju osnovu za izvođenje pokreta. Reakcije

ravnoteže (zadržavanje ravnoteže) su nevidljive, fine, stupnjevite promjene tonusa u odnosu

na držanje kao odgovor na djelovanje sile teže. One su uvijek prisutne i odvijaju se

automatski. Ravnoteža je temelj za: mobilnost protiv sile teže, prilagodbu na promjene

površine oslonca (površine podupiranja), selektivni pokret i automatske funkcionalne

aktivnosti.

Procjena ravnoteže

Sposobnost održavanje i procjene ravnoteže ocjenjuje se u različitim položajima i tijekom

mijenjanja tih položaja. Testovi koji se primjenjuju za procjenu ravnoteže mogu se podijeliti

na balansiranja s otvorenim i zatvorenim očima, kao što su: hodanje uzduž crte (stopalo

ispred stopala), stajanje na jednoj nozi uzduž ili poprijeko klupice za ravnotežu, stajanje na

jednoj nozi, stupanje u mjestu s podizanjem koljena (do 900) rukama u predručenju.

U praksi se razlikuju dvije vrste ravnoteže, statička i dinamička ravnoteža, pa, shodno tomu,

postoje testovi za procjenu statičke ravnoteže i testovi za procjenu dinamičke ravnoteže.

11

Testovi statičke ravnoteže uključuju promatranje stava (poture) tijela u mirovanju, ležanju i

sjedenju. Ispitanik se promatra u uspravnom položaju sa skupljenim nogama i raširenim

rukama; u stojećem položaju na jednoj nozi s rukama iza vrata ili na kukovima i sl. Registrira

se tremor, oscilacije, ataksija ili nestabilnost glave ili trupa. Testovima dinamičke ravnoteže

ocjenjuje se reagiranje poture tijekom mijenjanja položaja, npr. uspravljanja iz ležećeg u

sjedeći položaj, iz sjedećeg u stojeći položaj, tijekom hodanja uzduž crte (noga ispred noge),

penjanja uz stepenice i sl.

Ocjena ravnoteže tehnikom po Bobatu (1957.) koristi posturalne refleksne mehanizme koji

omogućavaju koordiniranu, svjesnu i automatsku kontrolu ravnoteže. Reakcije ravnoteže

ispituju se dok se bolesnik postavlja u položaje karakteristične za razvojne faze čovjeka.

Ravnoteža se može ispitati dok se testiraju aktivnosti dnevnog života, na primjer, pri

oblačenju, kada je pažnja osobe usmjerena na ispunjavanje drugih ciljeva. Za testiranje

svjesne kontrole ravnoteže primjenjuje se pritisak na tijelo u raznim pravcima, a ispitaniku se

kaže da se opire pritisku i ne dozvoli da ga pokrenemo. Svi testovi izvode se pri otvorenim i

zatvorenim očima ispitanika. Nemogućnost održavanja uspravnog položaja bez vizualnog

inputa naziva se rombergizmom ili Rombergovim znakom. Da bi se testirale automatske

reakcije za korekciju ravnoteže, ispitanika naginjemo naprijed, unatrag, u stranu, rotiramo ga

remeteći mu ravnotežu pomičući središte gravitacije i onda promatramo pokreće li ispitanik

glavu, trup, gornje i donje udove da bi održao ravnotežu (Obradović, 2002.).

Ispitivanje ravnoteže:

1. Hod naprijed. Hodati naprijed zatvorenih očiju zadržavajući pravu liniju. To je ispitivanje

prostorne orijentacije; u skoliotične djece općenito se provjerava zanošenje (krivudanje)

prema izbočenoj (konveksnoj) strani iskrivljenja kralježnice.

2. Hod natraške (Babinski-Weil). Hodanje natraške zatvorenih očiju gornjim ekstremitetima

pruženim naprijed, dlanovima ruku okrenutima prema gore i raširenim prstima. Ispitivanje

hoda služi za provjeravanje eventualnog oštećenja (povrede) vestibularnog aparata. To se

ustvrđuje u tzv. "hodu u zvijezdu", tj. devijacija u smjeru hoda naprijed i u obrnutom smjeru

u hodu natraške.

3. Rombergovo ispitivanje. U nepomičnom stavu jednom nogom naprijed, a drugom natrag,

zatvorenih očiju održati položaj ravnoteže na prednjem dijelu stopala (u usponu). To je

ispitivanje pod pritiskom koji pokazuje stabilnost osobe bilo u odnosu na ravnotežu, bilo u

odnosu na odgovor (reakciju mišića – Tribastone, 1994.).

