UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET

STUDIJSKI ODSJEK: Bosanski jezik i književnost

Dženeta Jukan

DIPLOMSKI RAD

Tema: Jezik Povelje Kulina bana

Tuzla, maj, 2009. godine

Mentor: prof. dr. Amira Turbić-Hadžagić, doc.

Rad ima: ? stranice

Redni broj diplomskog rada: ?

REZIME

U ovome radu, koji je istraživačkoga karaktera, vrši se jezička analiza Povelje Kulina bana s

početka 12. vijeka i obuhvata fonetsku, morfološku, leksičku i sintaksičku analizu. Pored

jezičke analize rad sadrži i fotografiju Povelje, kao i transliterarne tekstove sa bosančice na

latinicu i sa starobosanskoga jezika na bosanski standardni jezik.

KLJUČNE RIJEČI: Povelja, jezičke osobitosti, srednjovjekovlje, transliteracija, bosančica

SUMARRY

This diploma paper will be based on a research work which will include the language analysis

of the Charter of Kulin from the beginning of the 12th century. It will also include the

phonetic, lexical and sintactical analysis as well as the pictures of the Charter and transliteral

texts from Bosnian Cyrilic into Latin alphabet and from Old Bosnian into standard Bosnian

language.

Key words: The Charter, Language characteristics, Middle Age, Transliteration, Bosnian

Cyrillic

1. UVOD

Tema rada je istraživačkoga karaktera, a cilj je istražiti jezičke osobitosti Povelje Kulina bana.

Naime, Povelja je napisana 29.8.1189. godine i predstavlja trgovački ugovor između Bosne i

Dubrovnika. Ovim ugovorom ban Kulin obećava knezu Krvašu i svim Dubrovčanima punu

slobodu kretanja i trgovanja širom njegove zemlje. Pisana je na dva jezika: latinskom i

starobosanskom. Povelju je zapisao dijak Radoje, a pismo kojim se koristio je bosančica.

Povelja Kulina bana je prvi diplomatski dokument pisan na domaćem jeziku, i kao takav

zaslužuje pažnju kako jezikoslovaca, tako i historičara. Njegova vrijednost za bosansku

srednjovjekovnu historiju je nemjerljiv. To je prvi dokument izdan od strane jednog

bosanskog vladara, vladaru, tj. knezu, druge države. Povelja ukazuje i na dobru organiziranost

i uređenost zemlje u tom momentu, jer se iz nje vidi da Bosna ima svog vladara, državnu

teritoriju, da vladar raspolaže svojom kancelarijom...

Povelja Kulina bana je jedan od rijetkih naših pisanih spomenika koji je stigao do nas u

dobrom stanju; jedan od rijetkih spomenika iz tih dalekih vremena koji nosi obilježja narodnih

govora; pisani spomenik o kome imamo dosta podataka: zna se i kada je pisan, i za koga je

pisan i ko ga je pisao.1

U ovome radu biće predstavljena analiza jezika Povelje Kulina bana koja obuhvata fonetske,

morfološke, leksičke i sintaksičke osobitosti. Vrijeme nastanka Kulinove povelje, dakle

početak 12. vijeka, veoma je značajno za naš jezik jer se tada vrše mnoge promjene u

fonetici, na čiju analizu je i stavljen poseban akcenat, a što je značajno za razvoj našeg jezika

od iskona do danas.

1 Asim Peco: Povelja Kulina bana u svjetlosti štokavskih govora XII i XIII vijeka, Osamsto godina Povelje bosanskog bana Kulina, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1989., str.62.

2. POVELJA KULINA BANA

Povelja Kulina bana je najstarija bosanska isprava sa našega tla, pisana bosanskim književnim

jezikom. Pisana je ćirilicom, sa elementima bosančice. To je dvojezičan dokument, pisan

latinski i bosanski: bosanski dokument pisan bosanskim književnim jezikom je slobodno

prepričana sadržina latinskoga teksta.2 Ovaj dokument je ne samo najstariji dosad pronađeni

očuvani bosanski državni dokument, nego je Povelja bosanskoga bana Kulina i najstariji

državni dokument kod svih južnoslovenskih naroda i država.

2 Amira Turbić-Hadžagić, Bosanski književni jezik (prvi razvojni period od 9. do 15. stoljeća), - u Bosanki

jezik, časopis za kulturu bosankoga književnog jezika br. 4, Tuzla, 2005.

2.1. Transkripcija povelje

U ime oca i s(i)na i s(ve)tago d(u)ha.

Ja, ban' bos'n'ski Kulin' prisezaju tebЪ kneže Kr'vašu i v'sЪm' građam' Dubrov'čam'

pravi prijatelj'biti vam'od'selЪ i do vЪka i pravi goj dr'žati s'vami pravu vЪeu dokolЪ

s'm' živ.

V'si Dubrov'čane kire hode po mojemu vladanju tr'gujuće, gdЪ si kto hoće krЪvati

godЪ si kto mine pravov' vЪrov' i pravim' sr'(d')cem' dr'žati je bez'v'sakoje z'ledi

raz'v'Ъ što mi k'to da svojov' voljov' poklon'. I da im'ne bude od'moih'čest'nikov sile I

do kolЪ u mene budu dati im's'vЪt'i pomoć' jajire i sebЪ kolikore moge bez' v'sega

z'loga i primis'la.

Tako mi b(og') pomagaj i sie s(ve)t(o) evan'đelie.

Ja Radoje dijak ban pisah'siju knjigu poveljov' banov' od' roždstva H(risto)va hiljada i

s'to i os'm'deset i devet' IЪt', mЪseca av'gusta u d'vedesete i deveti d'n', usЪčenie

glave Jovana Kr'stitelja.

2.2. Prijevod povelje na standardni bosanski jezik

Povelja Kulina bana iz 1189, mlađi prepis:

U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i

svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I

pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god

koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da

svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu,

davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.

Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.

Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i

sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan)

odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

Kulinovu povelju, kao što se to vidi u transkripciji, uz mali napor možemo i danas razumjeti iako je od njenog nastanka prošlo više od 800 godina. Taj kontinuitet narodnog jezika rijetko gdje je zadržan kao u bosanskom jeziku.

2.3. Original povelje Kulina bana

Proučavanje Povelje iznudilo je i enigmatično pitanje originalnosti sačuvanih primjeraka.

Povelja je sačuvana u tri primjerka. Danas se dva nalaze u Dubrovačkom arhivu, a jedan u

Sankt Peterburgu (Petrograd, Lenjingrad, Rusija). Pokušaj da se odredi odnos među tri

očuvana primjerka Povelje Kulina bana doveo je u struci do formulacija original, stariji i

mlađi prepis. Proučavanja Povelje rezultirala su stanovištem da je samo jedan od tri

primjeraka original, a da su druga dva prepisi, pri čemu je jedan stariji a jedan mlađi prepis

Kulinove povelje. Polazna postavka je da je petrogradski primjerak original, a da su u dva

primjerka u Dubrovniku stariji i mlađi prepisi. Primjerci Povelje se tako i danas zovu, iako

struka nikada do kraja nije bila saglasna po pitanju koji je primjerak original a koji su

primjerci prepisi. Najnovija istraživanja pokazuju da ova dilema nije do kraja zatvorena ni u

svom početku. Naime pitanje je da li se u polazištu može ići sa definicijom da je

svojevremeno napravljen samo jedan primjerak povelje, a da su u kasnijim vremenima

sačinjeni prepisi.

Na problemu koji je od tri očuvana primjerka original značajne doprinose dali su u svojim

postavkama Gregor Čremošnik3 i Josip Vrana4. Gregor Čremošnik je utvrdio da se original

Povelje Kulina bana danas nalazi u Dubrovniku, da je to ustvari ranije pogrešno definirani

stariji prepis (koji ima devet redova latinskog teksta). Najstarije mišljenje, a u posljednje

vrijeme i u bosanskohercegovačkoj javnosti općeprihvaćeno, da je petrogradski primjerak

original, zastupao je najznačajnije Josip Vrana, ali postavke Gregora Čremošnika time nisu

bile obezvrijeđene niti je dilema Vraninim postavkama uopće riješena.

Ne poznavajući u potpunosti razvoj ove dileme, definiciju originala i prepisa, te fotografija

(faksimila) povelje i viđenje različitih postavki nije rijetko da se danas u javnosti kaže da je

original povelje petrogradski primjerak, a da se kao prilog ponudi fotografija (faksimil)

starijeg, ili čak mlađeg prepisa Kulinove povelje za kojeg je bilo najmanje opredjeljenja u

dilemi da bi mogao biti original.

