Nakladnik ALFA d.d.

Zagreb Nova Ves 23a

Za nakladnika Miro Petric

Glavni urednik Božidar Petrač

UrednikIvan Ićan Ramljak

Likovna urednica Biljana Knebl

Likovno i grafičko oblikovanje Irena Jurković

Korektorica Lela Coffou

Orafirkrr nrinrpma-------x--£-----Studio za grafički dizajn ALFA

TisakZRINSKI d.d., Čakovec

Naklada 1500 primjeraka

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb

UDK 886.2(02.053.2)-31

GARDAŠ, AntoBakreni Petar / Anto Gardaš;(ilustracije

Ivica Antolčić).- Zagreb:Alfa, 1994. - 158str.: ilustr.: 19 cm (Knjiga za mladež)(Knjiga za mladež)

ISBN 953-168-030-2

941014136

Bakreni Petar copyright Anto Gardaš

Anto Gardaš

.̂KMNIPETAR

5. izdanje

mZagreb2004.

Ilustracije: Ivica Antolčić

PRVO POGLAVLJE

RASPRAVA O ZUBU KRALJICE KLEOPATRE MURESEŠKI AMATERI

RAZGOVOR PRED KABINETOM PROFESORA LEOPOLDA

SKROVIŠTE POD ZEMLJOM

U velikoj dvorani mureseškog muzeja održavalo se savjetovanje arheologa. Okupili su se poznavaoci požutjelih životinjskih kostiju iz prapovijesnog razdoblja i poluljudskih lubanja naših dalekih pre­daka da rasprave o jednoj zanimljivoj pretpostavci mureseških arheologa. Obistini li se ta pretpostav­ka, moglo bi to izazvati značajne promjene u starijoj povijesti Mureseka.

Valjalo je utvrditi je li zub, koji je pronađen pod temeljima stare zgrade nedaleko Mureseka, pri­padao egipatskoj kraljici Kleopatri. Dokaže li se da je spomenuti zub izvađen iz usta poznate kraljice, takvo bi saznanje izazvalo pomutnju u znanstvenim krugovima. To bi značilo da je kraljica Kleopatra živjela i u ovim krajevima ili ih barem posjećivala, iz čega bi se dalje mogao izvesti zaključak da su oni u jednom povijesnom razdoblju potpadali pod egi­patsku vlast. U tom bi se slučaju i povijest Murase- ka malo nakrivila, a neka ustaljena mišljenja i tvrdnje morale bi se mijenjati.

Ali prije svega moralo se utvrditi radi li se doista o zubu. Jer komadić tvrde materije, koji su arheolozi poput dragulja držali među prstima i razgledali užagrenim očima, mogao je biti i komadić običnog kamena vapnenca.

U susjednoj su dvorani trojica dječaka razgledali muzejsku izložbu postavljenu u povodu održavanja savjetovanja. Bili su to Miron, Ugursuz i Kljova.

7

Pripadali su grupi mureseških arheologa amatera. Amateri su imali besplatne godišnje propusnice za sve muzejske izložbe i slobodan pristup u muzejske prostorije. Ovi su mladi zaljubljenici starina i pok­lonici arhelogije bili u neku ruku štićenici mureseškog arheološkog društva i muzeja.

Trojica spomenutih Amatera, kao i većina ostalih članova njihova društva, stanovali su u južnom dijelu Mureseka. Imali su tajno skrovište u podzem­lju starog dijela grada. Tu su se često sastajali i raspravljali o svemu o čemu već mogu raspravljati dječaci njihovih godina. U tom su skrovištu imali i pravo skladište arheološke i numizmatičke građe.

Vrata dvorane u kojoj se održavalo savjetovanje bila su poluotvorena, pa su dječaci mogli čuti raspra­vu o zubu egipatske kraljice.

— Uvjeravam vas — gorljivo je uzviknuo kustosmiirespškntf trni7Pia —Ha mtHip tip mn7p hiti trikaInzsp

sumnje! Ovaj zub pripadao je kraljici Kleopatrrri! — Posljednji slog “tri” uzviknuo je veoma žestoko. Iz usta mu je prasnuo zvuk kao da je pod zubima slomio orah. Nastavio je zaneseno: — I prava je blagodat za sve nas što je pronađen upravo ovdje, na našem području. Na temelju zaključaka do kojih sam došao dugogodišnjim znanstvenim ispitivanji­ma kraljica je u više navrata prelazila Sredozemno more.

Smatrao je da je njegov znanstveni zaključak prava bomba koju je bacio među okupljene arheo­loge, pa je nekoliko trenutaka napeto očekivao učinak, to jest eksploziju oduševljenja i odobrava­nja. No umjesto očekivane eksplozije, netko samo zlobno ubaci:

— To smo naučili iz udžbenika osnovne škole.— Pa ako je dolazila u Rim — nastavi kustos malo

mirnije, praveći se da nije čuo upadicu — ništa je

8

nije sprječavalo da posjeti i ove krajeve. I posjetila ih je, tvrdim da ih je posjetila! Tvrrrdim! Na svu sreću, baš ju je ovdje uhvatila zubobolja, zbog čega joj je morao biti odstranjen zub. Kažem na svu sreću, jer daje nije zabolio zub, mi danas ne bismo imali ovo što imamo. — Visoko uzdigne ruku s komadićem okamine među drhtavim prstima i uzvikne svečan­im glasom: — Evo ovo, dragi kolege! Ovo!

Držao je na dlanu onaj jadni kamičak poput kapi vode za koju se boji da mu ne isklizne.

— Ali dajte nam dokaze, kolega! — osmjeli se jedan mlađi arheolog. — Čime dokazujete, osim svojom pukom tvrdnjom, daje to što držite na dlanu nekada bilo u kraljičinim ustima?

— Čime dokazuj em?—pogleda ga kustos snebiva- jući se. — Jeste li pitali čime dokazujem?

— Da!— Pa... — Kustos se nakašlje i opet malo spusti

glas. Pogledom je uništavao mlađeg kolegu zbog njegova neumjesna pitanja. — Ja nisam bio njezin zubar, to je istina, ali...

— Oprostite — priskoči mu u pomoć arheolog iz središnjeg muzeja — hoćete li mi malo dati tu okaminu?

Uzeo je kamičak s kustosova dlana takvom paž­njom kao da se radi o vrapcu koji se svakog časa može izmigoljiti i odletjeti. Nekoliko gaje trenutaka promatrao zanesenim pogledom.

— S anatomske točke gledišta — reče malo kasnije neprekidno gledajući onaj kamičak kao da će ga hipnotizirati — menije sve jasno. Osoba kojoj je pripadao ovaj zub bila je vitka stasa i nježne tjelesne građe. Očito se radilo o osobi ženskog spola.

Dječaci u susjednoj prostoriji se nasmijaše. I onaj mladi arheolog je sagnuo glavu i smijao se u svoj rukav.

9

— Po čemu zaključujete da je pripadao ženi? — upita netko iz pozadine.

— Nisam rekao ženi, rekao sam osobi ženskog spola. Nemojte, kolega, iskrivljavati moje riječi.

— Dobro, rekli ste daje pripadao osobi ženskog spola, istina je. Ali možete li objasniti po čemu ste to zaključili?

U dvorani nastade žamor i komešanje. Neki se nasmijaše malo glasnije.

— Po čemu sam zaključio? — reče polako ar­heolog da bi dobio na vremenu. Zaokruži pogledom po prisutnima, zadržavajući ga malo dulje na onima kojima se smiješak još nije odlijepio s lica, a zatim se prodorno zagleda u onoga koji je postavio pitanje i nastavi polako: — E, pa dragi mladi kolega, kad budete imali tridesetogodišnje iskustvo arheologa, i vi ćete ponešto moći zaključivati, nadam se. A reći ću vam jos nešto. — Opet je upiljio pogled u oka­minu na svome dlanu. — Osoba kojoj je pripadao ovaj zub bila je blage naravi i veoma sklona poeziji.

Neki se opet nasmijaše, neki samo odmaknuše rukom. Stari je arheolog i dalje hipnotizirao onu okaminu.

— Kakvu je odjeću nosila? — doleti pitanje iz kuta.— Molim mir! — umiješa se kustos koji je kao

domaćin predsjedavao skupu. — Pa kamo ovo vodi, molim vas! Mogli bismo, s dopuštenjem kolege iz središnjeg muzeja, malo ublažiti našu tvrdnju i zaključiti da je taj zub možda pripadao kraljici Kleopatri...

— A možda i zmiji koja ju je ujela...1 — opet će onaj koji nije imao tridesetogodišnje iskustvo.

1 Kleopatra VII. (68.-30. pr. n. e.), egipatska kraljica, otrovala se, po predanju, tako stoje pustila zmiju otrovnicu daje ugrize.

10

A ovamo, kod vrata, Miron se lupi dlanom po čelu i reče:

— Kleopatrin zub! To bi nam mogla biti lozinka za večeras. Tajanstveni Ivan mi je rekao da smislim lozinku za sljedeći sastanak.

Amateri su za svaki sastanak imali drugu lo­zinku. U svoje podzemno skrovište su ulazili pod maskama, pa se moglo dogoditi da se uvuče i neki uljez iz suparničke grupe Ukikanaca. Lozinku su uveli da se spriječi takva mogućnost. Kako se na posljednjem sastanku nisu dogovorili o lozinci, Tajanstveni Ivan je zadužio Mirona da smisli lo­zinku i s njom upozna dečke.

Sva trojica su pohitali da s lozinkom upoznaju Amatere. U muzejskoj dvorani su ostali arheolozi da raspravljaju o Kleopatrinu zubu i da po njemu zaključuju kakve su boje bile kraljičine oči i koji broj cipela je nosila.

Miron je jedan dio puta išao s Kljovom i Ugursu- zom. Zatim su se razišli kako bi obišli što više Amatera. Već za pol sata prokrstarili su južni Mu- rasek i obavili posao.

Kad je prolazio kraj Instituta za eksperimentalnu fiziku, Miron odluči svratiti kod oca. Vjerovao je da je on još u svom radnom kabinetu.

Profesor Leopold, Mironov otac, bio je poznati stručnjak za eksperimentalnu i atomsku fiziku. Odavao je dojam mrzovoljnog čovjeka, ali je imao zlatno srce. To, uostalom, znadu oni koji su njega i Mirona u romanu “Ljubičasti planet” pratili na daleki planet Sanon. Prije podne je predavao na Mureseškom sveučilištu, a potom odlazio kući na ručak. Poslije ručka bi se malo odmorio u svojoj radnoj sobi ili pisao znanstveno djelo “Utjecaj gra­vitacije na razvoj i prenošenje materije u među

11

planetarnim uvjetima.” U sedam sati navečer potr- pao bi rukopise u kožnatu torbu i, još rastresen od silnih ideja i fantastičnih teorija, ponovno odlazio u Institut. Tu bi nastavljao rad na i'ukopisu ili obav­ljao pokuse u kabinetu. Kući se vraćao veoma kasno, često i poslije ponoći.

Institut se nalazio u prelijepoj građevini okruženoj gustim lipovim krošnjama. Kabinet profesora Le- opolda bio je u prizemlju, veoma moderno uređen i snabdjeven najsuvremenijom opremom.

Miron prođe dugačkim hodnikom i pokuca na vrata očeva kabineta. Vrata se malo otvore i iza njih se pojavi brada profesora Leopolda, iz koje je iz­virivao samo nos i lula.

— Kleopatrin zub! — uzvikne Miron.Taj će Mironov povik imati dalekosežne pos­

ljedice za ovu priču. Možemo već sada reći da bez toga povika priče zapravo ne bi ni bilo. O svemu tome će se saznati na kraju, ali bi svakako bilo dobro zapamtiti da je Miron to uzviknuo pred vratima tatinog kabineta.

— Molim? — izvije profesor Leopold obrve i izvadi lulu iz brade. Otpuhnuo je dim, i u hodniku se odmah osjetio snažan miris kamilice. Ugledni je profesor svoju lulu punio cvijetom od kamilice umjesto duhanom. Bio je protivnik pušenja duha­na, ali je uživao u mirisu kamilice.

— Oprosti, tata Leo — reče dječak rastjerujući dlanom plavičasti dim ispred lica. — To nam je lozinka za večeras. Obavještavao sam dečke o njoj, pa su mi te riječi nekako ostale u ustima.

—Aha—čulo se iz brade. —Jesi li ti nešto trebao?— Ne. Htio sam te samo pozdraviti.— To je lijepo od tebe — reče tata Leo zatvarajući

vrata iza sebe. U stvari samo ih je privukao, ali ih

12

nije do kraja zatvorio. Razgovarao je s Mironom u hodniku. — Zar i večeras imate sastanak?

— Da, tata.— A gdje to?— Pa znao sam odmah da ćeš to pitati, iako sam

ti već sto puta rekao. U parku kraj rijeke smo uredili prostoriju pod zemljom.

— A, tako — zagunđa tata Leo. — Baš svašta! Mureseški Amateri, ha—ha—ha!

— Mureseški Amateri, da. Samo se ti smij. Jed­nom će se čuti za nas. Ali prisustvovati mogu samo članovi — dodade oprezno, pobojavši se valjda da bi tati Leu moglo pasti na pamet da i on dođe. — A članom Amatera mogu postati samo dječaci i djevojčice koji nisu stariji od petnaest godina. Ti imaš malo više godina, tata, čini mi se.

— Ho—ho—ho! — smijao se tata Leo. — Otprilike trostruko više. Ali nisam ni imao namjeru doći, u to možeš biti siguran. Pitao sam tek onako.

— I ja sam tek onako rekao. Sada idem kući, moram seki i sebi napraviti nove maske za večeras. Znaš da ulazimo pod maskama. Zdravo!

— Zdravo! Reci mami da ću danas doći kući nešto kasnije.

— Dobro, tata Leiću! — reče Miron i odvihori niz hodnik.

Profesor Leopold uđe u kabinet i zatvori vrata. Miron je još čuo kako je okrenuo ključ u bravi. Uvijek je zaključavao taj svoj kabinet. Nikome nije dopušteno ući u nj, kao da tu čuva velike drago­cjenosti.

Dječak je stigao kući i uspeo se na sedmi kat.Osim ovoga stana profesor Leopold je kupio i

kuću u Treskavcu, prigradskom naselju nekoliko kilometara udaljenom od Mureseka. Nekoliko bi

13

mjeseci proboravili u stanu, a zatim bi se premještali u namještenu kuću u Treskavcu, i sve tako. Bilo je zgodno to stalno seljakanje. Mironu je bila draža kuća na selu s livadama i rječicom punom ribe, a u gradu je volio biti zbog sastanaka Amatera. Majka je u kuhinji pripremala objed i nije čula kad je ušao. Melita, Mironova sestra, čula gaje i izašla preda nj. I ona je bila članica Amatera.

— Kleopatrin zub!— Čiji zub? O čemu govoriš?— Kleopatrin zub, čula si. To nam je lozinka za

večeras.— Hoćemo li ići?— Naravno. Tajanstveni Ivan mi je rekao da

večeras primamo nove članove.Tajanstveni Ivan bio je voda Amatera.Poslije ručka i popodnevnog odmora Miron i

Melita su pošli na sastanak. Imali su sada nove maske. Skrovište u kojemu su se sastajali nalazilo se u podzemlju mureseškog parka nedaleko rijeke Varde. Amateri su bili veoma ponosni na svoje skrovište. U svečanoj izjavi, koju je morao dati svaki onaj koji se učlanjivao u Amatere, jedna od važnih obveza bilo je i čuvanje tajne gdje se skrovište nalazi.

Prije ulaska u podzemlje valjalo je proći kroz šipražje. Oko ulaza je grmlje bilo najgušće. Ulaz je predstavljala obična rupa u zemlji pokrivena s nekoliko čvrstih dasaka povezanih poprečnim let­vama. Na daske su bili postavljeni komadi zemlje s travom koje su dječaci isjekli u parku. Kad se otvor u zemlji pokrije takvim poklopcem, neupućeni je mogao i prijeći preko njega, a da ga ne uoči.

U šipražju su Miron i Melita navukli maske na lice. Podigli su poklopac, uvukli se u otvor i opet ga spustili. Zatim su se počeli spuštati kamenitim

14

stubištem u podzemlje. Pri dnu stubišta su se nalazila željezna vrata, nagrizena zubom vremena i zahrđala. Miron zalupa na vrata i reče:

— Kleopatrin zub!Vrata je otvorio maskirani vratar i pustio pridoš-

lice ući.Prostorija u koju su ušli bila je nepravilna oblika.

Na kamenitim stijenkama zidova svjetlucale su kapljice. Strop je bio kružno zasvođen opekama i kamenim blokovima.

DRUGO POGLAVLJE

SASTANAK AMATERA ROG PRAPOVIJESNOG GOVEDA

ZA CARA HADRUANA PRISEGA

NEPOVJERLJIVI ŽELI PROMIJENITI NADIMAK OKLOP SREDNJOVJEKOVNOG VITEZA SE

POKRENUOU starim je knjigama zapisano da su prije neko­

liko stoljeća u podzemlju starog dijela Mureseka prokopani podzemni hodnici i prolazi. Postojale su pretpostavke da se neki od tih tunela provlače ispod korita rijeke Varde i izlaze na suprotnoj obali kod starih utvrđenja. Tuneli su se vremenom urušavali i postajali neprohodni. Nitko nije imao volje ni hrabrosti otkopavati ih i osposobljavati za upotre­bu. Nikom zapravo više nisu ni bili potrebni. Rekliomu. iiimauiUDU, jci oć, pi lulici ilcivini liiicujcjlijihici,

u podzemlju moglo naići na zmije otrovnice, a možda i na bacile opasnih bolesti koji su se ugnijezdili u podzemlju i čekali svoj trenutak.

Mureseški Amateri su pronašli jedan od ulaza u podzemlje, očistili ga i proširili. Osposobili su jednu prostoriju i u nju smjestili svoje arheološke pred­mete. To je bilo skrovište u koje su upravo ušli Miron i Melita. Iz njega je nekoliko tunela vodilo u razli­čitim smjerovima. Amateri su ih zatrpali kamenjem, kako ih s te strane nitko ne bi mogao iznenaditi.

Skrovište je bilo osvijetljeno uljnim svjetiljkama, koje je uvijek palio onaj tko prvi dođe u podzemlje. No svjetlost im je bila slaba, pa je u prostoriji vladao polumrak. Na policama i zidovima nazirali su se razni arheološki predmeti — stare sablje i mačevi, kratki bodeži, kubure, kamene sjekire, keltska keramika i još mnogo toga. Bili su grupirani i raspoređeni prema vremenu u kojemu su nastajali,

16

a ispod svakoga je bio napisan naziv predmeta i razdoblje iz kojega potječe, te datum kadaje i mjesto gdje je nađen.

Veliki broj predmeta Amateri su kao početnu imovinu dobili od mureseškog muzeja, a dobar dio su i sami iskopali ili donijeli kao ulog prilikom učlanjenja, stoje sve bilo uredno zapisano u knjiga­ma društva. U slučaju prestanka društva, u što inače nijedan Amater nije vjerovao, obvezali su se da će sve predmete predati muzeju.

Na zidu su bila naslonjena tri limena oklopa srednjovjekovnih vitezova. Sasvim u dnu prostorije stajala su četiri sarkofaga. Oklope i sarkofage su zatekli u podzemlju. Nikada nije utvrđeno tko ih je tu dovukao i čemu su služili u podzemlju. Na jednom sarkofagu je ležao kostur nekoga starog Rimljanina. Na kostima prstiju i sada je imao bakreno prstenje. Lijeva strana vilice bila mu je odvaljena, ali su je vrijedni Amateri spojili i zalijepili ljepljivim papirom. Ne bi se moglo reći da im je posao najbolje uspio. Lubanja se nekako čudno cerila, drukčije nego što to čine druge lubanje, pa se činilo da će svakog časa škljocnuti praznim vilicama i ugristi promatrača. Novoprimljeni su se članovi prvih dana držali podalje od sarkofaga s kosturom, a Melita ni dan-danas nije smjela sama ulaziti u skrovište baš zbog toga kostura.

Predmeti koje su članovi unijeli u zajedničku imovinu prilikom učlanjenja bili su popisani na tvrdom kartonu, koji je visio na zidu iznad predsjed­ničkog stola. Kad god bi u društvo primali novog člana, na karton bi odmah upisivali i predmete koje je donio kao svoju “članarinu”. Do današnjeg dana na popisu je bilo jedanaest članova. Taj popis iz­gledao je ovako:

17

1. TAJANSTVENI IVAN koštana ukosnica i stup s ostatkom kipa Jupitera 2 (ostaoje samo donji dio lijevog stopala s palcem i dva prsta)

2. SVILENI ogrlica od pužića, zahrđali šiljak koplja i grljak boce od zelenkastog stakla

3. TROSTRUKI JOJA avarski stremen

4. MIRON brončana narukvica, bakrena pojasna kopča i koštana igla

5. MELITA ogrlica od školjki i okrugla metalna pločica za koju se ne zna je li puce ili novčić ili nešto treće

6. EUKALIPTUS stari novčić s likom Karakale 3 i okovi staro skruijo

7. NEPOVJERLJIVI željezna pisaljka

8. BAKALAR dva novčića s likovima Aurelija4 i Septimija Severa5

9. KLJOVA brončani sestercij6

10. UGURSUZ polovina glinene posude sa šarama i stari mlinski kamen

11. SLANINA okamina ribe iz miocena7 i glineni kalup za svjetiljke.

2 Jupiter (lat. Iupiter), glavno božanstvo Rima.3 Karakala (Marcus Aurelius Antoninus Caracalla) rimski

car, sin cara Septimija Severa, vladao 211.-217. godine,4 Aurelije (Marcus Aurelius Antoninus), rimski car, filozof,

vladao 161.-180. godine.5Lucije Septimije Sever (Lucius Septimius Severus), rimski

vladar, otac cara Karakale, 193.-211. godine.6Sestercij (lat. sestertius), rimski novac koji je vrijedio 2,5

asa; u doba republike od srebra, za vrijeme careva od bronce.7 Miocen, razdoblje u razvitku Zemlje.

Pokraj svakog imena stajao je i vlastoručni pot­pis. Članovi su se potpisivali nadimkom, to jest, svojim tajnim imenom. Nadimke nisu imali samo Miron i Melita. Na dnu popisa je ostalo još mjesta za nove članove.

U podzemlju je odisalo po plijesni i ustajalom zraku. Amateri su, da bi doveli svježi zrak, sa stropa izvukli jedan kamen i iznad toga mjesta prokopali rov. Otvor na drugom kraju, u parku iznad skrovišta, prekrili su granjem i tako ga sakrili od znatiželjnih pogleda.

Kad su Miron i Melita ušli u skrovište, u klupama poredanim ispred predsjedničkog stola već je sjedilo pet-šest Amatera. Iza njih dvoje ušlo ih je još neko­liko. Nakon toga je navučen zasun na teška željezna vrata.

.Jedan nd Amatera siedne v» ^tnl isnred klima------------------ ------------------------------- ------------------------- --- ---------------- — X --------------- ----------- X

— Skinite maske! — naredi predsjedavajući i skine s lica svoju masku. Bio je to Tajanstveni Ivan.

I ostali učiniše isto.Melita je sa svojih deset godina bila najmlađa

među Amaterima, a Miron, kojemu je trinaest, ubrajao se među najstarije. Današnjem su sas­tanku prisustvovali i dvojica novih.

— Otvaram sastanak — reče Tajanstveni Ivan — i predlažem da raspravimo o našim odnosima s Ukikancima i izdamo zaduženja nekim članovima, a nakon toga da novi članovi polože prisegu. Slažete li se?

— Slažemo — prihvatiše prisutni.Ukikanci su bili suparnička grupa iz istočnog

dijela Mureseka. Često su dolazili u sukobe s Ama­terima, a nekoliko je puta došlo i do fizičkog obra­čuna.

20

— Dobro — reče Tajanstveni Ivan. — Upoznat ću vas ukratko o čemu se radi. Ukikanci su predložili privremeno primirje. Obećali su da nam neće praviti smetnje ni u kojem pogledu.

— Oho! — začudiše se neki.— Podvala! — ubaci Ugursuz.— Nešto smjeraju! — dometne Nepovjerljivi iz

zadnje klupe.— Ne bih rekao — nato će Tajanstveni Ivan. —

Kao znak dobre volje ponudili su nam rog prapovijes­nog goveda za bakrenjak cara Hadrijana.8 Oni su, kao što znadete, pretežno numizmatičari9 i rogovi ih ne zanimaju. S druge strane, mi imamo sedamnaest Hadrijana i možda bismo se jednoga mogli odreći.

— Oni će ga prodati! — pobuni se Miron. — Numizmatikom se bave samo radi prodaje.

— Neka ga prodaju, to je njihova stvar. Mi od­lučujemo samo hoćemo li se mijenjati ili ne. Pod­sjećam vas da mi imamo sedamnaest Hadrijana, a rog samo jedan i to dosta oštećen.

— Kakav je rog?— Dobro je očuvan, pokazali su mi ga. Dugačak

je šezdeset i tri centimetra, promjera dvanaest pri dnu.

— Možda je to neki volovski rog s klaonice — zavrti nepovjerljivo glavom Nepovjerljivi.

— Nije — zaniječe Tajanstveni Ivan. — Našli su ga u močvari kraj Varde. Pokazali su ga kustosu i on je potvrdio da se radi o rogu prapovijesnog goveda.

8Hadrijan (Publius Aelius Hadrianus), rimski car, vladao 117.-138. godine.

9Numizmatika, nauka o postanku, razvoju i upotrebi kovanog novca i novcu sličnih metalnih predmeta; numizmatičar, onaj koji se bavi numizmatikom.

21

— On i za neki kamenčić tvrdi daje zub kraljice Kleopatre — reče Kljova onima oko sebe.

Na kraju su se složili da bi takav rog dobrodošao u njihovu zbirku i odlučili dati jednog Hadrijana za nj.

— Dobro — zaključi Tajanstveni Ivan. — Sutra ću izvršiti zamjenu.

Sada ustade Nepovjerljivi.— Imam jedan prijedlog — reče.— Iznesi ga.— Predlažem da ukinemo maske. Mi se i tako svi

poznajemo.— Zašto to predlažeš? Što imaš protiv maski?— Nemam ništa — slegne ramenima Nepovjer­

ljivi. —Ali maskaje maska, to sam mislio. Mislim da znate što hoću reći.

Neki se nasmijaše. Očito im nije bila jasna mudrostknill ie izrekao Nertovierlmn SI a nina n«tnrlf=> ier-eri

U J X------------------------------------- A. J 'J ~ ---------

se i slegne ramenima.— Dečki, beton je beton — reče oponašajući

Nepovjerljivog. — Mislim da vam je jasno što time želim reći.

— Dosta, Slanina! — ukori ga Tajanstveni Ivan, a zatim reče Nepovjerljivom: — Čini mi se da ne znamo. Objasni malo pobliže.

— Pa, eto, pod maskom se svatko može uvući u naše skrovište, i Ukikanac i bilo tko drugi.

— Ali uz maske imamo i lozinke. Onaj tko je ne zna ne može ući.

Nepovjerljivi odmahne rukom i reče:— Ih, lozinka! I ona se može doznati, ima raznih

načina. Baš sam čitao...Ostali se pobuniše, neki zazviždaše. Tajanstveni

Ivan reče:— Nemoj nam sada pričati što si čitao. Reci

otvoreno što si htio reći.

22

— Htio sam reći da bismo trebali ukinuti i maske i lozinke.

— Protivim se! — skoči Kljova. — Kakvo bi to bilo tajno udruženje bez maski i lozinki!

— Mi nismo tajno udruženje, Kljova — podsjeti ga Tajanstveni Ivan.

Glasali su o prijedlogu za ukidanje maski i lozin­ki. Prijedlogje odbijen. Nepovjerljivije samo slegnuo ramenima i rekao:

— Dobro, dečki, ali pazite što sam rekao.Tajanstveni Ivan reče:— Imamo još nešto. Trebali bismo odrediti dvojicu

za sutrašnje dežurstvo na iskopištu. Ima li dobro­voljaca?

—Ja! — spremno podiže ruku suhonjavi Bakalar.— I ja! — odmah se javi debeli Slanina. Bio je

barem dvostruko teži od Bakalara.Njih dvojica su najradije išli zajedno. Često su se

prepirali i podbadali jedan drugoga, ali se nisu razdvajali. Bili su u stvari dobri prijatelji.

— Dobro, Bakalar i Slanina. Pazite da vas netko od Ukikanaca ne slijedi. Možete ponijeti lopatice i kopati. Ako nešto nađete, donesite ovamo. Ključ od ulaznih vrata skrovišta bit će na uobičajenom mjestu.

— Ja ću sutra poslije podne biti ovdje —javi se Miron. — Moram očistiti novčiće koje smo iskopali prošlog tjedna.

— Dobro, Mirone. Unutra možeš pustiti samo one koji budu znali lozinku.

— Kakva će biti lozinka za sljedeći put?— Kasnije ćemo se dogovoriti — reče Tajanstveni

Ivan, budući da se ničega prikladnog nije mogao odmah sjetiti. — Neka sada izađu novi članovi da polože prisegu.

23

Istupiše dva dječaka. Jedan je u zajedničku imovinu donio srebrenjak s likom cara Franje Josi­pa I.10 11 a drugi komadić ukrašene keramike iz kelt­skog doba. Tajanstveni Ivan je unio predmete u popis imovine, na koji su se dječaci potpisali. Zatim su podigli ruku i ponavljali za Tajanstvenim Ivanom riječi prisege:

PRISIŽEM DA ĆU TRAGATI ZA NOVIM ARHE­OLOŠKIM LOKALITETIMA, DA ĆU ROVATI ZEMLJU POPUT KRTICE I SVAKI NAĐENI PREDMET ARHEOLOŠKE VRIJEDNOSTI DONIJETI U ZA­JEDNIČKU ZBIRKU, DA ĆU ČUVATI ZAJEDNIČKU IMOVINU BOLJE NEGO SVOJU VLASTITU, DA NI­KOME TKO NIJE ČLAN AMATERA NEĆU ODATI LOZINKU I NAŠE SKROVIŠTE, NITI BILO KOJE OD NAŠIH ISKOPIŠTA. AKO PREKRŠIM OVU ZAKLET­VU NEKA ME STIGNE MOĆNI MAČ VESPAZIJA- NOV,n NEKA ME RIMSKA VUČICA RASTRGNE NA KOMADIĆE I NEKA ME MAMUT NA SVOJIM STRAŠNIM KLJOVAMA ODNESE U VJEČITI MRAK!

Spustiše ruke. Sada su postali članovi Amatera. Stariji članovi zapljeskaše i izrukovaše se s njima.

— Do sljedećeg redovitog sastanka, koji će se održati u srijedu u isto vrijeme, lozinka će biti...

10Franjo Josip I. (Franz Josef, 1848.-1916.), austrougarski car.

11 Vespazijan (Titus Flavius Vespasianus), rimski car, vladao 69.-79. godine.

24

— Tajanstveni Ivan pogleda predmete na stolu koje su donijeli novi članovi — ... neka bude “Kelti polaze u boj” Zapamtite: “Kelti polaze u boj.”

