ALBANCI SVE GLASNIJE ZATHEVAJU SVOJA...
Transcript of ALBANCI SVE GLASNIJE ZATHEVAJU SVOJA...
146
ALBANCI SVE GLASNIJE ZATHEVAJU SVOJA PRAVA
Umesto da se zadovolje značajnim porastom
stepena jednakosti i lične bezbednosti koje su
uživali od kako je, posle jula 1966. godine,
ukroćena pokrajinska UDB-a u kojoj su najvećim
delom radili Srbi, politčiki angažovani sloj
albanske manjine, koja je sada brojala skoro
milion ljudi, tražili su ispunjavanje dodatnih,
sličnih zahteva, uključjujući i zahtev da
Pokrajina postane sedma jugoslovenska republika u
kojoj će Albanci, kao lokalna većina, biti
politički dominantni. Demonstracije na Kosovu i
njihovi odjeci u zapadnoj Makedoniji značili su da
nacionalno pitanje ponovo postaje glavni
jugoslovenski problem.1
Pobedom slovenačke i hrvatske struje u Savezu
Komunista Jugoslavije, 1964. godine, status
pokrajina postaje središno pitanje u borbi za
vlast u jugoslovenskoj federaciji. Prema novim
ustavnim amandmanima , usvojenim decembra 1968.
godine, zakonodavna i sudska vlast prenesena je na
pokrajine, koje postaju neposredno zastupljene u
Saveznoj skupštini. Kao dalji ustupak albanskom
nacionalnom osećanju, čisto srpski geografski
naziv Metohija napušten je u korist jednog imena za
tu Pokrajinu - Kosovo. Naziv "socijalistička",
dodat je nazivima obeju autonomnih pokrajina,
Kosova i Vojvodine, a osnovni pravni poredak svake
od njih trebalo je da bude ustanovljen posebnim
ustavima. Otuda prava i dužnosti autonomnih
pokrajina više nisu bila odredjivana "u okviru
prava i dužnosti Republike Srbije". Kosovu je tada
dato prvenstvo u odnosu na druge delove Jugoslavije
u raspodeli saveznih fondova, ali je postignut samo
1 Rusinow, The Yugoslav Experiment, p. 245.
147
delimičan i čisto kozmetički napredak koji je vrlo
malo doprineo poboljšanju kvaliteta života običnih
ljudi. Očekivalo se da će ove mere umiriti
kosovske Albance, jer je Centralni komitet Saveza
Komunista i dalje u potpunosti odbijao njihov
zahtev za sticanjem statusa republike.
U januaru 1969. godine, srpska Skupština je
usvojila novi ustav Kosova. Pokrajina je dobila
svoj Vrhovni sud, kao i značajna prava u oblasti
nezavisnog donošenja političkih mera, a albanski,
sprsko-hrvatski i turski jezik bili su statusno
izjednačeni. Dotadašnji ogranak beogradskog
Univerziteta u Prištini pretvoren je u nezavisni
Univerzitet u Prištini. Ustavni amandmani iz 1969.
godine predstavljali su još jedan pokušaj da se
nadje pravni osnov za proširenu pokrajinsku
autonomiju. Ali, 4. februara 1969. godine,
albanski zahtev da se revidiraju granice
Socijalistčike Autonomne Pokrajine Kosovo tako da
obuhvate sve teritorije u Socijalističkim
Republikama Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori
nastanjene albanskim življem, Politbiro je ponovo
odbio "kao pretnju teritorijalnom integritetu
Jugoslavije".2 Zahvaljujući ovim ustavnim
amandmanima, Kosovo ja sada moglo da donese
sopstveni ustavni zakon, što je učinjeno u februaru
1969.godine. Na taj način ono je zvanično prestalo
da postoji kao bezlinči geografski entitet i
postalo je potpuno razvijeni, konstitutivni deo
federacije. Premda su ovo bila skromna postignuća
Albanaca, Srbi su postajali sve uznemireniji,
strahujući od bilo kakvog prelaska zemlje is
srpskih u albanske ruke. Rastuće nepoverenje
izmedju Slovena i Albanaca dovelo je do značajnog
iseljavanja Srba i Crnogoraca iz Pokrajine, posle
1968. godine: Srbi i Crnogorci su počeli da
napuštaju Kosovo, a Albanci iz Makedonije, Crne
Gore, i južne Srbije, kao i muslimani iz Sandžaka,
2 Repishti, “Human Rights and the Albanian Nationality in Yugoslavia’,
p.249.
148
počeli da se naseljavaju, posebno u Prištini ,koja
se razvila u književni i kulturni centar Kosova u
koji se dolazilo prvenstveno radi sticanja
obrazovanja.
Porast stanovništva, industrijski razvoj i
iredenta
Demografska situacija na Kosovu dramatičo se
promenila za dvadeset godina proteklih od 1961. do
1981. godine. Broj Albanaca , koji su 1961.
godine činili dve trećine stanovništva, uvećao se
skoro dvostruko u poredjenju sa ostalim grupama,
dok se broj Srba i Crnogoraca smanjio sa četvrtine
stanovništva na jednu šestinu. Prema popisu
stanovništva iz 1971. godine, Albanci su na Kosovu
tada činili 73.6% stanoništva i, dok je stopa
prirodnog priraštaja u celoj Jugoslaviju bila 9.6%
, na Kosovu je taj broj iznosio 29.6%. 3 Prema tom
popisu, Turci su predstavljali šestu po veličini
etničku grupu na Kosovu .Deset godina ranije, oni
su bili četvrta etnička grupa po veličini, s tim
3 Prema podacima iz popisa stanovni{tva iz 1961 I 1971 sastav
stanovni{tva u SAP Kosovo izgledao je ovako:
1961 1971
% od ukupnog broja % od
ukupnog broja
Albanci 646,605 67.2 916,167
73.7
Srbi 227,061 23.6 228,261
18.4
Crnogorci 37,558 3.9 31,555
2.5
Muslimani 8,026 0.8 26,357
2.1
Cigani 3,202 0.3 14,593
1.2
Turci 25,764 2.7 12,244
1.0
Hrvati 7,.251 0.8 8,276
0.7
Makedonci 1,142 0.1 1,048
0.
Izvor: Jugoslovenski Statistički Bilten, br.727, 1972. Str.11
149
što ih je u Prizrenu bilo najviše - 5,794 - što je
iznosilo 5.9% stanovnika. Ovi podaci, medjutim,
nisu otkrivali da se sada veliki deo kosovskog
stanovništva¸ uključujući i Albance, koristio
trima jezicima - albanskim, srpskim i turskim. To
je znaičlo da etničke barijere u pokrajini nisu
bile tako velike kako se činilo.4
Zato, nije bilo nerazumno pretpostavljati da je
opadanje broja pripadnika turske nacionalne manjine
na Kosovu tokom decenije protekle do 1971.
godine, delom bio posledica njihovog asimilovanja u
albansku zajednicu i delimičnog stapanja sa njom.
Sasvim je očigledno da bi vlasti u Beogradu, da su
bile zainteresovane za smanjenje broja Albanaca,
to donekle i postigle podrškom turskoj manjini,
tako što bi sprečavale to stapanje. Štaviše,
podrška turskoj manjini bila bi u skladu sa
jugoslovenskom politikom unapredjivanja svih
nacionalnih grupa da bi se umanjio značaj većih
etničkih grupa. Pojava muslimana, kao nacionalne
kategorije u popisima stanovništva, posle 1961.
godine, i pokušaji uključivanja Cigana, pozivanjem
na njihovu nacionalnu samobitnost, bili su dodatni
primeri podrške nacionalnim grupama koje su ranije
bivale "necenjene" ili "potcenjene". Da je
pružanjem podrške Turcima na teritoriji pretežno
naseljenoj Albancima moglo ubediti Albance da sebe
vide kao jednu od narodnosti 5 u "društvu
socijalističkih samoupravljača", onda bi
nacionalna politika na Kosovu mogla pomoći u
razlikovanju jugoslovenskih Albanaca od Albanaca u
dražvi Albaniji. To je bio razlog zbog kojeg je
podrška turskoj manjini služla podjednako i
turskim i "jugoslovenskim" interesima,a kasnije ju
je prihvatio i Savez Komunista na Kosovu.6
4 C.N.O. Bartlett, ‘The Turkish Minority in the Socialist Autonomous
Province of Kosovo’, Co-existence, vol.17, p. 194. 5 Narodnost je bio ‘demokratski’ naziv za ‘nacionalnu manjinu’,
oslobodjen implicitne inferiornosti u odnosu na druge nacionalne grupe. 6 Bartlett, ‘The Turkish Minority…’p.196.
150
Uprkos očiglednom smanjenju broja turskog
stanovništva, u prvoj polovini sedamdesetih godina,
zabeležen je značajan porast publikacija i
programa emitovanih na turskom jeziku , a otvorena
je i Katedra za turski jezik na prištinskom
Univerzitetu. Turskoj zajednici na Kosovu pružana
je aktivna podrška, u nadi da će to donekle
ublažiti zastupljenost albanskih odlika Pokrajine i
da bi se postigla veća integrisanost zajednice.
