AKCIJSKI PLAN ZA EKOLOŠKU POLJOPRIVREDU I PROIZVODNJU ... PLAN ZA EKOLOŠKU... · AKCIJSKI PLAN ZA...

Izrada akcijskog plana za razvitak ekološke poljoprivrede u Dalmaciji

mr.sc. Ranko Tadić 1

AKCIJSKI PLAN ZA EKOLOŠKU POLJOPRIVREDU I

PROIZVODNJU HRANE U DALMACIJI

1. UVOD

Prema opće prihvaćenoj definiciji razvoj je održiv ako prirodni ekosustavi služe kao resursi stalnog rasta proizvodnje i potrošnje, a dolazećim generacijama ostaju nesmanjene kakvoće i iskoristivosti. Održivost čovjekove proizvodnje i potrošnje uvjetovana je prije svega ekološkom održivošću koja nalaže da čovjekove djelatnosti ne narušavaju prihvatni kapacitet ekosustava u kojem se odvijaju. Uz to, proizvodnja mora biti gospodarski održiva što znači da se kapital koji je čuvao okoliš u najmanju ruku mora vratiti. Proizvodnja mora biti i društveno održiva što znači da proizvodni pothvati ne smiju nepovoljno remetiti društvenu zajednicu. Takvom raščlambom dolazi se i do trenutačno prevladavajuće definicije održivog razvoja: živjeti unutar prihvatnog kapaciteta ekosustava.

Sa uspostavom neovisne Republike Hrvatske očekivalo se da će ruralni razvoj biti planiran, osmišljen i proveden na iskustvima i praksi razvijenih zemalja, odnosno da će 1990-te godine predstavljati početak faze održivog ruralnog razvoja budući da je cjelokupni razvitak Hrvatske neodvojiv od općih puteva razvoja i odnosa prema okolišu. Nažalost, domovinski rat, praćen nepovoljnom političkom situacijom, sporim uključivanjem u europske i svjetske integracije, raspadom prijašnjeg gospodarskog sustava (tranzicija) i sramotno izvedenom pretvorbom vlasništva, usporio je proces održivog ruralnog razvoja i odložio ga za prvu deceniju 21. stoljeća.

Koji je ruralni razvoj održiv? Poglavlje 14. Agende 21 - SARD (Sustainable Agriculture and Rural Development) u cjelosti govori o promociji održive poljoprivrede i ruralnog razvoja. Prema SARD-u poljoprivreda i ruralni razvoj održivi su tek ako su: ekološki prihvatljivi, ekonomski isplativi, socijalno pravedni, kulturno primjenjivi, humani te temeljeni na holističkom znanstvenom pristupu. SARD stoga uključuje različite sektore, ne samo poljoprivredu nego i vodu, energiju, zdravstvo i biološku raznolikost. Tijekom prvih deset godina nakon Ria, gdje su poglavljem 14 Agende 21 po prvi put naznačeni programi i akcije kojima će se poboljšati globalna sigurnost prehrane na održiv način, koncept SARD-a je evolvirao uključenjem socijalne, institucionalne i ekonomske, kao i okolišne održivosti. To znači da održiva poljoprivreda i ruralni razvoj, uključujući šumarstvo i ribarstvo, moraju zadovoljiti prehrambene zahtjeve i ostale ljudske potrebe, kako danas, tako i u budućnosti. Takoñer moraju proizvesti stalno i pristojno zapošljavanje; održati i, gdje je to moguće, unaprijediti proizvodni i regenerativni kapacitet prirodnih resursa; te smanjiti ranjivost i pojačati samodostatnost proizvoñača hrane.

Kako bi se preduvjeti za SARD stvorili nužne su znatne prilagodbe u poljoprivrednim, okolišnim i makroekonomskim politikama, kako na nacionalnim, tako i na meñunarodnoj razini. Glavni ciljevi SARD-a su povećanje globalne proizvodnje hrane na održiv način i osiguranje sigurnosti prehrane za sve brojnije stanovništvo Zemlje. Stoga SARD u svojoj provedbi uključuje: obrazovne inicijative,



iskorištenje gospodarskih pothvata i razvoj odgovarajućih i novih tehnologija. Na taj bi se način osigurale: stabilne zalihe nutritivno odgovarajuće hrane, nesmetani pristup tim zalihama najranjivijim socijalnim skupinama, tržišna proizvodnja hrane, zapošljavanje i stvaranje dohotka kako bi se smanjilo ruralno siromaštvo, te upravljanje prirodnim resursima i zaštita okoliša.

Izmeñu dvanaest sastavnica SARD-a, za strategiju i akcijske planove ruralnog razvoja Hrvatske posebno su zanimljive sljedeće:

∗ Kritičko preispitivanje politika, planiranja i integriranog programiranja poljoprivrede u svijetlu njene multifunkcionalne uloge, posebice u odnosu na sigurnost prehrane i održivi razvoj.

∗ Osiguranje ljudskog sudjelovanja i promocija razvoja ljudskih resursa za održivu poljoprivredu.

∗ Poboljšanje proizvodnje na gospodarstvima te sustava proizvodnje putem diverzifikacije zapošljavanja na i izvan gospodarstava te razvoj ruralne infrastrukture.

Prema SARD-u poljoprivredna proizvodnja mora biti intenzivirana kako bi zadovoljila buduće povećane svjetske potrebe za hranom, ali u isto vrijeme treba izbjeći njeno daljnje proširenje na takozvana marginalna poljoprivredna zemljišta i osjetljive ekosustave.

Povećano korištenje izvanjskih inputa (umjetna gnojiva, kemijska zaštitna sredstva) i razvoj specijaliziranih (monokulturnih) proizvodnji i sustava gospodarenja povećava ranjivost proizvoñača, kako zbog negativnog utjecaja na okoliš, tako i zbog stalnih promjena na svjetskom tržištu hrane. Stoga postoji potreba da se poljoprivredna proizvodnja intenzivira putem diverzifikacije postojećih proizvodnih sustava kako bi se do maksimuma povećala učinkovitost iskorištenja lokalnih resursa, a minimizirali okolišni i gospodarski rizici. Tamo gdje ovakva intenzifikacija poljoprivredne proizvodnje nije moguća, treba identificirati i razviti druge mogućnosti zapošljavanja na i izvan poljoprivrednog gospodarstva: primjerice malu prerañivačku industriju i seosko obrtništvo, gospodarsko iskorištavanje prirodne i kulturne baštine, akvakulturu i ribnjačarstvo, rekreaciju i turizam, itd.

2. NACIONALNI STRATEŠKI RAZVOJNI DOKUMENTI KOJI PRETHODE

AKCIJSKOM PLANU ZA EKOLOŠKU POLJOPRIVREDU COAST PROJEKTA

S agro-okolišnog motrišta strategije razvoja ruralnog razvoja Hrvatske najbitniji su relevantni strateški dokumenti i prateća zakonska regulativa koji su u nadleštvu Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja (MPRRR), Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva (MRRŠVG) i Ministarstva zaštite okoliša, prostornog ureñenja i graditeljstva (MZOPUG). Meñutim, kako je koncept održivog ruralnog razvitka multidisciplinaran u njegovo osmišljavanje i provedbu nužno je uključiti i:



∗ ostala dijela državne uprave (ministarstva mora, prometa i infrastrukture; gospodarstva, rada i poduzetništva; turizma; vanjskih poslova i europskih integracija; kulture; zdravstva; itd) te javna poduzeća poput Hrvatskih šuma, Hrvatskih voda, HEP-a, itd.;

∗ tijela lokalne samouprave (županije, gradovi i općine);

∗ stručne i znanstvene institucije (sveučilišta, veleučilišta, instituti i zavodi);

∗ poslovni svijet; te

∗ nevladine organizacije, posebice one koje se bave pitanjima autohtonog stanovništva, žena, djece i mladeži, poljoprivrednika te zaštite okoliša.

U nastavku se daje pregled relevantnih nacionalnih strateških dokumenata bitnih za izradu strategije ruralnog razvoja.