Postavka Milka Brkovića prošla je nezapaženo u bosanskohercegovačkoj javnosti. Brković

zapravo vraća čitavo pitanje proučavanja odnosa među očuvanim primjercima povelje Kulina

3 Gregor Čremošnik, Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja III, Sarajevo, 1948.; Original Povelje Kulina bana, Glasnik Zemaljskog muzeja 12, Sarajevo, 1957.4 Josip Vrana, Da li je sačuvan original isprave Kulina bana, Radovi Staroslavenskog instituta 2, Zagreb, 1955; Koji je od triju sačuvanih primjeraka originalna isprava Kulina bana, Radovi zavoda za slavensku filologiju 4, Zagreb, 1961.

bana na početak. Svojom analizom Brković upotpunjuje Čremošnikovo mišljenje, ali

napominje da nije ni važno koji je od tri primjerka original, jer su sva tri primjerka nastala u

približno isto vrijeme, pa su time svi originali. Nerijetko se za povelju Kulina bana kaže da je

pisana bosančicom i bosanskim jezikom, a da time sve informacije o vanjskom sadržaju

Povelje budu uskraćene pred javnošću. Povelja Kulina bana pisana je dvojezično. Pored

bosančice i bosanskog jezika tu je i latinica i latinski jezik. To je osnov Brkovićeve postavke

po kojoj su ovakve dvojezične povelje rađene u četiri primjerka, po dvije za obje strane, ali da

od četiri napisane danas imamo tri očuvana primjerka.

3. BOSANSKO – DUBROVAČKI ODNOSI

Malo je poznato o počecima dubrovačke trgovine u Bosni. S obzirom da je Bosna u to

vrijeme agrarna zemlja, može se pretpostavljati da se trgovalo voskom, kožama i ponekim

poljoprivrednim proizvodom, a vjerovatno i robljem. U pogledu uvoza gotovo je sigurno da se

nabavljala so.

Povelja Kulina bana predstavlja kamen temeljac bosannsko-dubrovačkih privrednih odnosa,

koji će se vremenom sve više i uspješnije razvijati. Ova čvrsta privredna povezanost bitno je

doprinijela njihovom privrednom, kao i općem razvoju i napretku. U tom svjetlu Povelja

Kulina bana, kojom započinju ovi odnosi, dobija još više na značaju.

Tokom 12 stoljeća nastaju političke i društvene promjene u unutrašnjosti Balkana koje će u

svom daljem toku uveliko podstaći razvoj dubrovačke trgovine na ovom prostoru. Poslije

smrti vizantijskog cara Manojla Komnena (1180.) prestaje dugogodišnji pritisak Vizantije na

Bosnu. Doduše, Kulin je bio prisiljen da prizna vrhovnu vlast Ugarske, ali, i pored toga,

Bosna je unutar granica sačuvala svoju samostalnost.

U cilju daljeg konsolidovanja unutrašnjih prilika srpski i bosanski vladari nastoje da povećaju

trgovački promet i privuku strane trgovce, u prvom redu Dubrovčane. Tako su srpski župan

Stevan Nemanja (1186), a zatim bosanski ban Kulin (1189) izdali povelje Dubrovničanima o

slobodi kretanja i trgovine na njihovom području. Pri tome, treba podvući značaj Kulinove

odluke jer, za razliku od srpske države, koja je držala primorsku oblast od Neretve do Bojane,

a u zaleđu Dubrovnika Humsku zemlju (najveći dio današnje Hercegovine), Bosna nije imala

neposredan dodir sa Dubrovnikom. I pored toga, potreba nerazvijene Bosne za posredništvom

stranih trgovaca našla je svoje najbolje rješenje u trgovačkim vezama sa Dubrovčanima, koji

su, pored drugih povoljnih okolnosti, raspolagali novčanim sredstvima i iskustvom za

organizaciju trgovačkih poslova. Prirodom svoga položaja, Dubrovnik je od davnine bio

upućen na trgovinsku razmjenu, čiji je razvoj uveliko podstakao polet trgovine na Mediteranu

poslije krstaških ratova. Uslijed mletačke dominacije, od početka 13. vijeka, Dubrovnik se sve

više okreće zaleđu i otuda crpi svoju privrednu snagu. Napredak Dubrovnika bio je i ostao

uvijek uslovljen jačinom njegove povezanosti sa bližim i daljim balkanskim zaleđem. Prema

tome, uspostavljanje trgovačkih veza odgovaralo je interesima i Bosne i Dubrovnika. U

dubrovačkoj kancelariji napisan je prvo latinski tekst ugovora, koji je zatim poslan u Bosnu,

gdje je ispod njega bosanski pisar, koji ga nije sasvim razumio, dopisao bosanskom ćirilicom

približan prevod na narodnom jeziku. Na kraju se potpisao i dodao tačan datum.5 Na taj način

je od strane Bosne izvršena ujedno i ratifikacija ovoga ugovora. 6 Važno je istaći da se i Matej

Ninoslav u svojoj prvoj povelji Dubrovčanima poziva na Kulina bana i da im potvrđuje

privilegije koje su od njega dobili. On naglašava da se Vlasi (Dubrovčani) kreću slobodno sa

svojim imanjem „tako kako su u bana Kulina hodili“. To bi upućivalo na zaključak da su

Dubrovčani u doba bana Kulina stvarno trgovali u Bosni i da su bili zadovoljni sigurnošću i

načinom na koji su primani.7

Granice bosanske države za vrijeme vladavine ovog bana prostirale su se od Drine do Grmeča

obuhvatajući oblasti: centralnu Bosnu, Usoru, Soli i Donje krajeve oko rijeke Sane. Jedan

savremenik je zabilježio da je "Kulinova Bosna prostrana, velika deset i više dana hoda."

Imajući u vidu geografski i politički položaj veze sa Dubrovnikom kao nezavisnim gradom

republike za Bosnu su bile od velikog značaja. To je prvi uočio i ocijenio Kulin ban, koji je u

razvoju trgovine i sobraćaja sa ovim gradom državom vidio put brzog razvoja države u

svakom pogledu. Zbog toga je punu pažnju posvetio unapređenju ekonomske saradnje sa

Dubrovnikom. Zahvaljujući tome u Bosni su se razvila tri veća trga sa utvrdama- Vrhbosna,

Visoko i Drijeva. U tom smislu Kulin ban je izdao Povelju 29.avgusta 1189.godine, kojom je

dao svečanu izjavu da će saradnja sa Dubrovnikom biti podržavana od strane bosanske

države. Ova zakletva iz 1189.godine, kojom je počeo niz ugovora između Bosne i

Dubrovnika, predstavlja za ovo doba još sasvim usamljeno svjedočanstvo o privrednim

vezama Bosne sa Primorjem.  http://www.camo.ch/Images/Povelja.jpg

5 M. Kos, Dubrovačko-srpski ugovori, str. 43-46.6 Isto, str. 46. Stevan Nemanja i Miroslav su 1186. i 1190. godine svojom zakletvom i potpisom dali izjavu slaganja s latinskim tekstom i time ga potvrdili. Isto je to učinio u nešto proširenom obliku Kulin ban 1189. godine.7 D. Kovačević-Kojić, Kulinova povelja i bosansko-dubrovački odnosi, Osamsto godina Povelje bosanskog bana Kulina, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1989., str.41.

3.1. „OD KULINA BANA I DOBRIJEH DANA“

 Ako posmatramo jezik Povelje, vidimo da se pisar skoro potpuno oslobodio  tradicionalnih

crkvenoslavenskih izraza. Oni su naravno prisutni u invokaciji, (,,U ime Otca i Sina i svetago

Duha.'') kojom počinju sve povelje iz tog doba. Ti izrazi prisutni su još u zakletvi povelje: (,,

Tako mi , Bože, pomagaj, i sije sveto jevanđelje.'') To je povelja u kojoj se pazilo na stil i iz

koje saznajemo mnogo činjenica.

Iz Povelje možemo zaključiti da je Bosna državna zajednica koja ima svog bana, (,,Ja, ban

bos'nski Kulin, prisezaju tebje , kneže Krvašu, i vsjem građam dubrov'čam.'') koji garantuje,

ne samo dubrovačkom knezu Krvašu, već i svim Dubrovčanima bezbijedno kretanje i

trgovinu po njegovom vladaniju.(,, Vsi Dubrovčane, kire hode po mojemu vladaniju, trgujuće

godje si kto hoće krjevati, godje si kto mine.''). Iz ovoga proizlazi zainteresovanost

