Alain Badiou Manifest za filozofiju

1. MOGUNOSTBadiou ve na poetku postavlja pitanje postoje li uope jo pravi filozofi, s obzirom na to da veina takvih filozofa tvrdi da filozofija vie nije mogua, da je ona dovrena. Spominje Lyotardovu izjavu: Filozofija kao arhitektura, sruena je. Filozofi tragaju za zaobilaznim , dvosmislenim pisanjem kako bi se na nenastanjivu mjestu filozofije zbila neka pritajena preobrazba mjesta. Odluili su, suoeni sa sudskim postupkom te itajui izvjea iji se temeljni dijelovi zasnivaju na Auschwitzu, stati u obranu okrivljenog. Shvatili su da se njihova misao suoila s povijesnim i politikim zloinima stoljea. Dalje, Lyotard pripisuje Lacoue-Labartheu prvo filozofijsko odreenje nacizma, uvjeren da takvo odreenje moe pripadati filozofiji. Badiou zastupa miljenje da ak ni staro pitanje o bitku-kao-takvome nije iskljuivo filozofijsko pitanje, ve je to pitanje s polja matematike. Zagovornici slijepe ulice filozofije uvaju i odravaju ideju prema kojoj sve proizlazi iz filozofije. Jedan od primjera krajnjeg dosega takvog totalitarizma je Heideggerov nacionalsocijalistiki angaman. H. Je pretpostavio da je konano rjeenje njemaog naroda, koje je utjelovljeno u nacionalizmu, bilo prijelazni oblik do njegove misli profesora hermeneutiara. Badiou polazi od postavke da nacizam kao takav nije mogui predmet filozofije, da on nije dogaaj primjeren toj misli, to opet ne znai da je nemisliv. Filozofija mora misliti o nacizmu, te s njime ne moe izai na kraj, to znai da je prisiljena misliti nemislivo i da je zapela u slijepoj ulici. ako filozofija nije kadra misliti o istrebljenju europskih idova, to znai da nije njezin zadatak, niti je u njenoj moi misliti o tome. To znai da je djelotvorno miljenje te misli zadaa drugaijeg misaonog reda. Zgroena traginou svoga pretpostavljena predmeta (logori,istrebljenje), filozofija preobraava svoju vlastitu nemogunost u proroanski stav. Propituje se u kojim je uvjetima filozofija mogua sukladno svojoj svrsi. Takoer, ne treba prihvatiti bez propitivanja injenicu da bi je silovitosti povijesti mogle prekinuti. Na kraju poglavlja Badiou tvrdi da je filozofija mogua te da ta mogunost nema oblik pribliavanja nekom kraju. (treba uiniti jo jedan korak.)2. UVJETIFilozofija opstoji kroz diskkontinuitet u vremenu i prostoru pa stoga potrebuje posebne uvjete. Uvjeti filozofije su transverzalni, na djelu su jednoobrazne procedure prepoznatljive daljine, te su njeni odnosi prema misli relativno nepromijenjivi, a ime te nepromjenjivosti je istina. Procedure koje uvjetuju filozofiju su procedure istine.Filozofija se rodila u Grkoj, no razlog tome nije to je sauvala posveeno u mitskoj snazi pjesme ili zato to se naviknula uvati prisutstvo pod preruhom ezoterikog diskursa o bitku. Posebnost Grke je u tome to je prekinula pripovijest o izvorima laiciziranim i apstraktnim govorom, to je ponitila prvenstvo poema u ime matema te to je ustanovila dravu kao otvorenu vlast. Tako npr. Platonova izreka : Neka ne ulazi onaj tko ne vlada geometrijom propisuje matem kao uvjet bavljenja filozofijom. Postoje etiri uvjeta filozofije, pri emu odsutstvo jednoga vodi njenu raspadu, kao to i njihovo zajedniko pojavljivanje omoguuje njezino pojavljivanje. Ti uvjeti su: matem, poem, politika invencija i ljubav. Te uvjete Badiou naziva generikim procedurama. Generike procedure odreuju i razvrstavaju sve ostale procedure kadre da proizvedu istine. Postoji jedino znanstvena, umjetnika, politika ili ljubavna istina. Moemo rei da je uvjet filozofije da istine postoje u svakome od tih poredaka u kojima su one provjerljive. Tu dolazimo do dvije potekoe. Prvo, ako su procedure istine uvjet filozofije, to znai da ona sama ne proizvodi istine. Drugo, mi tvrdimo da je filozofija jedna, pa je utoliko mogue govoriti o odreenoj filozofiji, prepoznati neki tekst kao filozofski, no postavlja se pitanje u kakvom je odnosu ta pretpostavljena jedinstvenost s obzirom na mnoinu svijeta. Postoji samo jedan odgovor koji je sadran u odreenju filozofije, koja je predstavljena kao nezbiljska istinolikost pod uvjetom zbiljnosti istinitog. Porijeklo istine pripada redu dogaaja. Na poetku, u situaciji, ako je ne nadopunjuje nikakav dogaaj, nema istine, ima jedino vjerodostojnosti. Postoji mogunost da se iz svih vjerodostojnih iskaza promoli istina, im neki dogaaj dobije svoje prekobrojno ime. Filozofija u misli obrauje znaaj procedura koje je