2.1. Nacionalni program razvitka otoka

Prvi nacionalni strateški dokument u Hrvatskoj koji je progovorio jezikom održivog razvitka bio je Nacionalni program razvitka otoka (1997) legislativno praćen Zakonom o otocima (1999, izmjenjen i dopunjen 2002). Prema članku 15. Zakona: "djelatnosti koje Nacionalni program i programi održivog razvitka otoka i otočnih skupina odreñuju kao djelatnosti koje čine otočni razvoj održivim, podupire država, su: ekološka poljoprivredna proizvodnja na postojećim i novim nasadima na otvorenom i u zaštićenim prostorima (maslinarstvo, vinogradarstvo, sredozemno voćarstvo, uzgoj i prerada ljekovitog bilja, povrćarstvo); ekstenzivno i poluintenzivno ovčarstvo i kozarstvo; pčelarstvo; proizvodnja i prerada poljoprivrednih proizvoda s oznakom izvornosti, odnosno oznakom zemljopisnog podrijetla s naznakom »hrvatski otočni proizvod« (proizvodnja ovčjih i kozjih sireva, proizvodnja meda i ostalih pčelarskih proizvoda, proizvodnja stolnog grožña, proizvodnja vrhunskih i drugih kvalitetnih vina, konzerviranje maslina i proizvodnja maslinovog ulja, vergine i extra vergine, sušenje, konzerviranje i prerada voća, povrća, gljiva i začinskog bilja, proizvodnja farmaceutskih i kozmetičkih poluproizvoda i proizvoda); školjkarstvo; ulov plave ribe, a na području vanjskoga ribolovnog mora i bijele ribe, mrijest, uzgoj i prerada ribe i drugih morskih organizama; …".

Provedba nacionalnog programa i Zakona o otocima u iurisdikciji je Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave za otočni i priobalni razvoj.

2.2. Strategija i akcijski plan zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti

Strategiju je izradio MZOPUG 1999. godine. Strateški ciljevi strategije koji se odnose na krajobraznu zaštitu travnjaka i oranica su:

� smanjiti trend gubitka površina i raznolikosti doprirodnih i poluprirodnih travnjaka kao vrijednih antropogenih staništa vrlo bogatih biološkom raznolikošću; i



� poticati mjere u poljodjelstvu kojima se osigurava očuvanje što veće biološke raznolikosti na oraničnim površinama.

Strateške smjernice za ostvarivanje navedenih ciljeva su:

� gospodariti poljoprivrednim zemljištem uz osiguranje odgovarajućih prirodnih ekoloških uvjeta koji će zaštititi spontani biljni i životinjski svijet

� zaustaviti korištenje na onoj crti na kojoj se počinje ugrožavati prirodnost travnjačkih ekoloških sustava i na taj način umanjivati biološka raznolikost

� oživjeti ekstenzivno stočarstvo brdskih, planinskih, otočnih i primorskih područja

� spriječiti isušivanje i očuvati vodni režim nizinskih vlažnih travnjaka

� ne poticati hidromelioracije u svrhu osposobljavanja poljoprivrednog zemljišta za povećanje proizvodne sposobnosti, već racionalnije koristiti postojeće, a posebno zapuštene poljoprivredne površine

� prilikom okrupnjavanja poljoprivrednih površina očuvati mrežu prirodnih i poluprirodnih staništa koja nisu zanimljiva s proizvodnog stajališta, posebno uz rubove velikih monokulturnih površina, uz ceste, putove i kanale

� načiniti akcijske planove za pojedina reprezentativna područja različitih tipova travnjaka uz program prikladnih aktivnih mjera zaštite

� na oranicama držati pokrovnost korova od 10% uz odgovarajuće tretiranje; održavati i uvoditi važne segmente staništa poput živica

� razvijati ekološku poljoprivredu i osigurati prirodniji biljni sastav agrofitocenoza

� obnoviti i poticati razvoj sela na ekološki prihvatljivijim oblicima poljoprivredne proizvodnje

� prikladnije regulirati korištenje pesticida, potičući uporabu selektivnih preparata

� odstraniti iz uporabe aktivne tvari u sredstvima za zaštitu bilja koje su dokazano visokotoksične (lindan, atrazin); smanjiti uporabu insekticida, posebno širokoga spektra, a korisititi selektivne insekticide

� poboljšati kakvoću tala, pratiti stanje tla.

2.3. Nacionalna strategija zaštite okoliša i Nacionalni plana djelovanja na zaštiti okoliša

Temeljne odrednice Strategije i akcijskog plana zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti uključene su i postale sastavnim dijelom Nacionalne strategije zaštite okoliša i Nacionalnog plana djelovanja na zaštiti okoliša, usvojenih od Hrvatskog sabora 2002. godine. Izrada nacionalne Strategija zaštite okoliša predstavljala je izraz nastojanja da se rastuća svijest o potrebi zaštite okoliša u Hrvatskoj pretvori u jasan,



cjelovit i dugoročan koncept održivog razvoja koji će je približiti priključenju Europskoj uniji (EU).

Prioritetne teme Strategije zaštite okoliša su: otpad, vode, kakvoća zraka, Jadransko more, otoci i obalno područje, tlo, zaštita prirode i bioraznolikosti, okoliš urbanih sredina, kemikalije, klimatske promjene, upravljanje rizicima (industrijske nesreće te nuklearne nesrežće i zaštita od zračenja) i genetski modificirani organizmi.

Govoreći o tlu Strategija navodi da od ukupne površine kopna Republike Hrvatske (5.654.526 ha) poljodjelsko tlo čini 57,95%, šumsko 34,43% i neplodno (tlo tehničke namjene) 7,62%. Površine poljodjelskih tala su u stalnom smanjenju u odnosu na šumsko i neplodno tlo. Njihova ukupna površina (oranice, vrtovi, voćnjaci, vinogradi, livade, pašnjaci, ribnjaci, tršćaci i bare) u 1976. godini iznosila je 3.306.837 ha, dok je u 1997. godini bila 3.016.000 ha. U razdoblju od 1966-1975. godine površine poljodjelskih tala umanjile su se za 115.000 ha ili prosječno za 11.500 ha godišnje. U razdoblju od 1988-1997. godine smanjenje površina poljodjelskih tala bilo je još intenzivnije i iznosilo je u prosjeku 20.900 ha na godinu. Posebno zabrinjava da se najbrže smanjuju oranične površine. Ako se tomu dodaju veliki kompleksi neobrañenih oranica i vrtova te zemljišta pod ugarom, onda je stanje još ozbiljnije.

Stanje humizacije poljodjelskih tala takoñer nije povoljno. Gospodarski najvažnija poljodjelska tla na području Slavonije i Baranje, koja zauzimaju više od polovice hrvatskih oranica, imaju u svojem oraničnom sloju prosječno od 2,1 - 2,8% humusa, što je približno dva puta manje od sadržaja humusa u analognom šumskom tlu. Tako nepovoljan nalaz stanja humizacije poljodjelskih tala pripisuje se u prvom redu dugotrajnom razdoblju nekontrolirane i intenzivne agrotehnike te grabežljivog iskorištavanja tala.

2.3.1. Zaštita prirode i bioraznolikosti

U dijelu koji se odnosi na zaštitu prirode i bioraznolikosti ističe se kako je bogatstvo prirode, odnosno biološke i krajobrazne raznolikosti, najveća komparativna prednost Hrvatske i izuzetna vrijednost u europskim razmjerima, odnosno apsolutni potencijal temeljnoga resursa za daljnji razvoj. "Nacionalna strategija i akcijski plan zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti" ove činjenice dobro argumentira i dokumentira te bi trebala biti osnovom i polazištem svake razvojne strategije. Budućnost je u očuvanju postojećih prirodnih vrijednosti i njihovom korištenju kao resursa (primjerice održivog "ekološkog" turizma ili ekološke poljoprivrede).

U usporedbi sa stanjem ekoloških sustava većine drugih zemalja srednje i zapadne Europe, Hrvatska se odlikuje visokim stupnjem očuvanosti prirode. S obzirom na svoje prirodne značajke (krajobrazne, hidrogeološke, geomorfološke, vegetacijske, florističke i faunističke), područje krša objedinjuje najveći broj posebnosti Republike Hrvatske. U odnosu na sveukupnu jedinstvenost, bogatstvo endemičnim svojtama i životnim zajednicama, te visoki stupanj očuvanosti, ovo područje predstavlja izuzetnu vrijednost ne samo u europskim, nego i u svjetskim razmjerima.



Dokaz tomu je provedba dugoročnog projekta "Očuvanja krških ekoloških sustava (KEC)" financiranog od Svjetske banke, a koji se temelji na odrednicama Nacionalne strategije i akcijskog plana zaštite biološke raznolikosti. Strateški cilj projekta u pogledu zaštite ekoloških sustava krša i podzemlja je očuvati postojeće vrijednosti biološke i krajobrazne raznolikosti krškog područja kao prostora od globalne razine vrijednosti, te osigurati usklañeno gospodarenje svim prirodnim dobrima na ovome području. djelatnosti projekta vezane su uz prostor unutar i u blizini četiri hrvatska nacionalna parka: Risnjak, Plitvice, Sjeverni Velebit i Paklenica.