12

4. Trendelenburgovo ispitivanje (vestibularnog aparata). U stojećem položaju, u usponu na

prednji dio stopala, podignuti jedno koljeno što je moguće više. To je pokus koji služi kao

provjeravanje lateralne muskulature stabilnosti kao i za evidentiranje vestibularne funkcije. U

osoba s oštećenim vestibularnim aparatom pokret do kojega dođe nakon raznih pokušaja,

određuje tedenciju prema padu ili devijaciju trupa uvijek na istu stranu, bez obzira koje se

koljeno podiže.

5. Tonasov pokus. U ležanju nauznak (na boku) zadržati tjelesnu simetriju. Važno je da

osoba u ležanju nauznak bude postavljena ravno i pritisnuta s visoka, treba zadržati savršenu

simetriju (Tribastone, 1994.).

6. Unterbergerov pokus. Ispitanik stupa na mjestu zatvorenih očiju i rukama pruženim

naprijed. Pokus služi za utvrđivanje vestibularne disfunkcije (poremećenog djelovanja).

Pokus se izvodi na platformi iscrtanoj stupnjevima kako bi se mogao odrediti otklon od

početnog položaja (rotacija u stupnjevima, bočni pomak u cm). U slučaju labirintske povrede

može se promatrati ili rotacija oko uzdužne (longitudinalne) osovine ili lateralni pomak.

Pretpostavlja se da postoji relacija između glavne skoliotične krivine i rotacije osobe u svom

smjeru (Tribastone, 1994.).

4.2 Metode progresije za trup i donje ekstremitete

Metode progresije zavise od vrste vježbi koje se izvode. Zajednička im je karakteristika da se

vrijeme izvođenja vježbi postupno produžava. Kada su povrijeđeni donji ekstremiteti, kao

posljedica bola i smanjena raspona pokreta javlja se patološki obrazac hoda. Prenošenje

težine tijela preko povrijeđene noge netočno je što izaziva poremećaje ritma i koordinacije

hoda i trčanja. I povreda gornjih ekstremiteta može nepovoljno utjecati na ravnotežu i

koordinaciju donjih ekstremiteta jer ruke stalno mijenjaju svoj položaj da bi održale

ravnotežu i koordinaciju tijela kao cjeline. Bitno je, ne samo reducirati mišiće i obnoviti

pokretljivost zglobova, nego i povratiti ravnotežu i koordinaciju da bi osoba mogla obavljati

složene radnje.

Smanjenje uobičajene baze oslonca čini da održavanje ravnoteže postane predmetom

pažnje. Ovo se postiže primicanjem stopala, podizanjem peta s poda, podizanjem jedne noge i

sjedanjem ili hodanjem po uskoj površini kao što je klupa za ravnotežu ili greda.

Postavljanje prepreka održavanju ravnoteže:

1. odizanje ruku što pomiče naviše centar gravitacije

13

2. pokretanje slobodnih zglobova što otežava održavanje ravnoteže (balansiranje u klečećem

položaju s jednim koljenom podignutim s podloge i ruku raširenih u stranu ili podignutih

naviše).

Dodavanje tereta na opremu koja se koristi, što zbog psiholoških, što zbog funkcionalnih

razloga, otežava održavanje ravnoteže.

Ritmičko skakutanje i preskakivanje konopca zahtijeva solidnu ravnotežu i vrlo su korisni

za unapređivanje koordinacije. Na primjer, skakutanje s naizmjeničnim izbacivanjem nogu u

stranu i naprijed ili brzo kretanje naprijednatrag i ulijevo-udesno.

IGRA

Ovladavanje kakvoćom i stupnjem pokreta omogućuje djetetu postati samostalnim, relativno

nezavisno zadovoljavati neke svoje potrebe i slobodno komunicirati s okruženjem.

Upoznavanjem prostora i sadržaja u tom prostoru putem pokreta, nesumnjivo predstavlja

osnovu intelektualnog razvoja. Učenje pokreta odvija se najprirodnije u igri. U tome veliko

značenje imaju oko, uho, percepcija u vremenu i prostoru. Jednako tako važna je vizualno-

motorna koordinacija. U početku dominira imitacija, kasnije samo elementarni pokreti i

pokušaji reprodukcije pokreta uzora. Verbalno objašnjavanje ubrzava proces usvajanja opće

strukture pokreta i motornih navika i osnova je za organizirano tjelesno vježbanje od 3. do 7.

godine.

