Agroekonomika br. 43-44

139
UDK:338.43 YU ISSN - 0350-5928 AGROEKONOMIKA AGRIECONOMICA POLJOPRIVREDNI FAKULTET DEPARTMAN ZA EKONOMIKU POLJOPRIVREDE I SOCIOLOGIJU SELA FACULTY OF AGRICULTURE DEPARTMENT OF AGRICULTURAL ECONOMICS AND RURAL SOCIOLOGY NOVI SAD, 2009. BROJ 43-44 VOLUME 43-44

Transcript of Agroekonomika br. 43-44

Page 1: Agroekonomika br. 43-44

UDK:338.43 YU ISSN - 0350-5928

AGROEKONOMIKA AGRIECONOMICA

POLJOPRIVREDNI FAKULTET DEPARTMAN ZA EKONOMIKU POLJOPRIVREDE I SOCIOLOGIJU SELA FACULTY OF AGRICULTURE DEPARTMENT OF AGRICULTURAL ECONOMICS AND RURAL SOCIOLOGY

NOVI SAD, 2009.

BROJ 43-44

VOLUME 43-44

Page 2: Agroekonomika br. 43-44

UDK: 338.43 YU ISSN:0350-5928

AGROEKONOMIKA

Broj 43 - 44

Novi Sad, 2009.

Page 3: Agroekonomika br. 43-44

AGROEKONOMIKA ČASOPIS DEPARTMANA ZA EKONOMIKU POLJOPRIVREDE I

SOCIOLOGIJU SELA, POLJOPRIVREDNI FAKULTET, NOVI SAD

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK: Dr RADOVAN PEJANOVIĆ, redovni profesor UREDNIŠTVO: Dr RADOVAN PEJANOVIĆ Dr NEBOJŠA NOVKOVIĆ Dr NEDELJKO TICA Dr BRANISLAV VLAHOVIĆ Dr VESNA RODIĆ REDAKCIJA: Dr Zoran Njegovan Dr Šandor Šomođi (Mađarska) Dr Katarina Čobanović Dr Herbert Ströbel (Nemačka) Dr Milenko Jovanović Dr Đorđi Đorđevski (Makedonija) Dr Svetlana Potkonjak Dr Franczisek Kapusta (Poljska) Dr Dušan Milić Dr Knjin J. Pope (Holandija) Dr Danica Bošnjak Dr Jorgos Zervas (Grčka) Dr Živojin Petrović Dr Drago Cvijanović (Beograd) Dr Vladislav Zekić Dr Milan Milanović (Beograd) Dr Katarina Marković Dr Nebojša Ralević (Beograd)

Dr Cosmin Salasan (Rumunija) SEKRETAR REDAKCIJE: Mirela Tomaš, saradnik u nastavi RAČUNARSKI SLOG: Ana Durec, ecc UDK: Slađana Beker, Upravnik biblioteke ŠTAMPA: Štamparija „VERZAL“, NOVI SAD Tiraž: 300

Redakcija i administracija Departman za ekonomiku poljoprivrede i sociologiju sela, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad, Trg Dositeja Obradovića 8, tel. 458-138

Page 4: Agroekonomika br. 43-44

AGROEKONOMIKA BR. 43-44/2009.

S a d r ž a j

Pejanović, R.:Ekonomska analiza kao metod istraživanja u agroekonomskoj nauci i struci.................................................................................................................. 5 Economic analysis as a method of research in economic science and proffesion......... 5 Potkonjak, Svetlana,:Ekonomski aspekti zaštite od poplava u Srbiji ........................ 22 The economic aspects of protection against flood in Republic Serbia.......................... 22 Vlahović, B., Radojević, V., Bandin, Marija:Istraživanje tražnje robnih marki prehrambenih proizvoda.: ....................................................................... 30 Demand research of food products brands.................................................................... 30 Zekić, V., Petrović, Lj., Tica, N., Ikonić, P., Milić D., Šojić, B.:Ekonomska obeležja proizvodnje svinjskog mesa za izradu sušene fermentisane kobasice (Petrovačka kobasica)............................................................... 40 Economic characteristics of pork meet production for making dry – fermented sausages .............................................................................................. 40 Bošnjak, Danica, Teodinov, D.: Ekonomski rezultati u proizvodnji soje na porodičnim gazdinstvima.............................................................................................. 47 Economic results in soybean production on family farms ............................................ 47 Mihajlović, Šumadinka, Novković, N.: Logistički model za optimiranje transporta šećerne repe u fabrike šećera ........................................................................................ 54 Logistics model for optimal transport of sugar beet to the sugar factories ................... 54 Njegovan, N.: Izvori makroekonomske nestabilnosti u zemljama sa nastajućim tržištima ...................................................................................................... 62 Sources of macroeconomic instability in the countries with emerging markets ........... 62 Krajinović, G.: Modeli finansiranja tehnološkog razvoja u poljoprivredi Srbije ........ 74 Models of financing technological development in the Agriculture of Serbia.............. 74

Page 5: Agroekonomika br. 43-44

Stjiepović, D.: Problemi farmarskog stočarstva na području Durmitora...................... 87 The problem in the farm animal husbandry in Durmitor area....................................... 87 Bandin, Sonja: Seoska omladina u ekonomskim procesima ....................................... 99 Rural youth in economic processes............................................................................... 99 Živković, Jasmina, Nježić, Z., Pestorić, Mladenka: Analiza uticaja stepena obrazovanja na odnos potrošača prema informacijama koje pruža deklaracija prehrambenih proizvoda .............................................................................112 Analysis of the relationship between the level of education and consumers’ attitude towards the information provided on food labels.............................................112 Vidicki, Đ.: Upravljanje rizicima – prednost investicionih fondova ............................118 Risk management – advantage of investment funds .....................................................118 Tica, N., Milić, D., Zekić, V.: Procena povećanja kapitala poljoprivrednog preduzeća............................................................................................124 Valuation of capital increase agricultural enterprises ...................................................124 Pejanović, R., Tomaš Mirela: Nauka i njena uloga u društvu (Osvrt na knjigu „Nauka kao učiteljica“, Iv Kere, Institut za nuklearne nauke, Vinča, 2008)................132

Page 6: Agroekonomika br. 43-44

5

UDK: 330:005.52 Pregledni rad Review paper

EKONOMSKA ANALIZA KAO METOD ISTRAŽIVANJA U AGROEKONOMSKOJ NAUCI I STRUCI

„Iskustvo pokazuje da čovek ne

može da razume privredu danas i u budućnosti a da ne raspolaže

sistemskom metodom za analizu.“

(Pol Samuelson) PEJANOVIĆ, R.∗

Rezime

Autor razmatra ekonomsku analizu kao metod istraživanja u ekonomiji (i agroekonomiji). Nakon pojmovnog određenja autor analizira sledeća pitanja: značaj ekonomske analize, svrha, cilj i zadaci ekonomske analize, metode ekonomske analize, instrumenti ekonomske analize i vrste ekonomske analize. Autor aktuelizuje mnoga stara-nova pitanja iz oblasti metodologije i potkrepljuje ih mnogobrojnim primerima. Ključne reči: ekonomske nauke, metode istraživanja, ekonomska analiza, cilj ekonomske analize, instrumenti ekonomske analize, vrste ekonomske analize, značaj ekonomske analize.

1. UVOD: POJMOVNO ODREĐENJE

Svaka naučna disciplina ima sopstveni način razmišljanja, analize problema, prikupljanja podataka i izvođenja zaključaka, kao i različite nivoe posmatranja problema. Savremena ekonomija (i agroekonomija) se u velikoj meri koristi kombinacijom mnogobrojnih naučno-istraživačkih „alatki“, među kojima posebno mesto pripada ekonomskoj analizi. Šta je to ekonomska analiza?

Analiza (grč. analysis – rastavljanje, raščlanjivanje, razrešavanje) je metod naučnog istraživanja i objašnjavanja stvarnosti raščlanjivanjem njenih pojava i procesa na njihove sastavne delove i izučavanjem njihovih osobina i odnosa u uzajamnoj zavisnosti i povezanosti sa drugim pojavama i procesima.

Analiza je specifična kada istražuje samo jedan aspekt posmatrane pojave, a kompleksna kada ispituje više njenih aspekata. Da bi bila valjana i kompletna, analiza

∗ Dr Radovan Pejanović, red. prof., Departman za ekonomiku poljoprivrede i sociologiju sela,

Poljoprivredni fakultet, Novi Sad.

Page 7: Agroekonomika br. 43-44

6

mora biti dopunjena raznim drugim adekvatnim metodama i postupcima, a posebno sintezom, koja predstavlja spajanje, ujedinjavanje, misaono oblikovanje celine putem uopštavanja.

Ekonomska analiza je naučno istraživanje i objašnjavanje ekonomske stvarnosti, njenih pojava, odnosa, procesa i razvojnih tendencija. Određenim postupcima, metodama i sredstvima izražavanja rasčlanjuje se neka ekonomska celina na sastavne delove, izučava se svaki deo za sebe i u odnosu prema drugim delovima.

Ekonomskom analizom dolazimo do spoznaje ekonomskih kategorija1 i ekonomskih zakona. Ona omogućava da uočimo elemente i celinu nekog ekonomskog mehanizma, da utvrdimo kako taj mehanizam funkcioniše, da utvrdimo pokretačke snage njegovog razvoja i predvidimo pravce daljeg privrednog kretanja2.

Ekonomska analiza je bitna pretpostavka za razumevanje stvarnosti i planiranje budućnosti. Ona se ostvaruje najrazličitijim metodama, u kojima se na najpregledniji način kombinuje kvalitativno i kvantitativno ekonomsko istraživanje i dokazivanje.3

Savremena ekonomska teorija je silno napredovala, posebno u matematičkoj i ekonometrijskoj analizi, pa je za poznavanje ekonomske teorije i analitičko delovanje potrebno i dobro poznavanje tih tehnika i metoda. Matematika je, naime, sama ili u kombinaciji sa statistikom, postala važno sredstvo za analitičko izvođenje zaključaka i dokazivanje naučnih stavova.

Ekonomska analiza je naučni metod objašnjenja stanja, odnosno pojave. Predmet analize mora da bude složen. Analiza može da bude statička i dinamička. Analiza se služi deduktivnom i induktivnom metodom. Analiza se, po pravilu, završava sintezom u kojoj se koristi induktivni metod, pri čemu se najpre definiše željeno stanje ili pojava, a potom uzimaju elementi koji će dovesti do željene pojave, odnosno uzimaju se pojave koje će dovesti do željenog stanja.

Sinteza se naročito primenjuje pri predlaganju rešenja problema. Naime, kada je analizom, bilo stanja bilo pojave, problem potpuno razjašnjen, tada se putem sinteze daju alternativna rešenja problema. Pri tom se najpre definiše kakvo bi stanje ili pojava trebalo da budu, dakle definiše se željeno stanje ili pojava, a potom se biraju i

1 Ekonomske kategorije (engl. economic categories) su teorijski izrazi realno postojećih odnosa proizvodnje. U političkoj ekonomiji to su misaone apstrakcije stvarnog stanja ekonomskog procesa. Identifikovanje ekonomskih kategorija (roba, novac, vrednost, razmena, isl.) olakšava upoznavanje ekonomskih zakona i omogućuje da se dođe do uopštavanja pojava privrednog života. Ekonomske kategorije imaju istorijski karakter, kao i odnosi koje izražavaju. Sa promenom odnosa proizvodnje menjaju se i ekonomske kategorije. 2 Ekonomski zakoni su društveni zakoni koji deluju u procesu proizvodnje, raspodele, razmene i potrošnje, a očituju se kao bitni, nužni sadržaji i uzročne ili funkcionalne veze između različitih pojava ekonomskog života. Ekonomski zakoni su objektivno uslovljene pravilnosti koje regulišu privredni život i kao suštinske veze i odnosi, koji se na određeni način ponavljaju, objašnjavaju zašto se proces društvene reprodukcije ostvaruje na takav, a ne nadrugačiji način (Videti: Pejanović, R., Ekonomija I, Uvod u mikroekonomiju, 2007). 3 Klasična ekonomska analiza je gotovo uvek bila verbalna, a samo se povremeno služila aritmetičkim objašnjenjima. Njenu osnovu čini analiza proizvodnje. Ona je objektivna i dopušta izvođenje svih mogućih političkih zaključaka. Nasuprot tome, tzv. građanska politička ekonomija izbegava svako sociološko i političko zaključivanje u svojim analizama. Ekonomska istraživanja modernih ekonomista počivaju na analizi tražnje. Verbalnu analizu potisnula je matematička i ekonometrijska analiza.

Page 8: Agroekonomika br. 43-44

7

kvalitativno menjaju pojave koje će dovesti do željenog stanja. Što više elemenata utiče na pojavu i što više pojava utiče na stanje, utoliko je moguće naći više alternativnih rešenja problema.4 Pri tome alternative rešenja zavise od ceteris paribus.

Ceteris paribus je ekonomska anliza „uz nepromenjene uslove“, koja se zasniva na misaonoj izolaciji pojedinih uticajnih činilaca ili svojstava predmeta proučavanja radi istraživanja odnosa pojedinih delova posmatrane ekonomske celine, veza između datih činjenica i uticaja promena pojedinih elemenata razmatranih ekonomskih pojava i veličina. Pretopstavka je, naime, nužna u ekonomskoj analizi.

Privredna stvarnost je, naime, suviše složena da bismo mogli istovremeno obuhvatiti sve elemente nekog ekonomskog sistema, njihove međusobne odnose i interakcije tokom procesa kretanja i razvoja. Dalja teškoća analiziranja uzorka u oblasti ekonomskog života leži u okolnosti što ekonomsko posmatranje obično nije moguće obavljati pod kontrolisanim eksperimentalnim uslovima, kao što se to praktikuje u naučnim laboratorijama. Fiziolog koji želi da ustanovi dejstvo penicilina protiv zapaljenja pluća u mogućnosti je da „isključi promene u drugim elementima“ na taj način što će se služiti dvema opitnim grupama koje se međusobno razlikuju jedino po tome što su pripadnici jedne grupe primili, a drugi nisu, penicilinske injekcije. Situacija istraživača u oblasti ekonomskog života je drugačija, jer se pri analizi uzorka i uticaja promene datog elementa na konačni rezultat ne može poslužiti takvom ili sličnom eksperimentalnom izolacijom. Ako neko hoće da ustanovi dejstvo promene u veličini dohotka na tržnju, na primer, za traktorom, situacija može da se komplikuje činjenicom da su u tom istom vremenskom periodu posmatranja porasle tržišne cene traktora, odnosno date vrste traktora ili usledile promene u visini tržišnih cena tzv. komplementarnih roba (pogonsko gorivo isl.). Ipak, on mora da pokuša da izoluje dejstvo veličine dohotka, polazeći od toga da su „drugi uslovi ostali nepromenjeni“. Bez toga čisto teorijsko-analitičkog postupka misaone izolacije dejstva promene jednog uticajnog faktora i njegovog posmatranja pod pretpostavkom da su ostali uslovi neizmenjeni (ceteris paribus), on ne bi bio u stanju da shvati funkcionalnu vezu između dohotka i obima tražnje, kao ni onu između tržišne cene date robe i obima njene tražnje, ni one između tržišnih cena komplementarnih, odnosno konkurentske robe (supstituti) i obima tražnje, a ni dejstvo sva ova četiri činioca uzeta zajedno na kretanje posmatrane tražnje.

2. ZNAČAJ EKONOMSKE ANALIZE Značaj ekonomske analize je višestruk, kako na mikro tako i na makro nivou.

Ekonomsku analizu na mikro nivou najbolje ilustruje sjajna knjiga grupe autora „Teorija, politika i analiza bilansa“, koju smo uveliko koristili u ovom radu. Zadržaćemo se na nekim primerima (mikro i makro nivo). 4 Primera radi, ako preduzeće posluje sa gubitkom, analizom se moraju utvrditi uzroci gubitaka, sa aspekta troškova, odnosno rashoda, pariteta prodajnih i nabavnih cena, asortimana proizvodnje i obima proizvodnje i prodaje. Potom sledi sinteza o mogućnosti izlaska preduzeća iz zone gubitka. U toj sintezi se uzimaju u obzir svi troškovi, tj. rashodi koji se mogu, s obzirom na tehnologiju, objektivno smanjiti, promena strukture proizvodnje u smislu jačanja prozvoda na kojima se ostvaruje veća zarada, uvažavajući proizvodna i tržišna ograničenja. Time će se dobiti više alternativnih rešenja o mogućnostima izlaska iz zone gubitaka.

Page 9: Agroekonomika br. 43-44

8

Tako na primer, analiza ekonomičnosti je ključna za praćenje poslovanja preduzeća.5 Ekonomičnost je najkompleksnije merilo uspešnosti poslovanja, jer podrazumeva racionalnije korišćenje svih inputa. Delovanje ekonomskih zakona prisiljava i stimuliše sve privredne subjekte da posluju i da se ponašaju prema nevedenom načelu, pa je jedan od osnovnih ciljeva poslovanja da se određeni učinak ostvari uz što manje trošenja inputa, tj. uz što manje troškove.

Analiza troškova je najefikasniji pokazatelj određene poslovne strategije, odnosno marketinškog programa. Analiza troškova i finansijskog rezultata daje i najadekvatniju osnovu za određivanje cene nekog proizvoda za iduće razdoblje. Sa aspekta marketinga ukupni troškovi se mogu podeliti na troškove proizvodnje, troškove promocije i troškove distribucije. Zadnje dve kategorije se iskazuju kao marketinški troškovi, koji se detaljnije strukturiraju na direktne i indirektne troškove prodaje. Troškovi proizvodnje su lakše merljivi i mogu se alocirati na proizvod ili na teritoriju, za razliku od marketinških troškova koji se vrlo teško mogu alocirati na proizvod ili teritoriju. To je posebno teško za aktivnosti kao što su propaganda i unapređenje prodaje, a računovodstveno se može analizirati za troškove skladištenja, transporta, manipulacija, troškove vezane za politiku kredita i garancija, troškove obrade narudžbina, fakturisanje, itd.

Posebno je značajna analiza tržišta (engl. market analysis) radi identifikovanja i merenja faktora koji definišu dimenzije i potencijal tržišta. Potencijal tržišta je definisan brojem potencijalnih kupaca koji pokazuju interes za dati proizvod. Kvalifikovano tržište je ono koje raspolaže ekonomskim pretpostavkama da kupi dati proizvod. Bitno je, pri tom, da se utvrdi ciljno (željeno) učešće, kao procenat od potencijalnog, odnosno kvalifikovanog tržišta. Analiza tržišnog učešća je metod analize tržišne strukture i snage pojedinih preduzeća. Izražava se koeficijentom koncentracije, tj. postotkom udela četiri najveća preduzeća u proizvodnji grane. Analiza tržišnog trenda je metod dugoročne prognoze tražnje na tržištu, izučavanjem kretanja tražnje prethodnog perioda. Trend je dinamička srednja vrednost izražena okvirom osnovne tendencije kretanja pojave.6

Analiza bilansa preduzeća je deo analize poslovanja preduzeća (uz analizu poslovnih funkcija preduzeća). Razlikuje se analiza bilansa stanja i analiza bilansa uspeha i to za jednu poslovnu godinu (statička analiza) ili za dve odnosno za veći broja sukcesivnih poslovnih godina (dinamička analiza bilansa). Instrumenti ili postupci analize bilansa preduzeća su: vizuelna analiza bilansa, analiza bilansa pomoću računa pokrića, racio analiza, analiza bilansa pomoću neto obrtnog kapitala, cash flow analiza i funds flow analiza.

Na nivou makroekonomije značajna je, na primer, analiza makroekonomskih bilansa, kao logički povezanog sistema računa, odnosno privrednih bilansa koji sadrže

5 Ekonomičnost je ekonomsko načelo poslovanja preduzeća koje se ogleda u težnji da se ostvare određeni učinci uz što je moguće manji utrošak količine rada, predmeta rada, sredstava za rad i tuđih usluga, ili da se određenom količinom inputa ostvari što je moguće veći output. U računskom smislu ekonomičnost se može izraziti kao koeficijent koji se izračunava stavljajući u odnos ukupan prihod i ukupne troškove. Zavisno od veličine koeficijenta, poslovanje može biti ekonomično, ako je e>1, neekonomično ako je e<1 i poslovanje na granici ekonomičnosti ako je e=1. 6 Pri tome se najpre odabira oblik linije koja najbolje aproksimira dosadašnje kretanje, kako bi se na temelju uočene zakonitosti ekstrapolacijom ili produženjem linije trenda predvidelo buduće kretanje. Za određivanje linije, odnosno tipa trenda, potreban je veći broj opažanja pojave u nekom vremenskom razdoblju.

Page 10: Agroekonomika br. 43-44

9

kvantitativne informacije o ekonomskoj aktivnosti zemlje. Oni daju kvantitativan opis ukupne ekonomske aktivnosti zemlje, obezbeđuju kompleksnu analizu ukupnih zbivanja u privredi u svim fazama razvoja, otkrivaju razvojne tendencije, odnosno zakonitosti privrednog razvoja i međusobnu zavisnost i uslovljenost pojedinih faza i delova privrede. Oni predstavljaju instrument kvantitativne analize stanja i kretanja privrednog razvoja. Kao metod kvantitativnog prikazivanja i analize ekonomske aktivnosti predstavljaju kvantifikaciju postavki ekonomske teorije. Ekonomska aktivnost prikazana je u makroekonomskim bilansima na sintetički način.7

Analiza agregatne ponude i agregatne tražnje značajna je za funkcionisanje privrede neke zemlje. Pri tom je agregatna ponuda veličina proizvodnje u nacionalnoj privredi koja se nudi pri različitim nivoima cena.8 Agregatna tražnja pokazuje nivo realne potrošnje svih sektora privrede (preduzeća, stanovništva, vlade i inostranstva) uz različite nivoe cena.9 Kriva agregatne ponude pokazuje međuzavisnost ukupne proizvodnje i nivoa cena, uz pretpostavku ceteris paribus. Pri tom je ova kriva rastuća funkcija nivoa cena. Kriva agregatne tražnje pokazuje međuzavisnost agregatne tražnje i cena, uz pretpostavku ceteris paribus. Ova kriva je opadajuća kriva nivoa cena uz određenu monetarnu politiku, fiskalnu politiku, određeni kurs valute i cene u inostranstvu, i uz određena očekivanja. Ona je opadajuća funkcija nivoa cena, jer niži indeks cena povećava realnu novčanu ponudu (jer je nominalno fiksna) i smanjuje kamatu, što stimuliše investicije i ličnu potrošnju, kao komponente agregatne tražnje, a to rezultira povećanjem celokupne agregatne tražnje.

Makroekonomska ravnoteža se postiže u preseku kriva agregatne tražnje i agregatne ponude. U toj se tački preseka određuje ravnotežni nacionalni dohodak i ravnotežni nivo cena. Ravnotežni nivo cena čitave privrede i ravnotežni nivo proizvodnje čitave privrede (nacionalni dohodak i bruto društveni proizvod) određuju agregatna tražnja za ukupnom proizvodnjom i agregatna ponuda čitave privrede.10

Analiza agregatnih ciljeva je, takođe, značajna za makroekonomsko funkcionisanje privrede. Pri tom su agregatni ciljevi vrednosti ekonomskih veličina koje društvo postavlja za svoje ciljeve: npr. stopa inflacije, stopa nezaposlenosti i dr. Na osnovu tako postavljenih ciljeva formuliše se i odgovarajuća makroekonomska politika, radi njihove realizacije, pri čemu se u obzir uzima i činjenica da su ovi ciljevi često i konfliktni (niska nezaposlenost ide uz visoku inflaciju, i sl.).

7 Odgovarajući na postavljanje zahteva ekonomske teorije i prakse formirana su četiri sistema makroekonomskih bilansa, koji zajedno daju integralnu sliku privrede i njene aktivnosti. Ta četiri sistema bilansa su: bilans raspodele društvenog proizvoda, tabela međusobnih odnosa privrednih delatnosti, sistem finansijskih tokova i bilans društvenog bogatstva. Ova četiri bilansa, povezana u jedinstven sistem, čine integralni sistem makroekonomskih bilansa. 8 Pri tome se veličina proizvodnje definiše kao ukupnost roba i usluga proizvedenih u nacionalnoj privredi uvećana za uvoz (Prema: Pejanović, R., Ekonomija II, Uvod u makroekonomiju, 2008). 9 Definiše se kao zbir njenih komponenti: lične potrošnje, javne potrošnje, investicione potrošnje i izvoza (Prema: Pejanović, R., Ekonomija II, Uvod u makroekonomiju, 2008). 10 Kako je agregatna tražnja otvorene privrede AD= C+I+G+E (C – lična potrošnja, I – investiciona potrošnja, G – javna ili budžetska potrošnja, E – izvoz), a agregatna ponuda otvorene privrede AS=Y+U (Y – nacionalni dohodak, U – uvoz), makroekonomska ravnoteža otvorene privrede glasi: Y+U=C+I+G+E.

Page 11: Agroekonomika br. 43-44

10

3. SVRHA, CILJ I ZADACI EKONOMSKE ANALIZE Svrhom ekonomske analize određuje se u suštini namena analize, odnosno

određuje se cilj korišćenja analize. Namena analize može da bude određena ex ante ili ex post.11 Određivanje namene analize ex post nosi u sebi rizik da analiza ne odgovara svojoj nameni.12

Svrha, cilj i zadatak analize nisu jedno te isto – nisu sinonimi. Za objašnjenje ovoga poslužićemo se sledećom analogijom: cilj neke ekonomske aktivnosti je stvaranje dohotka (profita), zadatak je proizvodnja robe nove upotrebne vrednosti, svrha je zadovoljenje potreba potrošača. Dakle, da bi cilj bio ostvaren (dohodak) treba izvršiti zadatak (proizvesti proizvod nove upotrebne vrednosti), a da bi proizvod nove upotrebne vrednosti bio društveno priznat on mora zadovoljiti potrebu bar jednog člana društva. Ako se pre otpočinjanja proizvodnje zna konkretna potreba koju treba proizvodnjom zadovoljiti onda će se u samoj proizvodnji proizvoda obratiti posebna pažnja na one karakteristike, odnosno svojstva koja čine da taj proizvod bez ikakvih dorada zadovolji konkretnu potrebu.13

Slično je i sa anlizom, odnosno analitičarem. Ako analitičar unapred zna svrhu analize on će je koncipirati i izvršiti tako da ona direktno posluži unapred određenoj nameri, odnosno svrsi. Tako na primer, svrha ili namena analize bilansa, generalno uzevši, može da bude veoma raznovrsna. Namene analize bilansa mogu se, naime, grupisati u dve grupe: analiza bilansa u poslovne svrhe; i analiza bilansa u naučne svrhe.14 Analiza finansijskih izveštaja, u okviru revizije, koristi se više u poslovne svrhe: vlasnicima (da znaju stvarno stanje), sadašnjim i budućim poveriocima (da bi mogli objektivno da procene kreditni bonitet dužnika); menadžmentu (da bi imali pouzdane informacije o pravilnom vođenju knjigovodstva, bilansiranju, ali i o prinosnom, imovinskom i finansijskom položaju preduzeća); državi (da bi se uverila da je finansijski rezultat, kao polazna osnova za oporezivanje, objektivno utvrđen); kontrolnim organima (obaveza revizora je da prijavi slučajeve „pranja novca“ i drugih krivičnih dela); statistici (da bi se analiza i planovi bazirali na proverenim podacima).

Cilj ekonomske analize često se u literaturi uslovljava subjektom za koga se vrši analiza, postavlja ciljeve analize koje analitičar treba da ostvari. Pošto su ciljevi subjekata za koje se vrši analiza, po pravilu, različiti – banka će, na primer, postaviti kao cilj analize ocenu kreditne sposobnosti, statistika će za cilj imati utvrđivanje stastističkih

11 Prema: Rodić, J., Vukelić, G., Andrić, M., Teorija, politika i analiza bilansa, str. 124. 12 Do toga može da dođe i iz dva razloga: prvi, što lice koje određuje namenu analize ne poznaje dovoljno sadržinu i kvalitet analize, pa zbog toga može pogrešno da proceni njenu valjanost za konkretnu namenu i drugo, što analitičaru unapred nije poznata namena, pa stoga analizu ne koncipira tako da se ona lako i jednostavno može iskoristiti za određenu namenu. 13 Uzmimo, na primer, proizvodnju hleba. Hleb zadovoljava potrebe ishrane stanovništva. Ali ako nečije zdravstveno stanje zahteva dijetalnu ishranu i s tim u vezi prepečeni hleb onda on sam mora da prepeče hleb (da ga doradi). Međutim, ako proizvođač zna potrebe dijetalaca onda će on proizvesti prepečeni hleb, čime će proizvesti hleb koji neposredno zadovoljava potrebe dijetalne ishrane. 14 Prema: Rodić, J., Vukelić, G., Andrić, M., Teorija, politika i analiza bilansa, str. 125.

Page 12: Agroekonomika br. 43-44

11

podataka, itd, - stoga napr. cilj analize bilansa i ne može da bude definisan tako da bi odgovarao svim subjektima.15

Zadaci ekonomske analize, u stvari, predstavljaju konkretizaciju poslova koji se moraju izvršiti da bi se ostvario cilj analize. Unapred postavljeni zadaci umnogome olakšavaju ostvarenje cilja, zbog toga što su unapred definisani svi poslovi čijim se izvršenjem automatski ostvaruje cilj analize. No, da bi zadaci bili ispravno definisani nije dovoljno poznavanje samo metoda analize, već i svih faktora koji mogu uticati bilo na pojavu, bilo na stanje.16

4. METODE EKONOMSKE ANALIZE Postoji više metoda ekonomske analize, zavisno od pristupa. 4.1. Metod raščlanjivanja. Složene pojave i predmeti istraživanja se analizom

raščlanjuju na delove. Raščlanjivanje se vrši da bi se upoznao kvalitativni sastav analiziranog predmeta. Tako dolazimo do saznanja iz čega se sastoji predmet analize, a to je upravo upoznavanje njegovih karakteristika, njegove suštine, njegove strukture.17 Po kojim kriterijumima će biti raščlanjen problem zavisi od cilja analize.18 Uvek cilj analize opredeljuje i kriterijum po kome će se vršiti raščlanjivanje.

Raščlanjivanje se može vršiti po predmetu, vremenu i prostoru. Raščlanjivanje po predmetu zahteva da se složeni predmet analize raščlani na predmete koji su manje složeni, odnosno predmete koji imaju iste karakteristike ili obeležja. Raščlanjivanje po predmetu može da ide sve do elementa koji se ne može dalje raščlanjivati iz prostog razloga što nije složen, odnosno što je element homogena celina. Da li će se složen predmet (skup) raščlaniti na manje složene predmete (podskupove), ili će se podskupovi raščlanjivati na elemente, zavisi od cilja analize. Raščlanjivanje po vremenu polazi od

15 S obzirom da je predmet analize bilansa, bilans stanja i bilans uspeha, bez obzira kakve ciljeve postavljaju subjekti za koje se vrši analiza, smatra se da je opšti (zajednički) cilj svake analize bilansa ocena finansijskog stanja i rentabiliteta (Prema: Isto, str. 127). 16 Zadaci analize bilansa mogu se grupisati u sledeće: zadaci za ostvarenje ocena finansijskog rezultata; zadaci za ostvarenje cilja ispitivanja mogućnosti izlaska iz zone gubitka; zadaci za ostvarenje cilja ocene finansijskog položaja; zadaci za ispitivanje mogućnosti poboljšanja finansijskog položaja (Prema: Isto, str. 129-130). 17 Uzmimo, na primer, da su predmet analize hartije od vrednosti. Mogu se raščlaniti prema različitim kriterijumima: prema vrsti (čekovi, menice, obveznice, blagajnički zapisi); prema stepenu sigurnosti unovčenja (žiralne i nežiralne); prema vremenu ulaganja (unovčive odmah, za 30 dana, 90, 180, 365 dana, godinu i po dana); prema valuti unovčenja (naplative u dinarima, stranoj valuti, konvertibilnoj, nekonvertibilnoj); prema delatnosti trasata (čiji je trasat finansijska organizacija, preduzeće); prema ostvarivanju prihoda (po kojima se ostvaruje prihod, po kojima se ne ostvaruje prihod). 18 Ako je cilj analize likvidnost onda će se raščlanjivanje hartija od vrednosti vršiti prema vremenu unovčenja i sigurnosti unovčenja. Ukoliko je cilj analize da se utvrde prihodi koji će se ostvariti onda će se hartije od vrednosti raščlaniti na one koje ostvaruju prihod i one koje ne ostvaruju prihod (Prema: Isto, str. 132-133).

Page 13: Agroekonomika br. 43-44

12

obeležja koje je dato vremenom.19 Raščlanjivanje u prostoru polazi od obeležja koje je dato prostorom.20

4.2. Metod izbora jedinice mere proističe iz potrebe da se mora meriti sve što se može izmeriti i naći način za merenje i onog što je nemerljivo (Galilej). Da bi se merenje moglo izvršiti moraju da postoje dve veličine, od kojih jedna predstavlja „jedinicu mere“, a druga masu koja se meri. Da bi merenje bilo realno jedinica mere i masa koja se meri moraju imati: ista obeležja (karakteristike)21; moraju biti izražene u istim jedinicama mere22; i jedinice mere moraju imati istu vrednost.23

4.3. Metod upoređivanja omogućuje da se odgovori na pitanje šta je veće: jedinica mere ili masa koja se meri, odnosno da li je ono što se meri kvantitativno jednako, veće ili manje od onog čime se merenje vrši.

Iz navedenog proizilazi da upoređivanje može biti vremensko i prostorno. Pored toga, upoređivanje može biti sa normom. To je slučaj kada se predmet ili elemenat analize unapred i kvantitaivno odredi pa se tu uzima kao jedinica mere. Upoređenje može biti i po pravilu i po aksiomu.

4.3.1. Vremensko upoređivanje jedinica mere (napr. vrednost ostvarene proizvodnje) i mase koja se meri (napr. vrednost proizvodnje u tekućem mesecu) podrazumeva da jedinice moraju imati istu vremensku dimenziju u različitim vremenskim periodima24.

4.3.2. Upoređivanje u prostoru podrazumeva da oba kvantitativna izraza moraju biti izražena istim jedinicama mere i oni moraju imati istu vrednost. Pored toga, pojave,

19 Skup hartija od vrednosti možemo rasčlaniti na podskupove hartija od vrednosti unovčivih za mesec, dva, tri, itd., a u okviru svakog ovog podskupa na elemente, tj. hartije od vrednosti unovčive prvog, drugog, trećeg, do poslednjeg dana u mesecu. 20 Skup hartija od vrednosti možemo raščlaniti na dva podskupa: hartije od vrednosti unovčive u zemlji i hartije od vrednosti unovčive u inostranstvu. 21 Uzmimo na primer, da treba izmeriti visinu ličnih dohodaka u preduzeću. To možemo učiniti visinom ličnog dohotka drugog preduzeća iz iste delatnosti. Ako se prosto uporede lični dohoci to ne daje realnu sliku budući da je merena masa, a ne lični dohodak po radniku. Ako uporedimo prosečno ostvareni lični dohodak po radniku ni to nije objektivno, jer broj radnika nema istu karakteristiku. Potrebno je broj zaposlenih radnika svesti na istu kvalifikaciju, tj, izraziti broj radnika sa brojem uslovnih radnika, tj. radnika koji imaju istu kvalifikaciju. 22 Ako je neko preduzeće izvezlo u prethodnoj godini u SAD, a u tekućoj godini izvezlo u Nemačku, da bi se izvršila analiza kretanja izvoza potrebno je izvršiti preračun u iste vrednosti jedinice mere (u evre, dolare ili dinare). (Prema: Isto, str. 134). 23 Novčane jedinice, u kojima se vrši poređenje, moraju imati istu vrednost, odnosno moraju imati istu kupovnu moć. To svođenje znači eliminisanje uticaja inflacije i deflacije. Ako je, na primer, indeks troškova života tekuće godine u odnosu na prethodnu 115, da bi smo izračunali povećanje ličnog standarda radnika potrebno je da prosečno ostvareni lični dohodak u prethodnoj godini pomožimo sa 1,15, a potom izvršimo merenje, iz čega se vidi stvarno povećanje životnog standarda radnika u tekućoj u odnosu na prethodnu godinu. (Prema: Isto, str. 134). 24 Pretpostavimo da je u prethodnom mesecu bila ostvarena proizvodnja 3.000.000, a u tekućem 2.900.000 dinara. Proizilazi da je u tekućem mesecu ostvarena proizvodnja manja. Ovo je tačno samo ako je broj radnih dana u oba meseca bio isti. Uz pretpostavku da je broj radnih dana u prethodnom mesecu bio 24 a u tekućem 23, vrednosti ostvarene proizvodnje su jednake, jer je

23=2.900.000 dinara. Sada je vremenska dimenzija oba perioda ista, te su vrednosti uporedive. (Prema: Isto).

Page 14: Agroekonomika br. 43-44

13

odnosno stanja moraju imat iste karakteristike, odnosno obeležja. Tako na primer, karakteristike preduzeća i obeležja faktora treba ceniti sa aspekta: vrste proizvodnje, veličine preduzeća, tehničke opremljenosti, kadrovske strukture, prirodnih uslova i položaja na tržištu.

Vrsta proizvodnje ima odraza na uporedivost kod obima proizvodnje i kod ostvarenih finansijskih rezultata. Obim proizvodnje, vrednosno izražen, uporediv je samo ako je vrsta i struktura proizvodnje ista i ako su tržišne cene jednake. Finansijski rezultat je uporediv ako je vrsta i struktura proizvodnje ista.

Pod veličinom preduzeća podrazumevamo veličinu obima proizvodnje. Veličina obima preduzeća negativno deluje na uporedivost dva preduzeća zbog uticaja fiksnih troškova na cenu kapitala. Fiksni troškovi, naime, opadaju po jedinici proizvoda srazmerno povećanju obima proizvodnje, što utiče na ukupne troškove koji, takođe, opadaju po jedinici proizvoda, pri povećanju obima proizvodnje. Varijabilni troškovi, pak, ostaju nepromenjeni (po jedinici proizvoda), pošto rastu srazmerno obimu proizvodnje. Zbog ove zakonitosti, cena koštanja, kod različitih obima proizvodnje, biće različita, a to znači da će dva preduzeća, iako imaju istu strukturu proizvodnje, imati različiti finansijski rezultat.

Tehnička opremljenost meri se vrednošću oruđa za rad po radniku. Tehnička opremljenost najčešće dovodi do porasta obima proizvodnje. Međutim, ni ovo pravilo ne važi u svim slučajevima. Na primer, u poljoprivredi porast obima proizvodnje može se ostavriti povećanjem broja radnika. Podaci dva preduzeća međusobno su uporedivi ako je tehnička opremljenost ista. Međutim, tehnička opremljenost ne mora se uvek meriti vrednošću oruđa za rad po radniku. Kod biljne proizvodnje ona se može meriti vrednošću oruđa za rad po hektaru, u stočarstvu vrednošću oruđa za rad po uslovnom grlu.

Kadrovska struktura ima dve dimenzije: stepen kvalifikacije i vrsta struke. Kod upoređivanja dva preduzeća mora se voditi računa o kadrovskoj strukturi. Da li su dva preduzeća uporediva sa stanovišta kadrovske strukture utvrđuje se putem: kvalifikacionog koeficijenta i koeficijenta zanimanja25.

Pod prirodnim uslovima podrazumevaju se: plodnost zemljišta, klima, vodena bogatstva, mineralna bogatstva i stabilnost tla. Prirodni uslovi imaju veliki uticaj na poljoprivrednu proizvodnju, posebno biljnu. Ako su povoljni, prirodni uslovi donose diferencijalnu rentu. Kod analize treba imati u vidu one uslove koji su bitni za konkurentnu vrstu proizvodnje, pošto prirodni uslovi ne utiču na svaku vrstu proizvodnje. Izbor uporedivosti preduzeća sa aspekta prirodnih uslova menja se (npr. u istoj klimatskoj zoni jedno preduzeće može da ima štetu od prirodnih nepogoda - grad, poplave, a drugo nema štetu od prirodnih nepogoda).

Tržišni uslovi imaju uticaja na finansijski rezultat i finansijski položaj. Da bi dva preduzeća bila uporediva moraju imati isti položaj na robnom i finansijskom tržištu. Prvo znači da su cene i drugi komercijalni uslovi regulisani na isti način za oba preduzeća, kao i da su troškovi transporta jednaki. Drugo znači da oba preduzeća imaju iste uslove za pribavljanje slobodnih novačnih sredstava.

4.3.3. Upoređenje sa normom. Pod normom se obično podrazumeva plan ili standard, odnosno planska ili standardna vrednost stanja ili pojave koja se želi ostvariti.

25 Videti detaljnije: Teorija, politika i analiza bilansa, isto, str. 139-140.

Page 15: Agroekonomika br. 43-44

14

Jedinica mere i masa koja se meri izražene su u novčanim jedinicama koje nemaju istu vrednost, ako je u planiranom intervalu došlo do promene vrednosti novčane jedinice zbog inflacije ili deflacije. Ako dođe do promene vrednosti novčane jedinice, masa koja se meri i jedinica mere moraju se u momentu upoređivanja svesti na istu vrednost novca.26

4.3.4. Upoređenje sa pravilom je upoređenje pojave ili stanja sa pravilom, odnosno teoremom koja je matematički dokazana kao istinita27.