Zatim je uzeo predmete sa stola i odložio ih na policu. Kad je ponovno sjeo za stol, pogleda višeg od dvojice novih članova i reče:

— Tebi već rastu brkovi. Ispod nosa imaš neko­liko dlačica, otprilike sedam dlaka u osam redaka. Zvat ćemo te Sedmodlaki! Slažeš li se?

Nije se imao vremena složiti jer su se drugi složili umjesto njega. Dječak je samo zbunjeno pogladio onih nekoliko dlačica iznad gornje usne i oborio glavu.

— A ti — upre Tajanstveni Ivan prstom u drugog— ti bi mogao biti Razbarušeni.

Kosa mu je doista stršila na sve strane. Reklo bi se da svaka dlaka svoju politiku vodi.

— Ima li još kakvih pitanja ili prijedloga? — upita na kraju vođa Amatera.

— Ja bih želio nešto reći — opet se javi Nepovjer­ljivi.

— Reci.— Želim da mi se promijeni nadimak.— Zašto?— Pa... — skanjivao se Nepovjerljivi — kad ste mi

dali taj nadimak mislili ste na to što sam ja po prirodi nepovjerljiv prema svemu. U redu, takav sam, ne­mam ništa protiv toga. Ali to se može shvatiti i sasvim drukčije.

— Oho! Kako to misliš? — upitaše neki.— Pa eto, kad sam tati rekao kakav mi je nadi­

mak, on se nasmijao i upitao me jesu li drugovi prema meni toliko nepovjerljivi da su mi dali takav nadimak. Onda sam se zamislio, stvarno, nepovjer­ljiv može biti onaj tko je nepovjerljiv prema drugima,

25

ali se tako može nazvati i onoga prema kojemu su drugi nepovjerljivi. Taj se nadimak doista može različito protumačiti.

Prisutni su se nasmijali, ali su se ipak složili da je Nepovjerljivi u pravu. Dadoše mu nadimak Šmi- zla. Nepovjerljivi rastegne lice kao da je zagrizao kiselu jabuku, ali ga Tajanstveni Ivan ušutka.

— Dobro je, Šmizla, sjedni sada. To je dobar nadimak, zavoljet ćeš ga. Sada stavite maske i izlazite jedan po jedan. Sastanak je završen.

U tom trenutku iz donjeg dijela prostorije dopre nečiji kašalj. Amateri se pogledaše. Nitko od njih nije se nakašljao. Kašalj se zatim ponovi. Dolazio je odozdo, s mjesta gdje su bili sarkofazi i srednjovje­kovni oklopi.

Onda se dogodi nešto nečuveno. Jedan se oklopnokrene i nnđp nrpms «r(=>rHni nrnctnriip Amateri ep

počeše povlačiti prema izlazu.No oklop zastade, zaljulja se i uz zveket se strovali

na kameniti pod.Sada su svi kao opčinjeni zurili u oklop koji je

tako iznenada oživio.Vizir na šljemu se lagano podigne. Ispod njega su

se krijesile nečije oči.Iz oklopa se čulo dahtanje i prigušen kašalj.

Nekoliko najhrabrijih zakoračiše prema palom vite­zu. Skidoše mu šljem i gornji dio oklopa.

Iznutra se iskobelja dječak. Na sebi je imao hlače i kožnatu jaknu. Bucmasto mu je lice bilo pokriveno s bezbroj riđih pjegica. Polako ustade s poda i poče sa sebe otresati prašinu koju je pokupio u oklopu. Kretnje su mu bile mirne i odmjerene.

— Tko si ti? — upita Tajanstveni Ivan.— Petar — kratko reče bucmasti dječak.

26

— Kako si ušao u skrovište?— Kao i vi, kroz vrata.— Uljez ukikanski! — dobaci Šmizla.Riđi dječak okrene glavu prema njemu i pro­

matraše ga nekoliko trenutaka.— Nisam uljez — reče mirnim glasom. — Znao

sam lozinku.—Jesam li j a rekao, a? — okrene se Šmizla prema

ostalima. — Te nam lozinke i maske donose više štete nego koristi.

— Tko ti je rekao lozinku? — pitao je Tajanstveni Ivan.

— Nije važno. Važno je da sam je znao.— Imaš pravo — složi se voda Amatera sliježući

ramenima. — Važno je da si je znao. Zašto si se sakrio u oklopu?

— Bojao sam se da me nećete primiti za člana. Zato sam se sakrio. Onda mije došlo da kašljem. Osim toga, uplašio sam se da ćete otići i mene zaključati u podzemlju.

— Želiš li postati naš član?— Da.— Koliko imaš godina?— Manje od petnaest—reče dječak nakon kraćeg

oklijevanja.— Što si donio za učlanjenje?— Ništa. Nisam znao da treba nešto donijeti.

Donijet ću na sljedeći sastanak.Tajanstveni Ivan pogleda Amatere.— Što vi mislite? Da ga primimo?Melita podiže ruku i reče: — Primimo ga!— Primimo ga! — podrža je Svileni.I Miron i Eukaliptus podigoše ruke. Zatim i ostali.— Dobro — reče Tajanstveni Ivan. — Sada moraš

položiti prisegu.

27

— Položit ću je!Dječak podigne ruku i mirnim glasom izreče

svečane riječi prisege.— Zvat ćemo te Bakreni Petar zbog tih tvojih riđih

pjegica. Imaš li nešto protiv?— Nemam — reče bucmasti dječak.

TREĆE POGLAVLJE

PREPIRKA U TRAMVAJU AMATERI NA ISKOPIŠTU

KAKO SE HVATAJU MALE PAPIGE NEMA KLJUČA

NETKO UZDIŠE U PODZEMLJU STRAH IĆ IZVIRUJE IZ MIRONA

“Glas Mureseka” je u društvenoj kronici donio vijest o sklapanju primirja između Ukikanaca i mureseških Amatera. Stanovnici u južnim i is­točnim dijelovima grada su odahnuli. Domaćice su na tržnici u Donjem Muraseku, kupujući kelj i sir s vrhnjem, prenosile novost jedna drugoj.

— No, konačno! — s olakšanjem je odahnula jedna starica u tramvaju broj 4 i spustila novine u krilo.

Prosijedi čovjek koji je sjedio ispred nje okrene se i pogleda je.

— Jeste li meni nešto rekli? — upita.— Oprostite, nisam — reče starica ispričavajući

se. — Pročitala sam u novinama da su Amateri s juga i Ukikanci iz istočnog predgrađa sklopili mir. Napokon će prestati gužve u našoj četvrti.

— A, to! — osmjehne se prosijedi čovjek. — Pročitao sam i ja. Znate, ako mene pitate, čudim se da su naši Ukikanci pristali na to. Da ne piše u novinama, ne bih povjerovao.

Prosijedi je očito bio pristalica Ukikanaca.— Ne biste povjerovali? — reče njegov susjed i

okrene se prema njemu. — Ma nemojte, molim vas! Što su Ukikanci prema našim Amaterima! Šaka jada!

Ovaj je zacijelo navijao za dječake s juga.

29

— Govorite li vi to o onim žgoljavcima s juga? — nasmije se prosijedi. — O onima što ruju zemlju u potrazi za trulim kostima? Baš su mi neke marke! Razbježe se čim ugledaju jednog Ukikanca!

— Oho-ho! — uskoči mu u riječ pristalica Ama­tera. — Nešto ste previše glasni. Uostalom, i moj sin je među Amaterima, pa vas molim da pripazite što govorite.

— To ništa ne mijenja — dočeka onaj iz istočnog predgrađa. — Ako baš hoćete, moj unuk je vođa Ukikanaca.

— Kako rekoste, ukakanaca? — bočne ga onaj što je navijao za Amatere.

— Ne, nego Ukikanaca, čuli ste vi dobro.— Pa, ako je suditi po djedu, i bit će daje neka

momčina!Prosijedi je bio sitan stari čovjek, ali na ove riječi

se isprsi i skide naočale.— Zar vi to meni! — reče svome susjedu.Starica ih počne umirivati:— Ali, molim vas! Prestanite! Ne priliči vam to!— Što je to dolje! — vikne vozač i zaustavi

tramvaj. — Nećemo krenuti dok ne prestanete s prepirkom!

U vrijeme dok se odvijala prepirka u tramvaju broj 4, Bakalar i Slanina su radili na iskopištu.

Iskopište je otkrio Tajanstveni Ivan. Jedno od nepisanih pravila bilo je da svaki Amater, kad god pođe izvan grada, mora uza se imati lopaticu i u svakoj prilici motriti zemljište, ne bi li otkrio neko uzvišenje ili staru zidinu. Tako se dogodilo i toga dana. Vraćajući se biciklom od ujaka koji stanuje nedaleko od Mureseka, Tajanstveni Ivan je ugledao uzvišenje kraj puta nedaleko stare ciglane. To mu se uzvišenje na prvi pogled učinilo neprirodnim. Svuda okolo bilo je ravno, tako daje ovo ispupčenje

30

baš zapinjalo za oko. Bilo je obraslo kamilicom i grmljem. Tajanstveni Ivanje prislonio bicikl na nasip kraj Varde i utisnuo lopaticu u zemlju. Iskusnim okom Amatera odmah je otkrio da zemlja na tom mjestu ima neobičan sastav. Bila je tamna, meka i rahla. Kopao je dublje, rovao poput krtice kako to već Amateri i moraju činiti, i uskoro iskopao opeku s utisnutim slovima “CAE... N”. Znao je daje to pečat koji su imale opeke rađene u mursijskoj carskoj ciglani u vrijeme Rimskog Carstva. Lokalitet se nalazio uz desnu obalu Varde, nekoliko kilometara zapadno od Mureseka. Opeku je donio u skrovište i sa svojim otkrićem upoznao Amatere.

Odmah su započeli s iskopavanjem. Otkopali su temeljne ostatke stare građevine s podnim pločica­ma ukrašenim rimskom keramikom. Bilo je očito da se radilo o kući rimskog patricija12.

Na tom su iskopištu sada radili Bakalar i Slani­na. Iskopali su mnoštvo krhotina obojenog stakla.

Slanina se uspuhao. Znoj muje promočio košulju na leđima. Ipak je debeljuškasti dječak neumorno zabadao lopaticu sve dublje i prstima pažljivo, goto­vo nježno, čistio zemlju s raskopanog kamenja.

Lice mu se odjednom ozari. Hitro se sagne.— Dođi, Baki! — zaviče.Drugi dječak mu priskoči.— Što si našao? — upita.— Novčić! — uzvikivao je Slanina pocupkujući. —

Pravi Dioklecijan13!

12 Patricij (patricius), u starom Rimu osoba koja je pripadala privilegiranom bogatom staležu, za razliku od plebejaca koji su činili društveni sloj siromašnog i politički bespravnog stanovništva.

13Dioklecijan (Gaius Aurelius Valerius Diocletianus), rimski car, živio oko 243.-316., rodom iz Dalmacije, vladao od 284.- 305. godine.

31

— Zaista! — obradovao se i Bakalar kad je pogledao novčić. — Gdje je bio?

— Evo ovdje. Već sam bio pomislio da prijeđem na drugo mjesto, a onda ga ugledam. Evo, baš između ova dva kamena, u ovom grumenčiću zemlje. Malko je izvirivao, kao suhi list, a ja mislim idem na drugo mjesto, tu nema ništa, a onda, uh, gledaj ga kakav je!

— Kopaj još tu, možda ih ima više. Možda...Da, da. Svaki je Amater, naravno, sanjao da će

jednom iskopati ćup pun starog novca.Jedan grm na obali Varde malo se zatrese. Grane

se lagano razmaknu. Između njih se pojavi glava i raščupana kosa. Ijedna širom otvorena usta na toj glavi i dva sjajna oka koja su napeto promatrala što se događa na iskopištu. I drugi grm se zanjiše iako nije bilo ni daška vjetra i pojavi se glava još jednog dječaka.

Bakalar i Slanina bili su zaokupljeni kopanjem i nisu ništa primjećivali.

I eto, dok se to događalo na obali Varde, Miron je ležao na kauču u svom stanu na sedmom katu i s dosadom prelistavao stare stripove. Melita se u svojoj sobi igrala s papigicom Klementinom. Odjed­nom poviče:

— Mirone, Klementina je izletjela iz kaveza! Po- mozi mije uhvatiti!

— Uhvati je sama — reče Miron ne uzbuđujući se mnogo.

— Pokušavam. Neće nikako da ude u kavez.— Zar ne znaš kako se hvataju male papige?— Ne znam, Mirone. Reci mi, molim te.— Napiši na kavez daje zabranjen ulaz papigica-

ma. Klementina ne zna čitati i sigurno će ući. To je prilično glupa ptica.

— Nije glupa kad znade reći “Osmaci, osmaci!” Hajde, Mirone, nemoj biti takav.

32

Miron nije htio biti takav i pomogao je sestri uhvatiti Klementinu. Zapravo ju je uhvatio on, bez mnogo obzira. Kad se papigica smirila u kavezu, Miron proturi prst kroz rešetke i reče:

— Reci: ne dajte se, gusari!Papigica se nije obazirala na njegov prst niti na

njegove riječi.— Ostavi je sada, vidiš daje uplašena.Miron pođe u svoju sobu. S vrata upita Melitu:— Hoćeš li sa mnom u skrovište?— Zar ideš?— Da, moram očistiti novčiće i onu zahrđalu

sablju.— Bojiš li se ići sam?— Ne — zaniječe Miron. — Čega bih se bojao?— Tako... ničega. Možda onog kostura.— Koješta. Kostur je kostur i ne može mi ništa.Melita je odlučila ostati kod kuće. Miron je uzeo

pribor za čišćenje metala i pošao. Prešao je željez­ničku prugu, obišao srednjoškolsko igralište i ubrzo zašao u park. Osvrnuo se da vidi ne slijedi li ga tko. Kad se uvjerio da u blizini nema nikoga, razgmuo je šipražje i provukao se do ulaza. Podigao je travom obrasli poklopac i počeo se spuštati u podzemlje. Stubište je osvjetljavao baterijskom lampom. Spus­tio se do željeznih vrata i zavukao ruku u udubljenje pod kamenom.

Ključa nije bilo.Nije ga to zabrinulo. Pretpostavljao je da su se

Bakalar i Slanina vratili s iskopišta i da se sada nalaze unutra. Pritisne kvaku i vrata se otvore.

U skrovištu je bio mrak. To je značilo da unutra nema nikoga. Miron pomisli da su ona dvojica već bili u skrovištu i otišli. Zaboravili su zaključati vrata i ključ je sada sigurno kod jednoga od njih.

33

Ne uzbuđujući se mnogo dječak zapali uljne svjetiljke i priđe polici s numizmatičkim zbirkama. Uzme neočišćene novčiće i stavi ih na stol. Iz džepo­va je izvadio bočicu s destiliranom vodom, gumene rukavice, četkice, vatu i ostali pribor i sve to posla- gao ispred sebe. Njegova je dužnost bila čišćenje pronađenih predmeta i u tome je postao pravi stručnjak. Nekoliko su ga puta pozivali i u muzej da im pomogne čistiti muzejske predmete i on se time osobito ponosio.

Navukao je gumene rukavice i dao se na posao. Radio je s velikim žarom. Pažljivo je iščetkavao i otpuhivao naslage praha i prljavštine s metala, pravio potrebne rastvore, nanosio ih na oštećena mjesta, ispirao destiliranom vodom i brisao vatom. U takvim bi trenucima Miron zaboravljao i gdje se nalazi. Činilo bi mu se da vrijeme jednostavno stoji.

Poslije nekog vremena pred njegovim bi se očima ukazivali nježni zarezi i oblici izrađeni rukom nekog davnašnjeg umjetnika i otisnuti u bakru ili srebru.

Odjednom mu se učini da čuje nečiji dubok uzdah.

Odloži svjetlucavi novčić i osluhne pažljivije. Sada se opet ništa nije čulo i on nastavi posao. Očistio je sve novčiće i uzeo nađeni komad turske sablje da i nju dovede u red.

Valja reći da Miron nije bio strašljivac. To nikako. U početku se plašio, to je istina, ali je on uspio u sebi razbiti strah u najsitnije komadiće. Ponekad bi ipak neki sitni strah, strahić, malčiee izvirio iz njega, pokazao bi mu se u očima, ali bi ga Miron odmah potisnuo.

Tako se dogodilo i sada. Kad mu se učinilo da čuje uzdah, onaj se strahić probudio u njemu. Znao je

34

Miron da se strah pobjeđuje tako da se čini upravo ono što je suprotno onome što bi strahić želio da se čini. A strahić ga je sada stalno navodio da pođe prema vratima i pobjegne.

Uzdah se sada ponovi...Miron odloži komad sablje i ustade. Usprkos

strahiću pođe prema sarkofazima, jer mu se činilo daje uzdah dopro baš otuda. Kad je prošao prosto­rijom plamičci uljnih svjetiljki se malo zanjihaše. Po stropu i kamenitim zidovima skrovišta zaplešu sjene i blijedi otplamsaji. To je opet izvuklo onaj strahić i on se na trenutak pojavi u dječakovim očima. Ali samo na trenutak.

Zavirio je pod poklopce sarkofaga. Tu nije bilo ničega osim neprozirne tame koja je bila gotovo opipljiva. Priđe sarkofagu na kojemu je počivao kostur Rimljanina. Na svim su kamenim poči­valištima poklopci bili malo odignuti i pod njih umetnuti kamenčići. Kad se uspravljao laktom je zapeo za kostur. Nekoliko kostiju zazvekeće kraj Mironovih nogu. On se malo strese. Potom se sag- ne, pokupi rasute kosti i namjesti ih tamo gdje im je mjesto.

Rastreseno se vrati k stolu i počne iščetkavati prašinu iz žlijebova turske sablje. Posao gaje opet zaokupio i potpuno je zaboravio na uzdahe koje je malo prije čuo.

Sada se začuje jecaj i nekoliko dubokih uzdaha...E, onaj strahić sada malo hrabrije iskoči iz Miro-

na, spusti mu se u prsa i tu prilično snažno zalupa. Popne se u uši i zašumi. Uvuče se u prste i počne treperiti njima.

Jecaj je dopro iz lijevog dijela prostorije, u to nije moglo biti sumnje. Dječak zakorači prema mjestu s

35

kojega se čuo. No odmah se vrati i za svaki slučaj uze onaj komad sablje. Tako je sada barem upola bio naoružan.

U lijevom dijelu skrovišta bilo je udubljen]e i odvojak za podzemni tunel. Amateri su otvor tunela zatrpali kamenjem i na tom mjestu na dva kamena stupčića, koji su nekada bili nadgrobni spomenici, položili plosnati kameni žrtvenik. Ova “klupa” se nije mogla vidjeti s mjesta na kojemu je Miron stajao. Bila je većim dijelom zaklonjena starom vitrinom koju su Amateri unijeli u skrovište i u njoj pohraniii kamene sjekire.

Miron se pognuo. Približavao se vitrini pravim mačjim korakom. Ono se disanje sada čulo sasvim dobro. Bilo je duboko i šumno i povremeno prelazilo u krkljanje. Onaj strahić je sve žešće izbijao izMirnnp npnian mi i n Irncm i i^nrUmn i f* n q citru^r*iX- - - -J * *■ J v., - '--'J - --

po svaku cijenu postati veliki i pretvoriti se u pravi strah. Miron gaje s mukom svladavao.

Čvrsto je stezao batrljak stare sablje i približa­vao se vitrini s kamenim sjekirama. Sada je trebalo samo još smoći hrabrosti i pogledati iza vitrine. Ovdje se jedva što vidjelo. Mrak je tek malo bio razrijeđen slabim plamičcima uljanica.

Još jedan korak... pa još jedan...Tri-četiri-sad!— Tko je?Miron je to htio uzviknuti hrabro, kako bi “tamo

onome” utjerao strah u kosti. Ispalo je međutim više kao vrisak.

Disanje je naglo prestalo. U podzemlju je vladala opasna tišina.

36

ČETVRTO POGLAVLJE

TKO SE SKRIVA IZA VITRINE UKIKANCI SU NAPALI DVOJICU AMATERA ŠMIZLA JOŠ SUMNJA U BAKRENOG PETRA

— Ja sam! — čuo se nakon kraće stanke glas iza vitrine s kamenim sjekirama.

— Ti, Bakreni! — odahne Miron prepoznavši glas riđeg dječaka. — Što radiš ovdje?

— Sjedim.To je Miron i sam vidio. Na žrtveniku iza vitrine

sjedio je Bakreni Petar.— Kako si ušao?— Jučer sam vidio gdje ste ostavili ključ. Ot­

ključao sam i ušao.— Zašto si došao? Za danas nije zakazan nikakav

sastanak.— Znam da nije. Htio sam vidjeti tebe.— Mene? Kako si znao da ću doći ovamo?—Jučer si rekao da ćeš danas doći čistiti novčiće.— Da, rekao sam, sjećam se. A zašto se nisi javio

kad si čuo da ulazim?U Mironovu glasu osjetila se trunka sumnje. Nije

li Bakreni Petar ipak ukikanski uhoda? Što traži u skrovištu? On gaje zatekao tu, gotovo bi se moglo reći da gaje uhvatio na djelu. Još ništa nije uzeo, ali tko može tvrditi da nije imao takvu namjeru.

Pošto Bakreni Petar nije odgovorio na njegovo pitanje, Miron ga upita još jednom:

— Zašto se nisi javio kad sam ušao? Hajde, Bakreni, reci zašto se nisi javio?

Gotovo bi ga zamolio da izmisli nekakav valjan razlog. Od jučer mu se bucmasti dječak dopao i bilo bi mu veoma žao da se razočara u njemu.

37

— Pa — reče Bakreni Petar oklijevajući — nije baš slavno, ali reći ću ti istinu. Zaspao sam na klupi.

Mironu lakne. To je dobar razlog, doista mu se nije mogao javiti ako je spavao. Ali onda se sjeti još nečega.

—Tu netko kao daje plakao, ili mi se samo učinilo.— Moguće je da sam plakao u snu, to mi se u

posljednje vrijeme često događa. Sanjao sam nešto tužno.

Sigurno je tako bilo, pomisli Miron, jer, evo, Bakreni Petar je upravo obrisao suzu što mu je zaostala na trepavicama.

— Dobro, Bakreni, svakome se može dogoditi da zaspi onda kad želi ostati budan. A zašto si me htio vidjeti?

— Da se s tobom o nečemu posavjetujem.— O čemu?

TVT r« 1U /-» A 4 4 V* n ^4-^, . 1 -w- 4-«« ^ t-s —. ^ -t .—. - - 1lNd Ulil OCIČDLcliictiv UCUdU UUIiiJCLl UlU^.

Ja ga nemam. Nikada ništa nisam našao. Imam samo ovo.

Iz džepa je izvadio novčić i pokazao ga Mironu.— Pa to je važeći novac! — nasmije se Miron. —

Taj ništa ne vrijedi.Bakreni Petar ga je gledao upitno. Njemu tu

očigledno nešto nije bilo jasno.— Znači — reče nakon kraće šutnje — važeći

novac ne važi, a nevažeći važi. Je li tako?— Upravo tako. Važeći novac nema nikakve

numizmatičke vrijednosti. Što je novac stariji, to je za nas vredniji, razumiješ?

Teško bi se moglo reći daje razumio. Uzdahnuo je i spremio novčić u džep. Nekoje vrijeme šutio, a onda pogleda Mirona.

— Ne znam što da radim — reče i pokaže rukom na slobodni dio klupe. — Sjedni kraj mene, Mirone.

38

— Možda tvoji roditelji imaju neki komad starog novca — govorio je Miron sjedajući. — Roditelji uvijek imaju kojekakvih starih kutija u kojima se svašta može pronaći.

— Nemam roditelja — reče tiho Bakreni Petar.— Oprosti, Bakreni — ispriča se Miron. Dalje nije

znao što bi rekao. Onda se sjeti. — Ja imam kod kuće svoju zbirku starog novca. Jedan ti mogu dati za ulog.

— Kako ću ti ga vratiti?— Nikako, čovječe! Ne moraš mi ga vraćati! I tako

će ostati ovdje, u zajedničkoj zbirci.— Hvala — reče Bakreni Petar i nakon kraće

šutnje dometne: —Ti si dobar prijatelj, Mirone.Mirona obuze neka toplina. Uvijek mu je bilo

drago kad ga netko nazove prijateljem.— Dođi da ti pokažem kako se čiste novčići —

pozove riđeg dječaka. — Ja znam sve o novčićima. Čak me i u muzej pozivaju kao... ovaj... stručnjaka.

Pođoše prema stolu za kojim je Miron do maločas radio. Tek što su sjeli, vrata se naglo otvore i u skrovište bez daha nahrupiše Bakalar i Slanina.

— Napali su nas Ukikanci na iskopištu! — rekoše uglas.

Miron požuri k vratima i navuče zasun.— Ispričajte po redu kako je bilo — reče.Slanina je bio izgreban po licu. Rukom je

pridržavao hlače. Još je bio uspuhanjer je trčanje za njega predstavljalo veliki napor.

— Bilo je ovako — počeo je Bakalar uzbuđeno. — Slanina je upravo bio našao jednog Dioklecijana i pokazivao mi ga. Bio je izvanredno dobro očuvan, onako težak, debeo i zaokružen...

—Taj Dioklecijan, neja — žustro upadne Slanina.

39

— Pa sigurno da mislim na novčić, vraže debeli!— odreže Bakalar pogledavši ga i nastavi: — Dakle, bio je izvanredno dobro očuvan, kao nov, takvoga još nisam vidio. Kao da je izišao iz siscijske14 kovnice, kažem vam. I tada odjednom — bum! Skočili su na nas, oteli nam bakrenjak i... — tu malo zastade kao da traži pogodan izraz.

—... i izlemali nas, reci slobodno — pomogne mu Slanina.

— No, dobro, bilo je i toga — kiselo će Bakalar.— To se vidi po vama — reče Miron odmjerivši ih

rvrl rfloiro rlrv rxoto Tom i 1-i trno olilarliliOg,iU.VV, V-AW jj LC. UOOU AA VCAO OAAJV.VAAA1 i

— Da, trčali su za nama — nastavi Bakalar. — Bilo ih je nekoliko, mislim trojica. Onda je Slanina stao...

— Morao sam im malo pokazati zube — isprsi se debeli dječak.

— Inače bi im pokazao neki zaobljeniji dio tijela— dočeka Bakalar podrugljivo i nastavi objašnjavati:— Slanini se prekinuo remen na hlačama i zato je morao stati. Inače bi izgubio hlače. Nije baš slavno izgledao, možete misliti. No tada su se zaustavili i Ukikanci. Valjda su se uplašili da ćemo ih pričekati. Izgleda da nisu imali suviše hrabrosti. Tamo, na iskopištu, uhvatili su nas na prepad. Ali sada je bilo malo drukčije. Stajali su jedno pedeset koraka od nas i prijetili, ali se više nisu približavali. No, dobro, prijetili smo i mi njima, razumije se. U rukama smo još imali lopatice i to je prilično djelovalo na njih.

— Bojali su se da ne prođu kao muhe što su osvajale muholovku — ubaci Slanina.

14 Siscia, staro ime za Sisak, u kojemu su u vrijeme Rimskog Carstva postojale poznate kovnice novca (otprilike od 260.- 387. godine).

40

— Da, tako nekako — složi se Bakalar. —A ovamo sam bio ja sam, jer na ovu bačvu kojoj je pukao obruč nisam mogao računati.

— Oho — ne ostade mu dužan Slanina — u taj bi obruč stala tri Bakalara. Mogao bih te strpati u mali džep...

— Onda bi u tom džepu imao više pameti nego u glavi.

— Prestanite sada s prepirkama — prekine Miron svađu dvojice prijatelja. — Stoje dalje bilo?

— Ništa — slegne Bakalar ramenima. — Oni su se uskoro povukli, a mi smo požurili ovamo. Plašili smo se da će nam navući na vratjoš kojeg Ukikanca.

— Jeste li ih prepoznali?— Bili su Glupavi Štef i Dingo. Bio je još jedan, ali

njega ranije nismo vidjeli.Bakreni Petar je cijelo vrijeme šutio. Sada upita:

iiainu om mtioiii

— Valjda u svoje skrovište.— Sastaju se u jednoj staroj kući — objašnjavao

je Miron. — Tamo dolje, u starom Mureseku. Kuća je predviđena za rušenje. Oni su je zaposjeli i preuredili za svoj stan dok ne stignu buldožeri.

— A stići će uskoro — obavijesti Slanina. — Već su dovezli dizalice, za koji dan će sigurno početi rušenje. Zato im se i žuri da nas što prije istisnu odavde.

— Dobro — zaključi Miron. — O svemu ćemo raspraviti na sastanku.

Spremio je predmete koje je očistio i uzeo svoj pribor. Bakreni Petar mu je predao ključ. Zatim sva četvorica izađoše i zaključaše vrata.

Kad su se izvukli ispod poklopca, Bakalar i Slanina krenuše u jednom smjeru, a Miron i Bakre­ni Petar u drugom. Riđi dječak reče Mironu:

42

— Onaj novčić što si obećao dat ćeš mi prije sastanka. Sad se moramo rastati.

— Otpratit ću te — ponudi se Miron.— Ne, nikako!Riđi dječak je to rekao takvom odlučnošću da se

Miron lecnuo i pogledao ga iznenađeno. Tada Bakreni Petar dodade blažim glasom: — Sam ću otići, ne stanujem daleko.

Uskoro se rastadoše. Čim je Miron okrenuo pre­ma svojoj ulici, pred njim kao iz zemlje iskrsne Šmizla.

— Zdravo, Mirone! S kim si to bio, s Bakrenim?— Da.— Je li bio s tobom u skrovištu?— Bio je.— Zašto ga vodiš u skrovište? On je novi, tek je

napola primljen u Amatere. Ne smijemo u svakoga imati povjerenja. Ako mene pitaš...

— Tebe ne pitam, Šmizla — prekide ga Miron. — Rekao sam ti daje bio sa mnom.

— Dobro, dobro, ali pazi što sam ti rekao — reče Šmizla i ode.

43

PETO POGLAVLJE

TROSTRUKI JOJA KAZNA ZA IZDAJSTVO

ŠMIZLA IZNOSI ČINJENICE

Kljova i Ugursuz lagano su koračali Vašarskom ulicom. Prošli su kroz Vodena vrata i izbili na šetalište kraj Varde nedaleko Bastiona. Na klupi pod topolom sjedio je Trostruki Joja. Kad ih je ugledao sklopio je algebru i ustao.

— Zar je već vrijeme? — upita.— Nije — odgovori Ugursuz pošto je pogledao na

ručni sat. — Znaš li, Trostruki, što se dogodilo?— Ne znam — pogleda ga ovaj.— Ukikanci su napali Slaninu i Bakalara! —

zabrblja Kljova.— Doista? A kada? Gdje?

1VT«-. -------.JZi,. 1\ /T- — __________________________ I - s----------------------i x. n !+-INCi iDivupiDLU. 1V111U11 Ildill JC U1L CC

svašta ovih dana.Išli su uz desnu obalu Varde. Trostruki Joja

počeo je u hodu listati algebru.— Valjda su ih slijedili — reče ne izvlačeći nos

između stranica.Kraj zgrade kajakaškog kluba skrenuli su ulijevo

i ubrzo se našli u blizini ulaza u skrovište. Stavili su maske i ušli. Iako su došli znatno ranije od urečenog vremena, nekoliko je Amatera već bilo u skrovištu. Ulazili su i ostali.

