Kineziološki fakultet

Sveučilište u Zagrebu

Kineziterapija osoba s amputacijama

Branimir Andrušić

Studeni, 2010.

Uvod

Amputacija je odstranjivanje dijela tijela. Traumatskom amputacijom se definira otrgnuće

uda ili dijela uda pri ranjavanju (projektilom, eksplozivom, hladnim oružjem, ili pak ugrizom

životinje, odnosno u prometnoj ili bilo kojoj drugoj nesreći), ali može biti i posljedica neke

bolesti kao što je dijabetes. Pri kirurškoj amputaciji liječnik odstranjuje neizlječiv ili

nepopravljivo oštećen ud ili dio uda kako bi zaštitio ostatak organizma, a time i život.

Kirurška amputacija može biti neminovna i nakon liječničke pogreške. Razvitak medicine i

protetike omogućio je u posljednjih nekoliko desetljeća dotad nezamisliv stupanj

rehabilitacije pacijenata koji su pretrpjeli kiruršku amputaciju. Tijekom medicinskog tretmana

liječnik će pokušati spasiti nogu ili ruku, međutim to često nije moguće. Zbogo toga će

liječnik navesti i ovu mogućnost, ne da vas zastraši nego da vas pripremi za jednu od

mogućnosti koja se može dogoditi. Ukoliko terapija ne bude djelovala, dolazi vrijeme za

spašavanje života, ne nužno ekstremiteta. Amputacija je radikalan zahvat koji omogućava

uklanjanje onoga što ozbiljno ugrožava zdravlje pacijenta . U većini slučajeva dobro urađena

amputacija sa protetičkom opsrkbom omogućava puno viši nivo aktivnosti i znatno manje

bola . Stoga, ma koliko čudno zvučalo, amputacija može unaprijediti kvalitet života posebno

u slučajevima diabetesa ili nekih drugih kroničnih stanja praćenih bolom i ograničenošću

pokreta.

1

Povijest amputiranja udova

Nalazi koji upućuju na prapovijesnu amputaciju podlaktice sa šakom otkriveni su u

neolitičkom grobu između mjesta Buthiers i Boulancourt, otprilike 70 km južno od Pariza.

Pacijent je najvjerojatnije imao poveću društvenu važnost jer mu je grob bio znatno veći od

susjednih, a uz kostur su pronađeni kremeni vršak koplja, oštrica sjekirice te uz noge kostur

mlade domaće životinje. Jedino što je kosturu nedostajalo bila je podlaktica sa šakom.

Vjerojatno je bio ratnik ili lovac, pa mu je ruka ozlijeđena u borbi ili lovu te je bilo nužno

donijeti odluku o amputaciji. Rana je zarasla, a pacijent je nastavio živjeti više mjeseci, a

možda i više godina poslije operacije. Bolovao je od osteoartritisa, a prilozi u grobu govore da

je pokopan kao ugledan član zajednice.

Precizan, odlučan rez i poznavanje anatomije mogli su imati lovci, ali za anesteziju i

sterilizaciju to su morali biti liječnici. Rez je bio vrlo čist, znalački izveden, a na kostima nije

bilo nikakvih znakova sepse, što znači da je rana tretirana u razmjerno čistim uvjetima, a

budući da nije bilo znakova nehotičnih okrznuća kosti, zaključuje se da je ruka amputirana

pod anestezijom.

2

Buquet-Marcon tvrdi da je za to poslužila halucinogena biljka datura, a rana je držana

sterilnom oblozima s kaduljom. Prije 6900 godina izvedena je vrlo precizna amputacija lijeve

podlaktice starijemu muškarcu, koji je očito bio vrlo važan u svojoj zajednici. Ne samo da su

prapovijesni kirurzi napravili rez kremenom oštricom na anatomski najispravnijem mjestu,

nego su, čini se, na operaciji primijenili anesteziju i dezinficirali ranu.

Danas se amputacije rade po vrlo strogim i utemeljenim pravilima, a njena uspješnost je

vrlo visoka s obzirom na broj infekcija nakon operacije. Amputacijska kirurgija danas je

koncipirana tako da mora odgovarati zahtjevima protetike; mogućnosti koje pacijentu pruža

protetika diktiraju način na koji će se izvesti amputacija. Operacije se izvršavaju u bolnicama

po vrlo visokim standardima i uvjetima.