Očuvana su i prostrana prirodna močvarna područja u riječnim dolinama, što predstavlja jednu od najvećih vrijednosti biološke i krajobrazne raznolikosti. Meñutim, to su ujedno i najugroženiji ekološki sustavi u Hrvatskoj. Stoga im je potrebno dati prioritet u zaštiti prirode, te načiniti nacionalni program njihova očuvanja i upravljanja.

Travnjaci predstavljaju poluprirodna staništa koja uvelike obogaćuju biološku i krajobraznu raznolikost. Budući da se pretežito koriste na ekstenzivan način – bez umjetnih gnojiva i kemijskih preparata - odlikuju se velikom biološkom raznolikošću. Na europskoj razini značajne su naročito prostrane poplavne livade i pašnjaci u nizinskome dijelu Hrvatske.

Oranice su umjetno nastali ekološki sustavi namijenjeni isključivo poljoprivrednoj proizvodnji, a obrañuju se na način koji nedostatno uvažava potrebu zaštite biološke raznolikosti i posebno su osiromašena.

Priobalne planine i otoci ističu se biljnim i životinjskim endemima. Otoci su vrlo osjetljive ekološke cjeline. Za sada su relativno dobro očuvani, ali su ugroženi planiranim aktivnostima. Kako bi se očuvale njihove prirodne vrijednosti, ključno je ugraditi i kasnije poštovati mjere zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti tijekom planiranja i provoñenja svih razvojnih programa.

Izrazita raznolikost ekoloških sustava i staništa Hrvatske uvjetuje i veliku raznolikost vrsta i podvrsta biljaka, gljiva i životinja. Vrijednost ove raznolikosti u europskim razmjerima vidljiva je usporedimo li odnos broja poznatih vrsta unutar dobro istraženih skupina i površine teritorija Hrvatske s istim podacima u drugim europskim zemljama. Ovakvom usporedbom Hrvatska se svrstava meñu prve zemlje Europe s obzirom na bogatstvo biološke raznolikosti. Bogatstvo endemičnim svojtama, te brojnim rijetkim i ugroženim reliktima (preostacima) iz tercijara ili razdoblja oledbi, takoñer je vrlo izraženo, posebice u području krškoga podzemlja, te priobalnih planina i otoka.

Endemi hrvatske faune vezani su pretežito za podzemna staništa krša, jadranske vodotoke te za jadranske, naročito udaljenije pučinske otoke. Fauna krškoga podzemlja vrlo je slabo istražena, pa se narednih godina mogu očekivati brojna otkrića novih vrsta i podvrsta.

Prirodna bogatstva Hrvatske sustavno se iskorišćuju već stoljećima. Biološkim resursima se gospodari najviše u sklopu djelatnosti šumarstva, poljoprivrede, lovstva i ribarstva. Sve su ove djelatnosti zakonski regulirane, ali postojeći propisi ne vode



dovoljno računa o potrebi održivosti gospodarenja prirodnim dobrima. Meñutim, u praksi je daleko naglašenija gospodarstvena komponenta iskorišćivanja u odnosu na provoñenje mjera zaštite. Još uvijek se ne može govoriti o sustavnoj brizi za sveukupnu biološku raznolikost u okviru pojedinih djelatnosti koje iskorišćuju prirodne resurse. Stoga je jedan od prioritetnih problema revizija svih relevantnih zakonskih propisa radi ugrañivanja mjera zaštite i održivoga korištenja biološke raznolikosti.

Temeljni zakon iz ove oblasti je Zakon o zaštiti prirode. Posljednjih nekoliko godina sve je izvjesnija potreba promjene, čime bi se sa klasičnoga pristupa zaštiti prirode, koji daje naglasak na zaštićena područja i vrste, prešlo na suvremeniji integralni pristup, kakvoga iskazuje i Konvencija o biološkoj raznolikosti. Novi bi pristup trebao osigurati:

� očuvanje i unapreñenje postojeće biološke i krajobrazne raznolikosti i

� razumno korištenje prirodnih dobara na principima održivosti, a na dobrobit sadašnjih i budućih naraštaja.

Zaštita pojedinih područja je i dalje temeljna metoda očuvanja biološke i krajobrazne raznolikosti budući zaštićena područja čine okosnicu sveukupne zaštite i ključne čvorove ekološke mreže koji predstavljaju utočišta i spremnike biološke raznolikosti. Danas je u Hrvatskoj ovakvom zaštitom obuhvaćeno oko 9,9% površine kopna, od kojih se najveći dio odnosi na parkove prirode i nacionalne parkove. To su prostrana područja od nacionalne ili čak meñunarodne vrijednosti, čija je zaštita u ovlasti države.

Na polju zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti Strategija predviña:

� Zaštita prirode mora biti integralna: temeljiti se i dalje na zaštiti vrsta i njihovih staništa, te zaštićenim područjima, ali takoñer nadzirati i upravljati onim procesima i djelatnostima koji ugrožavaju očuvanje i održivo korištenje prirode.

� Novi Zakon o zaštiti prirode treba, osim zaštićenih područja i vrsta, obuhvatiti zaštitu sveukupne prirode kao temeljne vrijednosti ove države i glavnoga resursa za njezin daljnji razvoj, te odrediti prirodu kao cjelokupnu biološku i krajobraznu raznolikost.

� Treba jasno odrediti da se zaštita prirode provodi na cjelini teritorija Republike Hrvatske, kako u područjima očuvane prirode, tako i u izgrañenim i gospodarski korištenim područjima.

� Sve djelatnosti koje koriste prirodna dobra (šumarstvo, poljoprivreda, lovstvo, morsko i slatkovodno ribarstvo, vodoprivreda i druge), kao i prostorno planiranje i planiranje razvojnih programa, moraju biti usklañeni s temeljnim odredbama Zakona o zaštiti prirode, odnosno nužno ih je provoditi na takav način da se što manje ugrozi održivost prirodnih resursa.

� Kroz informiranje javnosti o izuzetnom bogatstvu biološke i krajobrazne raznolikosti stvoriti svijest o potrebi i važnosti očuvanja, te stvarati drugačije ponašanje i odnos pojedinca i zajednice prema raznolikosti.



2.3.2. Poljoprivreda i zaštita okoliša (motrište MZOPUG)

Za Strategiju zaštite okoliša važni su gospodarska područja: energetike, prometa, industrije, turizma i poljoprivrede. Govoreći o poljoprivredi Strategija ističe kako Hrvatska ima oko 534.000 poljoprivrednih gospodarstava prosječne veličine posjeda od 2,8 ha. Obiteljska gospodarstva posjeduju 70% cjelokupnoga poljoprivrednog zemljišta pa se intenzivna proizvodnja, osobito preintenzivni plodored usjeva, korištenje agrokemikalija i teških strojeva odvija samo na manjem dijelu površina.

Ukupno gledajući, poljoprivredne aktivnosti ne izazivaju ozbiljno onečišćenje tla ili okoliša, jer je u privatnom sektoru mala potrošnja pesticida i umjetnih gnojiva (25% europskog prosjeka). Mogućnosti za primjenu alternativne poljoprivredne proizvodnje su velike i bez posebnog ulaganja, jer veliki dio poljoprivrednog zemljišta nije onečišćen, osobito u planinskim i primorskim područjima.

Glavni izvori otpada u poljoprivredi su tekući gnoj i otpadne vode koje potječu od intenzivnog uzgoja i tovljenja stoke, te otpad od obrañivanja zemlje. Procjenjuje se da velika gospodarstva proizvode jednu trećinu ukupne količine gnoja. Farme za uzgoj stoke proizvode stajski gnoj (60%) i blato (40%). Gnoj iz stočarstva koristi se lokalno na dobrima i ne ispušta se izravno u površinske vode.

Nema točnih podataka o količini gnoja iz velikih stočnih farmi koji se ispušta izravno u površinske vode. Procjenjuje se da gnojem nastaje ukupno 65.000 tona dušika godišnje i 33.000 tona P2O5 godišnje.

Sustavi navodnjavanja izgrañeni su na rijeci Neretvi, u Imotskom polju, Dalmatinskom rastoku, kod Zadra i Vukovara. Koristi se vrlo malo vode za navodnjavanje, tek na oko 13.300 ha od 680.000 ha koji zahtijevaju navodnjavanje. Od ukupno 1.789.070 ha zemlje s viškom vode, sustavi površinskog odvodnjavanja izvedeni su na samo 600.054 ha (33,5%).

Prioriteti zaštite okoliša u poljoprivredi su:

� očuvanje biološke raznolikosti sustava poljoprivrede;

� promicanje organske (ekološke) poljoprivrede zbog: smanjenja pritiska na okoliš (osobito na vode), mogućnosti različitih kombinacija poljoprivrede i zaštite okoliša, proizvodnja zdrave hrane, te proizvodnje za izvoz na tržišta EU;

� izbjegavanje uskog plodoreda i neodgovarajućih agrotehničkih zahvata;

� nadzor primjene organskih i mineralnih gnojiva te pesticida.

