1. POVIJESNI UVOD

Tragurion, danas Trogir, kao naselje utemeljili su grčki kolonisti, trgovci matične Isse (Visa)

tijekom III. st. pr. Kr., premda je život na otočiću, na kojemu se naseobina smjestila, kako su

pokazala arheološka istraživanja, započeo već u dalekoj prapovijesti. Kasnije, u sklopu

Rimskoga Carstva, Tragurium, rimski oppidum, isticao se kvalitetnim mramorom. U to doba

život se nije odvijao samo u gradu već i u polju, u rustičnim vilama. Nedaleko od grada, oko

brda Bijaći u naselju Siculi, u prvoj polovici I. st. car Claudije naselio je svoje islužene

veterane. Grad spominju već antički, te kasniji putnici- pisci, geografi, kartografi i kroničari:

Plinije, Strabon, Ptolomej i Peuntinger, a potom bizantski car i pisac Porfirogenet.

Početak urbanog razvoja Trogira pripisuje se razdoblju poslije 219. G. pr. Kr., nakon drugog

ilirskog rata, kada Issa osniva svoje filijativne kolonije, zapravo emporija na obali prostranog

Manijskog zaljeva – Tragurion, predrimski Siculi, Salonu i Epetion. Tragurion je kao luka služio

za prodor u kopneni dio Dalmacije odnosno za razmjenu s ilirskim stanovništvom u

unutrašnjosti.

2. URBANIZAM ANTIČKOG TROGIRA

2.1 Prethistorija

Elipsoidni oblik povijesne jezgre, svojstveno inače utvrđenim ilirskim naseljima na uzvišenju,

zacrtan je, pretpostavlja se, već u razdoblju prethistorije. Konfiguraciju naselja odredio je

valjda sam sprud ( otočić ili možda nekoć tek komada zemlje ) što su ga oblikovale morske

struje u tjesnacu između kopna i otoka Čiova. Također se pretpostavlja da je obodni smještaj

trga zadan već u prethistorijsko doba , jer su takva rješenja pronađena i kod drugih gradova s

predantičkim fazama u Dalmaciji . Do danas imamo sačuvane ostatke kuća sagrađenih u

suhozidu. Većina tih zidova danas se nalazi ispod razine mora jer se nalaze na terenu koji

ponire. No ipak, dijelovi nekih su danas konzervirani i vidljivi u gradskom lapidariju Muzeja

grada Trogira.

2.2Antika

Ilirsko naselje koje se na ovom području nalazio i prije dolaska grka, svoje urbano naličje

zadobiva tek grčkom kolonizacijom s kraja III. i početka II. st. pr. n. e. Iz tog razdoblja potječu

elementi pravilne pravokutne ulične mreže. Glavna ulica u smjeru sjever – jug, poznata kao

cardo , razdvaja povijesnu jezgru na dva dijela. Profesor Ivo Babić čak pretpostavlja da se

možda izvorno radilo o podijeli na dvije funkcije: sakralne i reprezentativne na istočnoj strani

te one profane na zapadnoj strani. Također, pronađeni žrtvenik božici Heri, upućuje na

postojanje hrama iz tog razdoblja na položaju današnje srednjovjekovne katedrale. Zapadno

od uzdužne ulice grad je i danas podijeljen na izdužene blokove, sklopove stambenih zgrada.

Prema tome i do danas kontinuiraju elementi antičko – rimske prostorne razdiobe.

Zidovi koji su otkriveni iz razdoblja II. st. pr. n. e. sačuvani su također u gradskom lapidariju

te se uklapaju sa svojim usmjerenjima u uličnu mrežu s blokovima izduženim u pravcu sjever

– jug.