U pet sati Tajanstveni Ivan je sjeo za predsjednič­ki stol i naredio da se skinu maske. Dječaci poskidaše maske i posjedaše u klupe. Ostao je samo dežurni kod ulaznih vrata.

Malo kasnije ušao je i Bakalar. Čim je skinuo masku pogledom je potražio svoga debelog prijate­lja. Slanina se pomakne i napravi mu mjesta. Bakalar

44

sjede kraj njega. Slanina je, međutim, sada svojim golemim leđima Mironu zaklonio vidik.

— Pomakni se malo, debeli — reče Miron. — Ne vidim ništa od tebe.

— Pa nemoj gledati. Zar moraš sve vidjeti?— Zar morate vas dvojica uvijek sjediti jedan uz

drugog kao šipka uz bubanj?Bakalar ga pogleda preko ramena.— Pa, što se tiče usporedbe između bubnja i ove

mješine kraj mene — reče pogledavši trbuh svoga debelog prijatelja — mogu ti reći da si našao pravu riječ.

— Da — složi se Slanina — a šipka je nešto što neodoljivo podsjeća na tvoju uvrnutu kreaturu.

— Dosta, vas dvojica! — prekine Tajanstveni Ivan njihovo podbadanje. — Koliko nas je prisutno?

Bilo je osam dječaka i Melita, koja je bila jedina djevojčica među Amaterima.

— Kelti polaze u boj! — čulo se s ulaznih vrata.Dežurni je podigao zasun. U skrovište je ušao

Bakreni Petar. Činilo se da nešto skriva na prsima ispod kožnate jakne. Prišao je stolu i na nj spustio komad starog novca. Miron mu je domahnuo poziva­jući ga da sjedne kraj njega. Kad se Bakreni Petar smjestio između njega i Melite, Miron mu ponudi novčić koji mu je obećao.

— Hvala, Mirone, ne treba mi — uljudno odbije riđi dječak. — Snašao sam se na drugi način.

Miron ga nije zapitao kako se snašao, jer je Tajanstveni Ivan u međuvremenu dao znak da sastanak započinje.

— Bakreni Petar je donio ulog — reče i pokaže novčić na stolu. — Sada je punopravan član našeg društva.

Dohvatio je karton što je visio na zidu i u popis imovine upisao novčić Bakrenog Petra.

45

— Kasnije ćeš potpisati, Bakreni — reče izvlačeći iz plastične vrećice rog prapovijesnog goveda umo­tan u novinski papir. Nekoliko dječaka iz prvih klupa počeše istezati vratove da ga bolje vide, ali ih Tajanstveni Ivan upozori da će ga moći razgledati kasnije. Zatim nastavi: — Neka sad Bakalar i Sla­nina ispričaju što se dogodilo na iskopištu. Vjerojat­no ste već čuli da su ih napali Ukikanci.

Dva dječaka ustadoše. Slanina pogura Bakalara natrag na stolicu i sam poče opisivati događaj. Sada je to bio malo drukčiji opis od onog što gaje Bakalar dao Mironu i Bakrenom Petru neposredno poslije događaja. Ispalo je da je to bila teška, ogorčena borba, da su padali udarci na sve strane i da bi Ukikanci sigurno morali pobjeći pred njegovim teškim šakama da nisu bili do zuba naoružani i brojčano premoćni.

— Aii u kilogramima otprilike izjednačeni s nama — iskrevelji se mršavi Bakalar.

— Istina je — odmah potvrdi Slanina — jer se Bakalarova koža i kosti nisu mogle računati...

— Hajde, prestanite već jednom — reče Tajan­stveni Ivan.

— Sjedni, Slanina. Dakle, to bi se moglo uzeti kao objava rata. Ovamo predlažu primirje i daju to čak i u novine, a na drugoj strani nas uhode i napadaju naše članove.

— Ja mislim — ustade Kljova — da Stanlio i Olio nisu dobro pazili kad su prilazili iskopištu. Ukikan­ci su ih slijedili i tako...

Svileni podiže ruku i, ne čekajući da Kljova dovrši započetu misao, reče:

— Nešto je drugo posrijedi.Sve se glave okrenuše prema njemu. Tajanstveni

Ivan zapita:

46

— Što želiš time reći?— Želim reći daje netko između nas sve otkucao

Ukikancima. Tako su saznali za iskopište.— Ne trabunjaj koješta! — povisi glas Tajanstveni

Ivan. — Znaš da ovakve optužbe ne vrijede ništa, Svileni. Ako želiš nekoga optužiti, moraš ga imeno­vati i dokazati mu krivnju. A ti ga ne možeš imeno­vati. Ili, možda, možeš?

— Mogu!— Onda reci njegovo ime! — vođa Amatera je to

rekao oštrim glasom i ustao.Svileni je oklijevao. Kad se Amateri počeše okre­

tati k njemu i negodovati, on reče:— Trostruki Joj a!Trostruki Joja sjedio je u zadnjoj klupi opuštenih

ramena, ali se zbog njegove visine činilo da stoji. Kad je čuo optužbu leđa mu se poviše a glava prignu nad klupu.

— Možeš li to dokazati, Svileni? — ispitivao je dalje Tajanstveni Ivan.

— Mogu reći ono što sam vidio.— Reci!— Toga sam jutra išao po kruh i mlijeko. Tata voli

prije polaska na posao doručkovati, najčešće bijelu kavu i kruh s maslacem, a osim toga...

— Skrati, Svileni! — prekide ga Tajanstveni Ivan. — U ovoj nas prilici ne zanima što tvoj tata voli doručkovati.

— Dobro, skratit ću. U samoposlužnici su u redu ispred mene stajali Dingo i naš Trostruki Joja. Nisu me vidjelijer sam bio iza njih. Nešto su tiho razgovara­li, gotovo šaputali. O čemu li mogu šaputati jedan Amater ijedan Ukikanac, mislio sam. Malo sam im se približio i razabrao riječ “dvojica”. To je rekao Trostruki Joja. Napeo sam uha da bih uhvatio još

48

koju riječ i povezao ih, a, opet, plašio sam se da me ne opaze. Sigurno bi onda prekinuli razgovor. Morao sam im se još malo približiti, to sam svakako morao. Pala mije na um spasonosna misao. Morao sam se progurati do kozmetike, onda bih bio sasvim blizu njih. Tako se ja lijepo sagnem i probijem se do sapuna, šampona, krema, mirisavih vodica i...

— Pričaj, čovječe! — nestrpljivo reče Tajanstveni Ivan. — Pusti sada kreme i mirisave vodice! Jesi li što čuo?

— No, dobro, ja volim sve potanko ispričati. Uzeo sam, dakle, pastu za zube i tobože čitao sastav onih kemikalija na njoj, kad odjednom čujem daTrostru- ki Joja spominje imena Slanine i Bakalara. U taj čas nisam još ništa shvaćao, mislim, nisam povezao ono što sam čuo s onim što sam znao. Čuo sam da se spominju imena, a znao sam da upravo oni, Stanlio i Olio, toga popodneva trebaju biti na iskopištu. A kad sam popodne čuo da su ova dvojica napadnuta, onda mije sinulo, lampica se upalila.

— Brzo ti se i upalila! — dobaci Eukaliptus iz susjedne klupe.

— A kad sam čuo — nastavi Svileni — daje među napadačima bio i Dingo, stvar je za mene bila jasna. Vi sada zaključujte što god hoćete, ali ja mislim da je Trostruki Joja onda u samoposlužnici otkuca­vao.

Neki poskakaše sa stolica.— Izdajica!— Svileni je u pravu!— Napolje s Trostrukim!—Tišina! — umiri ihTajanstveni Ivan. — Sjednite

svi! Trostruki, imaš li što reći na ovo?Visoki dječak u zadnjoj klupi ustade. Glavom je

skoro dodirivao strop. Šutke je gledao u klupu pred sobom.

49

— Istina je — protisne i obriše s čela nekoliko graška znoja.

Riječi negodovanja sručiše se na nj. Trostruki je, pokajnički obješene glave, gnječio algebru pred sobom.

— Zašto si to učinio?Uvrtao je algebru kao da će iz nje iscijediti for­

mule. Onda je spusti na klupu i zagleda se u Tajanstvenog Ivana. Lice mu je plamtjelo od stida.

— Što me gledaš, Trostruki? Reci zašto si to učinio.

— Svi znate da Dingov tata predaje matematiku — počne Trostruki Joja polako. — Ja imam poprav ni ispit i Dingo je obećao da će razgovarati s njim.

— Oho! — netko otegnuto zvizne. — Pa si izdao prijatelje u zamjenu za neku dvojku, je li?

— Znaš li kakva ie kazna za izdajstvo? — pitao je Tajanstveni Ivan neumoljivo.

— Znam.Za izdajstvo su Amateri kažnjavali “trčanjem

kroz šibe” i isključenjem. Kod “trčanja kroz šibe” dječaci bi se poredali u dva reda okrenuti jedni prema drugima, s prutovima u rukama. Izdajica je morao protrčati između njih, a svaki ga je mogao udariti prutom, ukoliko bi ga uspio dohvatiti. Do sada su Amateri imali samo jedan slučaj takvog kažnjavanja.

— Glasovat ćemo — reče Tajanstveni Ivan. — Onaj tko je za isključenje neka napiše riječi “za isključenje”, a onaj tko je protiv isključenja neka upiše “protivisključenja”. Glas “za isključenje” ujed­no znači i trčanje kroz šibe.

Dok je to govorio iz ladice je izvukao snopić papirića i podijelio ih članovima.

50

Izdajaje bila najteže djelo protiv društva. Nije bilo sumnje da će Trostruki Joja biti isključen.

— Ja bih nešto rekao prije glasovanja —javi se Slanina pošto se o nečemu došaptavao s Bakalarom.

— Reci.— Svi znate da smo zbog izdaje Bakalar i ja izvukli

deblji kraj, pa držimo da imamo pravo nešto pred­ložiti. I Bakalar se slaže s tim.

— Da čujemo!— Predlažemo da se glasuje samo o isključenju,

bez trčanja kroz šibe. Popravni iz matematike nije baš vesela stvar, pa se Trostrukog donekle može razumjeti. Pokušao je spasiti svoju kožu. To je kao neki nagon za samoodržanjem.

— Ali na račun društva i tvojih leđa — reče Ugursuz.

— Da — složi se Slanina i opipa leđa. — Ipak predlažemo da se izostavi protrčavanje. Sjetimo se da Trostruki do sada nije bio kažnjavan i ovo mu je prvi prekršaj. A sjetimo se još i daje Trostruki Joja pisao stricu u Njemačku da mu pošalje one lijekove za Eukaliptusa kad je bio bolestan.

— Tako je! — podrži ga Eukaliptus.— Dobro — složi se Tajanstveni Ivan. — Svakako

je potrebno čuti i ono što ide u prilog Trostrukom. A budući da ste vas dvojica najviše oštećeni, dat ćemo vaš prijedlog na glasovanje. Tko je za to da se glasuje samo o isključenju, bez trčanja kroz šibe, neka digne ruku!

Svi su prihvatili prijedlog. Nakon toga je počelo glasovanje o isključenju.

— Zašto ne glasuješ, Bakreni? — pitao je Miron vidjevši da riđi dječak neodlučno prevrće papirić medu prstima.

— Ozlijedio sam prste na desnoj ruci.

51

— Hoćeš li da ja napišem umjesto tebe?— Molim te.Miron uzme papirić iz njegove ruke. — Upisat ću

za isključenje, ne?— Ne. Upiši protiv isključenja.— Ali zašto, Bakreni? Pa on je izdajica. Sam je to

priznao.— Sada se kaje. Pogledaj ga kako je tužan.— Kako hoćeš — reče Miron upisujući onako

kako je riđi dječak želio.Kad su svi papirići bili predani, Tajanstveni Ivan

je prebrojio glasove.— Tri glasa protiv isključenja, ostali za isključe­

nje — priopćio je.— Tko je protiv isključenja! — skoči Ugursuz

negodujući.Bakrenom Petru se ni jedan mišić na licu nije

trznuo. I Melita je duboko sagnuia glavu. Eukalip­tus je maramicom brisao nos.

— Nije važno, Ugursuze — reče Tajanstveni Ivan. — Svatko ima pravo glasovati kako želi. Proglašavam da je Trostruki Joja isključen iz društva mureseških Amatera. — Pogledao je Trostrukog i dodao: — Trostruki Joja, napusti odmah prostoriju i više se ne pojavljuj ovdje! Izvoli svoj ulog.

Pogledao je u popis imovine. Zatim je s police uzeo avarski stremen koji je bio jedan od vrednijih predmeta u zbirci.

— Uzmi ovo — reče pružajući Trostrukom stre­men. — Ovo je tvoje.

Trostruki Joja je ustao. Bio je uzbuđen, na rubu plača. Gledao je prijatelje kao da ne vjeruje da su ga isključili.

— Znam da sam pogriješio — reče tiho. — Ne bih to više nikada učinio... Otac mije zaprijetio... ako ne

52

položim, ali nije važno... a Dingo je obećao da ću sigurno položiti ako kažem gdje je iskopište... eto, pogriješio sam, znam... ne znam...

Suze mu izbiše na oči i on sagne glavu još dublje. I Meliti se jedna suza otkine s trepavica i sklizne niz lice.

Bilo je mučno. Svi su objesili glave i pravili se da su nečim zauzeti —jedan je poravnavao nabor na košulji, drugi trljao nevidljivu mrlju na klupi, treći prebrojavao prste na rukama. I tako dalje.

Tajanstveni Ivan je još u ruci držao avarski stremen.

— Žao mije, Trostruki — reče — ali ti znaš naša pravila. Uzmi ovo i napusti skrovište.

— Poklanjam ga društvu — šmrcne Trostruki Joja. — I nemam ništa protiv onih koji su glasovali za isključenje. To je u redu, možda bih i ja tako glasovao.

Pošto je prema vratima. Tu je malo zastao, okre­nuo se i pogledao prijatelje. Duboko je uzdahnuo, gurnuo algebru u džep i izašao. Kljova je navukao zasun na vrata.

Amateri podigoše glave i odahnuše. Vladala je neugodna tišina.

— Nadam se da medu nama više nema nikoga tko bi za dvojku iz matematike učinio ono što je učinio Trostruki. A sada — govorio je Tajanstveni Ivan — idemo dalj e. Ukikanci su saznali za iskopište i tu se više ništa ne može učiniti.

— Saznat će oni i za skrovište — reče Sedmodlaki.— Kako to misliš? — pogleda ga vođa Amatera.— Ovaj što smo ga isključili će im reći.— Imaš pravo, to bi se doista tako moglo dogoditi.

Zato bez prijeke potrebe u skrovište nemojte ni dolaziti pojedinačno, jer bi vas mogli zaskočiti i na silu provaliti unutra. I na iskopište ćemo ubuduće ići samo u većim grupama. Bakreni — obrati se sada Tajanstveni Ivan riđ em dječaku — malo prije sam

53

primijetio daje Miron glasovao umjesto tebe. Zašto nisi glasovao sam?

— Ozlijedio sam prste.U taj čas netko zalupa na vrata.— Kelti polaze u boj! — čula se lozinka.Otvorili su vrata. Ušao je Šmizla.— Nisam mogao doći ranije — odmah se počeo

ispričavati. — Morao sam nešto pomoći kod kuće.— Nisi morao ni sada — s prijekorom reče Tajan­

stveni Ivan. — Sastanak će uskoro biti završen.— Neće, Tajanstveni — zaniječe Šmizla samou­

vjereno. — Neće uskoro biti završen. Imam reći nešto važno.

— Što to?— O Bakrenom Petru. O njemu imam reći nešto

veoma važno.— Da čujemo.Bakreni Petar je mirno sjedio u klupi. Miron ga

pogleda ispod oka, našto riđi dječak slegne rame­nima.

— Nedavno sam vidio Mirona i Bakrenog kako razgovaraju na ulici — poče Šmizla. — Bili su zajedno u skrovištu.

— Pa što je zlo u tome! — skoči Miron. — Došao sam poslom i tu zatekao Bakrenog Petra. On je član kao i mi i ima pravo ući.

— Ne kažem da nema. Ali tek je bio primljen. I to samo napola, jer nije donio ulog.

— Donio gaje danas.— Pa dobro, neka je. Dozvoli da kažem ono što

mislim. Dakle, kad sam naišao, Miron i Bakreni su se upravo rastajali. Pomislio sam da ne bismo smjeli imati previše povjerenja u tek primljenog člana. Slijedio sam ga.

— Mene? — zakorači Miron prema njemu stis­nutih pesnica. — Zar si mene slijedio?

54

— Što ti je čovječe? — reče Šmizla izmičući se.— Nisam slijedio tebe nego Bakrenog. Govorim stalno o njemu.

Podiže se žamor negodovanja. Tajanstveni Ivan umiri najbučnije i reče Šmizli:

— Nije lijepo što si ga slijedio, Šmizla. Nitko ne voli uhode u vlastitoj kući.

— O, bilo je lijepo, i te kako! Svaki bi od vas platio ulaznicu daje tada mogao biti sa mnom.

— Dobro, pričaj onda.Mironje sjeo na svoje mjesto. No stalno se vrpoljio

i ogledavao Bakrenog Petra. Ovaj je samo šutio i gledao preda se.

— Bakreni je išao prema starom Mureseku— nastavi Šmizla. — Ja sam išao za njim na jedno pedeset koraka. Kad je došao u blizinu skloništa Ukikanaca počeo se osvrtati kao da nešto traži. Brzo sam se sklonio iza ugla, ali sam ga i dalje promatrao. Dosta dugo je stajao pokraj dizalice. Ondaje zaokre­nuo prema kući u kojoj je sklonište Ukikanaca. Stao je pred vratima i osluškivao. Ja sam pretrčao ulicu i zavukao se pod parkirani kamion. Nisam bio ni deset koraka udaljen od Bakrenog. Ako se sjećate, ja sam odmah rekao da bi on mogao biti ukikanski uhoda...

— Sjećamo se, pričaj dalje — požurivao ga je Tajanstveni Ivan, a netko dobaci: — Šmizla nadi­mak mijenja, ali ćud nikad.

— Neko vrijeme je osluškivao pred vratima. Zatim se malo odmaknuo, zamahnuo i raspalio šakom po njima. To ste trebali vidjeti! Daske su se rasprsle kao da su od stiropora. Istina je da su to bile natrule daske, ali ipak, trebali ste to vidjeti, kažem vam.

Sve su se glave okrenule Bakrenom Petru. Ovaj je i dalje gledao u klupu ispred sebe i kradom trljao šaku desne ruke. Na licu mu je lebdio smiješak.

55

Miron podigne palac i namigne mu. Zato su, znači, u njega povrijeđeni prsti, mislio je.

— Nastavi, Šmizla! To je prilično zanimljivo. Tko je bio unutra?

— Polako, sve ćete čuti. Dakle, ono što je na šarkama ostalo širom se otvorilo. Vidio sam unutrašnjost skloništa. Unutra su bili Dingo, Glu­pavi Štef i još jedan. Bakreni Petar je ušao i stao pred njih trojicu. Oni su ga gledali kao sablast i samo micali usnama. I problijedili su, vidjelo se to sasvim lijepo ispod kamiona. Iznenadio ih je, udario među njih poput groma.

— Jesu li se branili? — pitao je Slanina likujući, opipavši usput ogrebotinu na licu.

— Ma kakvi, čovječe! Stisnuli su se jedan uz drugog kao ovčice. Bakreni je polako ispružio ruku prema njima i raširio dlan. Nije ništa rekao, kažem vam, samo je ispružio ruku i čekao. Ona trojica su ga gledali kao da su opčinjeni.

Zastao je da udahne zrak.— Stoje bilo dalje?— Najljepše što se može vidjeti! Glupavi Štef se

osmjehnuo tako glupavo da sam se morao početi smijati pod kamionom. Jako me u tom trenutku podsjetio na prasca. A onaj pakleni Dingo, blijed poput krede, zavukao je ruku u džep, izvadio nešto otuda i spustio na dlan Bakrenog Petra. Nisam mogao vidjeti što je to bilo, ali bih pojeo svoju masku ako nije bio novčić!

Tajanstveni Ivan pogleda novčić koji je Bakreni Petar donio za ulog.

— Je li to ovaj novčić, Bakreni? — upita.— Jest.— Bakreni, uzmi ga i vrati Dingu. Mi ne otimamo

tuđe. To bi bilo nečasno za Amatera.

56

— Nisam oteo tuđe — mirno reče riđi dječak. — Oteo sam oteto.

— Pa da! — skoči Bakalar i hitro priđe stolu. Uzme novčić i uzvikne: — Dođi debeli! Pogledaj ovo! To je Dioklecijan kojega su nam oteli Ukikanci na iskopištu!

Slanina priđe stolu, pogleda novčić i potvrdi:— Da, to je taj Dioklecijan.Miron se sjeti da se onda Bakreni Petar zanimao

za sklonište Ukikanaca i da mu je on objasnio. Iz toga zaključi daje Bakreni već tada skovao plan da ode u osinje gnijezdo i otme novčić kojega su Uki­kanci nasilno oduzeli Slanini i Bakalaru. Čvrsto stegne ruku Bakrenom Petru.

— Bakreni Petre — reče Tajanstveni Ivan svečan­im glasom — povlačim svoje riječi i čestitam ti na ovome što si učinio!

I ostali su mu čestitali i tapšali ga po ramenima. Riđi dječak pogleda na Mironov ručni sat i brzo ustade.

— Moram ići! — reče i pođe prema vratima.— Čekaj — pozove ga Miron — nismo dogovorili

lozinku.Kad je Bakreni Petar ustao jakna na prsima mu

se zategla. Sada se jasno vidjelo da ispod nje ima nekakav četvrtast predmet poput knjige. Pritiskivao ga je jednom rukom kako mu ne bi ispao ispod jakne.

— Moram ići — ponovi nestrpljivo. — Odmah moram ići!

Tajanstveni Ivan reče:— Dobro, Bakreni, ako moraš ići onda idi. Lozin­

ka za sljedeći sastanak, koji ćemo održati u utorak u pet sati, bit će “Faustina senior, žena cara Antoni- na”. Ti, Mirone, poslije današnjeg sastanka ponesi

57

ključ sa sobom. U utorak dođi malo ranije i budi na ulazu. Nipošto nemoj dozvoliti da ude netko tko ne bi znao lozinku. Trostrukog smo isključili i moguće je da se na neki način želi osvetiti. Prvo bi mu moglo pasti na pamet da Ukikancima pokaže naše skrovište. Zato svi moramo udvostručiti oprez.

ŠESTO POGLAVLJE

EUKALIPTUS U ŠKRIPCU MELITA JE RAZUMJELA

KRATKI OBRAČUN POD MOSTOMNEPLANIRANI SASTANAK NA DRUGOM

MJESTU

— Govori! — dašćući naredi Dingo i zavrne Eu­kaliptusu ruku. Mršavi dječak stisne zube. Mišići na čeljustima mu se napnu, a ispod kože na slje- poočicama ukažu se plave žilice. Bio je nježna zdravlja i gotovo isto tako mršav kao Bakalar. Prošle je godine prebolio neku bolest i još se nije potpuno oporavio.

— N-neću! — protisne između stisnutih zuba.— Hoćeš, mali, hoćeš. Sve ćeš ti nama lijepo

otpjevati.— Nećeš čuti tu pjesmu, Dingo!— Vidjet ćemo. Pazi, zavrnut ću jače. Bolje tije da

kažeš.— Zavrni, ali neću reći.Drugi Ukikanac, kojega su zvali Motorka zbog

brzine i nekoliko pobjeda na školskim natjecanji­ma, popusti malo pritisak na drugu Eukaliptusovu ruku i reče:

— Popusti, Dingo. Eukaliptus je dobar dečko, razgovarajmo s njim na drugi način.

Motorka je držao jednu, a Dingo drugu Eukalip­tusovu ruku i zavrtali ih na leđima, što je kod ovoga izazivalo velike bolove. Sada Dingo malo popusti i dječak u sredini odahne s olakšanjem.

— Zašto nam ne kažeš, Eukaliptuse? — nastavi Motorka. — Što te to košta? Reci samo kakva vam je lozinka za večeras i gdje vam je skrovište. Dalje je naša briga.

59

Mršavi dječak je teško disao i šutio.— Primit ćemo te i za našega člana — dometne

drugi Ukikanac.Eukaliptus prezrivo pogleda Dinga i reče pr­

kosno:— Ne želim biti vaš član.— Dobro, dečko, dobro — reče Motorka. — Nemoj

se odmah ljutiti. Nitko te i ne tjera da budeš. Samo reci lozinku, to je ono što nas zanima.

— Što ćete s njom? Tamo će i tako biti naši.— To je naša briga, nemoj se time opterećivati.

Imamo mi svoj plan. I za skrovište nam reci, mi ćemo ga i tako jednom otkriti.

Eukaliptus pomisli da kaže nešto što mu prvo padne na pamet. To bi onda bila lijepa zamka za uljeza. Ali Motorka kao daje pogodio njegove misli.

— Nemoj nam lagati, mali, to bi te moglo skupo stajati. To bi bila laž koje hi se dugo sjećao, budi siguran u to.

Sjedili su pod mostom naslonjeni na betonski potporni stup. Podno njihovih nogu tekla je Varda. Gore, na mostu, jurili su automobili i prolazili pješaci. Eukaliptus pomisli da bi bilo najbolje vik­nuti, dozvati nekoga, ali mu ponos to nije dopuštao. Osim toga moglo bi se dogoditi da ga nitko ne čuje. Samo bi se ova dvojica naljutili i zavrnuli još jače.

— No, reci je — nagovarao gaje Dingo.— Zaboravio sam — pokuša Eukaliptus.— Zar je moguće da jedan Amater zaboravi

lozinku? — smijao se Motorka. — U to ne mogu vjerovati. Reci, dečko, lažeš li nas malčice.

Nisi je zaboravio, nisi — uvjeravao gaje Dingo. — Hajde, samo tih nekoliko riječi i sve muke će se završiti.

— Samo reci — kreveljio se Motorka — neće te stići mač Vespazijanov, ne boj se.

60

— A neće te ni mamut na svojim strašnim kljova­ma odnijeti u vječiti mrak, ha—ha—ha!

— Otkud znate za to? — iznenadi se Eukaliptus.— Pa, znaš — tobože se uozbilji Dingo — neki

Amateri ne pamte formule iz algebre, ali odlično zapamte riječi zakletve.

—A neki opet—reče Eukaliptus prkosno isturivši šiljastu bradicu — odlično pamte formule iz algebre, ali ponekad zaborave lozinke.

Ona dvojica istodobno zavrnuše veoma jako. Eukaliptus jekne.

— Izazivaš nas, dečko — reče Dingo unoseći mu se u lice. —Jako nas izazivaš. Ato nije dobro za male žgoljave dečke. — Sada zavrne tako jako da se mršavom Eukaliptusu oči napuniše suzama.

Dok se ovo događalo pod mostom, kraj bazena na drugoj obali Varde Melita je ležala na prostiraču od rogozine i sunčala se. Otkad su nastupili školski praznici dolazila je gotovo svakog dana na bazene. Koža joj je već dobila lijepu brončanu boju, ali je djevojčica željela potamnjeti još jače. To je htjela zato da ne bi, kad dođu na more, morala trošiti vrijeme na sunčanje i razmazivanje krema po koži. Silno je voljela plivanje i željela je što duže biti u moru.

Danas je ipak malo pretjerala sa sunčanjem. Pri svakom pokretu osjećala je peckanje po leđima. Ustala je, sklopila knjigu i smotala prostirač, a zatim sve to potrpala u platnenu torbu. Već je htjela poći. Tada primijeti da su iza nje ostale dvije prazne plastične vrećice od soka i kora naranče. Uzme sve to i odnese u košaru za otpatke. Zatim pođe.

Kad je bila na kraju mosta učinilo joj se da čuje nečije glasove. Znala je da se Ukikanci ponekad

61

sastaju pod mostom, pa odluči malo zaviriti i vidjeti što se tu događa. Sišla je s mosta i spustila se niz ozidanu obalu. Ugledala je Eukaliptusa između Motorke i Dinga.

— Zdravo, Liptus — reče malo se iznenadivši što ga vidi s Ukikancima. — Što radiš ovdje?

Eukaliptus je brzo razmišljao. Kaže li Meliti u kakvu je škripcu, ona mu i tako ne može pomoći, a ova dvojica će mu sigurno zavrnuti ruke još jače. Dingo mu međutim odmah stegne ruku i reče umjesto njega:

— Kao što vidiš, curice, ne radi ništa. Sjedi s nama i razgovara. Možda ćemo danas zajedno otići na pecanje. Dogovaramo kakve ćemo mamce staviti na udice.

— Aha — reče djevojčica ne shvaćajući mnogo od toga što je čula. — Liptus, zar ćeš stvarno s njima na pecanje? S tim Ukikancima.

Dingo je pogleda prijeteći.— Čuješ ti, žgoljava Amaterko! Bilo bi bolje da

gledaš svoja posla.— Klipane neotesani! — uzvrati Melita i iskrivi

lice u grimasu koja bi pristajala u neki film strave i užasa. Dinga bi sigurno podišli žmarci kad bi mu se takvo lice ukazalo u mraku. Sada, međutim, samo prijeteći zatopće nogama, našto se djevojčica brzo udalji i počne uspinjati uz obalu.

Eukaliptus je gledao za njom tužnim pogledom. Onda se nečega sjeti.

— Melita — pozove je — reci Mironu...Riječi mu se presjekoše. Motorkaje zavrnuo tako

jako da se čulo pučke tanje u zglobovima.— Zaveži! — psikne mu u uho. — Što si joj htio

reći?— O novčiću — proštenje dječak. — Htio bih se

mijenjati s Mironom.

62

Melita je zastala na obali i okrenula se prema njima.

— Molim, Liptus?— Reci sada — šapne Dingo Eukaliptusu — ali

pazi što ćeš reći...Eukaliptus dovikne:— Poruči Mironu da ću “Faustinu senior, ženu

cara Antonina”, dati Motorki za dva Aurelijana.15 Radije bih je dao Mironu za onu srebrnu kopču. Ako se brzo ne odluči, “Faustina senior, žena cara Antonina”, odmah će prijeći u Motorkine ruke. To mu svakako reci.

Melita je stajala na ozidanoj obali u svojoj šarenoj haljinici za plažu poput krupnog leptira.

— Dobro, Liptus — klimne glavom — reći ću mu.Je li shvatila, pitao se Eukaliptus. Hoće li Miron

shvatiti? On dobro zna da ja nemam novčić s likom Faustine senior. I dobro zna daje to naša lozinka za sljedeći sastanak. Hoće li shvatiti da ću lozinku morati odati ako se on ne pojavi i ne izbavi me?

— O čemu si to trabunjao toj maloj vjetropirki? — zapita Motorka. — Kakva Faustina, kakav car Antonino?

— Već dugo pregovaram s Mironom da s njim mijenjam novčić s natpisom “Faustina senior, žena cara Antonina” za srebrnu kopču. On se dugo premišlja, pa sam mu sada poručio da ću Faustinu dati tebi ako se on brzo ne odluči.