Nekoliko činilaca doprinelo je naglom porastu
stanovništva na Kosovu. Zdravstvena služba na
Kosovu postigla je značajne uspehe u smanjivanju
stope smrtnosti u Pokrajini - sa 17.0 umrlih na 1
000 stanovnika, 1950. godine , stopa smrtnosti
spala je na 8.6 promila do 1970. godine . Slično se
dogodilo i sa stopom smrtnosti novorodjenčadi - sa
142 slučaja na 1000 živorodjene dece, 1960. godine,
ona je 1970. godine spala na 90. Epidemije i
zarazne bolesti, koje su ranije bile raširene,
sasvim su iskorenjene do 1975 godine; do tada je,
isto tako, izvršena i potpuna elektrifikacija
kosovskih sela.7 činilac koji je, isto tako,
doprineo brzom porastu stanovništva bila je
tradicionalna želja albanskih žena na Kosovu da
radjaju čim stupe u brak. [to pre rodi muško
dete,žena je pre mogla da učvrsti svoj brak, a
samim tim i položaj u domaćinstvu svoga muža (u
koje se selila po udaji). Sve dok ne rodi sina,
žena je, u stvari, bila na probi, a ako ne bi
uspela da rodi sina za par godina, njen muž je
mogao da se razvede od nje. Što pre rodi sina, ona
je, isto tako, pre mogla veliki deo kućnih poslova
da prenese na svoju snahu. Osim ostalih prednosti
koje je ono donosilo, smatralo se da će radjanje
mnogobrojne dece Kosovu obezbediti da budućnost
pripadne Albancima, umesto Srbima. U to vreme,
kosovski Albanci imali su najveću stopu prirodnog
priraštaja u Evropi, a1979. godine, ta stopa
iznosila je 26.1 promila u poredjenju sa prosečnom
7 Marmullaku, Albania and the Albanians, p.148
151
stopom prirodnog priraštaja koja je za celu
Jugoslaviju iznosila 8.6 promila.
Ovako visok broj novoradjenih opteretio je
privredu i još više ugrozio životni standard na
Kosovu u poredjenju sa drugim delovima Jugoslavije.
Svaki uičnak privrednog rasta bio je potpuno
poništavan povećanjem izdržavanog, neradnog i
neproduktivnog dela stanovništva: neprestano
rastući postotak stanovništva mladjeg od dvadeset
i pet godina uveliko je doprinosio porastu
nezaposlenosti. Pored pozitivnog migracionog
bilansa i visoke stope rasta stanovništva,
albanski udeo u ukupnom broju stanovništva povećao
se apsorbovanjem delova drugih etničkih zajednica -
muslimana koji su govorili slovenskim jezicima,
(Torbesi, Goranci, Bošnjaci-Muhadžiri, Arnauti),
etnikčih Turaka, Cigana (Madjupi) i nekolicine
preostalih čerkeza. Istovremeno, pripadnicima
manjinskih grupa iste vere, nespremnim da se zakunu
na odanost albanskoj stvari, dato je na znanje da
bi im bilo pametnije da svoju sreću potraže na
nekom drugom mestu. Neki Turci su, tako, krenuli ka
Beogradu, a muslimani, koji su govorili slovenske
jezike, u Sarajevo. Pokrajina je postala
neprijatno mesto za srpski, ili jugoslovenski
nastrojene Albance koji nisu imali "ispravan"
nacionalni stav. Jedan strani posetilac pričao je
kako je često imao priliku da čuje od pripadnika
albanske katoličke manjine da strahuju za svoju
bezbednost jer su se albanski muslimani konačno
"obračunali" sa pravoslavnim hrišćanima. "Onda će i
na nas doći red", govorili bi. Ponekad su čak
govorili u prilog politike crnogorske vlade kojom
je ona sprečavala da muslimani medju Albancima u
njihovoj republici preovladjuju onako kako je to
bio slučaj na Kosovu.8
8 R. Gremaux, ‘Politics of Ethnic Domination in the Land of the Living
Past,’ kod Duijzings, Janjic I Maliqi (ur.) Kosovo: Kosova, str.20.
152
Kasnih sedamdesetih, neki posmatrčai su
primetili da bi otpočinjanje zamašnog programa
industrijalizacije i stvaranja radnih mesta mogao
biti jedan od načina da se zaustave moguće
iredentističke tendencije medju brzo rastućim
albanskim življem na Kosovu, kao i da bi to
olakšalo njihovo uključivanje u jugoslovensko
društvo. Kako se albansko stanovništvo uvećavalo,
nastavljajući da živi prevashodno u
poljoprivrednim naseljima, bilo mu je neprekidno
potrebno novo zemljište. Sredinom sedamdesetih
godina, još uvek su postojale mnoge velike zadruge,
kao nezavisne privredne jedinice, koje su se
oslanjajle na podredjivanje pojedinačnih interesa
opštem napretku. U to vreme su već skoro sve bile
albanske i, mada je do 1975. godine bilo uradjeno
nekoliko studija o zadrugama na Kosovu, bilo je
nemoguće utvrditi koliko ih tačno ima. Ali, kao
izvestan pokazatelj može poslužiti podatak da, dok
je u celoj Jugoslaviiji bilo 4% domaćinstava sa
više od devet članova, na Kosovu je taj broj
iznosio skoro 21%.9 Posle rata, albanski
"intelektualci" poticali su uglavnom iz redova
nastavnika osnovnih i srednjih škola koji su
obrazovanje stekli na ubrzanim tečajevima . Tako je
bilo,sve dok se, sredinom sedamdesetih godina, nije
pojavila savremena albanska elita. Ona je zamenila
tradicionalnu elitu koju su činilli stariji članovi
bratstva ili zadruge,a sve skupa, samo nekoliko
porodica koje su posedovale veća imanja i čije je
bogatstvo poticalo od pružanja usluga ranijoj,
turskoj državnoj upravi. Ova posebna, nova elita,
koja je odigrala kljčunu ulogu u oblikovanju
albanskih nacionalnih perspektiva, predstavljala je
uski krug inteligencije u koji je ulazio mali broj
uvaženih naunčika i stručnjaka i znatno veći broj
pojedinaca skromnih intelektualnih dometa ili
strunčih znanja. Otvaranjem Univerziteta u Prištini
9 V. St. Erlich, ‘The Last Big Zadrugas in the Kosovo Region’, str.
244.
153
povećana je pokretljivost unutar albanskog
stanovništva, što je, sklapanjem brakova izmedju
pripadnika različitih društvenih slojeva, dovelo do
povezivanja albanskih područja.
U medjuvremenu, slovensko stanovništvo Kosova
počelo je da se žali na nedostatak zastupljenosti
u lokalnim političkim telima, na nepravedan
postupak na sudovima čiji su službenici uglavnom
bili Albanci, kao i na to što su njihova deca bila
primorana da u školama uče albanski jezik. I dok se
odliv slovenskog življa sa Kosova nastavljao,broj
Albanaca u pokrajinskoj komunističkoj organizaciji
je rastao. Pa ipak, pokrajinska organizacija
komunista na Kosovu i dalje je bila skoro
iskljuičvo pod kontrolom Srba. U to vreme pojavile
su se i male ultra-nacionalistike grupe, povezane
sa Tiranom. Kosovska partijska organizacija je
,1969. godine, izvestila da za Pokrajinu i dalje
podjednak problem predstavljaju, kako albanski
nacionalisti "nihilisti", tako i velikosrpski
nacionalisti "unitaristi". Jedni su uvek
nezadovoljni, potcenjuju sva dostignuća i
okrivljuju socijalistički poredak i njegovo
rukovodstvo za neuspeh u ispunjenju nacionalnih
težnji.Oni drugi napadaju ustupke albanskim
nacionalnim težnjama, tvrdeći da to ugrožava
položaj i prava Srba i Crnogoraca.10
Politika kosovskog rukovodstva, koje je u sve
većoj meri bilo albansko, bila je usmerena, pre
svega, na dobijanje što više sredstava, pozivajući
se na posebna prava koja su proizlazila iz statusa
pokrajine kao nerazvijenog dela zemlje. Cilj
ustavnih promena, donetih od 1967. do 1972.
godine, bio je da pomognu u rešavanju problema u
medjunacionalnim odnosima u Jugoslaviji i da
ojačaju veru u Jugoslaviju kao zajednicu naroda i
narodnosti koji uižvaju jednaka prava. Ogromne
sume novca potrošene su na prestižne projekte poput
10 S.L. Burg, Conflict and Cohesion in Socialist Yugoslavia, str. 71.
154
velelepne zgrade biblioteke u centru Prištine,
sagradjene od mermera i stakla. U gradovima širom
Jugoslavije mogli su se videti natpisi "bratstvo i
jedinstvo". Neumorni partijski rukovodioci
izvikivali su ovu parolu na masovnim skupovima i
neprestano je ponavljali u medijima. Ima neke
ironije u tome što je vlada, da bi učvrstila
jedinstvo medju pripadnicima dvadeset i četiri
nacionalne grupe,podsticala priznavanje
različitosti medju njima. Beograd je namerno manje
pažnje poklanjao rastućoj albanizaciji Kosova,
naglašavajući multi-etnički karakter pokrajine, sa
ciljem da se postigne veći stepen njene
integrisanosti i aktivno je podržavao manje etničke
grupe kao što su Cigani i Turci. Bosna i
Hercegovina ostala istorijsko područje da bi se
izbeglo da njena teritorija bude podeljena izmedju
Srba i Hrvata, kao i da bi se stvorlio mesto za
muslimane slovenskog porekla, koji su, 1961.
godine, od verske grupacije prerasli u priznatu
etničku grupu. 11Formalno razlikovanje pojmova
"narod" i "narodnost", od kojih je svaki bio
namenjen njemu odgovarajućoj republici, odnosno,
autonomnj pokrajini, bilo je od prevashodnog
značaja za jugoslovenski ustavni poredak. Kosovski
Albanci su smatrali da je nepriznavanje njihovog
statusa kao naroda potpuno neprihvatljivo.
