AHMET HROMADI

PATULJAK IZ ZABORAVLJENE

ZEMLJE

Izdanje: Beograd 1966. godina

Negdje postoji zemlja. Ne

pitajte gdje! U suncu i

magli, u zagrljaju

vjetrova. Kraj mora, ispod

zv'jezda nai je niko

nee.

U ZABORAVLJENOJ ZEMLJI

Zaboravljena Zemlja!

Pretpostavljam da e vae prvo pitanje biti:

A gdje se nalazi ta zemlja i kakva je?

Ali ja vam neu moi odgovoriti sasvim tano jer ne znam sve

o njoj. Znam samo da se prostirala na sjeveru, uz more, da su je

vjetrovi esto obilazili, talasi umivali, da su se na vrhovima

njenih planina odmarali oblaci, a na kamenim obalama bijeli

galebovi. U noima punog mjeseca pjevale su na puini ribe koje

su izlazile iz nepoznatih dubina, iz carstva u koje ljudsko oko nije

nikad zavirilo. Pjevale su do zore i onda odlazile, umorne i vesele,

da saekaju drugu mjeseevu no. A dok su ribe odlazile, podizali

su se sa hridina probueni galebovi i polijetali na istok da

pozdrave sunce. Dugo, dugo su nad morem odjekivali njihovi

krici.

Znam jo neto: da su lae oprezno zaobilazile obale

Zaboravljene Zemlje. Zbog vjetrova, sigurno, koji su se naglo

dizali, uzburkavali vodu i slali na morsko dno sve to im se nalo

na putu. Zbog pria o brodovima koji se nisu vratili, o mornarima

koji su zavedeni pjesmom riba otili u morske dubine i ostali

tamo.

Moda je Zaboravljena Zemlja bila zaista neobina. Moda je

bila samo nedovoljno poznata pa je sve to se o njoj govorilo

liilo na bajku. Moda e zato i moja pria o Sunanu i Pahuljici

liiti na bajku, ali ja unaprijed obeavam da u ispriati samo ono

to sam uo.

Vi sad opet pitate:

Ko su bili Sunan i Pahuljica?

Da vas ne bi muila znatielja, kazau vam od-mah: bili su

patuljci. Zivjeli su u Zaboravljenoj Zemlji, imali kuicu,

napravljenu od crvenih koralja, na visokoj i bijeloj morskoj

hridini. umom su ih uspavljivali i budili talasi, sa galebovima i

ribama bili su veliki prijatelji.

I jo u vam neto kazati: Sunan i Pahuljica su bili brat i

sestra i nisu znali da osim njihove postoje na svijetu i druge

zemlje, da postoji ita ljepe od njihove obale, od planina s

vrhovima uklesanim u nebo.

Da su znali moda bi bili manje sreni! Moda bi ih muila

enja za daljinama, za nedokuenim tajnama. Moda, kaem, jer

ne mogu da tvrdim da su moja predvianja sasvim tana.

Jedno je ipak sigurno: da su Sunan i Pahuljica bili zadovoljni,

bezbrini i slobodni kao ptice, da im nije bilo ni tijesno ni

dosadno u Zaboravljenoj Zemlji.

Pahuljica je imala zlatnu kosu i glas ist kao kap planinske

vode. Pred sunev zalazak izlazila je iz koraljne kuice na bijele

stijene i tamo, sve do raanja zvijezda, pjevala. I tada su sa svih

strana dolijetali galebovi da je sluaju, a ribe svirai podizali se iz

vode da je prate. Pahuljica je, zaista pjevala divno. Da je neko

nepoznat naiao u to vrijeme pored obale Zaboravljene Zemlje,

sigurno bi pomislio: to pjeva morska sirena. I saekao bi drugo

vee da uje zavodljive melodije, bio bi nestrpljiv kao to su bili

nestrpljivi i bijeli galebovi kad se Pahuljica ne bi pojavila u

uobiajeno vrijeme ili kad se uopte ne bi pojavila. A dogaalo se

i to. Dogaalo se da ode sa Sunanom u planinu crnih borova,

gdje nisu dopirali umovi mora, gdje se umjesto galebova krika

ulo urlikanje kurjaka ili rika jelena.

Ista zemlja a dva svijeta!

U sjenkama borova, u krilu planine, bilo je sve drukije.

Kuckali su djetlii, pjevali slavuji, prikradale se iz gustih estara

divlje zvijeri. U granama se igrao vjetar, u bistrim jezerskim

vodama kupale se zlatokljune ptice i divni, bijeli labudovi.

Nigdje tu nije bilo sasvim pusto, sasvim tiho.

Danima su Sunan i Pahuljica lutali planinom, spavali na

travnim poljanama, umivali se rosom sa cvijea, brali jagode

krupne kao orasi i peurke slae od meda.

Pili su vodu na izvorima mladosti.

Pili su vodu na izvorima ljepote.

Poznavali su jezik ptica i razgovarali s njima, poznavali su

jezik divljih zvijeri i nisu ih se bojali. Jahali su na jelenima i

kurjacima, odlazili u posjete medvjedima. Pred njima se nigdje

nisu zatvarala vrata, za njih nisu postojale tajne.

Pa recite sad: zar im se ne bi moglo pozavidjeti na takvom

ivotu? Zar nisu bili sreni, zar im zaista nije bilo lijepo u

Zaboravljenoj Zemlji?

Vi ete rei da.

I ja kaem: da. I radujem se to nije bilo drugaije, a ponekad

mislim: kako bi bilo dobro da sam se nalazio u drutvu s njima?

Radovao bih se jo vie da je sve ostalo nepromijenjeno do kraja

njihova ivota. Ali nije! I moja pria ne moe, na alost, da se

zavri, jer se u ivotu Sunana i Pahuljice dogodilo neto to je

zauvijek unitilo njihovu veliku sreu.Vi ste sad sigurno

nestrpljivi? Polako! Ne moe se kazati sve najednom. A ovdje

zapravo i poinje prava pria.

KAD SUNAN NIJE BIO KOD KUE

Dogodilo se upravo tada.

Sunan se nalazio u planini, u lovu, a Pahuljica je, kao i

obino, provodila vrijeme na obali i u koraljnoj kuici. Nije joj

bilo neobino to je ostala sama. Nije imala ega da se boji jer u

Zaboravljenoj Zemlji nije imala neprijatelja.

Moda bi bilo bolje da je ipak raunala na opasnost koja

odnekud moe da prijeti. Moda bi izbjegla ono to je dolo

iznenada i to vie nije mogla da sprijei.

Ali zar iko u ivotu moe sve predvidjeti? Zar ne bi bilo

suvino traiti to i od male, neiskusne Pahuljice?

Mi kaemo: opreznost je majka mudrosti. I dobro je ako se

drimo te stare poslovice. Imaemo manje neprilika. Ali Pahuljica

nije znala tu poslovicu i nije imala razloga da bude naroito

oprezna; pa ipak ne mogu a da joj ne prebacim to nije bila malo

drugaija. I vi ete se sigurno sloiti sa mnom kad saznate sve.

Jednom, u svitanje, pojavio se na domaku Zaboravljene

Zemlje jedrenjak. Doao je iz nepoznatog pravca sa puine i

plovio s namjerom da se usidri uz kamenu obalu, plovio pravo

prema stijeni na kojoj se nalazila koraljna kuica.

Pahuljia ga nije prva primijetila. Primijetili su ga galebovi i

pojurili mu u susret viui:

Vratite se, mornari! Okrenite lau na drugu stranu dok vas

vjetrovi nisu primijetili.

Laa se nije zaustavila, nije promijenila pravac.

Ako nas ne posluate, kajaete se nastavljali su galebovi;

Otkad postoji Zaboravljena Zemlja, nijedna se laa nije vratila

iz ovih voda.

Laa se nije zaustavljala.

Moda mornari nisu razumjeli galebove. Ili nisu htjeli da ih

posluaju uvjereni da ih nita ne moe sprijeiti da priu obali

nepoznate zemlje.

A vjetrovi?

Jesu li spavali, jesu li bili umomi?

Ne!

Naletjeli su odjednom, izvukli se odnekud iz podzemnih

peina, iz tajnih sklonita ili su se spustili s planinskih vrhova, s

crnih oblaka koji su tamo leali. Zaas je zaurlalo more, zamrli

krikovi galebova, a jedrenjak nestao u talasima.

Gotovo! uzdahnula je Pahuljica. Potonuli su!

Ali se prevarila. Jedrenjak se brzo pojavio na puini, jedrenjak

je nastavio svoj put. Vodila ga je ruka iskusnog kormilara, moda

ba onog za koga su pomorci govorili da svuda moe stii, svuda

pristati.

Hoe li konano pasti u vodu mit o nedokuivoj obali

Zaboravljene Zemlje?

Izgledalo je da!

Uzalud su bjesnjeli vjetrovi, valjali se i pjenili talasi. Jedrenjak

se primicao obali, postajao sve vei, vei. I nije prolo mnogo

vremena pristao je.

Vjetrovi su bili pobijeeni i povukli su se.

Galebovi su bili zaueni i nisu mogli da se smire, da se

nagledaju lae kojoj vjetrovi nisu mogli nita da uine.

Ne manje bila je zauena i uznemirena Pahuljica. Prvi put u

ivotu vidjela je lau i ljude, koji su liili na divove, kad su se

iskrcali na obalu i nali na domaku koraljne kuice. Tek tada je

zakljuila:

Trebalo je da se sakrijem negdje. Ako me nau, ko zna ta

se moe dogoditi.

Ali ve je bilo kasno. Mornari su primijetili kuicu od crvenih

koralja i povikali:

Ovdje neko ivi! Ovo nije pusta zemlja.

Poli su ivicom obale prema koraljnoj kuici.

Pahuljica ih je pratila pogledom, a onda, ne znajui vie ta drugo

da radi, izala je napolje iz koraljne kuice.

Ako me moje roene oi ne varaju, uzviknuo je jedan od

mornara doli smo u zemlju patuljaka.

Zaista, dodao je drugi i meni se tako ini.

Brzo su se okupili oko Pahuljice, poeli da se raspituju: kako

se zove zemlja u koju su stigli, ko ivi u njoj. Bili su znatieljni,

zavirivali u koraljnu kuicu, ali nisu mogli ui unutra.

Ima li u blizini izvora slatke vode? upitali su Pahuljicu.

Mnogo ih ima u mojoj zemlji odgovorila je ona. Ako

hoete, mogu vas odvesti do njih.

Odvedi nas zamolili su je mornari. edni smo, a

moramo da se obezbijedimo za dalju plovidbu.

Pahuljica ihje odvela do najblieg izvora. Mornari su pili, a

zatim su dugo punili burad i nosili ih na jedrenjak. Kad je sve bilo

gotovo, poeli su se pripremati za odlazak, a kapetan je rekao

Pahuljici:

Poi sa nama, mala. Napusti ovu zemlju gdje niko ne

dolazi. Bie ti lijepo na naoj lai. Mi smo vjeni putnici,

ustavljamo se samo kad moramo.

Meni je ovdje najljepe odgovorila je Pahuljica.

Imam sve to mi treba, zadovoljna sam.

Da vidi druge zemlje, da vidi velike gradove pored mora,

ne bi tako govorila.

Moda! Ali ja ne elim da naputam svoju zemlju.

Kapetan se nasmijao i okrenuo mornarima:

Gle, kako je uporna! Ali mi emo je ipak ukrcati na

jedrenjak. Imani jedan plan, mala djevojka e nam dobro doi.

Pahuljica je shvatila da se kapetan ne ali.

Neu! uzviknula je. Neu da me vodite. Kapetan se

opet nasmijao i naredio:

Povedite je. Vrijeme je da diemo sidro. Jedan mornar je

uhvatio i ponio Pahuljicu. U

njegovom naruju ona je izgledala sitna kao dijete. Uzaiud se

otimala, plakala i molila.

Pustite me! Ostavite me da ivim u svojoj zemlji!

Suze joj nisu pomogle. Molbe joj nisu pomogle.

Onda je poela da doziva Sunana, da trai pomo od bijeiih

galebova:

Ne dajte da me odvedu vikala je. Spasite me.

Galebovi su poletjeli sa stijena, napali na mornare. Udarali su

ih kljunovima i krilima, dovikivali vjetrovima:

Uzburkajte more! Potopite brod!

Vjetrovi su ih posluali.

Vjetrovi su bili ljuti i navalili su sa svih strana na jedrenjak

koji je bio spreman za polazak.