4.3.5. Upoređenje sa aksiomom pojave ili stanja znači tumačenje pojave ili stanja u skladu sa aksiomom, tj. logičkom predpostavkom, ali za koju nemamo matematički dokaz da će se logička predpostavka i ostvariti.28

5. INSTRUMENTI EKONOMSKE ANALIZE

Instrumenti analize su: odnosi veličina i matematičke metode. 5.1. Odnosi veličina su instrumenti stavljanja u odnos ili upoređivanja jedne

veličine sa drugom. Upoređivanja između dve veličine mogu se vršiti ako imaju iste karakteristike, odnosno obeležja, ali su se javile u dva različita vremenska perioda. Time se izražava dinamika pojave ili stanja. S druge strane, odnos se može uspostaviti između dve veličine koje imaju različite karakteristike ili obeležja ali su međusobno zavisne, jedna uslovljava drugu. Time se izražava stepen uslovljenosti. No, bez obzira na to odnosi veličina se mogu izraziti: srazmerom, koeficijentom, indeksom i procentom.

Srazmera se dobija tako što se dve ili više veličina koje su izražene apsolutnim brojem krate istim brojem sve dotle dok se iscrpe mogućnosti za dalje skraćivanje istim brojem29.

Koeficijent (ili racio) je računski odnos između dveju veličina koje stoje u nekoj međuzavisnosti30.

Indeks je odnos dve veličine koji pokazuje njihovu relativnu promenu (varijaciju) u određenom periodu31. Kod vremenskih serija indeks može da bude bazni i lančani. Kod

26 Primera radi, neka je krajem prethodne za narednu godinu planirana realizacija gotovih proizvoda u iznosu od 10 miliona dinara, a da je ostvarena realizacija u iznosu od 11.500.000 dinara, pri čemu su prodajne cene povećane za 15%, zbog obezvređivanja dinara. Imajući u obzir obezvređivanje dinara, ostvarena realizacija nije veća za 15% , već naprotiv ona je tačno onoliko koliko je planirana – 10.000.000 dinara (11.500.000 :1,15). Prema: Isto, str 141. 27 Videti: Isto, str. 142-143. 28 Uzmimo na primer da dužnik raspolaže sa onoliko novca koliko iznose njegove dospele obaveze. Logička je predpostavka da će on isplatiti svoje obaveze, jer je likvidan. Međutim, on možda neće isplatiti obaveze iz nekih subjektivnih razloga. (Prema: Isto, str. 143). 29 Na primer, jedno preduzeće ima bilansnu sumu od 100 miliona dinara (50 sopstvenog i 50 pozajmljenog kapitala). Ako ove veličine skratimo sa 50 miliona dobićemo da je srazmera sopstvenog i pozajmljenog kapitala1:1, da je srazmera imovine i dugova 2:1 (što znači da je svaki dinar duga pokriven sa dva dinara imovine, tj. sredstava), (Prema: Isto, str. 142). 30 Neka, npr. neko preduzeće ostvaruje prodajnu cenu nekog proizvoda od 150 dinara po jedinici proizvoda, a da je cena koštanja po jedinici proizvoda 100 dinara, koeficijent ekonomičnosti je 1,5 (150:100). (Prema: Isto, str. 143).

Page 16: Agroekonomika br. 43-44

15

baznih veličina vrednost prvog vremenskog perioda uzima se za bazu svih narednih vremenskih perioda. Kod lančanih, veličina svakog prethodnog vremenskog perioda uzima se za bazu veličine narednog vremenskog perioda.

Procenat izražava relativne promene. Ako se promena meri u dva vremenska perioda za bazu se uzima veličina iz pethodnog perioda kao 100, a veličina narednog vremenskog perioda izražava povećanje ili smanjenje u odnosu na 10032.

5.2. Matematičke metode se primenjuju u ekonomskoj analizi kao instrument. Matematika „prisiljava“ analitičare da eksplicitno izraze svoje pretpostavke u svakoj fazi dokazivanja. Matematičke teoreme se, naime, obično iskazuju u obliko „ako-onda“. Da bismo načeli deo teoreme „onda“ (rezultat) i teoreme iskoristili, one se prvo moraju osigurati tako da deo „ako“ (uslov) zaista odgovara usvojenim eksplicitnim pretpostavkama. S tim u vezi razlikuju se: metode upoređivanja međuzavisnosti; metode kvantitativnog određivanja nepoznate veličine kada je ona zavisna od poznatih veličina i ekonometrijske metode.

5.2.1. Metode utvrđivanja međuzavisnosti matematički se vrši pomoću korelacije i regresije.

Korelacija je povezanost dveju ili više pojava predočenih nizovima empirijskih vrednosti numeričkih statističkih varijabli. Korelacijska analiza sastoji se u primeni metoda koji dovode do standardizovanih pokazatelja jačine statističkih veza. Ti se pokazatelji nazivaju koeficijenti korelacije. Može se ispitivati nivo povezanosti dveju pojava na osnovu numeričkih nizova, što se čini koeficijentom korelacije. Ako je povezanost dveju pojava linearna, reč je o koeficijentu jednostavne linearne korelacije. Veze dveju pojava mogu biti po obliku krivolnijske, a njihov se nivo meri koeficijentom krivolinijske korelacije. Izražava li se nivo statističke zavisnosti jedne pojave (zavisne varijable) od n drugih pojava (nezavisnih varijabli) određivaće se koeficijent višestruke korelacije, odnosno koeficijent višestruke linearne korelacije, ako su odnosi pojava po obliku linearni. Koeficijentom parcijalne korelacije meri se nivo statističke zavisnosti jedne pojave (zavisne varijable) od jedne od n drugih pojava (nezavisnih varijabli) čiji se uticaj neutralizuje. Koeficijent jednostavne linearne korelacije i koeficijent parcijalne korelacije poprimaju vrednosti od -1 do +1, a koeficijent krivolinijske i višestruke korelacije od 0 do 1. Što je koeficijent bliži svojoj krajnjoj granici (gornjoj ili donjoj) to je nivo statističke veze jači. Apsolutna vrednost koeficijenta korelacije govori o funkcionalnoj (najjačoj) vezi.

Regresija je analitički model kojim se opisuje stohastička (statistička) povezanost dveju ili više pojava. Regresija se bavi istraživanjem statistički zavisnih pojava, s tim što se uvek jedna pojava definiše kao zavisno promenljiva, a ostale nezavisno promenljive. Tako se dolazi do regresione funkcije, koja daje aproksimaciju stohastičke zavisnosti dveju ili više pojava. Funkcija daje, takođe, i analitički izraz promene zavisno promenljive uslovljen promenom nezavisno promenljive pojave.

31 Ako je cena nekog proizvoda u prethodnom periodu bila 100, a u tekućoj godini 120, indeks

cena tog proizvoda u tekućoj prema baznoj godini je 120 ( 100). (Prema: Isto, str. 143). 32 Tako se u našem prethodnom primeru cena u tekućoj godini u odnosu na prethodnu godinu povećala za 20%. (Prema: Isto, str. 143).

Page 17: Agroekonomika br. 43-44

16

5.2.2. Metode kvantitativnog određivanja nepoznate veličine. Ovo određivanje vrši se primenom funkcija, jednačina, nejedančina i linearnog programiranja. Posebno su načajne funkcije.33

Jednačinama se, takođe, kvantitativno upoređuje faktor ili veličina koja je nepoznata, a zavisna je od poznate.34

Linearnim programiranjem određuje se maksimalna ili minimalna vrednost nepoznate veličine pomoću poznatih ograničavajućih uslova. U lineranom programiranju proučavaju se teorijski, algoritamski i aplikativni problemi povezani sa optimizacijom (određivanje minimuma ili maksimuma) linearne funkcije. Najpoznatija je simpleks metoda, kao opšta metoda za rešavanje problema linearne optimizacije. Linearno programiranje se primenjuje za rešavanje mnogih ekonomskih, tehnoloških, organizacionih i drugih problema koji se mogu opisati jednostavnim matematičkim modelima, linearnim programima, napr. problemi proizvodnje, transporta, prehrane, itsl.

5.2.3. Ekonometrijske metode se koriste za merenje ekonomskih relacija i za empirijsko testiranje hipoteza. Polazeći od ekonomske teorije, u ekonometriji se ekonomski odnosi predstavljaju modelima i njihove ocene se koriste za ispunjenje tri cilja: testiranje teorije, predviđanje i donošenje ekonomskih odluka. Teorijska ekonometrija obuhvata izučavanje i unapređenje metodologije ekonometrijskog istraživanja, a primenjena korišćenje odgovarajućih modela u raznim sferama ekonomije.

6. VRSTE EKONOMSKE ANALIZE

6.1. Mikroekonomska i makroekonomska analiza su dva nivoa analize. Mikroekonomska analiza (grč. mikros-malen, analysis-rastavljanje, rasčlanjavanje) ili mikroanaliza je oblik ekonomske analize primenjen u istraživanju pojava zakonomernih odnosa veznih uz aktivnost pojedinaca, preduzeća, domaćinstava, itd. Kao primer takve analize mogu se spomenuti istraživanja o ponašanju potrošača, o potrošnji ličnog dohotka, o reagovanju proizvođača na tržišna kretanja, itd. Mikroekonomija proučava ponašanje pojedinih ekonomskih subjekata, kako proizvodnih, napr. preduzeća i seljačkih gazdinstava, tako i potrošačkih, napr. potrošači odnosno domaćinstva. Mikroekonomija se deli na niz posebnih disciplina: teorija ponašanja potrošača, teorija troškova, teorija i politika cena, ekonomska i poslovna politika preduzeća, različite makroekonmske discipline, itsl.

33 Tako na primer, funkcija prosečnih troškova u zavisnosti od obima proizvodnje glasi:

, gde je -prosečni troškovi, C-ukupni troškovi, X-obim proizvodnje. Iz funkcije prosečnih troškova, uz primenu i funkcije graničnih troškova, određuje se obim proizvodnje za koji se postižu minimalni prosečni troškovi, koji se mogu uzeti kao kriterijum optimalnosti. 34 Tako, na primer, poznata je cena koštanja po jedinici proizvoda, troškovi ukupne proizvodnje, angažovana poslovna sredstva i planirana stopa rentabilnosti, a traži se prodajna cena. Prodajna

cena će se utvrditi jednačinom: Pc gde je Pc-prodajna cena, -cena

koštanja po jedinici proizvoda, S-angažovana poslovna sredstva, -troškovi ukupne proizvodnje, Rs-planirana stopa rentabilnosti (Prema: Isto, str. 144).

Page 18: Agroekonomika br. 43-44

17

Makroekonomska analiza (grč. makros-veliki, analysis-rastavljanje, rasčlanjavanje) ili makroanaliza je oblik ekonomske analize koji svodi mnogobrojne varijable ekonomskog sistema na mali broj globalnih veličina, velikih agregata, kao što su: društveni proizvod, nacionalni dohodak, ukupna potrošnja, ukupne investivije, itd. Obično se globalne veličine, koje su predmet makroanalize, izražavaju u novcu kao zajedničkom imenitelju35. Jedinica posmatranja za makroekonomiju je, dakle, nacionalna ili međunarodna privreda, a predmet proučavanja su makroekonomske veličine i relacije kao što su: agregatna ponuda i agregatna tražnja, nacionalna štednja i potrošnja, nezaposlenost, inflacija, privredni rast.Temeljno obeležje makroekonomije je međuzavisnost agregatne ponude i agregatne tražnje, jer su sve ekonomske varijable međuzavisne i svaki se ekonomski problem treba, u načelu, rešavati u okvirima opšte ravnoteže celokupne nacionalne privrede. Makroekonomska analiza isrcuplje sebe kada nakon toga utvrdi moguće vidove i mere ekonomske politike i njihov smer (ekspanzivni ili restriktivni).

Mikroekonomska analiza počinje, po pravilu, sa izučavanjem tražnje i to sa manje ili više uspelim pokušajem da se fenomeni tražnje, podložni obzervaciji, objasne pomoću strukture potrošačevih želja. Druga je, na izgled verovatna, postavka o povezanosti tražnje i korisnosti robe (podrazumevajući pod ovim terminom subjektivnu korist koju potrošač ima posedujući robu), nailazila na nepremostivu teškoću u protivargumentu nazvanom „ekonomski paradoks“, kojim je Adam Smit na primeru vode i dijamanata dokazao da je korisnost bez ikakvog uticaja na cenu koju je potrošač spreman da plati. Marginalizam je doneo novine u ovom sporu, tvrdeći da na cenu neke robe ne utiče ukupna korisnost, nego granična korisnost. Marginalisti su prikazali korisnost robe kao funkciju njene retkosti (da sa svakom njenom dodatnom jedinicom intenzitet potrebe opada) i izneli njihov čuveni zakon o opadajućoj graničnoj korisnosti. Potom se u analizi tražnje piše o značaju teorije o ponašanju potrošača, zatim se u oblasti primenjene ekonomije razvila analiza budžeta domaćinstava, razvijaju se modeli ponašanja potrošača, itsl. Teorija preduzeća gradi se na sledećim temeljima: funkcija proizvodnje (sa određivanjem inputa i outputa i njihovih povezanih odnosa); analiza troškova i ciljevi (motivi) preduzeća). To su značajna mikroekonomska pitanja kojima se bavi ekonomska analiza.

Razlika mikroekonomije i makroekonomije je u sledećem: za razliku od makroekonomije, koja proučava funkcionisanje privrede kao celine, mikroekonomija uključuje istraživanje pojedinačnih kategorija: cena, količina i prometa. Mikroekonomija istražuje individualne odluke, akcije i veličine u kojima se ogleda delovanje pojedinačnih proizvođača i potrošača, preduzeća, domaćinstava i tsl. Makroekonomija je, pak, zaokupljena problemima opšteg nivoa društvene proizvodnje, zaposlenosti i potrošnje, uslovima privredne ravnoteže, problemima monetarne stabilnosti, ekonomskog razvoja i sl.

Zbog velikog broja međuzavisnosti koje postoje u nacionalnoj privredi između njenih subjekata i agregata ekonomska analiza ih ne može sve obuhvatiti. Stoga se ona služi pretpostavkom ceteris paribus (pod ostalim jednakim uslovima). Zato su njeni zaključci samo približni.

35 Prema: Pejanović, R., Ekonomija, „Dnevnik“, Novi Sad, 2000, str. 50.

Page 19: Agroekonomika br. 43-44

18

Nobelovac P. Samuelson, razmatrajući tezu u tzv. dilemi „mikroekonomija protiv makroekonomije“ ističe da su sve grane teorijske ekonomije „od bitnog značaja“. Celina privrede se ne može shvatiti ukoliko se ne uzme u obzir ponašanje subjekata na mikronivou. I obrnuto, ponašanje i odluke pojedinih subjekata pod značajnim su uticajem makroekonomske politike i intervencije države.

6.2. Kvalitativna i kvantitativna analiza su dve vrste ekonomske analize koje su povezane i međuzavisne. Kvalitativna analiza ispituje sastavne delove pojave ili stanja, da bi se utvrdile njegove karakteristike, odnosno obeležja, otkrile suprotnosti i uzroci.

Kvantitativna analiza se bavi merenjem i praćenjem kvantitativnog kretanja pojave ili stanja i usko je povezana sa kvalitativnom analizom36. Naime, kvantitativne promene dovode do kvalitativnih promena pojava ili stanja. Ovo je konstatacija preko koje se ponekad olako prelazi37. Navedenu konstataciju potvrđuju i zaključci iz analize bilansa: svaka kvantitativna promena bilansa sume izaziva kvalitativnu promenu bilansa; svaka promena srukture aktive, kao i svaka promena strukture pasive izaziva promenu kvaliteta bilansa. Iz toga proističe zaključak: bilo da se kvantitativno promeni stanje ili pojava, bilo da se promeni struktura delova stanja ili struktura delova pojave dolazi do kvalitativne promene38.

6.3. Statička i dinamička analiza su dva aspekta posmatranja (analize) pojave (da li se pojava posmatra u jednom trenutku ili u kretanju).

Statička analiza ispituje pojave ili stanja u trenutku njihovog uočavanja, što obično biva i kvantitativno izraženo. Kvantificirana pojava ili stanje se dalje raščlanjava i uspostavljaju odnosi sa drugim pojavama ili stanjima koji su, takođe, kvantifikovani u istom trenutku, a međusobno su zavisni ili se vrši upoređivanje sa normama, pravilima ili aksiomima. Primer takve analize je prikaz odnosa ponude i tražnje za jednom robom na određenom tržištu, koji daje svaki udžbenik ekonomije39.

Dinamička analiza ispituje pojave ili stanja u kretanju, odnosno ispitivanje se vrši u određenoj vremenskoj dimenziji. I što je vremenski period ispitivanja duži, zaključci analize biće pouzdaniji40. Za ekonomsku analizu to je značajno, jer na temelju takve analize manja je opasnost donošenja pogrešnih odluka.

36 Tako na primer u uslovima inflacije preduzeće je enormno povećalo zalihe sirovina i materijala, jer je izvršilo nabavku pre poskupljenja. Kao posledica toga javila se nelikvidnost, jer su novčana sredstva pretočena u robna sredstva. Znači, kvantitativno narastanje robnih sredstava dovelo je do novog kvaliteta preduzeća, koje se ogleda u njegovoj nelikvidnosti. 37 Uzmimo, na primer, da su troškovi proizvodnje u prethodnoj i tekućoj godini kvantitativno jednaki, to znači da kvantitativne promene u sumi troškova nema. Ali, ako se raščlane troškovi proizvodnje obe godine i utvrdi da je u strukturi troškova tekuće godine poraslo učešće troškova sirovina i materijala i da je smanjeno učešće amortizacije, pri nepromenjenom obliku angažovanih sredstava, onda je to drugi kvalitet u odnosu na prethodnu godinu. 38 Prema: Teorija, politika i analiza bilansa, str. 147-148. 39 Najpoznatije takvo istraživanje daje sistem L. Walrasa, zatim ekonomska analiza pojedinih pojava A. Marshalla i K. Wicksella. (Prema: Pejanović, R., Ekonomija I – Uvod u mikroekonomiju). 40 Na primer, finansijski rezultat preduzeća u određenom momentu (u tekućoj godini) nije zadovoljavajući. Ali, ako se uporedi sa nizom prethodnih godina, i pri tome pokazuje tendenciju stalnog poboljšanja, onda je finansijski rezultat ipak zadovoljavajući. Stoga poslovnu politiku iz domena poboljšanja finansijskog rezultata ne treba menjati, treba samo intenzivirati akcije sa tog

Page 20: Agroekonomika br. 43-44

19

Dinamička analiza ispituje kako se u vremenskom toku dešavaju promene različitih ekonomskih varijabli. U dinamičkoj ekonomskoj analizi vrednost neke ekonomske varijable potpuno je ili delimično određena vrednošću te i/ili drugih varijabli iz nekog ranijeg vremenskog perioda, pa je onda u njoj vreme varijabla, a ne parametar kao u statičkoj analizi.

Dinamička ekonomska analiza usredsređuje se na identifikovanje putanje kojom se razvija određena ekonomska varijabla u vremenu t. Ona nastoji odgovoriti na pitanje: teži li razvoj varijable (u vremenu t) prema ravnoteži, te je li ta ravnoteža stabilna ako razvoj ekonomske varijable teži prema njoj, odnosno ako je ipak dostigne. Zato analitički instrumentariju dinamičke ekonomske analize čini tehnika diferencijalnih računa.

6.4. Kompleksna i parcijalna analiza su, takođe, dva aspekta analize, zavisno od toga da li je predmet analize obuhvaćen u celosti ili samo jednim delom41.

Kompleksna analiza vrši raščlanjavanje svakog dela predmeta analize. Predmet analize podvrgnut je, naime, u celosti ispitivanju. Stoga se zaključci kompleksne analize mogu smatrati pouzdanim. Negativna strana kompleksne analize je što ona zahteva duže vremena, te su stoga i troškovi ove analize znatno veći, nego kod parcijalne analize. Pored toga, relativno dug vremenski period analize može da dovede do nepravovremenog donošenja odluka, ako se analiza vrši za potrebe poslovne politike (na mikro ili makro nivou).

Parcijalna analiza ispituje samo deo predmeta analize. Ovde se polje analize sužava na delove predmeta analize. Za ovakvu analizu potrebno je manje vremena i troškovi analize su manji nego kod kompleksne analize. Kod parcijalne analize postavlja se pitanje objektivnosti. Objektivnost parcijalne analize se postiže ako se zadatak jasno i detaljno postavi, uz uslov da se parcijalna analiza oslanja na kompleksnu analizu, koja je izvršena u nekom ranije periodu. Pri tom ne treba dozvoliti takvo vremensko udaljavanje parcijalne od kompleksne analize u kome bi kompleksna analiza zastarela i bila praktično neupotrebljiva. Iz toga proizilazi da kompleksne analize treba vršiti u

područja, kako bi se finansijski rezultat povećao (Prema: Teorija, politika i analiza bilansa, str.149-150). 41 Tako na primer, analiza parcijalne ravnoteže razlikuje se od opšte ravnoteže, kao ravnoteže celokupne privrede, kao celine mađuzavisnih tržišta. Parcijalna ravnoteža je stanje u kome je cena tražnje jednaka ceni ponude određenog proizvoda, pa ponuda i tražnja toga artikla ne pokazuju tendenciju promene. U analizi parcijalne ravnoteže, čiji je klasični predstavnik Alfred Maršala, ispituje se ponuda i tražnja kao faktori koji se menjaju u zavisnosti od cena date robe, uz pretpostavku da sve sruge cene ostaju nepromenjene (ceteris paribus). Analiza opšte ravnoteže polazi od načela maksimizacije kojom se rukovodi svaki ekonomski subjekt. Potrošač maksimizira korisnost uz određeno budžetsko ograničenje, preduzeće maksimizira profit uz određenu tehnologiju i ograničena sredstva, radnici maksimiraju zadovoljstvo koje im pruža dokolica uz datu nadnicu. Milioni ekonomskih subjekata na velikom broju tržišta nastoje ostvariti svoju ravnotežu ne obazirući se na interese drugih. Ako tako nezavisno delovanje subjekata dovede do istovremenog ostvarenja ravnoteže svakog subjekta ili, kako se obično kaže, do istovremene ravnoteže na svim tržištima, tada se ostvarila opšta ravnoteža. U razvoje teorije opšte ravnoteže posebno mesto ima neoklasičar i pripadnik lozanske škole Leon Valras. Funkcionisanje celokupne ekonomije sveo je na potpuni matematički sistem i precizno prikazao osnovne procese i uslove koji čine podlogu zbivanja u privredi. Opštu ravnotežu objasnio je kao skup uslova prema kojima se prilagođavaju izbori na tržištu (Videti: Pejanović, R., Ekonomija I-Uvod u mikroekonomiju).

Page 21: Agroekonomika br. 43-44

20

određenim razmacima vremena ne samo radi ispravnog kreiranja poslovne politike, nego i radi objektivnosti parcijalnih analiza.

7. OPŠTI ZAKLJUČAK

Ekonomska analiza je veoma značajan metod istraživanja u društveno-ekonomskoj (i agroekonomskoj) nauci. Analiza se koristi i u naučne i u poslovne svrhe. U poslovnoj ekonomiji je nezamenljivo „oruđe“ menadžmenta u procesu upravljanja, kako na mikro nivou, tako i na makro nivou. Onima koji se bave metodologijom, tj. fenomenom ekonomske analize preporučujem, iz domena mikroekonomije, knjigu grupe autora „Teorija, politika i analiza bilansa“, a iz domena makroekonomije knjigu Veselina Vukotića „Makroekonomski računi i modeli“.

Raščlanjavanje i upoređivanje su klasični metodi ekonomske analize, koji se sve više primenjuju u savremenoj ekonomiji. Instrumenti ekonomske analize se usavršavaju sa razvojem matematičke ekonomije.

Osnovni problem ekonomske analize, kao i ostalih metodoloških postupaka u društveno-ekonomskoj nauci, je u tome što je ekonomska stvarnost suviše složena i što nije moguće, kao u prirodnim naukama, obavljati je pod kontrolisanim eksperimentalnim uslovima. Zato se koristi ceteris paribus („uz nepromenjene uslove“), kao teorijsko-analitički postupak misaone izolacije. Problem je i sa matematičkim teoremama koje se obično iskazuju u obliku „ako-onda“, tj. „ako“ (uslov) – „onda“ (rezultat).

Navedena ograničenja moraju se imati na umu kada se vrši ekonomska analiza, posebno kada se, na osnovu nje, donose zaključci i odluke, kako na mikro tako i na makro nivou. Jer ekonomska analiza ne može predvideti sa sigutnošću ekonomsku budućnost (ekonomisti ne poseduju „kristalnu kuglu“), ali ona može predvideti i objasniti efekte sigurnih događaja. Ekonomska analiza polazi, naime, od pretpostavke „ako A onda B“, tj. predviđanje da će se B dogoditi zavisi od toga da li se A dogodilo. Pritom predviđanja ekonomista polaze od verovatnoće da će se A dogoditi i onda koriste ekonomsku analizu da predvide događanje B. Ponekad su predviđanja pogrešna, ali to ne znači da je ekonomska analiza netačna, već da je bilo pogrešno očekivati da će se A dogoditi (pogrešna pretopstavka). Otuda je važno pravilno i tačno utvrđivanje pretpostavki, što podrazumeva sposobnost dobrog procenjivanja.

8. LITERATURA

1. BABIĆ, M. (2000): Mikroekonomska analiza, V izdanje, „Mate“, Zagreb. 2. CHIANG C. ALPHA (1994): Osnovne metode matematičke ekonomije, „Mate“, Zagreb. 3. MANKIW, G. (2005): Makroekonomija, V izdanje, Cekom books, Novi Sad. 4. MARTIĆ, LJ. (1978): Kvantitativne metode za financijske i računovodstvene analize, Zagreb. 5. PEJANOVIĆ, R. (2000): Ekonomija, „Dnevnik“, Novi Sad. 6. PEJANOVIĆ, R. (2007): Ekonomija I – Uvod u mikroekonomiju, Poljoprivredni fakultet,

Novi Sad. 7. PEJANOVIĆ, R. (2008): Ekonomija II – Uvod u makroekonomiju, Poljoprivredni fakultet,

Novi Sad.

Page 22: Agroekonomika br. 43-44

21

8. PEJANOVIĆ, R. (2009): Metodi kvalitativnih istraživanja u društveno-ekonomskoj (i agroekonomskoj) nauci, Letopis naučnih radova, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad.

9. POPER, K. (1973): Logika naučnog otkrića, „Nolit“, Beograd. 10. POPER, K. (2001): Pretpostavke i pobijanja, „Knjižarnica Zoran Stojanović“, Sremski

Karlovci. 11. RANKOVIĆ, J. (1998): Teorija bilansa I, Ekonomski fakultet, Beograd. 12. RODIĆ, J., VUKELIĆ, GORDANA, ANDRIĆ, M. (2007): Teorija, politika i analiza bilansa,

Poljoprivredni fakultet, Zemun. 13. SAMUELSON, P. (2000): Ekonomija, „Mate“, Zagreb. 14. VUKOTIĆ, V. (2005): Makroekonomski računi i modeli, CID, Podgorica.

ECONOMIC ANALYSIS AS A METHOD OF RESEARCH IN ECONOMIC SCIENCE AND PROFESSION

PEJANOVIĆ, R.

Summary

The author is considering economical analysis as a method of research in economy

(and agroeconomy). After term defining, the author is analysing following questions: importance of economical analysis, purpose, goal and tasks of economic analysis, methods of analysis, instruments of analysis and types of economic analysis. Author actualizes many of old-new questions from this area, area of methodology and supports them with many examples.

Key words: economy science, method of research, economical analysis, goal of

economic analysis, instruments of economic analysis, types of economic analysis, importance of economic analysis.

Page 23: Agroekonomika br. 43-44

22

UDK: 330:133.522.7:627.14 Originalni naučni rad Original scientific paper

EKONOMSKI ASPEKTI ZAŠTITE OD POPLAVA U SRBIJI

POTKONJAK, SVETLANA,1 MILUTINOVIĆ, R.2

Rezime

Kod rešavanja problema poplava osnovni cilj je obezbeđenje znatnog smanjenja šteta od poplava čemu mogu značajno da doprinesu mere koje se u pojedinim slučajevima preduzimaju. U ovom slučaju kao tehnička mera zaštite od poplava spoljnih voda predloženo je izgradnja zemljanog nasipa određenih dimenzija. Cilj istraživanja bio je dokazivanje društveno-ekonomske opravdanosti izgradnje predloženog objekta. Metode (pokazatelji) za ocenu koje su korišćene bile su: sadašnja vrednost investicionih i operativnih troškova, ekvivalentni godišnji troškovi zaštite od poplava i prosečna ekonomska cena po zaštićenoj površini područja. Dobijene vrednosti pokazale su da postoji solidna osnova za donošenje odluke o opravdanosti izgradnje ovog poduhvata.

Ključne reči: štete od poplava, koristi,opravdanost, nasip,

ŠTETE I ODBRANA OD POPLAVA U R. SRBIJI

Potencijalna plavna područja u Srbiji imaju površinu od oko 1,6 miliona ha (od čega je 80% poljoprivredno zemljište), na kojem je izgrađeno 512 većih naselja, 515 industrijskih i drugih objekata, 680 km železničkih pruga i 4000 km puteva. Najveće površine ugrožene od poplava nalaze se u Vojvodini i zahvataju oko 1.290.000 ha.

Do sada je u R. Srbiji za zaštitu od poplava izgrađeno skoro 3500 km nasipa a oko 39 postojećih akumulacija i retenzija učestvuje u odbrani od poplava. I pored toga sadašnje stanje zaštite od poplava u Srbiji nije zadovoljavajuće.

I pored izvedenih radova na izgradnji sistema za zaštitu od poplava i uređenju vodnih tokova, još uvek se svake godine registruju direktne i indirektne štete od poplava koje su i dalje znatne. Prema istraživanjima (Potkonjak S.2009.) znatan deo nacionalnog dohotka (između 5-10% godišnje) se izgubi „zahvaljujući“ poplavama.

Štete od poplava evidentirane su na nepokretnim dobrima, sredstvima na kojima postoji pravo svojine građana, proizvodnji u toku, poljoprivrednim površinama, gubitku

1 Prof. dr Svetlana Potkonjak, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad 2 Rade Milutinović, dipl.ing.građ., “Hidrobiro“AD, Novi Sad

Page 24: Agroekonomika br. 43-44

23

prihoda zbog smanjenja ili obustavljanja proizvodnje, troškovi same odbrane od poplava. Visina šteta u pojedinim slučajevima prevazilazila je ukupan prihod pojedinih terotorijalnih jedinica (npr. opštine Sečanj, 2000. god), opština Smederevska Palanka. (1999. i dr.)

Stanje vodoprivredne infrastrukture za odabranu od poplava karakterišu : • nezavršeni objekti duž svih vodotoka ili deonica na kojima se javljaju poplave

(Tamiš, Dunav, Tisa, Morava, Sava); • neodgovarajući redosled gradnje; • nedovoljan i neujednačen stepen zaštite duž jednog vodotoka; • nezadovoljavajuće karakteristike ugrađenog materijala; • divlja izgradnja objekata u rečnim koritima i inundacijama; • neadekvatno održavanje koje prouzrokuje stvaranje vegetacije koja smanjuje

propusnu moć korita; • neplanska eksploatacija materijala iz vodotoka što izaziva deformacije korita; • neuklanjanje nataloženog nanosa u kanalima; • fizička oštećenja objekata zbog nepropisnog korišćenja; • nedovoljan obim radova na održavanju i sanaciji oštećenja; • nedovoljno korišćenje novih materijala i tehnologija. Koncept budućeg razvoja zaštite od poplava prema istraživanjima koja su obavljena

u institutu „Jaroslav Černi“ (Varga S., M. Babić Mladenović, 2005.) zasniva se na integralnom uređenju i zaštiti plavnih površina u Srbiji prihvatajući koncept održivog razvoja u oblasti zaštite od voda koji se može ostvariti odgovarajućom kombinacijom :

• Neinvesticionih radova i mera i • Investicionih (hidrograđevinskih) radova i mera. U ovim istraživanjima takođe se predlaže da područja duž ravničarskih reka zavise

od postojanja hidrograđevinskih objekata što znači da bi trebalo kompletirati velike sisteme za zaštitu od poplava (dogradnjom i rekonstrukcijom objekata) što zahteva značajne investicije u narednom periodu.

KORISTI OD OBJEKATA ZA ZAŠTITU OD POPLAVA

Kao što je poznato, klasičan način zaštite od poplava su nasipi. Ova vrsta objekata

znatno utiče na smanjenje šteta od poplava ali ne obezbeđuje apsolutnu zaštitu. Isti se projektuju za određenu verovatnoću pojave poplava i na osnovu ekonomskih kriterijuma. U ovom slučaju nasip je projektovan za zaštitu od stogodišnje velike vode.

Koristi koje se mogu očekivati nakon izgradnje zaštitnog objekta mogu se klasifikovati kao direktne i indirektne. Direktne koristi se manifestuju preko smanjenja šteta od poplava na poljoprivrednom i građevinskom zemljištu, stambenim i privrednim objektima, putnoj mreži i ostaloj infrastrukturi. Indirektne koristi se u ovom slučaju ogledaju u omogućavanju povoljnijih uslova za razvoj poljoprivrede (kapital rađe ulazi na branjeno područje), zaštitu naselja i stanovništva kao i dalji privredni razvoj područja.

Page 25: Agroekonomika br. 43-44

24

Proračun koristi rađen je u ovom slučaju za područje koje pripada srednje naseljenoj oblasti sa srednje razvijenom saobraćajnom infrastrukturom i zemljištem srednje vrednosti. Brani se sa PP<100 godina. Za ovaj slučaj grafički je predstavljen odnos između površine zauzete nasipom (kriva ukupnih troškova nasipa) i kriva koristi od izgrađenog nasipa.

Lokalna samouprava ili vlasnici zemljišta (posebno na atraktivnim lokacijama)

mogu zahtevati nadoknadu izgubljene dobiti nastale izgradnjom nasipa i zauzimanjem dela teritorije. Šematski je predstavljen način rešavanja ovog problema.

Ne brani Brani se

Bez rizika Sa rizikom

Prihvatljiv Neprihvatljiv

UPRAVLJANJE POPLAVAMA

PROBLEM

Page 26: Agroekonomika br. 43-44

25

Obračun koristi može se zasnivati na sledećoj hipotezi : Koristi od izgradnje ovog objekta u ovom slučaju predstavljaju i ekonomske štete

koje se izgradnjom istog otklanjaju. Utvrđivanje ekonomskih koristi odnosno eliminisanje štete na poljoprivrednim zemnjištima i stambenim i poslovnim objektima koji bi bili pod udarom poplava vrši se poređenjem dobiti posle i pre izgradnje ovog objekta (izgubljena dobit).

U ovom slučaju ne postoji klasičan obračun dobiti.Postoje samo godišnji troškovi funkcionisanja ovog objekta a umesto stvaranja prihoda, objekat (nasip) eliminiše ekonomske štete koje se njegovom izgradnjom otklanjaju.. Stepen tačnosti kod izračunavanja šteta je dosta nizak ali može pružiti osnovu za utvrđivanje društveno ekonomske efikasnosti.

Proračun izgubljene dobiti bazira se još i na predpostavci da je na ovoj ugroženoj površini od 12.870 ha zasejana kultura – kukuruz te je obračun efekata sledeći :

Korišćene oznake su : UP2 – ukupan prihod sa poljoprivrednog zemljišta nakon izgradnje objekta,€/ha UP1 – ukupan prihod sa poljoprivrednog zemljišta pre izgradnje objekta,€/ha UT2 – troškovi proizvodnje sa poljoprivrednog zemljišta nakon izgradnje objekta,€/ha UT1 – troškovi proizvodnje sa poljoprivrednog zemljišta pre izgradnje objekta,€/ha D2 – dobit sa poljoprivrednog zemljišta nakon izgradnje objekta,€/ha D1 – dobit sa poljoprivrednog zemljišta pre izgradnje objekta,€/ha

Procena šteta od mogućih poplava (sa i bez objekta) svodi se na naturalni i novčani

iznos izostale poljoprivredne proizvodnje i štete na stambenim i poslovnim objektima usled poplava u poređenju sa stvarnim uslovim (bez poplava).

U ovom slučaju moguće je predpostaviti različite slučajeve šteta od poplava na ovom području u zavisnosti u koje doba godine bi ista nastupila i koje verovatnoće pojave bi bila. Predpostavljene su samo tri varijante :

• Varijanta 1: Poplava je te godine sprečila setvu glavnog i naknadnog useva a stambeni i poslovni objekti su značajnije oštećeni.

• Varijanta 2: Trajno izgubljena površina zbog poplave. Potpuno uništeni stambeni i poslovni objekti.

• Varijanta 3: Zasejan je glavni usev. Prinos je umanje za 20% u odnosu na očekivani. Manja šteta na stambenim i poslovnim objektima.

U odnosu na ove predpostavke izvršen je proračun potencijalnih šteta od poplava.

∆ UP = UP2 – UP1 = 801 – 655=146 €/hа ∆ UТ = UТ2 – UТ1 = 663 – 614 = 49 €/hа ∆ D = D2 – D1 = 146 – 49 = 97 €hа ∑ ∆ D = 12.870 hа х 97 €/hа = 1.248.390 €/godišnje

Page 27: Agroekonomika br. 43-44

26

Tab. 1 : Proračun šteta od poplava

OCENA DRUŠTVENO-EKONOMSKE OPRAVDANOSTI IZGRADNJE NASIPA

Donošenje investicione odluke o izgradnji nasipa treba da bude potkrepljeno odgovarajućom ekonomskom procenom. Ocena društveno-ekonomske opravdanosti ulaganja iz ove oblasti mnogo je komplikovanija u odnosu na druge vrste projekata a za to postoji više razloga.

Štete koje su prouzrokovane neregulisanim vodotocima imaju određenu verovatnoću pojava (jednom u 20, 50, 100, 150, 1000 godina i sl.). Ovo otežava pristanak ugroženih da je potrebno izvršiti određenu regulaciju a u cilju zaštite od poplava.

U praksi se može naći veliki broj primera (domaćih i inostranih) gde se odluke o izvođenju pojedinih regulacija donose neposredno posle nastanka šteta..

Postojanje ekonomske opravdanosti u ovom slučaju treba tražiti u poređenju iznosa uloženih investicija u istraživanje i izvođenje projekta i visine štete koja bi nastala zbog poplava.

Osnova za obračun pokazatelja ekonomske efektivnosti bio je gotovinski tok troškova, koji obuhvata :

• Potrebne investicije za izgradnju nasipa,€ • Operativne troškove za 30. godišnji period eksploatacije,€ • Zaštićenu poljoprivrednu površinu u 30. godišnjem periodu, ha • Zaštićen stambeni i poslovni prostor,m2 • Broj stanovnika.

Obzirom da su ulaganja u izgradnju nasipa dugoročnog karaktera to vremenski

faktor ima značajnu ulogu u ovom slučaju to je kod proračuna ekonomske opravdanost ulaganja sredstava u ovaj objekat potrebno koristiti diskontne metode. Metode koje bi u ovom slučaju najviše odgovarale su :

• Sadašnja vrednost (Present Value) investicionih i operativnih troškova. • Ekvivalentni godišnji troškovi zaštite od poplava,

varijanta 1 varijanta 2 varijanta 3

R. br. Stavke

Jed.me-re

Koli- čina

Jed. šteta, €/ha, €/m2

Iznos, €

Jed. šteta, €/ha, €/m2

Iznos, €

Jed. šteta, €/ha, €/m2

Iznos, €

1 Poljoprivredna površina ha 12870 97 1248390 3000 38610000 19.4 249678

2 Stambeni i poslovni objekti m2 20000 50 1000000 100 2000000 10 200000

Ukupno 2248390 40610000 449678

Page 28: Agroekonomika br. 43-44

27

• Prosečne ekonomske cene po zaštićenoj površini područja,€/ha, po m2 stambenog i poslovnog prostora i po stanovniku zaštićenog područja,

Metod sadašnje vrednost (Present Value ) pripada dinamičkim metodama ocene

efikasnosti. Za različite diskontne stoe ( 2-6%) u periodu od 30 godina izračunata je : • Ukupan diskontovan iznos investicionih ulaganja • Ukupni diskontovani operativni troškovi • Ukupno diskontovana zaštićena poljoprivredna površina • Ukupno diskontovani zaštićeni stambeni i poslovni objekti • Ukupno diskontovano zaštićeno stanovništvo.

Dobijene vrednosti korišćene su u daljim proračunima.

Metod godišnjih ekvivalentnih troškova (GET) pripada dinamičkim metodama za ocenu efikasnosti poduhvata. Obuhvaćen je celokupan period eksploatacije uključujući i početna ulaganja.

Ovaj pokazatelj se dobija tako što se diskontovane investicije iz sadašnje vrednosti i diskontovani operativni troškovi takođe iz sadašnje vrednosti pomnože anuitetskim faktorom (An).