Na sjevernom i južnom završetku (početku) poprečne ulice nalazili su se glavni ulazi u antički

grad, a vjerojatno već i ranije u prethistorijsko, ilirsko naselje. Južna vrata bila su na mjestu

zvonika samostanske crkve sv. Nikole. Nasuprot današnjeg poštarskom uredu, nad temeljima

izvrsno sačuvane srednjovjekovne kuće, još se vidi bunjasto antičko ziđe, a iskapanje temelja

očituju da se tu, pod tom srednjovjekovnom zgradom, nalazilo utvrđenje uz sjeverna gradska

vrata prema kopnu.

Antički je grad bio mjestimice nešto uži od srednjovjekovnog, tj. od današnje povijesne

jezgre. Zidine na sjevernoj i južnoj strani su bile s unutrašnje strane linije onih

srednjovjekovnih; na jugoistočnoj strani, međutim, djelomično se poklapa linija antičkih i

srednjovjekovnih bedema. Zapadne granice antičkog grada, međutim, čini se, bile su

identične s onima u srednjem vijeku.

Ulice antičkog grada su bile šire od ovih današnjih, srednjovjekovnih. Nađeni su mjestimice i

tragovi pločnika, a nalazi poput širokih baza stupova ukazuju da u rimsko doba su postojali i

monumentalnija zdanja.

U antičko doba pokapalo se i na samom otočiću, uz zidine. Na to upućuje, među ostalim, i

raspored nadgrobnih spomenika ugrađenih u zgrade koje su uglavnom raspoređene uz rubni

pojas grada. Glavne nekropole su se međutim nalazile na kopnu. Osovina glavne poprječne

ulice, gdje se ranije pružao most (linija današnjeg mosta pomaknuta je prema zapadu),

nastavlja se na put što se jednim krakom račvao na zapad, prema Skardoni (današnji

Skradin), a drugi pak na istok prema Saloni (danas Solin). Na kopnu, pred gradom gdje su se

razdvajali putovi, donedavno je bio glavni izvor vode za Trogir, bunar zvan Dobrić (dakle, u

značenju dobra voda). Upravo taj bunar, na raskrižju putova u obliku slova Y, zajedno sa

spletom pravaca što vode u Trogir, bili su osnova cjelokupne naseobinske matrice od

prethistorije naovamo. Tu se na Dobriću, uz prilazne putove, nalazi i glavna nekropola

antičkog Traguriuma.

Grčka kolonizacija, kao i ona rimska, zasnivala se ne samo na raspodjeli prostora unutar

naselja već i pripadajućeg polja koje je temelj života . Još i danas se u polju razabire pravilna

mreža, prepoznatljiva u pravcima puteljaka, u obrisima međa, u rasporedu zemljišnih

parcela. Glavna uzdužna komunikacija polja (decumanus) zvana Rimski put i danas je

prohodna. Prostorna organizacija polja, izgleda, bila je u vezi s organizacijom života u gradu;

naime, spomenuti zapadni zid povijesne jezgre (linija koja dijeli grad od srednjevjekovnog

predgrađa Pasike) okomito je na uzdužnoj liniji u polju, odnosno u potpunosti je paralelna sa

svim poprečnim pravcima u polju.

U polju su se dizala i poneka svetišta; ono posvećeno Magni Mater, na primjer, nalazilo se u

blizini groblja naselja Seget. Uz putove podizala su se i gospodarsko-ladanjska zdanja rimskih

kolonista,tzv. villae rusticae.

 

Jedini sačuvani i pronađen grčki natpis u Trogiru uzidan je u 14. St. U benediktinskom

samostanu ( Sv. Nikola ), a spominje vrhovnog svećenika hieromnamona, te logiste

grammateusa koji su kao magistrati matične Isse upravljali i filijativnim kopnenim kolonijama

budući da su bili u istoj državnoj zajednici. Kako je natpis ugrađen u neposrednoj blizini

južnih antičkih vrata, nad lukom dvorišnog trijema koji se poklapa sa smjerom obrambenog

zida, vjeruje se da je pripadao nekom dekretu koji je bio uzidan nedaleko od gradskih vrata

helenističkog grada.