Podigla se voda iz najdubljih dubina, spustili se nad obalu crni

oblaci, sijevnule munje, zapratali gromovi.

Ali kao da je imao arobnu mo, kao da je imao krila

jedrenjak je isplovio na puinu. Dugo su ga pratili vjetrovi, dugo

su ga pratili galebovi, dok se konano nisu uvjerili da je sve

uzalud.

Konano se na obali Zaboravljene Zemlje pojavila nepotopiva

laa, doao je legendarni kormilar koga e slaviti pomorci po

svima lukama, po svima morima, pozivati ga da im pria: kako je

pobijedio vjetrove, kakva je zemlja u koju ranije niko nije stigao.

Kad su se vjetrovi povukli i more smirilo, kad je prola

opasnost, zapjevali su mornari na palubi jedrenjaka. Bili su veseli

i zadovoljni. Moi e uskoro da se hvale u lukama da su se

ukotvili na obali Zaboravljene Zemlje, moi e da im pokau

malu Pahuljicu.

Nju su smjestili u kabinu i ostavili tamo da plae i tuguje. A

ona je zaista plakala tako gorko da bi se saalilo i najokrutnije

srce. Plakala je za bratom Sunanom, za izgubljenom sreom, za

svim to je ostalo iza nje i to vie nikad nee vidjeti.

Ko zna dokle e otploviti jedrenjak?

Ko zna kakva je sudbina eka?

PRAZNA JE KORALJNA KUlCA

Sunan se vraao iz planine kasno, tog istog dana. Nosio je

nisku ulovljene divljai i bio zadovoljan. Takva lovaka srea nije

ga odavno pratila.

Obradovau Pahuljicu mislio je. Dugo me ve eka,

dugo sam se zadrao u planinama.

Sa staze kojom se sputao ve je ugledao obalu i koraljnu

kuicu na bijeloj hridi. Pourio je da to prije stigne i ne slutei da

je koraljna kuica prazna, da je itava obala pusta. Zapjevao je,

kao i uvijek kad se vraao, jer je znao: Pahuljica e izai na

kamenu terasu da ga doeka.

Ali ovoga puta ona nije izala.

Poletjeli su mu u susret samo galebovi viui:

Ti pjeva, Sunane, a trebalo bi da plae!

Zato da plaem? upitao je on.

Odveli su tvoju sestru. Pahuljicu. Nikad je vie nee

vidjeti.

Sunan je pomislio da se galebovi ale. I rekao je:

Ko moe da odvede Pahuljicu? Vi se alite, galebovi?

Ako ne veruje nama, uvjeri se sam. Tvoja kua je prazna.

Pahuljica je ve daleko na moru na jedrenjaku koga ni vjetrovi

nisu mogli potopiti.

Sunan jo uvijek nije vjerovao.

Potrao je uza stijene, uao u koraljnu kuicu, poeo da doziva

Pahuljicu. Niko mu se nije javio i tek tada je shvatio da se

galebovi nisu alili.

Kako se osjeao, nije potrebno govoriti. Ali ta je mogao da

uini kad je stigao suvie kasno, kad je Pahuljica ve plovila

nepreglednim morem?

Dugo je sjedio na stijeni nijem i nepomian. Nije vie uo ni

galebove kako plau, nije primijetio da zalazi sunce.

Ipak nije mogao da se pomiri s onim to se dogodilo. Morao je

neto uiniti, ali ta? Da krene za jedrenjakom more je veliko,

nikad ga nee prebroditi. Da eka jo gore. udo se nee do-

goditi.

Na kraju je zakljuio da ode kod kovaa iz Vatrenih Peina i

da od njega zatrai savjet.

Krenuo je odmah i jo prije nego to su se rodile zvijezde,

stigao je u brda, u podruje Vatrenih Peina, gdje je

usamljenikim i tajanstvenim ivotom ivio kova patuljak.

Zatekao je kovaa kako sjedi na kamenu ispred peine, u kojoj

su bljeskali odsjaji vjene vatre, u koju niko osim njega nije

zavirivao. Vatra je izbijala iz utrobe zemlje i kova je na njoj

kovao vrkove strijela, maeva, sve to je bilo potrebno

patuljcima u Zaboravljenoj Zemlji.

Kakva te nevolja tjera u ovo doba? upitao je zamorenog

Sunana.

Velika nevolja. Danas je do nae obale doplovio jedrenjak i

odnio moju sestru Pahuljicu.

To je zaista velika nevolja. To se nikada dosad nije

dogodilo u Zaboravljenoj Zemlji.

Doao sam da traim savjet. Ti si upamtio mnogo godina, ti

si najstariji i najmudriji meu patuljcima, ti mi reci: ta da radim.

Kova nije odgovorio odmah. Gladio je rukom svoju dugu

bradu i razmiljao je.

Da sam mlad kao ti, rekao je napokon poao bih

preko mora da traim Pahuljicu.

Mislio sam na to. Ali ko e mi kazati gdje da je naem?

Niko ti to nee moi kazati.

Onda u itavog ivota uzalud lutati po beskrajnom moru.

Moda.

I neu nai Pahuljicu.

Ako nisi spreman da rtvuje sve to se moe rtvovati,

ostani u Zaboravljenoj Zemiji.

Spreman sam da rtvujem i sam ivot samo da se Pahuljica

vrati ovamo.

Znao sam da ima veliko srce. I ja ti savjetujem: jo sutra

prije sunca kreni na put.

Hvala! odgovorio je Sunan. Posluau tvoj savjet. I

neu se vratiti u Zaboravljenu Zemlju dok ne naem Pahuljicu.

Drago mi je to nisi kukavica. Ali sama hrabrost nije

dovoljna na tvom putu. Dobie od mene oruje kakvo nikad nije

imao nijedan patuljak. Dobie strijele kojima e moi da obara

i zvijezde s neba, dobie ma blistav kao mjeseina, otar kao

munja.

Hvala jo jednom izgovorio je Sunan. Ako se ikad

vratim u Zaboravljenu Zemlju, nastojau da ti se oduim.

Nita ne traim od tebe. Ako ujem da si bio hrabar i

ustrajan, ako pomogne maloj Pahuljici, biu sasvim zadovoljan.

Kova se digao sa stijene i zaas nestao u otvoru peine.

Dugo se nije vraao. Kao da je morao da se sputa u samu

utrobu zemlje. A ko zna moda i jeste. Niko osim njega nije

poznavao tajne Vatrenih Peina. Niko nije znao kako on kuje i od

ega kuje. Meu patuljcima se prialo ak i to da kova ima

pomonika neobina izgleda, da se taj pomonik nikad ne

pojavljuje i ne dozvoljava da ga drugi vide.

Ne manje od ostalih bio je znatieljan Sunan.

Kako bi rado poao za kovaem u utrobu brda, do neugasivih

vatri! Ali kova ga nije pozvao, nije ni pomislio da ga pozove. On

je kao oi uvao tajnu Peina, tajnu svog zanata.

Da li je zaista postojao pomonik o kome su priali?

Hoe li kova jednog dana, kad osjeti da je nemoan, pozvati

patuljke i otkriti im svoje tajne?

Ko zna?

Patuljci nisu smjeli da pitaju. Kova nije nita govorio. On je

uopte malo govorio a nikad se nije odmicao od Vatrenih Peina.

Patuljci su ponekad bili zabrinuti: ko e im poslije njega

kovati vrkove strijela? Zar e ponovo morati da se slue

kamenim vrkovima koje su sami pravili, kamenim maevima od

kojih je bilo malo koristi?

Kova je tajanstveno utio. Patuljcima je ostalo samo da

ekaju.

Sunan je morao dugo da eka pred peinom. Postao je ak

uznemiren. Nepotrebno. Kova se pojavio i donio sve to je

obeao: luk i strijele, i ma.

Uzmi, rekao je i sad moe ii. Nadam se da nee

osramotiti patuljke iz Zaboravljene Zemlje.

Sunan je izvukao ma iz korica. I samo to je to uinio,

morao je zaslijepljen bljeskom da zatvori oi. Kao da je negdje

blizu, sasvim blizu, planula munja.

Kova se nasmijao i rekao:

Ti e se brzo naviknuti. Ali drugi nee. Drugi e bjeati

ispred tebe im potegne ma. Razmahni samo, da se uvjeri.

Sunan je posluao kovaa. Razmahnuo je maem i gle uda:

na sve strane, kao sitne zvijezde, prosule su se varnice. Zrakom se

prolomio zviduk i ko ne bi znao o emu se radi, pomislio bi da je

od-nekud stranom brzinom naletio vjetar.

Sunan je stajao zauen, bez rijei.

Kova se opet nasmijao.

Sad si se uvjerio kakvo oruje nosi. Dao sam ti ma kakav

nije imao jo niko. Ako bude imao i hrabro srce, kao to mislim

da ima, bie ti uvijek otvoreni svi putevi.

Sunan nije imao ta da primijeti. Kova je govorio istinu.

Takvim maem mogla se rastjerati itava vojska neprijatelja.

Drvo je meko pod njegovim sjeivom nastavio je kova.

Kamen je mek, sve je meko. Kovao sam ga deset godina,

uvao sam ga za patuljka koji e biti dostojan da ga nosi. I

uvjeren sam da se nisam prevario u izboru.

Drago mi je to to ujem izgovorio je Sunan.

Zaklinjem se ovim maem da se neu vratiti u Zaboravljenu

Zemlju dok ne naem Pahuljicu.

Zelim ti mnogo sree. I priznajem: ao mi je to nisam

mlad, to nisam na tvome mjestu.

Posljednje rijei kova je izgovorio u hodu. Nestao je u otvoru

peine i jo samo nekoliko asaka ocrtavao se njegov lik u

odsjaju vatre. Zatim se izgubio kao da ga je progutala zemlja.

Sunan je ostao sam.

Iznad njega na plavom nebu smijale su se zvijezde. Negdje u

mraku, ne sasvim daleko umili su crni borovi.

A sad! rekao je sam sebi sad treba da dokaem ko

sam i kakav sam.

Krenuo je od Vatrenih Peina pod snanlm dojmom susreta s

kovaem. inilo mu se da. poslije razgovora s njim moe postii

sve to naumi, da je sto puta snaniji i hrabriji nego to je dotad

bio.

Jo nekoliko puta isprobao je udotvornu mo maa. I svaki

put kad bi razmahnuo, rasipale su se varnice, prolamao se

zviduk. Zaslijepljene i uplaene, bjeale su sa grana probuene

ptice. Bjeale su na sve strane divlje zvijeri traei nova skonita

jer im se inilo da se priprema oluja.

Zaista udan ma! Kao da je bio iskovan od munja, od

same vatre. Ko zna moda i jest. Moda su kovau pomagali

sami gromovi da ga iskuje.

Kad je stigao do koraljne kuice, Sunana je ponovo uhvatila

tuga, ponovo je osjetio koliko je sve pusto bez Pahuljice.

U mraku su, kao i uvijek, pljuskali talasi o obalu, na stijenama

su spavali galebovi, kupale se zvijezde u vodi. Ali mala, crvena

kuica bila je prazna.

Sunan nije ni pomislio da spava. Do zore je imao dovoljno

vremena da se pripremi za put.

Kad sam isprobao ma, zato da ne isprobam i strijele ;

rekao je sam sebi. Da vidim obaraju li zvijezde s neba.

Popeo se na vrh najvie hridi, razbudio galebove. Dugo je

zatezao luk, dugo nianio usamljenu zvijezdu nad Zaboravljenom

Zemljom.

Konano, strijela se otrgla sa tetive i poletjela kroz tamnu no,

pojurila k nebu.

Sunan je ekao.

Zvijezda je treperila na istom mjestu i nije bilo nikakvog

izgleda da e pasti.

Promaio sam zakljuio je. Ili se stari kova naalio.

Ali ne!

Zvijezda se odjednom otkinula sa plavognebeskog svoda i

poela da pada. Iza nje je ostajao trag, bljetav kao zmajev rep.

Sunan je obradovan uzviknuo:

Pogodio sam.

Zvijezda se sruila u more ne sasvim daleko od obale.

Nekoliko galebova poletjelo je tamo, ali nisu nali nita osirm

uzburkanih talasa i riba koje su uplaeno bjeale.

Kova se nije alio. Ali Sunan se odmah pokajao to je

oborio zvijezdu. Uinilo mu se da su ostale zvijezde poele

plakati i rekao je sam sebi:

Dobro je da znam kakav luk nosim, ali zvijezde neu vie

gaati.

