Amfiteatar je naziv za posebnu vrstu rimske javne građevine u kojima su se održavale gladijatorske igre, u sklopu kojih su rimski građani organizirali i ispunjavali svoje slobodno vrijeme.

Zdanja za održavanje spektakla bila su veoma funkcionalna i njihove se arhitektonske karakteristike reflektiraju u svim aspektima suvremenih sportskih borilišta.

Sam termin amfiteatar (grč. amphitheatron = dvostruko kazalište,) označava njegov oblik dvostrukog teatra, odnosno, dvostrukog polukružnog gledališta grčkog i rimskog kazališta, koji daje optimalanu mogućnost praćenja gladijatorskih borbi.

Amfiteatri predstavljaju specifične javne građevine iz klasičnog rimskog perioda namijenjene priređivanju gladijatorskih igara, borbi između divljih i razjarenih životinja, pomorskih bitaka, raznih parada i drugih u rimskom svijetu omiljenih oblika često krvoločne zabave.

Najpoznatiji amfiteatri su rimski Kolosej i amfiteatri u Veroni i Pompejima (Italija), pulska Arena, i amfiteatri u El Džemu (Tunis), te Nimesu i Arlesu (Francuska).

Iako se danas ne čini tako, rimljani su amfiteatre gradili u velikom broju svojih gradova pa gotovo u svakom talijanskom gradu možemo naći ostatke rimskih amfiteatara.

U Hrvatskoj amfiteatre nalazimo u Puli, u Saloni i u Burnumu kraj Knina, a postoje indicije o postojanju takvih građevina i na drugim područjima: Osijek , Trilj , Zadar , Sisak...

Amfiteatar u Puli ili Pulska Arena (u narodu poznata i kao Divić-grad) najveći je i najsačuvaniji spomenik antičkog graditeljstva u Hrvatskoj.

Uspoređujući ga s više od 200 rimskih amfiteatara, plašt pulskog amfiteatra s četiri stubišna tornja je najsačuvaniji i rijedak primjer jedinstvenih tehničkih i tehnoloških rješenja.

Po veličini zauzima 6. mjesto među rimskim amfiteatrima na svijetu, te je jedini u svijetu čija su sva tri rimska arhitektonska reda u potpunosti očuvana.

Pulski se amfiteatar stavlja uz bok Koloseju u Rimu, Areni u Veroni, amfiteatrima u Pompejima, Nimesu i Arlesu u Francuskoj i El Džemu u Tunisu.

Iznenađujuće je da Arena kao neosporno kulturološko blago Hrvatske, ali i svijeta još nije na Popisu svjetske baštine UNESCO-a.

Hrvatska je Arenu dva puta kandidirala za Listu, a potom povukla kandidaturu

Zidni plašt s velikim polukružnim otvorima izgrađen je od domaćeg vapnenca.

Unutarnji dijelovi temelja, koji nisu bili vidljivi, kao i zidovi unutrašnjih tehničkih hodnika, prolaza i stepeništa, bili su građeni od sitnog kamenja vezanog žbukom, s ožbukanom površinom.

Kamen za gradnju amfiteatra dopremao se na gradilište iz kamenoloma oko Pule koji su bili uz samu morsku obalu, jer je velike blokove za gradnju impozantnog gledališta i vanjskog plašta koji je do danas sačuvan bilo najjednostavnije prevoziti morem do pulske luke.

Izuzetno geometrijski pravilna građevina ima eliptični izgled.

Zbog pojednostavnjenja i stabilnosti, istočni dio konstrukcije sa samo dva kata položen je na prirodno uzvišenje.

Zapadni dio amfiteatra, okrenut moru, izgrađen je na tri kata.

Središte amfiteatra je borilište ili arena veličine, a od prostora za gledatelje bila je odijeljena širokim kanalom pokrivenim pločama.

U samu arenu ulazilo se na dvoja glavna ulaza u smjeru njezine duže osi i na nekoliko sporednih ulaza.

Naziv arena potječe od lat. harena = pijesak, jer ona je u rimsko doba bila posuta pijeskom kojim su se također poslije svake borbe posipali i tragovi krvi ljudi i životinja.