Crnogorci su imali status naroda, iako su bili
uglavnom srpskog porekla , a muslimani u Bosni i
Hercegovini su, iako tek 1961. godine, na sličan
naičn povlašćeni zbog toga što su bili druge vere,
mada su i oni bili narod slovenskog porekla. Isti
je slučaj bio i sa Makedoncima, koji su
predstavljali srpski odgovor na bugarske težnje,
11 U Hrvatskoj je takodje dos{o do rasta nacionalistic~kog pokreta
izmedju 1968 in 1971. Ovaj pokret je delimi~no bio emocionalna reakcija
protiv ‘unitarizma ‘ I ‘centralizma’ u bilo kom obliku. On je
nagla{avao nezavisnost naroda u okviru federalne strukture,
o`ivljavaju}i ‘pravo na otcepljenje’, koje je Ustavom prvobitno bilo
zagarantovano republikama, a potom narodima. V.Meier, ‘Yugoslavia’s
National Question’, Problems of Communism, March-April, 1983, str.53.
155
iako je, sve do 1945. godine, biti Makedonac,
uglavnom, znaičlo biti Bugarin.12 To što su
Crnogorci i Makedonci imali svoje republike,
Albanci su tumačili kao diskriminaciju.
Iako je do 1979 krvna osveta popuno iščezla u
Crnoj Gori, na Kosovu je to još uvek bio veoma živ
obiaj, uprkos tome što je odavno bio kažnjiv
zakonom kao težak zločin. Bilo je veoma teško
utvrditi tačan broj slučajeva krvne osvete zbog
toga što je sve u vezi sa njima obavljano u
tajnosti i skrivano od vlasti. Procene za 1975.
godinu kazuju da je u to vreme oko 2 000 muškaraca
živelo poput pravih zatvorenika u sopstvenim kućama
jer im je smrt pretila onoga časa kad iz njih
izadju. Oni su "dugovali krv” najčešće zbog nekih
davnih sukoba u kojima oni lično nisu ni
učestvovali. Obična svadja medju čobanima oko
pojila za ovce mogla je značiti početak lanca od
dvadeset ili više ubistava . Sredinom sedamdesetih
godina, pojedinac je još uvek na isti način
poštovao tradicionalne običaje. Mladi Albanci,
koji su služili vojsku u kasarnama širom
Jugoslavije, bivali su često oštro kritikovani
zvog svojih običaja, posebno zbog običaja kupovanja
neveste. Oni sami, medjutim, retko su kritikovali
ovaj, ili odbacivali bilo koji drugi albanski
običaj. Albanski učenici srednjih škola i studenti
ostali su iznenadjujuće verni tradicijama svog
naroda. 13 Ali još impresivnija je bila njihova
postojanost u odnosu na privlačnost i iskušnje
lakog novčanog dobitka. Mnogi albanski nastavnici i
slžubenici, zaposleni u gradovima, daleko od svojih
porodica, sebe su još uvek smatrali članovima
zadruga i veći deo svoje zarade slali su kući, a za
uzvrat su dobijali razne prizvode.14 Dok su Srbi
napuštali svoje zadruge i selili se u gradove, svi
12 Pipa and Repishti, Studies on Kosova, str. 222-3. 13 Erlich, ‘The Last Big Zadrugas…’,str.249-50. 14 Ibid., str.251.
156
znaci su govorili da će se albanske zadruge održati
još najmanje dve ili tri naredne generacije.
U očima slovenskog življa u pokrajini,
normalizacija odnosa izmedju Jugoslavije i
Albanije, do koje je došlo 1971. godine, i
neograničena razmena nastavnika , udžbenika, kao i
druge vrste kulturne razmene koja je usledila, još
je više doprinela albanizaciji Kosova. Sveti
Arhijerejski Sinod obratio se zvaničnim vlastima
Republike Srbije, kao i Saveznoj vladi, žaleci se
na "uništavanje, paljevine i skrnavljenje svetinja
na Kosovu", navodeći, pri tom, konkretne slučajeve.
Ali, situacija nije bivala bolja, tako da su se
Arhijereji obratili lično predsedniku Titu. On je,
u jednom svom govoru, izrazio žaljenje, složio se
sa konstatacijom da su pomenuti incidenti
protivustavni i obećao da će učiniti sve što je
moguće da se spreče takvi incidenti i nezakonite
radnje, kao i da se "osigura bezbedan život i
zaštita imovine svih gradjana".15 Taj vandalizam je
delom sigurno bio uperen protiv dobara Pravoslavne
crkve. Najčešće se pribegavalo uništavanju
nadgrobnih spomenika, seči drveća na crkvenom
imanju, s tim što je drvo najčešće prodavano na
lokalnim pijacama. Zemljište u posedu crkve obično
je bilo pokriveno velikim šumama, a to je bio pravi
magnet za mladiće u potrazi za nečim što će moći da
poseku i prodaju.
Istovremeno, okretanje Albaniji postalo je
očigledno i u oblasti jezika. Jezik Toska, koji je
bio zvanični jezik u Albaniji, trebalo je da
postane i zvanični jezik kosovskih Albanaca koji
su govorili narečjem Gega i to je doprinelo
njihovom otudjenju od njihovih drevnih suseda koji
su govorili srpski. Jedan stari Crnogorac iz
Prištine ispričao je jednom stranom posetiocu :
"Ranije sam ih sasvim dobro razumeo , ali sada mi
je to već teško. Ranije su govorili šiptarski, a
15 Dragnich and Todorovi}, The Saga of Kosovo, str. 167-8.
157
sada se trude da govore albanski. Pretvaraju naše
[iptare u Albance!"16 Dopuštanje pojačane kulturne
saradnje izmedju Tirane i Prištine nije služilo
samo umirivanju kosovskih Albanaca: kao što je
prethodno napomenuto, Beograd i Tirana su bili
sasvim svesni opasnosti koja je proizlazila iz
sovjetske invazije na čehoslovačku, 1968. godine,
zbog koje su ponovo preispitali sopstvenu
ranjivost. Ova strahovanja nisu bila bez osnova,
jer je postojao sovijetski plan vojne intervencije
u Jugoslaviji, kao što je, početkom 1974.
godine,otkrio jedan češki prebeg. Plan je
podrazumevao jedan klasični pokret trupa Varšavskog
pakta koje bi, postavljene u obliku klješta,
krenule ka Jugoslaviji. Tako je svaka grupa, voljna
da napravi pometnju u Jugoslaviji, pomagala
interese Sovijetskog Saveza, uključujući i njihovu
davnašnju želju da imaju jednu svoju luku na
Jadranskom moru. Tirana je, opet, u Jugoslaviji
videla tampon zonu pred teritorijalnim ambicijama
Varšavskog pakta. I tako, dok su na državnom nivou
odnosi izmedju dveju zemalja ostali srdačni, ove
dve zemlje su, politički i ideološki, bile
nepomirljivo suprotstavljene.
Nacionalne trzavice nisu postojale samo izmedju
Srba i Albanaca. I Hrvati su se stalno žalili na
ono što su oni doživljavali kao eksploataciju i
srpsku hegemoniju.17 Hrvatska kriza, 1971. godine,
bila je ključna prekretnica u daljem razvoju
situacije po pitanju narodnosti u Jugoslaviji: ona
je označila kraj propagandističkim sloganima i
lenjinistikčom fraziranju, kao i shvatanju da je u
socijalizmu nacionalizam nezamisliv. Novi, važni
ustavni amandmani doneti su 1971. godine i njima su
prava i dunžosti Kosova postale slične republičkim
pravima i dunžostima. Kosovsko rukovodstvo je tada
ohrabreno da na svoju Pokrajinu gleda kao na
16 Gremaux, ‘Politics of Ethnic Domination…’, str.19. 17 O opisu hrvatske krize vidi kod Rusinow, The Yugoslav Experiment,
str. 245-80.
158
konstitutivnu federalnu jedinicu koja uižva ista
prava kao i republike, a stanovnici Kosova su bili
podsticani da zauzmu pozitivniji stav prema
federaciji. Iako je Tito naredio temeljit obračun
sa nacionalističkim pojavama, nacionalnim
težnjama je narednih godina poklonjena veća
pažnja.Princip državnosti republika prihvaćen je i
usvojen, prvo u obliku ustavnih amandmana, 1971.
godine, a potom i Ustavom, 1974. godine.