3

Uzroci i posljedice amputacija

Amputacije mogu biti uzrokovane bolešću, nesrećom ili nekim urođenim nedostatkom.

Prometne nesreće kao i nesreće u industrijskim postrojenjima su najčešći uzročnici amputacija

u mirnodobskom razdoblju (kod nas u Hrvatskoj postoje brojna minska polja koja često

uzimaju žrtve). Amputacije kod bolesti spadaju u planirani tretman u cilju spašavanja života.

Najčešće bolesti koje uzrokuju amputacije ekstremiteta su šećerna bolest i birgova bolest.

Obje dovode do poremećaja cirkulacije u perifernim dijelovima ekstremiteta zbog čega dolazi

do odumiranja tkiva i konačno gangrene koja ugrožava život. Nakon takvog razvoja događaja

jedino što je moguće je amputacija uda da bi se spasio život osobe. Urođeni poremećaji

predstavljaju nedostatak uda ili dijela uda. Ove osobe se u većini slučajeva uspješno mogu

služiti protezom, a u nekim slučajevima je potrebna naknadna kirurška korekcija uda kako bi

bio podešen za protezu. Nekada se ljudi rađaju bez određenih udova što su najčešće slučajevi

konzumacije pojedinih lijekova u trudnoći.

4

Mogućnosti koje danas nude medicina i tehnika omogućuju brzo uspravljanje i kretanje.

Materijali koji su dostupni, tehnička rješenja koja postoje na raspolaganju, moderne

rehabilitacijske metode i nadasve znanje, nude obnovu kretanja bez poteškoća, bolova i

značajnih ograničenja. Cijeli tim stručnjaka oko osobe s amputacijom želi na brz i učinkovit

način pokrenuti aktivni pokret te prilagoditi kretanje životnim potrebama. Uz pomoć stručnih

osoba pacijenta se želi pripremiti za takav način života, jer se često događa da nakon

operacije zbog lošeg tretmana i bez pravih savjeta osoba pada u depresiju i nerijetko uzma

sebi život. Važno je da se shvati da je amputacija, da tako kažemo, periferni hendikep i da su

osobe s amputacijom, izuzev činjenice da im nedostaje neki ud, po svim ostalim

karakteristikama (fizičkim, intelektualnim, emocionalnim, seksualnim...) potpuno isti kao i svi

drugi ljudi. Često se osobe nakon takvoga gubitka osječaju manje vrijedno i povlače se u sebe,

a to često dovodi i do samoubojstava. Zbog tih i sličnih razloga potrebno je s osobom

razgovarati i uvjeriti je da nije manje vrijedan od drugih samo zato što nema udove.

Statistički gledano nakon amputacije jednu godinu preživi 65% osoba s amputiranim

ekstremitetom, dvije godine njih 52%,  tri godine 37%, pet godina 27% i 10 godina 15%

osoba s amputiranim ekstremitetom. Često tome je uzrok to što osobe padaju u depresiju i ne

žele ništa poduzeti da poprave svoje stanje.

5

Rehabilitacija nakon amputacije

Kada je operacija završena, nakon jednog do četiri sata u zavisnosti od općeg stanja

pacijent biva prebačen u sobu gdje počinje oporavak. Nakon buđenja često se osjeti

amputirana noga kao da je još uvijek tu (često stariji pacijenti znaju upozoriti posjetioca koji

sjednu na krevat pored njega da sjede na njihovoj nozi). Ovaj fenomen je poznat kao

fantomski ud. Neki ljudi se ustručavaju govoriti o tome, jer se boje da će biti pogrešno

shvaćeni, međutim to stanje je sasvim normalno. Zavoji oko bataljka se mijenjaju nakon 48

sati, dren se uklanja, a potom se rana svakodnevno previja dok ne počne zarastati.