— Baš svašta! — nasmije se Dingo. — Čovjek od Amatera može doživjeti svakakvih ludosti! Stavi si tu Faustinu za uho, što se mene tiče.

15 Aurelijan (Lucius Domitius Aurelianus), rimski car, vladao 270.-275. godine.

63

— A sada, dečko, na sunce s lozinkom! — nestrp­ljivo reče Motorka. — Nećemo cijeli dan provesti pod mostom.

Melita se nastavila uspinjati uz obalu. Pitala se što lije to Eukaliptus htio, na stoje mislio. I ona je znala da taj novčić nitko nema, čak ni mureseški muzej. Onda se sjeti daje Eukaliptus u onih neko­liko rečenica dva puta ponovio da će Faustina senior, žena cara Antonina, prijeći u Motorkine ruke. Odjednom poskoči. Pa to je lozinka za sljedeći sastanak! I sve joj se odjednom razbistri. Ona dvojica drže Eukaliptusa u zarobljeništvu i jadni dječak je na taj način htio poručiti Mironu da mu što prije dođe u pomoć, jer će inače morati odati lo­zinku.

— Liptus je u nevolji! — prošapće i potrči iz sve snage. — Liptus je u velikoj nevolji!

Kočnice iednoe automobila zacvilieše.— Balavice mala, zašto ne paziš! — ljutito je

viknuo vozač kroz otvoreni prozor.— Oprostite! — ispriča se Melita i potrči dalje.Bez daha je uletjela u stan.— Mirone! — vikne s vrata. — Liptus je zarobljen!

Drže ga pod mostom Dingo i Motorka! Moraš mu pomoći, jer će ga prisiliti da im oda lozinku!

— Otkuda znaš sve to?Melita mu ispriča sve o Eukaliptusovoj lukavoj

poruci i na kraju reče: — Požuri, oni ga tamo muče!— A, tako!Miron dalje nije ništa pitao. Uskočio je u sandale,

stuštio se niz stubište ne imajući vremena čekati dizalo i, kad sc našao na ulici, ubacio u treću brzinu. Mogao je veoma brzo trčati, gotovo kao Motorka.

Dovihorio je do mosta, tu malo usporio i spustio se niz ozidanu obalu. Pod mostom je ugledao trojicu dječaka. Sve mu je odmah bilo jasno. Eukaliptus je

64

sjedio između Motorke i Dinga u neprirodnom polo­žaju tijela, s rukama zavrnutim na leđima.

— Zdravo, Liptus! — reče mirnim glasom. — Poručio si za Faustinu, rekla mije Melita. Jesi lije već dao Motorki?

— Nisam još — dahne Eukaliptus.Osjetio je da su mu ruke slobodne. Ukikanci su

mu ih pustili čim su ugledali Mirona. Ovaj je sada prijeteći stajao pred njima.

— Sigurno nisi? — upita još jednom.— Nisam. Stigao si u zadnji čas.— Dobro je, što se toga tiče — reče Miron i pogleda

najprije Dinga, zatim Motorku.— Ne zanima me više Faustina, možeš je mijenjati

s Mironom — pokuša se osmjehnuti Motorka i počne ustajati.

Miron ga gurne i Motorka ponovno sjedne.— Ne zanima te, a? — reče. — A tebe, Dingiću,

zanima li tebe “Faustina senior, žena cara Antoni- na”?

— Ne, uopće — glupavo se nasmije Dingo. — Sada moram požuriti.

I počne ustajati.— Nemoj žuriti, Dingo — reče Miron i prisili ga da

sjedne. — Mali dingići ne moraju nikamo žuriti. Znaš li ti uopće kako se zec uspinje uz brdo? Reci, Dingiću, znadeš li kako se uspinje.

— Ne znam — podiže Ukikanac pogled prema njemu.

— Ja ću te naučiti. — Miron raširi prste i pritisne ih uz Dingovo čelo, a zatim, ne popuštajući pritisak, počne ih lagano gurati uz kosu. — Evo ovako, mali, ovako se zec uspinje uz brdo.

— Što to radiš? — stenjao je Dingo. — Boli me.— Pokazujem ti kako se zec penje uz brdo. Rekao

si da ne znaš.

65

Eukaliptus je u međuvremenu ustao. Kad je spustio ruke osjetio je bolove u ramenima.

— Idemo, Mirone — reče. — Pusti ih.— Čekaj malo, Liptuse, kamo žuriš? Zašto trljaš

ramena i laktove? Zar si dobio reumu ovdje pod mostom?

Tada dođe do jednog munjevitog obračuna između dvojice Amatera i dvojice Ukikanaca. Kad su pod mostom ostali samo Miron i Eukaliptus, ovaj pos­ljednji reče:

— Ovaj dan će njih dvojica dobro zapamtiti. Vrijedi ga zapisati.

I kredom zapiše datum na betonski potporanj.Poslije toga su se uspeli uz obalu i pošli. Na

raskrižju sretoše Kljovu.— Kud si zapucao? — upita ga Miron. — Nešto

ćemo ti ispričati.— Nemam vremena — icče Kljova pogledavši na

sat. — Za sedam minuta će se zatvoriti samo- poslužnica. Moram kupiti mrvice za knedle.

— Onda trči po mrvice — odmahne Miron i produži s Eukaliptusom.

Kljova je odjurio u samoposlužnica i uskočio u trenutku kad je prodavačica na vratima okrenula kartončić s natpisom “Zatvoreno”. Kupio je mrvice i pohitao kući.

Ostavio je paketić u kuhinji i prišao gramofonu. Na kutiji je ugledao presavijen komadić papira. Razmota ga i pročita: “Izvanredni sastanak u tri sata u skrovištu. Dolazi odmah. I ostali su obaviješteni, Tajanstveni Ivan.”

Bilo je tri sata i pet minuta. Kljova dovikne mami:— Tko je donio ovu poruku?— Jedan dječak — odgovori mu majka.— Je li rekao svoje ime?

66

— Da, rekao je. Haringa, čini mi se.— Haringa?— Tako nekako. Jest nekakva riba...— Možda Bakalar?— Točno, Bakalar! Ti vaši nadimci su doista

smiješni. Ti si Kljova, zar ne? No, to me podsjeća na slona...

Kljova je nije slušao. Već je kasnio. Nije imao vremena nikoga obavještavati, a, osim toga, u poru­ci je stajalo da su i ostali obaviješteni.

U parku se nekoliko puta osvrnuo iza sebe. Nije vidio nikoga. Provukao se kroz grmlje i podigao poklopac. Kad se spustio do željeznih vrata zalupao je i zavikao:

— “Faustina senior, žena cara Antonina!”Vrata se nisu otvorila. Dječak zavuče ruku u

udubljenje pod kamenom. Tada se sjeti daje Miron ponio ključ sa sobom poslije zadnjeg sastanka.

— Kako to da još nitko nije stigao? — prošapće Kljova sumnjičavo. — Već je tri i dvadeset. Tajan­stveni je poručio da su i ostali obaviješteni. Čekaj, malo prije sam vidio Mirona, išao je prema kući, a ključ bi morao biti kod njega. Valjda još nije primio poruku... ili... ili...

Brzo se uspne stubištem, iskoči ispod poklopca i potrči.

Iz grmlja ga je promatrao jedan dječak. Kad se Kljova udaljio, ustade i on i potrči.

Kljova je već tutnjao ulicom u kojoj je stanovao Tajanstveni Ivan. Pred vežom se naglo zaustavi, projuri kroz nju i u dva skoka nađe se na prvom katu.

Otvorio mu je Tajanstveni Ivan.— Što ti je, čovječe? Uspuhao si se kao da te netko

goni.

67

Kljova izvuče papirić iz džepa. — Je li ovo tvoja poruka? — upita.

Tajanstveni Ivan pogleda papirić.— Nije — reče. — Nisam slao nikakve poruke.— Ali mama mi je rekla da ju je donio Bakalar!— Pozna li tvoja mama Bakalara?— Ne... mislim da ga ne pozna, sigurno ga ne

pozna.— Nije to bio Bakalar — reče vođa Amatera i

bijesno zgužva papirić. — Jesi li bio u skrovištu?— Jesam. Ne misliš, valjda...— Mislim — reče Tajanstveni Ivan ne prlčekavši

da čuje pitanje do kraja. — Bio je to Ukikanac koji se tvojoj mami predstavio kao Bakalar. Sigurno je čekao dok izađeš iz kuće, a zatim joj predao poruku.

— Ali zašto? Što imaju od toga što su me pre­varili? Nepotrebno sam trčao do skrovišta, to je istiiid, dii što oni imaju od toga?

Tajanstveni Ivan baci zgužvani papirić.— E, moj Kljova — reče — promućkaj malo

glavom! Budi siguran da te je tobožnji Bakalar namagarčio. Izašao si nekamo...

— Da, išao sam u samoposlužnicu po mrvice za knedle.

— Dok si ti bio u samoposlužnicu on je tvojoj mami predao poruku. A kad si se vratio samo je još čekao da pojuriš prema skrovištu.

— Pojurio sam. Već je bilo prošlo tri, a u poruci je stajalo da u tri trebamo biti u skrovištu.

— A on te je lijepo slijedio do skrovišta.— Pa to onda znači... — zagrcne se Kljova.— To znači da naše skrovište više nije tajna za

Ukikance. Ti si ih nehotice odveo do njega. Bilo je prilično lukavo s njihove strane, mora se priznati.

— Što ćemo sada učiniti?

68

— Vidjet ćemo — slegne ramenima Tajanstveni Ivan.

— Hoćemo li sutra održati sastanak?Vođa Amatera je razmišljao. Nekoliko je puta

provukao prste kroz kosu.— Dogovorit ćemo se večeras — reče napokon.

— Odmah obavijesti dečke da ćemo večeras u sedam sati održati izvanredni sastanak. Ali ne u skrovištu. Neka dođu kod vodenih vrata. Osobito upozori Mirona da pazi na ključ. I neka nitko ne prilazi skrovištu.

Kljova se nije micao. Činilo se da ima još nešto reći.

— Idi sada, što čekaš — reče Tajanstveni Ivan. — Ja ću reći dečkima u mojoj ulici, ti obavijesti ostale.

— Čuj, Tajanstveni... — zausti Kljova i zastane, a potom ipak zapita: — Govoriš takvim glasom kao da je situacija postala veoma ozbiljna. Jesam li u pravu, mislim, što se toga tiče?

— Da, u pravu si, što se toga tiče — uzdahne Tajanstveni Ivan.

69

SEDMO POC LAVLJE

MJESEČINA NAD MURESEKOM KORACI U NOĆI

ČETRNAESTI KAMEN NEŠTO JE PALO U VODU

U sedam sati skupilo se kod vodenih vrata desetak Amatera. Sastanak je bio kratak. Eukaliptus i Miron upoznali su prijatelje s događajima pod mostom, a Kljova i Tajanstveni Ivan ispričali su irn sve o lažnoj poruci i načinu na koji su Ukikanci otkrili njihovo skrovište.

Dogovoreno je da se sastanak zakazan za sutradan uza sve mjere opreza ipak održi.

— Oni sada znadu za skrovište — reče Svileni — i sigurno će pokušati provaliti. Mislim da bi trebalinnstaviti rara£ -----------------------------------------------1--------------

— Taj bi morao stražariti danju i noću — podsjeti Razbarušeni.

— Pa mijenjali bi stražare svaka dva sata. Tako se to radi. Pričao mije brat, on je bio u vojsci.

Miron reče:— Što može jedan stražar ako dođe više Ukika-

naca!— A doći će ih više, u to možeš biti siguran — reče

Slanina. — Uglavnom idu po trojica.— Imate pravo — složi se Tajanstveni Ivan. —

Neka do sutra ostane tako kako jest. Sutra ćemo se dogovoriti. Ali već sada je gotovo sigurno da ćemo našu imovinu morati odnijeti svojim kućama i tu je čuvati dok ne nađemo drugo skrovište. Do sutra promislite tko bi što mogao ponijeti i pohraniti.

— Zar stvarno misliš da napustimo skrovište? — s nevjericom zapita Ugursuz.

70

— A što nam drugo preostaje? Kakvo mi je to skrovište kad Ukikanci znadu za nj!

Sastanak je završen u prilično tmurnom ra­spoloženju.

Nekoliko sati kasnije, kad je već minula ponoć, mjesec je isplovio iz rumenkaste pare na istoku. Iz časa u čas postajao je sve sjajniji. Obasjao je vršice drveća u parku i lišće je zasvjetlucalo kao posre­breno.

Tornjevi katedrale u Gornjem Mureseku čuvali su stražu nad usnulim krovovima.

Sve je bilo tiho te noći u Mureseku.Samo bi s vremena na vrijeme korak zakašnjela

prolaznika odjeknuo u praznim ulicama ili tramvaj zacvilio na zavoju ispod nadvožnjaka kod istočne željezničke postaje.

Uskoro su utihnuli i koraci zakašnjelih prolazni­ka. Tramvaji su završili posljednje vožnje i skupili se na odmorištu.

Grad je spavao dubokim snom.Varda je jednolično žuborila između obala.Na jednoj kući lagano se otvori prozor. Nečija se

glava promoli kroz okno. Nepoznati je nekoliko trenutaka osluškivao tišinu u praznoj ulici. Zatim oprezno zakorači na prozorsku dasku, privuče i drugu nogu i skoči u travu pod prozorom. Nekoliko je časaka ležao i osluškivao. Nije se dogodilo ništa.

Oprezno se uspravi i u dva skoka nađe se pod lipovom krošnjom. Naslonio se na stablo i osluškivao. Bila je topla lipanjska noć. Povjetarac bi pokatkad uznemirio svjetlucavo lišće na krošnjama. Ono bi zašuškalo i rasulo miris lipova cvijeta.

Poput sjenke se odvoji od stabla i zakorači na ulicu. Osvrne se nekoliko puta, pogleda uz ulicu, niz

71

ulicu, pa kad se uvjeri da nema nikoga, pođe u smjeru starog dijela grada.

Zašao je u park i utonuo u polutamu krošanja. Kretao se od stabla do stabla, neprestano se os­vrćući.

Nešto kasnije izbio je na čistinu u parku. Zaobišao je tenisko igralište i popeo se na vijugavo uzvišenje grudobrana obraslo golemim stablima japanskog oraha. Spusto se na drugu stranu i zastao u grmlju nedaleko ulaza u skrovište Amatera.

Mjesečina mu obasja lice.Bio je Bakreni Petar.Neodlučno je stajao u grmlju kao da razmišlja

hoće li poći prema ulazu. Ne, neće. Polako se okrenuo i pošao k rijeci, zaobišao zgradu kajakaškog kluba i uputio se desnom obalom Varde. Zvuci njegovih koraka remetili su pospano grgoljenje riječnih virova.

Zastao je pod topolama kod Bastiona. Pred njim se svjetlucalo glatko kamenje u ulici popločenoj kaldrmom. Ova se ulica penjala naviše, u najstariji dio Mureseka. S lijeve su strane Vodena vrata, ispunjena mrakom i tajanstvenošću, bacala golemu sjenu na obalu Varde.

Dječak sjede na klupu i glavu podboči rukama. Duboko uzdahne. Iznenada ga uhvati kašalj i on brzo dlanom pokrije usta kako se kašalj ne bi čuo.

Mjesečina zadršće nad Muresekom.Bakreni Petar ustade i tihim se koracima počne

približavati Vodenim vratima. Zastane kod rešetkaste željezne pregrade u zidu sakrivene gustim žbunjem. Visoko gore, sljemenom zidine, raslo je drveće čije su se grane spuštale niz ozidani bedem i djelomično urastale u nj.

Dječak zaustavi disanje i počne osluškivati. Ništa se nije čulo osim šaputanja sitnih valova što su

72

oplakivali obalu i šuštanja lišća u krošnjama nad zidom.

Iz džepa izvuče teški željezni ključ. Pažljivo ga uvuče u bravu na zahrđalim rešetkastim vratima i okrene. U bravi zaškripi i škljocne.

Kad su se vrata otvorila pred njim se ukažu tamna usta tunela. Samo s početka, kod ulaza, bio je osvijetljen mjesečevom svjetlošću. Tunel je bio visok oko metar i pol, ozidan kamenim blokovima i zasvođen opekama.

Riđi dječak uđe unutra i za sobom pritvori vrata.Malo se pogurio i pažljivo tapkao po pijesku i

mulju. Mrak je ovdje bio gust poput tijesta. Iza njegovih su se leđa još nazirala rešetkasta vrata, kroz čije je četverokute mjesec ubacivao pokoju iskricu svjetlosti. Došao je do podzemnog raskrižja. Poprečni tunel bio je znatno niži i uži. Poguri se još više i zaokrene udesno. Desnom je rukom opipavao kamene blokove u zidu.

— Dvanaest — promrmlja i napravi još jedan korak. Ovdje je bilo nešto više mulja, pa je nogom opipavao i tapkao ne bi li našao neki čvršći oslonac. Desnom je rukom neprestano prelazio po grubim kamenim izbočinama u zidu.

— Trinaest...U podzemlju iznenada zagrmi. Dječak se pribije

uza zid i tako ostade nekoliko trenutaka. Strah gaje obuzeo samo na časak, dok nije shvatio otkuda grmljavina dopire. Onda mu je laknulo. Bio je to vjerojatno kamion koji je prošao ulicom iznad njega.

— Četrnaest...Kamenje bio raskliman i ispupčeniji od ostalih,

tako daje stršao iz zida. Bakreni Petar ga izvuče i spusti kraj koljena. U otvor je zavukao ruku do ramena. Pod prstima je osjetio svilenkastu glatkoću

73

plastične vrećice. Izvuče je i provjeri njezin sadržaj. U njoj je bio zamotuljak ovijen papirom i nekoliko puta omotan uzicom.

Stavio je omot pod jaknu i kamen vratio na njegovo mjesto. Zatim je pošao natrag. Na raskrižju je skrenuo ulijevo. U dubini tunela ugledao je rešetkasta željezna vrata. Prije nego što je izašao oprezno je provirio i osmotrio čistinu pred ulazom. Tu nije bilo nikoga. Izvukao se iz tunela i za sobom zatvorio vrata, zaključao ih i provjerio je li brava prihvatila. Podigao se vjetrić. Grane što su se spuštale niz ozidanu utvrdu šumno su se njihale. Žubor rijeke bio je sada glasniji nego prije.

Bakreni Petar spusti se na šetalište kraj Varde i krene nizvodno. Neki zakašnjeli kamion zatutnji preko mosta. Dječak se hitro skloni u sjenu zida.

Malo kasnije uspne se na most i pode pješačkom stazom uz njegov rub. Dolje, duboko pod mostom, voda se pjenuša pred mostobranima.

Na sredini mosta stane.Raskopča jaknu i izvuče smotuljak u plastičnoj

vrećici. Neodlučno ga drži u rukama kao neku veliku dragocjenost od koje mu se žao rastati.

Iznenada široko zamahne i omot u velikom luku izleti iz njegove ruke, zabijeli se na mjesečini i obruši prema svjetlucavoj površini rijeke.

Dolje se čuo slabi pljusak.Dječak je još nekoliko trenutaka stajao na mostu.

Vidio je kako je voda onaj smotuljak ponijela neko­liko metara. Onda ga dohvati vir, okrene nekoliko puta i povuče u dubinu.

Bakreni Petar uzdahne i pođe natrag. Vraćao se obalom kraj Bastiona. Skrenuo je kraj staroga nogo­metnog igrališta i, ne izlazeći iz sjene brijestova, izbio na široki bulevar.

74

Išao je sada bržim korakom. Obišao je sred­njoškolsko igralište, prešao željezničku prugu i zastao pred kućom u kojoj su stanovali Miron i Melita. Zaklonio se u sjenu jasena i netremice zagledao u prozore njihova stana. Prozori nisu bili osvijetljeni. Samo se svjetlost uličnih svjetiljaka odbijala od stakla.

Dugo je tako gledao i uzdisao. Oni sada spavaju, mislio je. Sa svojim tatom i mamom. S knjigama i igračkama. Spavaju i sanjaju.

Iznenada pokrije lice dlanovima i zaplače. Jecaji mu naviru između prstiju. On ih s mukom prigušuje.

Lagano se okrene i pođe u osvijetljenu lipanjsku noć.

Mjesečina je drhtala nad Muresekom.Kad je stigao do kuće iz koje je na onako neobičan

način izašao, krilo prozora bilo je još poluotvoreno. On ga otvori do kraja.

Uspne se na prozorsku dasku i uvuče unutra.U tom je trenutku s mureseške katedrale odbilo

tri sata.Tama na istoku malo se prorijedila. Na zapadu je

mjesec izblijedio. Naišao je tamni oblak i djelomično ga pokrio. Kao da gaje zagrizao.

Mjesec kao da se razlomio u krhotine.Bakreni Petar je duboko disao u svojoj postelji.Istok se zažario. Uskoro će osvanuti dan pun

neobičnih događaja.

76

OSMO POGLAVLJE

ČETIRI SATA UOČI SUDBONOSNOG SASTANKA

PROFESOR LEOPOLD JE ZABRINUT SASTANAK U SKROVIŠTU

ČIJI JE TO GLASBio je lijep sunčan dan, utorak, 28. lipnja, jedan

sat poslije podne.Za četiri sata počet će sastanak Amatera.Za četiri sata i malo više počet će se događati

značajne stvari u Mureseku. U tim će događajima, osim Amatera, sudjelovati još neka lica.

Što oni sada rade? Ili barem neki od njih?

T a j a n s t v e n i I v a n sjedi na vrtnoj klupi i promatra pčelu što se nastoji zavući među latice krupnoga žutog cvijeta. Svim silama se odupire o latice pokušavajući se probiti do prašnika.

Ali misli vođe mureseških Amatera nisu ovdje. Lutaju podzemljem mureseškog parka. Sklopljenih očiju, lica okrenuta sunčanim zracima, razmišlja o svemu što bi ove večeri trebalo poduzeti kako bi spasili svoju dragocjenu imovinu iz skrovišta.

Otvorio je oči. Pčela je još bila na cvijetu. Uspjela se zavući među latice do prašnika i sada isisava slatki sok. Samo joj je zadnji dio zatka, pokriven žutim prahom, virio između latica.

Tajanstveni Ivan pogleda na sat. Još četiri sata do urečenog sastanka. Uzme s klupe knjigu i počne čitati.

E u k a l i p t u s jes majkom postavljao tapete u sobi za dnevni boravak. Njegov je otac ovog tjedna radio u drugoj smjeni u mureseškoj ljevaonici želje­za i već je otišao na posao.

77

Dječak je ljepilom mazao tapete, a majka ih je postavljala na zid. Ljepila je bilo dosta i na dječa- kovim hlačama i košulji, a ponešto i u kosi.

— Mama — reče dječak držeći donji dio tapete — sada će nam ova soba biti lijepa.

— Bit će — potvrdi majka.— Baš će biti lijepa — ponovi Eukaliptus i domet-

ne oprezno: — Bilo bi dobro kad bismo je nečim ukrasili.

— Bilo bi dobro, i ja tako mislim. Ali plaće ljevača nisu baš visoke, to znadeš i sam.

— Pa, znadem, ali ja bih se već nekako snašao, mama... mislim, za nekakav ukras. Evo, u ovaj kut bi dobro došao jedan Jupiter.

— Molim? — pogleda ga majka ijedan kraj tapete joj ispade iz ruku. — Što bi tu dobro došlo?

— Jupiterov kip. mislim. U skrovištu imamo kameno postolje, prekrasno, od lijepog bijelog ka­mena. Mogao bih ga donijeti da ukrasimo ovu sobu kad već imamo nove tapete. Znam i ja da su plaće ljevača... mama, slažeš li se da ovdje postavimo jednog Jupitera?

— Zar te kipove dijele besplatno?— Pa da, mama. To je iz naše zbirke. Nećemo ih

više čuvati u skrovištu. Svaki Amater može ponešto ponijeti kući dok ne nađemo novo skrovište. Uki- kanci su nas otkrili.

— Je li oštećen taj kip?— Pa... ovaj... malo je oštećen. Postolje je sasvim

i] redu, rekao sam. Od Jupitera je na postolju ostalo... — Neodlučno je zastao.

— Što je ostalo od Jupitera?— Ostao je donji dio lijevog stopala s palcem i dva

prsta.

78

— To bi značilo — nasmije se majka — da mi u sobu hoćeš dovući nekakav kamen s palcem i dva prsta. Jesam li dobro razumjela?

— Pa, tako, mama... uglavnom si dobro razumje­la. Ali Jupiter je nekada bio na tom kamenu, mislim na tom lijepom bijelom postolju, to je povijesno doka­zano. Sada jejoš ostao donji dio stopala s palcem i dva prsta, ali prsti su Jupiterovi, kažem ti... Možeš pitati kustosa ako ne vjeruješ da su Jupiterovi.

— Hm, tako — reče majka. — Dohvati mi drugu tapetu, ova se poderala.

B a k r e n i P e t a r je sjedio za stolom sklopljenih očiju. Kroz otvoren prozor uvlačio se u sobu miris lipa i dječak gaje udisao punim plućima.

Jesam li dobro pustupio, mislio je. Jesam li ga trebao baciti?

Ali sada je na dnu Varde i tu nema pomoći.Otvori oči i pogleda oko sebe. Lagano ustane i s

bijele police uzme dvije bočice i staklenu posudu s nekakvom tekućinom. Sve to stavi na stol.

Zatim iz bočica istrese sadržaj u posudu s teku­ćinom.

Tekućina se počne pjenušati.— Oh — šapne riđi dječak nesretnim glasom.Zatim uzdahne i prinese posudu ustima...

M i r o n i M e l i t a su završili objed. Odmah su ustali od stola.

— Mama — reče Miron — nas dvoje idemo pospremiti podrum.

— Oho — začudi se majka — mjesecima vas nagovaram na to, a sada se odjednom sami nudite. Bojim se da tu nešto nije u redu.

79

— Sve je u redu, mama, ne boj se. Moramo jednom srediti tu našu prostoriju. Znamo da ti nemaš vremena, tako mnogo radiš. A podrum je zakrčen svim onim nepotrebnim kutijama, tako da čovjek ne može ni ući u nj.

— Istina je, ali zašto to niste učinili prije? Toliko sam vam puta govorila...

— Bolje ikad nego nikad — filozofski priklopi Miron.

— A sada su i praznici — pomogne mu Melita i značajno ga pogleda. — Imamo vremena napretek. Prije smo morali mnogo učiti, i tako...

— Dobro — klimala je majka glavom u nevjerici — samo pazite...

Ono dvoje nisu čuli na što to moraju paziti. Već su se spuštali u podrum.

— Izbacit ćemo kutije i napraviti mjesta za oklope — govuiio je Miron pieskačući po dvije stepenice. — Sva tri će moći stati.

— Možda će se tata ljutiti.— Ne brini, neće. Pa on već godinama nije bio u

našem podrumu.

S v i l e n i je šetao u parku. Nije izlazio iz prostora omeđenog povišenim grudobranom obraslim japanskim orasima, starim nogometnim igralištem, zgradom kajakaškog kluba i bulevarom.

Tajanstveni Ivan gaje prije podne ipak zadužio da pazi da se tko nepoželjan ne bi približio ulazu u skrovište. Ako bi se to dogodilo, morao je o tome odmah obavijestiti Amatere. Do sada mu se nitko nije učinio sumnjiv.

Sjeo je na mrki kamen oštrih bridova, za koji neki pretpostavljaju da potječe od većeg meteorita koji se davno raspao nad Muresekom. Nedaleko ovog bila

80

su još dva slična kamena.Sjeo je i motrio. U želucu mu je krulilo. Uskoro

mu je trebala stići smjena.

K l j o v a j e žurio blevarom. Ujedan sat mora na dežurstvu zamijeniti Svilenog. Već je vrijeme za smjenu, a on je tek na pol puta. Od kuće je pošao na vrijeme, ali nije računao na mogućnost poremećaja u tramvajskom prometu. A to se upravo dogodilo.

Iz običnog je koraka prešao u trčkarajući. Bio je savjestan dječak i svakako je želio na vrijeme za­mijeniti prijatelja.

Ponešto je sebi i predbacivao.Da nisam onako iznenada poželio knedle, mislio

je, mama me ne bi poslala po mrvice. Da nisam otišao u samoposlužnicu po mrvice, mama ni u jednom trenutku ne bi ostala sama. Onaj vražji Ukikanac mogao bi čitav dan drežditi pod prozorom i ne bi uspio predati lažnu poruku. A u tom slučaju ja ne bih onako budalasto otrčao do skrovišta i pokazao ga Ukikancu. I skrovište ne bi bilo ot­kriveno.

Svemu su, dakle, krive mrvice.Ugledao je Svilenog kako sjedi na kamenu.

Profesor L e o p o l d j e sjedio u kabinetu i pušio lulu. Upravo ju je napunio suhim cvijetom kamilice i snažno povukao nekoliko dimova.

Profesor je duboko razmišljao. Gusta brada skri­vala mu je veoma zabrinuti izraz lica. Ali oči su ga odavale. U njima se ogledala uznemirenost.

Dugim koracima šetao je kabinetom. S vremena na vrijeme bi promrmljao:

— To je nevjerojatno! To uopće nije moguće!Zatim bi sjeo, zavukao prste u kosu, a lice pokrio

81

dlanovima. Znao je daje objed kod kuće već gotov, ali on nije osjećao glad. Nije osjećao ništa. Bio je utučen i bezvoljan. I vrlo, vrlo zabrinut.

— Ne, ne, ne mogu vjerovati — mrmljao je ispod dlanova.

Opet je posegnuo za lulom koju je svojedobno dobio od kulaharskog ministra Monda. Ali ona se bila ugasila. Profesor to, međutim, nije primjećivao. Vukao je iz nje i umjesto dima otpuhivao duboke uzdahe.

U g u r s u z- je ujedan sat poslije podne ležao u postelji. Nije mogao zaspati. Često je pogledavao na sat. Činilo mu se da vrijeme danas teče veoma sporo.

Kad je vidio da od spavanja neće biti ništa, ustao je i uzeo albume s markama i povećalo. U razgleda­nju maraka vnjeme mu je uvijek brze prolazilo.

B a k a l a r i S l a n i n a ležali su i sunčali se uz bazen na lijevoj obali Varde.

— Što ćeš ti uzeti! — upita Bakalar prijatelja.— Batak! — trgne se Slanina iz drijemeža.— Molim?Slanina ga pogleda zbunjeno.— Sanjao sam nešto — reče i sjedne. — Idemo

kući, vrijeme je objedu.Zna se o čemu je sanjao Slanina.Počeli su se odijevati.— Pitao sam te što ćeš uzeti iz skrovišta — nastavi

Bakalar. Tajanstveni Ivan je sinoć rekao da promislimo o tome.

— A, to si mislio — reče Slanina i stavi na glavu kapu s prozirnim zelenim štitnikom za sunce. — Uzet ću onaj veći mamutov zub.

82

— Ih, pa velik je kao panj! Mogao bi cijepati drva na njemu.

— Neka, ipak ću ga uzeti.— Mamu ćeš time jako obradovati, čini mi se.

Š m i z 1 a se vraćao kući biciklom. Bio je u poduzeću za izradu keramičkih pločica. Tu je njegov otac bio vratar i Šmizla mu je svakog dana u podne nosio ručak.