uvjetuju. Ona uobliuje generike procedure, prihvaanjem, zaklanjanjem, izgradnjom njihove raznolike naporednosti. Filozofija nastoji misliti svoje vrijeme uspostavljanjem zajednikog stanja procedura koje je uvjetuju. Jedino je pitanje filozofije upravo pitanje istine, ne da bi je ona proizvela, nego zato to ona nudi nain pristupa jedinstvenosti jednog trenutka istina, neko pojmovno polje na kojemu se kao komposibilne odraavaju generke procedure. Filozofijski pojmovi utemeljuju neki opi prostor u kojemu misao ustupa mjesto vremenu, svome vremenu, kako bi procedure isitne toga vremena u njemu nale zaklon svoje komposibilnosti. Filozofija ne izraava istinu, nego konjukturu, tj.mislivi uvjet istine. Veliku filozofijsku misao uvjetuju krize, proboji i paradoksi matematike, potresi u pjesnikome jeziku, pobune i izazovi politike invencije, treperenja odnosa izmeu dvaju spolova. Heidegger pie da je upravo izvorna zadaa filozofije da usloi, optereti tu-bitak, koji tada postaje povijesni, zbog toga to je oteavanje jedan od odlunih uvjeta za roenje svega to je veliko. U vezi sa sustavom svojih uvjeta, kojima filozofija uobliuje nespojivo postojanje preko uspostavljanja prostora misli vremena, filozofija slui kao prolaz izmeu proceduralne zbiljnosti istina i slobodnog pitanja njihova vremenskog bitka.

3. MODERNOSTGenerika procedura slui kao temeljni referent razvijanju komposibilnosti uvjeta. Periodom filozofije nazivamo sekvencu njezina postojanja u kojemu prevladava tip uoblienja koji odreuje neki prevladavajui uvjet. Tijekom cijelog tog razdoblja operatori komposibilnosti ovise o tom odreenju. Razdoblje ini uvorenost etiriju generikih procedura, u jednostavnom,postdogaajnom stanju, u kojem su one pod nadlenou pojmova preko kojih je jedna od njih upisana u prostor misli i kolanja koji u filozofijskom smislu ima ulogu vremenskog odreenja. Postavlja se pitanje postoji li moderno razdoblje filozofije. Ako empirijski odredimo moderna vremena kao razdoblje od renesanse do danas, teko je govoriti o jednom razdoblju, u smislu hijerarhijske nepromijenjivosti u filozofijskom uoblienju uvjeta. U klasinom razdoblju, od Descartesa do Leibnitza, prevladavajui uvjet bila je matematika pod utjecajem Galilejeva zahvata, koji se temelji na uvoenju beskonanoga u matem. U razdoblju od Rousseaua do Hegela, koje je obiljeila francuska revolucija, komposibilnost generikih procedura bila je pod nadlenou historijsko-politikog uvjeta. Tree, u razdoblju od Nietzschea do Heideggera umjetnost, ije je srce poem, vri zaokret ponovnim oivljavanjem protuplatonizma u operatorima preko kojih filozofija odreuje nae vrijeme kao ono zaboravljenog nihilizma. Moderno razdoblje filozofije skloni smo odrediti nainom na koji se njegov sredinji ustrojitelj koristi kategorijom subjekta. Iako ta kategorija ne propisuje neki tip uobliavanja, ona dostaje za oblikovanje pitanja: je li moderno razdoblje filozofije dovreno? Prema Lacanu moderno se razdoblje nastavlja, dok Heidegger odgovara da je u naem vremenu subjektivnost gurnuta prema svom dovrenju.

4. HEIDEGGER VIEN KAO OPE MJESTO1. Heidegger kae da je moderni lik metafizike, onaj kakav se oitovao oko kategorije subjekta, u razdoblju svog dovravanja. Istinsko znaenje kategorije subjekta otkriva se u procesu univerzalne objektivacije, procesu ije je ime vladavina tehnike. ovjekov subjekt u nastajanju samo je krajnji metafiziki opis uspostavljanja te vladavine: Sama injenica da ovjek postaje subjekt, a svijet objekt, samo je posljedica biti tehnike u postupku uspostavljanja. Upravo zbog toga to je posljedica planetarne rasprostranjenosti tehnike, kategorija subjekta nije sposobna preusmjeriti misao prema biti te rasprostranjenosti. Misliti tehniku kao zavretak metafizikog razdoblja bitka danas je jedini mogui program za samu misao. Misao ne moe uspostaviti svoje mjesto na osnovi onoga to nam zapovijeda kategorija subjekta. 