Dubrovčana za trgovanje s Bosnom, kao i pretpostavka da su već u to vrijeme postojali

prohodni putevi na ovom području. Također iz ovog proizlazi pretpostavka da je bilo i robe

koju je Bosna mogla izvoziti i koja je za Dubrovnik bila interesantna, a naročita činjenica je,

da je postojalo tržište na koje se mogla plasirati dubrovačka roba. Važno je napomenuti i da je

ta trgovina bila slobodna da Kulin ban nije tražio porez niti da će išta uzimati od Dubrovčana,

izuzev ako mu neko nešto svojom voljom pokloni. (,,Vsi Dubrovčane, kire hode po mojemu

vladaniju, trgujuće godje si kto hoće krjevati, godje si kto mine, pravov vjerov i pravim

srdcem držati je, bez vsakoje zledi – razvje što mi kto da svojev voljov poklon.'') Ovo nam

govori da je Kulin ban izuzetno poštovao ljude, da se korektno ophodio prema njima, da ništa

na silu neće uzeti, a da će svakoga, ko odluči svratiti na banov dvor srdačno dočekati. Iz ove

povelje čitamo da je Kulin ban želio mir i blagostanje. On poziva Dubrovčane na prijateljstvo

i na mir. Također, govori Dubrovčanima da mogu ispoljavati svoju vjeru. (,,Pravi prijatelj biti

vam od sele i dovjeka. I prav goj držati s vami i pravu vjeru – dokle s'm živ.) Ovo se ne odnosi

samo na Kulin bana, već i na sve stanovnike Bosne. Dakle, ako ban to ne ispuni, to ne bi bila

samo njegova greška, već i greška naroda. On dakle govori u ime naroda a sve kasnije povelje

govore u ime države. Iz Povelje Kulin bana također čitamo i da je Bosna posjedovala vojsku,

koja je bila u nadležnosti Kulin bana, te da su ti vojnici časni i moralni, da neće napadati

trgovačke karavane. (,,I da im ne bude od mojih č'stnikov sile.'')Sve nam ovo nam govori o

pravnoj sigurnosti i organiziranosti upravnog aparata. Dokle god Dubrovčani budu kod njega

tj. u Bosni, dobit će pomoć i savjet bez ikakve zle misli. (,,I dokle u mne budu – dati im s'vjet i

pomoć, kakore i sebje, kolikore može, bez v'sega zloga primisla.'') To nam ukazuje na

principe etičnosti. O Kulin banu možemo zaključiti da je bio prilično prizeman i razuman

čovjek svjestan svog djelovanja i svjestan da postoji neko i iznad njega. (,,Tako mi , Bože,

pomagaj, i sije sveto jevanđelje.'')

4. JEZIČKE OSOBITOSTI KULINOVE POVELJE

4.1. FONOLOŠKE OSOBITOSTI

Iz historije bosanskoga jezika poznato nam je da se vrijeme od 9. do kraja 12. vijeka smatra

vrlo značajnim za njegov razvitak. Tada su se vršile mnoge jezičke promjene, posebno u

fonetici.8

U jeziku Povelje prisutne su slijedeće foneme: a, e, i, o, u, ê, ь, y, l', r', b, c, č, d, ĵ, g, h, j (ю),

k, l, m, n, p, r, s, š, t, v, z, ž.

Kada posmatramo vokale, staroslavenski vokalski sistem bilježio je slijedeće: a, o u,y, e, ê, i,

ę, ọ, r, l, r', l', ъ, ь.

Do 12.st. dogodile su se promjene u vokalskom sistemu, a ogledale su se u slijedećem:

1) završeni su procesi denazalizacije - nazali ę i ọ izgubili su nazalnu komponentu, te je nazal

ę prešao u e, a nazal ọ prelazi u u.

2) u 10. st. dolazi do ispadanja slabih jerova, a u 11. st. su se prestali izgovarati. Pisarska

tradicija čuvala ih je na kraju riječi mada se nisu izgovarali.

3) vokal y ( jeri ) nikako ne dolazi na početku riječi, a iza k, g, h prelazi u „u“. U 12. st. je

ograničena njegova upotreba. Jeri u 12. st. počinje biti zamjenjivan vokalom „i“ što je

zabilježeno kako na Humačkoj ploči, tako i u Povelji Kulina bana.

4) za ovaj vremenski period veže se i promjena skupine vь kada se glasovna skupina nalazila

na početku riječi (vьnuk>unuk). Prof. Belić smatra da je ova promjena vjerovatno najpoznija

od svih naprijed navedenih koje su se izvršile u fonetici našega jezika.9

4.1.1. Nazali ę i ọ (Denazalizacija nazala)

Vokali ę i ọ bili su nazalni (nosni) vokali, što znači da su se izgovarali sa prolaskom zračne

struje ne samo kroz usta već i kroz nos. Jedan je bio vokal prednjeg reda ę; znači da se pri

njegovom izgovoru jezik kretao naprijed. Drugi je bio vokal zadnjeg reda, pri čijem se

izgovoru jezik kretao nazad. Među njima je bila razlika u položaju jezika kao što je danas kad

se izgovaraju vokali e i u (u koje su nazali prešli). U vremenu od kraja 10. do kraja 12. vijeka 8 Asim Peco: Povelja Kulina bana u svjetlosti štokavskih govora XII i XIII vijeka, Osamsto godina Povelje bosanskog bana Kulina, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1989., str.63.9 A. Belić: Periodizacija srpskohrvatskog jezika, JF XXIII; Beograd, 1958, str.6

dolazi do denazalizacije ovih samoglasnika. To znači da oni gube nazalni (nosni) izgovor i

prelaze u „ustne“, oralne vokale, pri čijem izgovoru zračna struja prolazi samo kroz usta.10

Tako nazal ę prelazi u sebi srodan nenazalni vokal e, a nazal ọ, bez izuzetka, dao je u:

pravu11, vêru, ne bude, budu, knigu, tisuka, avgusta, trьgujuke, kao i siju, prisezaju

Nazal ę bez izuzetka je zamijenjen vokalom prednjega reda e: ime, prisezaju, kneže,

mêseca, dьvadesetь, devety. Poznato je da je razvoj riječi ime išao ovim redoslijedom:

prasl.*imę › imę › ime

Nazal ę u bosanskome jeziku je dao e, što je karakteristika svih južnoslavenskih jezika.

Denazalizacija vokala ọ izvršena je bez izuzetka. Tekst Povelje upućuje na zaključak da se ta

promjena izvršila dosta rano. Na takav zaključak upućuju oblici instrumentala jednine na ovь:

pravovь vêrovь, svoevь volovь, povelovь banovь.

Pojava oblika instrumentala jednine sa ovim morfološkim obilježjem /-ovь/ govori da je od

vremena kada je ọ zamijenjeno sa u prošlo dosta godina, možda i čitavi vijekovi. Jer, da bi se

visoki vokal zadnjega reda u preobratio u sonant v, trebalo je, isto tako dosta vremena.

Svakako, prelazni stepen je bilo bilabijalno w. Ti procesi, također, nikada nisu ni skokoviti.

Prema tome, da bi se od nazalnog vokala ọ dobilo u, pa od toga vokala sonant v, koji

potvrđuje Kulinova povelja, moralo je proći dosta vremena. Kod prof. Belića čitamo da se

„već u X v.“ ou javljalo mjesto oọ>ov u štokavskim i čakavskim govorima12. Da je došlo do

denazalizacije vokala i vrlo rano, i prije kraja X vijeka, to se može dokazati13, ali da je odmah

uslijedila i promjena –ou u –ov, to može biti i sporno.14 Izgleda prihvatljivije mišljenje da je

poslije denazalizacije protekao nemali vremenski period dok se u navedenim oblicima, i njima

sličnim, pojavio sonant v mjesto vokala –u.

4.1.2. Znakovi jer(ь) i jor(ъ)

Glasovi jer i jor su se u staroslavenskom bilježili kao ь i ъ. Jer je mehki poluglas, poluglas

prednjeg reda, odnosno prednjojezični. Jor je tvrdi poluglas, ili poluglas zadnjeg reda,

zadnjojezični. Upotrebljavali su se vrlo često u staroslavenskom jeziku jer je u tom jeziku još

10 Dž.Jahić, S.Halilović, I.Palić, Gramatika bosanskoga jezika, Dom štampe, Zenica, 2000., str.79.11 Ovdje se grafema 8 iz Povelje označava znakom u.12 A.Belić, Reči sa deklinacijom, str. 40-4113 R.Bošković, navedeno djelo, str.6314 Asim Peco: Povelja Kulina bana u svjetlosti štokavskih govora XII i XIII vijeka, Osamsto godina Povelje bosanskog bana Kulina, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1989., str.66

važio zakon otvorenog sloga. To je zakon naslijeđen iz praslavenskog jezika, a ogledao se u

tome da se svaki slog morao završavati samoglasnikom. Tako su jer i jor imali funkciju

otvaranja slogova; iza mehkih suglasnika upotrebljavao se najčešće mehki poluglas ь, a iza

tvrdih suglasnika upotrebljavao se tvrdi poluglas ъ. Kad je prestao važiti zakon otvorenog

sloga, ti poluglasi bili su izloženi dvama procesima: 1. oni se vokaliziraju, odnosno prelaze u

samoglasnik a (ili e), u tzv.jakom položaju (npr.dьnь>dan, pьsъ>pas, sъnъ>san,

pętьkъ>petak, tьmьnъ>taman i sl.); 2. gube se (bez zamjene odnosno vokalizacije) u tzv.

slabom položaju, kakav je slučaj s krajnjim poluglasima u datim primjerima, a i u primjerima

pьsa>psa ili pętьka>petka.15

Jedna od najznačajnijih promjena koja je zahvatila konsonantizam u dohistorijskoj fazi

razvoja našeg jezika i koju potvrđuju i epigrafski spomenici južnoslavenskih prostora jeste

depalatalizacija konsonanata što se odrazilo na gubljenje fonološke opozicije jerova, tj.

izjednačavanje poluglasnika i njihovo svođenje na jedan. Grafijski, to je značilo upotrebu

samo jednoga jera. Druga bitna fonetska promjena koja se odrazila na pravopis sa jerom jeste

gubljenje poluglasnika u slabom položaju koje se na prostorima naše pismenosti odrazilo kroz

praksu pisanja iščezlih poluglasnika redovno u poziciji na kraju riječi. Poluglasnik u jakom

položaju čuvao se u narodnome jeziku vjerovatno do kraja 13. st., od kada počinje proces

njegove vokalizacije16.