Natkoljenične amputacije brže zarastaju zbog toga jer se rana nalazi na mjestu gdje su veći

krvni sudovi i jača cirkulacija pa je zbog toga lakše zarastanje. Nakon 4-5 dana lijekovi portiv

bolova se počinju uzimati oralno. Nakon 7-10 dana većina pacijenata se otpušta kući, ukoliko

ne postoji drugi razlog zbog kojeg bi trebali biti u bolnici. Rehabilitacija osobe s amputacijom

je složen postupak i zahtjeva dosta vremena, truda i upornosti sa obje strane. Nakon što rana

zaraste pacijent dobije elastični zavoj ili elastično navlaku koja služi da se smanji otok, olakša

cirkulacija krvi i da se bataljak pravilno oblikuje kako bi bio spreman za protezu. Ova se

navlaka skida nekoliko puta u toku dana da se uspostavi normalna cirkulacija. Bez obzira na

gips ili zavoje vježbe su neophodne da bi se spriječile kontrakcije mišića što kasnije može

izazvati probleme kod proteze.

6

Jedan je od problema i pojava predrasuda i stereotipa kako je bolesnik prestar za 

rehabilitaciju i protezu.  Te su predrasude nužno danas prevladane u gerontološkoj i

gerijatrijskoj djelatnosti,  jer kronološka dob sama po sebi nije nikakav limit kako bi se

provela reintegracija putem gerontološke rehabilitacije za svakodnevne životne aktivnosti

nakon kirurškog zahvata i u dubokoj starosti. Stoga je potrebno da osobe s amputacijom

shvate da i za njih ima spasa i da će se moći integrirati u život drugih osoba. Dnevno se

održavaju ekspertize interdisciplinarnoga rehabilitacijskog  tima  kojoj se individualno

određuje rehabilitacijski program i otpusna timska indikacija s evaluacijom rezultata

rehabilitacije i reintegracije svakog pojedinog bolesnika. Osnovni rehabilitacijski tim čine

liječnik, rehabilitacijska sestra, fizioterapeut, radni terapeut za starije, socijalni radnik,

psiholog, protetičar i vokacijski savjetnik. Što se tiče rehabilitacije u Hrvatskoj uvjeti i nisu

baš dobri. Jedan od  glavnih problema je ne provedba Pravilnika o bolničkoj rehabilitaciji,  što

dovodi do  nepotrebnog upućivanja operiranih starijih pacijenata u toplice umjesto na

bolničku protetičku rehabilitaciju nakon četiri do šest tjedana. Na taj način prođe šest mjeseci

ili godina dana kako bolesnici čekaju ugradnju proteze i protetičku rehabilitaciju. Poznato je

kako s vremenom opada motivacija za ponovnom reintegracijom u svakodnevni život te je

stoga osobito važno da liječnici obiteljske medicine što prije odnosno nakon četiri do šest

tjedana upute pacijenta u ustanovu za rehabilitaciju i ortopedska pomagala, osobito starije

bolesnike s invaliditetom. Problem je također u  tome što nedostaje državna rehabilitacijska

institucija koja bi povezala rad svih institucija koje se bave rehabilitacijom i protetikom.

Dakle, nema dobre koordinacije, nedostatno je znanje za prepisivanje proteza, postoji

nekompetentnost za odobravanje protetike te prepisivanje bez kriterija uz neprovedbu

Pravilnika o pomagalima. Dakle, vidimo kako postoji nedovoljna organiziranost.

7

Protektika-proteze i druga ortopedska

pomagala

Da bi se u potpunosti integrirali u životu potrebno je nakon rehabilitacije koristiti određena

pomagala kao što su proteze, kolica, ortoze i druga. Pacijent mora biti svjestan da bez tih

prilagodbi njegova rehabilitacija neće uspjeti u onoj mjeri koja je optimalna za njegov daljnji

život. Korištenjem ovih pomagala moći će raditi dosta toga što bez te prilagodbe ne bi mogao,

pa i jednoga dana trčati. Govoreći o protezama važno je napomenuti da bez obzira na

sofisticiranost danšnjih proteza ipak najveću ulogu igra pravilno uzimanje mjere za ležište i

poravnanje proteza tako da maksimalno odgovara konkretnoj osobi. Privremena proteza se

najčešće koristi od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci nakon amputacije. Poželjno je da

bude što ranije kako bi se učinkovitije borilo protiv otoka. Privremena proteza se koristi

nekoliko mjeseci dok bataljak ne postane stabilan dovoljno da bi se uzela mjera za stalnu