Na tabeli su prikazane dobijene vrednosti za ovaj pokazatelj. Tab.2 : Godišnji ekvivalentni trošovi (GET)

Godišnji ekvivalentni troškovi Kamatna stopa,% stopa,% Investicije, €

Operativni troškovi, € Ukupno, €

Ukupno, 000 din An faktor

0,00 18258.38218 7373.378464 25631.76065 2435.017262 0.038748113 2,00 20626.8353 6218.617927 26845.45323 2550.318057 0.044649922 4,00 26201.89264 6098.993575 32300.88621 3068.58419 0.057830099 6,00 32294.98387 5983.945542 38278.92941 3636.498294 0.072648911

Najefikasnija je ona alternativa kod koje su godišnji ekvivalentni troškovi najmanji. Prosečne ekonomske cene (Long Run Incremental cost) predstavljaju pokazatelj

efikasnosti ulaganja investicija posmatrano sa društveno –ekonomskog aspekta. Ekonomska cena u ovom slučaju se računa za ceo period izgradnje i eksploatacije

objekta i za različite diskontne stope a korišćenjem podataka iz gotovinskog toka. Izračunata je ekonomska cena po :

• Zaštićenoj površini područja, €/m2 i din/m2 • Zaštićenoj stambenoj i poslovnoj površini, €/m2 i din/m2 • Broju stanovnika, €/stan. i din/stan.

Page 29: Agroekonomika br. 43-44

28

Tab. 3 : Ekonomske cene

Ekonomska cena po :

Diskontna stopa,%

Zaštićenoj površini

područja,din/m2

Zaštićenim stambenim i poslovnim

objektima,din/m2 Broj stanovnika,

din/st. 0,00 162.7614996 104.737025 5236.85125 2,00 202.1235182 130.0662764 6503.254583 4,00 2413.118377 159.5664268 7978.057435 6,00 299.5110546 192.7342577 9637.232384

Ekonomska cena po m2 zaštićene površine područja iznosi od 162 do 299 dinara/m2

a u zavisnosti od diskontne stope. Ekonomska cena po m2 zaštićenih stambenih i poslovnih objekata iznosi od 104 do 192 din/m2 u zavisnoti od visine diskontne stope. I, ekonomska cena po stanovniku oznosi od 5236 do 9637 dinara/stanovniku a u zavisnosti od visine diskontne stope.

ZAKLJUČAK

Uzimajući ograničene finansijske mogućnosti države da finansira izgradnju sistema za odbranu od poplava a kasnije i njihovo održavanje u ovim istraživanjima hipoteza je bila dokazivanje društveno-ekonomske opravdanosti izgradnje istih.

Na primeru klasičnog objekta za zaštitu od poplava – zemljani nasip na određenoj deonici,predložena je metodologija za dokazivanje opravdanosti izgradnje istog.

Metode (pokazatelji) za ocenu koje su korišćene bile su: sadašnja vrednost investicionih i operativnih troškova,ekvivalentni godišnji troškovi zaštite od poplava i prosečna ekonomska cena po zaštićenoj površini područja.

Predložene metode bi se takođe mogle koristiti i kod dokazivanja opravdanosti izgradnje drugih odbrambenih objekata (akumulacije,obodni kanali).

U slučaju kompleksnog uređenja rečnog sliva izvršilo bi se rangiranje predloženih mera uređenja (u cilju zaštite od poplava). Kao kriterijumi za rangiranje koristili bi se i pokazatelji koji su predloženi u ovim istraživanjima.

Poslednjih godina razvili su se novi pristupi zaštite nekog područja od poplava. Novi koncept zaštite daje veći značaj neinvesticionim merama i radovima dok je kod klasičnog pristupa bilo obrnuto. U ovom slučaju ovakve projekte bi trebalo ocenjivati i sa aspekta rizika i neizvesnosti.

Page 30: Agroekonomika br. 43-44

29

LITERATURA

1. VARGA SVETLANA, BABIĆ-MLADENOVIĆ MARINA (2004):Zaštita od poplava u Srbiji-novi pristup. „Institut za vodoprivredu“ Jaroslav Černi“, Beograd.

2. GREEN C. (2000): Best practice methods for valuing flodd control benefits. Review III.1. Flood Hazard Research Center, Middlesex, Univesity, UK.

3. MESSNER F. (2005): Flodd damage,velnerability and risk perception.UFZ discusion papers,Leipzig-Halle.

4. MEYER V.,MESSNER F. (2005): National flood damage evaluation methods.A review of applied method in England,the Netherlands,the Chech Republic and Germany. UFZ discusion papers, Leipzig-Halle.

5. PASCE E., MANOJLOVIĆ NATAŠA (2005): Flood management – new aparoach.Final conference: Sustainable Flood management.Beograd.

6. POTKONJAK SVETLANA, MILUTINOVIĆ R. (2009): Studija opravdanosti projekta za izgradnju levoobalnog savskog nasipa u Hrtkovcima, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad.

THE ECONOMIC ASPECTS OF PROTECTION AGAINST FLOOD IN REPUBLIC SERBIA

POTKONJAK, SVETLANA, MILUTINOVIĆ R.

Summary

At the solution of flood problem, the basic aim protection is greatly reduction damage

from flood,why can considerably what herself at individual cases propose. In this case as technical measure of protection against flood the construction of earth

bank is proposed. The aim of this investigation was profing of social-economic justification of

construction the recommended object. The method for appraisal that are used: present value of investment and operational

cost, equivalent annual cost protection against flood and average economic price per protected area of region.

The derived amounts showed existing solid base for decision making about construction this projects.

Key words: flood damage, benefit, justification, earth bank

Page 31: Agroekonomika br. 43-44

30

UDK: 338.439.5 Originalni naučni rad Original scientific paper

ISTRAŽIVANJE TRAŽNJE ROBNIH MARKI PREHRAMBENIH PROIZVODA

VLAHOVIĆ, B.,1 RADOJEVIĆ, V., 2 BANDIN, MARIJA3

Rezime

Rad se odnosi na istraživanje tržišta robnih marki prehrambenih proizvoda, odnosno na determinisanje najvažnijih elemenata koji su dominantni pri odluci potrošača o kupovini. Zadatak rada je da ukaže kako robna marka utiče na odluku potrošača o kupovini, odnosno da se sazna šta potrošači misle o robnim markama prehrambenih proizvoda i da li su one bitne za njihovu odluku o kupovini. Da bi se došlo do rezultata, odgovora primenjen je metod ispitivanja putem anketnog upitnika. Na osnovu dobijenih odgovora može se utvrditi značaj robne marke prilikom kupovine prehrambenih proizvoda, koji su motivi kupovine tih proizvoda, kao i koji faktori utiču na to da li će potrošači kupiti određenu robnu marku prehrambenih proizvoda. Takođe, uočava se da su u fokusu potrošača unapređenje kvaliteta i odgovarajuće promotivne aktivnosti, kao osnovni elementi u izgradnji robnih marki domaćih preduzeća. Ključne reči: istraživanje tržišta, robne marke, prehrambeni proizvodi, potrošači.

1. UVOD

Osnovni zadatak privrednih subjekata jeste istraživanje i zadovoljavanje potreba i zahteva potrošača i da na taj način da ostvare profit. Pored ovoga cilj je i da se definišu i izgrade robne marke proizvoda kojer treba da budu u funkciji zadovoljenja potreba potrošača. Potrošači biraju one robne marke koje omogućavaju njihovu potpunu satisfakciju (izgled, ukus, prestiž i sl.). Vrlo je značajno pitanje da li je potrošačima u procesu kupovine bitna robna marka, i koji faktori determinišu njenu tražnju.

Osnovni cilj privrednih subjekata jeste da da izgrade i razviju robne marke sa ciljem da budu dominantne na tržištu. Prepoznatljivost se postiže, pre svega, dobrim kvali- tetom, jedinstvenim ukusom, prepoznatljivom ambalažom. Izuzetno je važno da se

1 Dr Branislav Vlahović, redovni profesor, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad 2 Mr Vuk Radojević, stručni saradnik, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad 3 Marija Bandin, dipl.ing. poljoprivrede Rad je deo istraživanja na projektu broj MNTR 20059 „Unapređenje konkurentnosti proizvoda

malih poljoprivrednih proizvođača kroz stvaranje robnih marki i brendova“, koje finansira Ministarstvo za nauku i tehnološki razvoj Republike Srbije.

Page 32: Agroekonomika br. 43-44

31

proces brendiranja ne događa na tržištu već u svesti potrošača. Robna marka čini da se odluka o kupovini donese mnogo pre nego što dođe do samog čina razmene. Odluka o tome donosi se pozicioniranjem proizvoda u svesti potrošača. Proizvodi se prave u fabrikama a robne marke nastaju u svesti potrošača (www.brendovisrbije.com).

Robna marka predstavlja zbir svih asocijacija koje potrošač ima u odnosu na proizvod ili kompaniju. Obuhvata reputaciju proizvoda i garanciju koju kupcima pruža proizvođač. Ona uključuje niz elemenata kao što su izgled, performanse, pakovanje, garanciju i drugo. Robna marka uključuje atribute koje joj sam potrošač pridaje, van napred navedenih elemenata. Ona je nada i obećanje izaziva očekivanja koja proizvod mora da ispuni. Danas brending, odnosno svest potrošača o nekom proizvodu ili kompaniji zahteva strateško planiranje, napore i novac da bi se ta svest zadržala, jer svi brendovi potiču iz iskustva potrošača.

Cilj ovoga rada jeste istraživanje tržišta robnih marki prehrambenih proizvoda, odnosno determinisanje najvažnijih elemenata koji su dominantni pri odluci potrošača o kupovini. Zadatak rada je, takođe, da sagleda kako robna marka utiče na odluku potrošača o kupovini. Odnosno cilj je da se sazna šta potrošači misle o robnim markama prehrambenih proizvoda, da li su one bitne za njihovu odluku o kupovini, i šta misle da treba uraditi da bi se postiglo poznato ime proizvoda? Da li je bitna propagandna aktivnost, ili celokupna marketing aktivnost jedne kompanije?

2. IZVORI PODATAKA I METODOLOGIJA RADA

Da bi se došlo do rezultata koji su definisani u istraživanju primenjen je metod ispitivanja putem anketnog upitnika. Njime se dobijaju činjenice, mišljenja, motivi i namere ispitanika. Ispitivanje je vršeno na prostom slučajnom uzorku od sto ispitanika, tehnikom ličnog komuniciranja uz primenu upitnika. Mada je ovo relativno mali uzorak za značajniju reprezentativnost, dobijeni odgovori su indikativni i ukazuju na osnovne faktore koji determinišu preferencije potrošača ka pojedinim robnim markama. Upitnik predstavlja kombinaciju tzv. ”zatvorenih” pitanja, sa izborom ponuđenih odgovora i ”otvorenih” pitanja, gde nije data alternativa odgovora, već su ispitanici sami davali odgovore prema svom nahođenju. Prilikom koncipiranja anketnog upitnika korišćena su dva pristupa: prvi je kvantitativni, u svrhu dobijanja podataka o tome ko, koliko, gde i sl. kupuje robne marke prehrambenih proizvoda, i drugi, kvalitativni pristupu cilju utvrđivanja motiva kupovine napred navedenih proizvoda. Iz dobijenih rezultata ankete može se uočiti značaj robne marke prilikom kupovine prehrambenih proizvoda, koji su motivi kupovine tih proizvoda, kao i koji faktori utiču na to da li će potrošač kupiti određenu robnu marku prehrambenih proizvoda.

Područje istraživanja je grad Novi Sad. Istraživanje je vršeno u periodu od 01.03 - 20.03.2009. godine. Zasniva se na tzv. “istraživanju na terenu” (“field research”), uz primenu standardnih statističko-matematičkih metoda. Za obradu dobijenih odgovora korišćen je statistički program SPSS (Statistical Package for the Social Sciences).

Page 33: Agroekonomika br. 43-44

32

3. REZULTATI ISTRAŽIVANJA

3.1. Definisanje robne marke

"Marka je ime, termin, znak, simbol, dizajn ili njihova kombinacija kojima je cilj u identifikaciji roba ili usluga jednog ili grupe proizvođača i njihovoj diferenciji u odnosu na robu i usluge konkurenata" (Vlahović, 2004). Robna marka nije samo etiketa koja se koristi da bi se razlikovali proizvodi iste vrste. Ona omogućava da se u javnosti stvori predstava o proizvodu ili nekoj kompaniji i da potrošačima omogući da kupuju na osnovu robne marke, naravno ako imaju pozitivan stav o njoj (Milisavljević, 2003). Brend (eng. brand) je zbir svih asocijacija koje potrošač ima u odnosu na proizvod ili kompaniju. On obuhvata reputaciju koju ima neki proizvod, garanciju koju kupcima pruža neka kompanija. (Šapić, 2004).

Za kreiranje imidža marke presudan značaj imaju potrebe potrošača, koje mogu biti: • Funkcionalne - želje za proizvodima koje rešavaju potrebe potrošača, • Simboličke - želje za proizvodima koje zadovoljavaju samodokazivanje,

poziciju i pripadnost društvenim grupama, • Iskustvene - želje za proizvodima koje stvaraju osećanja zadovoljstva,

različitosti i samospoznaje ( Milisavljević, 2003). Prilikom objašnjavanja robne marke pored garancije kvaliteta i olakšanog

prepoznavanja, marka vrši i sledće uloge: Olakšava izbor - iz velikog broja sličnih proizvoda i skraćuju vreme kupovine, Obezbeđuje preferiran izbor - kupac na njoj insistira, čak i menja mesto

kupovine da bi došao do preferiranog proizvoda, Označava specifične dodatne vrednosti - navodi kupce da je imaju na umu, Olakšava diferenciranje i prepoznatljivost - u odnosu na konkurentske

proizvode, Štiti od agresivne konkurencije, Podiže atraktivnost preduzeća i afirmiše ga kao tržišno poznatog aktera, Podiže pregovaračku moć preduzeća (Lovreta, Petković, 2006).

Prilikom izgradnje robne marke privredni subjekat dodeljuje one osobine za koje se misli da će na najbolji način reprezentovati njegova svojstva i sa kojima će obezbediti ubedljivost. Osnovni cilj strategijskog upravljanja markom je da se inicijalni brend - brand name prevede u name brand - poznatu marku, i tome teže sve firme u našoj zemlji (Vlahović, 2004).

3.2. Ime robne marke

Definisanje robne marke počinje od davanja imena. Dobro izabrano ime proizvoda

treba da ima sledeća obeležja: da je kratko, jednostavno, lako izgovorljivo i čitljivo; da je prepoznatljivo i lako za pamćenje; da je prijatno kada se čita i piše; da prijatno zvuči; da nije zastarelo; da je prilagodljivo potrebama ambalaže i označavanja; da je originalno; da je lako za izgovor na stranim jezicima; da nije uvredljivo; da stimuliše na prodaju; da je prilagodljivo svakom mediju (Šapić, 2004). Izbor imena je najčešce najteži i najkom- plikovaniji momenat pri kreiranju proizvoda. Dobro ime robne marke vodi ka njenoj uspešnosti treba da (Milisavljević, 2003):

Page 34: Agroekonomika br. 43-44

33

budi pozitivne asocijacije da se lako izgovara i pamti upućuje na korist koju proizvod pruža ime bude različito od drugih ne liči na ime neke već postojeće i registrovane robne marke.

Kada je robna marka uspešna u privrednom subjektu postoji želja da se i na neke druge proizvode stavi ime robne marke. Ono se može staviti i na proizvode koji su u istoj kategoriji (proširenje linije proizvoda), u novoj kategoriji (proširenje robne marke) ili čak i u novoj delatnosti (prekoračenje robne marke).

3.3. Lojalnost prema robnoj marki

U savremenom svetu ulažu se maksimalni napori da bi se postigla lojalnost

potrošača prema robnoj marki, što predstavlja njeno ponovno kupovanje, bez obzira na situaciju i marketing napore koji utiču na odluku o kupovini. Od raspoloživih robnih marki na tržištu, potrošač je svestan manjeg broja i, uglavnom, bira poznate marke, dok manje poznate, odnosno nepoznate u većini slučajeva izbegava ili zanemaruje. Stvaranje prestiža i popularnosti robne marke efikasan je put ka obezbeđivanju lojalnosti. Lojalnost se meri stepenom do koga potrošači kupuju određenu marku proizvoda bez razmatranja alternativa. Što se tiče prehrambenih proizvoda, i ovde je prisutna lojalnost potrošača određenim robnim markama, jer oni kupuju proverene proizvode bilo zbog kvaliteta, cene ili navike. Prestiž robne marke prehrambenih proizvoda se stvara vremenom (Traut, 2006).

I u našoj zemlji privredni subjekti ulažu mnogo truda i vremena da bi izgradili robnu marku, odnosno da bi obezbedile konstantnu lojalnost potrošača prema svojim proizvodima. Ona se stvara dobro definisanom marketing strategijom. Njen cilj jeste da se izgradi i zadrži dobra tržišna pozicija, da se poveća kvalitet uz odgovarajuću politiku cena koja treba da bude definisana prema odabranim tržišnim segmentima.

3.4. Karakteristike robnih marki

Na domaćem tržištu razvijaju se brendovi još od pedesetih godina prošlog veka.

Prehrambena industrija ima značajne razloge da razvija sklonost potrošača ka proizvodima. Hrana i piće nalaze se na više nivoa potreba, shodno posledicama njihove konzumacije koje treba da ostave na okruženje i određene socijalne i statusne grupe. Prilikom izgradnje brenda prehrambenih proizvoda proizvođači definišu osobine za koje misle da će najbolje da reprezentuje njegova svojstva i kojima će se obezbediti ubedljivost kod potrošača. Karakteristike robnih marki prehrambenih proizvoda:

Neponovljivost (originalnost) – kada jedan brend nešto poručuje, do tada niko drugi ranije nije to uradio.

Besmrtnost - brend nikada ne umire. Besmrtni brendovi u prehrambenoj industriji su “Jelen” pivo, “Jaffa” keks i dr.

Ubedljivost - kad nam se obraća neki brend, ta njegova priča mora da bude jasna, ubedljiva i jaka da bi nam se utisnula u pamćenje.

Konstantan kvalitet - svi kvalitetni proizvodi zapadaju u fazu kada dolaze do pada kvaliteta. Uzroci mogu biti različiti: nedostatak sirovina na tržištu,

Page 35: Agroekonomika br. 43-44

34

nemogućnost njihove nabavke ili sniženje troškova proizvodnog procesa. Ovo dovodi do toga da potrošači traže zamenu za takve proizvode. Zato je bitno održati konstantan kvalitet kako bi se zadržala lojalnost potrošača.

Familijarnost - prisnost sa potrošačem. Što se tiče našeg tržišta vidi se da prehrambeni proizvodi imaju godinama isti oblik, kvalitet, ukus, dizajn i uz minimalne napore postali su brendovi. Kod nas je to npr. “Munchmallow” (Šapić, 2004).

3.5. Proces odlučivanja u tražnji

Psihološki procesi igraju važnu ulogu u donošenju odluke o kupovini. Postoji tzv.

“Fazni model“ procesa odlučivanja o kupovini. Jasno je da proces počinje mnogo pre stvarne kupovine i ima posledice dugo posle obavljene kupovine

Prepoznavanje problema. Proces kupovine počinje kada potrošač prepozna problem ili potrebu. Proizvođači moraju da prikupljaju informacije od niza potrošača da bi identifikovali koje okolnosti izazivaju određenu potrebu. Traženje informacija. Zainteresovani potrošač ima želju da traži više informacija. Kroz prikupljanje informacija saznaje o konkurentskim robnim markama i njihovim karakteristikma. Privredni subjekat mora da identifikuje izvore informacija i proceni nihov značaj. Potrošačima mora da se postavi pitanje kako su prvi put čuli za robnu marku, koje su informacije dobili, od koga i koji je značaj različitih izvora. Odluke o kupovini. U fazi odlučivanja, potrošač stvara svoje preferencije među robnim markama, na taj način on definiše onu robnu marku koja mu najviše odgovara. Ponašanje posle kupovine. Marketing komunikacije treba da obezbede takva uverenja koja održavaju izbor potrošača i pomažu mu da se dobro oseća u vezi se robnom markom. Privredni subjekata mora voditi računa o postkupovnoj satisfakciji, postkupovnoj aktivnosti i postkupovnom korišćenju proizvoda.

Page 36: Agroekonomika br. 43-44

35

Slika 1. Model procesa kupovine potrošača (Kotler, Keller, 2006)

3.6. Interpretacija rezultata ankete

U istraživanju robne marke prehrambenih proizvoda u korišćen je upitnik, kod koga

su pored neposrednih odgovora na postavljena pitanja dobijeni i drugi elementi značajni za uspeh ankete. To su mišljenja, stavovi i želje ispitanika.

Prednost ankete ogleda se u sledećem: može se obuhvatiti širok areal ispitanika; osigurava se potpuna anonimnost; veća je objektivnost i iskrenost ispitanika; izbegava se uticaj ispitanika na odgovore anketiranih osoba; omogućava ispitanicima da se pripreme za odgovore (Vlahović, 2004). Upitnik se sastoji od 19 pitanja na koja su ispitanici odgovorili bez primedbi.

Prvi deo upitnika sastoji se od opštih pitanja o polu, starosti, završenoj školi, broju članova domaćinstva, radnom statusu i mesečnim primanjima ispitanika.

Drugi deo upitnika odnosi se na pitanja koja su pomogla da se u ovom radu istraže preferencije potrošača: mišljenja, motivi ispitanika pri kupovini prehrambenih proiz- voda. Definisana pitanja i dobijeni odgovori su sledeći:

Pol ispitanika

Veća je zastupljenost ženskog pola (54%) u odnosu na muški (46%).

Godine starosti ispitanika

Page 37: Agroekonomika br. 43-44

36

Najveći broj ispitanika u starosnoj je kategoriji do 25 godina i to 42%, slede ipitanici od 26-35 godina sa 34%. Ove dve kategorije najviše su zastupljene u istraživanju.

Stručna sprema ispitanika Najveći broj ispitanika ima završenu srednju školu (74%), dok završeno visoko obrazovanje ima 16% ispitanika.

Mesečna primanja domaćinstva

Najveći broj ispitanika (40%) ima primanja domaćinstva preko 60.000. 12% ispitanika ima veoma niska primanja, do 20.000 dinara.

Da li Vam je važna robna marka pri kupovini prehrambenih poizvoda?

Najveći deo ispitanika (60%) smatra da je robna marka važna pri njihovoj odluci o kupovini prehrambenih proizvoda. Ako dobijene odgovore ukrstimo sa starosnom strukturom, dolazi se do zaključka da robna marka ima uticaj na kupovinu prehrambenih proizvoda kod mlađih starosnih kategorija (do 25 i 26-35 godina). Kod starijih kategorija ispitanika ima znatno manji uticaj.

Koji su faktori koji utiču na to da li ćete kupiti određenu robnu marku?

Najveći broj ispitanika (52%), smatra da je kvalitet faktor koji najviše utiče pri odabiru robne marke prehrambenih proizvoda. 17% njih smatra da je to povoljna cena, 11% navodi da je to navika, po 7% misli da je su to izgled pakovanja ili promocija, 5% dobra snabdevenost tržišta, a 1% ispitanika navodi da je to ukus proizvoda. Ispitanicima sa većim primanjima kvalitet je dominantan faktor koji utiče na preferenciju prema određenoj robnoj marki prehrambenih proizvoda. Istovremeno ispitanicima sa nižim primanjima (ispod 20.000 dinara) visoka cena limitira kupovinu, te smatraju da je povoljna cena najvažniji faktor za odabir robne marke.

Da li se slažete da popularnost robne marke znači i dobar kvalitet proizvoda?

Najveći broj ispitanika (61%) delimično se slaže sa ovom konstatacijom. 26% ispitanika se ne slaže. Ukrštanjem dobijenih odgovora može se zaključiti da mlađe kategorije ispitanika smatraju da popularan priozvod znači i dobar kvalitet proizvoda.

Da li se slažete da popularnost robne marke znači i veća cena?

Sa ovom konstatacijom slaže se 41% ispitanika, 9% slaže u potpunosti. Delimično se slaže 35%, ne slaže se 13%, a uopšte se ne slaže 2% ispitanika. Može se zaključiti da postoji pozitivna korelacija dobijenih odgovora, odnosno da popularnost robne marke znači i njenu veću cenu.

Da li se slažete da veća cena znači i bolji kvalitet proizvoda? Najveći deo, odnosno polovina ispitanika se sa ovom konstatacijom delimično slaže. Uopšte se ne slaže 8%, ne slaže se 29%, 2% ispitanika se slaže u

Page 38: Agroekonomika br. 43-44

37

potpunosti, a 11% se slaže. Može se zaključiti da većina potrošača ne sudi o kvalitu nekog prehrambenog proizvoda na osnovu njegove cene.

Popularnost robna marka duguje

Najveći broj ispitanika, 44%, smatra da popularnost robna marka duguje pro- motivnim aktivnostima privrednih subjekata. 35% ispitanika smatra da popularnost duguje kvalitetu. Da je za popularnost robne marke bitan izgledu ambalaže smatra 12%, a 9% misli da je to cena. Ukrštanjem dobijenih odgo- vora može se zaključiti da ispitanici sa završenom srednjim obrazovanjem smatraju da popularnost robna marka duguje promociji, dok ispitanici sa završenim visokim obrazovanjem smatraju da je kvalitet dominantniji faktor tražnje.

Da li se pretežno opredeljujete ze domaće ili za strane robne marke prehram-

benih proizvoda? Najveći deo ispitanika opredeljuje se i za domaće i strane robne marke (49%). 37% ispitanika pretežno se opredeljuje za domaće, a 3% za strane robne marke. Ukrštanjem dobijenih odgovora može se zaključiti da se za strane robne marke odlučuju mlađi i ispitanici sa višim dohotkom. Domaće robne marke preferi- raju ispitanici i sa nižim i višim primanjima i starije kategorije.

Ako se opredeljujete za domaće robne marke prehrambenih proizvoda koji su

razlozi? 44% ispitanika opredelilo se zbog kvaliteta, 17% zbog dobre informisanosti, 16% zbog dobre snabdevenosti tržišta. Zbog navike opredelilo se 12% ispita -nika, a nižih cena 11%. Na osnovu dobijenih odgovora evidentno je da ispita- nici cene, uglavnom, kvalitet domaćih robnih marki i da on značajno utiče na njihovu odluku o preferenciji.

Koji proizvodi se po izdvajaju kao autohtone robne marke iz Vojvodine ?

Dominiraju sledeće robne marke: 1. Carnex pašteta 2. Jaffa keks 3. Nektar sokovi 4. Jelen pivo 5. Lav pivo 6. Vital ulje 7. Gorki list 8. Futoški kupus 9. Munchmallow 10. Minaqua voda.

Da li ste zadovoljni kvalitetom robnih marki prehrambenih proizvoda ?

Najveći broj ispitanika (57%) zadovoljno je kvalitetom. U potpunosti je zadovoljno 17%, Delimično je zadovoljno 25% ispitanika, a samo 1% ispitanika nije zadovoljno robnim markama proizvedenim u Vojvodini.

Page 39: Agroekonomika br. 43-44

38

Rezultati ankete nedvosmisleno pokazuju da postoji visok kvalitet proizvoda na definisanom segtmentu tržišta.

Da li ste privrženi odabranoj marki prehrambenih proizvoda ?

Analizom dobijenih rezultata iz ankete došlo se do toga da je: 8% ispitanika u potpunosti privrženo jednoj robnoj marki, 56% je uglavnom privrženo, 21% uglavnom nije, a 15% nije privrženo jednoj robnoj marki prehrambenog proizvoda. Evidentno je da postoji značajna lojalnost potrošača prema odabranim robnim markama.

4. ZAKLJUČAK

Iz rezultata ankete evidentno je da je za najveći deo ispitanika (60%) definisana robna marka važna pri kupovini prehrambenih proizvoda. Za mlađe kategorije ispitanika robna marka ima veći uticaj na njihovu odluku o kupovini u odnosu na stariju populaciju.

Najveći broj ispitanika (52%), smatra da je kvalitet faktor koji najviše utiče pri odabiru robne marke prehrambenih proizvoda.

Ispitanici se, uglavnom, opredeljuju za domaće robne marke usled zadovolja- vajućeg kvaliteta priozvoda, mada veliku ulogu igraju i dobra snabdevenost tržišta i informisanost.

Potrošači su u velikoj meri zadovoljni kvalitetom domaćih robnih marki na tržištu.

Kao autohtone robne marke iz Vojvodine izdvajaju se: Carnex pašteta, Jaffa keks, Nectar sokovi, Jelen i Lav pivo.

Većina potrošača smatra da je promocija glavni razlog za popularnost neke robne marke, ali da je ipak kvalitet faktor koji najviše utiče na to da li će kupiti neku marku prehrambenog proizvoda. Prema tome, stalni rad na unapređenju kvaliteta, kao i odgovarajuće promotivne aktivnosti predstavljaju pravi put i nameću se kao imperativ u izgradnji robnih marki naših privrednih subjekata.

5. LITERATURA

1. BOŽIDAREVIĆ, DESANKA (2002): “Marketing poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda”, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad.

2. VLAHOVIĆ, B. (2004): “Marketing”, Poljoprivredni faultet, Novi Sad. 3. VLAHOVIĆ, B., RADOJEVIĆ, V., PUŠKARIĆ, A., (2007): Istraživanje tržišta

prehrambenih proizvoda, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad. 4. MILISAVLJEVIĆ, M. (2003): “Marketing”, Savremena administracija, Beograd. 5. ŠAPIĆ, D. (2004): “Svi srpski brendovi”, Beograd. 6. TRAUT, Dž.(2006): “Marketing ekspert”, Novi Sad. 7. KOTLER, F., KELLER, L. (2006): “Marketing menadžment”, Beograd. 8. LOVRETA, S., PETKOVIĆ, G. (2006): “Trgovinski marketing”, Beograd.

Page 40: Agroekonomika br. 43-44

39

9. „PROGRESIV“ magazin, mart 2005, godina II, br. 10. 10. www.brendovisrbije.com.

DEMAND RESEARCH OF FOOD PRODUCTS BRANDS

VLAHOVIĆ, B., RADOJEVIĆ, V., BANDIN, MARIJA∗

Summary

The paper relates to market research of food products brands, with relation to determinate the most important elements which are dominant in consumers purchase decision. Paper goal is to indicate how brand work on consumers purchase decision, with relation to find out what consumers think about food products brands and are they important for their purchase decision. In order to get at results, answers, examination method by questionnaire is used. On the basis of derived answers, it is posible to deduce importance of brand in food products purchase, what are purchase motives for these products, as well as what are the factors that have influence on consumers if they will buy specific food products brand. Also, it is observed that in consumers focus are quality improvements and adequate promotional activities like basic elements in domestic enterprises brands making.

Key words: market research, brands, food products, consumers.

∗ prof. Branislav Vlahović, Ph.D., Vuk Radojević, M.A., Faculty of Agriculture, Novi Sad,

Bandin Marija, engineer This paper is a part of research of the Project no. 20059 „Competitivness improvement of small agricultural producers products throughout brand names making“, supported by the Ministry of Science and Technological Development, Republic of Serbia.

Page 41: Agroekonomika br. 43-44

40

UDK: 330:664.92 Originalni naučni rad Original scientific paper

EKONOMSKA OBELEŽJA PROIZVODNJE SVINJSKOG MESA ZA IZRADU SUŠENE FERMETISANE KOBASICE

(PETROVAČKA KOBASICA)*

ZEKIĆ, V.2*, PETROVIĆ,LJILJANA1, TICA,N.,2 IKONIĆ, P. 3, MILIĆ,D.2, ŠOJIĆ, B.1

Rezime

Cilj rada je proučavanje ekonomskih obeležja proizvodnje svinjskog mesa kao sirovine za izradu fermentisane kobasice, odnosno specifičnog proizvoda sa zaštićenim poreklom - Petrovačke kobasice. Budući da se proizvodnja navedenog proizvoda može obavljati i od mesa izlučenih krmača ili drugih grla koja se isključuju iz priploda do sada nije bilo moguće doći do tačnih i uniformnih podataka o troškovima. Pored toga, tovljenici standardne mase /90 – 110 kilograma/ nisu progodni za proizvodnju prerađevina. U skladu sa tim izveden je obračun tova do mase do 180 kilograma. Navedeni obračun uključuje obračun troškova osnovnog i pomoćnog materijala, troškova energije i troškova eksternih usluga. Obračun je pored materijalnih troškova obuhvatio troškove zarada i amortizacije korišćenih objekata i opreme na osnovu procene. Na ovaj načim moguće je doći do ukupne cene koštanja proizvedenih tovljenika, a na osnovu postignutog randmana utvrditi cenu koštanja mesa za proizvodnju Petrovačke kobasice. Ključne reči: proizvodnja tovljenika, troškovi, fermentisana kobasica

UVOD Poslovanje Poljoprivrednih gazdinstava u Vojvodini poslednjih godina karakteriše

veći stepen specijalizacije u određenoj proizvodnji i smanjenje ili potpuno isključivanje poslova i delatnosti koji predstavljaju pretežnu delatnost za koju se gazdinstvo opredeli u * Rad je rezultat istraživanja na projektu RAZVOJ TEHNOLOGIJE SUŠENJA I FERMEN- TACIJE

PETROVAČKE KOBASICE (Petrovská klobása-oznaka geografskog porekla) U KONTROLISANIM USLOVIMA broj projekta 20037TR

1 Dr Petrović Ljiljana, redovni profesor, dipl.inž. Branislav Šojić, stučni saradnik, Tehnološki fakultet Novi Sad, Bulevar Cara Lazara 1, 21000 Novi Sad

2 Dr Tica Nedeljko, redovni profesor, dr Vladislav Zekić, docent, dipl. inž. Dragan Milić, stručni saradnik, Poljoprivredni fakultet, Departman za ekonomiku poljoprivrede i sociologiju sela, Trg Dositeja Obradovića 8, 21000 Novi Sad +381 21 6350801, [email protected]

3 Dipl. inž. Predrag Ikonić, stručni saradnik, Institut za prehrambene tehnologije, Bulevar Cara Lazara 1, 21000 Novi Sad

Page 42: Agroekonomika br. 43-44

41

svojoj orijentaciji. Kada je u pitanju stočarska, a u okviru stočarske, proizvodnja svinjskog mesa može se primetiti da je sve manji broj seoskih domaćinstva koja svinje proizvode isključivo za sopstvene potrebe i eventualnu prodaju viška proizvoda. Tendencija da se poljoprivredni proizvođači usmeravaju ka većem stepenu finalizacije sopstvenih proizvoda utiče na to da se sve veći broj individulanih proizvođača opredeljuje za intezivan sistem proizvodnje. Cilj istraživanja u ovom radu je utvrđivanje ekonomskih obeležja proizvodnje svinjskog mesa kao sirovine za izradu fermentisane kobasice, odnosno specifičnog proizvoda sa zaštićenim poreklom - Petrovačke kobasice. Osnovnu sirovinu za proizvodnju Petrovačke kobasice predstavlja meso i njegova cena čini osnov ekonomičnosti čitavog procesa. Zbog toga i drugih specifičnosti neophodno je precizno ustanoviti ekonomske okvire ove proizvodnje. U skladu sa povećanim zahtevima za kvalitetom i obimom proizvodnje i višim investicionim ulaganjima neophodna je proizvodnja proizvoda standardnog kvaliteta (Radović, 2004) po što nižim troškovima. Visinu troškova u velikoj meri određuju relativno lošiji tehnološki parametri proizvodnje vezani prvenstveno za konverziju hrane. Proizvodnja navedenog proizvoda može se obavljati i od mesa izlučenih krmača ili drugih grla koja se isključuju iz priploda pri čemu ovaj izvor ne zadovoljava proizvodnju većeg obima.

Do mesa za proizvodnju ove vrste proizvoda dolazi se na više raličitih načina i različitih izvora. U prethodnom periodu u snabdevanju sirovinama dominirala su individualna porodična gazdinstva, dok se perspektiva ove vrste sirovinske baze nalazi u snabdevanju sa specijalizovanih farmi. Takva heterogenost u poreklu izvora sirovina za posledicu je imala činjenicu da nije moguće doći do tačnih i uniformnih podataka o troškovima. Posebno valja istaći da, u slučajevima i u periodu kada je u snabdevanju dominirao individualni sektor koji se odlikuje manjim brojem krmača po gazdinstvu, lošijom genetikom priplodnog materijala, manjom mehanizovanošću radnih procesa, ali sa druge strane i većim monitoringom nad procesom proizvodnje i relativno nižim nivoom ulaganja u opremu i priplodni materijal u odnosu na savremeni sistem držanja, podaci do kojih bi se u ekonomskom smislu došlo ne bi bili na zadovoljavajućem nivou pouzdanosti.

MATERIJAL I METOD RADA

Istraživanje ekonomskih parametara proizvodnje tovnih svinja kao sirovine za izradu fermentisane kobasice, specifičnog proizvoda sa zaštićenim poreklom - Petrovačke kobasice, bazira se na određivanju ukupnih troškova proizvodnje. Tovljenici standardne mase /90 – 110 kilograma/ nisu pogodni za proizvodnju prerađevina tako da se izvodi obračun tova do težine od 180 kilograma. Tek grla koja dostignu ovu težinu sa tehnološkog aspekta zadovoljavaju norme neophodne za postizanje odgovarajućeg nivoa kvaliteta. Obračun pojedinih kategorija troškova bazira se na naturalnim pokazateljima utvrđenim na osnovu isrtaživanja vršenih na individualnim gazdinstvima. Pored toga, uzevši u obzir činjenicu da individualni proizvođači ne poseduju adekvatnu dokumentaciju o investicijama u osnovna sredstva pristupa se njihovoj proceni, kako bi se na osnovu procenjenih vrednosti vršio obračun troškova amortizacije i održanja (Marko i sar, 1998). Na osnovu toga vrši se obračun navedenih kategorija fiksnih troškova. Ovakav obračun troškova ima za cilj da dobijenim rezultatima pruži širu

Page 43: Agroekonomika br. 43-44

42

primenljivost u odnosu na ispitivane farme. Na ovaj način se omogućuje da dobijeni rezultati imaju opšti, a ne samo lokalni značaj. Usled specifičnosti individualnog sektora ostvareni finansijski efekti se analiziraju preko višaka vrednosti iskazanog u vidu dohotka (Andrić, 1998), koji je predstavlja zbir vrednosti uloženog rada i ostvarene dobiti.

REZULTATI ISTRAŽIVANJA I DISKUSIJA

Na osnovu snimanja proizvodnih procesa na individualnim farmama i iskustvenih

normativa neposrednih proizvođača izveden je obračun troškova. Podaci i osnovne tehnološke veličine na osnovu kojih je izveden obračun prikazani su u narednoj tabeli (Zekić i sar., 2008): Tabela 1. Osnovi parametri proizvodnje tovnih svinja na individualnom sektoru Table 1. Basic parameters of the fattening pigs’ production in individual sector

Opis Description

Vrednost Value

Koeficijent prašenja The coefficient of farrowing 2.1 Broj prasadi po leglu (kom.) Number of piglets per bevy (number) 12 Broj prasadi po krmači godišnje (kom.) Number of piglets per sow per year (number) 25.20 Kilograma hrane godišenje po krmači / nerastu Food consumption per sow/ boar (kg/year) 1.300 Gubici prasadi u prasilištu % Losses in piglets (%) 10 Broj odgajene prasadi po krmači godišnje (kom.) Number of breaded piglets per sow per year (number) 21.17 Gubici u tovu u % Losses in fattening (%) 1.00 Broj tovljenika po krmači godišnje (kom.) Number of fettlings per sow per year (number) 20.96 Cena nazimice (dinara)* Price of a suckling pig (CSD) 13.000 Cena boksa za prašenje (dinara) Price of the farrow box (CSD) 66.080 * Obračun cene nazimice na individualnom sektoru izveden je prema proizvođačkoj ceni nazimice stare deset meseci (13.000 dinara predstavlja sumu vrednosti praseta, hrane za 10 meseci i drugih troškova odgoja).

Najveći deo troškova materijala čine troškovi ishrane. Obračun ovih troškova predviđa korišćenje pet vrsta koncentrata pri čemu se proizvodnja istog obavlja na samom gazdinstvu. Tov zalučene prasadi počinje se sa koncetratom sa 22% proteina. U toku tova udeo proteina u hrani se postepeno smanjuje tako da se tov završava sa koncentratom koji sadrži 14% proteina. Za ishranu grla koja čine osnovno stado predviđena je posebna smeša hraniva. Pregled vrsta koncentrata koje se koriste u toku

Page 44: Agroekonomika br. 43-44

43

trajanja tova i troškova materijala utrošenog za njihovu proizvodnju dat je narednoj tabeli. Tabela 2. Cena koštanja korišćenog koncentrata Table 2 Production price of the used concentrate

Period ishrane  Cena (d/kg) Feeding period  Price (din/kg)

Do 15 kg To 15 kg 44,20

Od 15 do 25 kg From 15 to 25 kg 31,48

Od 25 do 60 kg From 25 to 60 kg 23,57

Od 60 do 100 kg From 60 to 100 kg 21,26

Ishrana osnvovnog stada Basic bevy feeding 26,70

Obračun troškova tova grla do težine od 180 kilograma podeljen je u dve faze

odnosno odgovara fazama tehnološkog procesa proizvodnje tovljenika, prva faza obuhvata obračun troškova proizvodnje prasadi, dok druga faza se odnosi na obračun troškova u tovu. Obračunom troškova u proizvodnji prasadi u obzir se uzimaju troškovi hrane za prasad, veterinarske usluge, troškovi grejanja, kao i ostvareni gubici prasadi (Zekić i sar., 2007).