Predviñene mjere su:

� osiguranje kredita za ekološka poljoprivredna gospodarsta,

� osiguranje olakšica pri plasiranju ekološki proizvedenih prehrambenih proizvoda,



� subvencioniranje proizvode koji podupiru biološku raznolikost sustava poljoprivrde, a nisu izrazito ekonomski isplativi.

2.4. Program održivog razvoja ruralnog prostora Hrvatske (PORRP)

MZOPUG je u rujnu 2001. godine iniciralo i pokrenulo Program održivog razvoja ruralnog prostora Hrvatske (PORRP) koji bi trebao potpomoći poticanju i ohrabrivanju svih socijalnih aktera koji se na općinskim razinama hoće i mogu baviti konkretnim ekološki prihvatljivim djelatnostima u duhu održivosti s naglaskom na ekološkoj poljoprivredi i eko turizmu. Na poziv na prijavu općina za uvrštavanje u popis prioriteta za izradu stručnih podloga za projekte u okviru PORRP-a odazvalo se 85 općina i gradova. U 2002. godini izrañeni su stručne podloge za programe održivog razvitka četiri pilot-općine u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (Sveti Martin na Muri, Varaždinske Toplice, Žumberak i Samobor), a planiran je i nastavak aktivnosti na izradi programa za ostale izabrane općine: Bilje i Draž (Baranja), Otočac, Cres, Polača i Konavle.

Nakon izrade stručnih podloge za programe održivog razvitka četiri pilot-općine program je naprasno prekinut bez ikakovog objašnjenja.

2.5. Strategija poljoprivrede i ribarstva

Kao i strategija zaštite okoliša Strategija poljoprivrede i ribarstva predstavljala je jednu od 19 sastavnica Strategije tadašnje Vlade Republike Hrvatske »Hrvatska u 21. stoljeću«. Dokument u svom proslovu ističe kako skrb za ukupni održivi razvitak ruralnog prostora mora biti imperativ današnjice i budućnosti. Poljoprivreda je dio ruralnog prostora, bitna za ekološku ravnotežu i za zaštitu okoliša, ali i za očuvanje kulturnih i ostalih tradicijskih vrijednosti.

Prevladavajući dio agrarne strukture čine obiteljska poljoprivredna gospodarstva, koja posjeduju približno 80% zemljišta i stočnog fonda. Više od 70% tih gospodarstava ima manje od tri ha i to u pravilu vrlo usitnjenih poljoprivrednih površina. Čak i meñu onima koji imaju nešto više zemljišta malo je vitalnih i tržišno usmjerenih gospodarstava koja bi se u sadašnjim okolnostima mogla ravnopravno nositi s uvoznom konkurencijom. Otegotna je okolnost i nepovoljna dobna i obrazovna struktura poljoprivrednog stanovništva.

Poljoprivreda je neodvojiva od seoskog prostora, njegovih kulturnih vrednota te zna-nja, kao važnih razvojnih potencijala. Nažalost, seoski prostor doživljava u drugoj polovici 20. stoljeća snažnu depopulaciju i devastaciju te su time vrlo važni potencijali izvan funkcije na štetu gospodarskog i društvenog napretka Hrvatske.

Ostali otegotni čimbenici su: nedovoljno osmišljene ekonomske i pravne mjere pretvorbe bivšeg društvenog sektora u poljoprivredi i prerañivačko-prehrambenoj industriji, višegodišnja neodreñena vanjsko-trgovinska politika i kašnjenje s uključivanjem Hrvatske u gospodarske integracije (WTO, CEFTA, EU). Neodgo-varajući sustav financijske i institucijske potpore poljoprivredi, iako deklarativno na



strani poljoprivrednika, u praksi je izravno i neizravno dovodio do prelijevanja državnog novca u neučinkovite i trome sustave.

Hrvatska je nedostatna u proizvodnji svih vrsta mesa, osim mesa peradi, zatim mlijeka, povrća i kontinentalnog voća te sladorne repe odnosno šećera. Posljednjih godina je smanjen nedostatak biljnih ulja, odnosno znatno je povećana proizvodnja uljarica. Hrvatska je u suvišku s mesom peradi, kukuruzom, pšenicom, duhanom i vinom.

2.5.1. Poljoprivreda i okoliš (motrište MPŠ)

Prema strategiji poljoprivrede Hrvatska je zemlja bogatih prirodnih resursa, prvenstveno zbog njihove kakvoće. Zemljište je razmjerno dobre plodnosti i jedno od očuvanih u Europi. Čisti vodotoci, šume, obalni pojas, otoci i more – temelj su razvitku poljoprivrede i ribarstva, šumarstva i lovnog turizma te drugih djelatnosti.

Analize pokazuju da su, unatoč razmjerno niskoj razini onečišćenja, štete u pedološkoj sferi dostigle razinu koja traži istraživanje i način djelovanja za zaštitu i očuvanje kakvoće tla. Istraživanja, takoñer, pokazuju, kako je razina onečišćenja podzemnih i nadzemnih voda u Hrvatskoj niska. Poljoprivreda ima mali utjecaj na ovo onečišćenje u odnosu na razvijene zemlje Europe, a poljoprivredna proizvodnja se uglavnom provodi u skladu sa zakonskim propisima koji ureñuju zaštitu voda.

Mjerenja Državnog zavoda za meteorologiju pokazuju kako 60% sumpornog dioksida dolazi iz susjednih, industrijskih razvijenih zemalja, a samo 40% iz domaćih izvora. Poljoprivreda sudjeluje u emisiji metana i amonijaka, uglavnom zbog konvencionalnog načina proizvodnje. Usporedno s onečišćenjem i ugrožavanjem okoliša, poljoprivreda sudjeluje i u ulaganjima i izdacima za njegovo očuvanje, jer je ona ujedno i žrtva onečišćenja. Prema podacima iz 1997. godine, poljoprivreda, lov i šumarstvo izdvajaju 5,9% od ukupnih investicija za zaštitu okoliša. Najveći izdaci za okoliš su ulaganja u zaštitu površinskih voda i uklanjanje otpada.

Problemi okoliša i poljoprivrede, kao djelatnosti koja izravno ovisi o kakvoći okoliša, razmjerno su novi u shvaćanju problema i planiranju budućeg razvitka poljoprivrede. Hrvatska je, kao i ostale zemlje srednje i istočne Europe, danas suočena s posljedicama neracionalnog ponašanja u prošlosti, što se uglavnom odnosi na poslovanje bivših društvenih kombinata:

• melioracijski zahvati širokih razmjera, intenzivna poljoprivredna proizvodnja i proizvodnja u monokulturi,

• povećana potrošnja anorganskih gnojiva i životinjskog otpada, i

• povećana potrošnja pesticida i drugo.

Izlaz iz postojećeg stanja vidi se u održivoj poljoprivredi, bezopasnoj za okoliš, koja budućim naraštajima ostavlja čista tla, vodu i zrak, a zatim pravo izbora daljnjeg razvitka, kao što ga je imalo i naše pokoljenje. Sve to, dakako, uz ekološki, socijalno i politički prihvatljiva rješenja.



Jasno je da se pitanja vezana za poljoprivredu, koja bi bila harmonično uklopljena u okoliš, ne mogu rješavati odvojeno od ostalih aspekata poljoprivredne politike. Briga za okoliš je samo dodatni sastojak koji treba uzeti u obzir u planiranju budućeg razvitka poljoprivrede na načelima održivosti.

Osim gospodarske, poljoprivreda i poljoprivredno zemljište imaju i druge uloge, odnosno višeznačne uloge, od kojih su najvažnije: proizvodnja hrane, ekološka uloga, socijalna uloga, prostorna uloga, uloga u oblikovanju krajobraza, izvor sirovina i energije te rekreacijsko – turistička uloga.

Imajući to u vidu, u izradi strategije razvitka poljoprivrede polazište je da je proizvodnja hrane neupitno najvažnija uloga poljoprivrede, ali ona se ne smije gledati samo kao izvor hrane (i/ili profita), izolirano od drugih uloga. Sve su uloge poljoprivrede neodvojive jedna od druge, od podjednake su važnosti, pa ih tako treba i vrednovati!

Hrvatska, s 0,65 ha poljoprivrednog odnosno s 0,45 ha obradivog zemljišta per capita, ulazi u skupinu zemalja koje su razmjerno bogate poljoprivrednim zemljištem, meñutim racionalno gospodarenje zemljištem otežavaju brojni čimbenici. To su naslijeñeni problemi usitnjenosti privatnog zemljišta, stalni gubitak poljoprivrednog zemljišta zbog urbanizacije, nedefinirano gospodarenje državnim zemljištem, znatni udio neobrañenog i zapuštenog zemljišta.