Vokalizacija poluglasnika uslijedila je poslije nastanka Kulinove povelje. Prof. Bošković

konstatuje da se vokalizacija poluglasnika u našem jeziku vršila u XIII vijeku. U Bosni se ova

promjena mogla vršiti i nešto kasnije. Iz 1333. godine imamo primjer jedanь.. Vrijeme ovih

glasovnih promjena ne mora biti istovremeno sa nastankom pisanih spomenika u kojima su te

promjene zasvjedočene. Govorna riječ uvijek je prednjačila svojoj pisanoj varijanti. Drugačije

rečeno: da bi neka govorna osobina dospjela na pisani materijal, ona je morala poduže

vremena da bude prisutna u govoru, ona je morala da se ustali u govornoj riječi, da postane

opštija govorna osobina.

Kulinova povelja, pored primjera kao: sьmь, u kojem imamo pojavu sekundarnog

poluglasnika, ima i primjer osmь, bez toga poluglasnika. Iz historijske fonetike se zna da je

ova pojava sekundarnih poluglasnika česta. Prof. Belić misli da su se ti sekundarni

poluglasnici razvili dosta rano prije XII vijeka, a kao posljedica gubljenja poluglasnika iz

15 Dž.Jahić, S.Halilović, I.Palić, Gramatika bosanskoga jezika, Dom štampe, Zenica, 2000., str.23.16 B. Čigoja, isto, str. 73.

slabog položaja. Odsustvo ovoga znaka u obliku broja osam u Povelji može se dvojako

tumačiti: prvo, to je pisarska greška, što je malo vjerovatno, s obzirom na prirodu pisanog

dokumenta; i drugo, tu se još taj vokalski elemenat nije jasno ispoljavao, nije se osjećao kao

zaseban glas, što bi moglo biti prihvatljivije.

Radi lakšeg uvida u stanje bilježenja jerova građa će biti podijeljena na nekoliko grupa:

a) pisanje uz suglasnike u prijedlozima:

ōdь ( 3X)

sъ (1X)

bezъ (2X)

b) U grupi kn nema jera ni u jednom slučaju ( slab položaj):

kneže

c) Dio osnove imenica:

krьvašu

srь(dь)cem

čestьnikovь

sьvêtь

primysьla

evanьĵelie

rožd(ь)stva

avьgusta

krьstitela

d) Pisanje jera u pridjevima van korijena:

Pred nastavkom -ski po tradicionalnom staroslavenskom pravopisu poluglasnik se piše u

suglasničkoj grupi koja nastaje:

bosьnьski

e) Pisanje u prilozima:

razьvê

f) Pozicija na kraju riječi :

banь, kulinь, vьsêmь, dubrovьčamь, priêtelь, vamь, pravь, sь, sьmь, živь, pravovь, verovь,

pravymь, sr(dь)cemь, bezь, svoiovь, volovь, poklonь, imь, ōdь, moihь, čestьnikovь, sьvêtь,

pomokь, b(og) ь, diêkь, pisahь, povelovь, banovь, devetь, lêtь, d(a)nь

4.1.3. Vokal jery (y)

Vokal jeri (ы; y) u praslavenskom i staroslavenskom bio je samoglasnik zadnjeg reda, koji se

izgovarao otprilike onako kako se danas izgovara u ruskom jeziku, dakle pomjeranjem jezika

nazad. U bosanskome je zamijenjen postojećim samoglasnikom i: synъ>sin, ryba>riba, ty>ti,

my>mi.17 Prema Damjanoviću, jeri se izgovarao kao diftong.18 J.Ham smatra da je

staroslavensko y predstavljao glas koji je u svojoj artikulaciji uz osnovno i imao također nešto

od ъ. Tako se y izgovaralo napetije i više, s naprijed pomaknutom artikulacijom, te je s

vremenom moglo prijeći u normalno, srednje (svakako nepalatalno) i.19

Visoki vokal srednjega reda y prešao je u visoki vokal prednjega reda i samo iza

zadnjonepčanih suglasnika k, g, (h):

bosьnьski, kire (up. u st.sl. ???); tisuka20.

Do ove promjene y >i nije došlo u sljedećim primjerima:

pravy, byti, sь vamy, pravymь, devety.

17 Dž.Jahić, S.Halilović, I.Palić, Gramatika bosanskoga jezika, Dom štampe, Zenica, 2000., str.23.18 S.Damjanović, Staroslavenski glasovi i oblici, Zagreb, 2005., str.46.19 J. Ham, Staroslavenska gramatika, Zagreb, 1958. str.7820 B.R. Bošković, Osnovi uporedne gramatike slovenskih jezika, Naučna knjiga, Beograd, 1968., str.34

Prelaz visokoh vokala srednjeg reda y u visoki vokal prednjega reda i izvršio se poslije

nastanka Povelje. To potvrđuju navedeni primjeri, ali ni da taj stari vokal našega jezika nije

bio u potpunosti očuvan, tj. da je i njegova priroda već bila oslabljena, govori njegova

zamjena vokalom i iza zadnjonepčanih suglasnika; govori zatim njegova zamjena

samoglasnikom i u riječi tisuća. Na ovaj primjer iz Kulinove povelje posebno ukazuje prof.

R.Bošković kao na dokaz da je priroda vokala y zavisila od pozicije, od susjednih

suglasnika21.

4.1.4. Promjena v+ь>u

Za ovaj vremenski period u kojem je i nastala Povelja Kulina bana, veže se i promjena vь > u,

kada se ta glasovna skupina nalazila na početku riječi (vьnuk > unuk). Sekvenca vь u

prijedlogu dala je „u“: u ime. U zamjeničkim oblicima ta glasovna skupina ostaje

neizmijenjena. U našem narodnom govoru došlo je do vokalizacije tih glasovnih skupina:

unuk, udova, utorak i sl. Prof. Belić smatra da se ta pojava izvršila „oko polovine XII veka, i

to u svim štokavskim govorima novoga i staroga tipa“. Proces je bio postupan: vьnuk > vnuk

> unuk22.

U zamjeničkim oblicima vьsega i sl. nije dolazilo do ove pojave zbog toga što je vьsь dalo

vas, a vьsa > sva. Uz to on smatra da primjere tipa usega, na koje se nailazi u našim pisanim

spomenicima, treba čitati vsega23.

4.1.5. Glas jat (ê)

Glas jat ( u staroslavenskom „skenirati??“ , u latinici ê) naslijeđen je iz praslavenskog jezika.

Za staroslavensko jat nije lahko utvrditi kako se izgovaralo, a i mnogi autori se razilaze u

svojim mišljenjima. Profesor Damjanović24 navodi da se glas jat (ê) izgovarao kao ja-na

početku sloga i kao je, a artikulacija između ja i je nije bila velika.

Glas ê u Povelji je još uvijek na svome mjestu: tebê, vьsêmь, odselê, dovêka, vêru, godê,

vêrovь, razvê, dokolê, lêtь, mêseca, usêčenie. Istina, u Povelji se našao i primjer: zledi, prema

21 Isto22 Belić, Fonetika, str. 8523 Belić, isto, str. 8024 S. Damjanović, Staroslavenski glasovi i oblici, Zagreb, 1995. str. 46.

kome imamo danas u ijekavskim govorima oblike sa refleksom ê: ozlijediti, ozljeda i sl. Tu se

pretpostavlja sekundarno ê, prema vrêdь25 Profesor Ivšić u svojoj poredbenoj gramatici

navodi upravo ovaj oblik zьledi iz Kulinove povelje kao primjer ekavske zamjene staroga

vokala jat („Isto se tako danas u jekavskom govoru čuju neke riječi ekavski, npr. ceriti,cesta,

ozlediti, obećati i dr. Tako dolazi već u ispravi Kulina bana iz g. 1189. zьledi mjesto

zьlêdi.“)26 A.Peco smatra da ekavski refleks jata nije nemoguć, ali je pitanje da li taj refleks

možemo očekivati u i-šća govorima Bosne. Zbog svega toga, Peco smatra da oblik zledi treba

uvrstiti u primjere iz drugih naših pisanih spomenika, sa vokalom –e u osnovi ove imenice.