Ustav iz 1974. godine
četvrti po redu Ustav Jugoslavije, koliko ih je
doneto za manje od trideset godina, usvojen je 21.
februara 1974. godine.On je značajno suzio
nadležnosti federacije, a proširio republičke i one
koje su pripale autonomnim pokrajinama. Ovo je
značilo da je Kosovo postalo punopravni
konstitutivni činilac federacije, neposredno i
srazmerno zastupljenu u svim partijskim i državnim
telima. Kao jedna od osam federalnih jedinica,
Kosovo je bilo zastupljeno u Saveznom veću
jugoslovenske Skupštine sa pravom, koje su imale i
republike, da predlaže zakone i zakonska akta iz
nadležnosti Veća republika i pokrajina. Isto je
tako bilo zastupljeno i u Saveznom i Ustavnom
sudu. Ovakva reforma je implicitno podrazumevala
shvatanje da Jugoslavija više ne može biti smatrana
dražvom isključivo Južnih Slovena. Mnogi srpski
partijski rukovodioci su uvideli da novi Ustav, ne
samo da produbljuje podelu srpskog naroda, već i
slabi državnost Srbije kao jedne od jugoslovenskih
republika. Autonomne pokrajine su sada imale pravo
veta na sve odluke koje su ih se ticale, a
beogradsko rukovodstvo je tako izgubilo punu
kontrolu nad poslovima Republike Srbije. Ustav iz
1974. zabranjivao je da se Republika Srbija meša u
pokrajinske poslove bez sglasnosti Skupština u
Novom Sadu (glavni grad Vojvodine) i Prištini.
159
Status Vojvodine i Kosova razlikovao se od
statusa republika po tome što im nije priznata
dražvnost. članom 4 ovi regioni su definisani
jednostavno kao "autonomne, socijalističke,
samoupravne, demokratske socio-političke zajednice"
u kojima "narodi i narodnosti ostvaruju svoja
suverena prava". Na ovome su vlasti Kosova i
Vojvodine zasnivale svoje zahteve u borbi protiv
centralističkih tendencija u Republici Srbiji.
često se postavlja pitanje zašto je federalizam u
Jugoslaviji tako posebno naglašen i utemeljen na
ustavu na tako istinski buržoaski" naičn posle
krize u Hrvatskoj, ranih sedamdesetih godina.
Jedino objašnjenje može se naći u tadašnjem Titovom
uverenju da je otkrio novi politički koncept za
Jugoslaviju. On je očigledno smatrao da je nove
odnose moguće usaglasiti na državnom nivou kroz
federalizam zasnovan na ustavu i pravnom poretku,
a da će jedna disciplinovanija i centralizovanija
partija ojačati i dražvu i režim.18
Novi Ustav je omogućio da se Kosovo pojavi kao
nezavisni faktor u jugoslovenskoj federaciji koji
više nije pod neposrednim srpskim starateljstvom .
Pokrajina je imala svoju sopstvenu Narodnu banku,
Vrhovni sud i nezavisnu upravu pod nadzorom
pokrajinskog izvršnog veća i predsedništva. U
drugim oblastima, uključujući i ekonomsku politiku,
oporezivanje, obrazovanje i kulturu, Republika
Srbija mogla je da donosi zakone koji su se
odnosili na celu Republiku samo uz prethodnu
saglasnost pokrajinske skupštine.19 Ustav iz 1974.
godine sadržao je seme nezadovoljstva svih. Za
Albance, autonomija nije otišla dovoljno daleko da
bi mogla da zadovolji njihov zahtev da imaju svoju
republiku. Albanci su definisani kao narodnost
Jugoslavije, a ne kao narod, i to je bio razlog što
nisu mogli imati republiku, već samo autonomiju.
Suverenost naroda uključivala je i važno pravo na
18 V. Meier, ‘Yugoslavia`s National Question’, str.53 19 Pipa and Reptishti, Studies on Kosova, str,253.
160
otcepljenje. Srbi su se žalili na to da su oni sada
podeljeni, ne samo u Srbiji, već i u Jugoslaviji, a
osećaj da je počinjena nepravda samo je produbljen
nedoslednostima u pogledu priznavanja autonomija.
Vojvodina, sa većinskim srpskim stanovnisstvom,
stekla je autonomiju na osnovu kulturnih i
istorijskih posebnosti, a Kosovo, sa većinskim
albanskim stanovništvom , na osnovu etničkih
načela. Posledica svega toga bila je to da 21%
Srba u Srbiji nije bio pod jurisdikcijom Beograda.
Srpske pritžube samo su dobile na snazi zbog
položaja Srba u Hrvatskoj, gde su oni činili 14.7%
stanovnisstva, a nisu imali nikakva posebna prava.
Albancima, koji su činili 8.15% stanovništva
Srbije, bila je priznata autonomija.20
Novi Ustav je naglašavao jednakost i jednaka
prava i dužnosti, uključujući i pravo na razvoj i
slobodnu upotrebu nacionalnog jezika, kao i
negovanje nacionalne kulture i istorije.
Priznavanje ovog prava uslovilo je dve pojave:
talas prevodjenja, uglavnom sa srpsko-hrvatskog, i
zahtev poslodavaca da zaposleni vladaju i albanskim
i srpsko-hrvatskim, čak i kada, za pojedina radna
mesta, to nije bilo neophodno. Stvar je pogoršana
kada je za to dobijeno zvanično odobrenje Saveza
Komunista Kosova i obrazovnih i kulturnih
zvaničnika, uključujući i Univerzitet u Prištini.
Nova politika dovela je srpsku i crnogorsku
grupaciju kao celinu u nepovoljan položaj, jer je
mali broj njihovih pripadnika vladao i srpsko-
hrvatskim i albanskim jezikom. Mnogi ljudi iz ove
grupacije počeli su da šalju svoju decu na
školovanje van pokrajine usled, kako su oni
tvrdili, nacionalističkih pritisaka i novih
pravila koja su nalagala ravonopravnu upotrebu
jezika.21 Ustav iz 1974. godine izazvao je
20 D. Kostovicova, Parallel Worlds: Response of Kosovo Albanians to Loss
of Autonomy in Serbia, 1986-1996, Keele European Research Centre, 1997,
str.11-12. 21 RFE, Background Report/242, 16 November 1982.
161
"pozitivnu diskriminaciju" u korist Albanaca na
Kosovu: dvojezičnost je postala uslov za
zapošljavanje u javnim službama; četiri petine
upražnjenih mesta bilo je rezervisano za Albance na
paritetnoj osnovi, a nacionalne kvote su strogo
primenjivane u imenovanjima za javne funkcije. Tako
je počela prava albanizacija javnog života na
Kosovu.22 Ustav je bio nejasan i nedelotvoran, a
prvom prilikom, kad je bio izložen najmanjem
pritisku, postao je neupotrebljiv. Neokoliko godina
kasnije, Edvard Kardelj, njegov tvorac, koji je, do
svoje smrti, 1979, godine, smatran Titovim
naslednikom, priznao je da je čak i on verovao da
će ovakav Ustav izazvati probleme u Srbiji i
savetovao je predsedniku Srbije, Ivanu Stamboliću,
i njegovim saradnicima da rade na promeni ustava,
ali do Titove smrti, 1980. godine, nije postignut
nikakav napredak,a potom je rešavanje ovog pitanja
odloženo.23
Prema tadašnjem zvaninčom jugoslovenskom
stavu:
''Strani posmatrači koji su Albance smatrali
slabom tačkom federacije, zasnivali su ovaj
stav na albanskim težnjama iz vremena pre
socijalističke revolucije, kada je
''buržoaska'' Jugoslavija bila njihova tamnica.
Tada je bilo prirodno što su njihovi zahtevi za
otcepljenjem bili jači. Sada, medjutim, u
višenacionalnoj Federativnoj Jugoslaviji, u
kojoj su uživali podjednaka prava kao i
kulturni, politički i ekonomski napredak, mnogi
posmatrači su verovali da su oni bili
opredeljeni za očuvanje bezbednost i
integriteta svoje domovine.’24
22 P.Simi} The Kosovo and Metohija Problem and Regional Security in the
Balkans, Institute of International Politics and Economnics, Belgrade,
1996, str.. 10. 23 L.Silber and A. Little, The Death of Yugoslavia, 1995. str.35. 24 Marmullaku, Albania and the Albanians, str.151.
162
Ovo mišljenje bilo je daleko od istine. Nove
demonstracije izbile su u Prištini 1971. godine, a
studenti su zahtevali ujedinjenje Kosova sa
albanskim delovima Crne Gore i Makedonije. Sledeće
godine, desetine studenata uhapšeno je zbog
organizovanja ''Oslobodilačkog pokreta Kosova"
kojem je cilj bilo ujedinjenje sa Albanijom. U
razdoblju od 1973. do 1975. godine, Služuba
bezbednosti otkrila je tajne separatističke
organizacije, poznate kao "Revolucionarni pokret
ujedinjenih Albanaca" i "marksističko-lenjinistička
komunistička partija Albanaca u Jugoslaviji". Obe
su učestvovale , kako je režim tvrdio, u "ozbiljnim
propogandnim akcijama". Kosovsko Ministarstvo
unutrašnjih poslova bilo je dobro obavešteno o
nekima od ovih separatističkih grupa, ali je te
podatke uskratilo Beogradu.
Iako je prošla skoro decenija od smenjivanja
Rankovića, Albanaci su i dalje hapšeni zbog
podstrekivanja nacionalizma i iredentizma. U
februaru 1976., piscu Ademu Demaćiju (koji je
prethodno dva puta bio zatvaran zbog
nacionalističke propagande) bilo je sudjeno u
Prišini, zajedno sa još osamnaestoricom Albanaca,
zbog "oranizovanja protiv naroda i države",
"neprijateljske propagande" i "ugrožavanja
territorijalnog integriteta i nezavisnosti
Jugoslavije". Demaći je bio optužen zbog osnivanja
Nacionalnog oslobodilačkog pokreta Kosova", sa
navodnim ciljem ujedinjenja Kosova sa Albanijom.