2. Nae vrijeme nije u pravom smislu moderno ako pod modernim podrazumijevamo postkartezijansko uoblienje metafizike, koje je sve do Nietzschea ustrojavalo vladavinu subjekta. Nae je vrijeme vrijeme efektuacije konane figure metafizike, vrijeme iscrpljenosti njezinih mogunosti. Ono to je filozofija pridravala i znaila u vezi s moi bitka, danas se ostvaruje kao razorna volja Zemlje.3. Tehniko ispunjenje metafizike, ije su dvije temeljne nune posljedice moderna znanost i totalitarna drava, moe i mora biti odreeno milju kao nihilizmom, tj. kao efektuacija nemisli. Tehnika ne-misao dovodi do svog vrhunca zbog toga to misao moe misliti jedino bitak, a tehnika je konana sudbina povlaenja bitka u strogom promiljanju bivstvovanja. Tehnika je elja za nadziranjem i vladanjem bivstvovanjem takvim kakvo je ono sada, kao raspoloiva osnova bez granica za podreujuu manipulaciju. Jedino poimanje bitka koje poznaje tehnika jest ono sirove grae, pod neogranienom prisilom neobuzdanih htjeti-proizvoditi i htjeti-razoriti. Volja za nadziranjem i ovladavanjem ista je stvar kao i volja za ponitenjem. Posvamanje razaranje Zemlje nuni je obzor tehnike, ne zbog posebnog razloga postojanja neke prakse, primjerice vojne ili nuklearne, nego zato to je bit tehnike da mobilizira bitak, spram kojega okrutno postupa kao prema pukoj zalihi za volju raspoloivih sredstava, u latentnom i bitnom obliku nitavila. Nae je vrijeme u jednakoj mjeri nihilistiko ako ga propitujemo s obzirom na misao, kao i ako ga propitujemo u vezi sa sudbinom bitka koji zagovara. 4. U modernom dobu jedino se nekolicina pjesnika zauzela za bitak, ili barem za uvjete obrata misli izvan subjektivne propisanosti tehnike volje. Jedino je pjesnika rije odjeknula kao mogui temelj nekog sabiranja otvorenoga, nasuprot beskonanoj i zatvorenoj raspoloivosti bivstvovanja kojim upravlja tehnika. Ti su pjesnici Holderlin, zatim Rilke i Trakl. Njihov je pjesniki iskaz sauvao pitanje bitka. Pjesnici su bili pastiri, uvari tog pitanja koje je vladavina tehnike uinila univerzalno neizgovorivim.5. Misao je danas pod okriljem pjesnika. Pod tim uvjetom, ona se okree tumaenju izvora filozofije, prvim postavkama metafizike. Ona e traiti klju vlastite sudbine, klju svoga odistinskog dovrenja u prvom koraku zaborava. Taj prvi korak zaborava jest Platon. Platonski prekid pjesnikog i metaforikog pripovijedanja od strane paradigmatskog idealnog matema, Heidegger tumai kao poetno usmjeravanje sudbine bitka prema zaboravu svog procvata, naputanje njegove izvorne pripadnosti pjesnikome jeziku Grka. Moemo rei da vraanje prema izvoru znai povratak grkim pjesnicima, pjesnicima-misliocima predplatoniarima koji su jo uvali napetost otvorenosti i skrivenog procvata bitka.6. Postoji trostruki pokret misli: ovladavanje uvjetom pjesnikog iskaza, interpretativno vraanje platonskom zaokretu na koji obvezuje metafiziko razdoblje bitka, tumaenje predsokratovskog poimanja misli. Taj trostruki pokret omoguuje pretpostavku o povratku bogova, dogaaja pri kojem bi smrtna opasnost kojoj ovjeka izlae volja za ponitenjem-koja je slukinja tehnike- bila nadiena ili odvraena sklanjanjem u zaklon bitka, ponovnim izlaganjem promiljanju njegove sudbine kao otvaranja i bujanja, a ne kao osnove bez osnove raspoloivosti bivstvovanja. Ta pretpostavka o povratku Bogova moe se iskazati milju kojoj nas poduavaju pjesnici. Bog o kojemu je rije jest bog odvraanja sudbine. Nije rije o tome da se spasi dua, nego da se spasi bitak, da se spasi upravo od onog jedinoga to ga moe ugroziti, a koje je on sam. To izbavljanje bitka od sebe preko sebe namee da se ide do kraja nesree, dakle do kraja tehnike, da bi se odvraanje izloilo opasnosti, jer se samo u krajnjoj opasnosti nahodi i ono spasonosno.5.NIHILIZAM?Neprimjereno je predstavljati znanost kao da pripada istom redu stvari, s obzirom na misao s jedne i tehniku s druge strane. Postoji neki odnos nunosti izmeu znanosti i tehnike, ali taj odnos ne podrazumijeva nikakvu bitnu razmjenu. Iskazi koji obznanjuju modernu znanost kao posljedicu, ako ne i glavnu posljedicu vladavine tehnologije, neobranjivi su. Znanost kao takva, tj shvaena na svom putu do istine, ostaje dubinski beskorisna, osim kad se potvruje misao kao takvu na bezuvjetni nain. Dogma o korisnosti slui kao isprika za ono to se uistinu ne eli, ono to se naziva htijenjem, nekorisnou za sve. Pod nihilizmom podrazumijevamo slom tradicionalne figure veze, razdvajanje kao nain bitka svega to hini neku povezanost. Nae se vrijeme oslanja na vrstu poopene atomistike, jer nijedno simboliko ukidanje veze nije kadro odoljeti apstraktnoj moi kapitala. Marx kae: posvuda gdje je graanstvo osvojilo vlast, do temelja je razorilo feudalne, patrijarhalne, idiline odnose. Sve sloene i raznolike veze koje su povezivale pripadnika feudalnog drutva s njegovim prirodnim nadreenima, ono je nemilosrdno unitilo ostavivi ivom izmeu ovjeka i ovjeka jedino vezu hladnog interesa, teku