U vožnji mu je stražnji kotač strugao o blatobran i sve je zveckalo i klepetalo na biciklu.Prolaznici su se osvrtali kad bi dječak projurio mimo njih. Čvrsto je odlučio da će danas popraviti blatobran. A onda će poći na sastanak. U pet sati.

Taj Kljova, razmišljao je nepovjerljivi vratarov sin, kako je samo blesavo nasjeo Ukikancima. A opet, mislio je dalje, o toj lažnoj poruci mi znademo onoliko koliko nam je on ispričao. Mogao je i on sam napisati tu poruku i lijepo prikazati kao da su je napisali Ukikanci. Dobro znamo da u njegovu razredu ima više Ukikanaca nego Amatera, i mogli su ga lako pridobiti.

Krc...trrrr...Blatobran se zapleo u žbice i bicikl je stao. Malo

je trebalo da Šmizla preleti preko upravljača.Sišao je i pogledao kvar. Blatobran je bio iskriv­

ljen, a nekoliko žbica slomljeno.

U laboratoriju za analizu krvi mureseške bolnice laborantica u bijelom haljetku bila je nagnuta nad mikroskopom. Pažljivo je promatrala razmazanu mrlju krvi na stakalcu. Nakon izvjesnog vremena odmakne se od mikroskopa i ispravi leđa.

Pogleda na zidni sat. U dva sata će je zamijeniti njezina kolegica. Tada će doći i viši laborant. Ustala je i počela spremati uređaje.

83

Čula je korake u hodniku. To nije laborant, to je sigurno doktor. Pozna mu korake. Uvijek dođe mnogo ranije nego što bi trebalo. Znala je da neće ni priviriti u laboratorij. Zavući će se u svoju sobu i proučavati stručnu literaturu. Taj uvijek nešto proučava, a laboranti rade, tako je ona sada mislila. A imaju dvostruko više plaće od laboranata. Tako je to. A i laboranti moraju kupiti sve i po istoj cijeni. S niskim plaćama.

Oh, lukimljevenomesojošnisam kupila, iznena­da se sjeti. Moram požuriti, možda još nekoga ima na tržnici.

Nekoliko minuta prije pet sati Amateri su se počeli okupljati. Kao slučajno bi nailazili stazom što vodi kraj grmljem sakrivenog ulaza u skrovište,

oo m i+o norvrHmiolnn noirmnli i V>HrnliV'i.i.Ulli.kU *_*%_• LH. LU. liiij V_. mu U O V i l i U i i X 111UO Ct V

lačili u podzemlje.Među Amaterima je danas napetost bila posebno

velika. Svakog se časa pred željeznim vratima čuo uzbuđen šapat:

— “Faustina senior, žena cara Antonina!”Vrata su se oprezno otvarala i maskirani dječaci

uvlačili se u skrovište. Šutke su zauzimali mjesta u klupama.

Sastanak je započeo točno u pet sati. Vođa Ama­tera je sjeo za predsjednički stol i skinuo masku, što su odmah učinili i ostali.

Sedmodlaki je prije početka sastanka priopćio da danas ima rođendan. Kada je primio čestitke, ispod klupe je izvukao dvije kutije slatkiša i počastio prijatelje. Kutije su se brzo praznile. Kada je dječak s otvorenim kutijama došao do Bakrenog Petra, ovaj uljudno odbije.

84

— Nećeš valjda odbiti, Bakreni — rekao je slav­ljenik. — Uzmi ovaj komad torte s čokoladnim preljevom.

Mironje primijetio daje riđi dječak u neprilici.— Uzimaj, Bakreni — nutkao gaje i on. Torta je

izvrsna! Bakreni Petar neodlučno prinese ruku kutiji. Onda zastane i povuče je natrag. Svi su sada prestali žvakati i sa zanimanjem gledali riđeg dječa­ka. I sa čuđenjem. Onda Bakreni ipak uzme ko­madić torte i žvakanje oko njega se nastavi.

Što se to događa s Bakrenim, mislio je Miron. Prinio je kolač ustima kao da će zagristi. Čakje malo i prožvakao, zatim progutao, ali Miron je dobro vidio da nije odgrizao ni mrvice. Neopazice je ruku gur­nuo pod klupu. Kad se ponovno nalaktio na klupu, Miron se sagne kao da popravlja nabor na hlačama. U stvari zavirio je pod klupu pred Bakrenim Petrom. Tu je stajao netaknuti komadić torte.

U međuvremenu Tajanstveni Ivan je izložio o čemu se radi. Kao što se zna, Ukikanci su na lukav način otkrili njihovo skrovište i svakog se dana moglo očekivati da provale u nj. Bili su brojčano jači i Amateri bi teško izdržali njihov napad.

— Zato će biti najbolje — govorio je — da svatko od nas uzme ponešto i ponese kući dok ne nađemo novo skrovište.

— A sarkofazi? — upitao je netko.— Sarkofazi i topovske cijevi ostat će tu gdje jesu.

Njih i tako ne možemo iznijeti. A ne mogu ni oni.Složili su se daje takav prijedlog najbolji.— Ja mislim — govorio j e Šmizla — da bi o svemu

trebalo obavijestiti policiju.— Nema potrebe — reče Tajanstveni Ivan nakon

kratkog razmišljanja. — Ja sam već obavijestio kustosa. Budući da u muzeju nemaju dovoljno

85

prostora, i on misli daje najbolje da učinimo ovako kako sam predložio. Kasnije, kad urede podrumske prostorije u muzeju, moći će ih smjestiti tamo. Ukoliko mi do tada ne pronađemo prikladan pros­tor, naravno.

Bakreni Petar ustade i reče:—Ja prilično dobro poznajem podzemne hodnike

pod Muresekom. Možda bih mogao pronaći privre­meno sklonište.

Pogledaše ga osupnuto. Zar on, Bakreni Petar, da poznaje podzemlje Mureseka, koje je za sve Muresešane bilo tajna? Malo je bilo onih koji su i pokušali istraživati podzemne hodnike. A i oni koji su s tom namjerom ulazili u podzemlje vraćali su se poslije nekoliko prijeđenih metara. Najdalje su u tome doprli novinari “Glasa Mureseka”. Istražili su nekoliko kilometara hodnika i o tome pisali u no­vinama.

— Dobro, Bakreni — napokon reče Tajanstveni Ivan — to bi mogao biti dobar prijedlog. O njemu ćemo još raspraviti. A sada da vidimo tko bi što mogao uzeti. Sinoć sam rekao da promislite o tome.

— Melita i ja ćemo oklope — javi se Miron. — Uredili smo prostor za njih.

— Kako ćete ih prenijeti?— Moj ujak ima kamionet. Zamolit ću ga i on će

ih prevesti.— Dobro, dalje — reče Tajanstveni Ivan pošto je

u bilježnicu upisao da se oklopi sele kod Mirona i Melite.

— Ja bih Jupiterov kip — reče Eukaliptus. — Mama je dopustila da ga smjestim u dnevnoj sobi kao ukras.

— Ne znam hoće li biti oduševljena tim osakaće­nim Jupiterom. No, dobro. Dalje.

Slanina se iskobelja iz klupe.

86

— Ja ću mamutov zub, onaj veći.— I svojima možeš dobro žvakati, izgleda — reče

Bakalar tiho.— Pazi da ne sažvačem i jednoga malog Bakalara

— odvrati debeljuco tako da ga je samo Bakalar mogao čuti.

— Dobro, Slanina — prihvati Tajanstveni Ivan.— Naravno, uz krupnije predmete svatko treba uzeti i ponešto sitnijih.

Slanina sjedajući gurne Bakalara. — Hajde, javi se sada ti — reče.

— Ja ću — ustade Bakalar — ja ću... također mamutov zub, onaj manji.

Javljali su se i ostali. Uzimali su štitove, dlijeta, kopče, ključeve, stari novac, privjeske, ogrlice, narukvice. Tajanstveni Ivan je sve upisivao u bi­lježnicu. Nitko se nije javio za pušku kremenjaču, jer su osjećali da nju želi ponijeti Tajanstveni Ivan.

Samo Bakreni Petar nije uzeo ništa. Na pitanje zašto ne želi ništa ponijeti, on je samo slegnuo ramenima i rekao da nema kamo smjestiti.

Razdioba je bila u punom jeku. Svaki bi član odmah preuzimao predmete, one koje je mogao ponijeti, i potpisivao se u knjigu zaduženja.

Odjednom u skrovištu odjekne nečiji glas:— Predajte se, Amateri!U podzemlju nastade takva tišina da bi se mogla

čuti i glista koja se provlači kroz zemlju. Dječaci se počeše ogledavali okolo. Nisu znali odakle dopire taj glas.

— Predajte se! — čulo se opet. — Nemate nikakvih izgleda. Izađite jedan po jedan i otiđite svojim kuća­ma. U tom slučaju neće se nikome ništa dogoditi.

— Tko govori? — vikne Tajanstveni Ivan.— Sfinga! — odgovori onaj glas.Sfinga je bio vođa Ukikanaca.Svi pogledaše u strop. Glas je dopirao odozgo, iz

prokopa za dovod zraka.— Ne predajemo se! — vikne vođa Amatera.Odozgo se sada čuo smijeh Ukikanaca.— Onda ćete ostati u skrovištu praviti društvo

krticama i drugim stvorovima što žive u zemlji! Na ulaz smo navalili kamen težak stotinu kilograma. Javite se ako se predomislite, ali požurite. To je za vaše dobro. Ha-ha-ha-ha!

88

DEVETO POGLAVLJE

ZAROBLJENI U PODZEMLJU BAKRENI PETAR IMA IDEJU

HODNICI, HODNICI SLANINA U NEPRILICI

U skrovištu je zavladao muk.Nakon prvih trenutaka iznenađenja podiže se

žamor glasova, koji ubrzo prijeđe u uzvike negodo­vanja. Nekoliko dječaka na čelu s Razbarušenim odlučno krene prema vratima. Tajanstveni Ivan ih zaustavi pokretom ruke.

— Ne vrijedi — reče. — Možete vjerovati u to što su rekli. Drže nas u klopci.

Dječaci se zaustaviše. Shvatili su daje Tajanstve­ni Ivan u pravu. Voda Amatera stavi dlanove oko usta i vikne u strop:

— Što želite od nas?— Rekli smo već — čuo se Sfingin glas iz prokopa

za dovod zraka. — Izađite jedan po jedan i pođite svojim kućama. Ostalo je naša briga.

— Nikada! — uzvikne nekoliko dječaka.— Onda ostanite tu. Ali ako među vama ima

netko s barem malo pameti, sada je vrijeme da je upotrijebi. Promislite malo pa ćete vidjeti da nemate nikakvog izbora. Ako ne izađete, sami ste krivi za posljedice. U tom slučaju sve što budete činili, činit ćete u korist svoje vlastite štete.

Posljednje Sfingine riječi bile su popraćene po­drugljivim smijehom Ukikanaca.

— Nećemo izaći! — vikne Taj anstveni Ivan lj utito. — Pokušajte vi ući, otvorit ćemo vam vrata.

— Hvala lijepa! — smijao se Sfinga odozgo. — To si dobro smislio, ali taj film nećeš gledati.

89

— Onda čekajte gore dok vam brade ne narastu!— Neće nam narasti, Amateru, u to možeš biti

siguran. A ako nam počnu malo rasti, znademo što ćemo učiniti.

— Rado bih to čuo!— Čut ćeš odmah, dečko, ali te neće obradovati.

Dakle, slušaj! Ako ne izađete, začepit ćemo otvor za dovod zraka. Morat ćete disati na škrge ili moliti da vas pustimo.

Ovo je pogodilo Tajanstvenog Ivana. Više nije znao što bi rekao. Bakreni Petar mu priđe i uhvati ga za nadlakticu.

— Reci mu da ćemo vijećati — šapne tiho. Kad ga vođa Amatera pogleda upitno, riđi dječak dometne: — Samo reci tako.

— Moramo se dogovoriti — vikne Tajanstveni Ivan.

— Dogovorite se, loje već bolje. Ali požurite. Mi nećemo čekati da nam narastu brade. Ha—ha— ha—ha!

Zarobljeni su kao u mišjoj rupi, to je Tajanstve­nom Ivanu bilo jasno. Ukikanci su držali sve konce u svojim rukama. Zatvaranje dotoka zraka bila je paklenski dobra ideja. Na taj će ih način sigurno prisiliti da se na kraju ipak predaju.

Amateri su se okupili oko Tajanstvenog Ivana i Bakrenog Petra.

Melita se stisnula uz Mirona.Odozgo su se čuli nejasni glasovi i smijeh Uki-

kanaca.A dolje — muk. Potrajalo je nekoliko trenutaka.— Zašto si rekao da ćemo vijećati? — šaptom

upita vođa Amatera.— Da dobijemo na vremenu — odgovori Bakreni

Petar.

90

— Što će nam vrijeme ako ne budemo imali kisika!

— Nešto sam drugo mislio.— Imaš ideju? — malo živne Tajanstveni Ivan.— Da. Malo prije sam rekao da prilično dobro

poznajem podzemlje. Pokušat ću pronaći nekakav izlaz.

— Ali — sjeti se Eukaliptus — sva tri smo odvodna kanala zatrpali kad smo uređivali skrovište.

— Odmaknut ćemo kamenje.— To će teško ići — reče Šmizla. — Ako nam i

uspije da ga uklonimo, kako ćemo izaći. U podzem­lju ima bezbroj hodnika... Ako mene pitate...

— Smiri se, Šmizla — prekine ga Miron. — Bakreni je rekao da poznaje podzemlje i to je dovolj­no. — Okrene se riđem dječaku i upita ga: — Zbilja, Bakreni, otkud poznaješ podzemlje? Zar si ulazio u hodnike?

— Pa... ulazio sam.— Jesi li se držao nacrta?— Kakvog nacrta?— Onog što je objavljen u “Glasu Mureseka”.— Ne znam ni za kakav nacrt. Imate li ga?Miron s jedne police dohvati bilježnicu u kojoj

pronađe isječak iz novina. Pokaže ga Bakrenom Petru. Ovaj je nekoliko trenutaka gledao papirić. Onda reče:

— Ovdje nije ucrtana ova prostorija ni tuneli koji vode iz nje.

— Naše skrovište u to vrijeme još nije bilo pronađeno. Prošle smo ga jeseni otkrili i zaposjeli.

Bakreni Petar vrati Mironu novinski isječak.— Ima u podzemlju još mnogo tunela koji tu nisu

ucrtani — reče. — Moramo nešto pokušati, zar ne?

91

— Moramo —javi se Svileni. — Ali, kad oni gore budu primijetili da je u skrovištu tišina, znat će da nešto nije u redu. Odmah će pomisliti da smo izašli na drugu stranu.

— Neka pomisle — reče Kljova. — Ne mogu znati na kojem ćemo kraju izaći.

Ugursuz ubaci:— Ali bi mogli provaliti unutra. Mogli bi razbiti

bravu na vratima i polomiti zasun, toga seja bojim.— Hm — zaklima glavom Taj anstveni Ivan — toga

se i ja bojim.Opet je zavladala tišina. Bakalar se nakašlje i

isturi kokošja prsa.— Idite vi — reče — a ja ću ostati i zavaravati ih.

Stalno ću im nešto govoriti, znam već što ću. Tako će oni misliti da smo svi unutra.

Njegov debeli prijatelj pogleda ga zadivljeno i odmah stade uza nj.

— Ostajem i ja s mršavkom! — reče odlučno.— Kako ćete poslije izaći? — pitao je Šmizla. — Ne

znate put kroz podzemlje.— Nekako ćemo se snaći. Pa neće valjda cijelu

noć stražariti na izlazu.— Oni neće, ali hoće onaj kamen, u tome je stvar.

To je još gore, jer s kamenom ne možeš pregovarati.Melita podiže dva prsta kao daje u školi i reče:— A ako zatvore ventilaciju?Bakalar i Slanina se pogledaše. To bi bilo prilično

neugodno, da. Tada Tajanstveni Ivan stavi ruku Bakalaru na rame i reče:

— To što ste htjeli učiniti doista je lijepo. Ali neće biti tako. Pođite s ostalima, a ja ću ostati ovdje.

— Kad izađemo ja ću se vratiti po tebe — reče Bakreni Petar. — Dotle ćeš moći izdržati, čak ako i prekinu dovod zraka.

92

Iz prostorije su se odvajala tri tunela, ali su sva tri bila zatrpana kamenjem. Dječaci im priđoše i pokušaše raščistiti kamenje, ali se ono zbog duga stajanja i težine tako usjeklo u zemlju i zaglavilo da se činilo kao daje povezano žbukom.

Bakreni Petar je promatrao sva tri zatrpana odvojka i nešto razmišljao. Tada priđe onome ispred kojega je stajala vitrina s kamenim sjekirama. Iz­vuče najveći kamen i odloži ga na stranu. I ostali su mu pomagali. Uskoro iz tunela osjetiše strujanje hladnog zraka. Otvor je već bio toliko proširen da se u njega lako moglo uvući. Bakreni Petar otrese zemlju s ruku.

— Idemo! — reče i zakorači u mrak.Ulazili su za riđim dječakom jedno po jedno.

Posljednji su se uvukli Bakalar i Slanina.— Ti nam, debeli, čuvaj leđa. Ako netko i naiđe,

s tobom se sigurno neće moći mimoići.— A ako bi mu to ipak uspjelo — odmah dočeka

Slanina — tebe bi pregazio i ne osjetivši daje prešao preko širo tog Bakalara.

Gazili su kroz dubok mrak. Svjetla uljanica nisu se probijala dalje od ulaza u tunel. Iz skrovišta se još čuo razgovor Tajanstvenog Ivana s Ukikancima.

— Jeste li se dogovorili?— Još nismo — odgovorio je Tajanstveni Ivan.— Požurite! Izgubit ćemo strpljenje, znate što vas

onda čeka.Čuo se i Dingov glas:— Jedva čekam da nekima među vama pokažem

kako zec ide uz brdo!Povorka se u međuvremenu probijala podzem­

nim hodnikom. Nekoliko su puta naišli na zarušene zidove, pa su morali raščišćavati zemlju i kamenje. Taj posao je uglavnom obavljao Bakreni Petar jer je

93

bio na čelu kolone. Prolaz je bio tako tijesan da uz njega još netko ne bi ni mogao stati.

Na svu sreću nekoliko je dječaka kod sebe imalo džepne baterijske lampe. Miron je svoju odmah predao Bakrenom Petru jer je njemu bila najpotreb­nija. Tlo kojim su se sada kretali bilo je muljevito, a povremeno su nailazili i na lokve vode, koja se pri svjetlu baterijskih lampi činila tamna poput prego­rjelog ulja. Obuća je svima bila mokra, ali za to nitko sada nije mario.

Bakreni Petar je bio krupan dječak i jedva se provlačio kroz uski tunel. Slijedio ga je Miron, a odmah iza njega, držeći mu se za košulju, šljapkala je Melita. Iza njih su u koloni jedan po jedan išli i ostali. Zadnji je bio Slanina. Dahtao je i posrtao i stalno nešto gunđao na račun uskih hodnika.

Nakon nekog vremena naišli su na stubište koje se spuštalo još mze u podzemlje.

— Hm — mrmljao je riđi dječak — čini mi se da ovuda još nisam prolazio.

Ove riječi kod Mirona izazvaše osjećaj tjeskobe. Ako Bakreni Petar nije ovuda prolazio, to znači da se kreću sasvim nepoznatim prolazima u kojima nisu bili ni mureseški novinari, jer je Bakreni malo prije rekao da ovaj dio podzemlja nije ucrtan na slici iz novina. A to nije djelovalo nimalo ohrabrujuće.

Spustili su se niz osam stepenica i opet se našli naravnom, ali u veoma niskom hodniku. Najednom se mjestu svod tako spuštao da je Bakreni Petar morao leći i provući se ispod njega. Tako su učinili i ostali. Slanina je pri tome imao znatnih neprilika. Jedan dio tijela jedva je uspio provući ispod niskog zasvođa.

Melita se držala dosta hrabro. Haljinica joj je bila mokra i zaprljana, ali se ona u ovoj prilici nije

94

obazirala na to. Samo je pazila da ne ispusti Miro- novu košulju.

Svod se malo izdigao, ali je i sada bio tako nizak da su se mogli kretati samo na koljenima i pomoću ruku. Ovo na sreću nije potrajalo dugo. Skrenuli su ulijevo i ušli u dosta širok hodnik, koji je bio i znatno viši od prethodnoga. Uspravili su se i hodali nor­malnim korakom. Zidovi i polukružni svod bili su ozidani krupnim opekama i blokovima kamenja, a dno hodnika popločeno ravnim kamenom. Na nekim su mjestima ipak nailazili na vlažan pijesak i blato.

Opet su pred sobom ugledali stepenice. Uspeli su se uz njih i tapkajući nastavili put. Bilo je prilično hladno. Svaka bi izgovorena riječ odzvanjala kao u bačvi. No govorilo se uglavnom malo.

Netko vrisne. Odmah potom začuje se tupi pad.Kolona stane.— Tko je vrisnuo? — zapita oštro Bakreni Petar i

u trenu se okrene.Melita se uplašeno pribila uz Mirona. Iza nje je u

pijesku ležao Svileni.— Što se dogodilo, Svileni? — pitao je Miron.— Ne—ne znam... — mucao je Svileni iz pijeska.

— Nešto je... skočilo na mene...Siroti dječak pretvorio se u gomilu straha. Prile­

gao je i dahtao poput guštera. Nije se usudio ni trepnuti. Samo su mu se oči krijesile i molećivo gledale Mirona očekujući pomoć.

— Što je skočilo na tebe? — pitao je Bakreni Petar.

— Ne znam — protisne Svileni. — Čim sam stao na pijesak, a ono — hop! Posred lica!

— A gdje je sa da?— Tu je negdje...— Jesi li ozlijeđen?

95

— Mislim da nisam.— No, a sada ustani — reče Miron i dodade mu

ruku. — Dokle misliš ležati u tom pijesku?Kad je Svileni ustao, ispod njega iskoči krupna

žaba. Miron se nasmije i šutne je.— Ona je skočila na tebe — reče Svilenom. —

Zašto odmah vrištiš?Svileni je otresao pijesak s hlača. Reče postiđeno:— Kao da ti ne bi vrištao daje na tebe skočila.Stigli su do mjesta na kojemu se hodnik granao

u dva smjera.Jedan od odvojaka — vidjelo se to pri snopu

svjetla baterijske lampe — bio je zazidan pregrad­nim zidom. Nije im preostalo drugo nego poći drugim odvojkom. Bio je potpuno suh, ali je pod njihovim koracima čudno odzvanjao, kao da se pod njim nalazi šupljina. Nakon desetak koraka naišli su na dva velika kamena uzidana u pobočne zidove, koji su toliko suzili prolaz da se Bakreni Petar jedva provukao između njih. Iza njega se provukao Miron, pa Melita. Napravili su još nekoliko koraka, a onda se djevojčica tiho nasmije. Miron je pogleda iznenađeno.

— Čemu se smiješ?— Tako, ničemu, nešto sam pomislila — reče

Melita uvukavši ramena, ali se i dalje smijuckala.— Što si pomislila?— Mislim da Slanina neće moći proći između ona

dva kamena, to sam pomislila.Odmah potom s repa kolone netko uzvikne da

stanu. Bio je to Bakalar. Vikao je:— Slanina se zaglavio!— Što sam ja rekla, a! — priklopi Melita.— Pomozi mu da se izvuče! — vikne Miron.

96

Bakalar je to već pokušavao. Iz sve snage je potezao debelog dječaka.

— Nisi u stanju nositi tu svoju debelu mješinu!— govorio je pritom dašćući. — Uvuci trbuh ako ne želiš da ti iščupam ruku!

— Samo vuci, Baki, ne boj se za moju ruku— stenjao je Slanina.

— Hej! — vikne Bakalar. — Što si me stisnuo toliko! Slomit ćeš mi zapešće.

— Za svaki slučaj, Baki —ječao je debeli dječak.— Za koji slučaj, vraže debeli?— Za slučaj da ti padne na pamet da me ostaviš

u ovom procjepu, haringo osušena. Zadržao bih i tebe da mi praviš društvo. Jer ti si moj prijatelj, Baki... hej! Pazi kako vučeš!

Kljova se ugura do Bakalara i povukoše zajednič­ki. Slanina bolno jekne i izvali se između kamenja. Na kamenu je ostao komad košulje.

— Spasio sam ti život, debeli — ushićeno je govorio Bakalar.

— I svoj si. Da me nisi izvukao ostao bi i ti sa mnom, budi siguran u to.

Bakreni Petar je poveo kolonu dalje. U desnoj ruci je držao džepnu lampu, a lijevom se oslanjao o zidnu stijenu.

— Sada je sve u redu — reče kao za sebe.— Po čemu znaš? — zapita Miron i približi mu se.— Po ovom izbočenom kamenu. Još četrnaest

kamenova i skrenut ćemo ulijevo. Tada ćemo ugle­dati izlaz.

— Kako sve to znaš? Jesi li već bio ovdje?— Jesam — uzdahne Bakreni Petar.Naišli su na raskrižje i skrenuli lijevo. U dubini

hodnika ugledali su rešetke, a kroz njih namreškanu površinu Varde.

97

— Kako ćemo ih otvoriti? — zapita Miron kad su se približili rešetkastim vratima. — Sigurno su zaključana.

— Vikat ćemo —- reče Melita.— Nema potrebe da vičemo — umiri ih Bakreni

Petar. — Ja imam ključ. Kad sam prvi put ulazio, ključ je bio u bravi s unutarnje strane vrata.

Uskoro su se svi izvukli na čistinu kod Vodenih vrata. Sunce je već bilo zašlo.

Bili su u prilično jadnom stanju. Ipak se na svakom licu vidjelo zadovoljstvo. Slanina se iskobeljao pos­ljednji. Prednji dio košulje bio mu je jednostavno istrgnut. Zadovoljno je huknuo i svalio se u travu.

— Hoćeš li se vratiti po Tajanstvenog Ivana? — pitao je Šmizla Bakrenog Petra.

— Poći ću i ja s tobom, Bakreni — spremno se ponudi Sedmodlaki.

— Bakreni, ako treba, tu sam i ja — reče Miron.— Ne treba. Nećemo ići po Tajanstvenog.Svi ga pogledaše iznenađeno. Riđi dječak se

nasmiješi, tako da su mu se sve pjegice skupile oko nosa.

— Malo ćemo zapržiti čorbu, tim Ukikancima — reče.

— Kako?— Opkolit ćemo ih i osloboditi Tajanstvenog

Ivana. Usput ćemo im se odužiti, ali s ponešto kamata.

— Tako je? — zagrajaše oni oko njega. — Bravo, Bakreni!

-— To si odlično smislio!Miron reče Meliti:— Ti bi sada trebala poći kući. Možda neće biti

ugodno, znaš... tamo kod skrovišta.

98

— Išla bih i ja — molila je djevojčica. — Neću vam smetati.

Miron slegne ramenima i reče: — Kako hoćeš. Ali mislim da to nije za žene.

U parku se mrak već sasvim zgusnuo. Amateri su, šuljajući se, prošli kraj staroga nogometnog igrališta i uputili se prema skrovištu.

DESETO POGLAVLJE

OBRAČUN U PARKU DOGODILA SE NESREĆA

AMATERI I UKIKANCI PLAČU HOĆE LI KOLA HITNE POMOĆI STIĆI NA

VRIJEME

— “Faustina senior, žena cara Antonina!” Tajanstveni Ivan hitro priskoči vratima. Prije

nego što ih je otvorio upita:— Jesi li to ti, Melita?— Da, ja sam!— Sama si?— Sama sam, Tajanstveni. Otvaraj, brzo!Vođa mureseških Amatera otvori željezna vrata.

Tu je stajala Melita i toptala nogama od nestrp­ljenja.

— Trči gore, Tajanstveni! Napali smo likikance! Tajanstveni Ivan zagrabi uza stube, ali se onda

vrati i zaključa vrata. Ključ gume u džep.— Tko je podigao kamen s ulaza? — pitao je

grabeći uza stepenice.— Bakreni Petar. Mene je poslao da te pozovem. Svjetlost uličnih svjetiljaka dopirala je u ovaj dio

parka. Tajanstveni Ivan iskoči iz ulaznog rova i jednim pogledom obuhvati poprište bitke.

U grmlju nedaleko ulaza ugledao je Mirona. Borio se s dvojicom. Borio se zapravo s jednim, sa Žučom, a onaj drugi mu se prikrpeljio na leđa i nastojao doći do njegove kose. Taj drugi bio je Dingo.

Znao je Tajanstveni Ivan da će Miron izaći na kraj s ovom dvojicom. Zato pogleda na dmgu stranu. Tu su se vodile pojedinačne borbe “jedan na jednoga”,

100

ali je malo dalje bila veća grupa. Bakreni Petar se hrvao s trojicom Ukikanaca. Među njima bio je i Sfinga, njihov voda, veoma vješt u hrvanju i šaka- nju. Bakrenom je pomoć bila najpotrebnija pa Tajan­stveni Ivan pohrli k njemu.

— Ne daj se, Bakreni, dolazim! — viknuo je.Istodobno primijeti Trostrukog Joju kako se

prikrada k Mironu. Pomisli da će Miron sada biti u teškom položaju i okrene se da odbije napad Tros­trukog Joje. Dingo je i sada poput naprtnjače visio na Mironovim leđima. Tada se dogodi nešto što voda Amatera nije očekivao. Trostruki Joj a prilijepi Din­gu takvu ćušku, da je ovaj naprosto spuznuo s Mironovih leđa. U djeliću sekunde Tajanstveni Ivan pomisli da dugački Joj a vjerojatno neće položiti popravni iz matematike. Ali u njemu još kuca srce poštenog Amatera, pomisli zatim i nasmiješi se zadovoljno.

— Evo me, Bakreni! — vikne vođa Amatera još jednom i usput obori Ukikanca koji mu se ispriječio na putu.

Bakreni Petar se naslonio na kamen koji je do maločas bio navaljen na ulazu i odbijao napade trojice protivnika. Sfinga mu se prikradao s leđa. Tajanstveni Ivan se sruči na njega kao gladna godina. Obojica padoše u grmlje. Za nekoliko trenu­taka vođa Amatera ustade i priskoči Bakrenom Petru da mu pomogne protiv one dvojice. Ali riđi dječak reče kratko:

— Pomozi Liptusu!Eukaliptus je bio u neugodnom položaju. Uki-

kanac ga je pritisnuo na zemlju i kleknuo mu na leđa, neprestano govoreći:

— Predaj se! Gotov si!

101

Mršavi dječak se nije predavao. Stenjao je i pokušavao se izvući ispod svoga protivnika. Tajan­stveni Ivan gaje ubrzo oslobodio neželjenog tereta.

Bakalar i Slanina bili su leđima oslonjeni jedan o drugog i odbijali napade Ukikanaca. Tajanstveni Ivan je upravo čuo kako Bakalar, osvrnuvši se preko ramena, govori svome prijatelju:

— Ne naslanjaj se toliko, vraže debeli! Srušit ćeš me ti, a ne Ukikanci!

— Zar sam se naslonio na nešto ili nekoga? — odvrati Slanina. — Oprosti, Baki, nisam znao.