Optunžica ih je, takodje, teretila da su medju
studentima prištinskog Univerziteta, kao i na
drugim mestima na Kosovu i u Makedoniji rasturali
propagandni materijal u kome su napadali politiku
SKJ, sistem socijalističkog samoupravljanja i
rukovodstvo Socijalističke Republike Jugoslavije.
Oni nisu bili optuženi za zagovaranje ili upotrebu
nasilja, tako da ih je, pošto su osudjeni na po
petnaest godina zatvora, Amnesti Internešnal
163
smatrao zatočenicima savesti.25 Ipak, većina
kosovskih Albanaca nije bila oduševljena
pokroviteljskim stavom Envera Hodže prema njima .
To je odražavalo mišljenje koje se u to vreme
često moglo čuti na Kosovu da "Enver Hodža ne treba
da zaboravi da je on samo šef države i partije, ali
ne i naroda." Većina kosovskih Albanaca smatrali su
da je život u Albaniji mnogo gori nego na Kosovu i
bilo je, takodje, uobičajeno čuti ih kako kažu da
su "ulice u Tirani tako čiste zato što Albanci i
nemaju šta da bace."
Kosovski Albanci uživaju u slobodi
Do kasnih sedamdesetih godina, pokrajinsko
rukovodstvo, koje je u to vreme već radilo uz
minimalno mešanje ili ograničenja nametnuta iz
Republike Srbije ili Savezne vlade, počelo je da
biva popustljivo prema izrazima albanskog
nacionalizma i nije dopuštalo drugim republikama da
kritikuju dogadjaje u Pokrajini. Još jedan vid
pozitivne diskriminacije u korist Albanaca sastojao
se u tome što su Srbi i Crnogorci mogli da se
zaposle samo na jednom od pet upražnjenih radnih
mesta. Isto tako, objavljivanje domaćih informacija
na albanskom jeziku, ostavljala je slovensko
stanovništvo uglavnom neobaveštenim o važnim
pitanjima. Srbi su se osećali kao da se vratilo
doba turske vladavine, jer su sebe smatrali
obespravljenima i izloženim fizičkim i psihološkim
pritiscima. Kosovski Srbi, koje je tada već
obuzelo snanžno osećanje da su žrtve, smatrali su
da se na Kosovu stvara paralelna albanska
nacionalna država u kojoj su oni postali manjina
koju Srbija ne štiti.
25 Amnesty International, ‘Yugoslavia, Prisoners of Conscience’, 1985,
str. 6.
164
S druge strane, pristupačnost obrazovanja na
albanskom jeziku i kulturnih ustanova postala je
neograničena, a albanska kutura i književnost
cvetali su kao nikad pre. Bio je to kratkotrajan
procvat koji je za kratko vreme doneo ogroman
napredak.26 Usvajanjem književnog albanskog jezika
Toska na Kosovu, gde se pretežno govorio gegijski
albanski, koje je usledilo 1968. godiune, posle
dekreta donetog u Tirani, kojim je nalagano da
taj jezik treba da postane službeni jezik Albanaca,
utrt je put za kulturni prodor Albanije. Iz Tirane
su uvoženi udžbenici na albanskom jeziku, kao i sve
veći broj albanskih publikacija. Albanski
intelektualci, koji su u doba Rankovića bili
proganjani, bili su željni otkrivanja sopstvene
kuture i istorije i odigrali su kljčunu ulogu u
podsticanju Albanaca na otkrivanje nacionalnog
identiteta proučavanjem istorije, knjievnosti i
običaja na novootvorenom Albanološkom Fakultetu na
prištinskom Univerzitetu.27
Tako su kosovski Albanci bili zaneti
samospoznavanjem kroz ponovno potvrdjivanje svog
kulturnog nasledja i otkrivanje uloge svojih
predaka u borbi za albansku nezavisnost od
Osmanlija. Albancima na Kosovu je, takodje, bila
dostupna i islamska srednja škola (Alaudin
Medresa),kao i mnoge verske publikacije na
albanskom jeziku, a imali su prilike i da se
školuju na monogobrojnim teološkim fakultetima u
arapskom muslimanskom svetu. Tesne kuturne veze
izmedju Tirane i Prištine bile su glavna snaga u
pozadini izliva albanskih nacionalnih osećanja
tokom sedamdesetih. Ali, takva kulturna razmena se
26 Elsie, History of Albanian Literature, str. 620. 27 Krajem sedamdesetih, oko 95 procenata albanske dece bilo je
obuhva}eno osnovnim obrazovanjem. Postignut je napredak u obuci
zdravstvenog osoblja kao I u zdravstvenoj za{titi stanovni{tva. 1952,
na Kosovu je na 8,527 stanovnika dolazio jedan lekar, 1978 taj ondos
bio je jedan na prema 2,009. Prose~ni `ivotni vek, koji je neposredno
posle rata iznosio 45 godina, do 1980 se produ`io na {ezdeset osam
godina . Pipa and Repishti, Studies on Kosovo, str. 133.
165
pokazala sasvim bezuspešnom u gradjenju kulturnih
mostova izmedju Albanije i Jugoslavije. Mladi
kosovski Albanci su bili poput suvog sundjera,
željni da upiju sve što je doprinosilo
rasvetljavanju njihove prošlosti i davanju nekog
smisla tadašnjem njihovom položaju.28 U isto to
vreme, kosovski Srbi su bili zgroženi i razljućeni
gubljenjem svog negdašnjeg prestiža. Jedna radna
grupa srpske partije prikupila je, 1977. godine,
podatke koji su govorili protiv ove proširene
pokrajinske autonomije, a bili su sakupljeni u
dokumentu poznatom kao "Plava knjiga". Njom je
zahtevano da pokrajinsko pravosudje, policija
(uključujući i slžubu državne bezbednosti) ,
teritorijalna odbrana i ekonomska politika budu
vraćene pod kontrolu Beograda, ali, s obzirom na
to da bi prihvatanje ovih preporukka nesumnjivo
značilo novi talas represije na Kosovu, savezno
rukovodstvo je taj dokument dočekalo vrlo
neprijateljski. Plava knjiga nikada nije javno
razmatrana, ali je njeno postojanje podgrevalo
pitanje pokrajinske autonomije koje je tinjalo
ispod površine srpske politike sve do osamdesetih
godina, kada je dobilo novi, snažan naboj.29
U razdoblju od 1971. do 1981. godine, organi
vlasti na Kosovu radili su uz minimalno uplitanje
bilo Savezne, bilo srpske Republičke vlade. Na
zasedanju dražavnog Predsednitva, održanom u maju
1978. godine, Fadilj Hodža, koji je tada imao
šezdeset dve godine, izabran je za potpredsednika
državnog Predsedništva - devetočlanog, kolektivnog
rukovodstva zamenjujući na tom mestu Stevana
Doronjsklog, Srbina iz Vojvodine, čiji je mandat
28 Ibid., str.190. 29 B. Magas,’Yugoslavia: The Spectre of Balkanization’ New Left Review,
174/1989, star 11. Plava knjiga, koja je bila odba~ena uglavnom zbog
protivljenja kosovskog rukovodstva, bila je sa~injena po uzoru na Plavu
Knjugu pripremljenu za Mirovnu konferenciju u Hagu 1899, sadra`la je
diplomatsku korespodenciju koja se odnosila na nasilje koje su Albanci
po~inili na Kosovu, ali je Austro-Ugarska spre~ila srpske diplomate
da to pitanje pokrenu pred medjunarodnom javno{}u.
166
podpredsednika, koji je, inače, bio smenljiv jednom
godišnje, istekao 15 maja. To je bio prvi put da je
jedan Albanac zauzeo tako visok položaj Titovog
zamenika na čelu dražve. On je, takodje, predložen
za jednog od dva predstavnika pokrajinske
komunističke organizacije u jugoslovenskom
partijskom Predsedništvu, što je mnogim kosovskim
Albancima stvorilo iluziju da ih je Partija konačno
počela shvatati ozbiljno. On je, u stvari, bio
dugogodišnji albanski predstavnik u partijskom
vrhu. Drugi albanski predstavnk bio je Mahmut
Bakali (tada je imao četrdeset i dve godine) koji
je bio i predsednik partijskog komiteta Kosova.30
Pa ipak, brojni ustupci učinjeni kosovskim
Albancima i dalje su bili relativno beznačajni jer
su uičnjeni prvenstveno iz političkih razloga,
umesto da je prethodno načeto pitanje nacionalne
napetosti i osećanja, posebno medju Srbima koji su
se odlčuno protivili daljem prenošenju vlasti na
kosovske Albance. Malo je učinjeno i za podsticanje
razgovora izmedju Srba i Albanaca o
prilagodjavanju njihovih zahteva i očekivanja
stvarnim trenutnim okolnostima. Trebalo je,isto
tako, pozabaviti se krupnim ekonomskim problemima
Kosova, jer je etnička napetost rasla uporedo sa
rastom jaza u razvijenosti Kosova i drugih
delova zemlje. Edvard Kardelj je, još 1977. godine,
upozorio svoje kolege da će, ako Partija ne primeni
odlučnu politiku kojom će biti smanjene postojeće
razlike u privrednom razvoju i umirene medjuetničke
tenzije, na Kosovu doći do izliva nasilja.31 Tokom
sedamdesetih godina, infrastruktura na Kosovu, kao
i drugim delovima Jugoslavije, upadljivo je
30 RFE., Background Report/95, 17 May 1978. Posle rata Fadilj Hod`a je
bio I regionalni I savezni funkcioner. Bio je premijer Kosova do 1963,
kada je postao ~lan Savezne vlade u Beogradu. Predsednik kosovske
skup{tine 1967, a istovremeno je postao i ~lan jugoslovenskog
partijskog predsedni{tva. Na devetom kongresu SKj u martu 1969., u
Beogradu, izabran je za ~lana Izvr{nog biroa jugoslovenskog partijskog
predsedni{tva, a 1974., postao je ~lan dravnog Predsedni{tva. 31 P.Ramet Nationalisn and Federalism in Yugoslavia, 1963-83, Indiana
University Press, Bloomington, 1984, str. 165..