Tabela 3. Obračun cene koštanja prasadi na indivudualnom sektru Table 3. Calculation of piglet price in individual sector

R.br. Vrsta troškova Količina Cena (d/j.m.) Ukupno (dinara)

No Cost type Quantity Price (din/ m.u.) Total (din.)

1 Hrana za prasad (0 do 15) Piglet food (0 to 15) 20,00 44,20 883,91

2 Hrana za prasad (15 do 25) Piglet food (15 to 25) 38,00 31,48 1.196,07

3 Hrana za krmače i nerastove po prasetuFood for sows and boars per piglet 61,41 26,70 1.639,55

4 Veterinarske usluge Veterinary services 371,95

5 Troškovi grejanja Heating expenses 102,00

6 Gubici prasadi Loss of piglets 670,96

7 Ukupno Total 4.864,43

Page 45: Agroekonomika br. 43-44

44

Obračun ukupnih troškova proizvodnje tovljenika, kao druge faze u obračunu polazi od proizvodne cene prasadi i nastavlja se utvrđivanjem svih ostalih troškova koji nastaju u fazi odgoja tovljenika prosečne težine od 180 kg. Obračun ukupnih troškova izveden je na osnovu ranije prikupljenih podataka, koji se mogu smatrati uobičajenim na ispitivanim gazdinstvima. Pored toga, izvedene su korekcije troškova i njihovo usaglašavanje sa poznatim normativima za odgovarajuće kategorije.

Prvu kategoriju troškova čini proizvodna cena prasadi za tov. Navedena veličina preuzima se iz obračuna proizvodnje prasadi za tov i predstavlja ulaznu prvu stavku troškova u proizvodnji tovljenika. Druga kategorija toškova jeste stočna hrana /hrana za tovljenike/ koja je podeljena u više kategorija koje odgovaraju fazi tova u kojoj se tovljenici nalaze. Hraniva su grupisana u sledeće kategorije: od 25 pa do 60 kilograma telesne mase i hrane koju tovljenici konzumiranju od 65 do 180 kilograma telesne mase. Pregled ukupnih troškova prikazan je u tabeli 4. Tabela 4. Obračun ukupnih troškova po jednom tovljeniku mase 100 kg Table 4. Calculation of total cost per fettling

R.br. Troškovi Jedinica mere Količina (kg)

Cena (d/j.m.) Vrednost

No Expenses Measure-

ment unit

Quantity Price (din/ m. u.) Value

1 Prasad za tov Piglets for fattening kg 25 194,58 4.864,43

2 Hrana za tov od 25-60 kg Food for fattening from 25-60 kg kg 99 23,57 2.333,23

3 Hrana za tov od 60-180 kg Food for fattening from 60-180 kg kg 513 21,26 10.905,46

4 Troškovi veterinarskih usluga Veterinary services 362,06

5 Troškovi vode Water 70,00

6 Troškovi električne energije Electricity 92,68

7 Troškovi amortizacije, objekata, opreme i osnovnog stada Amortisation of the equipment and basic bevy 637,82

8 Gubici u tovu Fattening losses 186,28

9 Ukupno troškovi Total expenses 19.451,95

Količine iskazane u obračunu utvrđene su na osnovu normativa utrošaka ovih

kategorija hraniva za individualni sektor proizvodnje. Ukupna količina hrane za ishranu tovljenika od 25 do 180 kilograma telesne mase iznosi 612 kg (99 + 513). Treću kategoriju čini obračun troškova veterinarskih usluga. Ova kategorija obračunata je na bazi procene ovih troškova u visini od 2% od ukupno ostvarenih troškova u uzgoju

Page 46: Agroekonomika br. 43-44

45

prasadi i ishrane tovljenika u fazi tova. Četvrtu kategoriju čine troškovi snabdevanja farme vodom koji su obračunati u iznosu od 70 dinara po tovljeniku i utvrđeni su na osnovu iskustvenih normativa. Troškovi električne energije iznose 0,5% od ostvarenih troškova proizvodnje. Troškovi amortizacije objekta i boksova za prašenje utvrđeni su uz pretpostavljeni vek korišćenja /20 godina/ i projektovani broj tovljenika. Troškovi amortizacije osnovnog stada obračunati su kao razlika između nabavne i klanične vrednosti raspoređena na predviđeni broj tovljenika Prosečeni gubici u tovu na individualnom sektoru iznose do 1%. Bez obzira na relativno visoke troškove uzgoja kvalitet tovljenika je po pravilu relativno nizak i uslovljava nižu otkupnu cenu usled čega je dalja prerada ekonomski najracionalnije rešenje (Okanović i sar, 2007).

ZAKLJUČAK Rezultati istraživanja pokazuju da cena koštanja proizvedenih tovljenika iznosi

108,07 din/kg (oko 1,14 €/kg). I pored relativno niskih investicionih ulaganja (nazimice i oprema niže vrednosti), zbog loše genetske osnove tovnog materijala u proizvodnji se ostvaruju povećani troškovi ishrane. Tovljenici dobijeni na ovakav način imaju manji procenat mesnatosti. Sa druge strane meso datog kvaliteta dobijeno na ovaj način potrebno je kao sirovina za izradu fermentisane kobasice. Usled toga ovakav način proizvodnje kada je usmeren na direktnu prodaju u najvećem broju slučajeva iskazuje gubitak. Ukoliko se ovaj vid proizvodnje posmatra kroz dalji stepen finalizacije moguće je ostvariti pozitivne ekonomske efekte. Lošiji kvalitet mesa koji u slučaju direktne tržišne realizacije ima za posledicu nižu otkupnu cenu tovljenika u slučaju finalizacije može imati svoje opravdanje jer u posmatranom slučaju dobijeni kvalitet mesa je osnov za izradu fermentisane kobasice, odnosno specifičnog proizvoda sa zaštićenim poreklom - Petrovačka kobasica. U posmatranom slučaju sopstvena proizvodnja i prerada su najracionalnije rešenje kako bi se izbegli negativni uticaji cenovnih oscilacija i postigao kontinuitet u snabdevanju sirovinama ujednačenog kvaliteta.

LITERATURA

1. ANDRIĆ, J.: “Troškovi i kalkulacije u poljoprivrednoj proizvodnji”, Poljoprivredni fakultet – Zemun, Beograd, 1998.

2. MARKO, J., JOVANOVIĆ, M., TICA, N.: “Kalkulacije u proljoprivredi”, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad, 1998

3. RADOVIĆ, I: “Svinjarstvo danas”, www.poljoprivreda.info, 2004.

4. TEODOROVIĆ, M.; PETROVIĆ MILICA; RADOVIĆ, I.: Ugovorena proizvodnja svinja za tržište. Agroekonomika, br.30, Novi Sad, 2001.

5. OKANOVIĆ Đ., LJILJANA PETROVIĆ, NATALIJA DŽINIĆ, V. TOMOVIĆ, V. ZEKIĆ, NADA KURJAKOV: Uticaj kvaliteta svinjskih polutki na ekonomiku poslovanja u veleprodaji mesa, Međunarodno 54. Savetovanje industrije mesa, Zbornik izvoda radova, I-13, 38-40, 2007.

Page 47: Agroekonomika br. 43-44

46

6. ZEKIĆ V., OKANOVIĆ Đ., ŽIVKOVIĆ B.: "Ekonomski aspekti proizvodnje svinjskog mesa", Savremena poljoprivreda, (LVII), br. 1-2, 2007.

7. ZEKIĆ V., OKANOVIĆ Đ., ŽIVKOVIĆ B.: "Ekonomičnost proizvodnje tovnih svinja na individualnom sektoru", Savremena poljoprivreda, (LVII), Poljoprivredni fakultet Novi Sad; 2008.

ECONOMIC CHARACTERISTICS OF PORK MEET PRODUCTION FOR MAKING DRY-FERMENTED SAUSAGES

ZEKIĆ, V.2*, PETROVIĆ,LJILJANA 1, TICA, N.2,

IKONIĆ,P. 3, MILIĆ,D.2, ŠOJIĆ,B.1

Summary

The main goal of the research presented in this paper is studying of economic characteristics of the production of pork meet used as the raw material for making dry-fermented sausages. The product in question is a specific one, with protected origin-Petrovačka sausage. Since the small scale production can be done from the meet of saws excluded from reproduction process or other categories excluded from the brood process, so far it was not possible to get exact and uniform data on expenses. In case of bigger scale production, standard weight fatlings /90-110kg/ are not suitable for the production of refinements. Accordingly, the calculation has been made for the fattening up to the weight of 180 kg. The afforested calculation includes the calculation of the expenses of basic and subsidiary materials, expenses for the energy and external services. Apart from that, the estimation of the expenses for salaries and amortisation of the used objects and the equipment is made. This is the way that enables the calculation of the total price of the produced fatlings and, in accordance with the meat rendment, the price of the raw material for the production of Petrovačka sausage.

Key words: fatling production, expenses, dry-fermented sausages

1 Faculty of Technology Novi Sad, Bulevar Cara Lazara 1, 21000 Novi Sad, Srbija 2 Faculty of Agriculture, Department of Agricultural Economics and Rural Sociology, Trg

Dositeja Obradovica 8, 21000 Novi Sad, +381 21 6350801, [email protected] 3 Institute for food technology, Bulevar Cara Lazara 1, 21000 Novi Sad

Page 48: Agroekonomika br. 43-44

47

UDK: 338.43:582.736.3 Originalni naučni rad Original scientific paper

EKONOMSKI REZULTATI U PROIZVODNJI SOJE NA PORODIČNIM GAZDINSTVIMA

BOŠNJAK, DANICA 1, TEODINOV, D.2

Rezime

U 2008. godini porodična gazdinstva proizvodnju soje organizuju uz prosečne troškove od 505 €/ha. U strukturi troškova proizvodnje najveće učešće imaju troškovi usluga mehanizacije (47%), zatim troškovi materijala (45%) dok je učešće ostalih troškova 8%. Pri prodajnoj ceni od 24 d/kg (304 €/t) granica rentabilnosti je na nivou 1.664 kg/ha što je niže od ostvarenog prinosa (3.060 kg/ha) tako da je u proizvodnji soje ostvarena dobit od 47.180 dinara, u okviru koje je 71% dobit od realizacije zrna soje, a ostatak je udeo subvencija. Ostvareni rezultati ukazuju da je u 2008. godini proizvodnja soje na ispitivanim gazdinstvima Vojvodine bila rentabilna (43%) i ekonomična (2,18%). Ključne reči: soja, prinos, ukupan prihod, troškovi proizvodnje, rentabilnost

UVOD

Soja je ratarska biljka velikog privrednog značaja i potencijala. Pripadnost soje grupi industrijskih biljaka je u potpunosti opravdana sa aspekta njene primene (Bošnjak i sar., 2007). Soja predstavlja važnu sirovinu u skoro svakoj grani industrije, čiji se asortiman proizvoda svakodnevno povećava. Zbog svojih nutritivnih svojstava soja je danas sastavni element u skoro 60% prehrambenih proizvoda. Poslednjih godina sve više se ističe značaj soje u proizvodnji biodizela, kao važnog supstituenta fosilnim gorivima, pogotovu ako se ima u vidu uredba EU u cilju prelaska na ovaj tip pogonskog goriva.

Pored toga, soja je usev veoma zahvalan u plodoredu i doprinosi popravljanju fizičkih osobina zemljišta. Zahvaljujući svojim kvržičnim bakterijama vezuje godišnje i do 300 kg azota po hektaru pri čemu značajno umanjuje troškove đubrenja (Jovanović i sar., 1997), što svakako predstavlja važan faktor pri izboru gajenog useva od strane proizvođača.

Opredeljenje proizvođača za gajenje određenih useva zavisi pre svega od rezultata koji se u proizvodnji mogu ostvariti.

1 Dr Danica Bošnjak, red.prof., Departman za ekonomiku poljoprivrede i sociologiju sela,

Poljoprivredni fakultet, Novi Sad 2 Danilo Teodinov, dipl.ing., Student diplomskih-master studija

Page 49: Agroekonomika br. 43-44

48

Kako je krajnji cilj svakog organizovanja proizvodnje profit, nameće se potreba praćenja ekonomskih elemenata u proizvodnji. Stoga je cilj ovog rada sa oceni ekonomski položaj ovog useva i ukaže na mogućnosti poboljšanja kako proizvodnih tako i ekonomskih rezultata u proizvodnji soje.

MATERIJAL I METOD RADA

Analiza ekonomskih efekata u proizvodnji soje izvršena je na osnovu evidencije o troškovima i vrednosti proizvodnje soje posmatranih porodičnih gazdinstava u 2008. godini sa područja opština Srbobran i Bečej.

Ekonomska analiza je obuhvatila kako naturalne tako i vrednosne pokazatelje određenih vrsta inputa i njihov odnos prema ostvarenom rezultatu. U tom cilju je polazeći od prodajne cene zrna soje utvrđena ekvivalentna količina gotovog proizvoda potrebna za pokriće pojedinih vrsta troškova.

U radu je primenjen komparativno-analitički metod, uz korišćenje odgovarajućih matematičko-statističkih pokazatelja. Rezultati su prikazani tabelarno i grafički.

REZULTATI ISTRAŽIVANJA I DISKUSIJA

Shodno raznovrsnoj primeni, soja se danas gaji na preko 94 miliona hektara u svetu i ostvaruje ukupna proizvodnja od preko 217 miliona tona godišnje, uz prosečan prinos od 2,31 tone zrna po hektaru. (www.fao.org).

U Srbiji soja se gaji prosečno na oko 140.000 hektara. Soja se uglavnom gaji u Vojvodini, gde površine čine oko 92% ukupnih površina ovog useva u Srbiji (Bošnjak i Rodić, 2006). Površine pod ovim usevom iz godine u godinu variraju. U periodu od 1999. do 2008. godine najviše soje je zasejano u 2006. (156.680 ha) nasuprot 2001. godini kada je zasejano svega 82.409 ha (www.statserb.sr.gov.yu). Pored površina značajan interval varijacije karakteriše i ostvarene prinose. U navedenom periodu prinos se kretao u intervalu od 1,21 t/ha (2000) do 2,81 t/ha (2005), odnosno prosečno se u Srbiji proizvede 2,32 tone zrna soje po hektaru. Konstatovani ostvareni prosečni nivo prinosa soje je veći od evropskog (1,57 t/ha) i na nivou je svetskog proseka (2,31 t/ha).

Značajno je napomenuti da ostvareni prinosi, kako u Srbiji, tako i Vojvodini imaju tendenciju porasta, pri čemu je intenzivniji porast u Srbiji (stopa 2,71%) u odnosu na Vojvodinu (stopa 2,08%).

Ocena ekonomskih rezultata izvršena je primenom kalkulativnog metoda. U izradi obračunske kalkulacije korišćene su cene koje su ostvarene u toku 2008. godine. Usled značajnih fluktuacija cena u posmatranoj proizvodnoj godini u obračunu troškova korišćene su prosečne cene pojedinih inputa.

Obračun prihoda obuhvata prihod od prodaje zrna, prihod od subvencije ostvaren u 2008. godini i vrednost PDV-a na osnovu kupljenog repromaterijala (Tab.1). Prihodi od žetvenih ostataka nisu uračunati jer su isti zaorani i korišćeni kao jedan vid đubrenja za naredni usev.

Page 50: Agroekonomika br. 43-44

49

Tab. 1. Vrednost i struktura ukupnog prihoda

Ukupan prihod Izvor prihoda Prosečan prinos (kg/(ha)

Cena (din/kg) Din/ha %

Zrno soje 3.060 24,00 73.440,00 84,31 Povraćaj PDV-a (5%) 3.672,00 4,21 Subvencija (10.000 din/ha) 10.000,00 11,48 UKUPNO 87.112,00 100,00

Relativno posmatrano subvencije čine oko 11% ukupnog prihoda što zajedno sa

povraćajem PDV-a ukupan prihod povećava za oko 15%. To povećanje nije zanemarljivo jer je taj iznos u 2008. godini na ispitivanim gazdinstvima na nivou zbira troškova semena i mineralnih đubriva (Tab.2). Može se konstatovati da su proizvođači prosečno u proizvodnji soje ostvarili ukupan prihod od oko 1.117 Є/ha.

Analiza troškova obuhvata: troškove repromaterijala, troškove izvedenih agrotehničkih mera (usluge mehanizacije), troškove zarada i opšte troškove.

Troškovi materijala predstavljaju važnu kategoriju troškova. Zavise od intenzivnosti đubrenja i zaštite useva sa jedne i nabavnih cena pojedinih vrsta repromaterijala sa druge strane (Tab.2).

Tab.2. Troškovi repromaterijala u proizvodnji soje

Troškovi semena i mineralnog đubriva utvrđeni su na osnovu pariteta u iznosu od

2,4 kg merkantilne soje za kilogram semena, odnosno 1,4 kg merkantilne soje za kilogram mineralnog đubriva što je utvrđeno od strane kooperanta (zemljoradničke zadruge) koji je bio isporučilac repromaterijala.

U strukturi troškova materijala najveće učešće imaju troškovi mineralnog đubriva (46,27%), zatim troškovi sredstava za zaštitu (27,19%) dok je udeo troškova semena nešto manji (26,54%).

Ako se posmatra ekvivalentna količina gotovog proizvoda koja je potrebna za pokriće troškova materijala može se konstatovati da je ¼ ostvarenog prinosa neophodna za pokriće ovih troškova. Naturalno posmatrano, potrebno je 787 kg zrna soje za pokriće troškova materijala po jedinici površine. Utvrđena količina je veća od iznosa utvrđenih u

Vrsta materijala

Jedini-ca

mere

Količina po

hektaru

Cena po jedinici mere

(din)

Vrednost

din/ha

Ekvivalentna količina gotovog

proizvoda

Udeo u odnosu na prinos (%)

Seme - kg/ha 87,00 57,60 4.011,00 209 7 Min. đubrivo

NPK 15:15:15 kg/ha 260,00 33,60 8.736,00 364 12

Pivot l/ha 0,43 3.200,00 1.376,00 57 2 Deltazon l/ha 1,74 1.100,00 1.914,00 80 3

Sredstva za zaštitu

Superselekt l/ha 0,87 2.120,00 1.844,00 77 2 UKUPNO 18.881,00 787 26

Page 51: Agroekonomika br. 43-44

50

prethodnom periodu (Bošnjak i Rodić, 2006), tako da se može konstatovati da se i dalje povećava količina proizvoda koja je potrebna za pokriće troškova repromaterijala.

Troškovi radnih operacija i usluga u tehnološkom procesu proizvodnje soje obračunati su po cenovniku utvrđenom od strane privatnih poljoprivrednih kooperanata u 2008. godini. Visina ovih troškova varira i zavisi od primenjivane agrotehnike svakog proizvođača, odnosno od nivoa intenzivnosti proizvodnje (Tab. 3).

U strukturi troškova proizvodnje soje na porodičnim gazdinstvima troškovi usluga mehanizacije čine nešto manje od 50% ukupnih troškova (Graf.1). Ovi troškovi variraju, ali u njihovoj strukturi najveće učešće imaju usluge kombajniranja (34%), i zatim troškovi osnovne obrade (20%), a na trećem mestu su troškovi predsetvene pripreme (17%), dok je udeo troškova dovoza vode i tretiranja useva oko 12% u ukupnim troškovima usluga.

Tab. 3. Troškovi radnih operacija (usluga)

Vrsta radne operacije

(usluge)

Broj

aplikacija

Cena

usluge (din/ha)

Ukupno (din/ha)

Ekvivalentna količina gotovog

proizvoda (kg)

Udeo u odnosu na

prinos (%)

Oranje na 25 cm 1 3.500,00 3.500,00 146 4,76 Predsetvena priprema (setvospremač) 2 1.400,00 2.800,00 117 3,81

Dovoz i rasipanje mineralnog đubriva 1 435,00 435,00 18 0, 59

Dovoz semena i setva 1 1.400,00 1.400,00 58 1,90

Dovoz vode i zaštita useva 2 1.050,00 2.100,00 88 2,86

Međuredno kultiviranje

1 1.560,00 1.560,00 65 2,12

Žetva sa transportom 1 6.080,00 6.080,00 253 8,27 UKUPNO 17.875,00 745 24,34

Page 52: Agroekonomika br. 43-44

51

Graf.1. Struktura troškova proizvodnje soje

Posmatrano preko ekvivalentnih količina gotovog proizvoda za pokriće troškova usluga mehanizacije potrebno je nešto više od 24% ostvarenog prinosa (Tab.3), pri čemu više od 50% količine od 745 kg treba obezbediti za troškove kombajniranja i osnovne obrade.

U proizvodnji soje na porodičnim gazdinstvima pored troškova materijala i troškova usluga evidentira se i grupa ostalih troškova. U ove troškove spadaju opšti troškovi (porez na zemljište), zatim i troškovi bruto zarada (Tab.4). Tab. 4. Ostali troškovi u proizvodnji soje

Vrsta

troškova

Cena po jedinici

mere (din)

Vrednost (din/ha)

Ekvivalentna količina gotovog

proizvoda (kg)

Udeo u odnosu na

prinos (%)

Opšti troškovi proizvodnje (porez na katastarski prihod)

1.240,00 1.240,00 52 1,68

Bruto zarade* 165,60 193,60 81 2,63 Ukupno 3.176,00 132,00 4,31

* Jovanović i sar. 1997. utvrđuju broj časova od 11,69 po hektaru i na osnovu utvrđene minimalne

cene rada od (87 din/ha) uz dodatni porez na zarade (12%) i doprinose (70%).

UKUPNI TROŠKOVI 45% 47% 8% 21,88% 10,57% 12,55%

Troškovi polj. meh.

Troškovi materijala Ost. troškovi

Min.đub.

Pesti-cidi

Seme

Page 53: Agroekonomika br. 43-44

52

U strukturi ostalih troškova nema troškova kamata i troškova osiguranja useva jer

posmatrana gazdinstva proizvodnju finansiraju sopstvenim sredstvima, dok im je osiguranje skupo pa ga ne ugovaraju.

Ako se sumiraju predhodno raščlanjeni troškovi može se konstatovati da ukupni troškovi po jedinici površine prosečno iznose 39.932 dinara, odnosno 505,47 eura. Odnos ukupnih troškova i ostvarenog prinosa pokazuje da je cena koštanja 13,05 din/kg, odnosno 13.050 dinara po toni što je dosta niže od prodajne cene od 24 din/kg. Samim tim može se zaključiti da je gazdinstvo ostvarilo pozitivan finansijski rezultat u iznosu od 15.418 dinara po toni, odnosno 47.180 dinara po hektaru. Visoka vrednost proizvodnje koja ostaje proizvođaču posle pokrića svih troškova ostvarena je zahvaljujući prodajnoj ceni koja poslednjih godina ima konstatan rast, što se pozitivno odražava kako na ekonomičnost (2,18) tako i na rentabilnost proizvodnje (43%). U strukturi profita 21% je subvencija po hektaru, 8% povraćaj PDV-a, a 71% je dobit od realizacije zrna soje.

U poslednje vreme mnogi proizvođači se opredeljuju da svoje proizvode lageruju u cilju postizanja većih prodajnih cena. Iako zavisi od tržišta, efikasnost lagerovanja može biti značajna jer u pojedinim godinama prodajna cena dostiže i do 40% veću cenu nego u vreme žetve. Veliki uticaj na nivo ekonomičnosti i rentabilnosti ima i subvencija po hektaru požnjevene površine od strane Ministarstva poljoprivrede.

U okviru ekonomske analize vrlo je značajno odgovoriti na pitanje: Koja je to donja granica rentabiliteta u proizvodnji soje? Ukoliko se imaju u vidu ukupni troškovi dobija se da je prag rentabilnosti 1.664 kg zrna soje po hektaru. Ako se analiziraju posmatrani proizvođači na 87% površina ostvaren je prinos iznad donje granice rentabilnost što ukazuje da je najveći broj proizvođača ostvario pozitivan finansijski rezultat. Imajući u vidu da je u Vojvodini u 2008. godini ostvaren prosečan prinos od 2,46 t/ha može se zaključiti da je kod većine proizvođača proizvodnja soje u 2008. godini bila rentabilna.

ZAKLJUČAK

Na osnovu izvršene ekonomske analize proizvodnje soje može se zaključiti: Soja je ratarska kultura velikog privrednog značaja koja ima tendenciju

povećanja kako površina tako i prinosa na području Vojvodine i Srbije. Ostvaren je koeficijent ekonomičnosti od 2,18 i cena koštanja soje od 11.850

din/t što je daleko niže od prodajne cene od 24.000 din/t što ukazuje na visok nivo rentabilnosti ovog useva.

Donja granica rentabilnosti je na nivou 1.510 kg/ha, tako da su analizirana gazdinstva sa prosečnim prinosom od 3.060 kg/ha, znatno iznad donje granice rentabilnosti.

Najveći uticaj na nivo rentabilnosti imaju prodajna cena, visina ostvarenog prinosa i podsticajna sredstva (subvencije).

U strukturi troškova proizvodnje soje najveće učešće imaju troškovi usluga mehanizacije (47%), zatim troškovi materijala (45%) i neznatno učešće ostalih troškova (8%).

S obzirom da je ostvaren prosečan prinos soje u Vojvodini od 2.460 kg/ha većina proizvođača je u 2008. godini imala pozitivan finansijski rezultat.

Page 54: Agroekonomika br. 43-44

53

LITERATURA

1. BOŠNJAK, D., MILADINOVIĆ, J., STAMENKOVIĆ, A. (2007): Osnovna obeležja proizvodnje soje u ratarskim rejonima Vojvodine, Agroekonomika, br.36, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad

2. JOVANOVIĆ, M., RELJIN, S., TICA, N. (1997): Soja – ekonomika proizvodnje, Bečej

3. BOŠNJAK, D., RODIĆ, V. (2006): Ekonomska obeležja proizvodnje soje, Zbornik radova, Sveska 42, Naučni institut za ratarstvo i povrtarstvo, Novi Sad

4. ŽIVKOVIĆ, D., MUNĆAN, P., RADOIČIĆ, R. (2006): Tehnološka i organizaciono-ekonomska obeležja proizvodnje svoje, Ugarstvo, Vol. 37, broj 3-4, Tehnološki fakultet, Novi Sad

5. www.fao.org.

6. www.statserb.sr.gov.yu

ECONOMIC RESULTS IN SOYBEAN PRODUCTION

ON FAMILY FARMS

BOŠNJAK, DANICA, TEODINOV, D.

Summary

In 2008, family farms organized soybean production at an average expense of 505 €/ha. The largest share of the production expenses is accounted for machinery expenses (47%), main input expenses (45%), while the share of other expenses was 8%. With the sale price of 24 RSD/kg (304 €/t), the break even point is 1,664 kg/ha, which is lower than the achieved yield (3,060 kg/ha). Thus, the profit accomplished in soybean production was 47,180 RSD, 71% profit of which was from soybean realization, while the other part was from subsidies. The achieved results indicate that in 2008 soybean production was profitable (43%) and economical (2.18) for the examined farms in Vojvodina.

Key words: soybean, yield, total income, production costs, profitability

Page 55: Agroekonomika br. 43-44

54

УДК: 005.591.1:629.31 Оригинални научни рад Original scientific paper

ЛОГИСТИЧКИ МОДЕЛ ЗА ОПТИМИРАЊЕ ТРАНСПОРТА ШЕЋЕРНЕ РЕПЕ У ФАБРИКЕ ШЕЋЕРА

МИХАЈЛОВИЋ, ШУМАДИНКА 1, НОВКОВИЋ, Н. 2

Rezime

Веома је битно сагледати значај логистике за профитабилност пословања. Став о њеном значају формира менаџмент за шта је неопходно да има предзнања о савременим приступима управљања логистиком. Такође је битно да та знања буду и употребљена у практичној пословној политици . Овај рад је покушај да се логистика транспорта више приближи практичним условима коришћења у једном пословном систему где би била од велике материјалне користи. У њему је наведен низ корисних информација за спровођење логистике у овој области пољопривреде. Такође је у њему применом методе линеарног програмирања добијено решење за економски оптималан транспорт сировине. Тестирање модела извршено је на пословном систему «Суноко». Кључне речи: логистика, модел, транспорт,оптимирање.

УВОД

Практична примена сазнања из области логистике није тако лака и ретко је прихваћена у пракси. Не постоји правило нити опште прихватљиво решење логистичког проблема које се може применити у сваком пословном систему. Решење се мора тражити од случаја до случаја. Овај рад је покушај да се логистика више приближи практичним условима коришћења у једном пословном систему где би била од велике материјалне користи. За пример је узета компанија Суноко која у свом саставу има четири фабрике шећера и то у Врбасу, Бачу, Ковачици и Пећинцима.

Проблем оптимизације трошкова транспорта се решава онда када треба одредити начин снабдевања одређеног броја одредишних места из одређеног броја изворишних места, уз минимизацију транспортних трошкова. Проблем који треба решити је оптимирање рута кретања возила између већег броја места изворишта и места одредишта, анализирајући и избор оптималног вида транспорта.

1 Мр Шумадинка Михајловић, 2 Др Небојша Новковић, ред. проф., Пољопривредни факултет, Нови Сад

Page 56: Agroekonomika br. 43-44

55

ПРЕДМЕТ И ЦИЉ ИСТРАЖИВАЊА

Предмет истраживања овог рада је оптимирање транспорта шећерне репе из више изворишних места (места откупа шећерне репе) на више одредишта (места прераде тј. фабрике шећера) уз минимизацију транспортних трошкова. Циљ истраживања је поставка и решавање логистичког модела за оптимирање транспорта. Постављањем и решавањем модела очекује се да се дође до оптималног модела транспорта који ће створити услове да се трошкови транспорта снизе, и да се ефикасније управља процесом допреме сировине. Да би се дошло до постављеног циља, пошло се од следећих радних хипотеза:

• Да је неопходно анализирати целокупан транспорт сировине. • Да у транспорту сировине постоји извесна могућност уштеде у

трошковима. • Да је могуће формулисати модел којим ће се математичким алгоритмима

симулирати процеси транспорта. • Да је могуће постављени модел имплементирати. • Да је могуће модел решити методом линеарног програмирања. • Да се постављањем и решавањем модела долази до оптималног модела

транспорта. • Да се повременом доградњом модела може остварити континуирано

ефикасно управљање процесима транспорта.

РЕЗУЛТАТИ ИСТРАЖИВАЊА

Проблем транспорта може се решавати различитим методама. За оптимирање

плана транспорта у овом раду је примењен метод линеарног програмирања (ЛП). У математичком смислу линеарно програмирање је метод који се састоји у изналажењу оптимума (односно минимума или максимума) линеарне функције са «n» независно променљивих величина које су повезане линеарним релацијама (једначинама или неједначинама), односно ограничавајућим условима.

Да би се дошло до коначног циља било је потребно реализовати низ секун- дарних циљева, а то су:

• Спровести системску анализу пословног система. • Дефинисати информационе потребе и основу за израду математичког

модела за планирање организације транспорта. • Поставити логички модел за планирање организације транспорта. • Израдити математички модел за планирање организације транспорта. • Тестирати математички модел на примеру конкретног пословног система

(компанија Суноко). Како би израдили математички модел за планирање организације тран-

спорта, претходно је потребно дефинисати:

1. Независне променљиве величине (xij), односно количине шећерне репе (у тонама) које је потребно транспортовати из општине «i» у фабрику шећера «ј».

Page 57: Agroekonomika br. 43-44

56

2. Функцију критеријума оптималности (циљну функцију) која представља укупне минималне трошкове транспорта (у дин.).

3. Матрицу ограничења коју чине ограничења расположивих количина шећерне репе у појединим општинама и потребне количине шећерне репе у појединим фабрикама шећера. Транспортни проблем се може написати у облику система једначина:

c11 x11 + ... + ... + + c1n x1n + c21 x21 + ... + ... + + c2n x2n +

- - - cm1 xm1 + ... + ... + + cmnxmn = V → min

Из наведених система једначина види се да се ради о проблему линеарног програмирања са m + n једначина и m · n променљивих.

Функција критеријума оптималности: Општи модел ЛП за оптимирање плана транспорта се математички може

представити на следећи начин: m n

Σ Σ ciј xiј = V (мин) i=1 i=1

xiј = количина робе за транспорт из места отпреме «i» у место допреме «ј» у тона ма.

ciј = коефицијент функције критеријума.То може бити цена транспорта у дин/т или време трајања транспорта у часовима или дужина транспортног пута у км.

V (мин) = минимални трошкви транспорта, минимално време транспорта, или минималан транспортни пут; у зависности шта смо изабрали као коефицијент функције критеријума. i = 1 (1) m; m = број места отпреме ј = 1 (1) n; n = број места допреме Матрица ограничавајућих услова Ограничавајући услови у моделу линеарног програмирања за оптимирање

транспорта могу бити: • расположиве количине сировине за транспорт у сваком месту отпреме (аi) • потребне количине сировине у сваком местиу допреме (bj). У зависности од односа укупних расположивих количина m за транспорт ( ∑ аi ) у местима отпреме и укупних i=1 n потребних количина ( ∑ bј ) у местима допреме, зависиће j=1

поставка матрице ограничавајућих услова. Могућа су три случаја: • Расположиве количине за транспорт су једнаке потребним количинама

Page 58: Agroekonomika br. 43-44

57

• Укупно расположиве количине су веће од укупно потребних • Укупне расположиве количине за транспорт су мање од укупно потребних

количина. У циљу верификације модела неопходно га је тестирати у реалним условима

са конкретним подацима. Тестирање модела представља другу фазу процеса моделирања и има улогу да провери функционисање модела и покаже његову поузданост, као и и да укаже на начин и могућност његове премене. Пословни систем који је узет за тестирање модела за оптимирање транспорта је немачко – српска компанија «СУНОКО».

У овом случају као критеријум оптималности користе се минимални трошкови транспорта. Коефицијент функције критеријума је цена транспорта исказана у динарима по тони. Цене су добијене на основу ценовника за друмски транспорт из 2006. г. и увећане су за стварно настале трошкове (нпр путарине, царине). Ограничења у овом моделу представљају расположиве, односно, потребне количине сировине на појединим местима логистичког ланца, а то су тридесетчетири места отпреме (места откупа шећерне репе) и четири места допреме (фабрике шећера). Прва група ограничења односи се на производни капацитет фабрика, а она су добивена када су помножени производни капацитети фабрика са сто радних дана. Друга група ограничења односи се на ограничења расположиве количине шећерне репе по општинама. У овом случају то су количине које су добивене на основу трогодишњег просека уговорене и остварене производње шећерне репе.

Пошло се од претпоставке да су расположиве количине веће или једнаке потребним тј. да је производњом шећерне репе обезбеђена довољна количина за непрекидан рад фабрика са максималним капацитетом резања. m m

( ∑ аi ≥ ∑ бј ) i=1 j=1

Матрица ограничења приказана је на следећи начин : • Ограничења од 1- 4 представљају потребне количине шећерне репе у

фабрикама шећера у току једне производне године за период рада фабрике од 100 дана.

• Ограничења од 5 - 38 представљају расположиве количине шећерне репе по општинама.

Што се тиче питања избора транспортног средства у обзир је узет: само друмски транспорт у варијанти 1; и друмски и железнички транспорт у варијанти 2. Цене железничког транспорта добијене су на основу даљинара ЈЖ и њиховог ценовника.

У пракси се за решавање проблема методом линеарног програмирања користи одговарајући програмски пакет за персонални рачунар. Најчешће коришћен програмски пакет код нас је ЛИНДО. Уз употребу овог програмског пакета нађена су решења за постављени проблем. Решења у варијанти 1. су приказана у tабели 1. из које се виде путање којима се треба кретати одређена количина сировина, како би се дошло до оптимирања транспортних трошкова. Укупни трошкови применом овог начина транспорта у варијанти 1. износили би око 196.796.000 динара.

Page 59: Agroekonomika br. 43-44

58

Табела 1. Оптимална организација транспорта при минимизирању трошкова транспорта. Варијанта 1.

Фабрике шећера

општине

ФШ Врбас

ФШ Пећинци

ФШ Ковачица

ФШ Бач

1. Врбас 145.109 0 0 0 2. М.Иђош 19.212 0 0 0 3. Србобран 59.059 0 0 0 4. Суботица 29.594 0 0 0 5. Бечеј 103.954 0 0 0 6. Б.Паланка 0 0 0 102.394 7. Апатин 29.968 0 0 5.135 8. Сомбор 0 0 0 26.848 9. Шид 0 4.736 0 141.200 10. С.Митробица 0 149.803 0 0 11. Кула 4.152 0 0 0 12. Кикинда 4.475 0 0 0 13. Темерин 24.174 0 0 0 14. Пећинци 0 41.003 0 0 15. Рума 0 69.343 0 0 16. Земун 0 15.722 0 0 17. Ст.Пазова 0 177.749 0 0 18. Инђија 0 41.644 0 0 19. Бач 0 0 0 28.643 20. Оџаци 0 0 0 95.780 21. Б.Петровац 12.368 0 0 0 22. Ковачица 0 0 80.532 0 23. Панчево 0 0 44.349 0 24. Алибунар 0 0 11.399 0 25. Пландиште 0 0 3.627 0 26. Вршац 0 0 23.628 0 27. Ковин 0 0 15.515 0 28. Смедерево 0 0 12.534 0 29. Пожаревац 0 0 6.923 0 30. Сечањ 0 0 18.633 0 31. Зрењанин 0 0 45.236 0 32. Опово 0 0 29.067 0 33. Палилула 0 0 68.183 0 34. Бела Црква 0 0 6.577 0

Page 60: Agroekonomika br. 43-44

59

Табела 2. Оптимална организација транспорта при минимизирању трошкова транспорта. Варијанта 2.

ФШ

Врбас Жел.ФШ Врбас

ФШ Пећинци

ФШ Ковачицa

ФШ Бач

1. Врбас 145.109 0 0 0 0 2. М.Иђош 19.212 0 0 0 0 3. Србобран 59.059 0 0 0 0 4. Суботица 0 29.594 0 0 0 5. Бечеј 103.954 0 0 0 0 6. Б.Паланка 0 0 0 0 102.394 7. Апатин 3.120 0 0 0 31.983 8. Сомбор 0 26.848 0 0 0 9. Шид 0 0 4.736 0 141.200 10. С.Митробица 0 0 149.803 0 0 11. Кула 4.152 0 0 0 0 12. Кикинда 4.475 0 0 0 0 13. Темерин 24.174 0 0 0 0 14. Пећинци 0 0 41.003 0 0 15. Рума 0 0 69.343 0 0 16. Земун 0 0 15.722 0 0 17. Ст.Пазова 0 0 177.749 0 0 18. Инђија 0 0 41.644 0 0 19. Бач 0 0 0 0 28.643 20. Оџаци 0 0 0 0 95.780 21. Б.Петровац 12.368 0 0 0 0 22. Ковачица 0 0 0 80.532 0 23. Панчево 0 0 0 44.349 0 24. Алибунар 0 0 0 11.399 0 25. Пландиште 0 0 0 3.627 0 26. Вршац 0 0 0 23.628 0 27. Ковин 0 0 0 15.515 0 28. Смедерево 0 0 0 12.534 0 29. Пожаревац 0 0 0 6.923 0 30. Сечањ 0 0 0 18.633 0 31. Зрењанин 0 0 0 45.236 0 32. Опово 0 0 0 29.067 0 33. Палилула 0 0 0 68.183 0 34. Бела Црква 0 0 0 6.577 0

У варијанти 2. видимо да би се укупни трошкови транспорта, када би се укључио и железнички транспорт, смањили и износили око 195.657.000 динара.

Page 61: Agroekonomika br. 43-44

60

Квалитет добијеног оптималног решења одређује се у поступку постоп -тималне анализе. У првом делу постоптималне анализе посматра се степен искоришћености појединих расположивих производних потенцијала. Уколико су нека од ових ограничења у потпуности искориштена доводи се у питање могућност проширења производних капацитета. Уколико постоје значајне резерве производних потенцијала то може у нашем случају да наговести могућност неисплативости рада све четири фабрике или могућност скраћивања рада једне од њих. На примеру компаније «Суноко» из добијених резултата се може видети да је капацитет фабрике у Врбасу неискориштен у потпуности те да би било простора за још 167.935 тона шећерне репе, као и капацитет у Ковачици за још 33.797 тона. Капацитети у Пећинцима и Бачу су у потпуности искориштени. Ово могло да укаже и на могућност скраћивања рада једне мање фабрике за око педесет радних дана што би донело нове уштеде у трошковима. Други и трећи део постоптималне анализе чини сензитивна анализа (анализа осетљивости) оптималног решења.

ЗАКЉУЧАК

У овом раду је применом методе линеарног програмирања дато решење за економски оптималан транспорт сировине. На бази резултата истраживања дошло се до следећих закључака:

1. Дефинисани модел је модел за оптимално коришћење транспорта шећерне репе и као такав уважава производне капацитете фабрика.

2. Решавање постављеног модела, с обзиром на прихваћене критеријуме оптималности вршило се применом линеарног програмирања.

3. Крајњи циљ модела није доношење одлуке о транспортним рутама него припрема модела који би се могао користити убудуће приликом израде плана транспорта.

4. Исправно би било сваке године пре кампање вађења и прераде шећерне репе сачинити план транспорта на овај начин, где би се узимали плански подаци добивени на основу уговорених и однегованих површина и планираног приноса шећерне репе (предкампањских анализа) за ту годину. На тај начин би се доста поуздано могли утврдити трошкови транспорта за ту годину и тачно утврдити руте и врсте превоза за свако место откупа и место депоновања.