Igru možemo definirati kao slobodno izabranu (usvojenu) psihofizičku djelatnost čiji sadržaj i

forme kretanja omogućuju samoizražavanje djeteta i pružaju mu zadovoljstvo. Ona ima

višestruko pozitivno značenje u životu djeteta. Igra pridonosi psihičkom i somatskom razvoju

djeteta, razvoju psihomotoričkih sposobnosti, povećanoj otpornosti organizma i učvršćivanju

zdravlja. Igra je jedno od vrlo učinkovitih odgojnih sredstava koja ima znakovit utjecaj u

formiranju osobina ličnosti i socijalizaciji djeteta. Prirodni oblici kretanja (trčanje, puzanje,

penjanje, skakanje itd.), osnovni su elementi igara djece predškolske dobi pa su zbog toga

psihološki bliski, zanimljivi i stimulativni u regulaciji energetskog disbalansa, ali i korisno

sredstvo za poticanje razvoja psihohomotoričkih sposobnosti.

Igra u funkciji razvoja psihomotoričkih sposobnosti.

Dijete se spontano igra i to sredstvima koja se nalaze u njegovom okruženju, pa kako se

okolina mijenja, dijete nalazi uvijek nova sredstva i sadržaje, a to dovodi i do promjene

karaktera igre. U igri je dijete slobodno. Ono hoda, trči, skače, puže, penje se, valja po travi i

raduje se. Zadovoljstvo koje dijete doživljava u igri u velikoj mjeri korelira s biološkom

14

potrebom za kretanjem i slobodnim izražavanjem dojmova i doživljaja, ali i s onim

unutarnjim pobudama koje dijete pokreće i čine ga sretnim.

U predškolskom uzrastu dolaze u obzir igre i vježbe koje su prilagođene razini živčano-

motornog zrenja, koje imaju naglašen utjecaj na mišićnoligamentarni aparat i koje potiču

izgradnju posturalnih refleksa te na taj način stabiliziraju posturu i doprinose pravilnom i

zdravom držanju tijela i stopala.

Potom u obzir dolaze pokreti i vježbe ("akrobatske abecede") koje utječu na spretnost,

koordinaciju, ravnotežu i preciznost. Kada je riječ o igri u djece mlađe uzrasne dobi, onda

treba istaknuti da pravila igre ne sprječavaju kretanje i igru, već samo reguliraju opći tijek

igre, a ograničavajuća su samo u onoj mjeri da ne dođe do povrede.

Vježbe i pokreti položaja u prostoru, kao stajanje i poskakivanje na jednoj nozi, skokovi,

hodanje uzduž crte na podu ili povišenoj klupici, hodanje i trčanje s promjenom pravca

kretanja ("figurativno" kretanje), pravolinijsko, polukružno i kružno kretanje, hodanje i

trčanje između i preko prepreka itd., snažno aktiviraju mehanizme odgovorne za ravnotežu.

Spomenuti pokreti i vježbe organizirane kao slobodne (spontane) ili organizirane igre

povezani s ritmom, pjesmom i glazbom potiču razvoj posturalnih refleksa i ravnoteže ali

jednako tako doprinose i estetskom ugođaju. Posebni zadaci tjelesnog vježbanja u ovom

periodu su: razvijanje elementarnih pokreta kao što su: puzanje, sjedenje, ustajanje

(uspravljanje), održavanje ravnoteže u prvim koracima, stabiliziranje hoda i svjesno ritmičko

usmjeravanje i kontrola (hodanje, zaustavljanje, promjena pravca kretanja u prostoru i

vremenu), dizanje i nošenje predmeta, premještanje i slaganje predmeta te razvijanje pokreta i

navika za održavanje osobne higijene i pokreta za komunikaciju s okruženjem.

Za razvoj i stabilizaciju ravnoteže posebno značenje u mlađoj uzrasnoj dobi imaju igre i

vježbe položaja u prostoru. Igre kao glava dolje, noge gore ili nagla promjena položaja tijela

služe djetetu za razbijanje straha i ublažavanje posljedica mogućeg pada, ali jednako tako za

poticanje receptora stopala i vestibularnog i vidnog aparata da pojačano šalju impulse koji

čine osnovu mehanizma za kontrolu i regulaciju odražavanja uspravnog stava i ravnoteže.

Penjanje uz kosinu, klupicu, tobogan i druge naprave, sprave i prepreke, kao i silaženje

zahtijevaju puno vještine, samopouzdanja i balansiranja.