obvezu plaanja u gotovu novcu. Marx istie kraj posveenih figura veze, nestanak simbolikog jamstva pripisanog vezi zahvaljujui proizvodnoj i novanoj stagnaciji. Kapital je opi uzrok propasti posveujuih uprizorenja koja ustanovljuju svojstvene i bitne odnose, kao npr. Izmeu ovjeka i prirode, meu ljudima, izmeu skupina i Drave, izmeu smrtnog i vjenog ivota itd. Karakteristino obiljeje je da je razotkrivanje tehnolokog nihilizma uvijek povezano s nostalgijom za takvim odnosima. Nestanak posveenog esta je tema kod Heideggera, a predvianje njegova povratka poistovjeuje se s temom preuzetom od Holderlina o povratku bogova. Desakralizacija nipoto nije nihilistina, ako nihilizam treba znaiti ono to iskazuje nemogunost pristupa i bitku i istini. Ona je nuni uvjet da bi se takav pristup otvorio misli. Da bi se mislilo s one strane kapitala i njegovih propisa jo valja kretati od onoga to je on razotkrio: bitak je bitno mnotven, posveeno prisustvo puki je privid, a istina, kao i svaka stvar, ako uope postoji, nije otkrie, a jo manje blizina onoga to se povlai. Ona je upravljana procedura iji je rezultat dodatno mnotvo. Nae doba nije ni tehnoloko ( jer je ono to u osrednjoj mjeri) ni nihilistiko ( jer je ono prvo razdoblje u kojemu ukidanje posveenih veza vodi raanju istinitoga). Filozofija nije nipoto zavrena. Filozofija nije uope, sve do najnovijeg doba, bila misaono na visini kapitala. Ona nije znala milju popratiti injenicu da je ovjek postao nepovratno gospodar i vlasnik prirode, i da pri tome nije rije ni o gubitku ni o zaboravu, nego o njegovu najuzvienijem cilju-ali jo predoenu u neproninoj tuposti izbrojenog vremena. Filozofija nije eljela bez ostatka priznati bezuvjetnost mnotva i ne-bitak veze. Hvatala se za jezik, za knjievnost, za pisanje, kao za posljednje mogue zagovornike apriornog odreenja iskustva, ili kao za mjesto koje je sauvao jedan bljesak bitka. Filozofija obznanjuje ili hvali moderni nihilizam jedino zbog vlastite tekoe da obuhvati ili prenese sadanju pozitivnost, i zbog toga to nije shvatila da smo naslijepo uli u novo poglavlje nauavanja istine. Ostaje pitanje to se dogodilo s filozofijom da ona grozniavo odbija slobodu i mo koju joj razdoblje obesveenosti nudi?6.AVOVIAko je filozofija misaono uoblienje onoga emu su njezine 4 kategorije komposibilne u dogaajnom obliku koji propisuju istine vremena, do odgaanja filozofije moe doi zbog ogranienosti ili preprijeenosti slobodne igre potrebne da bi uzmogla odrediti prolazni poredak ili duhovno kruenje meu procedurama istine koje ju uvjetuju. Najei razlog takve preprijeenosti jest to da filozofija, umjesto da uspostavi neki prostor komposibilnosti preko kojega se ozbiljuje neka misao vremena, prenosi svoje uloge na neki od svojih uvjeta, zato to ukupnost misli prebacuje na jednu generiku proceduru. Tu vrstu situacije Badieau naziva uavljivanjem. Filozofija je u stanju odgode svaki put kad se predstavlja kao avom priivena na jedan od svojih uvjeta. Samim si time zabranjuje slobodno uspostavljanje prostora. U 19.stoljeu, u rasponu od Hegela do Nietzschea uvelike je prevladavalo takvo uavljivanje te se zbog toga inilo da filozofija u tom razdoblju doivljava svoju pomrinu. Glavni meu tim avovima bio je pozitivstiki av, kojim se od znanosti oekivalo da sama uoblii dovreni sustav istina vremena. Njegovi se najvidljiviji uinci prirodno odnose na poloaj drugih uvjeta. Budui da je rije o politikom uvjetu, oduzet mu je svekoliki dogaajni status i sveden je na pragmatiku obranu liberalno-parlamentarnog poretka. Istodobno skriveni i sredinji iskaz zapravo glasi da politika ni na koji nain ne proizlazi iz misli. Uavljivanje filozofije na njezin znanstveni uvjet postupno je svodi tek na analitiko umovanje. Stajalite da je politika krajnji oblik totalizacije iskustva spontano ukida ostale uvjete i filozofiju koja je eljela ustanoviti svoju komposibilnost s politikom. Marksizam se pripojio na dva ava: onaj politike i onaj znanosti. U konanici, budui da se prema materijalistikom shvaanju znanost svodi na svoje tehnoloko-historijske uvjete, dvostruki se av artikulira preko prevladavanja politike, koja jedina moe totalizirati i znanost. Badieau zastupa tezu da ako se filozofija zaplela u svoju neizvjesnost, moda jo od Hegela, razlog tomu lei u injenici da se uhvatila u mreu avova svojih uvjeta, posebice svojih znanstvenih i politikih uvjeta, koji su joj onemoguili da uoblii njihovu