5. Да би планирање и оптимирање имало смисла неопходно је познавање економских услова. Међу информацијама о околини система најважније су благовремене информације о ценама друмског и железничког превоза, као и о ценама пречистача и утоваривача.

6. Дугорочније гледано требало би сагледати могућност повећања удела железничког транспорта. Имајући у виду предности железничког транспорта могао би се израдити инвестициони план за оспособљавање бар још једне фабрике за преузимање «железничке» репе.

7. Такође, имплементација овог модела би сигурно показала предност модела у односу на друге методе планирања и предности интегралног у односу на парцијално планирање транспорта.

Page 62: Agroekonomika br. 43-44

61

После приватизације фабрика шећера у нашој земљи о трошковима транспорта се много више води рачуна. Већ се доста постигло у односу на неки ранији период, али они заузимају изузетно велик део укупних трошкова те би се на њима још могло и требало доста порадити у циљу њиховог даљег снижавања.

ЛИТЕРАТУРА

1. БОЖИЋ, В., НОВАКОВИЋ, С. (1999): Економија саобраћаја са елементима логистике, Економски факултет, Београд.

2. НОВАКОВИЋ, С., БОЖИЋ, В. (1994): Економика саобраћаја, Економски факултет, Београд.

3. НОВКОВИЋ, Н., ШОМОЂИ, Ш. (2001): Организација у пољопривреди, Пољопривредни факултет, Нови Сад.

4. НОВКОВИЋ, Н. (1996): Планирање и пројектовање у пољопривреди, Пољопривредни факултет, Нови Сад.

5. НОВКОВИЋ, Н., РОДИЋ ВЕСНА (1996): Модел за оптимирање ефикасности логичких ланаца у производњи хране, Зборник радова «Трошкови производње и економски положај пољопривреде Југославије» Бања Врујци.

LOGISTICS MODEL FOR OPTIMAL TRANSPORT OF SUGAR BEET TO THE SUGAR FACTORIES

ŠUMADINKA MIHAJLOVIĆ, M. SC., NOVKOVIĆ NEBOJŠA PH.D., 3

Summary

It is of essential to understand the importance of logistics for business performance.

The stand on its importance is made by menagement who is necessary to have fore-knowledge of current logistics management. It is also important to apply this knowlegde to hands-on business policy.

This paper is an attempt to bring logistics of transport closer to practical exploitation conditions in one operating system which would be of great financial benefit. It states certain useful information for implementing logistics in this area of agriculture. It also presents the solution for economically optimal raw-material transport by linear programming method. Model testing was conducted on «Sunoko» business system.

Key words: logistics, model, transport, optimization. Author's Address: Mr Šumadinka Mihajlović Stevana Musića 14/16 21000 Novi Sad e-mail: [email protected] Mobile 063 115 2556

3 Faculty of Agriculture, Novi Sad

Page 63: Agroekonomika br. 43-44

62

UDK: 330.101.541 Pregledni rad Review paper

IZVORI MAKROEKONOMSKE NESTABILNOSTI U ZEMLJAMA SA NASTAJUĆIM TRZIŠTIMA

NJEGOVAN, N.1

Rezime

Makroekonomska nestabilnost predstavlja situaciju u kojoj je teško ili nemoguće predvideti buduću vrednost osnovnih makroekonomskih varijabli. Postoji više oblika ispoljavanja makroekonomske nestabilnosti, medjutim, predmet ovog rada će biti fiskalni deficit i inflacija kao oblici ispoljavanja neravnoteže. Oni se razmatraju u kontekstu rešavanja problema fiskalnog deficita putem inflatornog poreza i emitovanja državnih obveznica, odnosno trenutnog prebacivanja tereta na privatni sektor. U radu se koristi modelski pristup u objašnjenju i rešavanju pomenutih problema. Modelom dužničke krize objašnjava se slučaj u kome Vlada želi da putem emitovanja obveznica prebaci dug u budućnost. Međutim, ako se fiskalna konsolidacija ne sprovede u određenom vremenskom roku, Vlada vrlo često pribegava monetarnoj ekspanziji pa se u nastavku analiziraju implikacije ovakvog njenog ponašanja. Posebno se razmatra model koji objašnjava kako potreba za emisionom dobiti povećava inflaciju. Oba slučaja se odnose na zemlje sa nastajućim tržištima kakva je i naša. Ključne reči: Makroekonomska nestabilnost; zemlje sa nastajućim tržištima; model dužničke krize, emisiona dobit; inflacija.

UVOD

Mada se u ekonomiji sa velikim uspehom koriste statički modeli čija eksplanatorna moć nije zanemarljiva, prelaz na dinamičke modele može ponekad dovesti do bitno različitih zaključaka. Naime, vreme svakako predstavlja jednu od osnovnih komponenti u ekonomskoj analizi, pa ne bi trebalo zaboraviti činjenicu da se odluke ekonomskih subjekata ne donose u trenutku i za trenutak. Ponekad je radi jednostavnosti modela moguće zanemariti pretpostavku o protoku vremena i pritom ne izgubiti na značajnosti modela, ali često ovakva odluka može dovesti do pogrešnih zaključaka, odnosno rezultata.

1 Nikola Njegovan, dipl. oec, Beograd, [email protected]

Page 64: Agroekonomika br. 43-44

63

Vremenska dimenzija dovodi do pojave još jedne bitne komponente koja mora biti prisutna u analizi ekonomskih pojava. Reč je o neizvesnosti, čije uključivanje u analizu ne predstavlja ništa drugo do njenog uopštavanja. Drugačije bi se moglo reći da izvesnost predstavlja specijalni slučaj neizvesnosti, što se može ilustrovati jednostavnim primerom. Ako se posmatra siguran ishod naspram ishoda neke lutrije sa isplatama c1 i c2 u različitim stanjima prirode2 i verovatnoćama ostvarenja ovih ishoda koji se mogu označiti sa p i 1-p ( ), izraz bi predstavljao zapis opisane lutrije. Slučaj izvesnosti bi pritom predstavljao specijalan slučaj lutrije, kada važi p=0 ili p=1. Problem neizvesnosti se na ovom mestu pominje obzirom da predstavlja veoma važnu komponentu u odlučivanju ekonomskih subjekata kojima je mnogo teže da donose odluke kada ne pogadjaju sa velikom preciznošću ishode u budućnosti. Na ovaj način se preko jednostavnog primera može doći i do formulacije samog problema makroekonomske nestabilnosti koji predstavlja glavnu temu ovog rada. Makroekonomska nestabilnost označava situaciju u kojoj je teško ili nemoguće predvideti buduću vrednost osnovnih makroekonomskih varijabli. Ovaj problem posebno je značajan za zemlje sa nastajućim tržištima, pošto one teže da privuku veliku količinu stranih investicija, što ne predstavlja nimalo jednostavan zadatak. Različite vrste pogodnosti koje ove zemlje mogu ponuditi u cilju privlačenja stranih investicija kao što su npr. poreske olakšice ili jeftina radna snaga, neće imati veliku težinu ako se prethodno ne obezbedi makroekonomska stabilnost. Drugim rečima, za poslovanje preduzeća je najvažnije obezbediti osnovu za odlučivanje u uslovima veoma izvesne budućnosti.

Oblici ispoljavanja makroekonomske nestabilnosti

Simptomi makroekonomske nestabilnosti i njena ispoljavanja mogu poprimiti različite forme ali u kontekstu privreda sa nastajućim tržištima, mogle bi se izdvojiti neke specifične manifestacije ovog problema. Četiri osnovna oblika ispoljavanja makroekonomske nestabilnosti su3: 1. Visoka inflacija: Visoka inflacija se pojavljuje pre svega kao posledica monetarnog

finansiranja budžetskog deficita. Ovakvim načinom finansiranja se praktično jedan problem pretvara u drugi. Čak i ako se radi o stabilnoj inflaciji, sporo prilagodjavanje nominalnih cena može dovesti do realnih efekata zbog promene relativnih cena.

2. Krhost finansijskog sektora: Slabo razvijeni finansijski sektor utiče direktno na

efikasnu alokaciju investicionih sredstava kao i na slanje pogrešnih signala o intertemporalnim relativnim cenama. Na taj način slab finansijski sektor koji uglavnom počiva na bankarskom sistemu i u kome regulacija nije u potpunosti izvršena može direktno uticati na rast.

2 Recimo da se radi o isplatama u slučaju pozitivnog i negativnog ishoda. 3 Prema: Montiel (2002), str. 10

Page 65: Agroekonomika br. 43-44

64

3. Neuskladjenost deviznog kursa4: Velika razlika izmedju realnog i ravnotežnog deviznog kursa u dužem vremenskom periodu dovodi do velike nesigurnosti u pogledu relativnih cena (pogrešan signal o alokaciji resursa između domaćih i stranih dobara). Šta više, očekivanja o prilagođavanju realnog deviznog kursa u pravcu ravnotežnog mogu uticati na tokove kapitala.

4. Fiskalna nesolventnost: Trajni budžetski deficit ne može predstavljati održivo

stanje. Vlada pre ili kasnije pokušava da reši ovaj problem. Stanje će se promeniti bilo da se radi o fiskalnom prilagodjavanju koje može biti u pravcu smanjenja rashoda ili povećanja prihoda, otkupljivanju duga od strane privatnog sektora ili monetizaciji deficita. Budući da je fiskalno prilagodjavanje najteži korak koji jedna Vlada može preduzeti, druge dve pomenute opcije ostaju kao realnije rešenje.

U nastavku će se analizirati samo dva od četiri navedena oblika nestabilnosti -

fiskalni deficit i inflacija. Oni će biti razmatrani u kontekstu rešavanja problema fiskalnog deficita putem inflatornog poreza (put koji nužno dovodi do inflacije) i emitovanja državnih obveznica, odnosno trenutnog prebacivanja tereta na privatni sektor.

Model dužničke krize

Primena ovog modela je uglavnom uslovljena željom Vlade da prebaci dug u budućnost i to, putem emitovanja obveznica. Razmatrani će biti uslovi pod kojima su investitori spremni da otkupe dug, a koji se tiču pre svega kamatne stope na državne hartije od vrednosti kao i verovatnoće da država dug zaista otplati u nastupajućem periodu. Pošto se u modelu pojavljuje neizvesnost u pogledu budućnosti, veliku ulogu treba pripisati očekivanjima. Model:5 Neka dug koji Vlada želi da prebaci u sledeći period bude označen sa D.6 Pretpostavlja se da Vlada kao strategiju za finansiranje deficita usvaja emitovanje obveznica i želi da prebaci dug na investitore tokom jednog perioda. Ako se sa r označi realna kamatna stopa, kamatni faktor koji Vlada nudi investitorima biće obeležen sa R.7 Sa T će biti označen prihod od poreza u nastupajućem periodu iz kojega bi trebalo vratiti emitovani dug. Pritom T predstavlja slučajnu promenljivu čija se raspodela verovatnoće može opisati normalnim rasporedom. Da bi Vlada bila u mogućnosti da vrati dug u narednom periodu, prihodi od poreza moraju biti veći od obaveza po osnovu emitovanih hartija od vrednosti (T>RD). U suprotnom (T<RD), doći će do dužničke krize. Pojednostavljenost u pogledu ishoda koji su binarnog tipa (ili se vraća dug u potpunosti ili dolazi do dužničke krize), ne utiče na osnovne zaključke modela. Treba napomenuti

4 Za detaljnije objašnjenje videti: Montiel (2002), str. 311. 5 Prema: Romer (2005), str. 607. 6 Primećuje se već na početku da je model pojednostavljen ograničenjem na jedan period. Više o

modelu sa većim brojem perioda videti u: Romer (2005), str. 612. 7 Kamatni faktor R dobija se kada se na vrednost od 100% doda onoliko procentnih poena koliko

iznosi kamatna stopa r. (R=1+r).

Page 66: Agroekonomika br. 43-44

65

da ni pretpostavka o neutralnosti investitora u pogledu rizika iz koje se izvodi sigurni kamatni faktor 8 koji je nezavisan od R i D, neće bitno uticati na konačni ishod modela.

Ako se sa π označi verovatnoća ulaska u dužničku krizu (nema isplate za investitore), a uzimajući u obzir neutralnost investitora prema riziku, sledi da očekivana vrednost isplata od državnih obveznica mora biti jednaka sigurnoj isplati. Reč je o poredjenju sigurnog ishoda sa lutrijom (π, 0, R). Pritom, pošto su investitori označeni kao riznično-neutralni, mora da važi:

(1.1)

Ova jednačina se može preurediti tako da se dobije:

(1.2)

Kada su R i jednaki, verovatnoća ulaska u dužničku krizu jednaka je nuli. Sa porastom verovatnoće upadanja u krizu, mora da raste i kamatni faktor koji Vlada nudi investitorima. Posmatrano teorijski, kada R teži beskonačnosti, verovatnoća nepovoljnog ishoda po investitore π će težiti jedinici. Prvi uslov za ravnotežu (1.2) tiče se, dakle, odluke investitora o preuzimanju duga na bazi vrednosti kamatnog faktora koji im nudi Vlada. Ovaj uslov se može prikazati i grafički (slika 1.1).

Izvor: Romer, D., Advanced Macroeconomics, McGraw-Hill/Irwin, 2006. strana 608.

Drugi uslov za ravnotežu proizilazi iz odnosa državnih prihoda i obaveza po osnovu

duga koje država treba da izmiri. Kao što je ranije objašnjeno, ako prihodi T budu manji od rashoda RD, doći će do krize. Shodno tome, verovatnoća ulaska u krizu zavisiće od visine prikupljenih poreza T, kao i raspodele verovatnoće ove slučajne promenljive. Ako

8 Preuzima se standardna terminologija teorije neizvesnosti. Pandam sigurnom ishodu ili sigur-

nom dohotku je u ovom slučaju sigurni kamatni faktor.

Page 67: Agroekonomika br. 43-44

66

je T slučajna promenjljiva koja ima normalnu raspodelu, onda i ima normalnu

raspodelu9, dok funkcija ima oblik “zvona”. Verovatnoća da je T<RD

(drugačije zapisano R>T/D, odnosno π) biće jednaka . Uslov koji

mora biti zadovoljen može se napisati kao:

(1.3)

Pošto integracija normalnog rasporeda dovodi do funkcije oblika S10, grafički se celokupni problem može predstaviti na sledeći način:

Izvor: Romer, D., Advanced Macroeconomics, McGraw-Hill/Irwin, 2006. strana 609.

gde T uzima minimalnu i maksimalnu vrednost i respektivno. Kada je ,

verovatnoća nastanka krize je nula (π=0). Suprotno, kada je verovatnoća negativnog ishoda je jednaka jedinici (π=1).

Dakle, ravnoteža se ostvaruje kada su zadovoljeni uslovi (1.2) i (1.3). Tada je kamatni faktor odredjen tako da su investitori voljni da otkupe dug uzimajući u obzir verovatnoću nepovoljnog ishoda, a verovatnoća nastanka krize jednaka je verovatnoći da prihodi od poreza ne budu dovoljni da pokriju dug pri istom kamatnom faktoru. Postoji i

9 Pretpostavlja da funkcija ima oblik , za realne konstante a>0, b,

c>0 i e (Ojlerov broj). 10 Za kratko objašnjenje normalne raspodele videti: Stewart (2002) str. 559, a o njenoj integraciji:

Christov, I.

Page 68: Agroekonomika br. 43-44

67

situacija u kojoj investitori ne žele da otkupe dug ni po jednom kamatnom faktoru, i ona odgovara rešenju i π=1 na dijagramu.11 Implikacije modela: Najmanje četiri zaključka mogla bi se izvesti iz predstavljenog modela. Prvi od njih bio bi da model sugeriše postojanje više od jedne tačke u kojoj se može ostvariti ravnoteža. To se može prikazati integracijom prethodna dva dijagrama u jedan (slika 1.3). Što je veća verovatnoća nastanka dužničke krize, to je veći kamatni faktor koji traže investitori, ali sa povećavanjem kamatnog faktora povećava se i verovatnoća nastanka krize.

Izvor: Romer, D., Advanced Macroeconomics, McGraw-Hill/Irwin, 2006. strana 610.

Slika 1.3 prikazuje jedan od mogućih načina na koji bi se dve funkcije mogle

preseći. U prikazanom slučaju postoje tri moguća rešenja. Prvo je ono u kome su verovatnoća nastanka krize i kamatni faktor niski (tačka A).12 U tački B postoji ozbiljna šansa za nastanak krize, ali je shodno tome i kamatni faktor viši. Tačka C predstavlja situaciju u kojoj je kriza izvesna i u kojoj investitori nisu voljni da otkupe dug.

Ne treba, medjutim, zaboraviti ulogu očekivanja u formiranju konačnog ishoda. Uvodjenje dinamike i očekivanja u model, dovodi do zaključka da je ravnoteža u tački B nestabilna, dok su preostale dve stabilne ravnoteže. To bi se moglo objasniti sledećim primerom. Ako se pretpostavi da investitori formiraju očekivanja o verovatnoći negativnog ishoda na nivou koji je nešto niži od . Tada je na nivou kamatnog faktora koji je potrebno ponuditi da bi se investitori odlučili da otkupe dug, stvarna verovatnoća negativnog ishoda manja nego što investitori očekuju (postoji razlika izmedju nivoa π 11 I ranije je pomenuto da bi se analiza mogla proširiti na više od dva ishoda u slučaju „lutrije“ (ili

se otplaćuje dug ili nastaje kriza). Ako porezi T nisu dovoljni da pokriju dug, mogao bi se otplatiti samo deo duga. U tom slučaju bi umesto verovatnoće nastanka krize, π dobilo značenje očekivanog ostatka duga prema investitorima (deo RD koji ne primaju). Uvodjenjem ovakve definicije parametra π, jednačina 1.2 se ne menja i ostaje validna. Jednačina 1.3 postaje komplikovanija, ali se izgled funkcije u (R, π) sistemu ne menja (vrednost π je nula za dovoljno malo R, a približava se jedinici kada se R približava beskonačnosti). Pošto uvodjenjem nove pretpostavke ne dolazi do značajnijih promena u strukturi modela, neće se promeniti ni zaključak koji se iz njega izvodi.

12 Vrednost kamatnog faktora je jako bliska vrednosti sigurnog kamatnog faktora.

Page 69: Agroekonomika br. 43-44

68

posmatrajući obe funkcije). Njihova očekivanja stoga nisu ispunjena i proces se nastavlja sve dok se ne dodje u tačku A. Suprotno, ako bi se pretpostavila verovatnoća negativnog ishoda nešto viša od , stabilna ravnoteža bi se uspostavila u tački C.

Drugi zaključak koji proizilazi iz modela tiče se činjenice da nisu potrebne velike razlike u početnim stanjima da bi se ostvarile različite ravnoteže. U kontekstu privreda sa nastajućim tržištima koje imaju slične početne pozicije, zaključuje se da bi ishodi mogli biti u potpunosti različiti. Jedan razlog za ovakav zaključak već je opisan u prethodnom pasusu, dok bi se drugi mogao objasniti različitim mogućim konačnim ishodima. Slika 1.3 predstavlja jedan mogući način preseka dve funkcije. Pomeranje ovih funkcija dovelo bi naravno do drugačijeg skupa mogućih ishoda. Pomeranje krive udesno izazvano povećanjem ili pomeranje krive ulevo zbog povećanja D, moglo bi predstavljati primer alternativne pozicije dve funkcije. Jedna moguća situacija prikazana je na slici 1.4. Pomeranje krive dovodi do ishoda u kome postoji samo jedno rešenje, kada investitori ne žele ni po jednoj ceni da otkupe dug.

Treće, model implicira da dužnička kriza može biti neočekivana zato što ne postoji visoka ravnotežna vrednost π koja je niža od jedinice. Opisana situacija može se takodje videti na grafikonu 1.4. Pomeranje krive 13 udesno, dovodi do pomeranja tačaka preseka (A, A’) i (B, B’). Ovakvo pomeranje dovodi na kraju do situacije u kojoj je kriza jedino rešenje (situacija u kojoj se funkcije ne seku). Jasno je, medjutim sa slike, da do takvog stanja dolazi posle preseka krivih u kojoj je vrednost π veoma niska (tangentno rešenje). Stoga, se može zaključiti da se situacija u kojoj investitori veruju da je vrednost π visoka ali još uvek niža od jedinice, možda neće ni javiti. Ako to jeste tačno, onda se može reći da krize uvek mogu predstavljati iznenadjenje.

Izvor: Romer, D., Advanced Macroeconomics, McGraw-Hill/Irwin, 2006. strana 612.

13 Alternativno bi moglo biti i pomeranje ulevo funkcije .

Page 70: Agroekonomika br. 43-44

69

Poslednja implikacija koja se pominje, deluje sasvim očigledno. Tiče se uticaja svih navedenih varijabli na verovatnoću pojavljivanja dužničke krize. Svaka promena koja izaziva pomeranje funkcije udesno ili funkcije ulevo, uticaće na povećanje verovatnoće nastanka krize. Kao što je ranije pomenuto, na ovakav ishod će uticati povećanje duga koji Vlada želi da prenese u sledeći period D, ali i povećanje sigurnog kamatnog faktora . Ne treba zaboraviti da će povećanje parametra

c u funkciji takodje dovesti do povećanja verovatnoće negativnog ishoda. Povećanje vrednosti c je ekvivalentno povećanju varijanse normalne raspodele, što dovodi do pomeranja S-funkcije koja će se naginjati sve više unazad. Dakle visoki budući prihodi, niska očekivana stopa povraćaja od strane investitora i nizak deficit, smanjuju verovatnoću upadanja u dužničku krizu.

Inflacija i emisiona dobit

U uvodnom delu je objašnjeno da fiskalni deficit i inflacija mogu predstavljati povezane probleme. Ako do fiskalne konsolidacije ne dodje, u situaciji u kojoj dug nije moguće pokriti emisijom obveznica zbog nepoverenja investitora, ali nije moguće ni zaduživanje u inostranstvu14, Vladi ne ostaje veliki broj rešenja na raspolaganju. U toj situaciji se može dogoditi da Vlada pribegne štampanju novca. U ovom delu biće razmotren model koji objašnjava kako potreba za emisionom dobiti povećava inflaciju. Model:15 Pretpostavlja se standardna funkcija realne tražnje za novcem koja raste sa porastom realnog dohotka, ali opada sa rastom nominalne kamatne stope:

gde su (2.1)

U kontekstu prihoda od emisije novca, M bi trebalo interpretirati kao monetarnu

bazu M0. Pretpostavlja se da rast novčane mase neće uticati na realnu kamatnu stopu i ukupni autput, već su oni fiksirani na nivou respektivno. Takodje, pretpostavljena je jednakost stvarne i očekivane inflacije, odakle sledi da je ako se zanemari rast autputa (konstantan na nivou ), inflacija jednaka rastu novčane mase. Ovo se može predstaviti sledećom jednačinom:

, (2.2)

gde gM predstavlja stopu rasta novčane mase . Emisiona dobit E, shodno tome, mora

biti jednaka realnoj vrednosti količine novčanog stoka:

14 Zemlje sa nastajućim tržištima obično ne uživaju visok kredibilitet kod inostranih kreditora. 15 Prema: Romer (2005), str. 538.

Page 71: Agroekonomika br. 43-44

70

(2.3)

Zamenom (2.2) u (2.3) dobija se jednačina:

(2.4) koja pokazuje da povećanje stope rasta novčane mase povećava emisionu dobit tako što povećava stopu po kojoj je “oporezovan” novac u realnom iznosu, ali je smanjuje tako što utiče na pad vrednosti osnovice. Ovo se može bolje objasniti posmatranjem parcijalnog izvoda funkcije po gM:

, (2.5)

Prvi deo jednačine (2.5) je uvek pozitivan, dok je drugi deo negativan što proizilazi

iz početne pretpostavke modela o negativnom uticaju nominalne kamatne stope na tražnju za novcem. Kada se gM približava nuli i drugi deo (2.5) se približava nuli (osim ako se zbog izgleda funkcije približava minus beskonačnosti kada gM opada). Sledi da je za male vrednosti gM prvi izvod pozitivan, pa je emisiona dobit rastuća. Jasno je da će za dovoljno veliko gM prevladati drugi deo jednačine (2.5) koji je negativan, pa će za veliko gM emisiona dobit biti opadajuća funkcija stope rasta novčane mase. Rezultujuća tzv. Laferova kriva, prikazana je na slici (2.1).

Izvor: Romer, D., Advanced Macroeconomics, McGraw-Hill/Irwin, 2006. strana 541.

Konkretan primer biće predstavljen koristeći funkciju tražnje koju je predložio

autor Kagan (1956). Ona posebno dobro oslikava stanje visoke inflacije i glasi:

Page 72: Agroekonomika br. 43-44

71

b>0 (2.6)

Transformacijom (2.6) eliminisanjem logaritama i zamenom u (2.4) dobija se:

(2.7)

Gde je Uticaj povećanja stope rasta novčane mase na emisionu dobit predstavljena je prvim izvodom funkcije:

(2.8)

odakle sledi da je prvi izvod pozitivan za . Kagan procenjuje da se vrednost

b kreće izmedju i , što implicira da se maksimum Laferove krive nalazi izmedju

vrednosti 2 i 3 za gM. Pretpostavka je da Vlada želi da finansira jedan deo deficita G preko emisione dobiti

E i da je G manje od maksimalnog nivoa emisione dobiti E*. Kao što slika (2.2) pokazuje, postojaće dva nivoa stope rasta novčane mase kojom će moći da se finansira deficit.16

Izvor: Romer, D., Advanced Macroeconomics, McGraw-Hill/Irwin, 2006. strana 542.

16 Pretpostavlja se da su potrebe za emisionom dobiti nezavisne od stope inflacije, što isključuje

bitan efekat koji inflacija prizvodi na dobitak od poreza. Pošto se porezi iskazuju u nominalnom iznosu i prikupljaju sa vremenskim zakašnjenjem, viša inflacija znači i niži prikupljeni porez. Ovaj efekat poznat je pod imenom Olivera-Tanzi efekat, za više informacija videti: Jakšić (2006) str. 119. On neće bitno uticati na analizu predstavljenog problema, trebalo bi samo promeniti liniju G na slici 2.2, koja bi u slučaju postojanja ovog efekta imala pozitivan nagib.

Page 73: Agroekonomika br. 43-44

72

Implikacije modela: Model objašnjava visoku inflaciju kao posledicu potrebe za pokrićem budžetskog deficita17. Uzimajući u obzir procenu Kagana, Saksa, Larena (1993) i drugih, emisiona dobit u tački maksimuma Laferove krive iznosi 10 procenata GDP-a. Ako se još pretpostavi da je b=1/3, a imajući u vidu uslov koji mora biti zadovoljen u tački maksimuma Laferove krive (prvi izvod jednak nuli) gM =1/b, sledi prema jednačini 2.7 da je . Lako se može pokazati da je

: . Dalje se lako mogu izračunati vrednosti gM za različite nivoe emisione dobiti, koje

potvrdjuju zaključak da visoke potrebe za emisionom dobiti kao posledica visokih budžetskih deficita dovode do visoke inflacije.

ZAKLJUČAK

Mada problemi koji su opisani u ovom radu nisu svojstveni isključivo zemljama sa nastajućim tržištima, posmatrano kroz prizmu makroekonomske nestabilnosti može se reći da se ovde radi o ključnim problemima za ove zemlje.

Pod striktno postavljenim uslovima modela, pokazano je da postoji težnja ka samoodrživošću loših početnih uslova sa kojima se zemlje sa nastajućim tržištima mogu suočiti. Ona se objašnjava činjenicom da veća verovatnoća krize povlači za sobom veći kamatni faktor koji traže investitori, a sa većim kamatnim faktorom povećava se i verovatnoća nastanka krize. Samoodrživi karakter krize može biti dodatna otežavajuća okolnost u procesu tranzicije.

Model dužničke krize sugeriše i da slični početni uslovi mogu dovesti do potpuno različitih ishoda. Tako se uspešno izbegavanje ili prebrođavanje dužničke krize može ostvarivati nezavisno od postignutih rezultata u zemlji sa sličnim početnim uslovima. Posebno se naglašava iznenadni karakter nastanaka dužničke krize, zbog čega kreatori ekonomske politike moraju biti veoma oprezni. Pored toga, teorijski je dokazana već uočena tendencija da visoke potrebe za emisionom dobiti, kao posledica visokih budžetskih deficita, dovode i do visoke inflacije.

Zbog toga se može zaključiti da ovaj rad predstavlja pokušaj da se pruži skroman doprinos u pravcu sinteze široke literature koja se bavi problematikom zemalja sa nastajućim tržištima. Međutim, neophodno je konstatovati da jako veliki broj objavljenih radova teorijske i empirijske prirode na ovu temu, ne obezbedjuje osigurani uspeh u razvoju za ove zemlje. Pošto ne tako mali broj specifičnosti neekonomskog karaktera (kultura, običaji, sistem vrednosti i druge iskustvom oblikovane kategorije) ima veliki uticaj na efikasnost ekonomske politike, neophodno je i o njima voditi računa prilikom donošenja opštih preporuka o merama ekonomske politike koje bi ove zemlje trebalo da primene.

17 Kada potrebe za emisionom dobiti prevazilaze vrednost E*, dolazi do hiperinflacije. Za više

informacija o modelu inflacionog poreza u uslovima hiperinflacije videti: Romer (2006), str. 543.

Page 74: Agroekonomika br. 43-44

73

LITERATURA

1. BLANCHARD, O. (2005) Macroeconomics 4 ed., Prentice Hall

2. CHRISTOV, I. Integrating the normal curve, http://people.esam.northwestern.edu/~christov/downloads/intnorm.pdf

3. DIMITRIJEVIĆ, B., FABRIS, N. (2007) Ekonomska politika, Ekonomski fakultet Beograd

4. JAKŠIĆ, M., PRAŠČEVIĆ, A. (2006) Makroekonomska analiza, Ekonomski fakultet Beograd

5. MONTIEL, J. P. (2002) Macroeconomics in emerging markets, Cambridge University Press

6. ROMER, D. (2006) Advanced Macroeconomics, McGraw-Hill/Irwin

7. STEWART, J. (2007) Calculus 6 ed., Brooks/Cole

8. VARIJAN, H. (2007) Mikroekonomija: moderan pristup, Ekonomski fakultet Beograd

SOURCES OF MACROECONOMIC INSTABILITY IN THE COUNTRIES WITH EMERGING MARKETS

NJEGOVAN, N.

Summary

Macroeconomic instability could be described as a situation involving very hard or

impossible prediction of key macroeconomic variables. There are several forms of expressing macroeconomic instability. Four of them are mentioned in the paper and two of them discussed. Model of Debt-Crisis explains the implications of Government bond emission that causes strong influence on private sector. This way the government is pushing the actual debts to the future periods. If fiscal consolidation is being constantly postponed, monetary expansion becomes inevitable. That is why the second model explains how seignorage needs may produce higher inflation and discusses the implications of that behavior. Both models are in strong relation with the emerging markets economies.

Key words: Macroeconomic instability; emerging markets economies; debt-crisis model, seignorage; inflation.

Page 75: Agroekonomika br. 43-44

74

UDK: 336.581:338.43 Originalni naučni rad Original scientific paper

MODELI FINANSIRANJA TEHNOLOŠKOG RAZVOJA U POLJOPRIVREDI SRBIJE

KRAJINOVIĆ,G.1

Rezime

Republika Srbija je u dosadašnjem razvoju agroprivrede, imala izrazito ekstenzivan način privređivanja. S obzirom da se sada trenutno nalazi u procesu tranzicije, neophodno je uložiti ogromne napore kako bi postala konkurentna na svetskom tržištu. Tu se prvenstveno misli na ulaganje u razvoj nauke u tehnologije, bazirane na znanju, koje su ključni činioci napretka jedne privrede. Sadašnja težnja Srbije treba da bude prelazak na specijalizovanu tržišnu proizvodnju u kojoj će sistem privređivanja počivati na primeni savremene nauke i tehnologije, globalizaciji i internacionalizaciji razvojnih tokova. Trenutno stanje u poljoprivredi i agroindustriji obeležava mali porast, ali nedovoljan da bi se moglo razgovarati o značajnom pomaku u razvoju. Naša država mora da se uključi u trku sa drugim zemljama, čiji je krajnji cilj globalni razvoj i napredak. Razvoj poljoprivrede Srbije treba da se ogleda u tome da se nastavi i intenzivira dosadašnji pristup tehnološkom razvoju i umesto koncepta ekstenzivne indus-trijalizacije, treba da se utiče na podizanje produktivnosti, da se podstakne inovativnost i snizi visoka tehnološka zavisnost od razvijenih država. Međutim, mora se poći i od međuzavisnosti i povezanosti razvojnih procesa u svetu, kao i mogućih strategija razvoja drugih zemalja ili grupa zemalja. Ključne reči: agrokompleks, nove tehnologije, naučno-tehnološki razvoj, produk- tivnost, finansiranje, modeli.

UVOD

Agrokompleks kao oblast proizvodnje i ljudske delatnosti postepeno se menja tako što se pretežni učinak bazičnih faktora razvoja i rasta zamenjuje sve većim učinkom naučnih i tehničkih dostignuća. Ovo je u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji posledica činjenice da nauka i tehnologija supstituišu zemljište i radnu snagu. S druge strane, mogućnosti da se u

1 Mr Goran Krajinović, Institut za ratarstvo i povrtarstvo, Novi Sad. Rad je deo magistarske

teze:”Makroekonomski modeli novih tehnologija u poljoprivredi republike Srbije”, odbranjene na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu , 2009. godine

Page 76: Agroekonomika br. 43-44

75

savremene tehnološke procese uključuje i tehnološki srednje razvijena zemlja kakva je Srbija bila sredinom osamdesetih godina prošlog veka, zahteva pre svega orijentaciju na modernizovanje postojećih tehnoloških celina i prihvatanje inovativnih trendova na dosta širokom segmentu naučno-tehničkih ostvarenja, koja su u vezi sa razvojem i rastom agrokompleksa. Na taj način bi se obezbedio odgovarajući međuodnos između sledećih procesa (videti šire u 12): - generisanje novih znanja i savremenih tehnologija, - brzog i efikasnog transfera novih tehnologija i modernizovanja postojećih, - ekspanzije kadrovske baze u oblasti nauke i tehnologije.

Generisanje novih znanja u našim uslovima javlja se i kao mogućnost ali i kao

problem. Kao mogućnost, kreiranje novih znanja se javlja u vidu tri vrste efekata:

1. kao posledica namere da se postigne odgovarajući tehnološki efekat ili tzv. planirano tehničko-tehnološko unapredjenje,

2. kao nenameravana posledica (by product) u procesima kada su istraživački napori bili usmereni na sasvim drugi cilj, i

3. kao nameravani društveni efekat, tj. kao posledica organizovanih promena u društvenim i radnim aktivnostima koje rezultiraju novim znanjima.

Kao problem ono se javlja u sledećim oblicima: - sa aspekta nivoa i osposobljenosti postojećih naučnih i stručnih kadrova i insti-

tucija, - sa aspekta njihove međusobne povezanosti i uslovljenosti, - sa aspekta materijalnih mogućnosti za ulaganja u kreiranje novih i rasta opštih i

specifičnih znanja kadrova.

Kao problem se javlja i u slučajevima kada je u pitanju modernizacija. U tom kontekstu, veoma je značajno da korisnici naučno-tehnoloških dostignuća budu osposobljeni kao aktivni učesnici. To, pre svega pretpostavlja postojanje vlasničkih odnosa. Tek onda aktivni pristup omogućuje ekstra dobit, jer samo u okruženju u kome se obezbedjuje stalno osluškivanje ispoljenih kretanja na tržištu, preduzetnici u poljoprivredi bivaju u situaciji da na vreme reaguju, odnosno budu prvi u primeni. Ovakav odnos zahteva izvesno predznanje i odgovarajuću tehnološku kulturu da bi se valorizovale u potpunosti prednosti tehnike i tehnologije.

Aktivan pristup zahteva stalnu orijentisanost na praćenje novih dostignuća, merenje rezultata njihove primene i merenje njihove racionalnosti u odnosu izmedju inputa i outputa. Takav sistem nije lako uspostaviti, ali je imperativ savremenih razvojnih kretanja na polju tehnološkog razvoja, pa zbog toga zahteva najmanje dve kategorije kadrova u preduzećima, strateških i operativnih upravljača. Kao posledica navedenog, razvoj i transfer znanja i poljoprivrednih tehnologija u Srbiji, više no ikada predstavlja praktično najznačajniji faktor razvoja agrokompleksa, a time i ekonomskog i društvenog progresa.

Mogućnosti da se u savremene tehnološke procese uključi i tehnološki srednje razvijena zemlja kakva je Srbija, zahtevao bi, pre svega, orijentaciju na modernizovanje postojećih tehnoloških celina i prihvatanje inovativnih trendova na dosta širokom segmentu

Page 77: Agroekonomika br. 43-44

76

naučno-tehničkih ostvarenja koja su u vezi sa ekonomskim razvojem. Na taj način bi se obezbedio odgovarajući međuodnos izmedju sledećih procesa: generisanje novih znanja i savremenih tehnologija, brzog i efikasnog transfera novih tehnologija i modernizovanja postojećih, ekspanzije kadrovske baze u oblasti nauke i tehnologije.

Pošto je Srbija relativno mala zemlja, srazmerno značajniju pažnju treba usmeriti na procese transfera, a tek onda na medjunarodnu kooperaciju i koordinaciju naučnih i tehnoloških napora. Dakle, bitan element - uslov tehnološkog razvoja, predstavlja izgradnja i uspostavljanje odgovarajuće mreže, na kojoj kooperacija može da počiva, pre svega u odnosu izmedju preduzeća - kompanija, a tek onda izmedju istraživačkih i obrazovnih centara razvijenih zemalja i medjunarodnih - vladinih organizacija iz ove oblasti.

KONCEPTI FINANSIRANJA NAUČNOG I TEHNOLOŠKOG RAZVOJA U POLJOPRIVREDI SRBIJE

U tržišnim privredama postoje dva osnovna načina – koncepta finansiranja novih

poslova: zaduživanjem (debts) i ulaganjem, odnosno stvaranjem osnivačkog uloga (equities) od sopstvenih i tudjih sredstava. Pozajmljena sredstva se vraćaju sa dogovorenom kamatom iz prihoda od posla, a osnivački ulog obezbeduje ulagaču deo vlasništva nad poslom, odnosno udeo u profitu. Uglavnom se poslovi finansiraju kombinacijom oba načina.

Koncept finansiranja novih tehnologija zavisi od vrste poduhvata, odnosno od toga da li je u pitanju posao koji spada u kategoriju operativnih, tzv. samo-zapošljavanje, ili strateških, posao koji ima izgleda za brz tehnološki razvoj i širenje, tzv. perspektivni, odnosno, prodorni poduhvat.

Za green field investicije očigledno je da važi princip "sam protiv svih". Za ovakve poduhvate nivo sopstvenih – inicijalnih sredstava je u proseku oko 60%. Pritom, za poduhvate koji se ocene kao perspektivni u domenu primene novih tehnologija, kreditori i ulagači su nešto darežljiviji, jer su u stanju da koliko-toliko sagledaju vrednost poduhvata i moguće rizike. Perspektivniji poduhvati o kojima će se u daljem tekstu govoriti imaju drugu strukturu izvora kapitala. Za ulagače, ovakvi projekti su privlačniji.

Kupovina postojeće perspektivne tehnologije

Kupovinom započetog perspektivnog posla, preuzima se poznat proizvod ili usluga sa uhodanim načinom proizvodnje. Novi vlasnik ne mora da prodje mukotrpan put stvaranja reputacije, sticanja poverenja kupaca, izbora i uhodavanja saradnika, obezbedjenja i obuke izvršilaca poslova. Obezbedenje sredstava je takode lakše. Finansijeri mogu da sagledaju celinu posla i moguće rizike. Razvojni put je daleko kraći ako se krene od postojećeg, perspektivnog posla, rizik je manji, a veća šansa za profit.

U našim uslovima retko se dešava preuzimanje započetog posla iz više razloga. Većina poduhvata nije dostigla zrelost na osnovu koje može da se oceni njihova vrednost, odnosno cena. U većini slučajeva se radi o nerazvijenim programima sa nezaokruženom tehnologijom u kojima je oprema najčešce improvizovana, sa proizvodima koji nisu prošli test tržišta. Povrh svega, iza programa stoji njegov tvorac, koji sve konce drži u rukama i bez koga program ne bi mogao da opstane ni da se

Page 78: Agroekonomika br. 43-44

77

razvija. Slično je i sa uslugama. Klijentela je vezana za onog koji stoji iza poduhvata, novi čovek se teško prihvata.

Preuzimanje franšize: Najsigurniji put u preduzetništvu je postati franšizat, što znači ići u specifične kooperantske odnose. Franšizant, onaj koji nudi franšizu je poznat, proizvod ili usluga takodje, sistem proizvodnje ili pružanja usluga je potpuno i u većini slučajeva strogo definisan. U SAD, gde su sistemi franšize veoma razvijeni, procenat onih koji dožive neuspeh se kreće ispod 4%.

Franšiza2 podrazumeva mogućnost da franšizat-preduzetnik, dobije pravo da koristi ime i prodaje proizvode ili usluge neke velike kompanije-franšizanta na odredjenom području.

U nadoknadu za dobijena prava franšizat plaća franšizantu početnu kao i mesečne nadoknade3.