Osnove baleta – uz ili bez pritke, zadržavanje položaja uz spojena stopala i izdržaji na jednoj

nozi, poskoci i skokovi, ritmičko izvođenje pokreta u kretanju s naizmjeničnim trčanjem,

zaustavljanjem, trčanjem i skokom, pune su elemenata za poticanje posturalnih refleksa i

ravnoteže. Tu svakako treba spomenuti ples, ritmičku i sportsku gimnastiku (vježbe na gredi i

tlu), a napose klizanje i ples na ledu.

15

Radi sigurnosti, ovakve igre i vježbe organiziraju se i izvode uz sigurnosne mjere (pijesak,

filc podloga i pomaganje roditelja ili odgajatelja.

Vježbama ravnoteže treba započeti vrlo rano. Postoje brojne igre i vježbe prilagođene i

primjerene djeci predškolskog uzrasta s kojima bi trebalo rano započeti. Igre oponašanja i

načina kretanja pojedinih životinja, vježbe prelaska preko klupe, brvna, penjanja uz i

spuštanja niz kosinu, terenske igre, plesovi i plesne strukture, elementi ritmičke i sportske

gimnastike, balet itd. Postoje iskustva koja ukazuju na postojanje pozitivne povezanosti

između ravnoteže i pojedinih centara u živčanom sustavu koji su odgovorni za uspjeh u školi.

Hodanje je osnovni oblik kretanja; to je prirodni oblik promjene mjesta (komunikacija) i kao

takav svojstven i blizak djeci.

- Preskakivanje užeta je stari, ali učinkoviti način razvijanja skakanja i vještina

balansiranja.

- Označite dvije paralelne linije koje predstavljaju potočić koji treba preskočiti.

Povećavanjem širine među linijama osiguravamo kontinuirani poticaj.

- Hodanje duž užeta postavljenog na tlo koristan je način za razvoj ravnoteže. Kako se

djetetova ravnoteža popravlja, pustite ga da pokuša hodati duž debla visokog nekoliko

centimetara.

- Zabavna igra za ravnotežu: održavati svoju težinu na različitim dijelovima tijela, npr. dvije

ruke i noge, ramena i jedna noga, samo leđa itd.

- Poskakivanje – dijete jednostavno skakuće iz jednog obruča u drugi

- Koračanje kroz isprepletene ruke i vraćanje natrag na isti način

Važnost: fizičke vještine, ravnoteža, koordinacija, snaga mišića.

"Tobogan" (od 4. do 6. god.) uzrokuje veliko uzbuđenje i djeca se rado igraju na njemu.

Kada se ne koristi, daska za klizanje može poslužiti kao daska za balansiranje. Postavite je

između dviju posuda za pranje (ili kasnije dviju stolica) i pustite da dijete hoda preko ili

dasku stavite preko jedne posude kako biste napravili klackalicu za prelaženje. To će

osigurati jutarnje uzbuđenje, a kasnije se vratiti svojoj uobičajenoj funkciji.

Odbijanje loptice o zid i hvatanje (8. god. – nadalje).

Procedura:

Idealna za slobodno vrijeme, ova igra brzo stvara ovisnost. Sve što je potrebno je mala

loptica (može loptica za tenis), zid i malo prostora. Igra se sastoji u odbijanju loptice o zid na

7 različitih načina. Ispustiti lopticu znači krenuti ispočetka.

Slijed sedmica može biti:

16

1.ravno baciti lopticu o zid i uhvatiti.

2.uhvatiti nakon što loptica jedanput odskoči; 3. odbiti lopticu od poda do zida; 4. Baciti

lopticu ispod noge i uhvatiti je prije nego što odskoči; 5. baciti lopticu i pljesnuti rukama prije

hvatanja; 6. okrenuti se oko sebe prije hvatanja loptice; 7. ponoviti prvo bacanje. Može se

igrati sam ili na smjene s drugom djecom; bilo kako, cilj je popraviti prijašnji pokušaj.

Važnost: samomotivacija – snažan nagon djeteta da poboljša svoja prijašnja dostignuća

konstantno potiče samomotivaciju i pomaže razvoju koordinacije, ravnoteže, vještine s

loptom.

Igre poskakivanja i skakanja

U Americi to zovu preskakivanje konopa /Jump Rape), u Britaniji i Australiji poskakivanje

(Skipping). Danas djevojčice u mnogim dijelovima svijeta još uvijek preskaču konope što

brže mogu (čak okrenu konop dva puta u jednom skoku) ili trče i vrte konop sa svake strane.