I ostali su se borili junački. Tko danas pobijedi pripast će mu skrovište, to je svima bilo jasno. I Sedmodlaki i Razbarušeni su bili srčani momci. Nisu imali stalne protivnike, ali su priskakali tamo gdje je njihova pomoć bila potrebna. Melita je trčkara­la od grupe do grupe i bodrila Amatere.

Ishod bitke bio je sasvim neizvjestan.Šmizla je privremeno izbačen iz borbe. Uzmičući

pred Motorkom uvalio se u koprive. A bio je bez košulje. Tajanstveni Ivan se odmah uhvati u koštac s brzonogim Ukikancem.

Sličnih je okršaja između ove dvije grupe bilo i prije. Bili su suparnici, ali se ne bi moglo reći da su bili neprijatelji. Poneka ogrebotina ili modrica obično bi ostajale kao posljedica njihova razračunavanja. I to je uglavnom bilo sve. Narednih bi se dana viđali u školi ili na ulici, gledali se malo ispod oka, ali bi se ipak pozdravljali i razgovarali.

Izgledalo je da su Amateri sada nadomak pobjedi.Tada se dogodi nesreća.Poslije su neki od Amatera bili skloni tvrdnji daje

Sfinga gurnuo kamen na Bakrenog Petra, ali je Tajanstveni Ivan branio ukikanskog vodu tvrdeći da je svojim očima vidio što se dogodilo.

102

Bakreni Petar je u jednom trenutku zakoračio i tako se odmaknuo od kamena na koji je bio naslo­njen. Tada se pokliznuo na granu i pao, a kamen se prevalio na dječakovo rame i vrat.

Riđi dječak je samo jeknuo.Sfingaje bio najbliži Bakrenom Petru. Odmah je

pograbio kamen u namjeri da ga oslobodi, ali je kamen bio pretežak. Priskočili su Tajanstveni Ivan i Trostruki Joj a i pomogli odmaknuti kamen s unesrećenog dječaka.

Sve su borbe odmah bile prekinute. Miron i Melita su klekli kraj Bakrenog Petra. I Ukikanci i Amateri, zanijemjeli od straha, natisnuli su se oko njih.

Melita zaplače.Miron pažljivo namjesti glavu Bakrenog Petra u

svoje krilo. Riđi dječak je toliko problijedio daje to bilo strašno i pogledati. Samo su mu se pjegice nekako stravično tamnjele na licu.

— Melita — reče Miron tutnuvši joj u ruku komad sitnog novca — trči u javnu govornicu i zovi hitnu pomoć! Brzo! Bakrenom je vrlo loše.

Djevojčica plačući otrči kroz park.— Bakreni... — govorio je Miron između jecaja,

brišući suze.— Bakreni... Bakreni...Samo je to govorio.Glupavi Štef skine košulju i podmjesti je pod vrat

ranjenog dječaka.— Nitko... nije gurnuo... kamen... — proštenje

Bakreni Petar. — Sam se... prevalio na mene...Iz rane na vratu tekla je krv i slijevala se niz crnu

kožnatu jaknu na Štefovu košulju.Eukaliptus je pokrio oči dlanovima i plakao.I Sfingaje plakao i šakama stiskao sljepoočice.

103

Plakali su zapravo svi osim Bakrenog Petra.— Bakreni... — mucao je Miron — reci nešto...

Bakreni...Dječak nije otvarao oči. Između suhih usana čule

su se nepovezane riječi.— Omot bacio u vodu... u Vardu... možda sam

pogriješio... ja ću biti dječak... kao i vi... dobar...— Bakreni, ti jesi dobar dječak!Ranjenik s mukom rasklopi vjeđe i blijedo se

osmjehne. S puno topline i zahvalnosti pogleda Mirona.

— Hvala ti... Mirone... ti si moj prijatelj... najbo­lji...

Miron se zagrcne.Bakreni Petar opet sklopi oči. Otvori usta i šumno

udahne. Zatim se nije čulo ništa. Činilo se darani Pirile vi«P np Hiftp Dippapi nlrn m*prfQ cn črnrpali--- ------- -------- --- —---------------------------------------* ^

Tajanstveni Ivan je bio očajan. Priđe Motorki i povuče ga za rukav.

— Trči i ti po hitnu pomoć! — reče tiho. Motorka odjuri u mrak poput vihora.Začuje se sirena kola hitne pomoći.— Bakreni... probudi se... — plakao je Miron. —

Stiže hitna pomoć... odvest će te u bolnicu i sve će biti dobro...

Na ove riječi tijelom Bakrenog Petra prođe lagan drhtaj. Podigne glavu i širom otvori oči.

— Ne! — reče uplašeno. — Nikako u bolnicu... ja ne smijem...

— Zašto, Bakreni?— Ne u bolnicu! Mirone... obećaj mi...Glava mu klone u Mironovo krilo.Bolnička kola su se zaustavila na stazi kraj

šipražja. Iz njih su izašli bolničari s nosilima.

104

JEDANAESTO POGLAVLJE

ŠTO JE UZNEMIRILO LABORANTICU UZBUNA U BOLNICI

BOLESNIK IZ SOBE BROJ 6 JE NESTAO NOVINAR "GLASA MURESEKA'

POSTAVLJA PITANJA

U laboratoriju mureseške bolnice laborantica je izoštrila sliku na mikroskopu i zagledala se u razma- zanu mrlju krvi na stakalcu. U vidnom polju je ugledala crvena krvna zrnca... ali, stoje to? Nešto ju je presjeklo i koljena su joj se počela tresti.

— Ne, ne, to nije moguće! — mrmljala je sve više pritiskajući oko na okular. —To je potpuno nemo­guće!

Podigne glavu s mikroskopa i uzbuđeno vikne:— Gospodine viši laborante! Molim vas, dođite

odmah!Viši laborant iznenađeno pogleda svoju surad­

nicu. Bila je blijeda i gledala ga širom otvorenih očiju.

— Što vas je toliko uzbudilo, kolegice? — Viši laborant priđe k njezinu stolu.

— Pogledajte ovo! — promuca laborantica poka­zujući rukom mikroskop. Ustala je i odmicala se od svog radnog stola kao da će svakog časa na njemu nešto eksplodirati.

Viši laborant sjedne na njezinu stolicu i pogleda kroz okular.

— To je nemoguće! — uzvikne sada i on. — To je potpuno nemoguće!

Izvuče iz mikroskopa stakalce s razmazanom mrljom krvi i zagleda se u nj. Onda ga ponovno namjesti i pogleda još jednom.

— Neuobičajeno malo crvenih krvnih zrnaca, ispod svakog minimuma! U vidnom polju je samo nekoliko eritrocita! Razumijete li vi to?

106

— Ne razumijem — reče laborantica. — A uz to, nisu ni slični. Jedna su okrugla, druga zvjezdolika, treća imaju oblik trokuta.

— Pa ova zelena primjesa... ništa ne razumijem. Zovite doktora! Smjesta ga zovite!

Laborantica otrči i ubrzo se pojavi s liječnikom.— Što vam je opet? — negodovao je liječnik. — Zar

me za svaku sitnicu morate uznemiravati!— Ovo nije sitnica, doktore — primijeti laboran­

tica.— Nego?— Veoma krupna stvar, doktore — dometne viši

laborant. — Pogledajte kakav uzorak krvi imamo!Liječnik se nagne nad mikroskop. Izgledalo je kao

da se prilijepio za okular.— Nemoguće! — mrmljao je. — Potpuno nemo­

guće! Broj, oblik! I ova zelena primjesa!I on izvuče stakalce iz mikroskopa i stade ga

pažljivo razgledati. Zatim podiže glavu i zagleda se u laboranticu i višeg laboranta kao da su s Marsa pali.

— Ej! — trgne se odjednom. — Što se to ovdje događa, molim vas! Što je ovo?

Gurne pred njih stakalce, našto se ono dvoje povukoše korak unatrag.

— Krv...— Ma nemojte reći! Dajte novi uzorak iz iste

bočice! Odmah!Laborantica sa stola uzme bočicu na kojoj je

pisalo “Bakreni Petar”. Držalajuje tako pažljivo kao daje unutra nitroglicerin. Jednu kapljicu oprezno spusti na čisto stakalce i razmaže je. Liječnik umet- ne stakalce u mikroskop i opet se nagne nad okular.

— Isto, sasvim isto kao i ranije! — govorio je. — Tako malo eritrocita! Pa ti oblici i zelena primjesa! Medicinski apsolutno neprihvatljivo!

107

— Ja mislim... — poče laborantica i zbunjeno pogleda laboranta. Zatim još zbunjenije pogleda liječnika. — Ja mislim... oh, Bože!

Liječnik je dugim koracima šetao kraj stola. Zaustavi se i pogleda ono dvoje.

— No, recite napokon što mislite! — reče razdraženo.

— Mislim — šapne laborantica sva crvena od uzbuđenja — da to nije ljudska krv... a jest, ja sam je uzela od dječaka.

— Gdje je bolesnik kojemu ste uzeli ovu krv? — pitao je liječnik.

— Na traumatološkom odjelu, u sobi broj 6.— Kako se zove?Laborantica brzo pogleda natpis na bočici.— Bakreni Petar.Doktor je pogleda strogo — Kako?— Pa... ovaj. Bakreni Petar. Pod tim su ga ime­

nom prijavili u prijamnom uredu.— Tko gaje prijavio?— Neki dječaci, njegovi prijatelji.— Dijagnoza?— Otvorena rana na vratu i nagnječenje ramena

i prsnog koša. Upravo će mu dati transfuziju, čekaju samo naš nalaz.

— Ne, zaboga! —vikne doktor i izleti iz laboratorija.Dugim koracima uputio se prema traumato­

loškom odj elu. Sa suprotnog kraj a hodnika bolničar­ka mu je trčala u susret.

— Doktore — gotovo je vikala — dođite odmah u šesticu. Nešto se dogodilo.

— Tamo sam i pošao. Što se dogodilo?— Nestao je jedan bolesnik...— Pa što ću ja tamo, ako je on nestao! — reče i

produži, ali se onda zaustavi kao da se sudario s nečim nevidljivim. — Što ste rekli? Tko je nestao?

108

— Neki dječak. Dovezli su ga prije pol sata. Prijavljen je pod imenom Bakreni Petar.

— Kako je nestao, sestro? Vi ste odgovorni za bolesnike!

Bolničarka je pocrvenjela i oborila glavu. Liječnik upita malo blažim glasom: — Jeste li razgovarali s pacijentima iz šestice?

— Jesam, doktore. Vidjeli su da je izašao u hodnik. Više se nije vratio u sobu.

— Možda je...— Nije, doktore. Pogledala sam u nužnik, i u

kupaonicu, i čajnu kuhinju. Nema ga nigdje.— Kako je dopremljen ovamo?— Našim kolima hitne pomoći.— Je li vozač još tu?— Mislim da jest. Odmah ću pogledati.— Pogledajte i dovedite ga!Bolničarka se ubrzo vratila s vozačom. Ovaj je

ispričao liječniku ono što je znao. A znao je samo da je dječak nastradao u parku i da ga je on dovezao.

— Dakle — reče liječnik — dječaci su se igrali i jedan je od njih nastradao? Puno ste mi pomogli, nema što!

— Koliko sam znao, doktore. Na dječaka se prevalio kamen. Tako su mi rekli.

— Uh, lijepo! — othukne liječnik. — Sve ljepše od ljepšega! Sestro, javite u policijsku postaju da netko dođe! Pozovite istražitelja! Odmah!

— Ali, doktore — oprezno će bolničarka — devet sati je...

— Probudite ga! Odmah, rekao sam!Bolničarka otrči niz hodnik.— Doktore... — pozove vozač.— Molim?

109

— Dječaci su dolje u čekaonici.— Koji dječaci? Sada nemam vremena, neka ih

pregleda netko drugi!— Prijatelji toga koji je nestao.— Pa što ne kažete, čovječe! Zovite ih! Dovedite ih

odmah!— Mnogo ih je, doktore. Oko dvadeset.— Onda ću ja sići.Spustio se pomoćnim stubištem u čekaonicu. Tu

su stajali Amateri i Ukikanci. Samo Melita nije bila među njima. Otišla je javiti mami da će Miron doći nešto kasnije.

— Dječaci — poče liječnik malo sabranije — kako se zove vaš prijatelj koji je malo prije dovežen kolima hitne pomoći?

— Bakreni Petar — reče Tajanstveni Ivan. — Kako mu ie?

— Recite njegovo ime i prezime! — Liječnik malo pooštri glas. — I adresu!

— Ne znamo njegovu adresu.— A ime?— Ne znamo ni ime. Svi članovi Amatera uglav­

nom imaju nadimke.Liječnik udari šakom o dlan i procijedi: — No,

lijepo! Sve ljepše od ljepšega!U čekaonicu uđu dva policajca, a odmah iza njih

istražitelj. Dječaci su zapanjeno gledali što se zbiva. Liječnik je pridošlice poveo na prvi kat.

Vrata se opet otvore. Ušao je mladić s fotograf­skim aparatom.

— Oprostite, ja sam iz “Glasa Mureseka” — reče namještajući fotografski aparat. — Istražitelj mije javio da ste ga zvali, pa sam došao i ja. Za našu stalnu rubriku...

110

— Nemojte sada, molim vas — reče liječnik sa stubišta.

— Oprostite, ali u interesu javnosti, znate, ja moram saznati što se ovdje događa. Čim ste zvali istražitelja znači da ima nešto krupno. Naši čita­telji...

— Neka pričekaju. Kasnije ću vas pozvati gore.Liječnik je nakon toga s policajcima i istražiteljem

otišao uza stubište. Mladi novinar je ostao među dječacima u čekaonici. Pogleda ih i nasmije se.

— Ja sam Kovačević, iz “Glasa Mureseka” — reče prijateljski. — Zašto ste se okupili u ovolikom broju? Da nije neka epidemija? Algebritis? Zemljopitis? Hoćemo li jednu skupnu sliku za “Glas Mureseka”?

Već je bljesnuo fotografskim aparatom. — Dakle, soldati — govorio je — zašto šutite?

— Naš prijatelj je nastradao — reče Bakalar.— O, žao mije, zaista mije žao? Ali, čekajte malo,

pa istražitelju su javili da je iz bolnice nestao jedan bolesnik, dječak...

— Nestao? — čulo se iz više grla. — Nije valjda Bakreni Petar? Dovezli su ga prije pol sata.

— Moglo bi biti da se baš o njemu radi. Kako mu je pravo ime?

— Ne znamo — reče Miron. — Prije nekoliko dana učlanio se u Amatere.

— U Amatere? Zar ste vi Amateri? O, baš mi je drago! Ja sam Kovačević, reporter iz “Glasa Murese­ka”, o, pa to sam već rekao. Nedavno sam pisao o vama i Ukikancima.

— Pisali ste da smo sklopili mir — prigovori Tajanstveni Ivan. — A nismo.

— Zar niste? Niste sklopili mir? Ili barem pri­mirje?

— Nije to bio ni mir ni primirje.

111

— Baš mi je žao? A članak je izazvao prilično zanimanje. No, Ukikanci su me izgleda malo ob­manuti. Pa morao sam nešto napisati za svoju rubriku, toga dana nisam imao drugog materijala. Morao sam malo i izmisliti, nadam se da se ne ljutite na mene. I drugi novinari rade tako ponekad. Ali na kraju nije loše da se za vas čuje u novinama. Tako je našim čitateljima postalo dostupno... oprostite, a kako je došlo do nesreće?

Dječaci mu ispričaše. Novinar je sve bilježio u svoju bilježnicu.

—A recite mi još — ubaci Kovačević ne prestajući pisati — nije ti netko gurnuo taj kamen, netko od Ukikanaca?

— Ne, ni govora! — zaniječe Tajanstveni Ivan odlučno. —Jamčim da nije! Bio sam blizu i sve vidio. Kamen se sam prevalio na njega, kad se Bakreni

,*--------1 i ~U"UL111C11CV11UDD 1 pOJtVlIZ/HUlU.T Ti»~i1 J iČJJtVllVctiiVi CDUL prvi pilw3lVU^lll 1pokušati podići kamen.

— To mije drago čuti — klimao je novinar glavom i smiješio se. — Zaista mije drago. Pribilježit ćemo to. Lijepo je kada u trenucima nesreće protivnici pomažu jedni drugima. Daje toga više, barem!

Bolničarka s vrha stepeništa pozove novinara da dođe gore.

— Zdravo, dječaci! — vikne Kovačević penjući se uza stube. — Drago mi je da ste se pomiriti. Nadam se da će s vašim prijateljem biti sve u redu. Vidjet ćemo se još! Pročitajte sutrašnji “Glas Mureseka”!

112

DVANAESTO POGLAVLJE

SENZACIONALNI ČLANAK U GLASU MURESEKA' ISTRAŽITELJ OTVARA ISTRAGU

ZABRINUTI RODITELJI MOŽE LI POVEĆALO S BATERIJSKE LAMPE

ZAMIJENITI MIKROSKOP DOVITLJIVI TRGOVAC

Sutradan je u jutarnjem izdanju “Glasa Murese- ka” objavljen članak o događajima u mureseškoj bolnici.

Novinar Kovačević pisao je o nesreći u parku i uzbuni do koje je došlo kada je u laboratoriju utvrđen neobičan sastav krvi unesrećenog dječaka, a odmah potom i njegov nestanak. Obavijestio je javnost da je sa svime odmah upoznat Istražni centar i da je organizirana potraga za nestalim dječakom. Na kraju je zamolio sve one koji nešto saznaju o Bakrenom Petru da se jave redakciji ili policijskoj postaji radi davanja podataka.

Prvorazrednu senzaciju izazvala je izjava šefa odjela za analizu krvi, prema kojoj je utvrđeno da krv ne pripada ljudskom biću.

“Glas Mureseka” bio je jednostavno razgrabljen. Građani su se tiskali pred kioscima kako bi došli do novina. Neki su kupovali i po više primjeraka toga izdanja i slali ih svojim rođacima u unutrašnjost, kako bi im pokazali kakve se krupne stvari događaju u njihovu gradu.

Pisac ove priče uspio je u redakcijskoj arhivi doći do jednog primjerka toga izdanja pomoću gospođice Irme, arhivarke, kojoj i ovom prilikom zahvaljuje na susretljivosti. Ujedno na ovaj način izvršava i obeća­nje da će njezino ime biti spomenuto u knjizi. Tako smo, dakle, zahvaljujući gospođici Irmi, arhivarki,

113

bili u mogućnosti članak novinara Kovačevića pres­likati, pa ga sada donosimo u cijelosti.

Istoga jutra istražitelj je s grupom stručnjaka otišao u park na mjesto na kojemu se vodila bitka između Amatera i Ukikanaca. Na travi i na kamenu koji je pritisnuo širo tog dječaka bilo je još sasušene krvi. Pažljivo su je ostrugali i odnijeli na ispitivanje. Bila je istog sastava kao i ona u bočici - zvjezdolika, okrugla i trokutasta crvena krvna zrnca sa zelenom primjesom.

Saslušani su svi dječaci koji su bilo što znali o Bakrenom Petru. Istražitelj ih je pitao kako je dječak izgledao, što je govorio, kako se ponašao. Svi su o njemu rekli najljepše. Jedan je slikar na temelju opisa koji su mu dali izradio sliku Bakrenog Petra, koju je istražitelj namjeravao objaviti u večernjem izdanju “Glasa Mureseka”.

T/-'t v* o rir-J 4-rtl-S i/-« ■% ■* i -« T-* ili i »>-<-iT-. ili n̂ ,i ̂ »JV. Cl OVUJU Ulij UZ^l HUCI |J1 lUlljuz,lU 5VC UHU

što mu se činilo važnim, a ono što mu je izgledalo neobičnim podvukao je crvenom olovkom. Tu je bilo podvučeno:

1. 'Bakreni Petar je izjavio Pa nema roditelje

2. odfučnoje odhio Papa jedan dječakjhdiron)prati kući, iako je Baš topa dječaka prihvatio kao svoga najBoljep prijatelja

3. nije htio pojesti komadić torte, već ju je, /jadom, odtožio podklupu

4. pokazao je vehi/j strah kudsu mu, već ranjenom, priopćili da ćepa otpremiti u boinicu.

114

Toga prijepodneva jedna je žena u bolnicu dovela dječaka od desetak godina i zamolila da mu hitno pregledaju krv.

— Ali zašto? — pitao je liječnik. — Dječak uopće ne izgleda bolestan.

— Samo vi pregledajte — govorila je uplašena majka. —Želim biti sigurna da muje krv dobra. Znate, on se u posljednje vrijeme ponaša dosta neobično.

— Od kada?— Već nekoliko dana, a posebno od jutros.— Što ste primijetili neobično?— Pa — počela je majka skanjujući se — ima

toga...— Na primjer?Žena izvuče iz torbice papirić na kojemu je zapi­

sala sve što je primijetila na svome sinčiću. Nekoliko je trenutaka čitala. Zatim podiže glavu i reče:

— Vidite, doktore, jutros je izrazio želju da se spusti u podzemne hodnike. Zamislite, molim vas, zar to nije grozno! A inače se boji sam otići u drvarnicu po drva. Eto, to je prvo što mi se učinilo neobično. Znate, ja poznajem svoje dijete, pa me je to odmah začudilo. Nikada ranije nešto slično nije poželio. A baš sam jutros čitala u novinama daje i taj... no, kako se ono zove... Bakreni Petar, da, čitala sam da je i on volio tumarati podzemljem. Pa sam se uplašila. Takvi smo mi roditelji, za sve se brinemo. Deset godina odgajate dijete, dajete mu sve što možete, a ono odjednom poželi... no, poželi ulaziti u nekakve tunele. Ne znam jednostavno što da radim. Znate, doktore, imam knjigu “Liječnik u kući” i redovito u novinama pratim rubriku “Doktore, odgo­vorite!”, pa znam da sve što se na djetetu primijeti neobično...

115

— Nema u tome ništa neobično — pokuša je liječnik zaustaviti. — Mnogi dječaci požele nešto slično. Svi oni imaju malo pustolovnog duha.

Dječak se nezainteresirano motao po čekaonici s rukama nabijenim u džepove. Pravio je mjehure od žvakaće gume. Došao je iza majčinih leđa i opalio. Prasnulo je poput pištolja na kapsle. Žena poskoči.

— Vidite, doktore — reče — što kažete na to! On puca iza mojih leđa, jeste li čuli, puca kao daje na Divljem zapadu!

— Dječja posla, gospođo — nasmiješi se liječnik. — Morate razumjeti...

— Razumijem, doktore, ali ja sam mu majka, znate.

Poslije pucnja dječak se za svaki slučaj udaljio od majke i privjesio se na naslon čekaoničke klupe. Majka je u međuvremenu opet pogledala papirić.

— Da, evo još nešto — reče — dobro da sam to zabilježila. Danas je zatražio da mu kupim crnu kožnatu jaknu, zamislite, molim vas. A na radiju su rekli da je i onaj dječak nosio samo crne kožnate jakne. Odmah sam to dovela u vezu. Znam ja, negdje sam čitala da osobe s istim krvnim grupama i onim... kako se ono zovu... da, genima...

— Ali molim vas, gospođo, pa to ipak nije razlog, no, pa mnogi dječaci danas nose crne kožnate jakne.

— Neka samo nose, daleko im kuća! Ali, dobro, možda to i ne bi bio razlog, slažem se s vama, da nije ovog s krumpirima...

Članak novinara Kovačevića u “Glasu Mureseka od 29. lipnja 1983. godine

u

116

GLAS MURESfKA 29. vi ise

Panika u bolniciMURESEK, 29. lipnja — Si­

noć je u muresešku bolnicu kolima hitne pomoći dovežen dječak s ozljedama na vratu I desnom ramenu. Prijatelji ga poznaju pod nadimkom Bakre­ni Petar. Bio je član mureseš- kih Amatera, udruženja mladih ljubitelja starina. Prema njiho­voj izjavi dječak je zadobio oz­ljede nesretnim slučajem^.

Clm ie dooremlien u bolnicu dječaku je uzet ukorak krvi i upućen na analizu, kako bi mu se mogla dati transfuzija. Ana­liza krvi pokazala je sašvjm ne­običnu sliku, Sto je 'izazvalo uznemirenje osoblja zaposlenog u laboratoriju. U krvi Je bilo neshvatljivo malo crvenih krv­nih zrnaca, daleko ispod sva­kog minimuma. Osim toga, eri­trociti su bili nejednakih obli­ka, Sto je za medicinsku zna­nost također apsolutno nepri­hvatljivo. Bilo ih je okruglih, zvjezdastlh i trokutastih, $ ne­kom zelenom primjesom. Budu­ći da ovakva kivna zrnca i u tako nulom broju nisu nikada viđena u ljudskoj krvi, to ja izazvalo pravu zabunu među osobljem u laboratoriju. Bilo je nčito da krv ne pripada ni je­dnoj krvmjj gmoi koja je poz­nata medicini.

Sef odjela za analizu krvi re­kao nam je da je apsolutno utvrđeno da krv ne pripada ljudskom biću.

Tko je, dakle, dječak prim­ljen u bolnicu pod nadimkom Bakreni Petar?

Do prave uzbune u bolnici došlo je kada je utvrđeno da ja Bakreni Petar nestao iz bol- plce svega pola sata nakon što ie dovezen, je li holninj napustio svojom voljom ili je njegov ne­stanak djelo nepoznatih kidna- pera?

O svemu ovom je obaviješten istražni centar u Mureseku. Is­tražitelj je organizirao potragu *o nestalim dječakom. U toku današnjeg prijepodneva bit će saslušani svi dječaci koji su dolazili u dodir s Bakrenim Pe­trom. I novinari našega lista dobrovoljno su se uključili u akciju potrage. Jutros su se spustili u podzemlje starog Mu- reseka, gdje je, prema prvim izjavama Amatera, Bakreni Pe­tar volio boraviti.

Mole se svi oni koji bi mo­gli dati biio kakve podatke o nestalom dječaku da se jave u našu redakciju ili policijskoj po­staji u Mureseku.

I. Kovačevlć

— Da?— Porezao se!—A to! Odmah ćemo staviti malo joda i naprašiti...— A, ne, doktore, nije stvar u tome.— Nego? Bojite se trovanja? Što je radio kad se

porezao?— Pomagao mi je guliti krumpir. On mi često

pripomogne u kuhinji, zlatan je dječak što se toga tiče. Tako je i jutros gulio sa mnom krumpir. Onda se porezao. Iscurilo mu je malo krvi, suncu mami­nom. Ne mnogo, tek jedna kapljica, ili možda dvije. Pogledam ia tu krv. znate kako ie. roditelii odmah na' -» ' J 5 J -------- *--------sve pomišljaju. Pogledam, dakle, tu krv, krv moje krvi, razumijete i... oh, Bože, odmah me je presjeklo! Primijetim...

— Što ste primijetili?— Krvmujebilaneobična, to hoću reći. Razmažem

je na pi stu i vidim — nije baš crvena kao prije. To me je pogodilo, doktore, tu me je pogodilo. Odmah sam popila tabletu za smirenje i požurila ovamo.

Maramicom obriše suzu. Liječnik joj stavi ruku na rame i reče veoma blagim blasom:

— I što biste sada htjeli, gospođo? Da pregledamo dječaka... ili vas?

—Ne mene, zaboga—pogleda ga žena iznenađeno — nego moga dječaka! Da mu pregledate krv, to sam rekla čim sam došla. Htjela bih znati koliko on ima u krvi tih eritrocita i jesu li onakvi kakvi bi trebali biti. Oh, Bože, valjda ih nema premalo! Samo mi to nemojte reći! I valjda nisu onako trokutasti i ši­ljasti...

—Ako mu ih vi ne zašiljite, neće nitko — progunđa liječnik tako da ga žena nije mogla čuti. Zatim odvede dječaka u laboratorij.

Krv mu je bila sasvim u redu. Nulta grupa.

118

Majka ga, blažena od sreće, ogrli i pođe s njim prema izlazu.

Usput je govorila:— Sunašce mamino, eto, sve je ispalo dobro.

Kupit će ti majčica...Sunašce mamino opali onom žvakom tako daje

sve odjeknulo u čekaonici.Za to se vrijeme pred vratima i u čekaonici

okupila veća grupa roditelja s djecom. Svi su zahtijevali da se i njihovoj djeci prebroje eritrociti.

A uskoro su to počeli tražiti i odrasli.— Molim vas — govorio je neki limar — dajte mi

potvrdu da mije krv u redu. Ja sam obrtnik i plaćam velike doprinose za zdravstveno osiguranje, a do sada nikad nisam bio kod liječnika. Imam pravo znati kakva mije krv.

—Mi ne izdajemo takve potvrde, oprostite—govorila je bolničarka u prijamnom uredu. — Ja mislim da imate dobru krv, ako je suditi po vašem izgledu.

— Samo vi mislite — nije se dao limar. — A na temelju čega to mislite, molim vas?

— Vidi se po vašem izgledu.— Ali to ne vidi moja žena, u tome je stvar.

Zamislite, jučer mije rekla da imam krv...Malo je zastao. Bolničarka ga potakne:— Kakvu?— Konjsku, do vraga, tako mije rekla! A onda je

promijenila mišljenje. Rekla je da sam mlakonja, da u mojim žilama ne teče krv nego voda, to mi je baš jutros rekla. Baš jutros, razumijete! Jučer konjsku, a jutros — mlakonja. E, nećeš sa mnom tako, mislim ja. Čekaj dok vidiš potvrdu, rekao sam joj i pošao ovamo. A, opet, tko zna... Čitao sam ono u novinama, pa sam pomislio da bi moja žena mogla imati pravo. Molim vas, pregledajte je.

119

— Koga? Vašu ženu? — nasmije se bolničarka.— Moju krv, a ne ženu, do vraga! Čuli ste vi dobro.Tako se to nastavljalo. U bolnicu su pozvani i

laboranti iz drugih medicinskih centara da pomog­nu u analizama krvi.

Zatim su ljudi navalili u knjižare. Tražili su leksikone i druge knjige iz kojih se moglo nešto saznati o sastavu krvi. A kupovali su i mikroskope. Zahtijevali su da se preko radija daju upute o rukovanju mikroskopom, o vađenju krvi i njezinu sastavu, kako bi sami mogli pregledati svoje eritro­cite.

U svojoj kući u predgrađu Mureseka jedan je umirovljenik pročitao jutarnje izdanje novina. Od­ložio ih je i zamislio se. Telefonski je nazvao trgovinu preciznih instrumenata i pitao imaju li mikroskopa. Kad su mu odgovorili da su sve rasprodali, čovjek je bijesno tresnuo slušalicu gunđajući nešto na račun slabe snabdjevenosti trgovina. Zatim se iglom boc- nuo u vrh prsta i kapljicu krvi istisnuo na stakleni podmetač za čaše. S baterijske lampe je odvrnuo staklo pomoću kojega je već više puta čitao. S takvim se povećalom nagnuo nad podmetač za čaše i zagledao u crvenu tekućinu.

Već poslije podne na ulicama Mureseka čuo se glas:

— Bakreni Petar! Evo Bakrenog Petra!Prolaznici su nagrnuli k čovjeku.— Gdje je? — pitali su.— Evo ga! Pravi Bakreni Petar za samo sto dinara!Iz torbe je izvadio bakrenu figuricu dječaka i

podigao je u vis.— Evo ga! Original Bakreni Petar za samo sto

dinara!