167
poboljšana izgradnjom mreže savremenih puteva,
elektrifikacijom skoro svih, izuzev najzabačenijih
sela, i otvaranjem raznih zdravstvenih, obrazovnih
i kulturnih utanova. Prištinska Akademija nauka i
umetnosti razgranala je svoje aktivnosti, a njen
radio- televizijski centar bio je medju
najsavremenijim u celoj zemlji.
Uprkos ovim očiglednim društvenim dostignućima,
Pokrajina je u poggledu privrednog razvoja i dalje
je zaostajala za ostalim delovima Jugoslavije.
Prema jednom istraživau, do privredne neravnoteže
došlo je, pre svega, zato što su ulaganja bila
usmerena njačešće u bazinu idustriju, odnosno, u
vadjenje i proizvodnju sirovina, dok su ostale
privredne grane bile dosta zanemarivane. [taviše,
tadašnja ulaganja u privredu Kosova donela su manje
koristi toj Pokrajini nego glavnim koriscnicima
njenih sirovina, a to su, uglavnom, bili drugi
delovi Jugoslavije. To je, na primer, bio slučaj sa
električnom energijom prozvedenom na Kosovu: dve
trećine te energije odlazilo je iz Pokrajine u
druge republike čija je potrošnja po glavi
stanovnika bila neuporedivo veća nego na samom
Kosovu. S obzirom na to da nije moglo da stvori
kapital, Kosovo se potpuno oslanjalo na spoljne
izvore ulaganja, uglavnom na Savezni fond za
razvoj,32 ali sam novac nije mogao da prekine
začarani krug nerazvijenosti. Značajne društvene i
privredne promene u Pokrajini do kojih je došlo
posle rata dovele su do stvaranja novih društvenih
struktura. Kako se sve veći broj albanskih
porodica selio u manja naselja i gradove na Kosovu,
društvena struktura porodice se iz osnova menjala.
Albanci, koji su traižli posao u drugim
krajevima Jugoslavije, često su nailazili na
teškoće zbog jezičke barijere, zbog svog dosta
niskog nivoa stručnosti i zbog ukorenjenih
predrasuda na koje su nailazili u celoj zemlji. Oni
32 Pipa and Repishti, Studies on Kosovo, str.134..
168
koji su uspevali da dobiju posao, obično su radili
slabo plaćene pomoćne poslove u mnogobrojnim
turističkim mestima duž dalmatinske obale. Na
Kosovu je udeo troškova obrazovanja u nacionalnom
dohotku bio dvostruko veći od jugoslovenskog
proseka, a veliki deo ovog finansijskog opterećenja
nosila je cela zemlja. Zato su mnogi Jugosloveni
negodovali zato što oni plaćaju troškove ogromnog
nataliteta na Kosovu. I, kako je primetio jedan
posetilac na Kosovu 1979. godine,:
"Osetio sam da medju kosovskim studentima
postoji praznina, čak i rezigniranost. U
razgovorima je stalno pominjan problem
nedovoljnog broja radnih mesta i očekivane
nezaposlenosti. Visok nivo solidarnosti unutar
porodica unekoliko je ublažavao taj problem,
ali pravog rešenja nije bilo.@elja tih ljudi
da odu u Saveznu Republiku Nemačku i tamo traže
posao bila je neka vrsta sigurnosnog ventila.
Ljudi sa kojima sam razgovarao smatrali su da
privredni razvoj Kosova zavisi, pre svega, od
jugoslovenskih republika. Osećali su se
isključenim iz preuzimanja odgovornosti i
ispoljavanja inicijative.’33
Posleratna ulaganja u Kosovo bila su, po
glavi stanovnika, upola manja od jugoslovenskog
proseka. Ulagano je uglavnom u rudarstvo, koje nije
obezbedjivalo uslove za akumulaciju, niti za
otvaranje velikog broja radnih mesta. Sa druge
strane, dok je dohodak po glavi stanovnika bio
nekoliko puta manji od jugoslovenskog proseka,
prirodni priraštaj stanovništva bio je nekoliko
puta veći. [taviše, uprokos dosta niskim zaradama
na Kosovu, razvijeni delovi Jugoslavije nerado su
se odluičvali na ulaganja u tu Pokrajinu.,
najčešće zbog toga što su strepeli od nediscipline
i nepouzdanih radnih navika kosovskih radnika.
Znalo se da je tehnološka infrastruktura na Kosovu
33 Ibid., str.114.
169
srazmerno slaba, a postojao je i nedostatak
tehničkog i inženjerskog kadra.34
Početkom osamdesetih godina, jedan učeni
Albanac je primetio da kosovskim načinom života
još uvek vladaju tradicionaline navike i zastareli
obižaji i da su promene preko potrebne. Pisao je
kako te promene treba da budu i društvene i
ekonomske, ali da treba da se uvedu, pre svega, u
još uvek patrijarhalni sistem porodice:
"Ovakav položaj žene je položaj ljudskog bića
kome su uskraćena osnovna prava. Osim kad rade
u polju, žene su zatvorene u kući, stiču
minimalno obrazovanje i potpuno su potčinjene
muškom autoritetu. Emancipacija žena je prvi i
najvažniji zadatak kosovskih Albanaca kao
naroda koji teži punoj emancipaciji. Zajednica
koja polovini svojih članova uskraćuje puno
obrazovanje ne može biti civilizovana."35
@ene su postepeno počele sve više da učestvuju
u javnom životu. Samo deset godina ranije, one
teško da su uopšte napuštale kuću. One su, ipak, i
dalje obavljale sve kućne poslove opsluživanja
ukućana. Hartmut Albert, koji je kao gost boravio u
jednoj albanskoj porodici u Peći, 1979. godine,
napisao je o tome:
"Kroz razgovor, vodjen za vreme obeda, opet se
uočava izrazito patrijarhalni poredak u
domaćinstvu. Samo su muškarci (uključujući i
četrnaestogodišnjeg sina) bili okupljeni oko
sofre (niski sto). @ena našeg domaćina
prilazila je stolu samo da posluži hranu i da
raspremi sto posle jela. Onda je nečujno čekala
kod vrata, držeći posudu za vodu i ubruse, sve
dok nismo bili spremni da operemo ruke".36
34 Ibid.., str.135. 35 Ibid., str.250. 36 Ibid., str.118.
170
Kasnih sedamdesetih godina, činioci koji su
ometali društveni napredak - kao što je visoka
stopa nataliteta, patrijahalni sklop porodice i
uticaj raznih verskih zajednica, pre svega
sveštenstva - bili su još uvek veoma zastupljeni na
Kosovu. Jedan drugi posetilac je, 1979. godine,
primetio da su Albanci pokazivali prirodan ponos na
sve što je bilo albansko, kao što je, na primer,
Muzej Prizrenske lige, ali su,isto tako, posećivali
mesta od značaja za srpsku kuturu, kao što je Pećka
patrijaršija i manastir Dečani, kao da se i njima
ponose kao sastavnim delom značajne regionalne
istorijske tradicije koja nije bila rezervisana
samo za Srbe. Domaćini ovog posetioca su bez zazora
i ustezanja uečestvovali u razgovoru vodjenom sa
srpskim monasima , bez želje da se spore, ali sa
željom da istaknu doprinos albanskih umetnika tim
kuturnim spomenicima.37
Na kraju decenije, razlike u stepenu razvoja
Pokrajine i preostalog dela zemlje postale su još
očiglednije. Istovremeno, moglo se čuti kako
kosovski Albanci u šali govore kako je zajednička
osobina svih novih zdanja podignutih u Prištini to
što u njima nema onoga zbog čega su podignuta -
banke nemaju novca, biblioteka nema knjiga, a u
velelepnom novom hotelu Grand retko ima gostiju. Na
Kosovu je, 1979. godine, stopa nepismenosti
stanovništva starijeg od deset godina bila najveća
u celoj Jugoslaviji i iznosila 31.5% naspram
jugoslovenskog proseka od 15.1% , ili 1.2 % u
Sloveniji. Iste godine, dohodak po glavi stanovnika
na Kosovu iznosio je 795 američkih dolara , naspram
jugoslovenskog proseka od 2,635 dolara i
slovenačkog koji je iznosio 5,315 dolara, odnosno,
bio je sedam puta manji. Istovremeno, samo 107
promila radno sposobnih stanovnika bilo je
zaposleno na Kosovu ,a jugoslovenski prosek je bio
253%, i slovenački 427%, što je bio najvecci
37 Ibid., str. 111.
171
postotak u celoj Jugoslaviji. To je bio slučaj u
mnogo čemu. Još 1978. godine, čak 42.9%
stanovništva radilo je u poljoprivredi, a 57.1% je
živelo u gradovima, a u Sloveniji je taj odnos bio
13.5 prema 86.5%.38 Zbog velikog priliva seljaka u
gradove, starosedeoci Prizrena, na primer, žalili
su se na nekontrolisano doseljavanje seljaka, na
njihovu prljavštinu i necivilizovano ponašanje koji
su od ovog, nekada ponosnog, grada napravili
"svinjac". Jedan od razloga zbog kojeg su oni i
dalje govorili turski bila je želja da se razlikuju
od neobrazovanih došljaka.