Najbolje su igre zasigurno one u kojima skupine djevojčica skaču unutra i van iz dugog

komada konopa kojega vrte dva krajnja igrača. Postoje i druge varijante igre: npr. svaka

djevojčica utrči unutar konopa, jedanput ga preskoči, a potom istrči van; preskakivanja ispod

ili iznad konopa, ali nikada ne propuštajući udarac ili ostavljajući konop prazan. Teža

varijanta igre skakanja je tzv. "Double Dutch" - dva konopa se okreću u suprotnim

smjerovima i svi igrači istovremeno skaču; ili igra "Vrući papar" - konop se što brže vrti, a

brzinu okretanja regulira uzvik:"sol", "ocat", "gorčica", "papar!" i sl. Važnost: igra se u svako

vrijeme s više djece ili samo jedno dijete; koordinacija, ravnoteža, izdržljivost.

Prilagođene plesne strukture, osim osjećaja za ritam, osjećaja za pokret, ljepotu izvođenja

pokreta, imaju višestruk pozitivan utjecaj na razvoj brojnih sposobnosti: vizualizaciju

položaja tijela u prostoru i vremenu, razvoj posturalnih refleksa, odnosno pravilnog

uspravnog stava i držanja, a napose na razvoj bazičnih motoričkih sposobnosti, kao što su:

ravnoteža, koordinacija, savitljivost i snaga. Budući da se plesne strukture i koraci zasnivaju

na hodanju, trčanju, poskocima i okretima, u raznim smjerovima, oblicima i ritmovima

kretanja (prirodnim oblicima kretanja) preporučuju se djeci predškolske dobi kao korisno

sredstvo za poticanje posturalnih refleksa, odnosno pravilnog uspravnog stava – zdrave

poture, ne samo radi estetskog izgleda, već i zbog formiranja navike pravilnog i zdravog

držanja.

Proprioceptivni trening

Proprioceptori su specijalne osjetilne strukture smještene u zglobovima, mišićima i tetivama.

Ti receptori, osjetljivi na promjene vanjskih i unutarnjih sila šalju informacije o lokomotornoj

17

dinamici prema svjesnim i podsvjesnim dijelovima središnjeg živčanog sustava.

Propriocepcija je sposobnost sustava za kretanje za primjerene odgovore na specifične, a

često i na raznolike statičke i dinamičke podražaje (Tribastone, 1994.; Jukić, I., Milanović,

L., Šimek, S., Nakić, J., Komes, Z. 2003.).

Danas se pojavljuju i drugi termini za ovaj tip vježbanja. Jedan od njih je PVV

(Proprioceptive - Vestibular – Visual) trening, u okviru kojega se naglašava važnost linije

koju čine proprioceptori, centar za ravnotežu u unutrašnjem uhu i vidni analizator. Drugi

termin, koji se često koristi u izvorima informacija, je senzorno-motorički trening, a

podrazumijeva stavljanje čovjeka u pozicije u kojima mora reagirati zadržavanjem

ravnotežnog položaja.

ZAKLJUČAK

Među brojnim raznovrsnim tjelesnim aktivnostima izuzetno značenje u životu djeteta ima

nesumnjivo igra. Ona pridonosi psihičkom i fizičkom razvoju djeteta, razvoju

psihomotoričkih sposobnosti, povećanju otpornosti organizma i učvršćivanju zdravlja. U

djece mlađe uzrasne dobi posebno značenje igra ima u poticanju razvoja posturalnih refleksa

i pratećih potpornih struktura odgovornih za uspravno držanje i ravnotežu. To se postiže

primjenom svakodnevnih spontanih ili organiziranih igara u zatvorenim ili otvorenim

prostorima koje sadrže prirodne oblike kretanja, kao: puzanje, hodanje, trčanje (različitim

načinima, različitim ritmom, u različitim smjerovima), pokretima položaja u prostoru i

vremenu, puzanjem, penjanjem (uz kosinu, niz kosinu), balansiranjem (u mjestu i kretanju) te

igrama s elementima koji potiču propriorecepciju. Usavršavanje i stabilizacija posturalnih

refleksa najprirodnije se postiže putem igre.

S vježbama ravnoteže treba započeti relativno rano. Postoje brojne igre i vježbe prilagođene i

primjerene djece predškolskog uzrasta s kojima bi trebalo započeti.

18