Ostatak noi proveo je u pripremanju malog una. Ukrcao je

sve to mu je moglo zatrebati na putu i otisnuo se na puinu jo

prije izlaska sunca.

Sa stijena su poletjeli galebovi da ga isprate. I dugo su nad

obalom, nad morem odjekivali njihovi krici.

Mali un je plovio brzo, vjetar je udarao u njegovo bijelo

jedro. Sunan se esto okretao da jo jednom vidi kamenu obalu i

crvenu kuicu na bijeloj hridi. A obala je postajaia sve manja i

uskoro nije mogao da vidi nita osim nepregledne morske puine

po kojoj su igrali delfini i talasi, puine koja je skrivala velik

svijet tajni.

Kuda e ga odnijeti vjetar?

Kuda je otplovio jedrenjak?

Pitao je vjetrove.

Vjetrovi su utjeli.

Pitao je vodu.

Voda je utjela.

Kad se spustila no, pitao je zvijezde:

Kuda su odveli moju sestru Pahuljicu?

Mi smo spavale odgovorile su zvijezde. More je

nepregledno, svijet je velik. Ako eli da nae sestru, mora biti

strpljiv. Mora biti hrabar. Moda e putovati petnaest godina.

Moda pet. Ko zna? Ako nisi spreman da izdri, vrati se.

Neu se vratiti dok ne naem Pahuljicu. Sva u mora obii,

u sve luke zaviriti. Nek prolaze godine, neu se zaustaviti, neu

se pokolebati.

Putuj i ne zaboravi rekle su mu zvijezde hrabri i

strpljivi uvijek pobjeuju. I jo neto: nemoj vie da obara

zvijezde. Ko zna kad i ko zna gdje e ti naa pomo biti potrebna.

Pogrijeio sam. Zaklinjem se da vie nikad neu uiniti to

sam uinio.

Sunan je plovio.

Danju i nou, i kad su duvali vjetrovi, i kad je more mirovalo i

liilo na plavu beskrajnu livadu.

Plovio je sa sjevera na jug, mjesec, dva, tri, a nigdje nije

opazio nijednu obalu, nijednu zemlju.

I poele su da ga mue sumnje: hoe li ikad u beskraju po

kome je brodio nai svoju sestru.

Ali da se vrati na to nije ni pomiljao. Kad mu je bilo

teko, govorio je sam sebi:

Pahuljici je jo tee. Ona e itavog ivota biti nesrena.

esto su ga pratile kie i sustizale oluje. More je postajalo

stravino, nebo tamno, a samo munje, otre kao sablje,

pokazivale su mu put. Po nekoliko dana nije se pojavijivalo

sunce; izgledalo je tada da se nikad nee ni pojaviti, da nikad

nee prestati urlik talasa i da e mali un nestati zauvijek u

morskim dubinama.

Ali nije nestao.

Oluje su prolazile, oblaci se povlaili, ponovo se raalo

nasmijano sunce, ponovo su izlazile iz svojih skrovita ribe da se

igraju.

A jednom poslije oluje, kad je zavladala tiina, opazio je na

puini lau, prvu nakon polaska iz Zaboravljene Zemlje.

Moda je tamo Pahuljica" pomislio je. Moda mi se

srea ipak nasmijala."

Prilazio je sve blie lai.

Laa se nije micala i Sunanu se odmah uinilo da je

naputena.

Zaista je bilo tako.

Laa je stradala u oluji, jedra su joj bila pokidana, jarboli

skreni i sad je lagano lutala morem i lutae dok ne potone.

PAHULJICU SU UGRABILI VJETROVI

uli ste kako se osjeala Pahuljica na jedrenjaku koji je

odlazio iz Zaboravljene Zemlje na jug, na obale gdje su leali

veliki gradovi.

Kapetan je imao neobian plan i nije se uzalud pobrinuo da

Pahuljicu zatvore u kabinu i da paze na nju.

Njegov jedrenjak je bio prvi koji je pristao na obali

Zaboravljene Zemlje i vratio se. I znao je da e o tome priati svi

mornari, svi kapetani, da ak mnogi nee ni povjerovati. A on e

lako da ih uvjeri, on e ih povesti i pokazati im malu djevojku

zlatne kose i rei:

Naao sam je tamo. Naao sam je i poveo je sa sobom da

vas uvjerim.

I znao je jo neto: da e poslije toga jo mnogo njih zaeljeti

da vide Pahuljicu, da e mnogi za nju ponuditi novac i zlato.

Ponudie sigurno: bogati trgovci, vlasniei cirkusa, kraljevi. I

on e prodati Pahuljicu. Zato ne?! Kupie novi jedrenjak i

otploviti opet u Zaboravljenu Zemlju da dovede drugu djevojku,

da ih dovede mnogo.

Tako je, eto, mislio kapetan.

A Pahuljica?

Ona ni slutila nije kakvu joj sudbinu pripremaju.

Njena tuga je svakim danom postajala sve tea, svaku no je

sanjala o koraljnoj kuici na bijeloj stijeni o proplancima punim

cvijea. I pitala je galebove:

Da niste iz Zaboravljene Zemlje? Da niste vidjeli mog brata

Sunana?

Ali ne ive svi galebovi u Zaboravljenoj Zemlji. Mnogo je

obala, mnogo je mora i mnogo galebova. Teko je meu njima

bilo nai one iz Zaboravljene Zemlje. Teko i zato nijedan

galeb nije mogao da utjei Pahuljicu.

Ne poznajemo tu zemlju odgovarali su joj oni. Ne

poznajemo ni tvoga brata Sunana.

Pahuljica je bila uporna i esto je pitala. Moda e se meu

galebovima ipak nai jedan koji e umjeti neto da joj kae, koji

e znati gdje se nalazi Zaboravljena Zemlja i odnijeti tamo njenu

poruku.

Mnogi su joj galebovi obeali: Ako ikad stignemo u

Zaboravljenu Zemlju, potraiemo tvog brata i rei mu da smo te

vidjeli."

Pahuljica se stalno nadala da e se neto dogoditi, da e

Sunan, ili neko drugi, doi na lau, i pruiti joj pomo.

Od nade je jedino i ivjela.

U kabinu je esto dolazio kapetan jedrenjaka i pitao:

Kako se osjea mala djevojka iz Zaboravljene Zemlje? Je li

prestala da tuguje?

Nikad neu prestati da tugujem odgovorila je Pahuljica.

Nikad neu zaboraviti svoju zemlju i pomiriti se s tim da

ostanem na tvojoj lai.

Ja i ne traim da ostane zagonetno se smijao kapetan.

Uskoro, moda u prvoj luci, do zvoliu ti da se iskrca.

Pahuljica ga nije shvatila. Ali je dobro znala da joj kapetan ne

sprema nita dobro i im bi napustio njenu kabinu, poinjala je da

plae.

ta joj je drugo preostajaio!

Bez poznanika, bez Sunana, ona je bila nemonija od

najmanjeg djeteta.

Pokuavala je da razgovara sa zvijezdama.

One su utjele.

Pokuavala je da razgovara s vjetrovima.

Vjetrovi su utjeli.

U predveerja, kad je, kao nekad na svojoj obali, sluala kako

se dozivaju i pjevaju ribe, postajala je jo tunija.

Da je znala za Sunanov put, sigurno bi se drugaije osjeala.

Ali ko e da joj kae!

A nije znala jo neto: da su juni vjetrovi doznali za poraz

sjevernih vjetrova kod Zaboravljene Zemlje i poeli da im se

rugaju: ,,Vi ste obrukali sve vjetrove. Niste mogli potopiti obian

jedrenjak."

Ni vi ga ne biste mogli potopiti.

Mi emo ga potopiti. Mi emo vam pokazati ta moemo.

Tako je jedrenjak plovio u susret novoj opasnosti. Vjetrovi su

ga ekali u vodama junih mora na nepreglednoj puini, i

doekali su ga.

Zaas je nebo postalo tamno, uznemirilo se, zaurlalo i

zapjenilo se more. Podigli su se ogromni talasi i pojurili na sve

strane, ak do dalekih obala.

Ribe su se urno sputale u dubine, tamo gdje je voda bila

mirna, gdje nije dopirao zviduk vjetra.

Oblaci su zatvorili vidik i inilo se da je nad more pala no.

Na jedrenjaku je dugo odjekivalo zvono i pozivalo na uzbunu.

Mornari su se ustrali po palubi, sputali jedra udei se otkud

najednom takvo nevrijeme. Ali kapetan nije bio uznemiren. Ne

jedanput je izmakao vjetrovima i olujama, ne jedanput je izveo

lau iz najveih opasnosti. Bio je uvjeren da mu se nikad nita ne

moe dogoditi. Ipak je morao da kae:

Ovo nije obino nevrijeme. Izgleda da e dugo trajati i da

emo se morati teko boriti s njim.

Pokuao je da odredi pravac vjetra i nije uspio. Nije uspio jer

su vjerovi navaljivali sa svih strana: s istoka i zapada, i s juga i

sjevera, i navaljivali su sve ee. Talasi su udarali u bokove lae,

zaplju-skivali palubu, a nad vodom meu oblacima odjekivala je

grmljavina i bljeskale su munje.

Dan se zaista pretvorio u no.

More se pretvorilo u eljust strane ivotinje, moru je postalo

tijesno meu obalama. Izgledalo je preplavie itavu zemlju.

Ovog puta smo propali govorili su uplaeni mornari.

Kapetan se zbunio, izdaje pogrene komande.

Vjetrovi su zaista zbunili kapetana, prvi put nakon dugog niza

godina to ih je proveo na moru.

ta se to sa mnom zbiva? ljutio se kapetan. ta se to

uopte danas zbiva? Vjetrovi su poludjeli, more je poludjelo,

nebo je poludjelo. ta je to?

A svakog asa postajalo je sve stranije. Vjetrovi su gonili

jedrenjak as na jednu, as na drugu stranu, talasi su ga podizali

visoko prema nebu i bacali nazad u dubinu.

ta da radimo? pitali su mornari.

Izdraemo odgovarao je kapetan. Ako ne izdrimo,

propali smo.

Tako je proao cijeli dan.

Tako je prola i cijela no.

Vjetrovi su govorili:

Ovo je zaista udna laa. Druga bi odavno potonula, druga

ne bi izdrala ni pola dana.

ak su se i oni bili zamorili, ak su pomiljali da napuste

bitku.

Zar e pustiti lau da im umakne?

Zar e se povui pobijeeni kao i sjeverni vjetrovi?

I navaljivali su novom snagom ne dozvoljavajui posadi lae

da se odmori i da se pribere.

Kapetan je u poetku mislio da je neoekivano upao u vrtlog

vjetrova i nadao se da e brzo probiti obru i izvui lau. A kad je

novi dan smijenio no i nije donio nikakve promjene, postalo mu

je jasno da se prevario. Tek tada je poeo da ga hvata strah, a

morao je da hrabri mornare, koji su sve ee uzvikivali:

Potonuemo!

A neki su govorili:

Ovo je zbog male djevojke. Vjetrovi su njeni prijatelji, oni

nas progone, oni nas vie nee pustiti.

Kapetan je sluao i rekao:

Moda imate pravo. Zamoliu Pahuljicu da porazgovara sa

vjetrovima, da ih umiri.

Odmah se spustio u njenu kabinu.

Ako nam ti ne pomogne, izgubljeni smo rekao je.

Ne znam kako da vam pomognem.

Vjetrovi su tvoji prijatelji, porazgovaraj s njima, zamoli ih

da se povuku.

Nee me posluati. Zato bi me posluali?

Pokuaj. Ako nam pomogne, promijeniu pravac plovidbe i

vratiu te u Zaboravljenu Zemlju.

Dobro, pristala je Pahuljica pokuau.

Izala je na palubu s kapetanom i tek tu vidjela

kakva se strana bitka vodi. Oko nje su se sa svih strana okupili

preplaeni mornari i poeli da mole:

Pomozi nam! Ti si jedina koja nam moe pomoi.

Pahuljici je bilo ao mornara, podigla je ruku i uzviknula:

ujte, vjetrovi! Stanite, vjetrovi.

U tutnju talasa, u grmljavini, njen glas se jedva uo.

Vjetrovi se nisu zaustavili, nisu joj odgovorili.

Mornari su ekali.

A onda se dogodilo neto to ih je potpuno zbunilo i uplailo.

Vjetrovi su zgrabili Pahuljicu i odnijeli je sa palube jedrenjaka.