Od 3,151 milijuna hektara poljoprivrednih zemljišta u Hrvatskoj, oko dvije trećine (66,4%) je u vlasništvu obiteljskih gospodarstava, a preostalu trećinu (33,6%) čini državno zemljište. U strukturi poljoprivrednih površina (1999) je najveći udio oranica i vrtova (46,4%), zatim pašnjaka (36,6%), livada (12,9%), te voćnjaka (2,2%) i vinograda (1,9%). Većina obradivog zemljišta tj. oranica, voćnjaka vinograda i livada je u vlasništvu obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, ukupno 1,620 mil. ha, ili 81,1%, dok je obradivih površina u vlasništvu države 0,378 mil. ha ili 18,9%. Znatan je udio neobradivog (i neiskorištenog zemljišta), u 1999. godini čak 36,6% ukupnih poljoprivrednih površina, od čega 688 tisuća hektara državnog zemljišta, većinom pašnjaka. Veliki je udio neobrañenih oranica, sa zabrinjavajućom tendencijom porasta u novijem razdoblju (1996-1999).

2.5.2. Poljoprivredni sustavi

Strategija govori o tri sustava poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj: intenzivnom (konvencionalnom), održivom i ekološkom.

2.5.2.1. Intenzivna (konvencionalna) poljoprivreda

Tržišno orijentirana poljoprivreda kojoj je cilj visok profit i tržišno konkurentan proizvod, gospodarski djelotvorna, ali ekološki dubiozna. Prakticirani zahvati i primjena kemijskih sredstava štetni su za okoliš (tlo i vode) i zdravlje ljudi. Osim opće kritike javnosti, najžešća kritika intenzivnoj poljoprivredi stiže iz kruga nevladinih udruga (NGO), odnosno pokreta »zelenih«.



U Hrvatskoj se intenzivna poljoprivreda razvijala uglavnom na državnim imanjima (kombinatima). Procesom njihove privatizacije stvaraju se mješovita poduzeća, dioničarska društva i holding kompanije, a i u obiteljskoj poljoprivredi takoñer je sve više intenzivnih proizvodnih sustava. Na državnoj, gospodarskoj i socijalnoj politici ostaje pitanje njihova poticanja, ali i regulacije, što će ovisiti o stanju na svjetskom tržištu hrane.

Bez obzira na vlasništvo, nužne su odgovarajuće korekcije ekološki rizičnih postupaka, koji mogu i trebaju biti selektivni, dakle ovisni o konkretnim agroekološkim prilikama. Treba istaknuti da na navedenim lošim iskustvima visoko razvijenih europskih poljoprivreda, Hrvatska može izvući korisnu pouku za sadaš-nju i buduću poljoprivrednu praksu, istodobno se koristeći svojim poredbenim prednostima ekološki očuvanih resursa.

2.5.2.2. Održiva poljoprivreda

Gospodarski, ekološki, socijalno i etički održiva ili opstojna poljoprivreda nastala kao kompromis izmeñu gospodarskih i ekoloških zahtjeva. Razvitak ove vrste gospodarenja pred znanost postavlja, kao ključnu zadaću, utemeljenje sustava koji će: održati plodnost tla, smanjiti ovisnost poljoprivrede o vanjskim (eksternim) inputima, smanjiti oštećenja okoliša, a istodobno održati dostignutu razinu i osigurati trend rasta proizvodnje agroekosustava. Ovaj sustav gospodarenja Strategija poljoprivrede drži središnjim i ključnim, jer je gospodarski, ekološki, društveno i politički održiv, osigurava samodostatnost konkurentnih proizvoda – hrvatsko stanovništvo može opskrbiti dostatnom količinom hrane visoke kakvoće, privlačne za turističku klijentelu i izvoz kao prepoznatljiv hrvatski proizvod. U njega se može podvesti najveći dio tradicijske poljoprivrede u nas, dakle najveći dio poljoprivrednih gospodarstava, koja mogu isporučivati hranu visoke kakvoće.

Ovom sustavu gospodarenja pripada i najveći dio obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, kao središnja vlasnička kategorija u hrvatskoj poljoprivredi. To je integralno gospodarstvo na kojemu se obvezno uzgaja stoka, primjenjuje se tradicijska obrada tla, rabe se najmanje moguće količine mineralnog i stajskog gnojiva, odnosno gnojnice, održale su se neke stare sorte, ali se uzgajaju i hibridi kulturnog bilja. Uzgoj bilja podreñen je, uz ostalo, potrebama stoke, bilje se uzgaja u čvrstom plodoredu, uvažavajući načela tolerantnosti usjeva. U plodoredu su zastupljene krmne leguminoze, provodi se postrna sjetva i/ili zelena gnojidba – sideracija. Krma za stoku se osigurava krmnim biljem s oranica, u nekim poljoprivrednim regijama zastupljeni su i meliorirani pašnjaci, brojnost stoke iznosi barem jednu stočnu jedinicu po hektaru površine.

2.5.2.3. Ekološka poljoprivreda

Ekološka poljoprivreda sustav je održivoga gospodarenja u poljoprivredi i šumarstvu koji obuhvaća uzgoj bilja i životinja, proizvodnju hrane, sirovina i prirodnih vlakana te preradu primarnih proizvoda, a uključuje sve ekološki, gospodarski i društveno opravdane proizvodno-tehnološke metode, zahvate i sustave, najpovoljnije koristeći plodnost tla i raspoložive vode, prirodna svojstva biljaka, životinja i krajobraza, povećanje prinosa i otpornosti biljaka s pomoću



prirodnih sila i zakona, uz propisanu uporabu gnojiva, sredstava za zaštitu bilja i životinja, sukladno meñunarodno usvojenim normama i načelima.

U Hrvatskoj je vrlo mali obujam ekološke proizvodnje, ali za razvoj postoje velike mogućnosti, od ratarske i povrćarske proizvodnje u panonskoj regiji do stočarske i vinogradarske proizvodnje u regijama gorska i primorska Hrvatska. Uspostavom sustava nadzora i garancije te uvoñenjem novčanih poticaja očekuje se bitno poveća-nje ekološke proizvodnje poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda.

Ovakovo definiranje održivog i ekološkog sustava poljoprivredne proizvodnje zaslužuje poseban komentar. U Hrvatskoj se često raspravlja o "poljoprivrednoj proizvodnji i preradi poljoprivrednih proizvoda na održiv i ekološki prihvatljiv način", što je prilično neprecizna definicija koja široko otvara vrata nepotrebnim diskusijama. Uostalom, pobornici "GMO poljoprivrede" neprestano tvrde kako je baš ta proizvodnja i održiva i ekološki prihvatljiva, a sličnog su mišljenja i pobornici intenzivne (konvencionalne) poljoprivrede. Stoga je za strategiju ruralnog razvitka izuzetno bitno definirati koja je to poljoprivreda održiva i ekološki prihvatljiva.

Prema američkom autoru Diveru: "održiva poljoprivreda je važan element ukupnih nastojanja da se ljudske aktivnosti učine kompatibilnim zahtjevima globalnih eko-sustava. Stoga je razumijevanje različitih pristupa ekološkoj poljoprivredi nužno ukoliko želimo pametno iskoristiti prirodne resurse. Iako se održiva poljoprivreda temelji na dugoročnim ciljevima, a ne na specifičnim praksama u poljoprivredi, obično se za taj pojam veže smanjenje uporabe inputa nabavljenih (kupljenih) izvana uz istovremeno povećanje korištenja onih proizvedenih na gospodarstvu. Dobar primjer je primjena zelene gnojidbe (biološko fiksiranje dušika putem sijanja mahunarki) nasuprot nabavci umjetnih dušičnih gnojiva". Diver u svom radu govori o takozvanoj LISA-poljoprivredi ("low-input sustainable agriculture") – održivoj poljoprivredi smanjenih inputa kao o jednoj od mogućih alternativnih sustava poljodjelstva koje su u skladu s načelima održive poljoprivrede. Riječ je o sustavu koji nije utemeljen na eliminaciji nego redukciji uporabe kemijskih gnojiva, insekticida i herbicida, odnosno kombinaciji metoda konvencionalne i različitih škola ekološke poljoprivrede.

S druge strane, pobornici ekološke poljoprivrede udruženi u Meñunarodnu federaciju pokreta ekološke poljoprivrede – IFOAM, ne slažu se s ovakvim konceptom kojega uglavnom promoviraju stručnjaci iz zemalja s najjače razvijenom industrijskom poljoprivredom. Potonji tvrde kako sa primjenom kemijskih sredstava u poljoprivredi zbog zdravstvenih, nutritivnih i ekoloških razloga ne smije i ne može biti nikakvih kompromisa.