openitu komposibilnost. Stoga je tono da joj je neto od naeg vremena izmaknulo i da je o sebi stvorila izoblienu i ogranienu sliku. Znak koji potvruje da je filozofija pod ponitavajuim uinkom nekog ava koji je povezuje s jednim od njezinih generikih uvjeta jest ponavljanje izrijeka prema kojemu je sistematska forma filozofije nadalje nemogua. Ako sistematinost shvaamo kao sredstvo potpunog uoblienja etiriju generikih uvjeta filozofije, pri emu izlaganje izlae i pravila svog izlaganja, tada je za filozofiju bitno da bude sistematina. Filozofija se moe odaviti jedino ako je sistematina na svoju ruku. Ako naprotiv, filozofija obznanjuje nemogunost sistema, to znai da je uavljena, da misao izruuje samo jednom svom uvjetu. Bdieau predlae potez filozofije, potez raskidanja avova. Izgleda da je navea potekoa odaviti filozofiju od njezina pjesnikog uvjeta. Pozitivizam i dogmatski marksizam danas predtavljaju samo okotala stajalita. To su puko institucinalni ili akademski avovi. Ono to je podarilo snagu pjesnikom uavljivanju, dakle Heideggeru, daleko je od toga da bude raskinuto, zbog toga to ak nije bilo ni propitano. Sljdee poglavlje, doba pjesnika, odnosi se na pianje: to su inili i mislili pjesnici u vremenu u kojemu je filozofija gubila navlastiti prostor, uavljena kakva je bila na matem ili na revolucionarnu politiku?7.DOBA PJESNIKAU razdoblju koje poinje neposredno nakon Hegela, u kojemu je filozofija najee uavljena na svoj znanstveni ili na politiki uvjet, pjesnitvo je preuzelo nad njom neke od uloga filozofije. Rije je onim pjesnicima ije se djelo neposredno prepoznaje kao misaono djelo, i za koje je poem mjesto jezika na kojemu se iznosi neko miljenje o bitku i o vremenu. Suparntvo izmeu pjesnika i filozofa stara je pria, to potvruje i posebno strogi ispit kojemu je Platon podvrgnuo i pjesnitvo i pjesnike. U razdoblju izmeu Holderlina i Paula Celana poem je obuhvatio i saeo znaenje onoga to je bilo samo to vrijeme, najotvoreniji pristup pitanju bitka, te je ponudio naajmjerodavniju formulaciju iskustva modernog ovjeka. Cijelo se jedno razdoblje predstavilo u kratkim filozofijama kao sustavno i nadasve usmjereno razdoblje. Od trenutka odkada se filozofija nastoji priaviti na pjesniki uvjet, kanonske reprezentacije predmet su filozofijskog izbora. Badiou smatra da je doba pjesnika dovreno, te priznaje sedam kljunih pjesnika zbog toga to su oni vremenski utanaili, obojili doba pjesnika. Rije je o Holderlinu, Mallarmeu, Rimbaudu, Traklu, Pessoi, Mandeljtamu i Celanu. Badiou iznosi nekoliko primjedaba:1. Temeljna linija koja pjesnicima omoguuje da izbjegnu posljedice filozofijskih uavljivanja jest linija svrgnua kategorije objekta. Tj ukinue kategorije objekta i objektivnosti kao nunih oblika predoivanja. Poezija je bitno deobjektivizirajua, to ne znai da je znaenje preputeno subjektu ili subjektivnom. Posve suprotno, jer pjesnitvo ima strogu svijest o vezi to su je avovi ustrojili izmeu objekta ili objektivnosti i subjekta. Ta je veza konstitutivna za spoznaju. Ali pristup bitku na kojemu nastoji pjesnitvo ne pripada redu spoznaje. On je dijagonalan suprotnosti subjekt/objekt. Istina pjesme proizlazi iz injenice da njezin iskaz ne proizlazi ni iz objektivnosti ni iz subjektivnosti. Pjesniku dezorijentiranost valja ponajprije zahvaliti injenici da postoji iskustvo koje je neposredno lieno i objektivnosti i subjektivnosti.2. Snaga Heideggerove misli bila je u tome to je preklopio strogo filozofijsku kritiku objektivnosti. Nakon prouavanja Kanta on je shvatio da je ono to je fundamentalnu ontologiju odvajalo od nauavanja o spoznaji bilo odraavanje kategorije objekta, te je proglasio dekonstrukciju teme subjekta. Strogo se pridravao razlikovanja koje je latentni temelj pjesnitva, a to je razlikovanje izmeu znanja i istine, ili izmeu spoznaje i misli. Dospio je do toke na kojoj je mogue filozofiju izruiti poeziji. Taj se av nadaje kao jamstvo snage, jer je istina da je postojalo doba pjesnika. Postojanje pjesnika podarilo je Heideggerovoj misli podlogu historinosti. Temeljna kritika Heideggera odnosila se na to da je doba pjesnika dovreno, te da je potrebno odaviti filozofiju od njezina pjesnikog uvjeta. To znai da se deobjektivizacija i dezorijentacija vie ne moraju izraavati pjesnikom metaforom.3. U Heideggerovom iskazu o dobu pjesnika postoji jedna pogreka. On se postavlja kao da pjesniki iskaz poistovjeuje ukidanje objektivnosti i ukidanje znanosti. Dalje, on montira antinomiju matema i poema na nain da se ona preklapa sa suprotnou izmeu znanja i istine, ili para subjekt/objekt i bitka. Izvorni odnos pjesnika prema matematici posve je drukijeg reda. On se nadaje kao iskrivljen odnos suparnitva, heterogeno zajednitvo na istoj toci. Poezija je bila posve svijesna dijeljenja misli s matematikom, zbog toga to je shvatila da matem takoer postavlja u pitanje i ukida prevagu objektivnosti. Filozofija tu oteava probleme. Uavljena na jednu od svojih dimenzija, ona joj podaruje vrijednosti koje se unutar zbiljnosti tog uvjeta ne bi mogle uoiti. 