Kuda? to niko nije znao!

Zato? to niko nije znao!

Mornari nisu vidjeli da je pala u more. Ali su vidjeli da su

talasi postali jo vei, nebo jo tamnije. Tada su bili potpuno

uvjereni da su ih vjetrovi progonili zbog male Pahuljice.

A sad? pitali su. Hoe li sad prestati da nam se svete?

Pahuljicu su odnijeli, moda e se smiriti.

Uzalud su se nadali. Vjetrovi nisu prestali da gone jedrenjak, i

kapetan je naredio da se sputaju u vodu amci za spasavanje.

Izgubio je bitku i ostala mu je jo jedina nada da e negdje

naii na obalu, na tvrdu zemlju i nai zaklon od vjetrova. Kad su

se amci otisli na puinu, okrenuo se da jo jednom vidi jedrenjak

i nije mogao da ne kae:

Ovakvu lau vie nikaa neu imati. A ako je i budem imao,

nikada neu pokuati da se usidrim na obali Zaboravljene Zemlje.

Ona mi je donijela nesreu.

Vjetrovi su konano mogli da se smire. Dozivali su se po

morskoj puini, sakupljali se i odluili da ne potope lau, da je

puste nek plovi puinom dok sama ne potone. Odmah iza toga

povukli su se da predahnu. Na moru je, kao poslije velike bitke,

na stalo zatije. Presjtali su da urliu talasi, razmakli su se oblaci i

pojavilo se sunce. Podigle su se opet iz tamnih dubina ribe,

poletjele su iznad obala ptice, ohrabrili se pomorci zateeni na

otvorenim morima i u lukama.

Prolo je strano nevrijeme! javljali su mornari s

brodova i straari sa svjetionika. More je opet mirno. Plovidba

sigurna.

Zaista je bilo tako. Umorili su se vjetrovi, istroili snagu i

zakljuili da zadugo ne poduzimaju nove pohode.

MEU PATULJCIMA DIVLJACIMA

im se pribliio jedrenjaku, Sunanu nije bilo teko da ga

prepozna. Prema opisu to je mogao biti samo onaj jedrenjak koji

se usidrio na obali Zaboravljene Zemlje i odnio Pahuljicu. Na

boku je imao oznaku: crnog galeba koji lepra nad vodom i dri u

kljunu ulovljenu ribu.

Ostalo mu je jo da se uvjeri je li jedrenjak prazan ili nije.

Ali nije dospio. Kao da je upravo ekao da se Sunan pojavi,

jedrenjak je naglo poeo da tone. Zapljusnuli su ga talasi i zaas

je nestao u tamnoj dubini.

Vjetrovi su konano mogli biti zadovoljni.

Sunan je dugo posmatrao ustalasanu vodu i mislio o

Pahuljici.

Pitao je ribe. One su mu rekle: U more nije potonula. Moda

su je sa sobom odveli mornari.

Ako ribe ne znaju ko mu onda moe rei? Ostale su jo

samo zvijezde. I one su mu, kad je pao mrak, zaista rekle:

Tvoju sestru su odnijeli juni vjetrovi u olujni zamak.

A gdje se nalazi taj zamak? pitao je Sunan.

Na otoku, usred mora. Ako bude traio, nai e ga. Ako

eli da oslobodi Pahuljicu, mora nadmudriti june vjetrove.

Zvijezde mu vie nita nisu kazale. Sunan je opet morao da se

pita: kuda, na koju stranu svijeta da krene. Na moru nema

putokaza.

Ako sam naao jedrenjak na okeanu, nai u i olujni zamak

zakljuio je on. Vano je da Pahuljica ivi.

Njegov un je opet zaplovio puinom. Opet su poeli da se

niu dani i noi, opet je morao da dokazuje koliko je strpljiv,

koliko hrabar.

Zaustavljao se na nepoznatim obalama, penjao se na kamene

vrhove pustih ostrva i svuda pitao ribe i galebove:

Znate li mi kazati gdje se nalazi olujni zamak?

Ne znamo dobivao je uvijek isti odgovor. Nismo uli

ni da postoji takav zamak.

Postoji! tvrdio je Sunan. Ja ga moram nai.

On je vjerovao zvijezdama i nastavljao je put morima po

kojim nikad nisu plovili brodovi, kroz predjele vjenih magli i

vjeitih kia. esto nije mogao da razlikuje dan od noi, esto se

pitao dokle e tako lutati.

Konano stigao je u krajeve tropskoga sunca, u zemlje

pokrivene praumom, u zaviaj majmuna, papagaja i udnog

svijeta, o kome nikad ni uo ni sanjao nije.

Pokuao je da razgovara sa majmunima, da od njih dozna gdje

se on to nalazi. A majmuni su se samo smijali i sa grana gaali ga

ljuskama kokosovih oraha, grozdovima banana. Ponekad su se

sputali na zemlju, opkoljavali ga sa svih strana i pokuavali da

ga zarobe. Sunan je morao da se dohvata maa, da se brani i

nagoni u bijeg tu neobinu vojsku drekavaca.

Svuda gdje god bi pristao, ekali su ga susreti s neobinim

stanovnicima divljih obala. A morao je da se zaustavlja, da trai

hranu i vodu, da pita za olujni zamak. Moda se ba tu, na jugu,

nalazilo ostrvo o kome su govorile zvijezde. Moda e ga

posluiti srea.

Sunan je bio prvi putnik iz Zaboravljene Zemlje koji je stigao

na jug. On je prvi vidio majmune i papagaje, prvi sluao riku

krvoednih lavova. I esto se pitao:

Zive li i ovdje patuljci? Ako ive, moda oni znaju gdje se

nalazi olujni zamak.

Traio ih je po obalama, po kamenim peinama pored mora,

traio u praumama i u krunama drvea.

Ali patuljaka nije bilo.

Ne prevario sam vas.

Pojavili su se iznenada, kad ih Sunan nije oekivao, izali su

iz ume na obalu i opkolili ga dok je spavao. Naoruani kopljima

i kamenim sjekiricama, spretni i brzi kao majmuni, liili su na

prave divijake.

Dugo su zatvarali krug oko Sunana dogovarajui se

pokretima ruku i glasovima, koji su liili na ptiije, dugo im je

trebalo da se odlue da priu sasvim blizu. Uzeli su mu luk i

strijele i tek tada, smatrajui da je razoruan i bezopasan, poeli

da viu.

Sunan se probudio, ali nije mogao brzo da se snae. im je

pokuao da se podigne, patuljci su mu otrim vrhovima svojih

kopalja stavili do znanja da je zarobljen.

Da se ne alite? upitao je zaueno Sunan. Ili elite

da oprobate otricu moga maa?

Nije bilo odgovora.

Patuljci nisu bili ljubazni. Da su mu kojim sluajem oduzeli

ma, kao to su mu oduzeli luk i strijele, ko zna kako bi Sunan

proao. Ali s maem, kojim se mogao svakog asa posluiti, on se

osjeao sasvim sigurno i pustio je da vidi ta e patuljci divljaci

poduzeti.

Ustani! naredili su mu i poi s nama.

Kuda? - upitao je Sunan.

Vidjee! Ti si na zarobljenik, ne smije nita da pita.

Sunan je poao s nadom da e od patuljaka, kad se smire i

doznaju zato putuje morima, saznati neto o olujnom zamku.

Nije se bojao jer je lako mogao da se obrauna i s itavom

vojskom divljaka.

Vodili su ga ispod drvea, od ijih se kroanja nije vidjelo

nebo do poljane na kojoj su bile podignute kolibice, a u sredini

gorjela vatra.

im su opazili zarobljenika, istrali su iz kolibice

mnogobrojni patuljci, poeli da viu, da igraju, da pljeu

rukama.

Hoemo li ga odmah na vatru? pitali su.

Sunan je tek tada shvatio da se nalazi meu pravim

divljacima, ali je ostao miran i pustio da ga odvedu pred najveu

kolibu, iz koje se izvukao patuljak udna izgleda. Imao je na glavi

kapu napravljenu od najraznovrsnijeg ptiijeg perja, poskakivao

je u hodu, govorio neto to ni Sunan, a oito ni patuljci nisu

razumjeli.

Na poljani je prestala graja, svi okupljeni patuljci su

povikivali:

Dolazi veliki vra!

To je dakle, bio onaj koji je trebalo da odlui o Sunanovoj

sudbini, kome su se bez pogovora pokoravali patuljci.

Vra je dugo, poput grabljivice ptice, kruio oko Sunana,

doticao ga rukama, zavirivao mu u lice i bez prestanka neto

govorio.

Sunanu je bila smijena ta igra, ali je odluio da izdri i nije

uinio nijedan pokret kojim bi rasrdio vraa. ekao je da se vra

smiri, da ga neto zapita. Vrau se nije urilo i tek kad se umorio,

prestao je da igra i upitao je Sunana:

Ko si i zato si doao ovamo?

Ja sam Sunan iz Zaboravljene Zemlje odgovorio je

mirno Sunan.

Ja nisam uo za tvoju zemlju. Ti mora umrijeti. Jo danas

prije mraka.

Budalo! uzviknuo je Sunan. Nisam prebrodio tolika

mora da mi ti sudi.

Umrijee! to ja kaem, mora biti izvreno.

Prije nego to je Sunan uspio da mu odgovori,

vra je razmahnuo rukama i doviknuo patuljcima:

Uzmite ga i naloite,dobru vatru.

Kao da su samo to ekali, patuljci su ponovo podigli graju,

opkolili Sunana.

Vidim da niste gostoprimljivi rekao je Sunan. I ao

mi je to u morati da vam pokaem kakav ma imam.

I vatreni ma je planuo. im su se prosule bljetave zvijezde,

im se prolomio zviduk, obamrli su od straha patuljci i kao

snoplje popadali po zemlji.

Vra je pobjegao u svoju kolibu oekujui da e Sunan

pojuriti za njim.

Ali Sunanu takva pomisao nije bila ni na kraj pameti. Vratio

je svoj ma u korice i viknuo:

Ustanite, patuljci. Ja sam va brat i nisam doao da vam

donesem nesreu, doao sam da vam ponudim prijateljstvo.

Dugo je trebalo da se patuljci oslobode straha. Dugo je trebalo

dok su se podigli sa zemlje i vidjeli da im ne prijeti nikakva

opasnost. Mnogi su urno izmakli s poljane, sakrili se iza

kolibica, a oni koji su ostali vratili su Sunanu luk sa strijelama i

rekli:

Ako si doao od najveeg vraa, ako si njegov sin, mi te se

pokoravamo.

Nisam sin velikog vraa. Doao sam iz Zaboravljene Zemlje

i traim olujni zamak. Ako znate gdje se nalazi, kaite mi.

Patuljci su se smirili, ali nisu nita umjeli da mu kau.

Na vra zna gdje se nalazi taj zamak povikali su. On

sve zna.

Sunan se nasmijao.

On nije vjerovao da vra zna gdje se nalazi olujni zamak pa

ipak je zatraio da ga pozovu.

Uplaeni vra se pojavio na vratima kolibe bez kape od

ptiijeg perja i odmah pao na zemlju viui:

Budi milostiv, nemoj me ubiti.

Ustani! naredio mu je Sunan. Kai jesi li uo za

olujni zamak!

Ja sam obian vra, mali vra. Nisam nita uo.

Znao sam to, ali nek i patuljci sad uju kakav si neznalica,

nek se uvjere koliko si ih puta prevario.

To je bilo dovoljno da patuljci izgube strahopotovanje prema

vrau, da navale na njega sa svih strana.

Ti nisi dobar vra zavikali su mu. Ti mora da umre.

Sunan je morao da brani nesrenog vraa.

Ostavite ga, nek ivi rekao je. Ali ga nemojte vie

sluati i nemojte ga hraniti i pojiti kao dosad. Nek ide u lov kao i

vi, nek se sam brine o sebi. Takva kazna e mu biti dovoljna.

Patuljci su nerado odustali od svog divljakog nauma, ali nisu

smjeli da se suprotstave Sunanu, bojali su se da opet ne potegne

vatreni ma.

Vra se urno povukao u kolibu i sakrio tamo.

Sunan nije imao vie ta da trai meu patuljcima. Rekao im

je da odlazi i poeo da se oprata.

Oni nisu htjeli da ga puste. Dugo su ga molili da ostane, a

zatim su mu donijeli darove sve to su mislili da je

najdragocjenije u njihovim kolibama. Ispratili su ga do obale i

saekali da se mali un otisne na puinu.