Sistem franšize nije samo interesantan za one koji žele da uđu u posao kao franšizati, već i za one koji nameravaju da razviju svoje ideje – poslove kao franšizanti. Franšiza otvara široke mogućnosti za saradnju, odnosno povezivanje velike i male privrede. Franšizanti putem franšize lakše dolaze do ideja šta i kako da rade uz smanjenje poslovnog rizika.

Finansiranje samozapošljavanja: Najveći broj ljudi ulazi u mali posao sopstvenim sredstvima, koje po potrebi dopunjava pozajmicama od rodjaka ili prijatelja. Po pravilu je dovoljno oko 20,000 US$ za finansiranje početka nekog manjeg poduhvata, i u našim uslovima je od značaja za tehnološki razvoj zemljoradničkih gazdinstava, odnosno, pokretanja malih i srednjih preduzeća, koja se na neki način naslanjaju na agroprivredu.

Drugi značajan izvor su bankarski krediti, mada komercijalne banke zbog većeg rizika nerado finansiraju nove projekte. Većina banaka ograničava prve kredite na 50% potrebnih sredstava uz odgovarajuće garancije, najčešce u vidu hipoteke nad imovinom tražioca zajma. Pored toga, mnoge banke u odnosu na velike korporacije zahtevaju veće kamate na pozajmljena sredstva, mada ima i banaka koje preferiraju male zajmotražioce pružajući im povoljnije uslove.

U Srbiji u ovakvim poslovima značajna sredstva je do sada obezbeđivao Fond za razvoj, Agencije za razvoj MSP, Strani donatori, Medjunarodne razvojne i finansijske institucije kao što su IBRD (WB), EBRD, SIDA, USAID, itd. Osim toga, kod malih poduhvata koji ulaze u delatnost samozapošljavanja, snabdevači su takodje značajan izvor kreditiranja. Investitor, npr. zemljoradničko gazdinstvo može da dobije inpute, mehanizaciju, i sl. na odloženo plaćanje.

2 M.Whitmore, "Franshising", Inc., September 1985, Spceial advertising section. 3 Postoje tri vrste franšize. Franšize za proizvode daju pravo da se prodaju proizvodi koji imaju

zaštićen trgovački naziv. Ovakva vrsta tesne poslovne veze najčešce se javlja u prodaji putničkih vozila i benzina i nije interesantna sa aspekta agroprivrede. Franšize za proizvodnju daju liceneno pravo za proizvodnju i prodaju odredjenog proizvoda. Najčešce se javlja u prehrambenoj industriji - proizvodnji gaziranih bezalkoholnih pica (Coca-Cola, Pepsi). Konačno, franšiza za posao daje pravo da se otvori posao pod imenom franšizanta, poštujući stroga pravila o opremanju, vrsti i kvalitetu proizvoda i načinu pružanja usluga. Takva vrsta franšize poznata je i kod nas. Čuveni lanac McDonalds-ovih restorana počeo je sa radom pre dvadesetak godina i u Beogradu.

Page 79: Agroekonomika br. 43-44

78

Finansiranje otpočinjanja perspektivnih poduhvata

Za ambicioznije poduhvate zemljoradnika potrebno je znatno više sredstava za

investicije i početak poslova, reda veličine i iznad pola miliona dolara. Ovi projekti često spadaju u grupu profitabilnih, ali i visoko rizičnih poduhvata pa ih finansijske institucije nerado podržavaju klasičnim kreditima bez značajnih osiguranja, posebno kada se radi o sredstvima za početna ulaganja u objekte i opremu. Povrh svega, oni koji traže podršku, često nemaju imovinu sa kojom bi mogli da pokriju rizik povraćaja pozajmljenog kapitala.

Druga mogućnost je prodaja osnivačkih prava, tj. udela u vlasništvu. Za svoj ulog, pored udela u vlasništvu, obično traže i mesto u upravnom odboru sa pravom da u odredenom stepenu učestvuju u upravljanju firmom. Individualni ulagači mogu očekivati da im se vrednost uloga u roku od 5 godina uveća od 3 do 5 puta. Ovako visoke stope prinosa normalno se očekuju kod perspektivnih poduhvata. No, ocena je da u našim uslovima još uvek neizdiferenciranog vlasništva i nedovoljne specijalizacije u proizvodnji i pružanju usluga, nije mnogo verovatan oblik primene u agroprivredi.

Posebnu grupu investitora u ove poduhvate čine specijalni investicioni fondovi koji su usmereni u ulaganja u ove profitabilne ali rizične projekte. Ovi fondovi su posrednici koji prikupljaju sredstva korporacija, bogatih pojedinaca, penzionih fondova i ostalih izvora i oplodjavaju ih. Da bi smanjili rizik ulagača, menadžeri ovih fondova diversifikuju ulaganja u veći broj perspektivnih poduhvata, a ulagači u fondove preko deonica povlače dobit. Perspektivni poduhvati koji u početnoj fazi razvoja obezbede sredstva ovih investicionih fondova imaju dobre izglede da postanu javne korporacije koje finasiraju dalji razvoj emitovanjem i prodajom akcija i obveznica. Ulaganjem u perspektivne poduhvate fondovi dobijaju udeo u vlasništvu koji nekada prelazi 50%. Da bi smanjili rizik slabog menadžmenta investitori ugovorima bez obzira na udeo u vlasništvu zahtevaju kontrolu upravljanja.

Investicije u naučna i tehnološka istraživanja i dostignuća

Investiranje u nauku i tehnologiju, kako bi se ostvario željeni efekat u agroprivrednom

kompleksu, može biti uspešno samo ako postoji i značajno tržište. Tehnološki viša i ekonomski efikasnija prehrambena proizvodnja i plasman, postaju uglavnom isključivi faktori uspeha na svetskom tržištu.

Osnovno praktično pitanje sa kojim se Srbija suočava, jeste pitanje izbora alternativnih ulaganja u razvoj tehnologije, koje treba izvršiti imajući u vidu, pre svega, trenutno raspoložive faktore proizvodnje za koje se ocenjuje da ih nema u dovoljnom kvalitetu za izvršenje sveobuhvatnog programa razvoja, i svakako, postojeću agroprivrednu strukturu.

Ako se posmatra samo aspekt obezbedjenja kapitala za dalji tehnološki razvoj, treba istaći da u žižu analize i očekivanja treba staviti problem kreiranja i upotrebe akumulacije kao elementa investicione politike. Njom se definišu obim i struktura investicija od kojih dalje zavisi tok razvoja ukupne agroprivrede. No, ova zavisnost nije jednoznačna, s obzirom da nova ulaganja koja se kao element ovoga procesa ne dovode u pitanje, sama po sebi ne mogu da doprinesu povećanju proizvodnje. Tek u interakciji sa drugim faktorima, kao što su npr. ulaganja u radne resurse; zaštitu, unapredjenje i efikasnije korišćenje prirodnih

Page 80: Agroekonomika br. 43-44

79

bogatstava; kreiranje i primenu novih tehnologija; i unapredjenje organizacije i funkcije upravljanja u preduzećima, nova ulaganja doprinose porastu proizvodnje i efikasnosti agroprivrednog sektora.

Kao osnovna ograničenja naučnog i tehnološkog razvoja agroprivrede, sa aspekta njegovog finansiranja, treba navesti (videti šire u 11): - nekritički odnos prema problemu granice produktivnog investiranja - apsorpcioni

koeficijent, - faktor vreme u razvojnom procesu - počev od identifikacije do implementacije

odgovarajuće tehnologije, - isključiva orijentisanost na industrijske tehnologije - ulaganja pretežno u aktivu po

modelu ekstenzivnog industrijalizma smanjivala je i smanjuje razvojne i tehnološke performanse zemlje. S druge strane, proizvodnja, prenos i obrada ogromne mase informacija iz svih područja života, predstavlja srce naučno-tehnološkog razvoja i ekonomskog i društvenog života,

- (ne)spremnost da se sadašnja potrošnja žrtvuje radi eventualne sutrašnje koristi, - (ne)mogućnost kreiranja sopstvene štednje/akumulacije (10 - 12% GDP-a), - aktuelna (ne)atraktivnost zemlje u privlačenju inostranih sredstava (optimum je na

nivou od oko 30% BDI), - (ne)postojanje nacionalne tehnološke strategije implicira relativno širok front

tehnološkog razvoja i tehnološku zavisnost od inostranih partnera s obzirom da većina ugovora o transferu tehnologija sadrži restriktivne klauzule u pogledu usmeravanja izvoza i obaveznog vezivanja uvoza od strane davalaca tehnologija. Na taj način se sva značajnija tehnološka istraživanja, po pravilu, zadržavaju u zemlji matici, a izvozi se tehnologija kao gotov proizvod koja često ne odgovara autohtonim potrebama zemlje uvoznice,

- stvaranje tzv. dualističke privredne strukture - veliki raskorak izmedju grana/preduzeća koja proizvode za medjunarodno tržište i preduzeća koja proizvode za domaće tržište,

- izvoz je u zemlji kakva je Srbija, po pravilu konstantna ili opadajuća funkcija društvenog proizvoda, a uvoz, rastuća. Stoga, svako povećanje uvoza (važna je i njegova struktura), mora da rezultuje i odgovarajućim pomacima na segmentu izvoza, i

- dominantna struktura izvoza je neprilagodjena tražnji, koja se ispoljava na svetskom tržištu,

U strukturi ulaganja prema nameni, deo finansiranja treba da bude usmeren na infrastrukturno opremanje, zatim, ulaganja u uvoz proizvoda za investicije i unapredjenje efikasnosti ljudskog resursa. Što se tiče kreditiranja izvoza kapitalnih dobara i usluga kao proizvoda domaće privrede, ono je po pravilu bivalo na dosta niskom nivou - ispod 10% ukupne vrednosti izvoza, što se može okarakterisati kao ograničenje na strani necenovnih faktora konkurentnosti, koje je sputavalo i koje će nadalje sputavati izvoz proizvoda iz Srbije. Ocenjuje se da će u makrookvirima i u naredom periodu biti ispoljena slična tendencija.

Posmatrano iz ugla domaćih resursa, glavne komponente emisionih mehanizama i instrumenti finansiranja tehnološkog razvoja u prelaznom (tranzicionom) periodu trebalo bi da budu: - dugoročno (investiciono) kreditno i/ili finansijsko-tržišno finansiranje;

Page 81: Agroekonomika br. 43-44

80

- tekuće monetarno-kreditno i/ili finansijsko-tržišno finansiranje proizvodnje i zaliha;

- fiskalno - budžetsko finansiranje mera tehnološke politike Srbija, uključujući i budžetsko finansiranje troškova monetarno-kreditnog i finansijsko-tržišnog finansiranja.

Neophodno je posebno ukazati na neke aspekte dugoročnog i/ili finansijsko-tržišnog finansiranja tehnološkog razvoja:

Nepovoljni izgledi za dugoročno finansiranje bez priliva stranog kapitala: Realna finansijska situacija u pogledu stvaranja, raspoloživosti (ponude) kapitala i ogromne dekapitalizovanosti (tražnje) je takva da naučno-tehnološki razvoj za svoje dugoročno (investiciono) finansiranje kao i finansiranje u tranzicionom periodu, neće moći da obezbedi značajnija sredstva bez angažovanja inostrane akumulacije. Kada je reč o obilnijem prilivu toga kapitala, mora se računati s tim da za njega još ni izbliza nisu stvoreni uslovi koji su po svojoj prirodi višeslojni i kompleksni. Stoga je teško verovati da će u kraćem roku do toga i doći.

FAKTOR RIZIKA

Suštinu naučno-tehnološkog razvoja u agroprivredi predstavlja potreba da se ukupan agroprivredni sistem učini efikasnijim, a to svakako pretpostavlja takav razvoj prema kome se ukupna agroprivreda može posmatrati kao otvoreni sistem. To, posmatrano sa jedne strane, pretpostavlja izgradnju mehanizama i stvaranje uslova za funkcionisanje "makroekonomski stimulativnog tržišnog ambijenta" koga mora da kreira "država", a s druge strane, to vodi ka svođenju mogućih rizika i pripadajućih posledica, na one subjekte koji su uključeni u proces naučno-tehnološkog razvoja. Stoga je u procesu preduzimanja različitih poduhvata vezano za naučno-tehnološki razvoj (kreacija, implementacija, transfer, itsl.), neophodno da se kod svih subjekata razvije svest o postojanju rizika koji ih direktno pogadja kako bi se proces naučno-tehnološkog razvoja u agroprivredi izvršio na najefikasniji način.

Vlasnička transformacija kao jedan od prvih koraka na putu korporativizacije agroprivrede i orijentacije ka tržišnoj privredi, pojačava odgovornost vlasnika za efekte – rezultate rada a to značajno povećava rizik i neizvesnost u kojima preduzeća agroprivrede posluju.

Konačno, rizik se može procenjivati i tako što se odredjuje relacija izmedju "predloženog" poduhvata i operacija koje se redovno sprovode u poslovanju agroprivrede4. Dalje, treba istaći i to da pored mogućnosti da se ocenjuje rizik pojedinačnog poduhvata, postoji mogućnost i potreba da se u odredjenoj situaciji izvrši ocena ukupnog rizika, dakle utvrdi port folio rizika.

Analiza rizika bilo u slučaju posmatranja pojedinačnog poduhvata bilo da je u pitanju ocenjivanje port folio rizika, može se vršiti uglavnom primenom tri osnovna metoda analize rizika: metoda distribucije očekivanja; metoda simulacije; i metoda senzitivne analize (videti šire u 9).

4 U agroprivrednim preduzećima je ovo čest slučaj kod zamene, modernizacije, rekon- strukcije,

dogradnje, i sl.

Page 82: Agroekonomika br. 43-44

81

Imajući u vidu sve navedeno o nepovoljnim izgledima za dugoročno investiranje - finansiranje naučnog i tehnološkog razvoja bez priliva stranog kapitala, i o riziku i metodama za njegovo merenje, kao opredeljujućem za process investiranja, treba istaći da proces naučnog i tehnološkog razvoja agroprivrede u savremenim uslovima neminovno uslovljava "nove" odnose u poslovanju.

POTENCIJALNI IZVORI FINANSIRANJA NAUČNOG I TEHNOLOŠKOG RAZVOJA

Gotovina je svakako najvažniji oblik i sredstvo u svakom poduhvatu pa i u procesu

finansiranja naučnog i tehnološkog razvoja u agroprivredi. Ona u suštini, predstavlja osnovni razlog zašto se uopšte poslovni poduhvati i aktivnosti preduzimaju5. Prirodu naučno tehnološkog razvoja u cilju ostvarenja kontinuirane ekspanzije preduzeća u agroprivredi i zadovoljavajućeg prinosa na angažovana sredstva, najčešće reprezentuje ostvarenje profitabilnosti i posledično, izvesne sume novca. U tom cilju, subjekti u tom procesu u svakom trenutku moraju biti u stanju da iskažu svoje potrebe za finansijskim sredstvima, kako bi bili u situaciji da minimiziraju troškove finansiranja planiranog rasta, planiraju rokove, izvore i obim neophodnog dodatnog finansiranja.

Finansijske potrebe se moraju veoma pažljivo proračunavati, kako bi se izbegla situacija obezbedjenja prekomernog obima finansijskih sredstava, odnosno, obezbedjenja manjeg obima finansijskih sredstava no što je potrebno da bi se finansirao planirani rast. Posmatrano sa aspekta investitora, može se reći da nije jednostavno sačiniti optimalni plan potreba za finansijskim sredstvima kao i zaključiti da će on biti ispunjen. On zavisi od faze poslovnih aktivnosti u kojima se investitor nalazi - novoosnovano preduzeće – preduzeće osnovano sa potpuno novom tehnologijom, preduzeće koje već postoji i kontinuirano obavlja svoje razvojne poslove i aktivnosti – preduzeće koje se modernizuje, rekonstruiše u saglasnosti sa novim naučno tehnološkim tokovima, i slično. Takodje, on zavisi i od delatnosti - grane proizvodnje u kojoj se nalazi preduzeće – npr. primarna poljoprivredna proizvodnja, agroindustrija, trgovina, i sl.

Karakter naučno tehnološkog razvoja i implementacije njegovih dostignuća, uzimajući u obzir njihovu prostornu distribuciju i lokaciju, u značajnoj meri opredeljuju izvore finansiranja. Ako se radi o naučno-tehnološkim istraživanjima, tu su pre svega, budžetska sredstva države koja predstavlja pojedinačno najvećeg finansijera takve vrste projekata, programa i aktivnosti na segmentu naučno tehnološkog razvoja. Paralelno, krupna strateška istraživanja na pojedinim razvojnim segmentima ili tehnološke prodore u jednoj oblasti, finansiraju i multinacionalne kompanije. I dok države za ovu aktivnost koriste sredstva poreskih obveznika – budžet, multinacionalne kompanije koriste sopstvena sredstva ili čitav niz mogućnosti koje se nude na tržištu. U novije vreme se javlja i jedan miks koncept finansiranja, a to je javno-privatno partnerstvo (Private Public Partnership – PPP).

5 Ono što posebno treba da shvati menadžerski tim u vezi sa misijom svakog preduzeća jeste da

ono mora da proizvodi profit, a da je proizvodnja i/ili usluga sredstvo da se to ostvari. To u zemljama u tranziciji do sada nije bilo shvatano na adekvatan način

Page 83: Agroekonomika br. 43-44

82

Sopstvena sredstva kao i druge izvore finansiranja koriste i ostali subjekti koji vrše ulaganja u naučno-tehnološki razvoj, primenjena istraživanja, transfer tehnologije i znanja, razvoj novih tehnologija, i sl. Kao ilustraciju izvora finansiranja i njihovog učešća, prikazuje se struktura finansiranja prema izvorima finansiranja i pojedinim zemljama, tabela koja sledi.

Najatraktivniji model svojinske transformacije, za većinu preduzeća, predstavlja dokapitalizacija, koja može da se kombinuje i sa pretvaranjem duga u ulog. Na taj način se sa ulagačem deli rizik, ali i pozitivni efekat transformacije u srazmeri sa izvršenim ulaganjem. Istovremeno, novac koji se dobija od dokapitalizacije, pod uslovom da nije fiktivan, ostaje u preduzeću i sa njim se može finansirati dalji tehnološki razvoj. U kombinaciji sa konverzijom, preduzeću se omogućava značajnija relaksacija i potrebno vreme da se u potpunosti konsoliduje, strateški repozicionira i započne aktivnosti na višem nivou tehničko tehnološke razvijenosti i pre svega, finansijske konsolidovanosti, čime stiče i bolje performanse u pregovorima sa potencijalnim, naročito ino-partnerima. Poslovno restrukturiranje preduzeća u agroprivredi podrazumeva i tzv. strateško povezivanje, odnosno stvaranje alijansi sa različitim preduzećima, koja su u poslovnom smislu kompatibilna, a ne moraju po definiciji da budu iz iste delatnosti. To se pre svega odnosi na razne finansijske institucije, industriju procesne opreme, primenjene i razvojne institucije i institute, itd. Tabela: Finansiranje IR prema izvorima (u % )

Napomene: 1) 2001; 2) 2000; 3) 1996; 4) Prosek EU ne uključuje Luksemburg; 5) nije uključena većina kapitalnih investicija. Izvor: European Commission, Towards a European Research Area - Key Figures 2002.

Dalje, kao najzastupljenija su svakako finansijska sredstva na bazi pozajmice koja predstavljaju najoskudniji i najskuplji proizvodni faktor u ovom trenutku, kada je u pitanju agroprivreda. U dosadašnjem sistemu finansiranja preko razvojnih institucija u zemlji, kao što su Fondovi za razvoj, bilo je dosta administriranja i nesolidnosti, a obim i cena kapitala su bili takvi da nisu obezbedjivali pravilnu alokaciju sredstava i efikasan sistem finansiranja,

Page 84: Agroekonomika br. 43-44

83

što je vremenom prouzrokovalo neadekvatnu strukturu agroprivrede odnosno, dupliranje kapaciteta koji računaju sa istom sirovinskom osnovom. Zbog toga je za očekivati da se u što kraćem vremenu ovaj sistem efikasnije razvija, za šta ima najava - osnivanje investicionih i drugih fondova. Tu su još berza i finansijsko tržište, kao izvor finansiranja naučnog i tehnološkog razvoja, interno finansiranje, operacije sa vlasničkim kapitalom, i drugi izvori finansiranja.

Na jednoj strani, moglo bi se reći da su se tokom decenija, nekoliko državnih agencija permanentno bavile finansiranjem preduzeća. Najpre, to su razvojni fondovi, fondovi za finansiranje izvoznih programa, programi za finansiranje ruralnog razvoja, programi za finansiranje razvoja malih i srednjih preduzeća, itd. Na drugoj strani, investicije u vlasnički kapital, zajednička ulaganja i strateške alijanse, predstavljaju deo rastućeg trenda nazivanog ulaganja u korporaciju. Ova vrsta ulaganja nudi većim preduzećima način za uspostavljanje neophodnih veza sa novim delatnostima koje se pojavljuju.

Kao dosta čest oblik finansiranja se pominju direktne investicije. Pritom su neki od subsidiara sasvim nezavisni u odnosu na matično preduzeće. Mnogi investiraju u preduzeća gde su proizvod, tržište ili tehnologija kompatibilne sa njihovim preduzećima, ili čija delatnost omogućuje diversifikaciju. Investiranje u korporaciju često ide ruku pod ruku sa ostalim poslovnim aranžmanima kao što je npr. royality ugovor, ugovori o istraživanju, i slično.

Tu su i zajednička ulaganja koja predstavljaju oblik finansiranja kada brzo rastuća preduzeća sa ograničenim resursima nađu partnera, čiju će tehnologiju da eksploatišu na ovaj način, ukoliko nije moguće drugačije. Zajedničko ulaganje je, po pravilu, posebni pravni subjekat, često sa posebnim menadžment timom. Rok kada će se zajedničko ulaganje okončati i izgubiti pravni subjektivitet mora biti dogovoren i formalizovan na samom početku kada se ostvaruje zajedničko ulaganje. Neke od zajedničkih odrednica ovog ulaganja uključuju sledeće: "A put" koji zahteva od jednog partnera da kupi interes drugog partnera; "a call" koji zahteva od jednog parnera u zajedničkom ulaganju da proda svoj interes drugom partneru; "likvidaciju" kao opciju da se ugasi subjekat zajedničkog ulaganja; "ponudu za kupovinu ili prodaju" kao pravo da se interes proda trećem licu ukoliko jedan partner odbije da ga sam kupi.

Konačno, treba pomenuti i strateške alijanse koje predstavljaju saradnju koja ne uključuje zaduživanje ili operacije sa vlasničkim udelima. One su manje formalizovane od direktnih investicija ili zajedničkih ulaganja i jednostavnije za ostvarenje. Nastaju radi rešavanja specifičnih interesa partnera. Tipični ugovori iz ove oblasti su vezani za ugovore o istraživanju i marketingu kao i licencni ugovori.

I svakako, alternativni metodi nabavke, inovativne forme lizinga, zaduživanja putem izrade plana upošljavanja vlasničkog stock-a, partnerstva na planu istraživanja i razvoja, putem mergera, i drugi, predstavljaju forme finansijskih ugovora koje bi trebalo primenjivati u uobičajenim aktivnostima preduzeća.

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Agroprivreda Srbiје, posebno poljoprivreda kao tradicionalna i relativno konzervativna delatnost, još uvek je u procesu intеnzivne trаnziciјe. Pri tоmе, ona imа relativno skroman, zapušten i nееfikаsаn inоvаciоni pоtеnciјаl, koji predstavlja skromnu

Page 85: Agroekonomika br. 43-44

84

osnovu za budući ekonomski rаzvој - zаsnоvаn nа znаnju. Dosadašnji tеhnоlоški rаzvој se pretežno zasnivao na nedovoljno efikasnom transferu strane tehnologije, odnosno kupоvini strаnih tеhnоlоgiја i оprеmе. Nаučnа i rаzvојnа istrаživаnjа u Srbiјi, kоја sе vršе u pоstојеćim nаučnim i rаzvојnim instituciјаmа i nа univеrzitеtimа, i kоје prеvаshоdnо finаnsirа držаvа, ne predstavljaju još uvek značajniji gеnеrаtоr znаnjа, kоје mоžе biti оzbiljаn fаktоr rаzvоја glоbаlnо kоnkurеntnе poljoprivrеde. Stoga su pred Srbijom su ambiciozni ciljevi koje treba da ostvari da bi postala deo razvijenog sveta. No, polazeći od iskustava i tendencija u globalnom okruženju i stаnja sоpstvеnоg nаučnо-istrаživаčkоg i inоvаciоnоg pоtеnciјаla, skloni smo da prihvatgimo mišljenje kako ciljеvе rаzvоја poljoprivrede zаsnоvаnе nа znаnju u Srbiji, trеbа usmеriti nа: (videti šire u 8 i 15)

- rаzvој utеmеljеn nа rеаlnim prеdnоstimа, koji omogućuje efikasnu vаlоrizаciјu, kako prirodnih tako i ljudskih resursa,

- inоvаtivnu tеhnоlоšku rеvitаlizаciјu raspoloživih prоizvоdnih kapaciteta u poljoprivredi,

- rаzvој regionalno i globalno kоnkurеntnе primarne poljoprivredne proizvodnje u uslovima održivog razvoja uz brižan odnos prema prirodnim resursima i životnoj sredini, i

- inovativnu, оrgаnizаciоnu, tеhnоlоšku i kulturоlоšku inоvаciјu u sektoru prehrambene industrije i usluga

Kada se posmatra ukupni i tehničko-tehnološki razvoj agroprivrede u Srbiji, može se

istaći da je on posedovao sledeće karakteristike: (videti šire u 12)

- Posle Drugog svetskog rata dolazi do snažnog tehnološkog razvoja, koji bitno menja dotadašnje stanje i proizvodne odnose u agroprivredi ;

- Sam tehnološki razvoj je ostvarivan prevashodno uvoznom tehnologijom, što je u početnom stadijumu razvoja nesumnjivo bilo nužno, no, i nadalje se uspostavljao visok stepen jednosmerne tehnološke i ekonomske zavisnosti od inostranstva;

- Uvoz tehnologije je bio širok i neselektivan što je privredu guralo u sve veću zavisnost usporavajući dinamiku rasta u srazmeri sa opadanjem sposobnosti za spoljno zaduživanje;

- Kupovina licenci, žigova, modela i uzoraka, prenošenje know-how, tehnička pomoć, dugoročna kooperacija, zajednička ulaganja, itd. često je bivala na štetu domaćih partnera, što je pogoršavalo odnos uvoz-izvoz,

- Oblici i uslovi saradnje izmedju domaćih preduzeća su najčešće poprimali ulogu transmisija preko kojih se prenosila konkurentska borba multinacionalnih kompanija i drugih inostranih firmi na našem tržištu;

- Objektivna potreba za razvojem sopstvene tehnologije svedena je na minimum; zbog toga se ekonomska snaga većine domaćih preduzeća nije zasnivala na sopstvenim R&D naporima već inostranim; i

- Značajno ograničenje sve vreme predstavljala je i nesvojinska struktura kapitala u domaćim preduzećima kao odredjeni rizik za ozbiljnije povezivanje sa medjunarodnim preduzećima uprkos stabilnih političkih prilika koje su egzistirale dugi niz godina.

Page 86: Agroekonomika br. 43-44

85

Zato se može zaključiti da poljoprivreda Srbije ne može da nastavlja svoj put

tehnološkog razvoja koristeći se ekstenzivnim industrijalizacijom. Treba prevladati probleme niske produktivnosti, skromne inovativnosti i visoke tehnološke zavisnosti od razvijenog sveta. Pored navedenih ograničenja strategija nučno-tehnološkog razvoja mora poći i od međuzavisnosti i povezanosti razvojnih procesa u svetu kao i mogućih strategija razvoja drugih zemalja ili grupa zemalja. Zbog toga treba očekivati još agresivniji nastup transnacionalnih korporacija da u određenim oblastima proizvodnje i usluga obezbede za sebe monopolske pozicije.

Da bi se navedena ograničenja i razvojne šanse u pogledu intenzivnijeg tehnološkog razvoja poljoprivrede potpunije koristile, ne treba zaboraviti ulogu kapitala, odnosno, sistema finansiranja i modela koji za odredjene namene mogu biti efikasno korišćeni. Način finansiranja novih tehnologija svakako zavisi od vrste poduhvata, odnosno od toga da li je u pitanju posao koji spada u kategoriju operativnih, tzv. samo-zapošljavanje, ili strateških, posao koji ima izgleda za brz tehnološki razvoj i širenje, tzv. perspektivni, odnosno, prodorni poduhvat.

Imajući sve ovo u vidu, treba istaći da osnova finansiranja budućeg naučno-tehnološkog razvoja poljoprivrede u Srbiji, treba da se formira uz oslanjanje na državu, udružena sredstva preduzeća u internacionalizovanom i globalizovanom pristupu, kao i sredstava u okviru kooperativnih istraživanja. Na nižim nivoima se po pravilu obavlja transfer tehnologija, pa sistem i politiku inovacija i transfera tehnologije organizovanog od strane države, treba da predstavlja osnovu racionalnog pristupa upravljanju razvojem.

LITERATURA

1. KOLEKTIV AUTORA (1998): Koncept finansisiranja poljoprivrede u uslovima tržišne orijentacije privrede, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srbije i Institut za ekonomiku poljoprivrede, Beograd.

2. KRAJINOVIĆ, G. (2008): Makroekonomski aspekti novih tehnologija u poljoprivredi Republike Srbije (magistarska teza ), Poljoprivredni fakultet , Novi Sad.

3. MANDAL, Š. Š. (1999): Tehnološki ravoj i naučno-tehnološka politika, udžbenik, YUTEC, Beograd.

4. MANDAL, Š. Š. (2004): Tehnološki ravoj i politika, Ekonomski fakultet u Beogradu, Centar za izdavačku delatnost, Beograd.

5. MANDAL, Š.Š., CARIĆ M. (2004): Upravljanje istraživanjem i razvojem i transferom tehnologije (Monografija), Privredna akademija, Novi Sad.

6. MANDAL Š.Š. (2005): Strane direktne investicije u Srbiji i transfer tehnologije, Tematski zbornik radova ″Transfer tehnologije za evropsku Srbiju″, Mašinski fakultet, Beograd.

7. MANDAL Š.Š. (2008): Naučno-tehnološka politika i održivi razvoj Republike Srbije, Tematski zbornik radova „Ekonomska politika i privredni razvoj“, Ekonomski fakultet, Beograd.

8. MANDAL Š.Š. (2008): Istraživačko-razvojna politika Srbije i koncept ekonomije zasnovane na znanju – Monografija: Održivi razvoj SCG – institucionalno prilagođavanje rešenjima i praksi Evropske unije, Ekonomski fakultet CID, Beograd

9. NJEGOVAN Z. (2001) Analiza rizika kao pretpostavka finansijskog odlučivanja u agrobiznis preduzećima, časopis “Ekonomika preduzeća” jul-dec, Savez ekonomista Srbije, Beograd, str. 231-237

Page 87: Agroekonomika br. 43-44

86

10. NJEGOVAN Z. (2001): Evolucija zajednicke agrarne politike Evropske unije (CAP), EI, Beograd.

11. NJEGOVAN Z. (1999): Ocena investicija u tehnološki razvoj agrobiznis preduzeća, SES, Miločer

12. NJEGOVAN, Z. (1995) Nauka i tehnologija - činilac razvoja složenih poslovnih sistema, zbornik: Razvoj poslovnih sistema u agrobiznisu, PKB, Beograd

13. NJEGOVAN, Z. (1992): Makroekonomski aspekti tehnološkog razvoja poljoprivrede, Institut za ekonomiku poljoprivrede, Beograd.

14. NJEGOVAN, Z., FILIPOVIĆ, M. (2009): Privredni sistem, politika i razvoj, Poljoprivredni fakultet Univerziteta u Novom Sadu, Novi Sad.

15. PEJANOVIĆ, R., NJEGOVAN, Z., TICA, N. (2007): Tranzicija i agroprivreda, monografija, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad.

16. PEJANOVIĆ, R., TICA, N. (2005): Tranzicija, ruralni razvoj i agrarna politika, monografija, Ekonomski institut – Beograd, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad.

17. PEJANOVIĆ, R., NJEGOVAN, Z., (2009): Preduzetništvo i agroekonomija, monografija, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad.

MODELS OF FINANCING TECHNOLOGICAL DEVELOPMENT IN THE AGRICULTURE OF SERBIA

KRAJINOVIĆ, G.

Summary

So far, the development of agriculture in the Republic of Serbia had a pronounced extensive

character. As Serbia in currently passing through a process of transition, it is an opportunity for it to become competitive on the international market, however, tremendous efforts are needed to achieve that goal. The key vehicle for the rise of the national economy are investments in the development of science and technology, which must be based on knowledge.

Serbia should focus its efforts on switching to specialized market economy in which the system of economy would be based on the application of latest scientific and technological developments and globalization and internationalization of development efforts. The current situation in agriculture and food-processing industries is characterized by limited growth which is too small to consider it conducive to sound economic development. Our country must begin to compete with other countries, the ultimate target of this competition being global development and progress.

The development of Serbian agriculture may be put on the right tracks by abandoning the concept of extensive industrialization and by enforcing the current approach to technological development based on increased productivity, stimulation of innovative efforts and reduction of the high technological dependence on more advanced countries. While doing this, it is necessary to take into account the close relationships of global development processes and to keep an eye on the development strategies employed in other countries or associations of countries.

Key words: Agrocomplex, new technology, scientific-technological development, productivity,

financing, investment, models.

Page 88: Agroekonomika br. 43-44

87

UDK: 636 (234.42) Originalni naučni rad Original scientific paper

PROBLEM FARMARSKOG STOČARSTVA NA PODRUČJU

DURMITORA

STIJEPOVIĆ, D. ∗

Rezime

Problemi sa kojim se suočava farmer na planinskom području su kompleksni, isključivo vezani za njihovu osnovnu djelatnost privređivanja- stočarstvo uzgoj goveda i ovaca. Proizvodnja mliječnih proizvoda – sira, skorupa i mesnih proizvoda kastradine i jagnjećeg mesa su tradicionalno zanimanje, koje im je bilo i ostalo osnovni izvor prihoda. Ovi problemi se mogu grupisati u tehničko-tehnološke i ekonomsko-organizacione. Zapostavljanjem farmerskih gazdinstava u dosadašnjem periodu umnogome se uticalo na nepovoljan razvoj stočarstva u Crnoj Gori ! Posebno se to odnosi na gazdinstva Durmitorskog područja, koja su imala komparativne prednosti za razvoj stočarske, odnosno govedarske i ovčarske proizvodnje. Ključne riječi: farmersko stočarstvo, ekonomsko organizacioni problemi (ekonomi- čnost, intenzivnost), makro i mikro farme, gajenje ovaca i goveda.

UVOD

Durmitorsko područje se nalazi na sjeverozapadu Crne Gore a zahvata površinu od

1852 km2 ili 74000 ha poljoprivredne površine što je 14% od ukupne poljoprivredne površine u Republici. U administrativnom pogledu područje sačinjavaju tri opštine: Žabljak, Šavnik i Plužine.

Durmitorsko područje po svom reljefu, klimatskim uslovima, privrednoj strukturi predstavlja brdsko-planinski rejon, što je uslovilo da osnovna djelatnost ovog područja bude stočarstvo.

Farmersko stočarstvo se karakteriše isključivo ovčarskom i govedarskom proizvodnjom. Stočarski farmeri na Durmitoru bave se isključivo ekstenzivnim načinom uzgoja ili stajsko-pašnjačkim sistemom gajenja ovaca i goveda koji se karakteriše relativno niskim ulaganjem rada i kapitala, a s tim u vezi skromnom proizvodnjom po jedinici kapaciteta. Osnovu takvih odnosa u proizvodnji predstavlja ustvari prilagođavanje pojedinih faza proizvodnje izvorima stočne hrane. Proizvodna faza

∗ Mr Darko Stijepović, predsednik udruženja uzgajivača – Durmitor, Žabljak. Rad je deo

istraživanja u okviru magistarske teze koja je odbranjena na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu.

Page 89: Agroekonomika br. 43-44

88

(period laktacije) pomjeren je na pašni period, a neproduktivna faza (suvostajski period) na zimu. Zimska ishrana se karakteriše skromnom jednoličnom i kabastom, grubom krmom. Kao preduslov uspješnog farmerskog stočarstva svakako je proizvodnja kvalitetne i jeftine stočne hrane, u okviru ratarske proizvodnje. Uslovi držanja stoke nijesu zadovoljavajući i pored izražene mozaičnosti klimatskih i zemljišnih prilika. Veća udaljenost od tržišta, usitnjenost posjeda i stepenast položaj zaista otežavaju primjenu mehanizacije i opterećuju stočarsku proizvodnju ovog područja i relativno većim transportnim troškovima.

Usled specifične strukture poljoprivrednog zemljišta proizvođači su neravnomjerno i nedovoljno zaposleni u toj proizvodnji. Opšta zaposlenost stanovništva je takođe manja nego u drugim rejonima Crne Gore a dohodak po stanovniku je usled toga niži. Iako važna, poljoprivredna grana, farmersko stočarstvo je doživjelo znatan pad u pogledu broja stoke i broja domaćinstava koja uzgajaju stoku. Danas imamo situaciju da su neka sela potpuno napuštena, a u nekima žive samo staračka domaćinstva.

Što se tiče daljih tendencija oko uzgoja stoke može se reći da ako država ne učini neki radikalan zaokret u pogledu agrarne politike, posebno u planinskim područjima sela će potpuno nestati, a samim tim i mogućnost uzgoja stoke. Kada je u pitanju uticaj agropolitike na farmersko stočarstvo Durmitora pravci razvoja treba da idu u dva smjera: prvo preko stvaranja krupnih makro-farmi, koje bi kao reprocentri i nukleus farme podsticale udruživanja i kooperaciju sitnih komercijalnih gazdinstava čime bi ova postala ravnopravni konkurentni robni proizvođač. Uz ovo potrebno je raditi na osavremenjavanju zootehničkih i ekonomsko organizacionih procesa u uzgoju ovaca i goveda kao i dostizanju svjetskih standarda u proizvodnji finalnog proizvoda.

ZADATAK ISTRAŽIVANJA

Cilj istraživanja ovog rada je da se naučnom analizom prikažu stanje i problemi farmersko planinskog stočarstva, kao jednog od najistaknutijih predjela sjevernog dijela Crne Gore. Zadatak istraživanja obuhvata i kompletnu analizu zastupljenosti stočarstva na farmerskim gazdinstvima, zatim uticaj broja stoke na intenzivnost, ekonomičnost i dohodak gazdinstava. Prema postavljenom istraživačkom zadatku predmet istraživanja predstavljaju farmersko stočarska gazdinstva sa područja Durmitora koja su usmjerena na ovčarsku i govedarsku proizvodnju. Na osnovu prikupljene istraživačke građe i dobijenih rezultata na anketiranim gazdinstvima, potrebno je utvrditi sa čime pojedina gazdinstva raspolažu, međuzavisnost između uslova i rezultata proizvodnje na proučavanim gazdinstvima.

Najvažniji indikatori koji pokazuju način gazdovanja i proizvodno ekonomske rezultate su:

1. Raspoložive poljoprivredne obradive, oranične, krmne i reproduktivne površine 2. Članovi domaćinstava koji rade na gazdinstvu 3. Prihodi gazdinstava od pojedinih djelatnosti 4. Ukupni troškovi gazdinstva 5. Dohodak I i II gazdinstva 6. Broj uslovnih grla goveda i ovaca.

Page 90: Agroekonomika br. 43-44

89

Dakle cilj istraživanja je da utvrđivanjem sadašnjeg stanja stočarske proizvodnje na području pomenutih opština odrede smjernicu njegovog daljeg razvitka.

PREGLED LITERATURE – DOSADAŠNJA ISTRAŽIVANJA

Prema (Pejanović R.) farmerska gazdinstva su oblik porodičnog gazdinstva koja posluju na principima robno – novčanih odnosa, a često angažuju dodatnu radnu snagu. Ovakva gazdinstva dominiraju u SAD, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu, Južnoj Africi a sve su važnija i u Zapadnoj Evropi Švajcarska, Austrija, Slovenija, Italija i Francuska.

Farmersko stočarstvo i problemi sa kojima se ono suočava,postali su aktuelan predmet istraživanja naučne i stručne javnosti zemalja u tranziciji. Kao i naučne analize razvijenih zemalja i pojedinaca.

S tim u vezi objavljen je vrlo mali broj radova o problematici farmerskog stočarstva na Durmitorskom području za posljednjih 10 godina.

Najviše naučnih radova o problemima farmerskog stočarstva objavili su na srpskom jeziku autori prof. Pejanović, R, Lučić, Đ, sa Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu, kao i Krstić, B, Tomić, R, sa Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu i Lečić, M, Lazarević, R, sa Instituta za ekonomiku poljoprivrede.

Crnogorski autori koji su se bavili proučavanjem ekonomike planinskih gazdinstava su Kalezić, Z., i Bulatović, B., koji se bave proučavanjem funkcionisanja porodičnih gazdinstava stočarskog tipa, u sjevernom dijelu Crne Gore i formulisanjem njihovih modela čija analiza ukazuje na mogućnosti poboljšanja njihovih poslovnih rezultata.

IZVORI PODATAKA I METOD ISTRAŽIVANJA

Istraživanja postavljene problematike zasnivana su na bazi više izvora podataka. Prvi obuhvataju statističke publikacije, drugi predstavljaju informacije dobijene sa porodičnih gazdinstava, treći su rezultati istraživanja autora iz biotehničkih i organizaciono – ekonomskih oblasti.