4. Sredipnji zahvat poevi od kojega je mogue prihvatiti i misliti o nekom pjesniku da pripada dobu pjesnika jest njegova metoda dezobjektivizacije, dakle vrlo sloena procedura kojom se slui da bi proizveo istine na raun znanja, kako bi iskazao dezorijentiranost u metaforikom pokretu ukidanja para subjekt/objekt. Upravo te procedure razlikuju pjesnike i vremenski odreuju doba pjesnika. Objekt je ili poniten ili istjeran iz polja svog pojavljivanja postajui samim time zamijenjiv sa svakim drugim. Dalje, subjekt je sveden bilo odsustvom, bilo zbiljskim umnaanjem. 5. Djelo Paula Celana navjeuje na konanom rubu i u nutrini pjesnitva kraj doba pjesnika. Celan dovrava Holderlina.8.DOGAAJIDogaaji matema, poema, misli o ljubavi i politike invencije propisuju povratak filozofije, u mogunosti raspolaganja nekim duhovnim mjestom zaklona i prihvaanja za ono to je u tim dogaajima od sada imenljivo. U poretku matema, putanja koja vodi od Cantora do Paula Cohena predstavlja taj dogaaj. On utemeljuje sredinji paradoks teorije o mnotvu i prvi ga put artikulira na posve demonstrativni nain. Ako istina nije prisutna u znanju nego postoji jedino proizvodnja istina, znai da je istina miljena matematiki u svom bitku. Kvantiteta nekog mnotva podrava neodreenost, tj.naprosto je nemogue misliti kvantitativni odnos izmeu broja elemenata nekog beskonanog mnotva i broja njegovih dijelova. Taj odnos ima jedino oblik postojeeg vika: znamo da su dijelovi brojniji od elemenata ( Cantorov teorem ), ali nikakva se mjera tog vie ne moe utvrditi. U toj se toci postavljaju velika usmjerenja misli. Nominalistika misao odbija taj rezultat i priznaje jedino postojanje imenljivih mnotvenosti. Ona prethodi dogaaju matema te je stoga konzervativna misao. Tenscendirajua misao vjeruje da e odreenje neke toke-mnotva s one strane uobiajenih mjera utvrditi odozgo opstojnost vika. Ta misao podnosi nerazaberivo kao prijelaznu posljedicu nepoznavanja nekog vrhunskog mnotva. To je proroanska misao. Generika misao doivljava nerazaberivo kao vrstu bitka svekolike istine, a opstojnost vika doivljava kao stvarnost bitka, bitak bia. Odatle proizlazi da je svaka istina beskonani proizvod koji ovisi o dogaaju te se moe rei da je generika misao borbena misao. U poretku ljubavi, misli o onome ije istine ona pronosi, dogaaj je djelo Jacquesa Lacana. Misao Freudea i Lacana pratila je proces desubjektivizacije doba pjesnika.Badiou Lacana proglaava teoretiarem ljubavi. Kad Lacan pie: u susretu s bitkom kao takvim, na djelu je ljubav, strogo ontoloko odreenje to ga on pridaje ljubavi jasno potvruje njegovu svijest o dubini njezina udjela u uoblienju filozofije. Ljubav je ono od ega se poinje misliti Dvoje. Lacan izvodi neku vrstu logike dedukcije Dvoga na osnovi spolova. Ljubav je djelovanje tog paradoksalnog Dvoga, koje po sebi pripada ne-odnosu, onom od-vezanom. Ona je prilaenje Dvomu kao takvome. Ljubav je proizvoenje u odanosti spram dogaaja-susreta, istine o Dvome. Lacan predstavlja dogaaj za filozofiju utoliko to iznosi sve vrste istananosti o dvome, pripisujui im generike paradokse ljubavi. On ne nudi samo koncept, ve i ralambu okolnosti. Na polju politike, dogaaj je usredotoen na povijesni slijed priblino od 1965. Do 1980.i svjedoio je nejasnim dogaajima sa stajalita politike. Meu tim dogaajima nalazimo maj 1968., kinesku kulturnu revoluciju, iransku revoluciju, radniki i nacionalni pokret Poljske. Uz iznimku poljskog pokreta, ti su povijesno-politiki dogaaji to neprominiji to se sami predstavljaju. Ono to se dogaalo, iako miljeno u sklopu tog sistema, nije vie u njemu bilo mislivo. Filozofija svedena na uvjet politikeomoguuje da se njezin pojmovni prostor potvrdi u jedinstvu sa stabilizacijom iji je vlastiti proces strogo politiki. Pretjerana dimenzija doaaja i zadatak to ga