Kosovski Albanci sve upornije zahtevaju svoju
republiku
Proslava stogodišjice Prizrenske lige, 1978.
godine, koja je obeležna u skoro svim gradovima na
Kosovu,kao i u Albaniji, dala je novi podsticaj
kosovskim Albancima da zahtevaju svoju republiku na
Kosovu. Posetiocima sa Kosova bilo je dozvoljeno
da putuju na svečanosti u Albaniju, ali albanske
vlasti svojim državljanima nisu dopuštale da
putuju u Jugoslaviju. Postalo je vrlo neprijatno
kada je nacionalni zanos prerastao u "ilegalno"
rasturanje letaka, pisanje parola i otvoreno
verbalno sukobljavanje sa vlastima. Na zagrebačkom
Univerzitetu, milicija je ubila jednog albanskog
studenta u gužvi nastaloj posle večeri albanske
književnosti i muzike. Na Univerzitetu u Prištini,
kao i u srednjim školama, studenti i djaci
bojkotovali su nealbanske časove, kao i
"neprijateljski" raspoložene nastavnike i odbili su
da uče srpskohrvatski jezik. Tokom svoje poslednje
posete Kosovu, 1979. godine, Tito je uvideo koliko
je problem ozbiljan i tražio je da se stvari
poprave "svim sredstvima". Usledila su "masovna
38 Ibid., str.131-2.
172
hapšenja pripadnika albanske manjine na Kosovu, u
novembru i decembru 1979. godine",koja je
obelodanila Amnesti Internešnel, 30. juna 1980.
godine.39
Osnovni razlog dvoumljenja bilo je iznalaženje
načina uključivanja Kosova u Jugoslavija ,a
istovremeno i načina očuvanja nacionalnih prava
albanskog stanovništva. činjenica je da posle
pragmatičnog rešenja za Kosovo, primenjenog posle
1971. godine - status republike de fakto, ali ne i
de jure - nije usledio dijalog izmedju Srba i
Albanaca. Ovakvo rešenje moglo se učiniti
privlačnijim albanskom stanovništvu, a Srbe bi se
moglo uveriti da se poslednji korak – republički
status za pokrajine - mogao ostvariti bez
ugrožavanja prava Srba na Kosovu, ili istorijskih
interesa Srbije u pokrajini.40 Zbog toga se
rukovodstvo Pokrajine suočilo sa teškim zadatkom da
obezbedi privredni rast srazmeran porastu
stanovništva.41 Veliki broj mladih ljudi podstican
je da studira da bi se prikrila visoka stopa
nezaposlenosti u tom sloju stanovnisstva. Ali, i
pored toga što je novac i dalje doticao iz saveznih
fondova, nesrazmera izmedju cena industrijskih i
poljoprivrednih proizvoda i dalje je držala Kosovo
u klopci siromaštva, jer je poljoprivredna, a ne
industrijska proizvodnja bila glavni činilac
ukupnog privrednog rasta Pokrajine. Da je novac iz
saveznih fondova bio usmeren u sektore koji
zapošljavaju veliki broj radno sposobnog
stanovništva, umesto u skupu visoku tehnologiju
koja, po pravilu, zapošljava manje radne snage,
mogla se smanjiti masovna nezaposlenost u
Pokrajini, koja je sa 18.6% , 1971. godine, porasla
39 Repishti, ‘Human Rights and the Albanian Nationality’, str. 256. 40 Pipa and Repishti, Studies on Kosova, str.237. 41 Prema popisu stanovni{tva in 1981 Kosovo je imalo 1,584, 558
stanovnika od kojih su 1,227,424 (77.5 procenata) bili Albanci, 209,795
(13.2 procenta) Srbi, 50,948 (3.7 procenta) muslimani, 26,875 (1.7
procenta) Crnogorci I 48,941 (3.1 procenta) pripadnici drugih
narodnosti.
173
na 27.5%, deset godina kasnije. Poredjenja radi,
treba navesti da je stopa nezaposlenosti u
Sloveniji, 1981. godine, iznosila svega 2%.42
Kosovo je nastavilo da zaostaje za
jugoslovenskim prosekom, a pokrajinsko rukovodstvo
je krivicu za ovako razočaravajuće pokazatelje
pripisivala razlozima "subjektivne i objektivne"
prirode, sa naglaskom na "subjektivnim".To se
dogadjalo zato što Priština nije mogla sebi da
priušti sporenje sa bogatijim republikama i da
im javno zameri što ne obezbedjuju više
investicionih sredstava za Pokrajinu, iako su
sredstva iz inostranstva stalno pristizala.Samo
7.7% sredstava za finansiranje Kosova je, 1977.
godine, poticalo iz domaćih izvora, a godinu dana
kasnije taj iznos je pao na 4.6% , dok je više od
90% tih sredstava stizalo iz jugoslovenskih i
stranih banaka. Još jedan primer koji objašnjava
šta je Priština podrazumevala pod subjektivnim
faktorom predstavlja izveštaj predsednika
pokrajinskog partijskog komiteta, Mahmuta Bakalija,
u kome je složena tekuća situacija opisana kao
posledica niskog nivoa privredne razvijenosti
Pokrajine i rečeno je da, ako se "ove teškoće
uskoro ne prevazidju ili ne ublaže, mogu dovesti do
ozbiljnih posledica’.43 I još odredjenije: "U
osnovi, mi moramo smanjiti potrošnju,
reprezentaciju, česta i nepotrebna putovanja po
zemlji i u inostranstvo, nepotrebno korišćenje
društvenih sredstava prevoza, što se odnosilo na
dvadeset i šest automobila korišćenih u privatne
svrhe, jer se na Kosovu to ne meri samo
materijalnim, već i moralnim i političkim
merilima.’44
S jedne strane, visok stepen autonomije,
širokogrudo dat šezdesetih i sedamdesetih godina,
42 D. Rusinow, Yugoslavia - A Fractured Federalism, Wilson Center Press,
washington, DC, 1988, str 71. 43 Rijindija, 29. Maj 1979. 44 RFE, Background Report/128, 7 June 1979.
174
nije zadovoljio albansko stanovnisstvo, niti je
obezbedio njegovu lojalnost jugoslovenskoj
federaciji. Sa druge strane, ulaganje ogromnih
sredstava u skupa postrojenja u području koje je
obilovalo radnom snagom i prirodnim bogatstvima, a
bilo siromašno kapitalom, bilo je jalovo: Slovenija
i Hrvatska su se žalile da veliki deo njihovog
dohotka odlazi na Kosovo čija privreda i dalje
zaostaje za jugoslovenskom , Kosovo se žalilo na
nepovoljne uslove razmene sa ovim razvijenim
republikama, kojima je Pokrajina jeftino prodavala
svoje sirovine i energiju , a skupo plaćala
njihove industrijske proizvode.45 Za vreme posete
Kosovu, 1975. godine, predsednik Tito je
pokrajinskim rukovodiocima rekao sledeće:"Pitanje
razvoja Kosova je pitanje svih. U osnovi, ubrzan
razvoj Kosova je u dugoročnom interesu razvijenijih
jugoslovenskih republika." Drugim rečima, bogatiji
delovi zemlje treba, u sopstvenom interesu, da dele
deo svojih viškova sa Kosovom.
Sedamdesetih godina, jugoslovensko društvo se u
većoj meri odvojilo od partijske države, ali su se
istovremeno privredne razlike u razvoju nacionalnih
pod-jedinica uvećale. Na Kosovu je nacionalni
dohodak po glavi stanovnika opao sa 48%
jugoslovenskog proseka u 1954. godini, na 33% u
1975. i 27% u 1980. godini.46 Rudarsko-metalurško-
hemijski kompleks Trepča, blizu Kosovske Mitrovice,
bio je u to vreme najveći industrijski kompleks na
Kosovu i zapošljavao je 21 000 radnika. Za razliku
od ranijih vremena, kada je proizvodila samo
sirovine, Trepča se sada sve više bavila preradom i
prozvodnjom gotovih proizvoda. Postrojenje je
smatrano presudnim za razvoj kosovske privrede.