protezu. Ležište privremene proteze se pravi od plastične mase i sa stopalom je povezano

aluminijskom cijevi koja je dizajnirana tako da je moguće mijenjati nagib ležišta i stopala

ukoliku bude potrebno. Trajna proteza radi se po obliku pacijentove noge tako da mu bude

najudobnije u njoj .Većina potkoljeničnih proteza se sastoje od tri glavna dijela: ležišta,

stopala i dijela koji ga povezuje. Najčešća vrsta ležišta koje se koristi je ptb ležište gdje sva

težina počiva na prednjem dijelu neposredno ispod koljenog zgloba. Ovo ležište u potpunosti

zatvara bataljak i obično sadrže mekani uložak unutra radi udobnosti mada veći dio osoba s

amputacijom više voli tvrdo ležište jer je manje vruće u njemu. Da bi proteza bila stabilna

postoji nekoliko načina na koji se može učvrstiti danas su najčešći elastična navlaka koja

izvana učvršćuje protezu i specijalna silikonska navlaka koja na svom kraju ima klin koji se

zakači za ležište. Ležište se izrađuje od plastike a u zavisnosti kako je izvedeno povezivanje

ležišta i stopala razlikujemo endoskeletne i egzoskeletne proteze. Endoskeletne proteze imaju

prednost u tome što se naknadno mogu podešavati a pacijenti mogu obje vrste jednako nositi.

8

Pacijent, kako bi koristio ispravno protezu mora znati i pravilno je održavati. Kada se koristi

obično stopalo baz pokretljivih dijelova onda se održavanje proteze svodi na čišćenje - kod

složenijih stopala potrebno je povremeno podmazivati pomične dijelove – svakako prema

uputama prizvođača. Visina pete na cipeli treba da je uvijek ista jer od nje zavisi poravnanje

proteze. Također bi trebalo izbjegavati hodati bez cipele na protezi. Većina proteza je otporna

na vodu ali nisu nepropusne stoga ako se smoči stopalo, treba skinuti cipelu kako bi se moglo

osušiti. Uz sve to potrebna je i stalna njega bataljka. Bataljak se mora svakodnevno prati kako

bi se spriječile iritacije kože i moguće infekcije. Blagi sapun i topla voda su najbolji za tu

svrhu. Također, unutrašnjost ležišta se mora održavati čistom – po potrebi se može očistiti

blagim deterdžentom, jasno bez potapanja u vodu. Čarape se moraju pažljivo navlačiti na

bataljak da se ne bi napravili nabori koji bi kasnije mogli nažuljati bataljak. Moraju se

svakodnevno mijenjati i prati a svako smanjenje volumena bataljka se nadoknađuje

dodavanjem još jedne čarape. U slučaju kada postoji problem sa postizanjem prave

kombinacije čarapa potrebno se javiti protetičaru kako bi ovaj provjerio ležište – u prvoj

godini nakon amputacije potrebna su česta prilagođavanja ležišta.

9

Amputacija i sport

Svaka osoba s invaliditetom želi postići potpunu socijalizaciju u društvo, izjednačiti se sa

ostalima, pa i preteći ih u raznim vještinama. Sport je jedan od načina na koji osobe s

amputacijom ili općenito s invaliditetom mogu aktivirati i potencirati svoje talente i

mogućnosti te se na taj način što uspješnije uključiti u svakodnevni život. Uz utjecaj na opći

tjelesni razvoj i ponovno usvajanje duševno-tjelesnih sposobnosti, sport razvija zabavu,

zajedništvo, hrabri, oduševljava, pomaže u sjecanju samouvjerenosti u osobne sposobnosti.