ta pretjeranost propisuje politici uvjetuju filozofiju, jer je njena zadaa uspostaviti da politiki izmiljena imenovanja dogaaja budu komposibilna s onime to u naem dobu prodire u poredak matema, poema i ljubavi. Filozofija je ponovno mogua upravo zato to nije na njoj donositi zakone o povijesti ili politici, nego samo promiljati o suvremenom ponovnom otvaranju mogunosti politike, polazei od neodreenih dogaajnosti. U poretku poema dogaaj je djelo Paula Celana s obzirom na to to on obuhvaa cijelo doba pjesnika. U njegovim pjesmama iitava se priznanje da pjesnitvo vie ne dostaje samo sebi, da ono trai da bude osloboeno tereta ava, da se nada filozofiji osloboenoj zaguljive vladavine poema. Dogaaj se sastoji u tome da u oajanju i tjeskobnosti pjesnik Celan razotkriva u pjesnitvu malu ansu za obnovu fetiizma. Ti dogaaji u svakoj od generikih procedura danas uvjetuju filozofiju.9.PITANJAU svom sadraju, potez rekompozicije filozofije uvelike odreuje jedinstvenost dogaaja koji su prouzroili etiri generike procedure. Velika pitanja poimanja to ih postavljaju napetosti tih zgoda postavljaju se prilino jasno. Moderni filozofi pokuavaju odgovoriti na ta pitanja. Prvo meu tim pitanjima jest pitanje dvoga. Politika je jedino bila misliva kao pokret povijesti koji je ustrojilo neko bitno Dvoje, utemeljeno u zbiljskome ekonomije i eksploatacije. Politika je koncentrirala ekonomiju, tj.rasporedila strategiju Dvoga oko dravne vlasti. Danas se trai misao politike kojoj, iako se bavi sukobom i unato tome to je to strukturalno Dvoje na polju njezina upliva, to Dvoje ipak nije objektivna bit. Najvia zadaa ovjeka jest da proizvodi istodobno Dvoje i misao o Dvome, uvjebavanje Dvoga. Drugo pitanje je ono objekta i objektivnosti. Objekt moe lako biti kategorija znanja, on postavlja prepreku post-dogaajnoj proizvodnji istina. Pjesnika dezobjektivizacija, okolnost u kojoj se nae doba otvara kao dezorijentirano doba, ovlauje filozofijski iskaz koji kae da je svekolika istina bez objekta. Filozofije uavljene na svoj znanstveni uvjet, tj.inaice starog marksizma, ili tvrde da se subjekt pomalja iz objektivnosti, ili pak dosljednije ukidaju subjekt na raun objektivnosti. Samo pojam generike procedure obuhvaa deobjektivizaciju istine i onu subjekta, te se subjekt pojavljuje kao puki dovreni fragment post-dogaajne istine bez objekta. Tree je pitanje ono nerazaberivog. Svi se slau s injenicom da na rubovima jezika i bitka nema niega i da ili postoji neko mogue sabiranje bitka u jeziku, ili pak ono to jest nije takvo dok nije imenovano, ili je pak bitak kao takav podveden pod jezik, to je oduvijek imalo samo jedno znaenje, a to je da ga izrui drugom jeziku, bio to jezik pjesnika, nesvjesnoga ili Boga. Jedino nam matem moe biti vodiem. Od onoga to je obuhvaeno jezikom ne moe nastati ni pojam ni misao. Ono to je imenljivo valja drati to dalje od misli. Ako izaberemo opstati pod utjecajem matematikog uvjeta, vie nismo obvezni izabrati izmeu imenljivoga i nemislivoga. Ako je Dvoje strano svakom objektivnom utemeljenju politike i ljubavi, to znai da procedure smjeraju nerazabiranju egzistencijalnih i rairenih podcjelina, a ne tome da ih postave protiv onoga to vlada njihovom situacijom. Filozofija danas mora povezati ukidanje objekta, obrat pojma Dvoga i misao nerazaberivog. Ona mora, jedino u korist subjekta, napustiti oblik objektivnosti, shvatiti Dvoje kao upornog i sluajnog sljedbenika dogaaja, i poistovjetiti istinu s bilo ime, s bezimenim, s generikim. Forma koju Badiou zagovara jest platonska gesta u filozofiji.10.PLATONSKA GESTAPlatonska obiljeja su: zabiljeiti kraj doba pjesnika, okupiti u vektor ontologije suvremene oblike matema, misliti ljubav u njezinoj ulozi istine, upisati putanje poetka politike. Odluna vanost jezika i njegove promjenjivosti u raznorodnim igrama, sumnja u mjerodavnost pojma istine, retorika bliskost uincima umjetnosti, pragmatina i otvorena politika-sve su to obiljeja zajednika grkim sofistima i brojnim suvremenim usmjerenjima. Prirodna je da prijelaz koji je u tijeku iz doba avova u doba ponovnog poetka filozofije svjedoi o vladavini sofista. Sofistika nas upozorava na osobitosti vremena. Badiou predlae filozofijsku, platonsku gestu, koja je protusofistiko uoblienje matema, poema, politike i ljubavi. Veliki izumitelj modernog protuplatonizma bio je Nietzsche: Ako se imalo razumijemo u medicinu, moemo si ak postaviti pitanje tko