120

Bio je to trgovac bakrenim suvenirima. U svom je skladištu imao svu silu bakrenih figurica koje nije mogao prodati. Na sajmištima bi ih prodao po nekoliko komada, ali su mu još sve police bile pune. Sada mu se pružila prilika. Kad je pročitao jutarnje izdanje “Glasa Mureseka” sinula mu je ideja.

U dobar čas! Sve je figurice pokupio s polica i izašao na ulicu.

Toga je dana rasprodao sve zalihe.

■ H

TRINAESTO POGLAVLJE

UKIKANCI SE UKLJUČUJU U POTRAGU ISTRAŽITELJ ŽELI

POGLEDATI ČETRNAESTI KAMEN ZNAČAJNI TELEFONSKI POZIVI

OBUSTAVITE ROTACIJU ISPUSTITE SENZACIJU!

A sada da se vratimo Amaterima.Uskoro će započeti sastanak. Zakazali su ga

sinoć, za vrijeme onih dramatičnih zbivanja u mureseškoj bolnici. Situacija je odjednom postala veoma teška i svima je bilo jasno da društvu prijeti rasulo. Cijeli je grad brujio o zagonetnom dječaku i njegovu tajanstvenom nestanku iz bolnice, a sve je to opet bilo povezano s Amaterima.

Danas će se prvi put na sastanak dolaziti bez^n'nlrl -S 1---------------------------- -5iiictcjivi i iu/bumjL.

Prostor oko ulaza u skrovište pružao je žalosnu sliku. Grmlje je bilo izgaženo i polomljeno. To su bili tragovi sinoćnjeg sukoba. Osim toga jutros je tu bio istražitelj i reporteri “Glasa Mureseka” na čelu s novinarom Kovačevićem, a poslije njih su nagrnuli građani. Domišljati Šmizla je, prije opće navale, navukao poklopac na ulazni rov, tako daje skrovište, barem za većinu znatiželjnika, ipak ostalo tajna.

Dječaci su potišteno ulazili u podzemlje. Tajan­stveni Ivan je stajao kod vrata i propuštao jednog po jednog. Posljednji je došao Eukaliptus.

— Vidio sam gore Sfingu — reče.Prije bi takva vijest izazvala među Amaterima

uznemirenje i bijes, pa i strah, ali sada je sve bilo drukčije. Na Ukikance više nitko nije mislio. Svaka riječ, pa i svaka misao, bila je vezana uz Bakrenog Petra.

122

— Što hoće?—upita Tajanstveni Ivan ravnodušno.— Pitao je smije li ući. Kaže da ima nekakav

prijedlog.Nakon kratkog dogovora s ostalima Tajanstveni

Ivan reče Eukaliptusu da ga pozove.Vođa Ukikanaca sjeo je u posljednju klupu.

Dječaci su istezali vratove da ga bolje vide. Nitko od njih nije ni pomišljao da će jednom, u ovim klupa­ma, s njima sjediti i strašni Sfinga. A sada nije izgledao strašno. Skupio se u klupi poput kišne godine. Jedna svježa ogrebotina na lijevom obrazu davala mu je još skrušeniji izgled.

— Sfinga — prozove ga Tajanstveni Ivan — rekao si da nam imaš nešto predložiti.

Ukikanski vođa ustade. Bio je krupan i zdepast dječak i djelovao prilično nezgrapno.

— Imam — reče i usekne se. — Prije podne sam razgovarao sa svojim dečkima. Svi bi željeli sudjelo­vati u potrazi. Pretpostavljali smo da ćete organizi­rati potragu za Bakrenim Petrom.

— Dobro ste pretpostavljali. Danas smo se i sastali da se o svemu dogovorimo i izdamo zaduže­nja. Vaš ćemo prijedlog odmah razmotriti.

Nitko nije imao ništa protiv prijedloga. Osim Šmizle. On je uporno govorio onima oko sebe da se sigurno radi o nekakvoj podvali, da se Ukikanci žele na taj način uvući u skrovište, i tako dalje.

— Imam osamnaest momaka —- reče Sfinga kad je vidio da je prijedlog prihvaćen. — Na sve njih možete računati kao na svoje članove i izdavati im zaduženja. A rekao bih još nešto.

— Reci.— Mnogi bi se Ukikanci željeli učlaniti u Amatere.Nastade tajac. Šmizla reče tiho: — Još i to! Znao

sam ja na što oni ciljaju!

123

— A ti? — upita Tajanstveni Ivan.—'Ja bih se prvi učlanio.Zažamoriše glasovi. Neki su negodovali, neki

odobravali. Tajanstveni Ivan udari nekoliko puta po stolu i sve se opet utiša.

— Zašto ne! — reče Melita glasno. — Neka položi prisegu.

— Slažem se! — podrži je Eukaliptus. On ie uvijek glasovao za sve što bi Melita predložila.

— Siguran sam da bi se i Bakreni Petar složio.To je rekao Miron. Pri spomenu imena riđeg

dječaka sve su se glave okrenule prema praznom mjestu u klupi na kojem je Bakreni Petar jučer sjedio.

— Da glasujemo! — reče Tajanstveni Ivan. —Tko je za to da Sfingu primimo za člana?

Melita podiže ruku, zatim Eukaliptus. Pa još neki, pa svi. Osim Smizle.

— Vidio si, Sfinga — osmjehne se vođa Amatera.— Nismo zlopamtila. Uvjeti za učlanjenje su ti poznati?

— Da, ulog i prisega. Kasnije bismo unijeli i našu zajedničku imovinu. I tako više nemamo skloništa. Jučer su ga buldožerima sravnili sa zemljom.— Izašao je i na stol stavio novčić s likom cara Hadrijana. Bio je to onaj za koji su prije nekoliko dana dali rog prapovijesnog goveda. — Ovo je moj ulog. Odmah bih položio prisegu.

— Dobro, ponavljaj za mnom — prihvati Tajan­stveni Ivan i Sfinga je ponavljao za njim:

—Prisežem da ću tragati za novim arheološkim lokalitetima, da ću rovati zemlju poput krtice i svaki nađeni predmet arheološke vrijednosti donijeti u zajedničku zbirku, da nikome tko nije član Amatera

124

neću odati lozinku i naše skrovište niti bilo koje od naših iskopišta. Ako prekršim ovu zakletvu neka me stigne moćni mač Vespozijanov, neka me rimska vučica rastrgne na komadiće i neka me mamut na svojim strašnim kljovama odnese u vječiti mrak!

Kad su završili, Tajanstveni Ivan mu pruži ruku. Zatim to učiniše i ostali.

— Sada si postao naš član — reče Tajanstveni Ivan. — Ako se još neki od tvojih momaka želi učlaniti dovedi ga na sljedeći sastanak.

Nakon toga su počeli dogovori o narednim za­dacima. Najvažniji bio je potraga za Bakrenim Petrom, ali ne kao za bjeguncem već kao za prijate­ljem kojemu žele pomoći.

Usred rasprave netko zalupa na vrata. Kad su otvorili pred vratima ugledaše istražitelja.

— Smijem li ući? —■ pitao je smiješeći se.— Naravno — požuri Tajanstveni Ivan — samo

izvolite.Dječaci ga pozdraviše. Istražitelj im prijateljski

mahne rukom.— O čemu raspravljate, ako se smije znati?— Dogovaramo se kako da organiziramo potragu

za Bakrenim Petrom.— To je lijepo od vas — pohvali ih istražitelj. —

Ako što doznate javite mi, time ćete mnogo pomoći u istrazi. Budući da žurim, odmah ću reći zašto sam vas uznemirio. Ne bih želio dugo smetati...

— Uopće ne smetate!— Dobro, dobro. Evo o čemu se radi. Rekli ste mi

jutros da je Bakreni Petar, kad vas je vodio kroz podzemne hodnike, spominjao nekakav četrnaesti kamen. Biste li me htjeli odvesti do mjesta na kojemu se on nalazi?

125

— Ja znam — podiže Miron ruku. — Mogu vas odvesti.

Podiglo se više ruku.— Nema potrebe da se svi uvlačimo — reče

istražitelj i pogleda Mirona i Šmizlu. — Povedite me vas dvojica.

Ova dvojica spremno ustadoše i uđoše s is­tražiteljem u otvor iz kojega je Bakreni Petar jučer povadio kamenje.

Istražitelj je jakom svjetiljkom osvjetljavao tunel. Napredovali su prilično brzo. Plavo istražitelj evo odijelo bilo je uprljano, ali on tome nije poklanjao nikakvu pažnju. Bilo je malo problema kad su stigli do prolaza u kojemu se Slanina bio zaglavio. Tu je ostalo nekoliko dugmeta s plave istražiteljeve uni­forme.

— Ovdje bi to trebalo biti — reče Miron i zastade.Istražitelj mu se približi.— Što je rekao kad ste stigli? Pokušajte se sjetiti

njegovih riječi.— Pa... — poče Miron —ja sam stajao odmah iza

njega, Šmizla to nije ni mogao čuti. Rekao je nešto o izbočenom kamenu i da ćemo nakon četrnaest kamenova skrenuti ulijevo.

— I? Jeste li skrenuli?— Da. Tu iza ugla. Otuda se vidi izlaz kod Vodenih

vrata.— I tu ste izašlil?— Jesmo. Bakreni je imao ključ.— Imao je ključ? To mi niste rekli jutros.— Valjda smo zaboravili. Ključ zapravo nije bio

kod njega. Ležao je kod vrata, s unutarnje strane. Ali Bakreni je znao za njega, tako nam je rekao. I prije se koristio tim vratima.

Sad progovori Šmizla:

126

— Taj ključ... da vam pravo kažem, mene stalno nešto kopka u vezi s tim ključem i njegovim prijašnjim ulascima. Ja mislim...

Miron ga mune laktom pod rebra.— Što ti misliš? — pogleda ga istražitelj.— Pa, ovaj... mislim... sad sam baš zaboravio što

sam htio reći... sjetit ću se kasnije.— Da, da — promrmlja istražitelj. — Mirone,

pridrži svjetiljku i osvjetljavaj ovaj zid. Malo ću pogledati taj kamen.

Miron ga posluša. Istražitelj je dlanovima prelazio po vlažnim kamenim blokovima. Najednom mjestu zastade.

— Evo, ovaj je izbočen — reče. — I klima se.Pažljivo je izvukao kamen iz ležišta. U zidu se

ukazalo udubljenje. Istražitelj zavuče ruku do ra­mena.

— Ima li što unutra — zapita Šmizla napeto.— Nema ničega, ali čekaj... tu je nešto.Miron prinese svjetiljku sasvim blizu udublje-

nju. Istražitelj izvuče ruku. Nešto je držao među prstima.

— To je kemijska olovka — reče.Miron pogleda malo bolje. Onda se zaprepasti i

uzmakne.— Pa to je moja olovka! — reče.— Po čemu znaš? — Istražitelj ga je pažljivo

gledao u oči.— Tu je urezano slovo “M”! Znam sigurno daje

moja! Ne znam samo kako je dospjela ovamo. Mislio sam da sam je izgubio.

— Sigurno ne znaš? — upita istražitelj pomalo sumnjičavo.

— Ne znam. Već nekoliko tjedana nisam je vidio.

127

— Hm — zavrti istražit elj glavom i opet zavuće ruku u udubljenje. — Ovdje više nema ničega. Možemo se vratiti.

Namjestio je kamen u ležište, a kemijsku olovku spremio u džep. — Zadržat ću je, u interesu istrage. Kasnije ću ti je vratiti.

Kad su došli u skrovište, pozdravio se s dječacima i izašao.

Na centrali u Istražnom centru zazvoni telefon. Telefonistica podiže slušalicu, a zatm prebaci vezu i reče istražitelju:

— Opet vas zovu.— Rekao sam da ne spajate, imam pune ruke

posla. Preuzmite poruku.— Želi razgovarati s vama — ispričavala se tele­

fonistica. — Kaže daje važno.— Svi tako kažu — gunđao je istražitelj podižući

slušalicu. — A onda će reći da je odlutao psić s crvenom vrpcom oko vrata.

— Ovaj zove u vezi s nestalim dječakom.— Molim? —javi se istražitelj. Slušao je nekoliko

trenutaka, a zatim reče: — Danas je zvalo više od stotinu građana i svi su tvrdili da imaju važna obavještenja o dječaku. Ali od svega toga nije bilo ništa. Odakle zovete?... O, u tom slučaju oprostite, molim vas. Dolazim odmah!

Spustio je slušalicu i žurno pošao prema izlazu. Kad je prolazio kraj telefonske centrale reče tele­fonistici:

— Idem u Institut za eksperimentalnu fiziku kod profesora Leopolda.

Jedan sat kasnije istražitelj se vratio.— Nazovite laboratorij za analizu krvi! — rekao je

u prolazu telefonistici.

128

Kad je otvorio vrata svoga ureda telefon na njego­vu stolu već je zvonio.

— Ovdje laboratorij za analizu krvi — čuo se glas iz slušalice. — Izvolite, zvali ste nas.

— Molim šefa odjela!— Zauzet je. Sve osoblje radi na analizama.— Zovite ga!Kad se liječnik javio, istražitelj je rekao kratko:— Molim vas, doktore, dođite odmah u Istražni

centar! Ima novosti u slučaju nestalog dječaka iz vaše bolnice.

Liječnik je stigao za desetak minuta.— Jeste li ga pronašli? — pitao je s vrata.Istražitelj nije ništa odgovorio. Ponudio je dokto­

ru stolicu. Zatim je sjeo i on. Odmah je rekao:— Doktore, žao mije što ovo moram od vas tražiti.

Ali to je neophodno.— O čemu se radi?— Morate odmah osporiti rezultate nalaza krvi

onoga dječaka!— To neće ići, oprostite. Liječnička etika na bi se

nikako s time pomirila.— Morat će se pomiriti — reče istražitelj nestrp­

ljivo. — Reći ćete daje dječakova krv sasvim u redu, a do zabune daje došlo... no, već nešto izmislite. Recite da je mikroskop bio neispravan ili nešto slično.

— Ali, molim vas...— Ne vrijedi — prekide ga istražitelj ustajući.

— Odmah ću javiti novinaru “Glasa Mureseka” da dođe k vama. Dajte mu izjavu za novine.

— Znate li vi što od mene tražite! — liječnik malo povisi glas. — Ugled naše ustanove time će doći u pitanje!

— Žao mi je, doktore. Bojim se da je to jedini način da smirimo javnost. A što se tiče ugleda

129

bolnice, hm... iz koje bolesnici bježe kad im se svidi...

Posljednje su riječi djelovale na liječnika. Osjećao se nelagodno.

— Ali objasnite mi, molim vas — reče.— Sad nemam vremena. Večeras ćemo sve objas­

niti. Dođite u osam sati u Institut za eksperimen­talnu fiziku, u kabinet profesora Leopolda. Eto, to bi bilo sve.

— Javnost će sigurno tražiti ponovnu analizu — slegne liječnik ramenima. —Toga seja bojim. Krv u onoj bočici nije ljudska.

— Znam — reče istražitelj i zagleda se liječniku u oči. Zatim ponovi polako: — Znam da nije ljudska, doktore. Ali to mora ostati tajna, razumijete!

—Znate?—trgne se liječnik. —Jeste li pronašli?...— Za sada samo toliko — reče istražitelj prilazeći

telefonu. —Ali vi morate objaviti daje ta krv sasvim u redu. Stavite u drugu bočicu ljudsku krv, stavite svoju ako hoćete, ili moju. Ondaje dajte na ponovnu analizu. Krv Bakrenog Petra zaključajte u tri sefa, zaključajte je u trideset i tri sefa ako je potrebno... ili, čekajte, donesite je večeras u Institut.

— Ništa mi tu nije jasno — reče liječnik ustajući.— Večeras ćemo sve razjasniti. Do viđenja dok­

tore, i hvala na suradnji!Kad su se vrata zatvorila istražitelj podigne

slušalicu i pozove “Glas Mureseka”.— Novinara Kovačevića, molim!Odmah se javio novinar Kovačević.— Izvolite — reče. — Ima li što novo u slučaju

Bakreni Petar?— Kada izlazi večernje izdanje? — nestrpljivo je

pitao istražitelj prelazeći preko njegova pitanja.

130

— Za dva sata, možda dva i pol. Možemo još ubaciti ako ima što, samo recite.

— O čemu ste pisali za večernje izdanje? — pitao je dalje istražitelj.

— O rezultatima današnje istrage i razgovoru s dječacima.

— Obustavite rotaciju!— A, tako! — obraduje se novinar. — Zar imate

senzaciju?— Senzaciju ćemo izbaciti. Ima nešto novo. Otiđite

u laboratorij za analizu krvi. Utvrđeno je daje došlo do zabune. Krv onog dječaka je sasvim dobra. Liječnik će vam sve objasniti.

— Ali, molim vas — pobuni se novinar — to nije moguće! U interesu javnosti...

Istražitelj ga prekide:— To vam i govorim u interesu javnosti!Nakon toga spusti slušalicu i obriše znoj s čela.

131

ČETRNAESTO POGLAVLJE

SASTANAK KOD PROFESORA LEOPOLDADOGODILO SE JEDNE NOĆI U INSTITUTU

OČAJNIČKI POKUŠAJ UMIRUĆE CIVILIZACIJE

U osam sati navečer u kabinet profesora Leopol- da došli su istražitelj i šef odjela za analize krvi mureseške bolnice.

Kabinet je bio veoma prostran i opremljen naj­suvremenijim uređajima. U njemu je poznati profe­sor provodio velik dio svoga dragocjenog vremena. Tu je izvodio nevjerojatne pokuse i pisao svoje poznate članke i rasprave. Znanstveni krugovi u cijelom svijetu znali su za profesora Leopolda. Nje­gove, često puta neshvatljive tvrdnje i zaključke neki su odbacivali kao potpuno nemoguće, a neki ih opet prihvaćali i postajali pristalice i sljedbenici slavnog profesora. No. tako to već biva među znanstvenicima.

Kad je liječnik ušao, pogledom je zaokružio po kabinetu i rekao osupnuto, s malom primjesom zavisti:

— Tako mi svega, kao u Houstonu! A mi u bolnici radimo sa zastarjelim uređajima, ne možemo na­baviti novi rendgen, da ne govorim o...

— Ho-ho-ho! — zadovoljno se nasmije profesor Leopold uvodeći ih u prijamnu sobu. — Ovo je Institut svjetskog glasa, dragi kolega!

Time je sve rekao. I bio je u pravu. Mureseški Institut za eksperimentalnu fiziku uživao je veliki ugled u svijetu. Uspjesi koje su stručnjaci toga Instituta postigli na polju eksperimentalne i atom­ske fizike, astronomije, a u posljednje vrijeme i u još uvijek nedovoljno ispitanom području elektromag- netizma, zadivljavali su i najveće umove svijeta.

132

Dovoljno je samo reći daje nedavno otkriveni Jupi- terov mjesec dobio naziv Muresek! Samo iz prevelike skromnosti profesor Leopold nije pristao da mu se da njegovo ime.

Domaćin je svoje goste smjestio u udobne naslo­njače. Zatim je sjeo i on.

— Dakle — rekao je — odmah ćemo prijeći na stvar. Čitao sam jutarnje novine i slušao na radiju o svemu što se događalo u vezi s nestalim dječakom. Rekao bih, ako dopuštate, da nije bilo uputno o svemu tome pisati onako i onoliko koliko se pisalo. I na onako dramatičan način. Takve vijesti mogu kod građana izazvati uznemirenje, ne mislite li i vi tako?

Istražitelj se malo bolje namjesti u naslonjaču i reče:— Potpuno ste u pravu, profesore. Na vaš nago­

vor ja sam predložio doktoru da opovrgne rezultate nalaza krvi, što je on spremno prihvatio.

— Hm — promrmlja liječnik — kao što i moj sin spremno prihvati kad mu naredim da mora donijeti drva iz drvarnice...

— No, dobro — prekide ga istražitelj — doktor je, kao što sam rekao, pokazao razumijevanje i dobru volju za suradnjom. Dat će izjavu, odnosno, mislim daje već dao izjavu daje kod pregleda krvi došlo do greške. — Malo zastane i pogleda liječnika. — Je li novinar bio kod vas, doktore?

— Bio je. Donio sam bočicu s tekućinom za koju kažete daje krv.

Izvadio je iz kožnate torbe bočicu i stavio je na stol. Profesor Leopold je uzme i zagleda se u naljep­nicu na njoj. Zatim ode do umivaonika i izlije u nj tekućinu, a bočicu baci u koš za otpatke. Kad je liječnik vidio što profesor namjerava učiniti, počeo je ustajati iz naslonjača da ga spriječi u tome, ali ga istražitelj pokretom ruke zaustavi.

134

— Samo ostanite sjediti, doktore — reče mu. Zatim dometne: — Eto, profesore, postupili smo onako kako ste željeli, jer ste nam obećali večeras sve objasniti.

— Da, da — mrmljao je profesor sjedajući — obećao sam.

Napunio je lulu suhim kamiličinim cvijetom i pripalio. Liječnik ga je gledao iznenađeno. Kad je oblak dima dopro do njega, udahne nekoliko puta i reče:

— Tako mi svega! Pa to je kamilica!— Da — potvrdi profesor Leopold izvadivši lulu iz

usta. — Ubrana je na livadi kraj moje kuće za odmor u Treskavcu. Ne volim duhan, ali mi kamilica prija. Jeste li možda i vi za...

— O, ne! — brzo odbije liječnik. —Volim samo čaj od kamilice.

— Kako hoćete — slegne profesor ramenima i nastavi: — Obećao sam i sada ću izvršiti obećanje. Prije svega trebate znati da ja godinama radim u ovom Institutu i izvodim pokuse... no, dobro, to čak i ne morate znati.

— Znademo to.— U redu. Veliki Einsteinje rekao, kadaje svijetu

predočio svoje briljantne zaključke opće i specijalne teorije relativnosti, da poslije njega riječ imaju maj­stori. Mislio je time na one koji će njegove teoretske postavke pretočiti u praksu i još ih dalje nadogradi­ti. Na tome ja radim godinama, imao sam i nekih uspjeha...

— I to znademo — rekoše ona dvojica, a istražitelj još doda:

— Naš grad je ponosan na vas i vaše uspjehe!— Hm, da — profesor zadovoljno pogladi bradu.

— To je lijepo od vas i od toga grada. U posljednje

135

vrijeme istražujem neke pojave elektromagnetskih valova. Tu se dešavaju prava čudesa za koja znanost još nema pravih objašnjenja. Ali jedne noći prije nepunu godinu dana dogodilo se čudo, čudnije od svih čuda.

Zastao je i povukao nekoliko dimova zaredom, a zatim ih ispustio sve odjednom. Istražitelj i liječnik su ga gledali veoma pažljivo,

— Što se dogodilo te noći? — zapita liječnik. — O kakvom se čudu radi?

— Dobio sam poruku!— Kakvu poruku? — liječnik nagne glavu preko

stola i upre pogled u profesora Leopolda. Ovaj je, međutim, bio zaklonjen oblakom dima što ga je upravo ispustio. Ali njegove su oči, poluzatvorene, gledale kroz taj dim, a, reklo bi se, i kroz šefa odjela za analizu krvi mureseške bolnice.

— I kako, na koji način? — pitao je istražitelj pokušavajući probuditi zanesenog znanstvenika.

— Na koji način? — trgne se profesor. — Taj bismo način komuniciranja mogli nazvati razmje­nom misli pomoću psihovalova. Do prije dvije go­dine takvu mogućnost razmjene misli nisam ozbilj­no shvaćao, i sve što je o tome bilo napisano stavljao sam u područje fantastike, ili čak opsjenarstva i obmana. Ali prije dvije godine osobno sam se uvjerio u takvu mogućnost, ali o tome ću vam kasnije nešto reći.

— Na koji ste je način prihvatili? — ponovio je istražitelj pitanje. Liječnik je gledao profesora ravno u oči. Da se nije radilo o slavnom znanstveniku, sigurno bi mu predložio jedan temeljit psihijatrijski pregled.

— Ja sam tu poruku vidio u svojoj svijesti, ako razumijete što hoću reći. Kao što vi možete dozvati

136

u svijest sliku stola za kojim objedujete ili igrališta na kojemu igrate tenis, razumije se, ako uopće igrate tenis. Ja ponekad igram sa svojom djecom. Miron me tuče u posljednje vrijeme, pokretljiviji je, hvata nemoguće udarce. Osobito je jak u bekhen- du...

— Oprostite — malo se nakašlje istražitelj — pričali smo o poruci koju ste, kako kažete, vidjeli u svojoj svijesti.

— Da, točno, o tome sam pričao. Dakle, vi možete sebi predočiti sliku stola u svojoj blagovaonici ili teniskog igrališta kad to poželite, jer je to ovisno o vašoj volji, ako, naravno, izuzmemo slučajeve kad u našoj svijesti iznenada bljesne neka slika, mislim poznata slika, iako mi to nismo željeli. Ali poruka o kojoj govorim ušla je u moju svijest bez moje volje. Ona je jednostavno, da tako kažem, bila usađena u moju svijest.

Istražitelj je iz džepa izvukao bilježnicu i olovku kako bi mogao pribilježiti ono što profesor bude govorio, ali ga ovaj zamoli da to ne čini. Ugled slavnog profesora nije dopuštao nikakvo protivlje­nje. Istražitelj nevoljko spremi bilježnicu u džep.

— Da, da — nastavi profesor Leopold — pomislio sam da se sa mnom nešto događa. Puno sam radio toga dana i bio sam umoran i iscrpljen. Sigurno sam prešao granicu od sedam posto...

— Molim? — pogleda ga liječnik zabezeknuto. —- Što ste prešli?

— Granicu od sedam posto. Ljudski mozak je, kao što vam je vjerojatno poznato, iskorišten sa svega sedam posto svojih mogućnosti. A onih devedeset i tri posto, pitam ja vas! Što mislite o tome? E, vidite, taj dio sivih vijuga još nije ni probuđen. A treba ih probuditi i potaknuti, treba ih

137

uvesti u igru, da tako kažem. Kad se to ostvari, uvjeravam vas, pred čovječanstvom će se ukazati neslućene mogućnosti, sve će tajne biti razjašnjene, sve nemoguće postat će moguće, otvorit će se bes­krajni vidici u prošlost i budućnost. I budućnost, zapamtite što sam rekao! Doći će trenutak, veliki, zvjezdani trenutak, kada će se prošlost i budućnost približiti i zgusnuti i vrijeme će se rastezati kao guma, razumijete, kao guma! Čovjek će moći kročiti u budućnost brzinom kojom on želi. I vraćati se u prošlost, da, dobro ste čuli, u prošlost! Već radim na konstrukciji takva stroja i uskoro ću svijetu obz­naniti svoj pronalazak. Vrlo brzo će se čuti za izum profesora Leopolda. Svjetovi će se približiti, vrijeme će nestati i sve će postati sadašnjost, bezvremenska sadašnjost, a život, najzagonetnija od svih zagonet­ki u Svemiru... — Od silnog je uzbuđenja ustao i uzdignutih ruku i glave stajao ispred svojih zapanje­nih slušalaca. Sada odjednom spusti ruke i pogleda ih kao da se osvješćuje. — Što sam ono htio reći...

— One ste noći bili umorni i iscrpljeni — pokuša ga liječnik prizemljiti — a onda ste primili poruku.

—Točno! — klimne profesor Leopold sjedajući. — Vi ste pitali na koji sam je način primio, a ja sam rekao psihovalovima u koje do prije dvije godine nisam vjerovao.

— Što se dogodilo prije dvije godine? — zanimalo je istražitelja.

— Tada sam boravio na Sanonu, planetu s lju­bičastom atmosferom. Pozvali su me da im učinim uslugu... no, dobro, to sada nije važno. Ispunjava­jući njihovu molbu, s tamošnjim sam savjetnikom morao poći na jedan asteroid koji je dolutao iz Svemira i zaustavio se u blizini ljubičastog planeta. Kasnije se ispostavilo da je to umjetno tijelo i da se

138

tu zaustavilo s određenom namjerom. U unutraš­njosti toga tijela, u nekoj rupčagi, našao sam se u bezizlaznoj situaciji. Tada sam osjetio udar psiho- valova koje su mi poslali graditelji satelita. I oni su bili zarobljeni u onoj rupetini. Uspjeli samo se nekako spasiti. Tada smo se s tim divnim bićima, nakon okončane misije, rastali kao s prijateljima. Njihov se život ne temelji na bazi ugljikovih spojeva nego na bazi zgusnutog elektriciteta. I eto, prije godinu dana oni su opet sa mnom stupili u vezu, kako bi mi poslali poruku.

— Jeste lije pribilježili? — brzo upita istražitelj i pođe rukom k bilježnici, ali odmah odustade od te namjere.

— Pa, naravno. Vođen nekom neodoljivom su­gestijom prišao sam k stolu, uzeo pribor za pisanje i počeo bilježiti. Slike i pojmovi su se u mojoj svijesti redali dosta brzo, tako da sam često zastajao ne stižući pribilježiti započetu rečenicu. I, pazite dobro, čim bih zastao s pisanjem, slike bi se odmah vraćale unatrag poput filma ili magnetofonske vrpce i zaustavljale na mjestu na kojemu sam bio zastao s pisanjem. To znači da su oni koji su mi slali poruku istodobno sasvim točno pratili i tok mojih misli.

Lula mu se bila ugasila. Profesor izvuče vrećicu s kamiličinim cvijetom i počne je puniti, trpajući pola u lulu, a pola pokraj lule. Neprestano je gledao u neku točku iznad istražiteljeve glave, tako da je i ovaj bio ponukan da se osvrne preko ramena i vidi što to stoji iza njega. Bila je samo vješalica za odjeću s mesinganim kukama. Profesor je u međuvremenu napunio lulu i gurnuo je u bradu na mjesto na kojemu bi otprilike trebala biti usta. Počeo je s užitkom vući. Još nije otkinuo pogled s vješalice za odjeću.

139

— Oprostite — reče liječnik — niste je pripalili.— Zar nisam? — trgne se profesor i pogleda lulu.

Zatim je pripali i reče liječniku: — Hvala na upozo­renju.

— Jeste lije uspjeli zapisati? — upita istražitelj sada već vidno nestrpljiv.

— Koga?— Tu poruku, o njoj pričamo.— O, da, da, sve sam zapisao. Kasnije sam te

zapiske dopunio s još nekim pojedinostima i obra­dio u svojoj radnji “Utjecaj gravitacije na razvoj i prenošenje materije u međuplanetarnim uvjetima''. Radnju još nisam objavio, a bojim se da nikada i neću.

Prstima je uvrtao bradu u kovrčice. Ona dvojica su bili sigurni da nije ni znao da to čini.

— Kakav je bio sadržaj poruke? — požurivao je liječnik pobojavši se da bi razgovor mogao presah­nuti ili opet prijeći na sasvim drugu temu.

Profesor izvuče lulu iz brade i položi je na malo postolje koje je za nju bilo posebno izrađeno.

— Dobro — uzdahne — sada ću vam svojim riječima prepričati priču koju sam saznao one noći. Ali, oprostite, jeste li za čaj?