Hrvatski je sabor na sjednici od 31. siječnja 2001. godine donio Zakon o ekološkoj proizvodnji poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, jasno definirajući koji se to sustav poljoprivredne proizvodnje jedini može držati stvarno ekološki prihvatljivim, posebice kada se zna da je jedino ekološka poljoprivreda podložna stalnoj kontroli i certifikaciji proizvoñača i prerañivača s ciljem osiguranja garancije potrošačima da će za svoj novac dobiti vrijednost koju traže.



2.6. Reforma sustava potpore u poljoprivredi

Temelji nove poljoprivredne politike postavljeni su donošenjem Strategije razvitka hrvatske poljoprivrede (1995) kada su obiteljska gospodarstva proglašena okosnicom razvitka nacionalne poljoprivrede. Reforma poljoprivredne potpore započela je 1999. godine kada su umjesto količinskih plaćanja uvedeni poticaji po površini i plaćanja po grlu u stočarstvu. Reforma se nastavila u 2001. godini donošenjem:

� Zakona o poljoprivredi;

� Zakona o poljoprivrednom zemljištu; i

� Zakona o ekološkoj proizvodnji poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda.

Krovni Zakon o poljoprivredi ureñuje sveukupno područje poljoprivrede, objedinjavajući postojeću legislativu i brojna područja koja još nisu izravno zakonski ureñena. Zakonom se utvrñuju ciljevi i mjere poljoprivredne politike, korisnici prava, obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, institucijska potpora i nositelji poljoprivredne politike, praćenje i izvješćivanje u poljoprivredi te upravni i inspekcijski nadzor.

Zakonom o poljoprivrednom zemljištu odluka o prodaji i zakupu državnog poljoprivrednog zemljišta prepušta se općinama i gradovima, a na temelju Programa raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države.

Zakonom o ekološkoj proizvodnji stvoren je normativni okvir za organizaciju tržišta i proizvodnju ekoloških proizvoda. Zakon je tijekom 2001. i 2002. godine bio praćen donošenjem čitavog niza pravilnika koji detaljno obrañuju pojedine aspekte ekološke proizvodnje (proizvodnja, prerada, deklaracija, nadzor, itd).

Opći cilj novčanih poticaja do sada je bio poticanje proizvodnje istim mjerama za sve ciljne skupine korisnika. Novost u reformi je u raznolikosti mjera za različite korisnike, tako da osim poticanja proizvodnje poljoprivredna politika sada stavlja naglasak i na konkurentnu proizvodnju, primjereni životni standard poljoprivrednika i očuvanje ruralnog prostora.

Novi sustav predviña četiri modela potpore:

1. Model poticanja proizvodnje

2. Model kapitalnih ulaganja

3. Model potpore dohotku

4. Model ruralnog razvitka

Komercijalna poljoprivredna gospodarstva ostvarivat će potporu kroz dva prva modela, a nekomercijalna putem Modela potpore dohotku. Model ruralnog razvitka otvoren je za širi krug korisnika.

Model ruralnog razvitka u sebi sadrži tri programa:

1. razvitak seoskog prostora

2. očuvanje autohtonih pasmina



3. marketinška priprema proizvoda za tržište

Programom razvitka seoskog prostora sufinanciraju se razvojni projekti jedinica lokalne samouprave koji se odnose na održivi ruralni razvoj. Temeljni je način djelovanja ovoga modela udruživanje sredstava iz proračuna MPŠ sa sredstvima županija, lokalne zajednice, korisnika i drugih mogućih izvora financiranja (inozemne donacije, tehnička pomoć). Projekti obuhvaćaju različite aktivnosti:

• obnovu i razvitak sela, očuvanje kulturnog blaga, ruralnih običaja i manifestacija;

• potporu investicijama na poljoprivrednim gospodarstvima;

• školovanje, prekvalifikaciju i obuku;

• mjere ureñenja zemljišta;

• mjere zaštite okoliša u području poljoprivrede i šumarstva;

• diverzifikaciju poljoprivrednih aktivnosti i s njom povezanih aktivnosti, u svrhu kreiranja multidisciplinarnih aktivnosti i alternativnih izvora prihoda;

• poticanje i promociju ruralnog turizma i tradicionalnih ruralnih obrta;

• poboljšanje ruralne infrastrukture vezano uz razvitak poljoprivrede;

• promociju vinskih turističkih cesta;

• promociju kvalitetnih autohtonih proizvoda; …

Cilj je da se ovoj problematici pristupi prema "bottom-up" načelu, odnosno da se lokalna zajednica aktivno uključi u proces donošenja odluka važnih za razvitak lokalnog područja.

Cilj programa očuvanja izvornih i zaštićenih pasmina je njihovo zadržavanje u ruralnim područjima.

Program marketinške pripreme pripreme proizvoda za tržište se počeo provoditi 2001. godine, a otvoren je za projekte znanstvenih i stručnih ustanova, zadruga, udruga proizvoñača te županija, gradova i općina. Cilj programa je poticanje prodaje poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda na domaćem i inozemnom tržištu putem različitih marketinških aktivnosti.

Govoreći o reformi sustava potpore u poljoprivredi na koncu treba istaknuti da je po prvi put predviñeno poticanje ekološke proizvodnje hrane.



3. NACRT STRATEGIJE RAZVOJA EKOLOŠKE POLJOPRIVREDE

Kratki nacrt strategije razvoja ekološke poljoprivrede u Hrvatskoj izradilo je MPŠVG (današnje MPRRR) 2005. godine u suradnji s Organizacijom za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO) kao rezultat dvogodišnje provedbe projekta broj FAO/TCP/CRO-2902.

Prema motrištu MPRRR ovaj dokument nije obvezujući i ne drži se službenim budući nikada nije raspravljan na Vladi RH. Umjesto strategije Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja najavilo je izradu nacionalnog Akcijskog plana za ekološku poljoprivredu i proizvodnju hrane u 2009. godini.

Bez obzira na ovakav stav resornog ministarstva, u provedbi navedenog projekta sudjelovao je aktivno veliki broj ljudi uključenih u hrvatsku ekološku poljoprivredu – proizvoñači, stručnjaci, savjetodavci, inspektori i certifikatori, koji su, ako ništa drugo, utrošili svoje dragocjeno vrijeme koje su očito mogli i bolje iskoristiti.

Zbog njih, a i zbog straha da se s najavljenim akcijskim planom nešto slično ne dogodi, u daljnjem tekstu navodimo navedeni (neslužbeni) nacrt strategije s komentarom njegove provedbe “što bi bilo kad bi bilo”.

3.1. Definicija ekološke poljoprivrede

Prema Zakonu o ekološkoj proizvodnji poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, svrha je ekološke proizvodnje zaštita zdravlja i života ljudi, zaštita prirode i okoliša te zaštita potrošača. Ekološka poljoprivreda definira se kao poseban sustav održivoga gospodarenja u poljoprivredi i šumarstvu koji obuhvaća uzgoj bilja i životinja, proizvodnju hrane, sirovina i prirodnih vlakana te preradu primarnih proizvoda, a uključuje sve ekološki, gospodarski i društveno opravdane proizvodno-tehnološke metode, zahvate i sustave, najpovoljnije koristeći plodnost tla i raspoložive vode, prirodna svojstva biljaka, životinja i krajobraza, povećanje prinosa i otpornosti biljaka s pomoću prirodnih sila i zakona, uz propisanu uporabu gnojiva, sredstava za zaštitu bilja i životinja, sukladno s meñunarodno usvojenim normama i načelima.

2. Državna politika i ekološka poljoprivreda

Zakon o ekološkoj proizvodnji poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda (NN 12/01), popraćen brojnim pravilnicima koje donosi Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva (NN 91/01, 13/02, 81/02, 85/02, 101/03 i 15/04), na snazi je od 2001. godine i propisuje načela ekološke proizvodnje, sustav inspekcijskog nadzora, postupak certifikacije i poticaje za ekološku poljoprivredu.

Reforma Zajedničke poljoprivredne politike Europske unije (ZPP) iz 2003. godine uključuje direktna plaćanja i cjenovnu potporu za ekološku poljoprivredu jer ona djeluje na principu zaštite okoliša i održivog razvitka. Standardi kvalitete hrane omogućuju ekološkim proizvoñačima ispunjavanje novih standarda ZPP-a.



3. Nacionalna strategija ekološke poljoprivrede: ciljevi

Svrha nacionalne strategije jest poticanje razvoja ekološke poljoprivrede u Republici Hrvatskoj, uključujući biljnu i stočarsku proizvodnju, ribarstvo, proizvodnju vlakana i preradu proizvoda.