Dakle, bez jatovske vokalske vrijednosti. Upravo, ovaj oblik iz naše povelje samo potvrđuje

da je i tu bilo izvorno e, kao i u mnogim drugim krajevima našega jezika, a da se uopštavanje

jatovskih refleksa moglo javiti kasnije. Ako se polazi od onoga što nam za osnovu zled- nudi

dijahrona i sinhrona slika naših govora, moglo bi se pomišljati i na dvojaku osnovu: sa jatom i

bez toga staroga vokala, dakle zlêd- i zled-. Dakle, poluglasnika ne nalazimo u tzv.

originalnom primjerku Povelje. Ako je tu u osnovi moglo biti zled, poluglasniku tu nema

mjesta27. Vokal jat u Povelji je zabilježen u sljedećim slučajevima:

1) etimološko jat 2) morfološko jat

priêtelь tebê

dovêka vьsêmь

vêru odselê

krêvati godê

vêrovь razvê

sьvêtь dokolê

diêk sebê

lêtь

25 Petar Skok, Etimološki rječnik, III, 643, s.v. zlo. Tu čitamo da je zled- nastalo „unakrštenjem sa vrijed“26 Stjepan Ivšić, Slavenska poredbena gramatika, Školska knjiga, Zagreb, 1970., str. 117.27 Asim Peco: Povelja Kulina bana u svjetlosti štokavskih govora XII i XIII vijeka, Osamsto godina Povelje bosanskog bana Kulina, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1989., str.69

mêseca

usêčenie

4.1.7. Vokalno ьr i ьl

U stsl. jeziku vokalno ъr i vokalno ъl naslijeđeni su iz praslavenskoga jezika. Obilježavali su

se na dva načina ьr, ъr i ьl, ъl.

Vokalno ъr u Povelji nalazi se u sljedećim riječima: krьvašu, trьgujuke, krьstitela, drьžati,

srь(dь)cem.

Vokalno ьl u Povelji nalazi se sljedećim riječima: priêtelь, zьloga.

4.2. Konsonantizam

Iz problematike konsonantizma Povelja nam ne nudi mnogo podataka. To je shvatljivo. Iz

historijske fonetike nam je poznato da su promjene u toj oblasti našega glasovnog sistema

dobrim dijelom bile posljedica gubljenja poluglasnika iz slabe pozicije. Ta izmjena u našem

glasovnom sistemu uslovila je i vokalizaciju sonanta l na kraju sloga, i jotovanja u sekv. lьje,

nьje, tьje, dьje i sl., a zatim pojavu obezvučavanja suglasnika na kraju riječi, kao i razne

asimilaciono-disimilacione izmjene unutar jedne riječi, pa i cijelih sintagmi. Za mnoge od tih

promjena još nisu bili u potpunosti stvoreni uslovi. Ovo, naravno, ne znači da ti procesi nisu

bili u toku, ovo samo znači da rezultati tih procesa još nisu poprimili takav karakter da bi se

oni mogli smatrati završenim, odnosno, da je kao rezultat tih izmjena nastupilo novo stanje,

da su se pojavili novi međuglasovni odnosi.

4.2.1. Disimilacija i gubljenje suglasnika

Do razjednačavanja ili disimilacije dolazi kada se dva jednaka glasa razjednačuju tako da se

jedan od njih (ili jedan njegov dio) gubi ili mijenja, a da se time ništa ne mijenja u značenju

riječi.28 Takav primjer imamo u Povlji Kulina bana gdje je u riječi otac koja je u genitivu 28 J. Ham, isto, str. 105.

jednine došlo do gubljenja suglasnika. U ovome primjeru suglasnik „t“ se našao ispred

afrikate „c“ koja kao svoj prvi dio sadrži elemente glasa t (c<*ts ). Na taj način dolazi do

udvajanja suglasnika „t“ sa onim „t“iz afrikate i njihovim svođenjem na jedan, onaj koji je u

afrikati.

otac < „otats“; „ottsa“ > otsa > oca

Iznad oblika „oca“ postoji titla, ali postojanje title iznad ovoga oblika, ne mora, u isto vrijeme

da znači i odsustvo upravo takvog izgovora.29 Ima još jedan oblik u Povelji koji upućuje na

zaključak da je sekv.dc/tc bila uprošćena, da se već bio izgubio ploziv d/t ispred afrikate c. To

je oblik srьdьcemь. U Povelji, u tzv.originalu imamo titlu iznad ovako napisanog oblika I.jd.

imenice srce. A. Peco smatra da tu nema nikakvog uprošćavanja, jer se između d i c nalazi

poluglasnik, te stoga, formalno, tu ne postoje uslovi za bilo kakvu redukciju. Ali, činjenica je

da se poluglasnik i u ovim govorima izgubio iz slabog položaja do 11. vijeka. I ti položaji

znali su za poluglasnike u razdoblju od 8. – 10. vijeka. Od 10. do kraja 12 vijeka protekla su

čitava dva stoljeća, a za to vrijeme mogle su se desiti različite promjene unutar jedne glasovne

cjeline, jedne riječi. Gubljenjem poluglasnika, kao fonetskih jedinica, dovelo je do

uprošćavanja suglasničkih skupina tipa tc, tč i sl. Tom promjenom ništa se nije mijenjalo na

semantičkom planu. Dakle, zaključak je da u obliku oca imamo realnu fonetsku sliku

narodnog govora kraja 12. vijeka. Oblik srьdьcemь je tu više slika pisarske tradicije nego

realne govorne situacije.30

Da su u to vrijeme, asimilaciono-disimilacioni procesi, uslovljeni gubljenjem poluglasnika iz

slabog položaja, bili vrlo živi, govori i primjer: odь rožьstva. Takav oblik, sa skupinom žd- <

d' preuzet je iz crkvenih spomenika, iz crkvenog jezika, nije dakle narodni oblik. U obliku

koji nalazimo u Povelji došlo je do uprošćavanja skupine žd: roždьstva > rožьstva. I to govori

da je poluglasnik nestao sa kraja sloga: roždьstva. Poslije toga skupina žd došla je u

neposredni kontakt sa skupinom –stv i to je dovelo do gubljenja ploziva d/t ispred skupine –st.

4.2.2. Afrikati ć (k), đ (ĵ), č

U tekstu Povelje, sa afrikatima, imamo ove oblike:

29 Asim Peco: Povelja Kulina bana u svjetlosti štokavskih govora XII i XIII vijeka, Osamsto godina Povelje bosanskog bana Kulina, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1989., str.71.

30 Isto, str.71., 72.

đ: graĵamь, evanьĵelie

č: dubrovьčamь, dubrovьčane, čьstьnikovь, usêčenie

ć: trьgujuke, hoke, pomok, tisuka

Staroslavenski jezik nije imao glas đ, pa je taj znak preuzeo iz glagoljice, tj. glasovna

vrijednost đerva u stbos. jeziku bila je „đ“ i „ć“.

Kao što primjeri pokazuju, u Povelji se ovi glasovi upotrebljavaju na svome mjestu.

4.2.3. Palatalizacije

Palatalizacije (umekšavanja) su određena jednačenja po mjestu artikulacije (izgovora).

Palatalizirati neki glas znači izgovoriti ga tako da se kod toga jezik približi tvrdom nepcu.

Pod prvom palatalizacijom podrazumijevamo promjenu zadnjonepčanih suglasnika k, g, h

koji se mijenjaju ako se nađu ispred prednjonepčanih samoglasnika i, e, ь, ę, ê u č, ž, š.

Primjer I palatalizacije u Povelji Kulina bana:

kneže ( knez + e > kneže)

Treća palatalizacija je vremenski mlađa od prve, a starija od druge, samo što se nije provodila

tako dosljedno kao prve dvije. Naziva se još i progresivnom palatalizacijom zato što se

samoglasnici nalaze ispred suglasnika. Ako se suglasnici k, g, h nađu iza samoglasnika i, ь, ę,

oni se mijenjaju u c, z, s. 31

Ova palatalizacija je vidljiva u riječi „oca“.

N jd. otъkъ

G jd.otъka → c › otъca

31 J. Ham, Staroslavenska gramatika, Zagreb, 1958, str. 107.

5. MORFOLOGIJA

5.1. IMENICE

Gramatike stsl. jezika sadrže obimne informacije o sistemu deklinacije imenica čija promjena

obuhvata tri gramatičke kategorije ( rod, broj, padež). U Povelji Kulina bana čiji je jezik

analiziran u ovome radu nalazi se zabilježeno ukupno 40 imenica. Analiza imenica će biti

predstavljena slijedećim redoslijedom: imenice muškoga roda, imenice ženskoga, te imenice

srednjega roda.