nas je mogao zaraziti tom boleu koja se zove Platon, najljepim ljudskim izdankom antike. Njegova rasprava protiv oboljenja-Platon odnosi se na pojam istine. Izlijeiti od platonizma znai ponajprije izlijeiti od istine. To izlijeenje ne bi bilo potpuno kada ga ne bi pratila odluna mrnja prema matemu, koji se smatra oklopom iza kojega se skriva bollesna platonska nemo. Filozofija iskazana preko aforizama i fragmenata, pjesama i zagonetki, metafora i izreka, sveukupni Nietzscheov stil, koji je imao veliki odjek u suvremenoj misli, ukorijenjuje se u dvostrukom zahtjevu za ukidanjem istine i davanjem otkaza matemu. Nietzsche matemu daje sudbinu koju je Platon namjerio poemu, onu sumnjive slabosti, bolesti misli, maskerade. Nietscheansko bujanje je zapeatilo sudbinu koja je u isti mah protivna matemu i istini stoljea. Badiou kae da danas treba oboriti nietzscheanske dijagnoze. Stoljee i Europa moraju se pod svaku cijenu izlijeiti od protuplatonizma. Filozofija e postojati samo dok bude nudila, prema mjeri vremena, novi stupanj u povijesti kategorije istine. Istina je nova misao Europe. Novost te misli rasvjetljuje posezanje za matematikom. 11.GENERIKOModerni filozof zadrava od sofistike misao da je bitak bitno mnotven, on se kree putanjom platonizma mnotvenoga. Platon je mislio da moe unititi jezinu i retoriku inaicu sofistike krenuvi od aporija ontologije mnotvenoga. Meutim, mi trebamo prihvatiti mnotvo i naznaiti stroge granice onoga to jezik moe uspostaviti. Odatle kljuni znaaj pitanja nerazaberivoga. Temeljna se tekoa povezuje s kategorijom istine. Ako je bitak mnotven, istina to mora biti takoer, osim ako uope ne posjeduje bitak. Ali kako zamisliti istinu kao mnorvenu u svom bitku? Strogo ostajui pri mnotvenome velika moderna sofistika odustaje od kategorije istine. Isitna moe biti samo jedinstveni proizvod mnotva. Sve je u tome da se to mnotvo izuzme iz vladavine jezika. Ono e biti nerazaberivo. Sredinja je kategorija ona generike mnotvenosti. Ona omoguuje uspostavljanje ontologije istoga mnotva ne odustajui od istine i ne morajui priznati uspostavljajuu vanost jezine inaice. Ona je osim toga i okosnica prostora u kojem se mogu okupiti etiri uvjeta filozofije. Pojam generikog mnotva najprije je nastao na pojlu matematike. Pojam generinosti uveden je da bi izvijestio o uincima nutarnjima nekoj situaciji-mnotvu, o dogaaju koji je nadopunjuje. On odreuje poloaj nekih mnotvenosti. Mjesto istine situacije upravo je meuprostor, mnotvo postojanosti kojim upravlja neka situacija i dogaajna neizvjesnost koja ga nadopunjuje. Ta istina proizlazi iz beskonane procedure, a za nju se moe rei da je u odnosu na pretpostavljeni dovretak procedure ona generika ili nerazaberiva. Budui da je osnova bez osnove onoga to je prisutno nestalnost, istina e biti ono to iznosi na svjetlo dana nestalnost koja se u krajnjem ishodu oslanja na stalnost predoivanja. Ono to maksimalno izmie stalnosti moe biti jedino bezlino mnotvo. Istina mnotva mora zadovoljiti tri uvjeta: 1. Budui da treba biti istina mnotva, ona mora biti proizvod imanentan tome mnotvu. 2. Budui da je bitak mnotven i da istine treba biti, istina e biti mnotvo. Ona e biti posljedica posebne procedure. Ta e procedura moi zapoeti jedino kao neka vrsta nadopune neega to je viak u odnosu na situaciju, tj.dogaaj. isitna je beskonani rezultat sluajnog nadopunjavanja. Svaka je istina post-dogaajna. 3. Budui da je bitak situacije njena nestalnost, istina tog bitka predoit e se kao bilo kakva mnotvenost, anonimni dio, stalnost svedena na predoavanje kao takvo. Na taj e nain istina biti generiki dio situacije pri emu generiko odreuje da je ona njezin bilo koji dio, da ona ne kazuje nita posebno o situaciji. Istina je ta mninimalna stalnost koja u situaciji razotkriva nestalnost koja ini njezin bitak. Poem, matem, politika invencija i ljubav razliite su vrste generikih procedura. To to oni proizvode u promijenjivim situacijama uvijek je samo jedna istina tih situacija u sklopu vrsta generikog mnotva, kojemu nikakvo znanje ne moe pridjenuti ime niti mu unaprijed razabrati status. Poevi od takvog poimanja istine moemo okupiti temeljno trojstvo moderne filozofije: bitak, subjekt i istina. Generinost utemeljuje upis i komposibilnost suvremenih uvjeta filozofije. Badiou kae da je filozofija danas generika misao kao takva koja je poela jer Veliajnost e se rairiti, kakva god bila, istovjetna nekadanjoj Sjeni.