Strategija će biti podloga za razvoj srednjoročnog akcijskog plana za ekološku poljoprivredu za razdoblje 2005.– 2010.

Komentar: U rujnu 2008. godine dobijamo neslužbenu informaciju o pokretanju nacionalnog akcijskog plana za ekološku poljoprivredu!

Cilj strategije jest povećanje udjela površina pod ekološkom proizvodnjom uključujući pašnjake i šume na najmanje 10 % do 2010. godine i razvijanje domaćeg tržišta za ekološke proizvode.

Komentar: U najboljem slučaju do konca 2008. godine udjel površina pod ekološkom proizvodnjom uključujući pašnjake i šume iznosit će 0,2-0,3%!

Specifični strateški ciljevi su sljedeći:

• Poboljšanje prirodnih resursa koji se koriste u poljoprivredi, posebno na graničnim i osjetljivim područjima s ciljem smanjenja onečišćenja nitratima, fosfatima i pesticidima te očuvanje bioraznolikosti i ekosistema.

Komentar: ????????????

• Promoviranje održivog ruralnog razvitka kroz diverzifikaciju poljoprivrednih aktivnosti, povećanje produktivnosti, rast zaposlenosti i prihoda i smanjenje ruralne depopulacije.

Komentar: ????????????

• Razvoj domaćeg tržišta i olakšan pristup hrvatskih ekoloških proizvoda na EU i druga izvozna tržišta kroz poboljšanje sigurnosti i kvalitete certificiranih ekoloških proizvoda i povećanje količine proizvoda.

Komentar: Gotovo ništa nije učinjeno na ostvarenju ovoga cilja, Hrvatska još uvijek nije na popisu trećih zemalja EU!

3.4. Nacionalna strategija ekološke poljoprivrede: programska područja

A. Institucionalne i političke promjene

VIZIJA

Integrirani pristup ekološkoj poljoprivredi zahtijeva prilagodbu postojeće politike i uspostavu političkog okruženja koje će doprinijeti usvajanju koncepta ekološke poljoprivrede od proizvoñača i potrošača.



Postojeće stanje

Državna politika koja se bavi zaštitom okoliša i ruralnim razvitkom prepoznala je potrebu za ekološkom poljoprivredom u većem opsegu. Institucionalni okvir uspostavljen je osnivanjem Odjela za održivu i ekološku poljoprivredu u okviru Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva, osnivanjem Povjerenstva za razvoj ekološke poljoprivrede u kojem sudjeluju javne i privatne institucije kako je i definirano Zakonom, osnivanjem Radnog tijela za akreditaciju ekološke poljoprivrede, Radnog tijela za označavanje ekoloških proizvoda.

Institucionalni okvir je u ranoj fazi implementacije i podložan je promjenama u svrhu bolje prilagodbe EU-i tijekom pregovora za pristup i EC regulativi 2092/91 o ekološkoj poljoprivredi. Ima prostora za poboljšanje suradnje izmeñu gore spomenutih tijela i svih sudionika te bolje uključivanje civilnih društava i organizacija. Na primjer, postojeća suradnja izmeñu ministarstava poljoprivrede, zaštite okoliša i kulture mogle bi se pojačati s ciljem boljeg iskorištenja prirodnih resursa i iskorištenja predpristupnih fondova EU-e. Trenutna slaba povezanost izmeñu svih sudionika suočava ekološke proizvoñače sa administrativnim preprekama i kompleksnom procedurom za dobivanje znaka “ eko-proizvod”.

Zbog naslijeñenog otpora prema udruživanju u udruge ili zadruge hrvatski su proizvoñači nedovoljno organizirani te je i na tom području potrebna veća podrška.

Komentar: Navodi su u cjelosti točni – iste konstacije bi se mogle izreći i danas, tri godine nakon izrade ovoga Nacrta.

Mjere koje treba poduzeti

A1. Efikasni koordinacijski mehanizmi su potrebni u svrhu harmonizacije politike državnih ministarstava i alokacije sredstava za zajedničku promociju ekološke poljoprivrede. Relevantna zakonska regulativa koja ureñuje primjerice sjemenarstvo i rasadničarstvo ili sigurnost hrane treba biti konzistentna.

Komentar: Autoru nije poznato postojanje bilo kakvih meñuresornih koordinacijskih mehanizama, a kamoli sredstava za zajedničku promociju ekološke poljoprivrede. Na sastancima u MPRRR otvoreno je kritizirao ministarstvo što apsolutno ništa nije učinilo na promociji hrvatskog eko-znaka. Navedena zakonska regulativa još uvijek je konfuzna i uopće u sebi nema elemente koji bi se mogli primijeniti na ekološku poljoprivredu, što stvara nepregledne probleme proizvoñačima, ali i ovlaštenim nadzornim tijelima.

A2. Ministarstvo poljoprivrede treba surañivati sa ministarstvima zaštite okoliša i kulture u zajedničkoj implementaciji multilateralnih sporazuma o okolišu, posebno Konvencije o biološkoj raznolikosti, kroz organsku poljoprivredu. Prijedlozi projekata za organsku poljoprivredu, posebno u zaštićenim područjima, trebaju se uključivati u meñunarodne sheme (Natura2000; SAPARD, Global Environmental Fund, itd.).



Komentar: Autoru nije poznata ovakva suradnja, a osobno je bio angažiran na izradi i/ili provedbi više ovakvih projekata.

A3. Sinergija izmeñu poljoprivrede i ruralnog razvitka treba se postići integriranjem ekološke poljoprivrede u ostale sustave potpora koji imaju za cilj razvoj tržišta, savjetodavnih tijela, informiranje potrošača i poboljšanje prerade i distribucije hrane.

Komentar: U Hrvatskoj ekološka poljoprivreda ima isti status kao i konvencionalna, osim nešto viših novčanih poticaja.

A4. Revizija Zakona o ekološkoj proizvodnji s ciljem usklañenja sa EC regulativom 2092/91 i ostalim meñunarodnim regulativama olakšat će pristup izvoznim tržištima. U praksi teško provedive odredbe i praznine u trenutnom Zakonu trebaju se izmijeniti s ciljem olakšanog ulaska novih ekoloških proizvoñača u sustav. Potrebno je usvojiti postojeće meñunarodne standarde u ekološkoj proizvodnji.

Komentar: Učinjeno tijekom 2007. i 2008. godine, sada predstoji rad na ponovnom usklañivanju hrvatskih propisa s uredbom br. 834/2007 od 28. lipnja 2007. godine koja na snagu stupa 1. siječnja 2009. godine. Pristup izvoznim tržištima još uvijek moguć samo putem inozemnih certifikacijskih kuća, ali uz nadzor dvije hrvatske nadzorne stanice (BioInspekt i AgriBioCert).

A5. Postojeći sustav ekološke inspekcije i certifikacije potrebno je pojednostavniti kroz smanjenje broja koraka koje treba proći. Isti sustav treba iskoristiti i za certificiranje specifičnih kvalitetnih ekoloških proizvoda. Tijela koja se bave inspekcijom i certifikacijom ekoloških proizvoda trebaju imati veću odgovornost i autoritet u garantiranju usklañenosti sa standardima ekološke proizvodnje, prerade i certifikacije. S druge strane Vlada treba pojačati nadzor nad provedbom cijelog sustava kroz efikasno provoñenje Zakona i kažnjavanje prijevara.

Komentar: Sustav ekološke inspekcije i certifikacije pojednostavljen je smanjenjem broja koraka (primjerice, ministar više ne potpisuje rješenja o pravu korištenja eko-znaka). Tijela koja se bave inspekcijom i certifikacijom ekoloških proizvoda imaju veću odgovornost i autoritet u garantiranju usklañenosti sa standardima ekološke proizvodnje, prerade i certifikacije. Što se tiče Vladinog nadzora, trenutno na cijelom području RH radi samo jedan inspektor ekološke poljoprivrede, što je, obzirom na mali broj proizvoñača, možda i dovoljno.

A6. Financijske potrebe ekoloških proizvoñača trebaju se promatrati s gledišta početnih troškova za prijelaz na ekološku poljoprivredu, proizvodnih troškova i očekivanih prihoda kao i s gledišta njihovog pozitivnog doprinosa općem dobru (zaštita okoliša i kvalitete tla). Potrebno je uspostaviti raznolike sustave potpore, sa različitim trajanjem i adekvatnom vremenskom primjenom. Nadalje, treba razmotriti indirektne potpore, kao što su povoljne kamate na kredite, porezne olakšice i izuzeća (na lokalnoj i državnoj razini) za investicije u ekološku poljoprivredu. Posebnu pažnju treba obratiti na meñunarodne politike kao što su Zajednička poljoprivredna politika EU-e (CAP) i Svjetska trgovinska organizacija (WTO).