5.1.1. Imenice muškoga roda:

a) glavne o –promjene:

N jd.:

banь, kulinь, b(og)ь, diêkь,

G jd. :

d(u)ha, vêka, iōvana, mêseca

D jd.:

graĵam, dubrovьčamь

A jd.:

goi, poklonь

N.mn.:

dubrovьčane

G.mn.:

čestьnikovь,

b) stara jo-promjena:

N.jd.:

priêtelь, radoe

G jd.:

o(tъ)ca, s(ьi)na, krьstitela

V.jd.:

kneže, krьvašu

d) i – promjena

G.jd.:

avьgusta

A.jd.:

sьvêtь

e) konsonantska n-promjena

A.jd.:

d(ь)nь

5.1.2. Imenice ženskoga roda:

a) a-promjene:

N.jd.:

tisuka

G.jd.:

sile, glave,

A jd.:

vêru, knigu

b) ja-promjena:

G.jd.:.:

primysla

A.jd.:

povelovь

I.jd.:

volovь

d) i-promjena:

A.jd.:

pomokь

5.1.3. Imenice srednjega roda:

a) o-promjene:

G.jd.:

lêtь, zьledi, rožd(ь)stva

b) jo-promjene:

G.jd.:

usêčenie

A jd.:

evanьĵelie

I.jd.:

sr(dь)cem

c) konsonantske osnove (n-promjena):

A jd.:

vь ime

5.2. ZAMJENICE

Lične zamjenice

Odmah iza imenica po čestoti upotrebe u Kulinovoj povelji dolaze zamjenice (13) i glagoli

(13). Najčešće su lične zamjenice: ima ih pet, a ukupno su upotrijebljene četrnaest puta. Lična

zamjenica za prvo lice u Povelji Kulina bana javila se pet puta i to u novom narodnom obliku

ja:

N.jd.: ja (ê) i to dva puta ( ja, banь, kulinь, prisezaju tebe kneže krvašu.../...ja, radoe

diêkь...)

Kada je riječ o ličnim zamjenicama u Povelji, posebno treba naglasiti da one, slično kao i u

savremenom jeziku, dolaze u punom, naglašenom, i enklitičkom obliku. Tu se, na primjer,

javljaju u dativu jednine enklitike: mi, si, zatim enklitička zamjenica u dativu množine im.

D.jd.: mi (2X),

A.jd.: mene

Lična zamjenica za drugo lice ty, označava sagovornika i upotrijebljena je u više padeža:

D.jd.: tebê

D.mn.: vamь

I.mn.: vamy

U općeslavenskom književnom jeziku nije bilo zamjenice koju bismo uvijek upotrebljavali za

označavanje 3. lica. To se lice označavalo raznim pokaznim zamjenicama, a koja će pokazna

zamjenica biti odabrana, ovisilo je o odnosu sagovornika i 3. lica.

N.mn.: vьsi ??

D.mn.: imь(2X)

Povratne zamjenice

D.jd.: sebê, si

Pridjevske zamjenice

G.jd.:

vьsakoe

D.mn.:

vьsêmь??

Upitno-odnosne zamjenice

U Povelji su zabilježene i tri upitno-odnosne zamjenice, koje su upotrijebljene pet puta:

kьto (2X) / kto, kire, ĉo(što)

c) Pokazne zamjenice

sie,

A.jd.:

siju

d) Prisvojne zamjenice

G.mn.: moihь

L.jd.: moemu

I.jd.: svoiovь

5.3. PRIDJEVI

Pridjevi u Povelji manje su česti: ima ih sedam, četiri opisna i tri prisvojna.

Opisni pridjevi se nalaze u sljedećim primjerima:

pravy (N.jd.,m.r., pridjev određenog vida - pravy priêtelь, A.jd.,s.r., pridjev neodređenog vida

- pravь goi, A.jd.,ž.r., pridjev određenog vida - pravu vêru, I.jd.,ž.r., pridjev neodređenog vida

- pravovь vêrovь, I.jd.,s.r., pridjev neodređenog vida - pravymь sr(dь)cemь)

živь ( N.jd., m.r., pridjev neodređenog vida – sьmь živь)

zьloga (G.jd.,m.r.,pridjev određenog vida - zьloga primysla)

s(ve)tago (G.jd.,m.r., pridjev određenog vida – s(ve)tago d(u)ha, N.jd.,s.r., pridjev određenog

vida – s(ve)to evanьĵelie)

Prisvojni pridjevi se nalaze u sljedećim primjerima:

bosьnьski (N.jd., m.r., pridjev određenog vida – banь bosьnьski kulinь)

banovь (A.jd.,ž.r., pridjev neodređenog vida – povelovь banovь, N.jd.,m.r., pridjev

neodređenog vida - diêkь banь)

h(ristoso)vь (G.jd.,m.r., pridjev neodređenog vida – rožd(ь)stva h(ristoso)v)

Genitiv jednine muškoga roda određenog vida složene pridjevske deklinacije javlja se sa

knjiškim nastavkom –ago. Povelja počinje invokacijom Svetoga Trojstva, gdje je ustaljena

pojava arhaičnoga oblika G jd. pridjeva određenoga vida.

5.4. GLAGOLI

U Povelji ukupno ima trinaest glagola. Prirodno je što se tu javljaju i oblici pomoćnih glagola.

Ima ih tri: biti, htjeti, jesam. Jedan od njih (biti) upotrijebljen je čak tri puta. To je glagol koji

se najviše ponavlja. On jednom dolazi u infinitivu i dvaput u prezentu. Još se jedino glagol

držati javlja dvaput. Najčešći oblik je prezent. On u tekstu Kulinove povelje dolazi sedam

puta. Po jednom se javlja oblik oblik aorista i imperativa, a dvaput je upotrijebljen i glagolski

prilog sadašnjeg vremena. Najčešća gramatička morfema kod glagola je –ti.

Prezent

Oblici prezenta u Povelji su veoma česti:

prisezaju (1.l.jd.)

sьmь (1.l.jd., enklitički oblik pomoćnog glagola biti, poluglas se nije vokalizirao)

hode (3.l.mn.)

hoke (3.l.jd.)

mine (3.l.jd.)

e (3.l.jd., enklitički oblik pomoćnog glagola biti)

bude (3.l.jd.)

budu (3.l.mn.)

moge (3.l.jd.)

Infinitiv

byti

drьžati (2X)

krêvati

dati

Aorist

U stsl. jeziku su bila u upotrebi tri aorista, jedan asigmatski i dva sigmatska, od kojih je prvi

sigmatski imao dva oblika, jedan u kojem je praie. s ostajalo s, i drugi u kojem je to s

prelazilo u h. U prvom licu jednine javljaju se oblici sigmatskog aorista sa nastavkom –h:

pis(a)hь

Dakle, u Povelji je zabilježena upotreba aorista samo u jednom primjeru.

Imperativ

Imperativ ili zapovijedni način je, također, zabilježen u samo jednom primjeru:

pomagai

Glagolski prilog sadašnji

U Povelji je upotrijebljen i jedan primjer glagolskog priloga sadašnjeg:

trьgujuke

5.5. BROJEVI

Što se brojeva tiče, treba istaći da svi oni dolaze kao jedna šira naporedna sintagma na kraju

da bi označili datum i godinu pisanja Povelje i stoga se javljaju samo po jedanput. Tri su broja

glavna i dva redna.

Glavni brojevi: devetь, sьto, osьmdesetь

Redni brojevi: devety, dьvadeseti

5.6. NEPROMJENJIVE VRSTE RIJEČI

Prijedlozi

Staroslavenski se prijedlozi i danas u slavenskim jezicima većinom upotrebljavaju u istoj

službi kao i u stsl. tekstovima. U Povelji je zabilježeno šest prijedloga. Najfrekventniji je

prijedlog u.

u (3X): u ime, u mene, u dьvadeseti i deveti d(ь)nь.

bezь(2X): bezь vьsakoe zьledi, bezь vьsega zьloga prymisla

ōdь(2X): ōdь moihь čestьnikovь sile, ōdь rožd(ь)stva h(ristoso)v(ь)

sь: sь vamy

po: po moemu vladaniju

do: do vêka

Prilozi

U Povelji se nalazi ukupno sedam priloga. Interesantno je da se u Povelji javljaju gotovo sve

vrste priloga: za mjesto, za vrijeme, način, količinu, izuzimanje.

za mjesto: godê (gdje)

za vrijeme: dokolê(2X), odsele

za način: tako, kakore

za količinu: kolikore

za izuzimanje: razьvê

a) Veznici i riječce

Evidentirana su dva veznika u Povelji : i i da, kao i jedna odrična riječca ne. I je

najfrekventniji sastavni veznik u Povelji.