Kao područje istraživanja uzeta su Durmitorska sela iz opština Žabljak i Plužine. Izbor jedinica posmatranja izvršen je metodom reprezentativnog uzorka. Odabrana su 22 gazdinstva koja su anketirana 2006.godine radi lakše analize rezultata ispitivana gazdinstva su podijeljena u tri grupe prema veličini poljoprivrednih površina koje zahvataju. Prvu grupu čine gazdinstva koja zahvataju površinu od 7 ha, a drugu grupu gazdinstva sa površinom od 7 – 14 ha, treću grupu gazdinstva preko 14 ha.

Prije izbora gazdinstva utvrđeni su sljedeći kriterijumi: a) da je osnovna proizvodna orijentacija gazdinstva stočarstvo odnosno

govedarstvo i ovčarstvo, b) da su različite veličine posjeda poljoprivrednog zemljišta, c) da u uzorku budu zastupljena gazdinstva koja svoj dohodak ostvaruju isključivo

iz poljoprivrede Gazdinstva koja su uzeta za anketiranje nisu sa manjim oraničnim površinama od

2,5 ha ni većim od 12 ha. Prosječan posjed je 5,78 ha oraničnih površina, a obradive površine se kreću od 2,5 ha do 16 ha ili prosječno za svih 20 gazdinstava 8,48 ha.

Page 91: Agroekonomika br. 43-44

90

Da bi se odgovorilo na postavljeni zadatak istraživanja bilo je potrebno prikupiti niz informacija o seljačkim gazdinstvima koja sačinjavaju odabrani uzorak:

Članovi domaćinstva, a) proizvodni kapaciteti b) ostvarena proizvodnja i njena vrijednost c) dodatni troškovi, d) ostvareni dohodak i čist dohodak Metodom kritičkog preispitivanja dosadašnjih iskustava formulisaće se pravci

rješenja datih aktivnosti problematike farmerskog stočarstva na području Durmitora. Za istraživanje i utvrđivanje pretpostavljene međuzavisnosti ispitivanih pojava korišćena je korelaciona analiza, kao jedna od metoda kvantitativnih istraživanja.

REZULTATI ISTRAŽIVANJA

Ekonomska obilježja farmerskog gazdinstva na Durmitoru

Individualno farmerskog gazdinstvo na durmitorskom području je važan subjekt poljoprivredne proizvodnje i kao takav vlasnik je većine raspoloživih poljoprivrednih potencijala – zemljišta, stočnog fonda i ekonomskih objekata.

Prirodni faktori daju osnovno obilježje poljoprivredne proizvodnje na farmerskim gazdinstvima ovog područja. U uslovima planinsko stočarske proizvodnje nepovoljni prirodni faktori imaju često odlučujuću ulogu u načinu eksploatacije poljoprivrednog zemljišta, načinu korišćenja izvora stočne hrane i broja apsolutnih kultura koje se u takvim uslovima mogu uzgajati.

Snabdjevenost gazdinstva zemljišnim površinama

Za razliku od svih drugih osnovnih sredstava zemljište nema amartizaciju jer je

neistrošivo i pravilnim korišćenjem neuništivo. Ukupne zemljišne površine 20 anketiranih gazdinstava iznose 225,50 ha tj.

prosječna veličina iznosi 12,25 ha.

Tabela 1. Zemljišne površine i njihova struktura

Poljoprivredno 206,50 (93%) Šume Neplodno Ukupno Ekstenzivno 111,07 (53%) Intenzivno 95,43 (46%) Ukupno

Prirodne livade

Pašnjaci Ukupno Oranice Vještačke livade

52,40 ha 58,80 ha 111 ha 90 ha 5 ha 95 ha 206 12 ha 7 ha 225 47% 53% 100% 95% 5% 100% 100% 5% 2% 100%

Iz tabele se vidi da nešto više od 1 poljoprivrednog zemljišta ispitivana gazdinstva

koriste intenzivno, što se smatra nedovoljnim. Od ekstenzivnih površina najveće ućešće imaju pašnjaci 53%. A kod intenzivno korištenih površina 95% je učešće oranica i njiva, a vrlo malo vještačkih livada svega 5%.

Page 92: Agroekonomika br. 43-44

91

Tabela 2. Ekstenzivne i intenzivne poljoprivredne površine po grupama gazdinstva

Intenzivne poljoprivredne površine po grupama

Ekstenzivne poljoprivredne površine po grupama

Grupa gazdinstva

Broj gazdinstva

Ukupno ha po

gazdinstvu

Oranica po gazdinstvu

u ha

Vještačke livade po

gazdinstvu u ha

Ukupno ha po

gazdinstvu

Prirodne livade po

gazdinstvu

Prirodni pašnjak po gazdinstvu

do 7 ha 4 4,50 4,20 0,10 2,50 0,70 0,60 7-14 ha 12 6,70 6,31 0,40 4,10 2,00 2,30

preko 14 ha 4 9,10 8,80 0,08 11,20 5,80 5,50

Prosjek 6,43 6,43 0,19 6,00 2,83 2,75

Iz tabele 2 se zapaža da gazdinstva sa većim poljoprivrednim površinama imaju veće intenzivne površine, a to je izraziti slučaj sa oranicama.

Udio vještačke livade je jako mali, ali se zapaža da gazdinstva sa poljoprivrednim površinama od 7 do 14 ha imaju najviše vještačke livade.

Takođe i kod ekstenzivnih površina sa povećanjem veličine gazdinstva povećava se učešće prirodnih livada i pašnjaka, što se naročito ističe kod grupe gazdinstava preko 14 ha poljoprivrednih površina.

Šema 1. Korelacionih veza

Obilježja Poljoprivredna površina

Obradiva površina

Dohodak I

Dohodak II

Bruto Neto

Poljoprivredna površina 1 0,524 0,524 0,524 0,514

Obradiva površina

1 0,576 0,573 0,639 0,590

Dohodak I 0,524 0,576 1 Dohodak II 0,524 0,576 1 Bruto vrijed. proizvodnje 0,543 0,639 1

Neto vrijedn. proizvodnje 0,514 0,590 1

Šema broj 1 pokazuje međuzavisnost poljoprivrednih i obradivih površina sa

dohotkom I, II te sa bruto i neto vrijednosti proizvodnje. Jačina veze govori da poljoprivredne i obradive površine bitno utiču na dohodak i

vrijednost proizvodnje sa gazdinstvima.

Snabdjevenost gazdinstva stokom

Rasni sastav goveda i ovaca na ispitivanom području nije na zavidnom nivou. Zapaženo je da bolji planinski sastav pojedinih vrsta stoke imaju gazdinstva koja se nalaze bliže urbanog područja. Goveda su u tipu sivo i zelenog gatačkog govečeta kao i križanci ovog govečeta sa Montafoncem Oberintalcem, a takođe i u čistoj krvi. Ovce su

Page 93: Agroekonomika br. 43-44

92

u tipu Jezeropivske pramenke kao i križanca sa sjeničkom i melezi Virtemberga F1 i R1 generacije. Gazdinstva u čisto planinskom rejonu ne vode mnogo računa o rasnom sastavu stoke, jer nijesu još ovladali odgajivačkom kulturom koju zahtijevaju plemenite rase. Najkraće rečeno njihova proizvodnja je ekstenzivna i tradicionalna a selekcija empirijska.

Tabela 3. Zatupljenost stoke po gazdinstvima i uslovna grla stoke po 1 ha površine

Uslovno grlo Broj uslovnih grla po 1 ha Grupa gazdinstava

/ ha

Broj

gazdin. ukupno Goveda Ovce Poljop.

površi-na

Obrad. površ.

Oran. površ.

krm. površ.

Redu-kov.

površ. do 7 ha 4,70 3,14 2,00 0,88 0,84 1,35 1,94 1,00 7-14 8,23 5,20 4,10 0,82 1,19 1,76 1,28 1,47 preko 14 11,15 6,10 5,60 0,61 0,87 1,97 0,96 1,58 prosjek 8,10 4,80 3,70 0,79 0,95 1,45 1,51 1,38

Navedena tabela pokazuje da veća gazdinstva imaju i veći broj uslovnih grla goveda

i ovaca. Prosječno jedno gazdinstvo je snabdjeveno sa 4,80 uslovnih grla goveda i 3,70 uslovnih grla ovaca. Vidi se nešto veće učešće uslovnih grla goveda u uslovnim grlima, a inače broj ovaca se stalno smanjuje zbog smanjenja radno aktivnog stanovništva koje radi na gazdinstvu. Tabela br. 3 takođe pokazuje zastupljenost stočarstva po grupama gazdinstva s obzirom na poljoprivredne površine. Na osnovu toga vidi se da veća gazdinstva imaju veći broj uslovnih grla stoke, što je realno očekivati, ali kada posmatramo koliki je broj uslovnih grla po ha poljoprivredne, obradive i krmne površine, onda se vidi da su manja gazdinstva bolje zastupljena stokom. Broj uslovnih grla po ha oranice i redukovane površine pokazuju bolju zastupljenost stokom kod većih gazdinstava, ali to je zbog toga što veća gazdinstva imaju manje učešće oranica i redukovanih površina u ukupnim poljoprivrednim površinama sa kojim raspolažu.

Analizirajući dobijene rezultate o zastupljenosti stočarstva na durmitorskom gazdin- stvu, proističe zaključak da su gazdinstva nedovoljno opremljena stokom. Zastupljenost stoke na gazdinstvu predstavlja polaznu osnovu za ocjenu odnosa biljne i stočarske proizvodnje. Analizom proizvodne funkcije utvrđeno je da zastupljenost stoke utiče negativno na ekonomičnost u intervalu od 0,87 i preko 1,78 uslovnih grla po ha. U intervalu između navedenih granica javlja se povoljan uticaj stočarstva na rezultate poslova, što se objašnjava pojavom da u tome u tome intervalu stočarstvo od sporedne prelazi u glavnu djelatnost gazdinstva, pa mu se poklanja veća pažnja sa zootehničkog, investicionog, organizacionog i komercijalnog aspekta što daje povoljne rezultate.

EKONOMSKI PROBLEMI POSLOVANJA FARMERSKOG GAZDINSTVA

Individualna gazdinstva na Durmitorskom području svoju ekonomiku baziraju

isključivo na ekstenzivnoj stočarskoj proizvodnji (tradicionalnom načinu gazdovanja). Ona direktno zavisi od raspoloživosti i količine stočne hrane, čije osnovne izvore predstavljaju prirodne livade i pašnjaci. Individualna gazdinstva ulaganjima(sredstava i rada)u proizvodnji ostvaruju određeni rezultat. Ukupni prihod gazdinstava se povećava

Page 94: Agroekonomika br. 43-44

93

sa povećanjem posjeda gazdinstva, materijalni troškovi u novcu rastu kad raste posjed, ali daleko blaže u odnosu na ukupni prihod. Pejanović R. zaključuje da ova gazdinstva posluju uglavnom u granicama proste reprodukcije sa naglašenim elementima naturalne ili proste robne proizvodnje.

Bruto vrijednost proizvodnje i troškovi proizvodnje u naturi

Bruto prihod gazdinstva sačinjava; prihod od ratarske proizvodnje, stočarstva i

stočarskih prerađevina, raznih usluga mehanizacijom. Važnost stočarstva i stočarskih prerađevina na gazdinstvu najbolje pokazuje njegovo učešće u bruto vrijednosti proizvodnje ostvarenoj na gazdinstvu. U strukturi bruto vrijednosti proizvodnje na ratarsku proizvodnju opada 26% a na stočarstvo i stočarske prerađevine 72%.

Tabela 4. Bruto prihod gazdinstva i njegova struktura i prosječni naturalni troškovi u

gazdinstvu

Izvori bruto prihoda naturalni troškovi u gazdinstvu

Ratarstvo

Grupa

gazdinstava

Broj

gazdin.

Ukupno

bruto Stočar. Ratar. Ostali prihodi Sjeme Stajnjak

Stočarstvo Stočna hrana

Ukupno

po gazdins.

do 7 ha 6065 3948 2116 _ 324 115 642 1082 7-14 8537 6139 2398 134 310 202 1031 1539 preko 14 12831 9820 3010 173 224 311 1419 1955 prosjek 9128 6636 2492 102 286 209 1030 1527

Iz tabele br. 4 uočljivo je da grupa gazdinstava sa većim poljoprivrednim površi -

nama imaju veću prosječnu bruto vrijednost proizvodnje. Troškovi proizvodnje u naturi podrazumijevaju sve troškove na gazdinstvu koji su ostvareni u funkciji proizvodnje u naturalnom obliku. Najveće učešće u naturalnim troškovima čini stočna hrana. Naturalne troškove sačinjava vlastita proizvodnja na gazdinstva; kabasta stočna hrana, žita , krompir. Sa povećanjem površine visina ovih troškova raste kako u apsolutnom tako i u relativnom pokazatelju.

Neto vrijednost proizvodnje i troškovi u novcu - Neto vrijednost proizvodnje gazdinstva sastoji se u od neto vrijednosti poljoprivredne proizvodnje i vrijednosti ostalih primanja na gazdinstvu. U osnovi NVP na gazdinstvu se dobija kao razlika između bruto vrijednosti i naturalnih troškova proizvodnje. Izvori neto prihoda na gazdinstvu su: neto vrijednost ratarske proizvodnje, neto vrijednost stočarstva i stočarskih prerađevina. Neto vrijednosti proizvodnje u svim granama rastu sa porastom veličine gazdinstva.

Page 95: Agroekonomika br. 43-44

94

Tabela 5. Neto vrijednost proizvodnje gazdinstva i njegova struktura

Ukupna neto vrijednost proizvodnje troškovi u novcu Grupa

gazdinstava

Broj

gazdin. Ratarstvo Stočar. i stočarska

proizvodnja

ukupno

Ratarstvo Stočarstvo i

stoč. proizv.

Ukupno

do 7 ha 1676 3768 5445 557 102 660 7-14 2019 5058 7078 737 175 913 preko 14 2478 8539 11017 890 221 1112 ukupno 2058 5788 7847 728 166 895

Troškovi u novcu predstavljaju sva novčana izdavanja po gazdinstvu koja su

učinjena sa ciljem ostvarenja određene proizvodnje u strukturi troškova ostvarenih na gazdinstvu. Novčani troškovi ostvareni u proizvodnji zavise od veličine gazdinstva, veća gazdinstva ostvaruju veće troškove u novcu. Troškovi u novcu koji se odnose na ratarstvo u ovim grupama gazdinstva su najveći i kreću se od 80-85% od ukupnih troškova proizvodnje a od stočarstva i stočarskih prerađevina od 15 -20%: Šema br. 2.

Obilježja Obradive površine

Poljoprivredne površine

Broj uslovnih grla

Neto vrijed. proizvo.

Neto vrijednost proizvodnje

0,590

0,514

0,652

1

Zavisnost neto vrijednosti proizvodnje od broja uslovnih grla, te od poljoprivrednih

i obradivih površina, pokazuje jačina korelacionih veza između pojedinih parova. Vidi se da postoji visoka korelaciona veza (0,652), između neto vrijednosti proizvodnje i broja uslovnih grla i srednje jaka korelaciona veza između neto vrijednosti proizvodnje i poljoprivrednih površina (0,514) i obradivih površina(0,590).

Dohodak I, II, za pojedine linije i grane proizvodnje Dohodak gazdinstva predstavlja razliku između bruto vrijednost proizvodnje

ostvarene na gazdinstvu i ukupnih troškova proizvodnje. Ukupna vrijednost proizvodnje za 20 gazdinstava iznosi 184862 eura a ukupni

troškovi 64062

EK = = = 2,88

Page 96: Agroekonomika br. 43-44

95

Tabela 6. Prosječan čist dohodak gazdinstva po grupama gazdinstva UE

Grupa gazdinstava Broj gazdin. Ratarstvo Stočar. i stočarska proizvodnja

ukupno

do 7 ha 996 3104 4100 7-14 894 4503 5397 preko 14 2687 7844 10532 ukupno 1526 550 6676

Prosječan čist dohodak u grupama gazdinstava raste sa veličinom gazdinstva. U

ukupnom dohotku pojedinih grupa gazdinstava, najmanje učešće ima dohodak od ratarstva u prosjeku 22%, dok ostvareni dohodak od stočarstva i stočarskih prerađevina učestvuje sa 77%.

Tabela 7. Broj članova domaćinstva i ostvareni nivo dohotka po 1 članu na gazdinstvu

Grupa

gazinstava

Ukupno čl.

domaćinstva

Ukupno aktivn. član.

Ukup.aktiv. na gazdins.

Dohodak po 1 članu

Doh. po 1 akt. članu

Dohodak po 1 aktiv. gazdistvu

do 7 ha 7 7 4 1025 1025 1640 7-14 75 49 34 995 1163 2100 preko 14 22 18 8 1755 3009 4681 prosjek 4,9 3,5 2 1258 1732 2807

Ostvaren nivo čistog dohotka, po jednom članu domaćinstva zavisi od veličine

gazdinstva, a ne od broja aktivnih članova na gazdinstvu. Zastupljenost stoke na gazdinstvu znatno utiče na postignuti nivo intenzivnosti. S obzirom da je Durmitorsko područje planinsko, samim tim je ograničena mogućnost proizvodnje pojedinih kultura.

Broj ostvarenih jedinica intenziteta na 20 anketiranih gazdinstava iznosi 182 od toga na ratarstvo otpada 71 jedinica ili 42%, a na stočarstvo 57% ili 111 jedinica intenziteta.

Tabela 8. Prosječna jedinica intenziteta po gazdinstvu

Grupa gazdinstava

Br. gaz. Prosječna. jedinica intenziteta po

gazdinstvu

Prosječna jedinica intenziteta po gazdinstvu od

stočarstva do 7 ha 6,10 2,00 7-14 8,90 4,90 preko 14 12,40 6,90 prosjek 8,90 4,60

Ustanovljeni nivo intenzivnosti po grupama gazdinstava pokazuje da manja

gazdinstva ostvaruju u prosjeku manju intenzivnost. Takođe je ustanovljeno da sa porastom veličine gazdinstva raste i procenat učešća jedinica intenzivnosti od stočarstva.

Page 97: Agroekonomika br. 43-44

96

Ostvareni nivo intenzivnosti nema značajnije korelacione veze sa drugim ispitivanim faktorima.

Šema 3. Intenzivnost i broj uslovnih grla stoke

Dohodak po ha poljoprivr. površine

1

0,626

Broj ukupnih gazdinstava po ha poljoprivredne površine

0,626

1

Dohodak po ha obradivih površina

1

0,590

Broj ukupnih gazdinstava po ha obradivih površina

0,590

1

Dohodak po ha redukovanih površina

1

0,774

Broj ukupnih gazdinstava po ha redukovanih površina

0,774

1

0,556

Dohodak po članu domaćinstva

0,456

1

Dohodak po aktivnom članu domaćinstva

1

Dohodak po broju ukupnih gazdinstava

0,653

1

0,6597

Jedino što je utvrđeno je slaba korelaciona veza između nivoa intenzivnosti

proizvodnje i broja uslovnih grla po ha obradive površine.

Page 98: Agroekonomika br. 43-44

97

ZAKLJUČAK

Jedan od najvažnijih pokazatelja kako ekonomske opravdanosti pojedinih proizvodnji tako i ekonomske snage gazdinstva svakako je dohodak. Istraživanja su pokazala da stočarstvo i stočarske prerađevine imaju ključni značaj u ostvarivanju ukupnog dohotka gazdinstva.

Broj uslovnih grla stoke na gazdinstvu pokazuje samo brojčanu zastupljenost stoke, a potpun pokazatelj može biti jedino broj uslovnih grla po pojedinim kategorijama zemljišta. U toku istraživanja tražena je ekonomska međuzavisnost između broja uslovnih grla po jedinici površine i ostvarenog dohotka na toj jedinici površine.

Tako je ustanovljen visok stepen međuzavisnosti zastupljenosti stočarstva i intenzivnosti i ekonomičnosti proizvodnje na individualnim gazdinstvima durmitorskog područja. Povećanje broja uslovnih grla po jedinici površine značajno pozitivno utiče na osnovne pokazatelje poslovnog uspjeha što se ogleda i u vrlo jakoj korelacionoj vezi. Predmet istraživanja bila su gazdinstva čiji se tip karakteriše stočarstvom kao osnovnom proizvodnjom pri čemu su diferencirana dva podtipa zavisno od zastupljenosti ovčarstva u ukupnoj strukturi uslovnih grla stoke.Izračunati koeficijent ekonomičnosti pokazuje da svaki uloženi euro na gazdinstvu daje 2,88 € vrijednosti.

Rezultati istraživanja su potvrdili: a) Tako je utvrđeno da dohodak po ha poljoprivredne površine prema broju

uslovnih grla stoke po ha poljoprivredne površine stoji u srednje jakoj korelaciji međuzavisnosti (0,626). Jednačina linearne regresije pokazuje da svako uslovno grlo po ha poljoprivredne površine donosi povećanje dohotka po ha poljoprivredne površine za 797 €.

b) Dohodak po ha obradive površine prema broju uslovnih grla stoke po ha obradive površine nalazi se u srednje jakoj korelacionoj vezi Rx = 0,590. Jednačina linearne regresije pokazuje da svako uslovno grlo po ha redukovane površine donosi povećanje dohotka za 552 € po ha obradive površine.

c) Dohodak po aktivnom članu domaćinstva prema broju uslovnih grla po ha redukovane površine nalazi se u srednje jakoj korelaciji vezi 0,460 a jednačina linearne regresije pokazuje da svako uslovno grlo stoke po ha redukovane površine povećava dohodak po aktivnom članu domaćinstva za 486 €.

d) Dohodak i broj uslovnih grla stoke nalaze se u visokoj korelacionoj vezi Uxu=0,759 a jednačina linearne regresije pokazuje da svako uslovno grlo donosi povećanje dohotka za 606 €.

e) Od višestrukih korelacija najvažnija je korelacija između dohotka na jednoj strani i broja uslovnih grla i obradivih površina na drugoj strani čija jačina veze iznosi 0,713. Jednačina linearne regresije pokazuje da broj uslovnih grla i obradive površine zbirno povećavaju dohodak gazdinstva i to svako uslovno grlo za 442 € a ha obradive površine za 246 €.

f) Koeficijent ekonomičnosti prema broju uslovnih grla po ha oranice nalazi se u srednje jakoj korelacionoj vezi 0,45. Jednačina linearne regresije pokazuje da svako uslovno grlo po ha oranice povećava koeficijent ekonomičnosti (E) za 0,40%.

Navedene korelacione veze označavaju najvažnije činioce koji utiču na nivo dohotka a time i na stepen ekonomičnosti postignutim na gazdinstvima.

Page 99: Agroekonomika br. 43-44

98

THE PROBLEM IN THE FARM ANIMAL HUSBANDRY IN DURMITOR AREA

STIJEPOVIĆ, D.

Summary

The problems whom a peasant – micro farmer and a firm – macro farm meets in

Durmitor area are numerous and they are solely connected with their basic activity – the existing of animal husbandry.

Raising of cattle breeding and sheep breeding, as well as producing of dairy product like cheese, cream and meat product, kastradina (smoked, mutton meat, lamb meat) have been, and still are traditional activity. These problems could be grouped in two big groups: natural and social problems. The unfavorable development of agriculture in Montenegro has, to a great part, beef affected by the family farms which have substantially been neglected.

This refers, particularly to farms located in the Durmitor area which had comparative advantages, favoring livestock breeding – animal husbandry, development, i.e., cattle production. The objective of the study was to analyze some major characteristics of these farms.

Key words: farms, animal husbandry, social problems (economic intensive) macro

and micro farm, rising of cattle and sheep.

Page 100: Agroekonomika br. 43-44

99

УДК: 316.334.55 Прегледни рад Review paper

СЕОСКА ОМЛАДИНА У ЕКОНОМСКИМ ПРОЦЕСИМА

БАНДИН, СОЊА

Резиме

Положај и улога савремене сеоска омладине у развоју сеоског газдинства се у многоме променио у односу на период чврстог патријархалног устројства. Не само да жена добија све већу слободу у обављању еконосмких делатности на имању, него и деца имају права да у великој мери одлучују да ли ће напустити имање и посветити се образовању или раду у непољопривредном сектору. Самим тим, сеоска економија остаје без значајне радне снаге. У овој одлуци им данас помажу породица, школа као и сеоска средина у целини, који као једни од најважнијих субјеката социјализације, од самог почетка друштвеног развоја младих граде негативан однос пун предсрасуда према селу и пољопривреди.

Кључне речи:сеоска омладина, економски процеси, газдинство, урбанизација, привређивање, производња, образовање, миграције

УВОД

У традиционалном сеоском друштву, деца су се сматрала наследницима имања али су била и радна снага на поседу. С обзиром да су се сматрала наследницима, она су поред својих родитеља била и сувласници али се због патријархалног устројства и строго утврђених односа унутар сеоске породице, тај сувласнички положај и не примећује. У сеоској економији деца имају значајну улогу и представљају радну испомоћ својим родитељима у процесима производње на сеоском имању. У раном детињству, деца прво испомажу мајку радом у кући, домаћинству и око њега, да би се током периода одрастања и преласком у зрелију доб, придруживала оцу у раду на газдинству и на земљи. Доходак који подмладак радом остварује, осигурава егзистенцију породице и мираз који женско дете носи из куће а опет, радом се осигурава и функционисање газдинства. Тако, деца у традиционалном сеоском газдинству нису само радна снага већ и гарант континуитета сеоске економије и његовог јачања. Породични тип производње одређује и нужну дужност и обавезу да млади брину о остарелим и беспомоћним члановима породице. У традиционалној патријархалној породици рађање деце се сматрало веома значајним за газдинство и сеоску економију. Потомци су одржавали и продужавали економске процесе на имању и осигуравали његов опстанак: «Тако су дјеца – као радни подмладак, тј. извор нове радне снаге али и

Page 101: Agroekonomika br. 43-44

100

као настављачи обитељске лозе и осигурање родитељима за старост – била главно богатство сеоске, посебице сељачке обитељи, самом се чину рађања, није, међутим поклањала никаква пажња.»1

У периоду чврстог традиционалног устројства сеоска омладина је имала значајну улогу у развоју сеоског економског дворишта. Самим тим, образовање сеоске омладине није било толико распрострањено јер би се одласком младих из домаћинства, губила значајна радна радна. Махом су се школовала богата сеоска, мушка деца која су била чврсто везана за свој завичај и која би се често враћала у сеоску средину тако потпомагајући њен развој. Школовани сеоски младићи би у своју руралну околину доносили новине и развијала релативно умртвљени духовни живот који је, као и сеоска култура, био подвргнут сеоској привреди и обликовао се према њој.

Један од разлога слабог школовања сеоске омладине лежао је и у тежњи родитеља да што пре ожене своје синове како би повећали број чланова у породици и тако добили нову радну снагу. Тако би се омладина још у пубертетској фази, у раној младости венчавала: младићи би се женили ради нових чланова у производњи, а девојке рано удавале, да би породица, помирена са чињеницом њеног нужног одласка из породичног дома, смањила број чланова у потрошњи.

СЛАБЉЕЊЕ ТРАДИЦИОНАЛНОГ УСТРОЈСТВА

Слабљењем традиционалних устројстава, сеоска омладина добија све више могућности да се образује и да развија интересовања која превазилазе «сеоско економско двориште». Са пробојем урбаног стила живота у сеоске области, код сеоске омладине се мења и традиционални начин понашања у потрошњи у жељи да се достигне градски статусни стил живота: «И разговори са сеоском омладином указују управо на чињеницу да млади себе не доживљавају као индивидуе, са својим потпуно специфичним потребама, укусима и стремљењима, већ као припаднике локалне заједнице и евентуално припаднике одређене генерацијске групе у тој локалној заједници. Стога свака озбиљнија анализа садржаја активности младих на селу у свему чиме се баве, открива изузетно јако присуство традиционалних вредности, јаку потребу да се припада групи, осећаје групне припадности, групног идентитета и развија групни живот».2

Слободно време сеоске омладине је много мањег обима од слободног времена њихових градских вршњака и теже је дефинисати јер га сеоска омладина неретко везује за време неопходног одмора од напорних послова. Слободно време сеоске омладине је остало крајње дискутабилно до данашњег дана. Никада није постојала јасна граница између рада и времена одређеног за одмор, попут оне која постоји у градовима. Рад омладине у сеоској економији, било да је реч о раду у газдинству, домаћинству или у кући је, одувек био испреплетен са слободним временом без јасног разграничења између рада и одмора. Време одвојено за ванекономске

1 First, R. (1981): Seoska porodica danas, стр.69, Institut za društvena istraživanja, Zagreb 2 Драгићевић - Шешић М. (1994): Неофолк култура, стр. 72, Сремски Карловци, Издавачка књижарница Зорана Стојановића, Нови Сад

Page 102: Agroekonomika br. 43-44

101

активности би неретко садржавао примесе неког од облика привређивања било оно културно, духовно или друштвено. Слободно време сеоске омладине је време за дружење, период када она ствара и јача везе са друштвеном заједницом, када остварује и развија контакт са другим припадницима сеоског друштва. Оно је зависно и одређено сезонским пољским радовима без обзира на то да ли се омладина школује или не.

Савремено друштво, модернизација, масовна култура и мас – медији су знатно утицали на село и сеоско друштво: «Судар традиционалних сеоских и новопридошлих градских образаца присутан је у сваком важнијем сегменту рада и живота сељана. То се нарочито показује у сфери задовољења културних потреба: игранке, вашари, свадбе, одласци у војску, славе и сл. Али, прихватање неких елемената масовне културе, нарочито од стране омладине, може овде да се тумачи не само као потреба да се приближи градским обрасцима и благодетима градског начина живота, те да се на тај начин компензира или ублажи једноличност и оскудност властите егзистенције, већ, а то је само друга страна истог, и као отпор против традиционалне културе и начина живота уопште, за који је вежу нека изразито негативна искуства и осећања: заосталост, изолованост, маргиналност, чамотиња, безперспективност, депрофеси- онализација, итд.»3

Утицај урбанизације на рурални простор и заједницу која обитава у његовим оквирима, највидљивији је управо на сеоској омладини која прати трендове и најбрже прихвата уплив савремене културе у традиционални образац понашања, мишљења и делања: «Омладина, дакле, јесте, у целини гледано, заинтересована за промене, јер то одговара њеним потребама и интересима, произишлим из њеног (углавном неповољног) друштвеног положаја али, с једне стране, за те промене су неједнако заинтересоване поједине категорије омладине (при чему није занемарљив утицај и читавог низа индивидуалних мотива и ситуације); а, с друге, карактер тих захтева за променом може бити инспирисан и вођен различитим вредносним оријентацијама и аспирацијама.»4

Појава савремених тенденција и масовне потрошачке културе је утицала и на потрошачке склоности омладине на селу, на њено понашање, мишљење и њене активности не само у друштвеним, културним већ и у економским аспектима сеоског живота. Како Милена Драгићевић - Шешић указује, највећи део прихода се улаже управо у производњу док се на све остале потребе гледа као на секундарне и мање важне које се тек касније узимају у обзир: «Учешће у потрошњи задржава карактеристике произвођачке породице, што значи да се велики део средстава одваја за улагање у производњу, док се за остале потребе: становање, одевање, забава и изласке, школовање деце, културна интересовања одваја тек мањи део зараде...»5

Економска функција је једна од најзначајнијих функција сеоске породице.. Економска функција подразумева да сви чланови породице учествују у сеоској економији и у процесима привређивања. Иако су млађи чланови породице равноправни учесници у производним и потрошачким процесима, они нису и 3 Tripković, M. (1989): Seoska omladina i kultura, стр.169, Časopis za kulturu i umetnost i

društvena pitanja «Polja» Novi Sad 4 Tripković, M. исто, стр.168 5 Драгићевић - Шешић Милена, исто, стр. 63

Page 103: Agroekonomika br. 43-44

102

равноправни управљачи над економским процесима у породици. У пољопривредној породици, заснованој на ауторитету најстаријег члана куће, породична моћ и контрола над производним процесима и производним ресурсима остаје у најстаријој генерацији. Иако су изгубили радну способност и могућност континуираног учествовања у привређивању, најстарији чланови породице задржавају право над управљањем газдинством и домаћинством. Деца се постепено, током процеса васпитања и социјализације, укључују у економске процесе на газдинству, и на тај начин им се од најраније доби у подсвест уграћује значај одржавања газдинства као извора породичне егзистенције.

Упркос чињеници да сеоска омладина учествује у привређивању, она је и даље несамостална у расподели целокупног дохотка, чак и оног који сама ствара. Тако се и даље сматра сасвим природним да се зарађени приход даје у породичну кућу и да се он колективно распоређује и троши. На тај начин се о набавкама и издацима заједнички одлучује и договара. Улагање у потрошњу је такође заједничка одлука чланова породице, с тим што се породица најлакше одриче онога за шта домаћин породице није заинтересован, те се овде још увек запажа постојање традиционалне ауторитарне хијерархије главе породице над економским средствима.

САВРЕМЕНА СЕОСКА ОМЛАДИНА ИЗМЕЂУ ОБРАЗОВАЊА И ПОЉОПРИВРЕДЕ

Дуго је владало неповерење сеоске породице према школи. Оно је

произилазило из сукоба између школских обавеза детета и пољопривредних дужности на газдинству. До сукоба интереса између родитеља и школе и данас може доћи у два случаја:

када породица пољопривредника услед потребе за радном снагом на газдинству задржава децу, спречава их и одговара од школовања

када се дететов избор школе супротставља потребама газдинства и када родитељи преузимају право одлучивања о избору занимања својих потомака

«Тијеком школовања сеоско дијете проширује свој друштвени хоризонт. Но, то је ширење оријентирано према интеграцији у селу: у разреду дијете не учи само читати и рачунати, него проучава и друге око себе, ставља се у однос према другој дјеци из села, усваја категорије простора, времена, слојевитости сеоског друштва и интегрира се у друштвени сустав села, обликован свеукупном улогом појединца. Похађање школе омогућује сеоском дјетету судјеловање у «узајамном упознавању», а стварни животни простор за дијете јест управо његово господар- ство и његова обитељ.»6

Увођењем обавезног школовања али и са друштвеним напретком јавља се све већа тенденција младих да се даље усавршавају и образују у непољопривредним занимањима. Тако, млади доприносе настанку мешовитих пољопривредних домаћинстава и остварују значајан приход ван газдинства који се, докле год живе

6 Dilić, Е., First-Dilić, Ruža (1973): Selo i stari seljaci, istraživanje u opštini Šid, стр. 80-81,

Ekonomski institut u Novom Sadu, Novi Sad

Page 104: Agroekonomika br. 43-44

103

код родитеља, улаже у развој поседа. Код сеоске омладине се запажа појава новог обрасца понашања у потрошњи који је између рационалног и хедонистичког, односно, понашања које је у расцепу између традиционалних образаца и вредности масовне потрошачке културе: «...традиционална култура села израсла је из специфичног начина производње и она твори особени начин живота, по коме се овај сегмент друштва увек издвајао од осталог и лако препознавао као самосвојни «белег» тог подсистема глобалног друштва, те је стога тешко упоредива са другим и другачијим (под)културама, мада се свака од њих обликовала у специфичним процесима међу деловања и под униформним дејством неких општих и заједничких претпоставки, али тако да су сви њени облици утицаја за сваку епоху, свако друштво и поједине његове сегменте-специфични и недовољно конкретно социолошки изражени између осталог и због робовања одређеним теоријским схемама.»7 Уочљива је разлика између радничко - пољопривредне сеоске омладине и осталих група младих и сеоског становништва и то у броју обавеза и у јачини посвећености сеоским пословима: «Иако сеоска омладина данас, по својим обрасцима понашања и вредностима и аспирацијама, настоји да се приближи градској омладини, она ипак у томе не успева. Томе највише доприносе специфичности аграрног начина производње и сеоског начина живота, као и неке наслеђене социо – културне претпоставке и противречности. Породица је овде и даље основни оквир задовољавања животних потреба младих, а сроднички и суседски односи су и даље основни облици друштвености.»8

Заокупираност процесима пољопривредне производње, онемогућава пољопри- вредној и радничко – пољопривредној омладини да планира и одваја време за друге активности и делатности. У нешто повољнијем положају су школска и студентска сеоска омладина која део дана проводи у градској средини на школовању и учењу, те само мали део времена одваја за рад у газдинству. Ипак, и ова сеоска омладина је знатно оптерећенија од својих вршњака у градској средини. Но, сеоској омладини школа је прозор у друштво, улазница за друштвену али и за просторну покретљивост и одлазак у град: «Школа је главни оквир који омогућује сеоском дјетету да упозна стварност сеоског друштва, у којему оно, кад одрасте, треба да живи. Али ово «мало друштво» сиромашно је групним активностима: оно претпоставља «групну» особитост и повлачење у обитељско-сродничке и (у најбољем случају) непосредно сусјетске оквире. Школа се стога може појавити као противник сеоској заједници и сеоским примарним групама у оним размјерама у којима преноси градске увјете и обрасце понашања и живота а који су протурјечни сеоској и обитељској уравнотежености.»9

Интересантна су запажања Маје Кораћ о могућностима образовања мушког и женског детета. Како она указује, на школовање мушког детета се на селу другачије гледа. За разлику од женске деце, мушка нису одређена личном вољом својих родитеља или њиховим разумевањем да их издржавају. Пошто се рад на газдинству свих мушких чланова једне породице, укључујући и синове посматра као остваривање производне функције и пошто су синови наследници земље и

7 Tripković, M. исто, стр. 169

8 Tripković, M. исто, стр. 169

9 Dilić, Е., First-Dilić, Ruža, исто, стр. 81

Page 105: Agroekonomika br. 43-44

104

имања, њихов живот се у родитељској кући све до њиховог запослења не сматра као материјално испомагање и њихово издржавање. Како мушко дете свакако наслеђује улогу домаћина, на његовом школовању се не инсистира у толикој мери, као код женске деце. Родитељи не теже ка образовању мушког детета осим уколико он сам не изрази жељу или потребу за неком даљом едукацијом или уколико нема довољно земље. У том случају ће породица тежити ка даљем школовању сина.

Према скорашњим истраживањима, 2005. године у Србији, свега 14% деце из руралних подручја је било обухваћено предшколским образовањем. Међутим, стопа похађања основношколских инстистуција деце из сеоских средина је веома охрабрујућа и она износи 98,4% од укупне руралне популације. Ова чињеница се пре свега објашњава законски обавезним школовањем. Средњу школу је 2005.године похађало 79,5% деце из руралних подручја. Овај податак свакако указује на релативно високу стопу образоване сеоске омладине.

У великом броју наших села дуго није била организована друштвена брига не само о деци предшколског узраста већ и о целокупној сеоској омладини. Дошло је до одређених промена у нашим руралним подручјима (може се запазити из наведених података да је постотак деце које су обухваћене основним и средњошколским образовањем сасвим солидан) али и данас је велики број сеоске деце потпуно друштвено занемарено и остављено по страни да се сама бори за своје место у заједници. Без обзира на различита гледишта многобројних аутора, у једном се сви слажу; сеоска омладина је у знатно неповољнијем положају од градске и много више треба да се залаже да би барем приближно достигла услове у којима живе деца из урбаних подручја. Из наведених потешкоћа произилазе тежње сеоске омладине за напуштањем села и масовне миграције у градове.

НАПУШТАЊЕ СЕОСКЕ ЕКОНОМИЈЕ

Урбани центри и масовна култура су привукли сеоску омладину. Сеоске области немају или имају веома мало да понуде својој младој популацији у културном смислу, образовном смислу (факултетско образовање) и у економском смислу – могућности запослења. Стога, велики број младих данас одлази са минималним тенденцијама за повратак у средину која није у стању да подржи и изнесе њихове захтеве и потребе.

Данас забележавамо велика миграторна кретања, не само на релацији село – град, него и кретања из мањих градова у веће. Тако се Војводина сматра подручјем интензивне миграције где је, у односу на подручје Централне Србије, забележено више досељеника у месту становања а у Новом Саду више него у Београду. 10

Док је младо становништво Војводине чинило 25.71% укупног становништва у 1991.години, 2002. године је овај проценат пао на 22.64%. Старење становништва је највеће у Северно-банатском округу, у ком је, по попису из 2002. године забележен удео од 22.46% старих у укупном броју становништва. Један од водећих

10 Маринић, И. Бугарин, Р. (2006): Миграционе карактеристике становништва Војводине,

Зборник Матице српске за друштвене науке, бр. 121

Page 106: Agroekonomika br. 43-44

105

фактора који су допринели порасту удела старог становништва, је поред смањене стопе наталитета, миграција младог становништва, нарочито миграција село-град. Такође, индекс старости код женске популације је већи, а један од разлога се узима то што жене имају дуже очекивано трајање живота.11

Гледајући по општинама у Војводини, 2002.године 24 општине су биле у стадијуму демографске старости, а чак 21 општина у стадијуму дубоке демографске старости. Просечно старије становништво имају општине у пограничним деловима Војводине, северна Бачка и северни и источни Банат. Највећу средњу старост има општина Пландиште која је на граници са Румунијом. Табела1. Број досељених у место становања на 1000 становника12

Централна Србија Војводина Град

Београд Град Нови

Сад 1986–1990. 36,1 29,8 40,0 41,0 1991–1995. 57,0 96,2 89,6 132,3 1996–2002. 44,3 57,3 53,0 82,1

Данас у војвођанским селима има 25.31% или 285.056 становника са вишим

образовањем. Највише становника са вишим образовањем се налази у општини Бачка Топола, 5.5% или 411 становника, потом Нови Сад 2.52% или 1804 становника, У Малим Иђошу је забележено 333 становника, односно 2.46%, док је најмањи број становника са вишим образовањем у укупном броју становника у општини Ада и Нови Кнежевац.