U amfiteatar je vodilo ukupno 15 prolaza. U četiri tornja na vanjskoj fasadi nalazile su se dvojne

stepenice kojima se ulazilo u gornje katove. Svaki od četiriju tornjeva imao je po dvije vodospreme

te sprave za špricanje mirisne vode po gledalištu. Ispod borilišta u smjeru njegove duže osi nalazila se

prostorija kojoj su strop nosili stupovi i pilastri, a u njoj su bile smještene sprave za aranžiranje scene.

Ispod borilišta nalazio se i sustav kanala za prikupljanje voda koje su se odvodili u more.

Također su pronađeni i ostaci hodnika koji je vodio prema sjeveroistoku, a koji je vjerojatno spajao amfiteatar sa zgradom za gladijatore koja se nalazila u njegovoj neposrednoj blizini, čiji ostaci nisu pronađeni.

Sama gradnja Arene se odvijala u nekoliko faza tijekom 1. stoljeća.

Smatra se da je već u doba cara Augusta na istom mjestu stajala slična,ali manja i pretežno od drva izrađena građevina.

Za vrijeme vladavine dinastije Flavijevaca (Vespazijan, Tit, Domicijan) u drugoj polovici 1. stoljeća Arena je dodatno proširena, a drveni dijelovi su zamjenjeni kamenom i Arena poprima današnji izgled.

Ne znaju se podrobniji podaci o točnom vremenu i trajanju izgradnje, niti o graditeljima: kako povijesni, tako i arheološki izvori o osnovnoj namjeni amfiteatra vrlo su škrti. Zanimljivo je da se u otprilike isto vrijeme gradi Koloseum u Rimu.

Još nije u potpunosti poznato zašto su uopće Rimljani u Puli gradili ovako monumentalnu građevinu.

Jedna legenda kaže da je amfiteatar u Puli dao sagraditi car u čast svojoj ljubavnici Antoniji Cenidi koja je u Puli imala posjede.

Za pulsku Arenu nema nepobitnih povijesnih tragova ubijanja prvih kršćana, ali kasnija legenda o sv. Germanu govori da su mu 284. godine sudili u amfiteatru da bi ga vojnici potom odveli podalje od grada gdje su mu odrubili glavu.

Svojoj prvotnoj svrsi amfiteatar je služio do 5. stoljeća kada je car Honorije zabranio gladijatorske borbe.

Borbe među osuđenicima, posebice onima osuđenima na smrt, i divljim životinjama nastavile su se do 681. godine kada su i one zabranjene.

Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva i tijekom Srednjeg vijeka amfiteatar je uglavnom služio za ispašu stoke koja je prehranjivala lokalno stanovništvo, a ponekad su se znali održati sajmovi i viteški turniri koje su organizirali Malteški vitezovi.

Osim toga, tijekom mletačke vladavine Pulom, Arena se povremeno koristila za održavanje sajmova, ali kako je gospodarstvo Pule od 14. stoljeća bilo u opadanju zbog opadanja broja stanovnika, tako je i značaj amfiteatra bio sve manji.

Ipak, to što se Pula zbog malaričnosti nije mogla razvijati kao grad, luka i posredničko središte, dovelo je do gotovo posvemašnjeg zastoja u graditeljskoj djelatnosti, pa je možda i to spasilo vanjski zidni plašt Arene koji i danas stoji kao ponosna kruna čipkaste strukture lučnih i četvrtastih "prozora" što nijemo svjedoče o nekadašnjoj velebnosti, o sjaju i raskoši prošlih vremena.

General Auguste Marmont, francuski upravitelj Ilirskih provincija započeo je obnovu Arene.

Godine 1816. obnovu je nastavio ticinski arhitekt Pietro Nobile, kojemu je taj zadatak povjerio car Franjo I. Austrijski.

Godine 1932. obnovljeno je gledalište samo s jedne strane amfiteatra, ali i taj dio bio je tek polovica prvotnog gledališta koje je izvorno bilo podijeljeno na dva kata ili meniana.

Amfiteatar je tako postao mjesto kazališnih izvedbi, vojnih ceremonija i javnih okupljanja. U današnjem stanju može prihvatiti 5000 gledatelja.

Posljednja rekonstrukcija Arene bila je sredinom 1980-tih. Smatra se da je nestručna rekonstrukcija 1980-tih "zaslužna" što Arena danas nije na Listi svjetske baštine UNESCO-a. U tijeku je nova rekonstrukcija (pokrenuta 2008.) koja će odvijati u nekoliko faza, a pretpostavlja se da će trajati oko 20-tak godina.

Kraj !!!

Antea Grgurinović 2. c