Poljoprivredna produktivnost, s druge strane,ostala
je veoma niska. Jedan od razloga tome bilo je i
često usitnjavanje obradivih površina zbog cepanja
45 P.Simic, The Kosovo and Metohija Problem, Institut za medjunarodnu
politiku I privredu, Beograd, 1996, str. 10. 46 Rusinow, Yugoslavia - A Fractured Federalism, str. 70
175
velikih porodica, što je sprečavalo upotrebu
moderne poljoprivredne opreme. Kao i u Sandžaku i
delovima Bosne i Makedonije, drveni plug bio je
sasvim uobičajena pojava. Zbog toga su i prinosi
bili niski, a samim tim i akumulacija
kapitalaoskudna, a vladala je i nestašica
proizvoda. Suočeno sa niskim prinosom pšenice i
povećanim potrebama stanovništva, Kosovo se moralo
okrenuti drugim krajevima Jugoslavije i stranom
tržištu da bi obezbedilo prehrambene prizvode. Ali,
za uvoz hrane trebalo je trošiti preko potrebna
devizna sredstva, pogoršati platni bilans i uvećati
ekonomsku nestabilnost. Jedan američki turista na
Kosovu pričao je da je vidjao redove za hleb i
primetio kako ljudi na selu ponovo jedu kukuruzni
hleb, kao što su činili neposredno pre i posle
rata.47
Uzroci relativne zaostalosti Kosova bili su,
ne samo njegova nerazvijena privreda, već, pre
svega, pogrešno vodjena investiciona politika,
zakasnela i nedelotvorna ulaganja, nedostatak
odgovarajućih stručnjaka i opadajuća produktivnost
(za jednu trećinu niža od jugoslovenskog proseka).
Tokom niza godina, Kosovo je usmeravano na
takozvana dugoročna ulaganja (pre svega u
proizvodnju energije i sirovina) dok su
preradjivačka industrija i zanati zanemarivani.
Investicije nisu korišćene svrsishodno, a rast
industrijske proizvodnje je zaostajao.
Produktivnost rada je uporno bila niska , a
poljoprivredna proizvodnja je stagnirala. Sve to je
dovelo do gorućeg problema nezaposlenosti. Sa 67
000 nezaposlenih, 1980. godine, Kosovo je imalo
najveću stopu nezaposlenosti u Jugoslaviji koja je
iznosila 10.5%. Pritisak tako visoke
nezaposlenosti je ublažavan eksplozivnim razvojem
obrazovnih ustanova i obrazovanja uopšte. Mladi
ljudi su završavali srednje škole i fakultete sa
47 Pipa and Repishti, Studies on Kosovo, str. 141.
176
malim izgledima da nadju posao, što je dodatno
otežano njihovim nepoznavanjem drugih jezika, osim
albanskog. Svakako da je nedostatak radnih mesta
uglavnom proizlazio iz bezuzpešnog prilagodjavanja
obrazovanja potrebama privrede: i na Kosovu i
drugde u Jugoslaviji, mladi ljudi su se
opredeljivali za studije društvenih nauka.
Jaz koji je postojao izmedju razvijenosti
Kosova i ostalog dela Jugoslavije produbljavao se,
a napetost medju kosovskim Albancima je rasla. U
štampi je skoro svakodnevno izražavana zabrinutost
što se ubrzani privredni razvoj Kosova ne
ostvaruje prema predvidjanjima Beograda.
Demografska eksplozija je poništavala svaku korist
od privrednog razvoja,povećavajući broj izdržavanog
dela stanovništva koje nije privredjivalo, a oni
koji su bili zaposleni morali su da izdržavaju
mnogočlane porodice koje su ekonomski zavisile od
njih. Jedna od mnogih negativnih okolnosti u
Pokrajini bilo je zadovoljstvo kosovskog
rukovodstva situacijom, jer je ono bilo
usredsredjeno na neprestano traženje pomoći po
osnovu nerazvijenosti Kosova, a nije težilo da se u
većem stepenu oslanja na sopstvene snage, ili
udruživanju rada i sredstava. [to je više novca
priticalo, to se manje raspravljalo o prilikama u
Pokrajini. I zaista, o tome se ništa opširnije nije
znalo. Niko nije traižo da se polože računi zbog
pogrešno utrošenih sredstava, niti je bilo pomena o
načinima smanjivanja nataliteta.
Pred kraj sedamdesetih godina, postalo je
jasno da je "samoupravljanje" na Kosovu potpuno
zamrlo. Takozvani "tržišni socijalizam" je pre
uvećao nego otklonio razlike u privrednoj
razvijenosti izmedju Pokrajine i ostatka zemlje.
Slavljeno kao veliko dostignuće u socijalističkom
svetu, samoupravljanje je, u osnovi, bilo naopak
sistem zasnovan na "drusstvenoj svojini", što je
znaičlo da su radnici i njihovi saveti, a ne
država, bili vlasnici fabrika, a, u stvari, bilo
177
je teško odrediti šta ko poseduje.48 Jugoslovenski
ministar informacija Ismailj Bajra, Albanac sa
Kosova, je, 1979. godine, oštro kritikovao stanje
"kulturne saradnje medju različitim narodnostima" u
Jugoslaviji, zato što je "daleko ispod naših
stvarnih dostignuća i potreba naših narodnosti i
manjina".49 On je napisao:
"Kulturne, umetničke i naučne vrednosti naših
nacionalnih manjina i njihovih centara
nedovoljno su predstavljeni van Jugoslavije.
Samoizolacija nacionalnih kultura, kulturni
egotizam i hegemonizam, državni socijalizam i
spora samoupravna transformacija nacionalnih
kultura pojedinih narodnosti i manjina u
Jugoslaviji, samo su neki od negativnih faktora
koji onemogućavaju snažniju i permanentniju
kulturnu saradnju medju republikama, autonomnim
pokrajinama i narodnostima ’.50
Bajra je posredno zamerao Srbima zbog upotrebe
"nacional-šovinistikih" parola kojima se zagovara
"lažna odbrana svog naroda, što vodi u nacionalni
monolitizma pod vidom nacionalnog jedinstva koje
uklanja sve ideološke razlike." Naravno, ovaj pasus
može se tumačiti i kao samokritika, što i jeste bio
stav mnogih Albanaca na Kosovu.51
U oktobru 1979. godine, predsednik Tito posetio
je Kosovo peti i poslednji put (prethodno je tamo
bio 1950., 1967., 1971. i 1975. godine) i u
Prištini je rekao, unekoliko prekasno, kako
"Kosovo postaje briga Jugoslavije kao celine."52
Obećao je da će ostale republike, pre svega
Slovenija i Hrvatska, ulagati više u privredu
Kosova i da će tako ukupna privredna struktura
Kosova biti promenjena. Pa ipak, od njegove
prethodne posete, 1975. godine, kosovsko
48 Silber and Little, The Death of Yugoslavia, str.34 49 Borba, 27 april 1979. 50 Borba, 28 april 1979. 51 REF, BR/102, 8 maj 1979. 52 Komunist, Beograd, 19 oktobar 1979.
178
rukovodstvo je postalo sumničavo, pa je Titu rečeno
da same reči više nisu dovoljne i da treba da ih
zamene dela. Upozorili su da "se usporen tok
društveno-ekonomskig razvoja i razvoja samoupravnog
sistema negativno odražava na odnose medju
narodnostima na Kosovu’.53
Tito je priznao da je čak i tada Kosovo bilo
"suočeno sa rastućom aktivnošću raznih
nacionalista, iredentista, neprijateljski
raspoloženog sveštenstva i drugih ideoloških
neprijatelja". Svi oni imaju isti cilj, rekao je
on, a to je da "izazovu nezadovoljstvo medju
Albancima na Kosovu i nejedinstvo medju
višenacionalnim stanovništvom".54 Tito je obećao
ekonomsku pomoć Kosovu , posebno pošto je
jugoslovenski premijer, Veselin Djuranović, koji ga
je pratio na tom putu, priznao da je od 1975.
godine otvoreno samo četiri nove fabrike na
Kosovu.55
Krajem sedamdesetih godina, na Kosovu je
procvat doživljavala albanska nacionalna kultura, a
pravo školovanja na albanskom jeziku bilo je
zajamčeno od osnovne škole do fakulteta. Prema
rečima jednog profesora, Albanca, koji je predavao
na prištinskom Univerzitetu, dr. Hajredina Hodže,
Albanci su uživali više prava i povlastica nego
bezmalo ijedna manjinska grupa u svetu. U jednom
intervju, on je rekao:
“Posetio sam više od šezdeset zemalja i bio sam
na najvažnijim konferencijama održanim na ovu
temu u raznim krajevima sveta i čvrsto sam
uveren, na osnovu iskustva, da ni jedna
nacionalna manjina na svetu nije ostvarila
prava kakva uživa albanska narodnost u
socijalističkoj Jugoslaviji. Albanska narodnost
ima prava koja imaju nacije. Da navedem samo
53 Politika, 17 oktobar 1979 54 Komunist, 19 oktobar 1979. 55 RFE, BR /236, oktobar 1979.
179
jednu činjenicu: ona ima svoj univerzitet. Na
celom svetu samo Madjari u Rumuniji i [vedjani
u Finskoj imaju svoje univerzitete, a treba
reći da je Univerzitet u Prištini potpuno
nezavisan. Slini univerziteti u drugim zemljama
nemaju punu autonomiju.’56
Ako se uzmu u obzir nemiri koji će ubrzo izbiti
na Kosovu, ova izjava bila je previše optimistička.
56 Intervju Hajredina Hoxhe, Vjesnik, 9 maj 1981.