Osnutkom grada krajem 3. St. Pr. Kr. podignute su gradske zidine te zacrtani temeljni pravci i

proporcije urbane jezgre grada koji su jasno vidljivi i danas. Raster središnjeg dijela grada u

rasporedu ulica i blokova pokazuje ortogonalnost karakterističnu za grčko urbano planiranje.

Gradske fortifikacije nisu u cjelini definirane te ostaje otvoreno pitanje načina artikulacije

zidina s kulama ili izlomljenim plaštem, a posebice raspored glavnih otvora i kula.

Sačuvana je jedna od helenističkih kula i to u temeljima romaničke kuće u sjevernom dijelu

grada. Kula je građena megalitskim blokovima te je nekad branila glavna gradska vrata. Sve

do kraja prošlog stoljeća bio je sačuvan i dio druge kule koja je flankirala vrata do visine od

sedam redova monumentalnog kamenja. Strukturu zida su u gornjim redovima formirali

pravilni kvaderi s bunjastim licem i jasno naglašenom ugaonom anatirozom. Jedna od mjera

obrane gradskih vrata bio je prilaz prema bočnoj strani koji se ovdje postiže promjenom

pravca glavne ulice. Osovina glavnog kadra lomi se kod sjevernih gradskih vrata pod kutom

od 12⁰ što je onemogućivalo direktnu vizuru prema središtu Tragurija.

Na južnoj strani grada nisu pronađene analogije dvojne kule kod gradskih vrata. Don Frane

Bulić je tvrdio da je nekadašnja kula biskupije ( današnji Županijski sud ) bila ostatak grčko-

ilirskih zidina. Bila je građena velikim blokovima s bunjom, a srušena je 1908. god. Kula

Biskupije potvrđuje da je morska strana grada bila ritmizirana kvadratnim kulama, koje su za

razliku od onih kod sjevernih vrata bile volumeni istaknuti od plašta zida. Prilikom

istraživanja unutar crkve Sv. Nikole ( benediktinski samostan ) pronađena su antička gradska

vrata i dio južnog zida koji je bio koncentrično uvučen u odnosu na kasniji srednjovjekovni zid

na čijem pravcu se nalazila i kula Biskupije. Prag južnih gradskih vrata, koje se u

ranosrednjovjekovnim izvorima spominju kao vrata Gospodnja, nalazio se neposredno ispod

današnjeg uličnog popločenja dok bi ona helenistička trebalo tražiti na dubljoj razini.

Ulična mreža je u središtu većim dijelom sačuvana te je konstatirana prosjećna širina uskih

ulica (stenopi – cardines) od oko 3 m, dok su uzdužne komunikacije šire (plateiai –

decumani). Ulice su bile pokrivene velikim kamenim pločama trapezna i pačetvorasta oblika,

koje su najbolje sačuvane na prvom istočnom perifernom kardu. Svi pravci lateralnih karda

izlaze na južnoj strani grada na mjestima kasnijih srednjovjekovnih kula pa postoji mogućnost

da je i u helenističko vrijeme obrambeni zid bio bolje utvrđen na točkama lakšeg prodora

napadača. Pronađeni helenistički zidovi stambenih blokova pokazuju izrazitu planimetrijsku

aksijalnost u smjeru sjever-jug te omogućuju relativnu rekonstrukciju isula u omjeru 1:2,5.

U inventaru dosada istraženih lokacija najveća gustoća helenističke stambene arhitekture

zatečena je u dva dijagonalno postavljena gradska kvadranta: sjeverozapadnom, koji se

prostire od palače Garagnin-Fanfogna prema jugu, i jugoistočnom, s južne strane gradskog

trga. U pravilu je vanjsko lice zida stambenih građevina izrađeno monumentalnim kamenim

blokovima s istaknutom bunjom i anatirozom. Strukturu u unutrašnjosti prostorije

sačinjavaju manji kvaderi ili pločasti lomljenci, a često u sloju nalazimo ulomke fine žbuke

jarko crvene boje kao što je zabilježeno i kod isejske stambene arhitekture.