— Od kamilice, ako može — reče liječnik, našto profesor izvuče vrećicu iz džepa i počne je razvezi- vati. Liječnik brzo promijeni mišljenje i reče: — Ali nemojte, molim vas, drugi put ćemo piti čaj. Sada bismo radije čuli tu priču.

— Dakle — nastavi profesor Leopold vraćajući vrećicu s kamiličinim cvijetom u džep — priču koju ćete sada čuti ispričali su mi one noći moji električni prijatelji splanetaCAI-28izzviježđaX-310. Oznake planeta i zviježđa dali su Sanoniti. Ja ih još nisam

140

uspio pronaći i identificirati na našemu nebu. Ali kad jednom budu postavljene satelitske astronom­ske stanice...

— Stoje bilo s tim planetom?— Na njemu žive bića na bazi zgusnutog elektri­

citeta. To je velika civilizacija razvijena gotovo do savršenstva. Među narodima vlada mir i blago­stanje, nema bolesti ni ratova. Sav višak energije — pazite, oni sve nazivaju energijom jer su dokazali daje energija krajnji oblik svega što postoji, svega što jest — sav višak energije, dakle, oni su stavili na raspolaganje znanosti. Najviše su davali u is­traživačke pohode u Svemiru. Tražili su nepoznate civilizacije i usađivali u živa bića duh mira i ljubavi. Kamo sreće da i mi krenemo tim putem kad doseg- nemo njihov stupanj razvoja. A ovo što se kod nas događa...

— To je lijepo od njih — brzo ubaci liječnik. — Slažem se s vama... kamo sreće, da. Ali nastavite, molim vas.

Zazvoni telefon. Sva trojica se okrenuše u pravcu telefonskog aparata. Profesor ustade i podiže slušalicu.

— Znam to — reče nakon kraćeg vremena i spusti slušalicu. Ponovno sjede u naslonjač i reče: — Nazvala je moja žena. Javlja mi daje u večernjem izdanju “Glasa Mureseka” pročitala doktorovu izja­vu o zabuni do koje je došlo prilikom pregleda krvi Bakrenog Petra, kako li već nazivate toga dječaka... baš lijepo, doktore, što ste dali tu izjavu.

Liječnik napravi kiselo lice i odmahne rukom, a profesor nastavi:

— Te noći moji su mi se električni prijatelji ispričali što o sebi nisu dali više podataka prilikom našega prvog susreta u onoj rupetini na umjetnom

141

satelitu. Naravno da im ne zamjeram, jer su okol­nosti tada bile izvanredno teške,radilo se o biti ili ne biti... ali to možete pročitati u knjizi “Ljubičasti planet” ako je do sada niste čitali. Dakle, prihvatio sam ispriku i oni su nastavili svoju priču. Na jednom svom istraživačkom pohodu naišli su na civilizaciju veoma sličnu našoj. Atmosferske prilike i uvjeti za život bili su kao i na Zemlji, starost planeta također oko 4 do 5 milijardi godina, pa se i život razvio na bazi ugljikovih spojeva i dosegao stupanj razvoja sličan našemu. I oni su, poput nas, upravo bili zakoračili u Svemir. Ali ti prvi koraci donijeli su im veliku nesreću. Jedan se njihov svemirski brod bio vratio s planeta na kojemu su otkrili čestice života, prve začetke u najprostijim oblicima organizi­ranja žive materije. I te su žive čestice, nazovimo ih uvjetno bakterijama, i ne znajući to prenijeli na stijenkama broda na svoj planet. Za vrlo kratko vrijeme žitelji su počeli masovno umirati. Ništa nisu mogli učiniti za svoj spas, njihova je medicina bila nemoćna prema tom sićušnom neprijatelju. Kad su vidjeli da će se život na planetu ugasiti, mislim na život tih nama sličnih ljudi, izgradili su nastambe u podzemlju ne bi li se na taj način zaštitili od ubi­lačkih bakterija. Ni to nije pomoglo. Prijetio im je posvemašnji pomor, apsolutno uništenje do pos­ljednjeg čovjeka.

— Vrlo žalosno, doista — reče liječnik.— Da, vrlo žalosno — klimne profesor odsutno.

— Užasno, to je prava riječ. Kad su vidjeli da nemaju nikakvih izgleda da se othrvaju strahotama, znan­stvenici te umiruće civilizacije učinili su posljednji očajnički pokušaj.

— Što su mogli učiniti?— Poslali su putem elektromagnetskih valova

poziv u pomoć. Tko zna da li bi tko prihvatio poziv

142

da se baš u to vrijeme, na udaljenosti od svega nekoliko svjetlosnih minuta, nije nalazio istraživač­ki svemirski brod mojih električnih prijatelja. Oni su im se odmah odazvali i bili spremni pružiti ruku spasa, ali tada je iskrsnuo novi problem. Nisu ih mogli prihvatiti na svoj planet, jer dva života na različitim osnovama - u ovom slučaju zgusnuti elektricitet i ugljikovi spojevi - ne bi mogli opstati jedni uz druge. Pokušali su im sagraditi umjetni planet i preseliti ih na nj, ali za to nije više bilo vremena. Tada su im predložili posljednje što se još moglo učiniti, to jest da preživjele rasele po Svemiru na planete sa sličnim uvjetima za život koji postoje kod njih, što su oni jadnici odmah prihvatili. To je bila posljednja slamka spasa. Oni nisu imali teh­ničkih mogućnosti za raseljavanje, ali su moji elek­trični prijatelji imali. Poznavali su način prenošenja materije energetskim snopom, dakle razlaganjem materije u energiju, i, na odredištu, njezinim ponovnim organiziranjem u materijalni oblik kakav je imala na polazištu. Kod nas samo najhrabriji pisci znanstveno—fantastičnih priča dolaze na takve pomisli.

— Da, ali znanost je suzdržana što se toga tiče — reče liječnik. — Baš sam nedavno čitao... ali, dobro, bolje vi nastavite. Jesu li ih raselili?

— Da, ali ne sve. Kad je trebalo započeti s transportiranjem, ljudi su odbijali poći. Radije su čekali žalostan svršetak na svojoj rođenoj grudi, pod svojim suncem. Tako su, zalaganjem i posredstvom električnih ljudi s planeta CAI-28, uputili samo određeni broj primj eraka svoj e vrste u dubinu svemir­skog beskraja na planet na kojem postoje uvjeti za njihov život. Taj planet je Zemlja. Bilo je malo izgleda da će se ti njihovi uzorci jednom i vratiti na svoj

143

rođeni planet, jer je teško zamisliti da će ih tamo moći netko dočekati. S druge strane, silna je i želja za održanjem vrste. A nada postoji dok čovjek živi, kako kaže poslovica. Na kraju, kada su mi sve to ispričali, moji su me električni prijatelji zamolili da primim jednog dječaka te umiruće civilizacije i na taj način sudjelujem u pokušaju spašavanja i očuvanja njihove vrste.

— Vi ste pristali, zar ne? — tiho reče istražitelj.— Bez razmišljanja, naravno. Pa tko ne bi pristao!

Ali kako ću ga prihvatiti, pomislio sam odmah. Istoga je časa psihovalovima stiglo uputstvo što trebam učiniti. Sreća je što ovdje u Institutu imamo atomski reaktor velike snage, a jedan takav izvor energije neophodan je za pretvaranje energetskog snopa u materijalni oblik. Mislim da vas ovi tehnički podaci neće zanimati. Sve sam to zabilježio. Obavijes­nu ci i mp -r-\ Aol n ti

jL/uoiau Aj^ULOLV CL

kojim institucijama i pojedinim znanstvenicima na Zemlji trebam stupiti u vezu, jer su i njima uputili po nekoliko tih nesretnih ljudi. Istodobno su me uputili i što treba činiti kada dječaka budem vraćao, ako se ikada ukaže mogućnost za povratak. Mogu vam odmah reći — pribilježio sam sedam stranica formula i sedamdeset sedam stranica uputstava. Ipak se nadam da će one jadnike mimoići potpuna katastrofa. A ako budu svi uništeni i civilizacija potpuno zatrta, dječak će ostati na Zemlji. U tom slučaju ću ga povezati s njegovim sunarodnjacima koji su poslani na Zemlju, čije će mi adrese električ­ni ljudi javiti naknadno. Trebao sam ga tri godine čuvati u kabinetu. Ako u tom razdoblju dječaka ne bi pozvali natrag, mogao sam objaviti sve to što sam vam ispričao. A sinoć se, eto, dogodila ta zbrka. Pozvao sam samo vas dvojicu, jer trogodišnji rok još

144

nije istekao. Nadam se da ćete sve što ste čuli čuvati kao prvorazrednu tajnu.

— Je li dječak stigao? — upita liječnik. — Shvatio sam daje...

— ... dječak o kojemu govorim Bakreni Petar, dobro ste shvatili, doktore. One sam noći pribilježio posljednju poruku električnih ljudi. Ona doslovce glasi: “Zahvaljujemo u ime bratstva i ljubavi među narodima”! Još su me samo zamolili da uključim atomski reaktor. Učinio sam to i on se počeo naglo prazniti i gubiti energiju. Sjedio sam u svome ka­binetu i čekao. Zadrijemao sam, ili tako nešto. Možda su se to moji električni prijatelji i našalili sa mnom i potpuno mi blokirali sva osjetila. Kad sam se trgnuo iz te obamrlosti, pred sobom sam ugledao dječaka.

— Bakrenog Petra?— Da, tako su ga nazvali Amateri, baš svašta!

Potpuno je isti kao i naši dječaci, samo mu je krv malo drukčija. To je i jedina razlika između nas i žitelja one unesrećene civilizacije.

Profesor Leopold uze lulu s postolja i pripali je. Liječnik reče:

— Da sve to niste ispričali vi, ne bih vjerovao. I da se nisam osvjedočio prilikom pregleda krvi toga dječaka.

— Doktore — pogleda ga istražitelj — rekli smo da je krv sasvim u redu, zar ne?

— Da, rekli smo — uzdahne liječnik i nehotice pogleda prema umivaoniku u koji je profesor prolio krv iz bočice.

— Kako se dječak hranio? — pitao je istražitelj.— Koncentriranom hranom koju sam pripremao

po njihovu uputstvu. Iz bočica. — Profesor Leopold se nasmije i zavrti glavom, pa reče: — Jednom sam

145

morao nekamo izaći iz kabineta. Na stolu mije ostao sendvič. Kad sam se vratio bilo ga je još samo polovica. Dječak mije priznao da nije mogao odoljeti iskušenju kad gaje vidio i pojeo je polovicu. Poslije toga sam mu davao i pomalo naše hrane i osjećao se sasvim dobro. Ali takvu hranu uzima samo pod mojim nadzorom, u tome je vrlo discipliniran.

Profesor Leopold ustade, otvori kabinet i priđe jednim vratima zaklonjenim zastorom. Otvori ih i pozove:

— Dođi, dječače!Iza. zastora se poj a vi Bakreni Petar. Licu mu 1 e

bilo blijedo i upalo, ali je na njemu ipak lebdio slabašan smiješak.

PETNAESTO POGLAVLJE

ZAŠTO JE MIRONOV UZVIK "KLEOPATRIN ZUB" IMAO UTJECAJA NA OVU PRIČU

BAKRENI PETAR OBJAŠNJAVA MELITA I MIRON

IZNENADA DOBIVAJU BRATA

Dječak je oko vrata imao zavoj. I desna mu je ruka zavojem bila vezana uz tijelo.

Istražitelj i liječnik ustadoše. Bakreni Petar ih pozdravi zbunjeno se osmjehujući.

— Žao mi je što sam prouzročio tolike neprilike— počeo se ispričavati.

— Sada je sve sređeno, dječače — reče profesor Leopold raznježenim glasom. — Nisi ti kriv. Dođi, sjedni ovamo.

Privukao je k stolu još jedan naslonjač i ponudio dječaku da se smjesti u nj. Bakreni Petar reče:

— Hvala, tata Leo. — Pogleda liječnika i istražite­lja i dometne: — Meni je profesor Leopold dozvolio da ga zovem tata.

— Naravno, sinko! — potvrdi profesor.Liječnik je okom stručnjaka pogledao zavoje na

dječakovu vratu.— Amaterski rad — rekao je i dohvatio kožnatu

torbu od koje se nikad nije odvajao. Izvadio je iz nje zavoje, razne bočice i kutijice i sve to poredao na stol. — Izvršit ćemo jedan kratki pregled, ako dopuštate.

— Dapače, doktore — odmah se složi profesor.— Priznajem da je sve učinjeno nestručno, ali ja bolje nisam znao. To sam naučio na tečaju prve pomoći. Morao sam mu zamijeniti zavoje kojima su ga previli u bolnici.

147

— Niste mnogo naučili na tom tečaju, ako smijem primijetiti — reče liječnik skidajući zavoj s dječako- va vrata.

Rana na vratu bila je još svježa, ali više nije krvarila. Liječnik ju je namazao nekom mašću i naprašio. Dječak je sve to strpljivo podnosio. Kad mu je liječnik ranu previo čistim zavojem, pregledao je i desno rame.____________________________________

— No, i s ovim će biti u redu — reče. — Ništa nije slomljeno.

Kad je završio pregled, spremio je svoje stvari i sjeo. Dječak mu zahvali i pogleda profesora Leopolda.

— Čuo sam sve što ste malo prije pričali.— Uglavnom si sve to znao i prije. Nisam ništa

skrivao pred tobom.— Znam, tata Leo. Sada bih vam još nešto

objasnio. Vi ste dobri prema meni i za mnogo štoštai of o t-fi-* 1 •{ U1 o i rv -5

moit- u o/Jiii uujaoujuiJLju.

— Hm, hm — mrmljao je profesor Leopold —ja od tebe ni sada ne tražim nikakvo objašnjenje, dječače. Ako ipak želiš nešto reći, možeš to sada slobodno učiniti. I liječnik i istražitelj su dužni čuvati tajne ovakve vrste. Zar ne? — reče pogledavši onu dvojicu.

— Dakako! — potvrdiše oni.Dječak nasloni glavu na naslon naslonjača i

sklopi oči. Profesor Leopold brzo ustade i priđe mu.— Ako ti je slabo — reče mu — idi u postelju.— Hvala, tata Leo, nije mi slabo. Želim se samo

svega prisjetiti.— Onda dobro — klimne profesor Leopold i

sjedne.Bakreni Petar je razmišljao. Trojica odraslih su

gledali to malo, krhko tijelo, što se skupilo u naslo­njaču poput uplašene, zalutale ptice. I mislili su o dalekoj civilizaciji koja je na tako užasan način

148

platila danak želji za spoznajom i proširenjem znan­stvene misli.

— Prije nekoliko dana ovamo je došao Miron — reče dječak s nekom posebnom toplinom u glasu. — Tata Leo je izašao u hodnik i za sobom pritvorio vrata. Ja sam ipak malo provirio i tada sam prvi put vidio jednog dječaka sa Zemlje, onako izbliza, i čuo njegov glas. Čuo sam sve što su razgovarali u hodniku.

— Nisam imao namjeru od tebe ništa skrivati — pogleda ga profesor Leopold. — Izašao sam u hodnik samo zbog toga da te Miron ne vidi.

— Znam, tata Leo — osmjehne mu se Bakreni Petar. — Nisam ni ja imao namjeru prisluškivati. Ipak sam sve čuo. Čim ste otvorili vrata Miron je uzviknuo: “Kleopatrin zub”!

— Svašta se može čuti od tih dječaka — odmahne rukom profesor Leopold. — Zamislite! Kleopatrin zub! Hm.

— Miron je objasnio — nastavi dječak — da će im to biti lozinka za ulazak u podzemno skrovište u kojemu se sastaje sa svojim vršnjacima. Rekao je da će se sastati i toga dana poslije podne u pet sati, a zatim objasnio i gdje se skrovište nalazi. Još je napomenuo da mogu doći dječaci koji znadu lo­zinku i imaju masku i koji nisu stariji od petnaest godina.

— Da — zagunđa profesor Leopold — napomenuo je to kako ne bi i meni palo na pamet da dođem, zamislite!

Dječak se osmjehne i reče:— Tada mi je sinula ideja.— Da odeš među dječake? — upita liječnik.— Da. Menije tata Leo ovdje uredio jednu sobu u

kojoj sam provodio sve svoje vrijeme. Imam svega

149

u toj sobici, možete pogledati ako želite. Ponekad je tata Leo sjedio sa mnom i razgovarao, ali sam uglavnom bio sam. Pričao mi je da ima dječaka i djevojčicu, Mirona i Melitu, i ja sam ih silno želio vidjeti.

Jedna mu suza zablista na trepavici, otkine se i klizne niz lice.

—O, jadni moj dječače — reče profesor Leopold i svojom krupnom šakom pokrije dječakovu — ipak si mi to trebao reći.

— Znam, tata Leo, ali vi ste toliko učinili za menei nisam smio tražiti vise. Ipak sam vas jedne noći slijedio i saznao gdje stanujete. — Pogledao je profesora Leopolda i oborio oči. — Pogriješio sam što sam vas slijedio, znam da to nije lijepo, ali toliko sam želio da ih vidim...

— To je sasvim razumljivo — reče istražitelj, a profesor Leopold uzdahne i ponovi: — Jadni moj dječače!

— Vi ste mi objasnili da me privremeno morate skrivati. A tata i mama su mi, prije nego što smo se pozdravili na rastanku, rekli da vas u svemu moram slušati...

— Mironu si u skrovištu rekao da nemaš roditelje— ubaci istražitelj.

— Pa zar ih imam? Tko zna gdje su oni sada— uzdahne Bakreni Petar i nastavi: — A onda je tu došao Miron i jako sam se uzbudio. Kad sam čuo sve ono što vam je rekao u hodniku, pomislio sam da bih i ja mogao doći među dječake, barem jednom. Htio sam svoj izlazak zatajiti pred vama, tata Leo. Tamo se i tako ulazi pod maskama i, mislio sam, nitko neće ni primijetiti da sam i ja među dječacima. A ja sam jednostavno morao malo biti s njima, ne mogu to baš dobro objasniti, ali morao sam. Vrijeme

150

održavanja sastanka Amatera taman se poklapalo s vremenom kad vi niste u kabinetu. — Pogledao je profesora Leopolda s molbom u očima i zapitao: — Tata Leo, opraštate li mi što sam sve to htio prikriti pred vama?

— Naravno, sinko, pa kako ti ne bih oprostio! A tu se, uostalom, i nema što opraštati. Da si mi rekao da to tako jako želiš, ja bih već našao nekakva načina da te izvedem.

— Eh, da sam to znao! — uzdahne dječak i nastavi: — Od starog kartona što je bio pod pisaćim stolom napravio sam masku i sakrio je. Kad je došlo vrijeme sastanka, stavio sam je pod jaknu i izašao kroz prozor.

— Kroz prozor? — začudi se istražitelj.— Drukčije nije mogao, jer ja uvijek zaključavam

kabinet.— Ima u ladici još jedan ključ — podsjeti ga

Bakreni Petar — ali ja sam ipak izašao kroz prozor. Na hodniku bi me netko mogao vidjeti. Ubrzo sam pronašao skrovište o kojemu je Miron govorio. Vidio sam kako su dvojica dječaka, tamo u grmlju, navuk­li maske i podigli poklopac sa zemlje, a zatim se uvukli u podzemlje. I ja sam navukao masku i sišao stubama do željeznih vrata. Tu je stajao jedan dječak. Izgovorio sam lozinku, a on je rekao: “Ma hajde, Svileni, kao da te ne poznajem!” Kasnije sam saznao da jednog od Amatera zovu tim nadimkom. Dječak na vratima sigurno me je zamijenio s njim. Ja sam šutio i ušao,a on je ostao kod vrata. Ona dva dječaka što su ušli prije mene bili su mi okrenuti leđima pa nisu ni primijetili da sam ušao iza njih. Unutra su bili nekakvi oklopi. Neopazice sam se uvukao u jednog od njih. Tu sam bio dobro sakriven. Iza mene su ulazili i drugi dječaci. Za vrijeme čitavog

151

sastanka ja sam se nalazio u onoj limenoj konzervi. Pri kraju je postalo neizdrživo. Kad su se počeli spremati napustiti prostoriju, uplašio sam se da ću ostati zaključan u podzemlju. Na to nisam mislio kad sam ulazio. A onda mi je još došlo i da zakašljem. I zakašljao sam. Tako su me otkrili. Kasnije mi je bilo drago što su me otkrili.

— Znači da onaj moj deran nije uzviknuo tu glupu lozinku do svega ovoga ne bi došlo!

— Da, tata Leo, ali menije baš drago što je Miron to uzviknuo i što je sve to tako ispalo.

— Rekli su mi — umiješa se istražitelj — da si dobro poznavao podzemne hodnike.

— Poznavao sam ih prilično dobro. Ja sam i ranije u nekoliko navrata izlazio iz kabineta kad tata Leo nije bio ovdje. Pronašao sam jedan ulaz u podzem­lje, tamo kod rijeke.

— Zašto si ulazio? To nije sasvim bezopasno.Dječak je nekoliko trenutaka šutio. Zatim uzdahne

i reče:— U posljednje smo vrijeme na našem planetu

živjeli u podzemlju. Tamo je najsigurnije.— A četrnaesti kamen — upita istražitelj. — Što

je predstavljao taj četrnaesti kamen? Danas me je Miron uveo u podzemlje i pokazao mi ga. Ispod njega je samo rupa.

Bakreni Petar pokajnički pogleda profesora Leo- polda.

— Tata Leo će se sada sigurno naljutiti — reče — ali ja ću ipak reći.

— Neću se naljutiti, samo reci.— Ja sam uzeo onu vašu radnju u kojoj ste

zapisali sve o meni i bacio je u rijeku.Sva trojica ga pogledaše iznenađeno. Dječak je

oborio glavu očekujući prijekor.

152

— Zašto si to učinio? — upita profesor Leopold. — Nikako nisam mogao shvatiti na koji način je nestala.

— Oprostite, ali učinio sam to. Znao sam da je tamo zapisano sve o meni — kako sam stigao ovamo i kako me treba vratiti kad za to dođe vrijeme. Kad sam upoznao Amatere, nisam se više želio rastati od njih. Ako bacim one papire, mislio sam, vi me više nećete moći poslati natrag. Zato sam ih jednom, kad sam ostao sam u kabinetu, uzeo i čuvao u svojoj sobi. Kad sam pošao na sastanak, sakrio sam ih pod jaknu i ponio sa sobom, a poslije sastanka spremio u ono udubljenje pod četrnaestim kamenom. On je četrnaesti po redu ako se računa od ugla. Noću sam ih uzeo ispod kamena i bacio u rijeku, jer bi me danju sigurno netko vidio. Sve sam to učinio zato što sam po svaku cijenu htio ostati s dječacima.

Gledao je profesora Leopolda ravno u oči. I profe­sor je gledao njega i klimao glavom. Onda se u dječakovim očima zacakli suza.

A u očima profesora Leopolda smiješak.— Sve je u redu, moj dječače — reče profesor i

potapše ga po ramenu, našto dječak s olakšanjem odahne.

— Još nešto me zanima — reče istražitelj. — Pod kamenom smo našli kemijsku olovku. Miron je rekao da je njegova i jako se iznenadio što je bila ondje.

— O tome ništa ne znam — začudi se Bakreni Petar.

—Ja sam tom olovkom pisao zabilješke — sjeti se profesor Leopold. — Vjerojatno mije ostala među papirima i kasnije ispala kad je dječak uzimao papire.

— Sada je sve prilično jasno — reče liječnik — ali nam jedno još nisi objasnio.

153

— Molim? — pogleda ga dječak.— Zašto si pobjegao iz bolnice? Jesi li znao daje

tvoja krv malo drukčija od naše?— To nisam znao, osjećam se sasvim dobro. Tata

Leo mije pripremao hranu... — Iznenada pogleda profesora Leopolda i razrogači oči. — Tata Leo, u onim je papirima pisalo kako se za mene priprema hrana, a ja sam sve to bacio!

— Ne brini — nasmiješi se profesor Leopold — nećeš biti gladan. Sve sam zapamtio što je tamo pisalo u vezi s ishranom. Ali u posljednje sam ti vrijeme davao i svježu hranu i sve je bilo u redu. Uskoro ćemo one bočice i kutijice i tako zamijeniti pravim tanjurima.

— Onda dobro — odahne dječak. — A iz bolnice sam morao pobjeći jer sam znao da ćete tražiti moju adresu, a ja je nikako nisam smio reći. Tatu Lea bih time doveo u nenriliku. A i bez toua sam mu stvorio

A <3

već dosta neprilika.Profesor Leopold odmahne rukom i reče:— Ne mari, dječače! Važno je da si ti živ i zdrav.

Da ste ga samo vidjeli kad je ušao u kabinet! Jedva se držao na nogama. Ujutro sam ga namjeravao odvesti u bolnicu. No jutros su novine objavile one senzacionalne vijesti, i više nisam znao što da radim. Zamolio sam vas da dođete k meni da se dogovorimo.

Istražitelj reče:— Dobro ste učinili. Što se mene tiče, obustavit

ću istragu. Nema razloga za daljnje vođenje. Sutra ću reći novinaru Kovačeviću daje dječak pronađen i da je s njim sve u redu.

— Recite to svakako — klimne profesor Leopold.—A j a sam već rekao tome novinaru da j e... ovaj...

hm... dječakova krv sasvim ista kao i naša i da je prilikom pretraga došlo do pogreške.

154

— Hvala vam — tiho reče Bakreni Petar.Profesor Leopold napuni lulu i odbije nekoliko

gustih dimova. Liječnik malo odmakne svoj naslo­njač od stola, zapravo od te lule iz koje se dimilo kao iz dimnjaka.

— Što ćete sada poduzeti? — upita istražitelj profesora Leopolda.

— Čekat ću da mi se jave moji električni prijatelji s vijestima o sudbini dječakovih sunarodnjaka. Nadam se da će ipak pobijediti one bakterije— napasnike. — Kad je vidio daje dječak oborio glavu i tužno uzdahnuo, brzo dometne: — Glavu gore, moj sinko, siguran sam da će ih pobijediti. A dotle ćeš biti kod mene.

— Kod vas, u stanu? — Dječakovo se lice ozari.— Da.— S Mironom i Melitom?— Dakako! Izmislit ćemo nas dvojica već nekakvu

priču.— Hoćemo, tata! — klikne dječak ushićeno. —

Mogu li već večeras s vama?— To će biti najbolje.

Melita i Miron su s Bakrenim Petrom žurili na sastanak Amatera. Riđi dječak je skinuo zavoje i sada je izgledao sasvim dobro.

Kad su stigli do srednjoškolskog igrališta. Melita više nije mogla izdržati. Potrčala je ispred dječaka da prva javi novost Amaterima.

Čim je ušla u skrovište, bubnula je daje svi čuju:— Bakreni Petar sada stanuje kod nas!Dječaci su se u trenu okupili oko nje i postavili

oko deset pitanj a istodobno. Melita j e govorila važno:— On će zauvijek ostati kod nas. Tata i mama su

se dogovorili da ga osvoje. Odsad će on biti naš brat, moj i Mironov!

155

— Što će učiniti tvoj tata i mama? — priupita Šmizla.

— Osvojit će ga, ne?— Valjda usvojiti — ispravi je Eukaliptus.— Tako nekako. Pa zar to nije isto, Liptus?— Nije.— Čitao sam da ga je tvoj tata pronašao — reče

Tajanstveni Ivan.— Da, sjedio je kraj rijeke i gledao kako voda teče,

tako je ispričao tata kad gaje doveo kući.— A krv? — pitao je Glupavi Štef.— Njegova je krv sasvim dobra, valjda si čitao u

novinama. Bila je nekakva greška na... onom...— Mikroskopu — pomogne joj Eukaliptus.— Da.Kad su Miron i Bakreni Petar ušli u skrovište, svi

su se bijeli rukovati s riđim dječakom. I rukovali su se. I Amateri i bivši Ukikanci.

Zadnji su stigli Dingo i Trostruki Joja. Ovaj posljednji je toga prijepodneva položio popravni ispit iz matematike.

Tajanstveni Ivan je sjeo za predsjednički stol, a kraj njega Sfinga, njegov zamjenik.

— Pomakni se, Slanina — gurkao je Bakalar svoga debelog prijatelja. — Istisnut ćeš me iz klupe.

— U tom slučaju — odgovori debeljko — izvoli uskočiti u moj džep.

— U tom bi džepu onda imao više pameti...—Tišina, vas dvojica! — prekide Tajanstveni Ivan

prepirku. — Započinjemo sastanak!I sastanak Amatera je započeo.

156

Bilješka o piscu

Anto Gardaš rođen je 21. svibnja 1938. godine u Agićima kod Dervente (BiH). Gimnaziju je završio u Našicama, diplomiraoje naPravnomjakultetu u Zagrebu. Živio je i radio u Osijeku sve do smrti 2004. godine.

Piše prozu, poeziju i igrokaze. Objavljuje u knji­ževnim listovima, časopisima i na radiju.

Od preko trideset objavljenih knjiga, za djecuje do sada objavio sljedeće:

Jež i zlatni potok (priče), Tajna zelene pećine (roman), Ljubičasti planet (roman), Zaboravljena torba (priče), Bakreni Petar (roman), Izum profe­sora Leopolda (roman), Zvijezda u travi (priče), Uvijek netko nekog voli(pjesme), Prvi suncokreti (pjesme), Pigulica (roman), Duh u močvari (ro­man), Priče iz Kopačkog rita (priče), Filip, dječak bez imena (roman), lUiron na tragu Svetoga Gra­la (roman), Prikaza (roman). Damjanovo jezero (bajke), Plavokrila ptica (pjesme i igrokazi), Miron u škripcu (roman), Koliba u planini (roman), Ledendvor (igrokazi), Krađa u galeriji ili sve se urotilo protiv malog Terzića (roman), Podmorski kralj (bajke), Tajna jednog videozapisa (roman), Igračke gospode Nadine (priče), Dobro je imati brata (pjesme), Ljepši će postati svijet (pjesme) i Čovjek s crvenim štapom (roman).

Igrokazi su mu izvođeni u dječjim kazalištima i na radiju.

Za književni rad više je puta nagrađivan (nagrade “Grigor Vitez”, “Josip i Ivan Kozarac", “Pečat grada Osijeka” i druge, te nagrade za haiku u zemlji i inozemstvu).

Romani Ljubičasti planet, Bakreni Petar i Izum profesora Leopolda međusobno su povezani tako što sva tri spadaju u područje znanstvene fantastike i isti su im glavnijunaci, ali se svaki može čitati kao zasebna cjelina.

158

Bilješka o ilustratoru

Ivica Antolčić rođenje 15. svibnja 1928. u Komarevu kraj Siska. Završio je kiparski odjel Škole primijenjene umjetnosti u Zagrebu 1953.

Od 1956. slikar i scenski kipar HNK-a u Zagrebu.

Radi reljefe, medalje iplakete; bavi se crtežom, grafikom, kazališnim plakatom, ilustracijom i opre­manjem knjiga.

Stalni ilustrator u listovima za djecu i mladež Smib, Radost i Modra lasta. Objavio je grafičku mapu KORABLJA (1980.).

Osim knjige koju držite u rukama, Ivica An­tolčić ilustrirao je knjige iz ove biblioteke: Suza i radost didova, Ivana Ićana Ramljaka, te 3čave pjesme Paje Kanižaja.

Živi i radi u Zagrebu.