Između velikoga izbora, bitno je izvršiti izbor najkorisnijeg sporta za osobu s invaliditetom,

pazeći na stanje lokomotornog sustava, funkcionalnih sposobnosti srčanožilnog sustava,

kapacitet pluća, stanje osjetila. Uz nabrojene unutrašnje čimbenike, važno je brinuti i o

vanjskim faktorima, poput pravilne ishrane, intenzitetu napora, spolu, dobi, dužini trajanja

sportskog napora. Invalidski sport danas je toliko razvijen da postoje i paralimpijske igre

osoba s invaliditetom. Postoji više sportova u kojima se osobe s amputacijama i drugim

invaliditetima natječu, a ovo su samo neki: atletika, odbojka, košarka, pikado, stolni tenis,

plivanje i dr. Pa tako sportaši se natječu u ljetnim, ali isto tako i u zimskim sportovima. Među

njima imamo i svjetskih i europskih, ali i olimpijskih pobjednika. Ana Sršen, Mihovil Španja,

Darko Kralj, Antonija Balek i dr. Nažalost u hrvatskoj još nije zaživila svijest o potrebama

osoba s invaliditetom, pa tako oni ostaju uskračeni u mnogo toga, kao i u sportu. Rijetke su

dvorane u hrvatskoj koje su prilagođene za rekreacijski sport osoba s invaliditetom. Još

žalosnije je to što većina ustanova kojima bi oni trebali imati pristup nije adekvatno

pripremljena za njih. To nije isprika za sportske centre, ali dok se ne poradi na osnovnim

uvjetima osoba s invaliditetom i oni neće ništa poduzimati. Kako sve zakazuje u našoj lijepoj

zemlji tako je to i slučaj sa edukacijom osoba s invaliditetom i njihovim animiranjem u sport.

Dok se to sve ne riješi oni će i dalje biti uskraćeni za mnogo stvari koje bi mogli raditi u

životu, ali iz razno raznih razloga to ne rade. Tako isto želja za sportom može se vidjeti kod

sprintera iz Južno-afričke Republike Oskar Pistorius, koji je zaludio svijet i koji se želi

natjecati sa običnim atletičarima na natjecanjima.

10

Kineziterapija osoba s amputacijama

Mnogi će pomisliti kako osobe s amputacijom nekoga uda nemaju šta vježbati kad ionako

nemaju uda. U sklopu rehabilitacije pacijent radi i kineziterapijske vježbe uda koji je

djelomično ostranjen kako bi lakše podnio protezu koju će trebati nositi. Isto tako ne treba

zanemariti niti vježbe za ostale djelove tijela, funkcije koje je do tada radio odstanjeni ud

morati će preuzeti drugi dio tijela. Kod osoba sa odstanjenim donjim udom, odnosno nogom

naravno da treba poraditi na stabilnosti zdjelice i mišića trupa što zbog ravnoteže, što zbog

snage koja će mu poslije trebati. Najveći je problem s kojim se susreću kineziterapeuti taj što

je takve osobe teško nagovoriti na vježbanje. Stoga je potrebna sva pomoć kolega koji su na

neki način upleteni u to. Od psihologa, fiziterapeuta i liječničkog tima. Toj osobi je potrebna

sva moguća potpora i od članova obitelji koji su neizbježan faktor u njegovom oporavku. A

nakon toga kada osoba dobije protezu i poćne vježbati s njom tada tek poćinje pravi posao

kineziterapeuta, jer šta je kineziterapija nego liječenje pokretom.

11

Zaključak

Živjeti sa amputacijom težak je život, ali ne i beznadan. U zemljama gdje rehabilitacija, ali

i reintegracija na visokom stupnju osobe sa amputacijama žive kao i svaki normalni čovjek.

Ako se pogleda to normalni ne znači nužno normalni, jer i među njima imao onih koji na neki

način nisu normalni. Život sa amptacijom zahtjeva mnogo truda i volje osobe kojoj se to

dogodilo, ali nakon toga uz znanost koja je toliko napredovala i te osobe postanu sasvim

obični ljudi. Uz proteze i druga pomagala osobe s invaliditetom mogu se baviti sportom, raditi

u vrtu, raditi na poslu. Na kraju krajeva tek tada shvate da mogu gotovo sve. Samo za mali dio

njihovog oporavka zaslužna je i kineziterapija, ali bez nje to sve ne bi bilo moguće.

12

Literatura

1) http://amputirac.blogger.ba/

2) http://www.belupo.hr/Default.aspx?sid=5234

3) http://www.plivamed.net/?section=home&cat=p&id=13756&show=1

4) http://sites.google.com/site/amputirci/

5) http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=12299

6) http://www.jutarnji.hr/amputacija/716355/