Dugo su mahali kopljima.

Dugo su pljeskali rukama.

Vikali!

Jesu li se radovali to je Sunan otplovio?

Vjerovatno da!

U njegovim se rukama nalazio vatreni ma, i patuljci su bili i

dalje uvjereni da ih je posjetio sin najveeg vraa. Otada su slavili

taj dan kao praznik. Oekivali su da e se Sunan jednog takvoga

dana pojaviti, pa su mu svake godine pripremali najljepe darove.

A Sunanu nije bilo ni na kraj pameti da se vrati meu

patuljke divljake. Njega su morile druge brige i na drugu stranu

vodili daleki morski putevi.

U OLUJNOM ZAMKU

Da zvijezde nisu prevarile Sunana?

Ne!

Pahuljicu su zaista odnijeli juni vjetrovi u svoj zamak na

pustom otoku. A kakav je bio taj zamak i kad je sagraen, ne zna

se sasvim pouzdano. Ali neto se ipak zna: da su se nekad na tom

otoku podizale samo ogromne stijene i da su ponekad navraali

oblaci da se odmore. I nieg vie nije bilo. Kamen, a okolo

voda. Nije bilo nieg dok vjetrovi nisu odluili da se tu nastane.

Tek tada poele su na otoku da se dogaaju udne stvari. Vjetrovi

su poeli da podiu svoj zamak. Pozvali su u pomo munje i

gromove da im kleu i razbijaju stijene, pozvali su morsku vodu

da i ona uini ta moe. Poelo je da se radi bez prestanka.

Sijevale su munje, pucali gromovi, udarali u stijene mrki i snani

morski talasi.

Koliko je sve to trajalo niko nam nee moi tano rei.

Moda hiljadu godina, moda mnogo, mnogo vie. Ali to nije

ni vano. Vano je da je otok izmijenio izgled, da su vjetrovi

postigli ono to su eljeli. Napravljeni su vodoskoci kakve ne bi

mogla sagraditi ruka nijednog majstora na svijetu, zasaeni su

vrtovi sjemenom najljepeg cvijea i tropskog drvea. A kad je

sve bilo gotovo, vjetrovi su dotjerali oblake i na kamene temelje

postavili zidove. Sagradili su visoke tornjeve od samih oblaka,

sagradili sobe i velike sale, sagradili sve to im je bilo potrebno.

Zatim su se uselili. Tu su se odmarali, odatle su polazili na daleke

puteve, tu su se zabavljali s munjama i gromovima, tu su padale

odluke o velikim morskim olujama.

U irokom pasu oko otoka more nikad nije bilo mirno.

Pomorci su dobro poznavali taj kraj i nisu zalazili u vode oko

otoka, jer su znali: ako zau, nee se vie vratiti.

Vjetrovi su dobro uvali svoj zamak od nepoeljnih gostiju,

vjetrovi su bili moni. Kad su donijeli Pahuljicu, rekli su joj:

Ne oekuj da e odavde otii. Bie ti lijepo, ali znaj da

ovamo ne dolazi niko osim vjetrova i da nikad niko nee ni doi.

Pahuljici je postalo jasno da su joj konano zatvoreni svi

putevi za povratak. U olujnom zamku, meu divljim vjetrovima,

ona se osjeala potpuno izgubljenom i mislila je da vie nee

vidjeti ni Sunana ni svoju zemlju.

Zar e zaista itav ivot morati da provede u tom udnom,

prokletom zamku?

Izgledalo je da!

Ipak, bila je slobodnija nego na jedrenjaku. Mogla je da se

kree po otoku, da sjedi na obali i da slua kako ume talasi i

kako na mjeseini pjevaju ribe.

Ponekad, samo ponekad, zaustavljali su se na stijenama

galebovi da predahnu i prikupe snagu za dalji let. Pahuljica ih je

pitala:

Kaite mi, galebovi, da niste doletjeli iz Zaboravljene

Zemlje?

Nismo odgovorili su joj. Mi ne znamo za tu zemlju.

Pahuljica je gubila nadu da e ikad doletjeti galeb iz njene

zemlje, da e po njemu moi poslati poruku svom bratu Sunanu.

Uvijek kad su galebovi padali na obalu, ona ih je hranila,

priala s njima o morima i dalekim letovima, a navee im je, kao

nekad u Zaboravljenoj Zemlji, pjevala pjesme. Galebovi su

osjetili da im je Pahuljica prijatelj, rado su sluali njene pjesme i

dolazili sve ee. Dolazili su oni koji su ve jednom bili, dolazili

su oni koji su uli za malu djevojku u olujnom zamku. Kad su

odlazili, bili su zadovoljni i svuda gdje su stizali priali su priu o

Pahuljici, svuda su govorili:

Galebovi nemaju veeg prijatelja od male Pahuljice.

Ali galebovi nisu mogli da ne primijete tugu u oima male

djevojke. I jednom kad su se iskupili na kamenoj obali, jednom

kad je Pahuljica zavrila pjesmu, rekli su:

Odluili smo da odletimo do tvoje zemlje. Ima nas mladih.

Ima nas snanih. Mnogi se mogu pouzdati u svoja krila. Kai nam

samo gdje se nalazi ta zemlja.

Daleko odavde! Daleko na sjeveru, preko mora.

Nita nije daleko, nita nemogue! Govori...

Tamo ivi moj brat Sunan. U maloj kuici od crvenih

koralja, na visokoj bijeloj hridini, nee ga biti teko nai.

Nai emo ga. Ako je iv, sigurno emo ga nai.

Kaite mu ovako: tvoja sestra Pahuljica se nalazi nasred

mora u olujnom zamku. Ako eli da joj pomogne, kreni iz

Zaboravljene Zemlje, ona te eka.

To je sve? upitali su galebovi.

To je sve to traim od vas.

Galebovi nisu vie nita ekali. Iz jata su se izdvojili

najsnaniji, najbri i najhrabriji. Poletjeli su odmah iznad zamka;

iznad mora, na sjever, tamo gdje se nalazila Zaboravljena Zemlja.

Pahuljica ih je ispratila pogledom i ostala da eka s velikom

nadom u srcu.

Nikad joj dani nisu bili dui, nikad noi nemirnije. Bez

prestanka je mislila o galebovima koji su odletjeli, bez prestanka

se pitala: hoe li imati snage da preu more, hoe li nai

Zaboravljenu Zemlju?

Oni su, zaista, bili njena jedina i posljednja nada. Svaki put

kad bi ula poznati galebov krik nad obalom, zamirala je od

strepnje: kakvu e vijest uti? Istravala je iz zamka i pitala:

Jesu li se vratili galebovi iz Zaboravljene Zemlje?

Ne, nisu se jo vratili.

Pahuljica je postajala sve nestrpljivija. Nije znala koliko je

udaljena Zaboravljena Zemlja, pa je ak pomiljala da su galebovi

zalutali, da su se predomislili i vratili, ali da nisu htjeli da se

pojave na obali ispod olujnog zamka.

Nije imala pravo. Trebalo ih je ekati, ekati dugo.

Pojavili su se jedne zvjezdane veeri, umorno pali na stijene i

pozvali Pahuljicu.

Nali smo tvoju zemlju rekli su joj.

A Sunana? upitala je uznemirena Pahuljica.

Njega nismo nali. On je davno, davno krenuo preko mora

da tebe trai.

I niste uli gdje se sad nalazi?

Niko nam nije mogao kazati nita o njemu. Niko ga iz

Zaboravljene Zemlje nije kasnije vidio.

Znaia sam da moj brat ima veliko srce uzdahnula je

Pahuljica. Ali on ne zna da se nalazim u olujnom zamku i

nikada me nee nai. Lutae uzalud i na kraju e morati da se

vrati u Zaboravljenu Zemlju. A ja u itavog ivota ostati ovdje,

meu vjetrovima.

Mi emo ti opet pomoi rekli su joj galebovi.

Traiemo tvog brata po morima i kad ga naemo, kazaemo mu

gdje se nalazi. Pusti nas samo da se malo odmorimo, a zatim

emo poletjeti na sve strane i obavijestiemo sve galebove: da

obilaze mora i obale, da bdiju nad svima prolazima dok se Sunan

ne pojavi.

Hvala vam progovorila je Pahuljica. Takve prijatelje

neu vie nikad stei.

Ni mi nemamo mnogo takvih prijatelja kao to si ti. I nita

nam nee biti teko, samo da tebi pomognemo.

Hvala vam jo jednom za ono to ste ve uinili i to ete

uiniti. Ako ikad stignem u Zaboravljenu Zemlju, pozvau vas u

goste na obalu kakva ne postoji nigdje na svijetu.

Galebovi su se odmarali itavu no. U osvit zore su poletjeli

na razne strane.

Pahuljica ih je opet ispratila.

Kad su zamukli njihovi krici, dugo je sjedjela na stijeni i

plakala. Prvi put otkako je napustila Zaboravljenu Zemlju, plakala

je od sree, uvjerena da e galebovi nai Sunana i da e se

zajedno s njim vratiti u svoju crvenu kuicu od koralja.

Od toga dana poela je da se gasi tuga u njenim oima, postala

je vesela kao dijete.

Da je imala s kim, igrala bi se. Da je imala s kim, priala bi bez

prestanka o bratu Sunanu i o Zaboravljenoj Zemlji.

Ali u olujnom zamku nije bilo nikog osim vjetrova. A oni nisu

smjeli nita da saznaju.

Radost male Pahuljice nije ipak mogla da bude stalna. Muile

su je strepnje: da se Sunanu nije dogodila nesrea, da se nije

izgubio u olujama, na pustome moru? esto, u noi, kad bi

zatvorila oi, pojavljivale su se pred njom udne slike. Vidjela je

kako iz morskih dubina izlaze ogromne ribe i nasru na Sunana,

koji se brani. Ribe su velike, ima ih mnogo i Sunan nee moi da

ih odbije, one e ga odvui u crne dubine.

Pahuljica bi naglo otvaraia oi i kriknula:

Ne!

Samo su zidovi od oblaka mogli da uju njen krik. Ali zidovi

su bili nijemi i nisu mogli da joj apnu nijednu utjenu rije.

Dani joj nisu bili tako teki kao noi.

Danju je sjedela na obali i nije skidala pogled s beskrajne

morske puine, oekujui da se odnekud pojave galebovi ili mali

Sunanov un.

A u to isto vrijeme na svima obalama, na svima morima

vladala je meu galebovima uzbuna. irila se pria o Pahuljici i o

Sunanu, jurila su na sve strane bijela jata da pronau Sunana i

da ga dovedu u olujni zamak.

udili su se mornari na brodovima, udili su se straari na

svjetionicima i pitali se:

Kud jure toliki galebovi kad je nebo isto, kad vjetrova

nema?

Imali su mnogo razloga da se ude. Galebovi se nisu smirivali

i letjeli su tamo kud nikad ranije nisu letjeli.

Pahuljici su esto odlazili njihovi glasnici i govorili joj:

Budi strpljiva. Nismo jo nali tvog brata, ali emo ga nai.

Galebovi su tjeili Pahuljicu. Vrijeme je prolazilo i

Pahuljica je sve ee pomiljala da se Sunanu dogodila nesrea.

Tuga je poela ponovo da gasi sjaj u njenim oima i osmijeh na

licu. Ne jedanput, ustajala je usred noi, odlazila na obalu i tamo,

nepomina kao kip, doekivala zoru. Ponekad bi joj se inilo

da iz tame kroz um talasa uje Sunanov glas, ali varka nije

trajala dugo i ona je poslije toga postajala jo tunija.

Ko zna je li Sunan iv? govorila je ona.

Ko zna nije li i njemu samom potrebna pomo?

Trebalo je izdrati.

Pahuljica je bila mala, slaba djevojka i ko zna da li od brige

ili neeg drugog, naglo se razboljela.

Prestala je da odlazi na obalu, da doekuje i hrani

galebove i slutila je skoru smrt.

Zabrinuli su se galebovi pa su svakoga dana i svake noi

dolijetali u olujni zamak, u njenu sobu, i pokuavali da je utjee.

Pahuljica je postajala sve slabija.

Njena jedina elja bila je jo: da vidi Sunana, da se oprosti s

njim. Ali on nije dolazio, galebovi su ga uzaludno traili.

Pahuljica se konano pomirila s milju da nee doekati

Sunana. I umrla bi sigurno jedne veeri kad je sjao mjesec, kad

su pored obale pjevale ribe, da u sobu nije dojurio zamoreni galeb

i uzviknuo:

Nali smo tvog brata Sunana.