LEKSIKA

Leksika odnosno rječnički fond predstavlja jedan poseban dio jezika, koji se na svoj način

uklapa u gramatički sistem. U tradicionalnoj lingvistici postoji uobičajena podjela riječi

svakog jezika na „domaće“ i na strane riječi, pri čemu se prema tim stranim riječima

ispoljavaju različiti odnosi i stepeni tolerancije. Jezik se kroz leksiku osvježava novim

nepoznatim elementima koji mu udahnjuju snagu da preživi, da se ne zatvori u sebe i postane

neosvojiva jezička tvrđava odvojena od vanjskog svijeta, zarasla u korov, osuđena na

siromašenje i postepeno neminovno propadanje.32

Cijela Povelja ima ukupno 94 riječi. Najčešća riječ je veznik i, koji dolazi šesnaest puta.

Zanimljivi su statistički pokazatelji čestote upotrebe riječi u Povelji, što se tačno vidi iz ove

tabele.33

Vrsta (klasa) riječi ukupno leksema % broj upotrebe %

imenice 40 42% 42 30%

glagoli 13 14% 16 11,5%

zamjenice 13 14% 28 20%

pridjevi 7 7,5% 13 9,3%

brojevi 5 5% 5 3,5%

prilozi 7 7,5% 9 6,5%

prijedlozi 6 6% 10 7%

veznici 2 2% 17 12%

riječce 1 1% 1 0,7%

ukupno 94 140 -

32 DŽ. Jahić, Školski rječnik o bosanskome jeziku, Sarajevo, 1999., str. 11-12.33 S. Vukomanović, Leksika i gramatička značenja u Povelji Kulina bana, Osamsto godina Povelje bosanskog bana Kulina, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1989., str.80.

Tri klase riječi (imenice, glagoli, zamjenice) čine oko sedamdeset posto cijele leksike. Iz

gornje statistike, popisa frekvencije leksema u pojedinim vrstama riječi, vidi se da u Povelji

Kulina bana ima zamjenica isto koliko i glagola, a pridjeva je opet duplo manje. A to već nije

tipično za jezik. Prema analizi Slavka Vukomanovića od ukupnog broja leksema u tekstu

Kulinove povelje zamjenice čine 14% a frekventnost njihove upotrebe je čak 20%. Čestotnost

upotrebe zamjenica u bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku iznosi između 7 i 8%.34

Emocionalna boja iskaza proizilazi upravo iz ove činjenice. Da je npr u rečenici „ I da im ne

bude od mojih č'stnikov sile i dokole u mne budu dati im s'vjet i pomoć kakore i sebi...“

umjesto zamjenica „im“ uportijebljen imenički oblik dativa „Dubrovčanima“, zvučalo bi to

nekako zvaničnije, manje prisno. Nadalje Kulinov dijak neće napisati „dokole u vladaniju

mojemu budu“ već „dokole u mne budu“ želeći još više potencirati osjećaj svojati koji ban

gaji prema Dubrovčanima držeći ih ne običnim trgovcima već uvijek dobrodošlim gostima

kojima će „dati s'vjet i pomoć kakore i sebi“.35

Po dužini riječi, broju slogova, u Povelji ima najviše dvosložnih i jednosložnih riječi.

Međutim, evidentirane su i dvije petosložne riječi: evanьĵelie, dubrovьčane.

Većina riječi U Povelji Kulina bana pripada osnovnom leksičkom fondu. To su riječi

svakodnevnog života: označavaju predmete, bića, dijelove tijela, prirodne pojave,

svakodnevne radnje i različite osobine. Među imeničkim riječima veliki broj je stvarnih

imenica. Apstraktne imenice dosta su rijetke: duh, volja, vjera, sila, zled, pomoć, vladanije,

primisao. Etimološkom analizom lahko je otkriti da su gotovo sve riječi narodne, izvorne

slovenske. Samo poneke su, i to obično one kojim se obilježavaju neki administrativni,

hrišćanski, biblijski pojmovi, imena (dijak, jevanđelije, Jovan, avgust), po porijeklu grčke ili

latinske, ali su i one vjerovatno, još u ono rano srednjovjekovno doba mogle biti široko

proširene u narodnom jeziku. Jedna riječ (ban) je, po svemu sudeći, arapskog porijekla.36

Ovako veliki broj narodnih riječi, i to baš onih što pripadaju osnovnoj leksici, još je jedna

potvrda, uz sistem fonema i gramatičkih morfema, da je jezik Povelje Kulina bana, čak znatno

više nego jezik nekih docnijih srednjovjekovnih povelja, izrazito narodni i to na svim

jezičkim nivoima (glasovnom, morfološkom, leksičkom).

34 Đorđe Kostić, Čestost javljanja gramatičkih kategorija i oblika u srpskohrvatskom jeziku, Radovi ANUBiH, 1966., str.101.35 V.Spahić, Tekst, kontekst, interpretacija, Tuzla-Tešanj, 1999., str.9.36 S. Vukomanović, Leksika i gramatička značenja u Povelji Kulina bana, Osamsto godina Povelje bosanskog bana Kulina, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1989., str.89.

Lična imena u Povelji

U cijeloj Povelji Kulina bana imaju samo četiri vlastita, lična imena: (ban) Kulin, (knez)

Krvaš, Radoje (dijak) i (krstitelj) Jovan. Dvaput dolazi i etnik Dubrovčanin, i to oba puta u

padežima množine, sa okrnjenom osnovom Dubrovčan- (dubrovьčane, dubrovьčamь).37

koylinь- moguće je da je izvedeno od Nikola, tipa Vojin, Radin, kao što pretpostavlja M.

Gršković.38

Krvaš m (Dubrovnik, 12. i 13. v.), lično muško ime od lat. Gervasius. Budmani ispravno

tumači očuvanje velara g pred e upoređenjem sa kimak<cimice i unakrštanjem sa krv (pučka

etimologija slična sv. Vratolomije<Bartoholomaeus). Drugi lik Jervaz (17.v.), istog podrijetla,

došao je preko mletačkog izgovora dž>j.39

Radoje – od pridjeva rad, kao Radunko, Radonja, Radusin, Radusilo, Radoš, Raduš...itd.40

Dubrovčanin – od dub m (drvo uopće), Dubrovnik. Od praslavenskih izvedenica važna je na –

r: srednjobug. dọbrъ „silva“, koja je u svim slavenskim jezicima potvrđena u poimeničenom

pridjevu ž.r.: polj.dąbrowa, ukr. i rus. Dubrova „Wald, Eichwald“..Dubrov (a, -o) + -ac:

Dubrovčanin, Dubrovka, Dubrovkinja, dubrovьski, dubrovački.41

Vjerski (hrišćanski) pojmovi, neki činovi i zanimanja

bog – sveslav. imenica iz prasl. doba za koju nema paralela u baltičkoj grupi. Leksikologijska

je porodica riječi bog veoma razgranjena.42

krstitelj – kŕьstitela, Krist, u starijoj posuđenici grčkog epiteta i je prešao u palatalni poluglas

ь (odatle sonantno r) kŕst, gen.kŕsta m, sveslav., ali nije praslav., kako je tvrdio Budmani,

„akt primanja u kršćansku crkvu“; radna imenica na –telj krstitelj.43

sveti – svêt, baltoslav, sveslav i prasl. pridjev svętъ44

37 Slavko Vukomanović, Leksika i gramatička značenja u Povelji Kulina bana, Osamsto godina Povelje Kulina bana, Sarajevo, 1989., str.81, 82.38 M. Gršković, Rečnik ličnih imena, Beograd, 1972, str. 116.39 P. Skok, isto, str.217.40 P. Skok, isto, str.94.41 P. Skok, isto, str.449.42 P: Skok, isto, str. 179.43 P. Skok, isto, str.197.44 P. Skok, isto str. 370.

knez – sveslav. i prasl. (*kъnęzь, *kъnęgъ) 1 (najstarije značenje)glavar plemena › svjetovni

ili svećenički glavar, 2 vladar uopće; ( 12. v. ) sinonim:comes = šef države ( Dubrovnik)3

glavar knežine ( seoske administrativne jedinice, Srbija, Hercegovina) › seoski starješina45

ban – g bana, 1 upravitelj zemlje: ban Hrvatske, Bosne, Mačve, Vlaške i Moldave u

Rumunjskoj. Postanak ovog neslavenskog naziva iz oblasti administracije utvrđen je. To je

avarska riječ bajan „ vladalac horde“. Sa slavenskim fonemom a › o: bojan potvrdio ju je kod

Hrvata car Konstantin, kod Mongola, Avara, Bugara, Tatara i Kirgiza dolazi i kao lično ime, a

u Turaka u značenju „ koji posjeduje dobra, bogat“ i kao vlastito ime. Posuđenica potječe iz

vremena kada su Avari organizirali Slavene.46

Duh- ??

Jevanđelje- ??

Hrist - ??