Komentar: Na ovom polju do sada nije ništa učinjeno!



B. Povećanje ponude ekoloških poljoprivrednih proizvoda

Vizija

Povećani tehnološki i organizacijski kapaciteti za ekološke proizvoñače kroz osiguranje adekvatnih informacija i proizvodnih inputa.

Postojeće stanje

Uzimajući u obzir relativno visoki udio neobrañenog zemljišta i pašnjačkih površina (36,6 % u 1999.) i zaštićenih područja (oko 10% zemljišta), uvoñenje ekološke poljoprivrede u Hrvatsku moglo bi doprinijeti očuvanju prirode kroz bolje upravljanje napuštenim zemljištem i graničnim područjima.

Prirodni resursi u Hrvatskoj su relativno čisti i nedirnuti, sa velikim brojem autohtonih biljaka i životinja uglavnom zahvaljujući napuštanju ruralnih područja i nedavnom razvoju industrijske poljoprivrede. Meñutim, prirodni resursi su ipak ugroženi povećanom upotrebom poljoprivrednih inputa i prenamjenom zemljišta koja ugrožava bioraznolikost. Na površinama državnih kombinata onečišćenje uzrokovano intenzivnim korištenjem mineralnih gnojiva i pesticida moglo bi se smanjiti prenamjenom na ekološku proizvodnju čime bi se povela briga o okolišu i proizvodila dobra bez rezidua.

Pod pretpostavkom da su osigurani odreñeni uvjeti ekološka poljoprivreda mogla bi dati dodanu ekonomsku vrijednost kroz povećanje povrata po jedinici uložene radne snage, posebno na malim poljoprivrednim gospodarstvima. Sredstva za život ne mogu se osigurati samo kroz povećanu zaposlenost nego i kroz povećanu sposobnost proizvoñača na prilagodbu novim uvjetima.

Dobri ljudski resursi u zemlji postoje, od entuzijastičnih ekoloških proizvoñača do potrošača. Glavnu skupinu u sektoru čine mladi educirani ljudi čiji je izbor jačanje veza sa zemljom i kulturom kroz organsku poljoprivredu. Meñutim, opća razina edukacije i informiranosti o ekološkoj proizvodnji u svim društvenim segmentima još je uvijek nedostatna te je potrebno u obrazovnim institucijama kao što su agronomski i veterinarski fakultet primijeniti multidisciplinarni i više holistički pristup.

Savjete o organskoj poljoprivredi pruža nekoliko nevladinih organizacija i Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu (HZPSS), meñutim postoji potreba za povećanjem kompetentnosti i dostupnosti takvih službi. Takoñer je potrebno omogućiti dostupnost ekoloških inputa, posebno sjemena/sadnog materijala i osnovnog stada.

Mjere koje je potrebno poduzeti

B1. Potrebno je razviti program znanstvenih istraživanja za ekološke inpute, sjeme i pasmine kao i za razumijevanje proizvodno-potrošačkog lanca specifičnih proizvoda.



Posebno je važno razviti sustav agroekološkog istraživanja i edukacije u koji bi bili uključeni i istraživači - znanstvenici i proizvoñači.

Komentar: Autoru nisu poznata ovakva istraživanja, a posebice da su u njih uključeni proizvoñači.

B2. U okviru HZPSS-a potrebno je zaposliti najmanje jednog ekološkog savjetnika u svakoj županiji te u suradnji sa lokalnim sudionicima razviti savjetodavne programe za ekološku poljoprivredu. Takoñer, potrebno je uspostaviti najmanje jednu licenciranu, edukacijsku ekološku farmu u svakoj županiji.

Komentar: Prvi dio je djelimice urañen, ali još uvijek nema ekološkog savjetnika u svakoj županiji. Licencirane edukacijske ekološke farme u svakoj županiji su znanstvena fantastika.

B3. Potrebno je odgojiti generaciju odgovornih grañana kroz edukaciju o ekološkoj poljoprivredi i trening programe. Potrebno je razviti formalne i neformalne trening programe u skladu sa različitim aspektima ekološke poljoprivrede i različitim ciljnim grupama, od upravljanja farmom do optimalizacije proizvodnih tehnologija za različite proizvode, postžetvenih operacija, prerade, marketinga do inspekcijske kontrole i certifikacije. U osnovne škole potrebno je uvesti eksperimentalne programe, a za srednje i više škole osmisliti nastavne programe. Takoñer treba uspostaviti dugoročne znanstvene pokuse i istraživanja u ekološkoj poljoprivredi kako bi se mogla usporediti sa konvencionalnom i integriranom poljoprivredom.

Komentar: Ni na ovom polju do sada nije ništa učinjeno! Grañani su još uvijek neodgojeni.

C. Povećana potražnja za ekološkim proizvodima i proizvodima specifične kvalitete

Vizija

Povećana domaća i inozemna potražnja za hrvatskim ekološkim proizvodima i proizvodima specifične kvalitete, kroz bolje razumijevanje potrošača, pravednu konkurenciju izmeñu proizvoñača kao i poboljšanu kvalitetu, povećanu količinu, raznolikost i stalnost ponude.

Postojeće stanje

Potražnja za ekološkim proizvodima je u porastu, posebno kod hrvatskog urbanog stanovništva i turista. Potrošači preferiraju domaće proizvode specifične kvalitete koji su tradicionalno ekološki. Meñutim, slabo razumijevanje prirode ekoloških proizvoda dovodi do njihovog miješanja sa lokalnim proizvodima. Općenito, izgled i pakiranje hrvatskih ekoloških proizvoda lošije je kvalitete od uvoznih.

Komentar: Još uvijek je tako!



Svjetski trend potražnje za ekološki proizvedenom hranom i turistički sektor daje mogućnosti za razvoj tržišta. Takoñer, tradicija povezana sa teritorijalnim i kulturnim naslijeñem u različitim hrvatskim regijama daje mogućnosti za razvoj proizvoda specifične kvalitete. Eko turizam može profitirati od uske povezanosti izmeñu ekološke poljoprivrede i proizvoda specifične kvalitete. Ponuda hrvatske ekološke poljoprivrede uglavnom se odnosi na domaće tržište. Meñutim, potrošačka košarica je poluprazna u smislu količine i raznolikosti proizvoda. Dok su svježi ekološki proizvodi domaće proizvodnje, prerañevine su uglavnom iz uvoza. Distribucijski lanci, uključujući tržnice na otvorenom, velike distribucijske centre, specijalizirane trgovine i direktnu prodaju ekoloških proizvoda, još su nerazvijeni.

Komentar: Još uvijek je tako!

Koraci koje treba poduzeti

C1. Postoji potreba za boljim razumijevanjem proizvodno-potrošačkog lanca ekoloških proizvoda, ali je najvažnije educirati potrošače na svim razinama.

Komentar: Autoru je poznato da su udruzi Eko Liburnia iz Rijeke projekti s tematikom educiranja potrošača uvijek bili odbijeni. Potrošači u Hrvatskoj još uvijek u najvećem broju nemaju točnu predodžbu o ekološkim proizvodima – većina ih misli da su to svi proizvodi koji dolaze iz hrvatskih ruralnih krajeva, a eko-znak im je potpuna nepoznanica.

C2. Potrebno je razviti bazu podataka o organskoj poljoprivredi, preradi i marketingu, kao podlogu za donošenje odluka.

Komentar: Autoru bi ovakva baza bila izuzetno korisna kod ovoga zadatka. Nažalost, ne postoji!

C3. Poseban napor treba uložiti od strane lokalne samouprave kako bi se potaknula institucijska kupovina ekoloških proizvoda (npr. vrtići, škole, bolnice). Potrebno je promovirati alternativne distribucijske kanale (lokalni sajmovi i tržnice) kao i prikladnu tržišnu infrastrukturu kroz partnerstvo veletrgovaca i trgovaca.

Komentar: Autoru je primjer institucijske kupovine ekoloških proizvoda poznat samo u vrtićima u Čakovcu (na inicijativu NVO EOL). Što se sajmova tiče, u Zagrebu su do sada održana samo dva sajma (2006. i 2007.) na kojima su izlagali samo eko-proizvoñači, a jedan u Čakovcu (2007).

AKCIJSKI PLAN ZA EKOLOŠKU POLJOPRIVREDU I PROIZVODNJU ... PLAN ZA EKOLOŠKU... · AKCIJSKI PLAN ZA...

Documents

Transcript of AKCIJSKI PLAN ZA EKOLOŠKU POLJOPRIVREDU I PROIZVODNJU ... PLAN ZA EKOLOŠKU... · AKCIJSKI PLAN ZA...