Pahuljica nije imala snage da se podigne, da progovori. Samo

su niz njene blijede obraze potekle suze.

TVRDAVA NAD IZVOROM RIJEKE

Vi, koji itate ovu knjigu, oekujete sigurno nastavak prie o

Sunanu i Pahuljici. Lijepo je to, ali ja vas moram zamoliti da

malo priekate.

Vi sad pitate:

Zato?

Imam odgovor:

Zato to moram da vam kaem kome sam i gdje sam prvi

put priao o Sunanu i Pahuljici.

Vi se sad, ini mi se, bojite da e vam prianje postati

dosadno. A ja vas unaprijed uvjeravam da nee ako je ono to ste

ve proitali bilo zanimljivo. Jer sve to sad namjeravam da

ispriam nije bez veze s onim to ste prethodno saznali o Sunanu

i Pahuljici.

Dakle, ponimo!

Ne treba vas, nadam se, uvjeravati da sam i ja bio kao vi,

djeak. Istina, bilo je to davno, ali ta mari ono to je bilo ne

moe se izbrisati. Volio sam igru, imao sam dobre prijatelje i

priznajem: nisam poslije zavrenog predavanja u koli dolazio

kui na vrijeme. Zadravao sam se u vrbacima pored rijeke, lovio

ribu i plivao s drugovima do usamljenog otoia gdje smo

napravili kuicu od vrbova prua i u kojoj smo uvali nae

najdragocjenije stvari. Ali najee i najradije posjeivao sam

staru tvravu na brdu ispod koga je izvirala naa rijeka.

Da ne bi bilo zabune, moram vam odmah kazati: ivio sam u

selu, ispod planine kojoj se nije mogao sagledati kraj. I jo neto:

otiao sam iz sela rano, kad sam zavrio osnovnu kolu, i nisam

imao prilike da se ponovo vratim tamo punih petnaest godina.

Mnogo, zar ne?

Ipak bolje ikad nego nikad, kae poslovica, a i ja sam tako

neto kazao kad sam se ponovo, jednog dana, naao u selu.

Razumije se da vie nisam bio djeak.

Pokuao sam najprije da pronaem stare prijatelje. Mnoge

nisam naao. Otili su, kao i ja, u svijet i nisu se vie vraali.

Pa ta? rekao sam morao sam raunati da ih neu

nai, jer ni oni nisu vie djeaci.

Priznau, nisam bio ravnoduan to ih nisam naao i nisam

mogao da se otmem osjeanju tuge.

Ali u selu je ipak ostalo neto. Ostale su uspomene, ostala

su mjesta koja smo toliko voljeli: rijeka, tvrava na brdu, svijetle

poljane pod planinom. Odluio sam odmah da obiem ta mjesta,

da vidim igraju li se tamo djeaci kao to smo se igrali moji

vrnjaci i ja.

Nisam dugo razmiljao kuda najprije da odem. Tvrava na

brdu me uvijek najvie privlaila pa se tako dogodilo i ovoga

puta.

Tvrava!

Zar samo ime ne kazuje koliko se tajni krije u njoj za nas

djeake? Priznajte i vi, koji itate ove retke, da biste rado zavirili

tamo i pokuali da se popnete na visoke bedeme. Priznajte

unaprijed, jer ja znam pouzdano da sva djeca vole da zaviruju

tamo gdje se kriju nepoznate i tajanstvene stvari.

Ja sam ve priznao.

Kad sam bio djeak, nita na svijetu me nije vie privlailo od

stare tvrave. Odlazio sam tamo u svako doba dana i nikad mi

nije bilo dosadno. I ne samo ja odlazili su svi djeaci iz moga

sela.

Oronula kao starica, oljutena vjetrovima i olujama, naa

tvrava je odavno postala prebivalite avki, sova i slijepih

mieva. Ali ta to mari? Jo uvijek su se njene kule straare

zasijecale visoko u nebo, jo uvijek su postojali bedemi za

topove, tamnica i presahli bunar. Pod zemljom su se nalazile

prostorije do kojih se dolazilo tajnim hodnicima i u koje odavno

niko nije zavirio.

Znali smo da negdje postoji ulaz u to podzemlje. Da se negdje

nalaze tajna vrata. Ali gdje? to nismo znali i uzalud smo lutali

oko zidina, kopali zemlju i kuckali po kamenju. Tajna podzemlja

ostala je za nas nepoznata, a upravo tamo (tako su svi govorili)

nalazilo se ono to je bilo najinteresantnije i najdragocjenije u

tvravi: gvozdeni oklopi, koplja, lukovi i strijele, puke i maevi.

Pa zamislite sad kakva bi to bila srea zaviriti tamo! Naoruali

bismo se do zuba i spustili u selo kao to su se nekada davno,

davno sputali ratnici iz tvrave,

Ali to nije sve. Prialo se da u podzemlju ive patuljci i da

samo nou, kad zablista mjesec, izlaze na bedeme.

Prialo se mnogo. A mi nismo mogli da pronaemo tajna

vrata, uzaludni su bili svi nai pokuaji.

I jo neto: nismo mogli da se popnemo na bedeme tvrave.

Kamene stepenice su bile poruene i do bedema se moglo popeti

samo uz okomite zidove.

A ko e da napravi takav podvig?

Svi smo pokuavali i svi odustajali osim Jelena, djeaka koji

e odsad biti glavni junak ove prie o tvravi. On je jedini uspio

da se popne, i ne samo jedanput, penjao se esto, sjedio na

bedemima i zavirivao u kule straare. A nama je priao da se sa

bedema, tamo preko planine, vidi more i bijela laa koja vjeno

plovi po moru.

Mi smo vjerovali. Mi smo sve vjerovali jer je Jelen bio

najsmioniji meu nama, jer je zaista bilo malo takvih djeaka kao

to je bio on.

U svakoj igri Jelen je bio prvi. Umio je da jae na golom

konju, da pliva kao riba i da pjeva tako lijepo da su se ljudi

zaustavljali kad bi uli njegov glas.

Ima slavujevo grlo govorili su. Kad naraste, u

itavom kraju nee biti takvog pjevaa.

Jelen je najradije pjevao na obali rijeke, navee, dok se u vodi

kupao mjesec i umivale zvijezde.

Jelen je umio da pjeva i volio je da pjeva.

Mi smo ga rado sluali.

Ponekad, samo ponekad, bio je nezadovoljan i govorio nam je:

Nemam vie ta da pjevam. Dosadno je uvijek ponavljati

iste pjesme. Dosadno je i ivjeti stalno u jednom mjestu. Poi u

jednom niz rijeku da vidim gdje nestaje ova voda, da ujem nove

pjesme i da se onda vratim u selo.

Mi smo dobro poznavali Jelena i ne bi nas iznenadilo da je

ostvario svoju namjeru. On nas je uvijek neim iznenaivao: ili bi

donio iz ume malog zeca ili pticu, ili bi otkrio negdje kakvo

tajanstveno mjesto i vodio nas da nam ga pokae.

Ali sve to je dotad inio, postalo je sitno kad je uspio da se

popne na bedem tvrave. To mu je konano uvrstilo dugotrajnu

slavu meu djeacima.

Jelen se osjeao u tvravi kao kod kue.

Poznavao je sve njene kutke, sve do ega se moglo stii. Samo

tajna vrata za podzemlje ni on nije mogao pronai.

Rekao sam ve o svojoj odluci da najprije posjetim staru

tvravu.

I evo, ja se ve penjem uz brdo, istom onom stazom kojom

sam se prije toliko godina penjao, i ini mi se da u tamo, u

tvravi, nai Jelena kako juri oko zidina ili pjeva na visokom

bedemu. Da u sresti jo mnogo djeaka, starih poznanika i

prijatelja. Ali to su bile samo moje elje.

Tvrava je bila pusta. Iznad kula straara vijala su se jata

avki, a sa proplanaka na rubu borove ume mirisao je divlji

pelin.

U tvravi se nije nita izmijenilo. Samo vie nije bilo mojih

drugova, djeaka.

Ali ta je to?

Ja sam se prevario. Dok sam posmatrao tvravu, uo sam

glasove. Prave djeje glasove.

Ili mi se, moda, priinilo?

Ne! To su ipak bili pravi, pravcati djeji glasovi. To su se u

tvravi igrali djeaci i nisam morao dugo ekati da se oni pojave.

Kad su me primijetili, zastali su, okupili se u grupu.

Doite pozvao sam ih. Doite blie da se upoznamo.

Prili su.

Jedan od njih, djeak crne kose i ivih pokreta, upitao me:

Ko ste vi?

Pisac! odgovorio sam ali sam nekad esto dolazio u

ovu tvravu, imao dobre prijatelje i igrao se s njima oko ovih

zidova.

Crnokosi djeak me je po neem podsjeao na Jelena. Imao je

otar pogled. Pomislio sam odmah da je voa male grupe. I nisam

se prevario.

Jeste li ikad pokuali da se popnete na bedem tvrave?

upitao me.

Pokuavao sam mnogo puta, ali nikad nisam uspio.

I mi pokuavamo. Nije nam dosad polo za rukom da se

popnemo. Ali ja u se jednom ipak popeti. Hou da vidim kako je

gore, hou da vidim more.

To je opasno rekao sam crnokosom djeaku. Vrlo je

opasno.

Znam, odgovorio mi je ali ja u se ipak popeti.

Razmiljao sam nekoliko asaka dok me crnokosi djeak nije

upitao:

Jeste li uli da u ovoj tvravi ive patuljci?

Zivjeli su rekao sam. Poznavao sam djeaka koji je

jednom bio meu njima.

Meu patuljcima? upitali su u jedan mah svi djeaci.

Da, meu patuljcima nasmijao sam se. Cijelu jednu

no je proveo s njima.

Priajte nam o tome povikali su djeaci. Priajte kako

se to dogodilo.

Dobro, kad elite, ispriau vam. Samo da najprije

sjednemo, jer moja pria nee biti tako kratka.

Tim bolje obradovali su se djeaci. Imamo dosta

vremena.

Sjeli smo pored zida, na travu opuhanu vjetrovima.

I ja samo poeo da priam.

PRAZNIK PROLJEA

Nou stara tvrava izgleda udno. Na vrhu brda u mjeseevu

sjaju ona podsjea na ogromnu sablast i ljudi izbjegavaju da se u

to vrijeme nau u njenoj blizini. Boje se, jer o tvravi krue

mnogobrojne prie. Neki uporno tvrde da tamo jo uvijek ivi

starica koja je ostala posljednja da brani tvravu od

neprijateljskog napada. Dugo je s bedema sipala na napadae

vrelu vodu i rastopljenu smolu, a kad joj je nestalo i vode i smole,

povukla se negdje u tajne prostorije i ostala tamo. Ponekad samo

izlazi da obie zidine, saeka zoru sjedei na kamenu, pa se opet

vrati u svoje tajno skrovite.

Ali pria o starici je sigurno izmiljena. ak ni djeca ne

vjeruju u nju. Da je i ostala u tvravi, zar bi mogla ivjeti toliko

dugo? Ipak se mnogi upravo zbog starice boje da nou zavire u

tvravu.

A patuljci?

To je ve neto sasvim drugo.

Patuljci su jednog dana doli u tvravu i ostali tamo. Nastanili

su se u podzemnim prostorijama, u onim istim do kojih su djeaci

nastojali tako uporno da prodru. Danju se ne pojavljuju, a nou

izlaze na bedeme i zabavljaju se: neki tvrde da patuljci odapinju

strijele i gaaju zvijeri rasute po plavom nebeskom svodu. Ako

strelica pogodi, zvijezda se rui u dubinu i pada negdje u more,

na nepoznatu zemlju ili negdje u rijeku.

Kad se ne zabavljaju na bedemima, patuljci odlaze u planine,

u lov. Glavate sove im trae i podiu divlja, a patuljci ekaju

sakriveni u kronjama drvea ili u visokoj travi na proplanku. I

nikad ne ekaju dugo jer je planina divljai puna. Iz gustih

estara poinju da nalijeu zeevi i koute, na granama borova

bude se divlji golubovi i tetrijebi. I zaas oivi planina: od

klepeta krila, od brzog tranja, od pobjedonosnog kiktanja sova.

Kad se divlja priblii zasjedama, patuljci odapinju strijele.

Dobri su strijelci i rijetko kad promae.