Rodbinski nazivi

otac- sveslav. i prasl. deminutivna izvedenica na ьc od korijena ot ( koji se očuvao u strus.

pridjevu na ъn otьnъ „očev“), „pater“.

sin – danas po deklinaciji o prema otac, nekada po deklinaciji u (stsl synь), ie, baltoslav,

sveslav iprasl. synь „filius“.47

Ostale riječi u Povelji

u- proklitička partikula, prijedlog s G, A i L., te glagolski, imenički i pridjevski prefiks,

sveslav. i prasl. Nastao iz svesl. i prasl. Vъ pred riječima koje počinju dentalnim i labijalnim

suglasnicima.48

ime – G imena, ie, baltoslav, sveslav i prasl.*ьn-mę osnova na n: nomen49

45 P. Skok, isto, str. 108.46 P: Skok, isto, str. 104.47 P. Skok, isto, str. 237.48 P. Skok, isto, str. 553.49 P: Skok, isto, str. 718.

i – sveslav. i prasl. kopulativni veznik50

dan – po deklinaciji o, sa ь › a; G dnê ( očuvan kao arhaizam u naznaci datuma). Riječ je ne

samo sveslavenska iz prasl. doba.51

pisati – pisahь, ie, baltoslav, sveslav. i prasl. * pьsati, pišọ. Prema prez. osnovi pišọ stvoren je

infinitiv pisati52

dati – dati, sveslav, baltoslav. i ie. glagol prasl. doba (*da-) „ dare, geben“.53

goj – goi, goj, goja m (12.v., Dubrovnik, u amplifikaciji u miru i goju) „sinonim: mir“, danas

više ne živi u književnom i saobraćajnom jeziku.54

građanin – graĵam, ie., baltoslav., sveslav. i praslav. *gordъ (danas) sinonim: varoš f = varoš

m, urbs, civitas..Od značenja „varoš“ glasi izvedenica na –janin: građanin m (15.v.) prema f

građanka (18.v.)55

ja – ê, sveslav. I praslav. Zamjenica za 1. lice sing. Za osobu koja za sebe kaže da govori ili

radi.56

ko – kьto, kto, upitna zamjenica za osobu, sveslav. i praslav. (kъto), „quis“, nastala metatezom

iz upitne zamjenice *kъ i deikse –to dodane samo u nom. sr. rod pokazne zamjenice, upor.

češ. tento „taj“.57

kretati – krêvati, sveslav. i praslav. (*kręt-), bez paralela u baltičkoj grupi, „movere“, kretati.58

minuti – mine, prasl. minọti, proći, otići.59

50 P. Skok, isto, str. 701.51 P. Skok, isto, str. 379.52 P: Skok, isto, str. 662.53 P: skok, isto, str. 382.54 P. Skok, isto, str.585.55 P. Skok, isto, str.603. 56 P. Skok, isto, str.741.57 P.Skok, isto, str.110.58 P. Skok, isto, str.191.59 P.Skok, isto, str.426.

moj – moemu, baltoslav., sveslav. i praslav. Posvojni pridjev serije tvoj i svoj, u kojima je

popridjevljen lokativ ili dativ:*moi, prijevoj od mei = mi s pomoću sufiksa –os > -ъ. U

narječjima steže se –oja- > -â-, -oje- > -ê- upor. mâ (ŽK, mâ strinko), mê < moje (Vivodina).60

moći – moge, ie., sveslav. i praslav. *mog-ti, bez baltičkih paralela, „posse“.61

pomoć – pomokь, sveslav. i praslav. apstraktum deklinacije i obrazovan sufiksom –tь: *mogtь

> moć, gen. moći „snaga“, stcslav. mošti = moći; prefiksalna složenica pomoć.62

od – od, < ot-, baltoslav., sveslav., i praslav. prijedlog i prefikis. Oblik od je kod nas, u

slovenskom, u češkom, slovačkom i poljskom nastao od ot prema stcslav., staro-češ i rus. otь,

dijelom zbog asimilacije pred zvučnim suglasnicima kao u odbor, odgoniti itd., a dijelom

zbog analogije prema nad, pred i pod.63

do – do, prijedlog s gen., glagolski i imenički prefiks. Ie., baltoslav., sveslav. i praslav. riječ, u

baltičkoj grupi lit., lot. da kao prijedlog, engl. to, njem. zu.64

po – po, baltoslav., sveslav. i praslav. prijedlog65

prav – pravь, pravy, pravimь, pravu, pravovь, baltoslav., sveslav. i praslav. pridjev, u

značenju „verus“. Prvobitno mu je značenje konkretno „upravljen naprijed“.66

prijatelj – priêtelь, < prijati, stcslav. prьjati, prêjọ sa i iz ь pred j. Sveslav. i praslav. je radna

imenica na –telj m prijatelj.67

prisega – prisezaju, „zakleti se“, prema impf. prisezati, -am, -žem (12.v.). Samoglasnik e je

nastao iz palatalnog nazala ę, upor. stslav. prisęga, prisęšti, češ. prisaha, polj. Przysega, rus.

prisjaga. Značenje se razvilo prema starom obavljanju prisege pružanjem ruke i doticanjem

svetog predmeta pri zaklinjanju.68

60 P.Skok, isto, str.449.61 P.Skok, isto, str.446.62 P.Skok, isto, str.447.63 P. Skok, isto, str.542.64 P. Skok, isto, str.418.65 P.Skok, isto, str. 692.66 P.Skok, isto, str.26.67 P.Skok, isto, str.40.68 P.Skok, isto, str.44.

s – sь, ie., sveslav. i praslav. *sъn-, prijedlog s gen., ak. i instr. i prefiks. S kao prijedlog i

prefiks pred jednostavnim bezvučnim suglasnicima i samoglasnicima (tipovi: s majkom, s

ocem, steći).69

srce – srь(dь)cemь, sveslav i praslav. deminutiv na –ce (v. tip sunce) od ie., baltoslav.,

sveslav. i praslav. neutruma na –i *sьrdь- + -ьce. Sufiks –ce u srce ima kao i u sunce ne toliko

deminutivnu koliko afektivnu vrijednost.70

ti – tebê, naglašeni dativ sing. stcslav. tebê, gen. = ak. tebe (kao mene, sebe). To su baltoslav.

i praslav. oblici lične zamjenice za drugo lice jednine kosih padeža (v.ti), kako se vidi iz

stprus. gen. tebe, dativa tebbei, akuzativa tien i litavske enklitike ti.71

tisuća – tisuka, ie., baltoslav., sveslav. i praslav. brojnik (cslav. tysęšta, u prijevoju e – o

tysọšta) „Tausend (s kojom je riječi u posrodstvu)“72

trgovati – trьgujuke, sveslav i praslav. *tьrgъ (upor. lit.turgus, lot. turgus, iz slav., stcslav.

trъgъ), 1. roba koja se trguje, 2. mjesto gdje se trguje..Denominali na –iti tržiti, -im impf.

(hrv.-kajk.) (do-, -iz, na-, pre-, raz-, s-) = (štokavska narječja) trgovati, trgujem.73

vi – vamь, vamy, zamjenica za 2. lice množine, jednako obrazovana kao mi. Samoglasnik i je

nastao iz jery-a, stcslav., rus. vy. Dativ, instrumental i lokativ pl. U književnom jeziku vama

potječe iz duala, dok je u narječjima vam i vami kao u stcslav.74

vijek – vêka, baltoslav., sveslav. i praslav. (stcslav.) vêkъ.75

vjera – vêru, vêrovь, ie., sveslav. i praslav (stcslav.) vêra, bez baltičkih uporednica.76

vladanija – vladaniju, ie., baltoslav. i praslav. *vold-.77

živ – živь, ie., baltoslav.,sveslav. i praslav. pridjev obrazovan s pomoću sufiksa –uo (stcslav.

živъ, kao mrtav)78

69 P.Skok, isto, str.179.70 P. Skok, isto, str.316.71 P. Skok, isto, str.449.72 P. Skok, isto, str.474.73 P. Skok, isto, str. 498.74 P. Skok, isto, str.584.75 P. Skok, isto, str.590.76 P. Skok, isto, str.602.77 P. Skok, isto, str.604.78 P. Skok, isto, str.681.

sila – sile, baltoslav., sveslav. i praslav., „Eile, Kraft, Stärke“.79

bez – bezь, prijedlog s genitivom „sine“, nominalni prefiks u složenicama, kao prilog u starim

dokumentima značio je „osim, izuzevši, neuračunavši“.80

biti – byti, bude, budu, pf. od ie. vremena, sadrži osnovu bi-, u kojoj je i nastalo od jeryja

(stcslav. byti, rus. bytь, polj. być). Kada biti tvori svoj prezent, on danas glasi budem <

stcslav. bọdọ ili analogički budnem, bidem, bidnem (bi- Kosmet, Bosna, i mjesto u iz

infinitiva).81

bosanski – bosьnьski, Bosna, horonim potvrđen od polovine 10. v. Kod Porfirogeneta Bosona,

gdje je poluglas između s i n označen sa o, pa bi se moglo suponirati *Bosъna, ali se piše

Bosina u Dubrovniku..Pridjev na –ьsk bosanski.82

79 P. Skok, isto, str.234.80 P. Skok, isto, str.143.81 P. Skok, isto, str.158.82 P. Skok, isto, str.191.