Na jugozapadnoj strani glavnog gradskog trga u maloj palači Cipiko pronađen je u cijelom

prizemlju pločnik od velikih ploča koji je vjerojatno pripadao nekom otvorenom javnom

prostoru. Vjerojatno se radi o dijelu agore-foruma koji je obuhvaćao i dio današnjeg glavnog

trga, pa i samu gradsku ložu za koju je indikativno da je izrazito povišena u odnosu na trg. Na

drugoj strani trga pred katedralom arhitekt Ć. Ivkeković je prilikom iskopa za učvršćenje

temelja zvonika katedrale početkom 20. St. pronašao depo votuma što pokazuje zonu

kultnog prostora naselja. Prilikom sondiranja temelja zvonika katedrale 1997. pronađena je

jedna kamena edikula u obliku pročelja hrama gdje je zasigurno stajala puna skulptura nekog

božanstva ili mali votumi sa zavjetnim natpisima. Prilikom istraživanja crkve Sv. Sebastijana

na južnoj strani glavnog trga otkrivena je polovina mramornog zabata s bogatom profilacijom

i ugaonim akroterijem.

U helenističkom stambenom nizu na južnoj strani glavnog gradskog trga pronađen je mali

kućni votum u obliku krnje piramide s urezanim grčkim slovima. U njegovoj blizini bio je lik

Herakla u edikuli vrlo grube izradbe, pa možemo pretpostaviti da je taj mali zavjetni dar bio

posvećen bogu koji je i u rimsko vrijeme bio štovan kod Trogirana kao zaštitnik kamenara iz

obližnjih kamenoloma. U istom kontekstu bili su ulomci keramičkog tanjura na nozi,

loutheriona velikog promjera. Po rubu recipijenata teče motiv pasjeg skoka, a na izvijenom

obodu ukrašen je valovitim motivom bršljana. Taj tip posude najčešće je pripadao broskom

inventaru i to je služio kao brodski žrtvenik za ljevanice, dok je ovdje u navedene voutume

služio kućnom svetištu.

Kasna antika i bizant

Postoji niz naznaka da se život održao u Traguriju i u kriznim stoljećima kasne antike.

Vjerojatno je i ovaj grad bio obnovljen dolaskom pod bizantsku vlast u VI. stoljeću za cara

Justinijana, kad se nakon progona Ostrogota, opet poduzimaju veći graditeljski zahvati u

Dalmaciji. Arheološka otkrića ukazuju i na ojačavanje i popravljanje antičkih zidina. Iz tog

vremena datira, vjerojatno, najveći dio mreže crkvenih objekata u gradu. Izgleda, naime,

sudeći po ranokršćanskim ulomcima, da je većina do danas sačuvanih crkava imala svoje

ranokršćanske faze. Današnja katedrala podignuta je na mjestu ranije kasnoantičke

(ranokršćanske) koja je kao i ova današnja bila posvećena mučeniku sv. Lovri. I druge posvete

pojedinih trogirskih crkava ukazuju na ranokršćansko razdoblje; tako npr. najstarija sačuvana

crkva sv. Barbare (sv. Martina) posvećena je svecu sv. Martinu čiji se kult širio upravo u doba

cara Justinijana.

I na kopnu izvan zidina postojala su ranokršćanska svetišta. Glavna grobišna bazilika nalazila

se na lokalitetu zvanom Ošljak – Travarica, na mjestu današnje tržnice. No, već od tog doba s

općom nesigurnošću prestaje naseljavanje u polju. Prostor agera napuštaju ne samo živi

nego i mrtvi pa se od tada pokapa i unutar zidina. Običaj pokapanja unutar zidina u crkvama i

oko njih trajat će sve do u XIX. stoljeće.