Pred zoru se vraaju u tvravu. Iza njih ostaje uznemirena

planina. Jo dugo se uju krikovi probuenih ptica, brzi topot

nogu uplaene divljai, jo dugo, prikriven negdje u grmu, drhti

plaljivi zec.

Tako se svaki put kad patuljci dolaze u lov uznemire

stanovnici planine. Oni proklinju mjesec to svijetli jer znaju ve:

patuljci ne dolaze nikad kad mjeseca nema.

U zoru ivot u planini postaje sigurniji.

U zoru patuljci odlaze da spavaju. Stara tvrava poprima svoj

utljivi izgled, postaje pusta ako se po njoj ne igraju djeaci. I ini

se: niko ne stanuje u njoj osim avki i sova. ini se da niko nije tu

budan osim avki.

Ali nije tako. Budni su patuljci straari. Dobro sakriveni,

oni bdiju nad tvravom, nad snom svojih drugova.

Kad se djeaci igraju po tvravi, oni ih posmatraju i ale to

ne mogu s njima da uestvuju u igri. Djeaci su veseli, patuljci su

veseli. Da se udrue, igra bi bila divna.

Patuljci straari moraju da budu oprezni i ne smiju da napuste

svoja mjesta. A djeaci i ne slute da ih prate njihove oi.

Svake godine patuljci iz tvrave slave svoj praznik praznik

proljea. Kad procvjetaju ljubiice, kad se livade ospu utom

jagorevinom, poinje slavlje koje traje po nekoliko noi.

Dolaze im gosti iz drugih tvrava, dolaze patuljci iz umskih

peina. Svi su tad okieni cvijeem, svi nose arene vijence oko

glave. Tada se u zidinama tvrave mogu da uju pjesme i zvuci

harfe, mogu da se vide patuljci kako se sputaju niz brdo do

izvora rijeke. Na poljanama, pored izvora, prireuju se

takmienja: u gaanju strijelom, u maevanju, u plivanju. Tu se

pobjedniku dodjeljuje vijenac napravljen od najljepeg cvijea sa

livada i planinskih proplanaka.

Oko izvora rijeke djevojke igraju kolo, a kad se zamore, voze

se malim unovima i tada se nad vodom razlijee njihov veseli

smijeh i pjesma koju prate harfe.

Moda je malo udno to se patuljci tako bezbrino zabavljaju

na izvoru rijeke gdje ih mogu iznenaditi neeljeni gosti. Ali oni

nemaju, u stvari, ega da se boje. U to vrijeme po brdima i

umarcima bdiju njihovi straari. A sove bez prestanka krue

unaokolo i odmah ih obavjetavaju ako se pojavi kakva opasnost.

Patuljci su uvijek oprezni. Ne ele da ih ljudi vide i ako se

dogodi da neko naie obalom rijeke, oni se odmah povlae.

Kad se zavri praznik proljea, kad se raziu gosti, u tvravi i

na izvoru rijeke zavlada mir, ivot opet potee svojim starim

tokom.

JELEN TRAI PATULJKE

Djeaci su rado sluali prie o patuljcima. Mnogi su sanjali

kako e se jednom sa njima sresti, sprijateljiti se, kako e im

patuljci pokazati sve do ega nisu mogli stii u staroj tvravi.

Mnogi nisu vjerovali i govorili su:

U tvravi nema patuljaka. Da ive tamo, neko bi ih ve

morao vidjeti.

I ne samo jedanput vodile su se otre prepirke meu

djeacima, ak je dolazilo i do tue zbog patuljaka. A svi su imali

pravo: i oni koji su tvrdili da u tvravi ive patuljci i oni koji su to

pobijali. Imali su pravo, jer patuljke jo niko nije ni sreo ni

razgovarao s njima.

Prepirkama oko patuljaka ne bi, sigurno, nikad bilo kraja da

Jelen nije izjavio:

Kad se pojavi mjesec, ja u provesti no na bedemu tvrave

i saekati tamo patuljke. Ako se ijedan pojavi, uzeu mu luk sa

strijelama i donijeti u selo.

Djeaci su u prvi mah bili oduevljeni Jelenovom namjerom.

Ta kako i ne bi! Konano e tajna o patuljcima biti objanjena.

Ali su iza prvog oduevljenja uvidjeli koliko je Jelenov

poduhvat opasan i poeli su da ga zapitkuju:

Zar ti nee biti strano kad ostane sam u pustoj tvravi?

Ako te patuljci odvedu i bace u tamnicu?

Mnogi su predlagali Jelenu:

Odustani! Tvoja namjera je opasna, moe se dogoditi

svata.

Razumije se da ni Jelenu nije bilo prijatno poslije takvih

razgovora. Ali on nije bio od onih koji se lako kolebaju. Znao je

da bi odmah poslije povlaenja njegova slava meu djeacima

poela da blijedi. I zato je odluno rekao:

Ako neko treba da se boji, onda sam to ja.Vi ete spavati

kod svojih kua, vama se nita ne moe dogoditi. Ali ja se ne

bojim patuljaka i ekau ih na bedemu i devet noi ako bude

potrebno.

Zar se poslije takve izjave moglo jo neto kazati, jo neto

dodati? I niko nije vie ni pokuavao da odvrati Jelena od njegove

namjere.

Kako se, ustvari, osjeao sam Jelen to je teko znati. Znam

ipak da je pomalo strahovao pred onim to je imalo da se dogodi,

ali nikom se nije poalio, niko nije saznao ta se u njemu krije.

Kad se pojavio pun mjesec na nebu, kad noi nisu bile vie

tamne, Jelen je poeo da se sprema. Pomagali su mu svi djeaci

jer se prvi put otkad postoji selo dogaalo da jedan djeak

provodi no u pustoj tvravi.

Jelen je napravio nov luk i dosta strijela. Tako oboruan,

krenuo je, jednog dana, prije zalaska sunca prema tvravi. Sa

njim je krenula itava povorka djeaka. Bili su uzbueni, mnogo

su govorili, samo je Jelen bio utljiv i koraao ozbiljno kao pravi

ratnik. Nije ni udo: ekala ga je neizvjesna no, ekao ga je

susret s patuljcima, i ko zna ta ga jo nije ekalo.

Djeaci su se zaustavili pod zidinama tvrave.

Sunce je ve zalazilo za otri greben planine, na sve strane su

jurile ptice traei nona sklonita. U tvravu su dolijetala jata

avki, a Jelen je poeo da se penje.

Oprezno i polako penjao se sve vie, vie prema bedemu.

Djeaci su odahnuli kad je napravio posljednji pokret i kad im je

doviknuo s bedema: Doite ujutru! Priau vam ta sam sve

vidio.

Doi emo! odgovorili su u jedan glas svi djeaci.

Doi emo prije izlaska sunca.

Oko tvrave je uskoro poeo da se hvata mrak. Djeaci su

morali da se vrate, pa su se jo jednom pozdravili s Jelenom i

krenuli niz brdo. Okretali su se u hodu kao da jo uvijek nisu

vjerovali da e Jelen zaista ostati na bedemu tvrave.

A Jelen ih je posmatrao kako odlaze i sigurno mu nije bilo

prijatno. Kad je mrak postao gui, odjednom je osjetio strah,

zadrhtala su mu koljena. Pomislio je ak da se spusti na zemlju,

da otri u selo i da kae:

Strano je biti sam u tvravi. Neka avo nosi patuljke, ja ih

neu ekati.

Doao je do ivice zida i pogledao u dubinu, u mrak. Zemlja se

samo nazirala i nikad kao tada nije mu se uinilo da su zidovi

tvrave tako visoki.

Ne, nije bilo vie nikakvog izgleda da bi se mogao sreno

spustiti. Pao bi, stropotao bi se u dubinu i sve bi bilo gotovo.

Zato je zakljuio da ostane na bedemu pa nek se dogodi ta hoe.

Poslije toga je postao mirniji.

Posmatrao je kako se na nebu pale zvijezde i s nestrpljenjem

je oekivao da se iznad planine pojavi mjesec.

U tvravi je zavladala mrtva tiina. Samo dalje, pod brdom, na

izvoru se uo huk vodenog slapa. Lak vjetar koji je duvao s

planine nanosio je otar miris borovine i divljeg cvijeta sa

sunanih proplanaka. Tako je proteklo pola sata, a moda i vie.

A onda su meu zidinama poeli da odjekuju udni glasovi: Hu-

hu! Hu-hu! Najprije na jednoj, a zatim na drugoj, treoj strani.

Javljali su se i dozivali tim udnim glasovima nepoznati

stanovnici tvrave.

Jesu li to bili patuljci?

Jesu li, moda, pokuavali da zaplae djeaka koji je doao da

im smeta? Da ga kazne?

Jelen je i sam pomislio: patuljci.

Ponovo ga je uhvatio strah, zubi su mu cvokotali i da ga je tog

asa neko neto upitao, on ne bi mogao progovoriti ni rijei.

U tvravi je sve glasnije odzvanjalo: Hu-hu! Hu-hu! inilo se

da neko snaan i grlat duva u ake.

Jelen je sa strepnjom oekivao da se negdje na zidu tvrave

pojavi nakaza ili starica, ona o kojoj se toliko mnogo prialo u

selu, ona koja je negdje u tajnom skrovitu loila vatru i topila

smolu za odbranu tvrave.

Izgubljen sam, apnuo je niko mi vie ne moe

pomoi.

Zaista niko. Do sela je bilo daleko, oko tvrave je vladala

pusto. Uzaludno bi bilo da vie, niko ga ne bi uo.

Kajao se gorko to je ostao na bedemu, poeo da se zaklinje

sam sebi: nikad vie nee doi u tvravu. Ni danju, ni nou. Samo

da ostane iv do zore, da se spusti na zemlju.

Pomislio je i na djeake koji su otili da spavaju. Zavidio im je

i suze su mu potekle iz oiju kada je rekao sam sebi:

Nikad ih vie neu vidjeti.

A djeaci?

Da li su zaista spavali?

Ne.

Oni su bili isuvie uzbueni da bi tako lako poli da spavaju.

Okupljali su se po dvoritima i ledinama, razgovarali o Jelenu i

patuljcima, svakog asa pogledali prema tvravi, koja se mutno

ocrtavala na horizontu. Mnogi ak nisu ni veerali, mnoge su

roditelji uzalud dozivali.

Djeaci su voljeli Jelena i strahovali da mu se to ne dogodi.

Odluili su ak da nikako i ne spavaju i da u osvit dana odjure u

tvravu.

Ali Jelenu sve to nije moglo pomoi.

Jo uvijek je po tvravi odzvanjalo ono stravino: Hu-hu! Hu-

hu!

Zatim se uo pokret krila. Poletjele su oko zidina sove, izvukle

se iz skrovita gdje su provodile dan. To su one hukale! Jelenu je

postalo lake.

Sove su napravile nekoliko krugova oko tvrave i odjurile u

mrak da trae plijen.

U zidinama je ponovo zavladala grobna tiina.

Iza otrog grebena planine izronio je nasmejan mjesec i

odjednom je sve na zemlji postalo ljepe: i brda, i vode, i stara

tvrava.

Koliko je samo stvorenja na svijetu nestrpljivo oekivalo taj

mjeseev izlazak. ekali su ga putnici na drumovima, lovci u

umama, mornari na morima, ali je najvjerovatnije da ga niko nije

doekao te noi s tolikom radou kao Jelen.

Zdravo, mjesee! viknuo je. Zdravo, stari prijatelju.

Nikad mu dotad mjesec nije izgledao tako veseo. Posmatrao

ga je kako se podie i znao da e itava no biti svijetla i da ga

vie nita nee moi iznenaditi.

ekao je pono i govorio sam sebi:

Patuljci se nee pojaviti ni prije ni kasnije. Oni uvijek tako

rade.

Opipao je rukom svoj luk i strijele, pa ak pokuao i da se

zabavlja. Zapeo je strijelu i poeo da niani u usamljenu,

treperavu zvijezdu. Odapeo je tetivu, dugo ekao, ali zvijezda,

razumije se, nije pala. Treperila je i dalje, smijala se kao da je

htjela da kae:

Tvoje su strijele slabe. Tvoja ruka nije dovoljno jaka, ni oko

sigurno.

Jelen je to i sam znao. Spustio je luk i odmah iza toga uo

kako se neko iza njegovih lea nasmijao. Naglo se okrenuo i

video: osvijetljen mjeseinom, na bedemu je stajao patuljak.

Drao je u ruci luk i imao na glavi udnu iljatu kapu.

Takvim strijelama nikad nee oboriti zvijezdu rekao je.

Nee oboriti ni pticu u letu, ni divlju zvijer. Ti si sigurno uo

da patuljci strijelama obaraju zvijezde. Uvjeravam te da to nije

tano. Samo jednom, davno, ja sam oborio zvijezdu i zarekao se

da to vie nikad neu uiniti.

Jelen nije mogao da progovori. Bio je uplaen, zadrhtale su

mu ponovo i ruke i noge.

Patuljak, koji je sve to video i oito elio da ga umiri, priao je

jo blie i nastavio da govori:

Znao sam da si ovdje i da eka patuljke. Doao sam prije

ponoi jer ne vjerujem da se osjea ugodno ovdje na bedemu.

Neu ti nita uiniti, ne boj se. Sve to elim, to je da

postanemo prijatelji.

I ja ne elim nita drugo s mukom je pro-govorio Jelen.

To mi je drago. To mi je neobino drago. Do zore e biti

moj gost.

Hvala izgovorio je opet Jelen. Patuljak je priao

jo blie i rekao:

Meni je ime Sunan. A tebi?

Jelen.

Vi ste sad, ini mi se, zaueni.

Sunan?

Je li to Sunan iz Zaboravljene Zemlje, brat male Pahuljice?

Da.

To je bio on.

Kako je dospio u staru tvravu?

Budite jo malo strpljivi. Doznaete sve, jer prije toga treba da

se vratimo na more, tamo gdje smo ostavili Sunana i Pahuljicu.

SREA KOJA NIJE DUGO TRAJALA

Ako ste zaboravili, sjetite se: galebovi su pronali Sunana

daleko na moru, daleko od olujnog zamka.

Kuda je sve lutao, koliko je morskih milja prebrodio?!

Kad biste i njega pitali, vjerujem da vam ne bi umio objasniti.

Moda bi jednostavno rekao:

Traio sam olujni zamak, i to je sve. Traio sam ga svuda

gdje sam se nadao da u ga nai.

I zaista bilo je tako.

Sunan nije brojao dane i mjesece, nije znao koji uporednik

presjeca, koja ga morska struja nosi. Uostalom, on nije ni imao

kartu, nije uio zemljopis i bilo mu je svejedno gdje se nalazi. A

da je ba i prouavao sve karte svijeta, da je poznavao nautiku,

zar bi mu to mnogo koristilo? Ni u jednoj karti nije ucrtan olujni

zamak. I samo upornost mogla ga je dovesti tamo.

Upornost!

Kad je prolo toliko vremena od polaska iz Zabpravljene

Zemlje, niko vie Sunanu ne bi mogao prebaciti da nije bio

uporan.

Ali zar i on nije bio iv stvor? Zar ga nisu muile sumnje,

zar nije pomiljao da se odrekne traganja i da se vrati u

Zaboravljenu Zemlju?

Treba biti iskren pomiljao je.

Ponekad je bio potpuno uvjeren da nikad nee nai olujni

zamak, ni svoju sestru Pahuljicu.

U takvim asovima postajao je najnesreniji patuljak na

svijetu. Postajao je slab i ravnoduan, putao je da ga morske

struje nose kud bilo.

Moemo li mu zamjeriti zbog toga?

Ja kaem ne.

A vi, koji sad kao i ja poznajete Sunana, stavite ruku na srce,

razmislite malo i siguran sam da neete pogrijeiti u odgovoru.

Ko od vas moe tvrditi da ga nikad nije napustilo strpljenje?

Sjetite se koliko ste samo puta odbacivali svesku kad niste mogli

da rijeite najobiniji matematiki zadatak. I koliko ste puta

zakljuivali da napustite kolu i da odete negdje gdje nema

profesora matematike.

Sunanov zadatak je, priznaete, bio tei od svih vaih

zadataka. Vi ste, konano, uvijek imali mogunost da pitate, niste

se mnogo ustruavali ni da prepiete iz tue sveske gotova

rjeenja, a Sunanu su sve takve mogunosti bile uskraene.

On je bio sam.

Kad mu je bivalo najtee, Sunan se sjeao zakletve koju je

dao kovau, Pahuljice, koja negdje plae za izgubljenom

slobodom, i onda bi opet govorio sam sebi:

Naprijed! Ti ne smije klonuti.

Da se zabavi i utjei, pjevao je esto pjesmu o Zaboravljenoj

Zemlji.

Negdje postoji zemlja ne

pitajte gdje! U suncu i

magli, u zagrljaju vjetrova

kraj mora ispod zv'jezda -

-nai je niko nee.

Negdje je postojala njegova zemlja, u koju se trebalo vratiti.

Ali negdje je ivjela Pahuljica, bez koje se nije mogao vratiti.

Zvijezde su jo uvijek utjele kad bi ih pitao:

Kaite mi gdje se nalazi olujni zamak!

Kakve su zemlje ostajale iza njegovih lea, ka-

kve su bile ispred njega? Ko bi to znao.

Galebovi su ga zatekli na puini, usred okeana, gdje ni ribe

rado nisu zalazile.

Jesi li ti Sunan iz Zaboravljene Zemlje? pitali su ga

galebovi.

Ja sam! Ako ste i vi iz Zaboravljene Zemlje, kaite mi kud

putujete?

Nismo iz Zaboravljene Zemlje. Letjeli smo po svim morima

da naemo tebe.

Sunan se zaudio:

Mene?

Da, tebe! Trae te galebovi svih obala. Trae da ti kau:

tvoja sestra Pahuljica ivi u olujnom zamku.

Ali ja ne znam gdje se nalazi taj prokleti zamak. Ko moe

da me odvede tamo?

Mi emo te odvesti. Mi smo i doletjeli da te odvedemo

tamo.

Konano! uzviknuo je Sunan konano u nai

Pahuljicu.

Da li je ikad iko bio sreniji od njega? Ko bi mogao opisati

njegovu radost, rei ta je osjeao tog asa!

Galebovi su bili jedini svjedoci, ali oni, sigurno, nisu.ni

primijetili ono to bi drugi primjetili. Oni su bili zadovoljni to su

pronali Sunana i rekli su mu:

Daleko je olujni zamak, veoma daleko odavde. Trebala bi ti

itava godina, moda vie da stigne tamo. Ali mi emo vui tvoj

un.

Sunan nije raunao na takvu pomo.

Hvala vam, galebovi rekao je. Ali je ne znam zbog

ega sve to inite.

Mi poznajemo tvoju sestru Pahuljicu. Mi smo joj se zakleli

da emo te nai i dovesti u olujni zamak.

Sunan nije imao vie ta da kae. Privrstio je konope za

pramen maloga una i pustio da ga galebovi vuku.

Galebovi su opet poletjeli.

Tako brzo nikad nije plovio nijedan un. Nisu mu smetali ni

talasi ni morske struje. A ipak je Sunanu trebalo deset dana i

deset noi da stigne do olujnog zamka.

Kad su se pribliili, galebovi su mu rekli: Moramo biti

oprezni jer vjetrovi uvaju Pahuljicu. U zamak se moe ui samo

oko ponoi, kad oni pospu.

Boriu se s vjetrovima rekao je Sunan.

Ali vjetrovi e odnijeti Pahuljicu i nikad je vie nee nai

odgovorili su galebovi.

Sunan je razmislio i pristao da saeka pono.

Biu oprezan rekao je. Ovu priliku ne, ne smijem

proigrati.

A kako bi rado poao tog istog asa!

Pahuljica je bila obavijetena o Sunanovom dolasku. Da je

mogla, da nije bila bolesna, izala bi na obalu, tamo gdje su

padali umorni galebovi, ukrcala se u mali Sunanov un i

odjedrila bi s njim preko mora u Zaboravljenu Zemiju.

Ali ta kad nije mogla?

Ona je bila nestrpljiva.

Sunan je bio nestrpljiv.

Tek u pono mali un je pristao uz obalu. Vjetrovi su spavali

tvrdim snom i nisu opazili Sunana kad je uao u zamak, kad su

ga galebovi odveli tamo gdje je leala Pahuljica.

Brate! uzviknula je Pahuljica kad je vidjela Sunana.

Sestro! uzviknuo je Sunan.

To je bilo sve to su izgovorili jer je mala Pahuljica tada

izgubila svijest.

Sunan nije smio mnogo da eka, nije smio da oklijeva. Uzeo

je Pahuljicu u naruje i ponio do una na obali.

Galebovi su urno prihvatili konope i pojurili kroz no prema

sjeveru.

Sve je dobro prolo.

Vjetrovi nisu nita opazili, nisu poli u potjeru.

U zoru, tek u zoru, mala Pahuljica je otvorila oi. I vidjela je:

iznad nje u prostoru plavog neba jure stotine bijelih galebova.

Sanjam li ja to? progovorila je ona.

Ne odgovorio je Sunan. Ti si slobodna, ti putuje u

Zaboravljenu Zemlju.

Jesmo li daleko od olujnog zamka?

Daleko smo, ne mora da se boji.

Pahuljica nije odgovorila odmah. Niz njene blijede obraze

potekie su suze, tople i krupne.

Zato plae? pitao je Sunan. Sad je sve prolo, sad

moe biti vesela.

Ja neu stii u Zaboravljenu Zemlju. Osjeam da mi se blii

kraj.

Ne govori tako. Ti si samo umorna, to e brzo proi.

Nee proi. Znam dobro da nee proi i zato te moliim da

zaustavi un i da me iskrca na obalu koja lii na Zaboravljenu

Zemlju. Hou da jo jednom vidim izlazak sunca, da se oprostim

s njim.

Sunan je zaustavio un.

Odabrao je mjesto na pustoj obali i iznio malu Pahuljicu na

visoku hrid ispod koje su jurili pjenuavi talasi.

Na obalu su se spustili bijeli galebovi, zaueni i uznemireni.

Pahuljica je oivjela, sjela na kamen i naslonjena na Sunana

posmatrala kako se puinom igraju talasi, kako se na istoku raa

sunce.

Dobro je! rekla je sad mi je dobro. Sunan se

obradovao, a Pahuljica je upitala:

Je li se sruila naa koraljna kuica? - Ne znam. Ali

mislim da nije.

I ja mislim. A jednom sam ipak sanjala da se sruila.

Ako se sruila, napraviemo drugu. Pomoi e nam

galebovi i ribe, pomoi e nam svi patuljci koji ive u

Zaboravljenoj Zemlji.

Znam da e pomoi. Kad se vrati tamo, pozdravi sve u

moje ime: patuljke i galebove, ribe i ptice.

Ti e sama da ih pozdravi.

Neu stii. Ali ja sam ipak zadovoljna to sam doekala da

vidim bar tebe.

Iz mora je isplovilo sunce, veliko i crveno. Donosilo je radost

zemlji i vodi, prosulo zlatni sjaj po obali na kojoj su poslednji put

sjedjeli zajedno Sunan i Pahuljica.

Zaista posljednji put. Mala djevojka je umrla onog asa kad se

rodilo sunce, tiho, bez rijei.

Vi, djeaci, sigurno jo ne vjerujete da se to moglo dogoditi.

Ni Sunan nije odmah povjerovao. Mislio je da je Pahuljica

izgubila svijest i dugo pokuavao da je dozove.

Bilo je uzalud!

Pahuljica nije ula njegovo dozivanje. Ona vie nikad nita

nee uti.

Sunanu je moralo postati jasno da je Pahuljica zaista umrla i

da nikad nee stii u Zaboravljenu Zemlju.

More je ve plakalo.

Galebovi su plakali.

Sunan je poeo da plae.

Plakao je do podne, a onda je ustao i poeo da kopa grob

navrh morske hridi vatrenim maem iz Zaboravljene Zemlje.

ta je drugo i mogao da uini?

Kad god bi udario maem o kamen, prosipale su se po obali

vatrene zvijezde, prolamao se zviduk kao da su se u zraku, u

nemilosrdnoj bici, vjetrovi sudarali.

Pod otricom maa kamen nije bio tvrd. Mali grob maloj

Pahuljici nije bilo teko iskopati.

Galebovi su se podigli sa stijena.

Ribe su izale iz dubina na puinu.

More je prestalo da umi.

Pahuljicu su sahranili u tiini punoj tuge na nepoznatoj i

bezimenoj obali.

Kad se na vrhu stijene podigla humka, galebovi su rekli.

Mi emo joj podii spomenik najljepi na

svijetu!

Poletjeli su odmah na sve strane, poeli da