Од 44 општине у Војводини, у чак у 27 општина (61.36%) у сеоским насељима, процентуално учешће становника са вишим и високим образовањем се креће између 0.0% и 0.5 % у укупном становништву тих општина. Ада, Нови Кнежевац, Бела Црква, Србобран, Темерин, Сента су општине са најмањим учешћем становника са вишим и високим образовањем у сеоским подручјима.13

Осиромашен друштвено-културни живот на селу, као и слаба организованост друштвене подршке за културне активности у руралном друштву подстакло је младе да се идентификују са масовном културом и вредностима које она пропагира. Друштвена и културна пасивност и изолованост села, запуштеност и таворење са минималним могућностима подстакли су миграције младих. Сеоска породица, која је била основни оквир задовољења животних, друштвених и културних потреба, се распада, а њени економски процеси слабе. Настанком самачких домаћинстава, процес привређивања се свео на минимум.

Према Младену Стојанову још у процесу социјализације, који се сматра најважнијим процесом у оформљавању младог бића, сеоска породица развија крајње негативан однос према селу и пољопривреди. Претећи мотиком и радом на

11 Петковић, Д., Врањеш, Р. (2006): Процес старења становништва Војводине, Зборник

Матице Српске за друштвене науке, Нови Сад 12 Табела је преузета од, Маринић, И. Бугарин, Р., исто. 13 Видић, И. Нaда, (2006): Становништво са вишим и високим образовањем у Војводини,

Зборник Матице Српске за друштвене науке, Нови Сад

Page 107: Agroekonomika br. 43-44

106

земљи уколико деца не уче, родитељи указују на тежак сељачки живот, пољопривредне делатности али и на тежак положај села. Хвалећи градски начин живота, родитељи деци усађују искривљену слику о граду, као обећаном месту којем треба стремити. Под утицајем масовне културе преко мас-медија, сеоска омладина наставља величати урбану културу и урбани живот.

Дакле, сеоска средина је од раних процеса одрастања деце, градила однос пун предрасуда према пољопривредној делатности и животу на селу: «Школа као фактор социјализације сеоске омладине није радила против пољопривреде и села, али није радила ни за њих. Школа је према селу и пољопривреди била неутрална, али је ширењем образовања и културних хоризоната стварала слику о заосталости села и подређеном положају села и пољопривреде. Сам живот и пракса такође нису доприносили атрактивности пољопривреде и живота на селу. ТВ и штампа готово су увек приказивале неповољан положај пољопривреде. Дуготрајно непрестано заузимање ТВ и штампе за побољшање положаја пољопривреде деловао је контрапродуктивно. Друштво је омогућило стихију, како у реалним процесима у пољопривреди и селу тако и у процесима социјализације сеоске омладине. Социјализација сеоске омладине текла је без плана и рационалних циљева. Та стихија је значајно утицала да обим миграција сеоске омладине добије ирационалне димензије.»14

Непрестано истицање неповољног положаја села преко средстава масовне комуникације, као и указивање на потребу да се селу помогне и да се оно унапреди, имало је дубоких психолошких утицаја на младе у руралним подручјима: оно их је у одређеној мери убеђивало да су у лошем положају и јачало њихову намеру за одлазак.

У процесу социјализације сеоске омладине, стварале су се, поред оних стварних и искривљене представе о граду, селу и пољопривредној делатности. Пролазећи кроз противречности и кризу сеоског живота, омладина се окренула «култури» кича и лажног сјаја, турбо култури актуелног тренука, која нуди бегство из кризе традиционалног села и пољопривреде. Село, опет, културно, друштвено и економски зачаурено, без свог социјалног и културног идентитета допринело је тешкој пољопривредној стагнацији.

У последњих неколико деценија, усред ратних догађања, село је још више постало економски запуштено, без значајних улагања у пољопривреду. Застарела механизација је још више допринела тешком положају села али и схватању младих који су бављење пољопривредом видели као неисплативо и безперспективно. Село је виђено као место без будућности и без икаквих могућности. Без младе радне снаге, једног од главних носилаца сеоске економије, знатно је угрожена репродукција пољопривреде породичног типа.

Као излаз из ове ситуације, савремена сеоска омладина је видела у променама у могућностима у образовању у односу на период строгог традиционалног устројства у сеоским подручјима. Родитељи данас подстичу своје потомке на одлазак из села иако су свесни да ће тако остати без преко потребне помоћи у обаљању обавеза унутар сеоског газдинства. Они то чине дубоко верујући да ће

14 Stojanov, M. (2004): Sociologija seoskih kolektiva, Ogledi, Zavod za sociologiju razvoja sela,

Matica Srpska, Novi Sad, стр. 358

Page 108: Agroekonomika br. 43-44

107

деца образовањем имати успешнији живот и друштвени положај изван локалних сеоских оквира. По повратку, ова деца уносе највише промена у културни живот сеоске породице јер са собом доносе и интересовања масовне урбане културе која се овим путем меша са народном. Наравно, како Милена Драгићевић Шешић наводи, треба правити разлику између оних културних модела које прихватају сеоска радничка и пољопривредна омладина, и културних модела сеоске школске и студентске омладине која се више окреће ка градском културном обрасцу мишљења, понашања и делања. Док први праве чудан микс сеоског и урбаног, традиционалног и модерног, дотле други прихватају градски стил живота, схватања и виђења стварности који их одвлаче из сеоског економског дворишта.

Oдноси у сеоској породици су и у ранијем пероду били чврсто одређени и до данас су остали суштински непромењени. Најстарији мушки члан породице и даље заузима најзначајније место и у већини економских одлука које се тичу самог газдинства он има последњу реч али није искључена и сарадња између мушких чланова породице: „Односи између одраслих мушкараца подразумевају, чак и истичу сарадњу, што је последица крвносродничке блискости свих мушкараца унутар породице, али и захтева породичне економије“.15 Омладина и жене су искључени из расподеле моћи. „Чврсто утврђени и прецизно дефинисани статуси појединаца у оквиру патријархалне породице, на први поглед остављају веома мало простора за истицање појединаца-у оквиру породице или ван ње.“16 Дакле, као један од разлога напуштања сеоске економије код младих сматра се и потреба за осамостаљивањем и самоостваривањем. Под утицајем масовне културе, сеоска омладина се све више отвара савременим тенденцијама које подразумевају како личну, психичку, тако и друштвену афирамцију коју је немогуће остварити у традиционалној патријархалној породици са чврстим хијерархијским устројством. Млади, као што видимо, понајвише младићи, се у најбољем случају могу се, само надати сарадњи са PATER FAMILIAS – ом али самостално одлучивање чак и у вези личног живота се у потпуности не прихвата: „Наравно, општедруштвено инсистирање на прихватању идеалних образаца понашања утолико је строже уколико је статус појединца-пре свега у породици као основној референтној групи-нижи. За узврат, породица, али и шира заједница пружају појединцу заштиту, емоционалну, социјалну и економску сигурност, и омогућују му да се развија као стабилна личност у унапред датим оквирима, са мање-више потпуним увидом у основна збивања током читавог живота, који може бити нарушен само спољним деловањем на које појединац не може да утиче.“17 Потпуна аутономија младог човека у оквиру породичне економије или породичних односа није могућа- „... могућност остваривања личне идентификације лежи у потпуном уклапању у права и обавезе које проистичу из статуса у коме се појединац налази, јер је то једино понашање које је друштвено поткрепљено.“18 Једини излаз млади имају преко мајке која својим дугогодишњим пожртвовањем за породицу и њене чланове, током година постаје само формално потчињена. Њен утицај на одлуке у 15 Гавриловић Љиљана, (2005): Појединац и породица, стр. 203, Етнографски институт

САНУ, Београд 16 Гавриловић Љиљана, стр. 203, исто 17 Гавриловић Љиљана, стр. 207, исто 18 Гавриловић Љиљана, стр. 203, исто

Page 109: Agroekonomika br. 43-44

108

породици, током година све више расте и она представља спону између омладине и мушког ауторитета: „Омладина и деца, такође, могу да остваре утицај на породичне одлуке, нарочито ако се оне тичу њиховог личног живота (удаја, женидба, школовање и сл.), иако то постижу посредним путем-захваљујући функционисању женске субкултуре, односно утицају мајке и осталих пријатељски расположених жена на одлуке њихових мужева.“19 Тенденције одлазака младих са породичног имања и напуштање сеоске економије расту. Њиховим одласком, сеоско газдинство остаје окрњено и уназађено јер породица остаје без чланова у пуној радној снази који могу веома маного допринети остваривању и развоју процеса породичне производње.

ЗАКЉУЧАК

Сеоска омладина спада у друштвене групе које тежећи променама у свом окружењу, сукобљена са традицијом и савременом културом из генерације у генерацију води борбу са својим окружењем, настојећи да интегрише нове идеје свога времена, произишле из непрекидног друштвеног развоја и константних промена у већ, остарелу друштвену структуру. Као носилац нечег новог, она бива и теже прихваћена и наилази на препреке у својој околини: «Познато је да у скоро свим друштвима омладина заузима инфериоран положај, односно да она, увек изнова, мора доказивати и освајати социјални простор, како индивидуално тако и колективно (генерацијски), почев од властите породице, преко школе, до предузећа и политичких институција. Стицајем разних околности, у које се овде не може улазити, наше друштво је такође у многим аспектима отиснуло омладину на маргине друштвеног живота, што се нарочито показује кроз велике тешкоће око њеног запошљавања и, с тим повезано, кроз продужено школовање и продужену зависност од родитеља.»20

Милан Трипковић се пита да ли уоште можемо говорити о сеоској омладини и колико она заиста постоји уколико узмемо у обзир њену малобројност, посебно ако је једна од њениг пресудних обележја пољопривредна делатност. Младен Стојанов такође сматра да је сеоска омладина нестала физичком и социјалном трансформацијом. Данас се све већи број младих упознаје са урбаном културом, преузимајући сва њена обележја, тако се удаљујући од руралне средине и руралне културе. Слабо развијен јавни друштвени и културни живот сеоског становништва допринео је учвршћивању пасивног, ограниченог и неаутентичног културног модела који додатно доприноси преферирању градског обрасца и нестанку сеоске омладине као значајне социјалне категорије: «А проблеми нашег села данас се у великој мери могу свести на проблеме омладине, јер се кроз њих преламају и друга сложена питања која се тичу села, а тиме и друштва у целини. Пошто је сељачки труд обезвређен, пошто је сељаков углед низак, пошто је село биолошки остарило и демографски опустошено, пошто сељакова делатност није добила статус равноправне и друштвено корисне професије, пошто однос између појединих

19 Гавриловић Љиљана, стр.209, исто 20 Tripković, M., исто

Page 110: Agroekonomika br. 43-44

109

грана пољопривреде (ратарства и сточарства, пре свега) није уређен како ваља, пошто сељаци практично немају удела у институционализованим, а још мање у неинституционализованим облицима политичког одлучивања и расподели друштвене моћи (постоје «кључеви» за многе, али не и за сељаке), пошто се градски модел и даље преферира и подстиче-то онда није чудно што сеоске омладине готово да и нема више као неке значајније социјалне категорије.»21

Сеоска омладина додатно наилази на проблеме током свог одрастања. Она се не сукобљава само са нормама своје средине, већ се налази на размеђу, модерног, развијеног света и савремене културе која својим брзим ритмом диктира сасвим другачије трендове од оних који постоје у традиционалној, народној култури, дубоко укорењеној у руралном друштву. Примамљив и лако доступан пут масовне културе уноси новине у сеоски начин живота али у сеоски начин привређивања: « Самосвест се данас на селу, ако је уопште још има, не постиже у културној сфери, него, евентуално, производно-економској, претежно уз престижну потрошњу, везану за изградњу и опремање стамбених зграда, организовање нових облика славља, и што је најнеобичније, уређивање велелепних и скупоцених постхуманих станишта. Сусрет новокомпоноване културе што надире из урбаних средишта и редуковане и стилизоване фолк-културе најупечатљивије се одиграва и показује управо на тим новим свечаностима».22

Промене у селу, настале снажним утицајем града, довеле су до дезинтеграције села, сеоске културе и сеоског друштва. То се снажно одразило на економске процесе у селу. Сеоска омладина напушта сеоско газдинство, проналазећи се у непољопривредним занимањима. На тај начин она у великој мери напушта и производне процесе на сеоском газдинству или их само делимично обавља бивајући више пасивни него активни члан у економским процесима производње. Такође, све је већи број младих који напуштају у потпуноси сеоску средину, остављајући сеоску економију у рукама старијих чланова породице. На крају, разлоге напуштања сеоског економског дворишта и економских процеса производње сеоске омладине можемо сумирати у следеће тачке: 1. урбанизација и продор масовне потрошачке културе у сеоске средине 2. могућности даљег образовања младих 3. миграције у урбана подручја претежно младог становништва који, с обзиром

на немогућност села да задовољи њихове потребе, излаз траже у већим, градским срединама

4. потреба за личним самоостваривањем и осамостаљивањем младих која је, с обзиром на чврсто породично устројство које је и данас присутно, готово неостварива у традиционалним породичним оквирима

5. друштвено изопштавање младих услед економске, друштвене и културне заосталости села и њихове изложености незпослености и сиромаштву

6. социјализација најважнијих друштвених субјеката првенствено породице, школе, мас-медија, који стварају и развијају негативну слику о селу и пољопривреди

21 Tripković, M. исто, стр. 168

22 Tripković, M. исто, стр. 168

Page 111: Agroekonomika br. 43-44

110

Чињеница је, да је удаљавањем младих од пољопривреде и села, највећи ударац претрпела сеоска економија. Без адекватне радне снаге, препуштена остарелим и онемоћалим члановима сеоског друштва који не располажу довољним средствима за развој и осавремењивање пољопривреде, сеоско привређивање се одвија споро и тромо. Програми за развој руралних подручја би требало да ангажују и заинтересују младе за повратак на село како би се оно регенерисало и поново ојачало.

ЛИТЕРАТУРА 1. ВИДИЋ, И. НАДА (2006): Становништво са вишим и високим образовањем у

Војводини, Зборник Матице Српске за друштвене науке, Нови Сад

2. ГАВРИЛОВИЋ ЉИЉАНА, (2005): Појединац и породица, Етнографски институт САНУ, Београд, бр.53

3. DILIĆ, Е., FIRST-DILIĆ, RUŽA (1973): Selo i stari seljaci, istraživanje u opštini Šid, Ekonomski institut u Novom Sadu, Novi Sad

4. ДРАГИЋЕВИЋ - ШЕШИЋ М. (1994): Неофолк култура, Сремски Карловци, Издавачка књижарница Зорана Стојановића, Нови Сад

5. JENTSCH, B. and SHUCKSMITH, M. (2004): Young People in Rural Areas of Europe, Ashgate Publishing Limited, England

6. КОРАЋ МАЈА, (1991): Интегрални развој села и домети образовања сеоских жена, Зборник Матице српске за друштвене науке, бр. 90

7. МАРИНИЋ, И. БУГАРИН, Р. (2006) Миграционе карактеристике становништва Војводине, Зборник Матице српске за друштвене науке, бр. 121

8. МИЛОВАНЧЕВИЋ, Ђ. (1961): Село и град (настајање, развитак и превазилажење супротности), Задружна књига, Београд

9. ПЕТКОВИЋ, Д., ВРАЊЕШ, Р. (2006): Процес старења становништва Војводине, Зборник Матице Српске за друштвене науке, Нови Сад

10. STOJANOV, M. (2004): Sociologija seoskih kolektiva, Ogledi, Zavod za sociologiju razvoja sela, Matica Srpska, Novi Sad

11. TRIPKOVIĆ, M. (1989): Seoska omladina i kultura, Časopis za kulturu i umetnost i društvena pitanja «Polja» Novi Sad

12. FIRST, R. (1981): Seoska porodica danas, Institut za društvena istraživanja, Zagreb

Page 112: Agroekonomika br. 43-44

111

RURAL YOTH IN ECONOMIC PROCESSES

BANDIN, SONJA

Summary

In the process of farm development, role and position of modern rural youth has

changed, especially compared to the period of firmly established patriarchic organizations. Not only women get more freedom in economical activities on the farm, but children get the right to decide would they leave farms and educate themselves or go to work in non agricultural sector. Without the rural youth, rural economy stays without important working force. Youth has help and support to leave - in their families, school and the rural environment too. However, they also negatively influence the young by creating a relationship full of prejudices towards the village and agriculture.

Key words: rural youth, economical processes, farm, urbanization, production, education, migration

Page 113: Agroekonomika br. 43-44

112

UDK: 005 .52:364.2 Pregledni rad Review paper

ANALIZA UTICAJA STEPENA OBRAZOVANJA NA ODNOS POTROŠAČA PREMA INFORMACIJAMA KOJE PRUŽA

DEKLARACIJA PREHRAMBENIH PROIZVODA

ŽIVKOVIĆ, JASMINA , NJEŽIĆ, Z., PESTORIĆ, MLADENKA 1

Rezime

Bolesti savremenog čoveka se sve više dovode u vezu sa načinom i kvalitetom ishrane. Prvi kontakt sa namirnicom potrošač ostvaruje preko deklaracije na proizvodu, kojom se daju osnovni podaci o kvalitetu, količini i sastavu prehrambenog proizvoda. Cilj ovog istraživanja je bio da se ustanovi koliki uticaj ima nivo obrazovanja na odnos potrošača prema informacijama koje pruža deklaracija prehrambenih proizvoda. Analizirana su mišljenja potrošača o značaju informacija koje se daju putem deklaracije, stepen poverenja u pravilno deklarisanje proizvoda i razumevanje podataka koji se na ovaj način prezentuju u odnosu na stepen obrazovanja ispitanika. Istraživanje je sprovedeno putem upitnika, metodom slučajnog uzorka na teritoriji Novog Sada i obuhvatilo je 174 ispitanika. Ispitanici su podeljeni u četiri grupe po stepenu obrazovanja: na ispitanike sa osnovnom školom (4 ispitanika), srednjom stručnom spremom (57 ispitanika), višom stručnom spremom (12 ispitanika) i visokom stručnom spremom (98 ispitanika). Na osnovu dobijenih rezultata bilo je moguće izdvojiti osnovne karakteristike potrošača prema nivou njihovog obrazovanja. Zaključak je da se povećanjem znanja, edukacijom i podizanjem nivoa svesti potrošača o značaju informacija koje pruža deklaracija na prehrambenim proizvodima, značajno utiče na promenu u njihovom odnosu. Ključne reči: deklaracija prehrambenih proizvoda, nivo obrazovanja, potrošači

UVOD

Savremeni način života i povećana briga za očuvanjem zdravstvenog stanja dovela je do promene u odnosu potrošača prema hrani. Razvojem svesti potrošača i promenom njegove strukture javila se potreba za kvalitetnijim proizvodima. Potrošači postaju zahtevniji i precizniji pri donošenju odluke o kupovini određenog proizvoda, a tržište orjentisano i više usmerano ka potrebama potrošača i zadovoljenju njihovih potreba.

1 Institut za prehrambene tehnologije Novi Sad, Univerzitet u Novom Sadu

Page 114: Agroekonomika br. 43-44

113

Informacije sadržane na deklaraciji proizvoda su sredstvo za pravilno informisanje potrošača pri izboru i kupovini prehrambenog proizvoda i iz tog razloga moraju biti razumljive, uočljive, precizne i dostupne prosečnom potrošaču. Prodavac je zakonski obavezan da istakne sve karakteristike proizvoda značajne za potrošačev izbor. U našoj zemlji način deklarisanja i označavanja upakovanih namirnica je regulisan Pravilnikom o deklarisanju i označavanju upakovanih namirnica, koji je usvojen 2004.godine i obavezujući je za sve proizvođače i svaki proizvod.

S obzirom na to da na ponašanje potrošača utiču određeni faktori kao što su: stečene navike, tip ličnosti, životno okruženje, starosna dob, nivo obrazovanja, standard života i informacije koje prima iz raznih izvora, istraživanje se baziralo na analizi mišljenja i stavova potrošača o informacijama koje pruža deklaracija prehrambenih proizvoda u odnosu na stepen obrazovanja potrošača. Dobijeni podaci su primarne informacije na osnovu kojih bi se utvrdili osnovni modeli i ponašanje potrošača, povećao stepen edukovanosti i nivo svesti potrošača o značaju sadržaja koji pruža deklaracija na prehrambenim proizvodima, a sve u cilju bolje zaštite potrošača u društvu.

MATERIJAL I METODI

Istraživanje je sprovedeno putem anonimnog upitnika, metodom slučajnog uzorka (174 ispitanika), na teritoriji Novog Sada. Reprezentativan uzorak je dobijen obuhvatanjem svih kategorije potrošača, kao preduslov za donošenje pouzdanih zaključaka o ponašanju potrošača kao celine. Statističku i kompjutersku obradu upitnika uradila je Agencija "SMARTLINE", Novi Sad.

Da bi se izbeglo gubljenje informacija, pronalaženjem najfinijih veza i saznanja, na neparametrijskim veličinama, izvršeno je skaliranje podataka na tabelama kontigencije. Ovim postupkom, na osnovu učestalosti, svakoj klasi pridružen je realan broj. Na skaliranim vrednostima je ostvarena primena statističkih postupaka vezanih za skalu razmere: multivarijantne analize varijanse (MANOVA), diskriminativne analize i drugi parametrijski postupci i metodi. Od univarijantnih postupaka je primenjen Roy-ev test, Pirsonov koeficijent kontingencije (χ) i koeficijent multiple korelacije (R).

REZULTATI I DISKUSIJA

U skladu sa nacrtom istraživanja analizirani su stavovi ispitanika (u odnosu na stepen obrazovanja ispitanika) o deklarisanosti prehrambenih proizvoda kategorisani u četiri celine:

• čitanje sadržaja na dekleraciji prehrambenih proizvoda, • stepen edukovanosti u vezi sa informacijama na deklaraciji prehrambenih

proizvoda, • nivo pouzdanosti u informacije koje pruža dekleracija prehrambenih proizvoda, • procena važnosti deklaracije na prehrambenim proizvodima,

Page 115: Agroekonomika br. 43-44

114

Tabela 1. Brojčana (n) i procentualna (%) zastupljenost odgovora o učestalosti čitatanja deklaracije, po stepenu obrazovanja ispitanika

Odgovor Uvek Često Ponekad Ne čitam

Stepen stručne spreme n % n % n % n %

SSS 13 20.3 14 21.9 33 51.6 4 6.3 VŠS 1 8.3 6 50.0 5 41.7 0 0 VSS 18 18.4 44 44.9 32 32.7 4 4.1

Posmatrajući prikazane podatke u tabeli 1., uočava se izuzetno mali procenat

ispitanika koji uopšte ne čitaju deklaracije na prehrambenim proizvodima. Ispitanici se jedino razlikuju po tome koliko često to rade: uvek, često ili ponekad. Najveći broj je onih koji ponekad čitaju deklaraciju na prehrambenim proizvodima.

Posmatrajući u odnosu na stepen obrazovanja, primetno je da sa većim stepenom obrazovanja se povećava i učestalost čitanja deklaracija. U skladu sa tim, od ukupnog broja ispitanika koji su odgovorili da uvek čitaju deklaraciju, najveći broj je onih sa visokom stručnom spremom, dok je najčešći odgovor ispitanika sa srednjom stručnom spremom da ponekad čitaju deklaraciju na prehrambenim proizvodima.

Na osnovu dobijenih rezultata mogu se izdvojiti karakteristike po stepenu obrazovanja u odnosu na to koliko često čitaju deklaracije na prehrambenim proizvodima.

• Za ispitanike sa srednjom stručnom spremom karakteristično je da ponekad čitaju deklaraciju na prehrambenim proizvodima

• Za ispitanike sa višom stručnom spremom karakteristično je da često ili ponekad čitaju deklaraciju na prehrambenim proizvodima

• Za ispitanike sa visokom stručnom spremom karakteristično je da često čitaju deklaraciju na prehrambenim proizvodima

Tabela 2. Prikaz zastupljenosti odgovora, po nivou obrazovanja, na pitanje: “Da li znate koje podatke deklaracija prehrambenih proizvoda mora da sadrži?

Odgovor Bez odgovora DA, u potpunosti

Imam neka saznanja

NE, uopšte nisam

edukovan/a u tome

Stepen stručne spreme n % n % n % n %

SSS 1 1.6 19 29.7 35 54.7 9 14.1 VŠS 0 0 1 8.3 11 91.7 0 .0 VSS 0 0 39 39.8 54 55.1 5 5.1

Najveći broj ispitanika odgovorio je da poseduje neka saznanja o tome koje

informacije treba da sadrži deklaracija prehrambenih proizvoda. Utvrđeno je da od ukupnog broja ispitanika koji su se izjasnili da u potpunosti raspolažu tim informacijama, ispitanici sa najvišim stepenom obrazovanja, odnosno ispitanici sa

Page 116: Agroekonomika br. 43-44

115

visokom stručnom spremom, su procentualno najzastupljeniji. Ohrabrujući podatak je da mali broj ispitanika uopšte nije informisan ili edukovan na ovu temu.

Razlike po nivou obrazovanja ispitanika, u odnosu na to da li smatraju da raspolažu sa informacijama šta deklaracija prehrambenih proizvoda mora da sadrži, mogu se sumirati na sledeći način:

• od ukupnog broja ispitanika koji su odgovorili da su potpuno edukovani, procentualno najzastupljeniji su ispitanici sa visokom stručnom spremom (40%);

• od ukupnog broja ispitanika koji poseduju neka saznanja, procentualno najzastupljeniji su ispitanici sa višom stručnom spremom (92%);

• od ukupnog broja ispitanika koji su dali odgovor da uopšte nisu edukovani, procentualno najzastupljeniji su ispitanici sa srednjom stručnom spremom (14%).

Na osnovu dobijenih rezultata mogu se izdvojiti karakteristike po nivou obrazovanja u odnosu na to da li potrošači raspolažu informacijama šta deklaracija mora da sadrži:

• Za ispitanike sa srednjom stručnom spremom karakteristično je da raspolažu sa

nekim saznanjima o tome koje informacije treba da sadrži deklaracija prehrambenih proizvoda;

• Za ispitanike sa višom stručnom spremom karakteristično je da raspolažu sa nekim saznanjima o tome koje informacije treba da sadrži deklaracija prehrambenih proizvoda;

• Za ispitanike sa visokom stručnom spremom karakteristično je da su ili u potpunosti informisani ili raspolažu sa nekim saznanjima o tome koje informacije treba da sadrži deklaracija prehrambenih proizvoda.

Tabela 3. Brojčana (n) i procentualna (%) zastupljenost odgovora, po stepenu obrazovanja, na pitanje: „Da li smatrate da su podaci na deklaraciji prehrambenih proizvoda istiniti?

Odgovor Bez odgovora DA, u potpunosti

Imam neka saznanja

NE, uopšte nisam

edukovan/a u tome

Stepen stručne spreme n % n % n % n %

SSS 1 1.6 7 10.9 49 76.6 7 10.9 VŠS 0 0 3 25.0 9 75.0 0 0 VSS 2 2.0 19 19.4 76 77.6 1 1.0

Po podacima iz tabele 3., može se zaključiti da potrošači nisu potpuno sigurni u

istinitost podataka koja pruža deklaracija na prehrambenim proizvodima. Pouzdanost u istinitost podataka sa deklaracije prehrambenih proizvoda, potrošači ocenjuju na osnovu svakog pojedinačnog proizvoda. Brojčano najzastupljeniji potrošači koji u potpunosti veruju u istinitost podataka na deklaraciji su sa visokom stručnom spremom.

Page 117: Agroekonomika br. 43-44

116

Tabela 4. Brojčana (n) i procentualna (%) zastupljenost odgovora, po stepenu

obrazovanja, na pitanje: „Da li vam je važna deklaracija na prehrambenim proizvodima?

Odgovor Bez odgovora

Da, jako je važan

Ponekad, zavisi od proizvoda

Uopšte mi nije važna deklaracija

Nisam razmišljao/la

o tome Stepen stručne

spreme n % n % n % n % n %

SSS 1 1.6 38 59.4 22 34.4 0 0 3 4.7 VŠS 0 0 9 75.0 3 25.0 0 0 0 0 VSS 0 0 69 70.4 24 24.5 1 1.0 4 4.1

Svi ispitanici, bez obzira na stepen obrazovanja, smatraju da je deklaracija na

prehrambenim proizvodima izuzetno važna. Statistički podaci su pokazali da, bez obzira na učestalost čitanja deklaracije, stepen edukovanosti potrošača, nivo poverenja koje imaju prema informacijama koje pruža deklaracija na prehrambenim proizvodima, stav ispitanika je isti po pitanju važnosti deklarisanosti prehrambenih proizvoda.

ZAKLJUČAK

Na osnovu dobijenih podataka i informacija moguće je u najvećoj meri predvideti zahteve i modele ponašanja potrošača. Rezultati ovog istraživanja ukazuju da stepen obrazovanja potrošača značajno utiče na odnos prema sadržaju koji pruža deklaracija prehrambenih proizvoda.

Potrošači sa većim stepenom obrazovanja češće čitaju sadržaj na deklaracijama prehrambenih proizvoda.

Potrošači sa većim stepenom obrazovanja su više edukovani o tome šta deklaracija prehrambenih proizvoda treba da sadrži.

Potrošači sa većim stepenom obrazovanja imaju više poverenja u istinitost podataka koji se nalaze na deklaraciji prehrambenih proizvoda

Opšti zaključak ovog rada je da akcenat treba staviti na dalju edukaciju potrošača,

ali i proizvođača u ovoj oblasti. Povećanjem stepena znanja, edukacijom i podizanjem nivoa svesti potrošača o značaju sadržaja koji pruža deklaracija na prehrambenim proizvodima značajno se može uticati na njihov odabir. Veliku ulogu u ovome bi trebala da ima prvenstveno država, ali i potrošačke organizacije potpomognute jakim nacionalnim institutima koji vode brigu o kvalitetu i bezbednosti hrane.

Page 118: Agroekonomika br. 43-44

117

LITERATURA

1. AJDUKOVIĆ, G.: Poslovna statistika, Univerzitet “Braća Karić”, Beograd, 2003 2. EREMIĆ, М.: Kvantitativne metode u istraživanju tržišta, Beograd, 2005. 3. MARIĆ, N.: Poslovna statistika, Beograd, 2002. 4. TRIČKOVIĆ, V. i HANIĆ, H.: Istraživanje tržišta, Savremena administracija,

Beograd, 1989. 5. VEST, K.: Istraživanja tržišta, Mate, Zagreb, 2004.

ANALYSIS OF THE RELATIONSHIP BETWEEN THE LEVEL OF EDUCATION AND CONSUMERS' ATTITUDE TOWARDS THE

INFORMATION PROVIDED ON FOOD LABELS

ŽIVKOVIĆ, JASMINA , NJEŽIĆ, Z., PESTORIĆ MLADENKA2

Summary

The diseases of modern man are becoming increasingly associated with the way we eat and the quality of what we eat. The first contact with the food product any consumer has is via food labels, which provide basic information on the quality, quantity and all the nutrient information of the food product. The aim of this research was to determine how influential the level of education is on the attitude of a consumer towards the information provided on food labels.

We analyzed consumer opinions towards the importance of the information given via food labels, the level of trust in the accuracy of the food labelling and understanding of the information presented in this manner with respect to the level of education of the respondents. The research was conducted by means of a questionnaire, the random sampling method at the territory of Novi Sad, where 174 respondents were included. The respondents were divided into four groups according to their level of education: the respondents who finished elementary school only (4 respondents), those with the high school diploma (57 respondents), with higher education diploma (12 respondents) and those holding university degrees (98 respondents). Based on the results obtained, it was possible to single out basic characteristics of consumers according to their level of education. Therefore, we arrive at the conclusion that with the increase in knowledge, education and the level of consumer awareness regarding the importance of the information provided on the food label, their attitude towards the aforementioned changes considerably.

Key words: food label, level of education, consumers

2 The Institute of Food Science and Technology in Novi Sad, the University of Novi Sad

Page 119: Agroekonomika br. 43-44

118

UDK: 167.5 Pregledni rad Review paper UPRAVLJANJE RIZICIMA – PREDNOST INVESTICIONIH FONDOVA

VIDICKI, Đ.1

Rezime

Cilj ovog rada je da ukaže na prednosti i značaj finansijskih posrednika na finansijskom tržištu. Posebno se ističu prednosti ulaganja investicionih fondova na berzama. Takođe, analiziraju se vrste rizika koje imaju investicioni fondovi, koji svoja sredstva ulažu u hartije od vrednosti. S obzirom na navedene prednosti, na kraju, autor ukazuje, na predlog mera za dalji razvoj investicionih fondova, kao značajnog činilaca privrednog razvoja.

Ključne reči: finansijski posrednici, investicioni fondovi, finansijsko tržište

1. UVOD

Velike turbulencije, visok stepen inflacije, ranih 90-tih godina, poremetili su poverenje građana u finansijsku sigurnost institucija , a u okviru njih naročito u banke. Građani Srbije su tek početkom 2000. godine ponovo vratili štednju u banke iako vrlo skromno i nepoverljivo. I danas je velika količina novca ostala u slamaricama. Podaci govore da su i građani Srbije zahvaćeni novim finansijskim tokovima u Evropi i da su odlučni za deviznu štednju.

Međutim, ne mogu se svi zadovoljiti niskim kamatama na deviznu štednju koju pruža veliki broj banaka. Oni koji su spremni na veći rizik imaju i nove mogućnosti preko trgovanja na berzi. Rast na berzi je obeležen povećanjem broja članova berze i povećanim brojem hartija od vrednosti uključenim u vanberzansko tržište. Promet berze u 2007. godini iznosio je blizu 2 milijarde evra. Ipak, to sve podrazumeva ulagače sa relativno većim sumama novca. Postavlja se pitanje šta preostaje za veliki broj malih investitora koji žele da se pobrinu za svoju budućnost i svoj novac.

To su investicioni fondovi, najveće otkriće XX veka iz oblasti ekonomije, koji sitne i neupućene investitore uvodi u finansijski sistem.

1 mr Đorđe Vidicki, Izvršno veće AP Vojvodine

Page 120: Agroekonomika br. 43-44

119

2. ZNAČAJ FINANSIJSKIH POSREDNIKA NA FINANSIJSKOM TRŽIŠTU

Sa povećanjem nivoa privredne aktivnosti i realnog dohodka stvara se i sve složenija mreža finansijskih institucija kao i veća diversifikacija finansijskih instrumenata putem kojih se vrši finansijsko prelivanje.

Finansijski posrednici kupuju najčešće primarne finansijske instrumente, a zauzvrat emituju svoje vlastite vrednosne papire. Posredna potraživanja su posebno aktuelna za male štediše. James C. Van Horne navodi sledeće prednosti finansijskih posrednika: [1]

• Proizvode informacije – time se smanjuje problem moralnog hazarda, jer finansijski posrednik stiče efikasnije informacije o zajmotražiocu.

• Smanjuju se transkacioni troškovi – jer finansijski posrednici konstantno kupuju i prodaju vrednosne papire i time se umanjuju transakcioni troškovi i troškovi povezani sa traženjem potencijalnih zajmotražioca i zajmoprimaca.

• Stručnost – finansijski posrednik kupuje primarne vrednosne papire koji donose više nego što investitor mora da plati na emitovane finansijske instrumente, ostvarujući pri tome zaradu.

• Obezbeđuje deljivost finansijskih instrumenata – finansijski posrednik prikupljanjem štednje malih štediša realizuje ponudu vrednosnih papira različite vrste.

• Obezbeđuje diversifikaciju rizika investitora – kupovinom različitih vrednosnih papira, iako ti vrednosni papiri nisu međusobno povezani, posrednik smanjuje rizik fluktuacije uložene glavnice.

• Utiče na vreme dospeća finansijskih instrumenata – finansijski posrednik može vršiti ročnu transformaciju vrednosnog papira u papir drugog vremena dospeća

S obzirom na navedene prednosti koje finansijski posrednici imaju na finansijskom tržištu, posebno će biti naglašene prednosti investicionih fondova – kao finansijskih posrednika.

3. PREDNOSTI INVESTICIONIH FONDOVA

Funkcionisanje investicionih fondova i analiza njihovih prednosti može se prikazati kroz tri različite dimenzije:

• Prednosti sa aspekta vlasnika kapitala, • Prednosti sa aspekta emitenta hartija od vrednosti i • Prednosti sa aspekta društva za upravljanje investicionim fondovima.

Prednosti sa aspekta vlasnika kapitala – osnovni razlog za njihovo osnivanje jeste da se prevaziđu slabosti individualnom investiranju. Ove slabosti proizilaze iz nemogućnosti da se zadovolje sledeće pretpostavke za uspešno ulaganje:

• Investicija ne sme biti koncentrisana na jedno mesto, već treba da je rasprostranjena na više mesta,

• Investitor mora biti dobro informisan u onome u šta ulaže, • Investitor mora stalno da prati šta se dešava sa investicijom. [8]

Page 121: Agroekonomika br. 43-44

120

Većina individualnih investitora je ograničena nedovoljnim iznosom kapitala za pravu diversifikaciju hartija od vrednosti. Investicioni fondovi za svoje ulagače vrše smanjivanje investicionog rizika kroz diversifikaciju. Prednosti sa aspekta emitenta hartija od vrednsoti - se ogledaju u situaciji kada preduzeće planira širenje proizvodnje, prodajne, servisne i uslužne strukture i sl. u najvećem broju slučajeva preduzeća praktikuju emitovanje hartija od vrednosti u cilju prikupljanja neophodnih finansijskih sredstava za neophodne poslovne poduhvate. Računica investicionih fondova je jednostavna - kupuju akcije jeftinije da bi ih skuplje prodali. Ovaj vid dokapitalizacije preduzeća je mnogo povoljniji od uzimanja kredita od poslovnih banaka, ne samo zbog cene kapitala, već i zbog toga što investicioni fondovi preuzimaju niz aktivnosti koje poboljšavaju poslovanje preduzeća. Prednosti društva za upravljanje investicionim fondovima – osnovni interes društva za upravljanje investicionim fondovima jeste naplata naknade za upravljanje investicionim fondom, što predstavlja procenat od ukupne imovine preduzeća.

4. RIZICI INVESTIRANJA INVESTICIONIH FONDOVA

U ekonomiji i investiranju uvek postoje rizici. Rizici u investiranju mogu se definisati kao: [7]

• Mogućnost gubitka, • Neizvesnost, • Mogućnost bilo kog ishoda koji nije očekivan.

Ono što je karakteristično za sve rizike je mogućnost gubitka i neizvesnost. Idealno

investiranje bi bilo bez rizika. Tako investiranje postoji, ali nije profitabilno. Pri formiranju portfolija hartija od vrednosti investitor polazi od tri osnovna cilja:

• Likvidnosti, • Profitabilnosti, • Sigurnosti.

Plasman u hartije od vrednosti omogućava investitoru da lakše razreši konflikt

između tri navedena elementa. Optimiziranjem obima i strukture omogućava održavanje neophodne likvidnosti, ograničavanje rizika i kreiranje prihoda. Optimiziranje rizika može se prikazati na sledeći način: [7]

Page 122: Agroekonomika br. 43-44

121

Slika br. 1 Optimiziranje rizika

Investitori obično kombinuju hartije od vrednosti u cilju formiranja

diversifikovanog portfolia sa maksimalnim prinosom za dati nivo rizika. Za vlasnike hartija od vrednosti veoma je važno da se smanji rizik i da se pri tome ne smanji prinos. Redukcija stepena rizika svota obavlja se pomoću pooling-a i hendginga-a.

Pooling (udruživanje) i hendging (pokrivanje) jesu sredstva za minimiziranje rizika. Investitori obično udružuju svoj rizik da bi osiguravajuće kompanije i investment trusts-ovi pojedinačno snosili manji rizik. Kombinacija hartija od vrednosti, koju investitor ima u svom portfoliu, biće isplativa ukoliko ukupni rizik bude smanjen, tako da bude manji od prosečnog rizika hartija od vrednosti od kojih se sastoji.

Za razliku od pooling-a, hedging se odnosi na smanjenje rizika, koji se odnose na specifične vrste rizika. Rizici se hedžuju na tržištima koja podrazumevaju postojanje špekulanata. Špekulanti na tržištu rizik hedžuju i prevaljuju na investitore koji su spremni da prihvate rizik.

Uopšteno govoreći, rizik ulaganja na tržištu kapitala predstavlja verovatnoću da prinos izvršenih investicija bude nezadovoljavajući ili negativan. Nezadovoljavajući ili negativan prinos investicionog fonda može nastati u najvećoj meri delovanjem sledećih rizika:

• Tržišni rizik – predstavlja verovatnoću nastanka negativnih efekata na vrednosti imovine fonda usled promena na tržištu i obuhvata sledeće rizike: rizik promene kamatnih stopa, rizik promene cene hartija od vrednosti i sl.

• Kreditni rizik – predstavlja verovatnoću da izdavalac hartije od vrednosti nije u mogućnosti da izmiri svoje obaveze pri dospeću, što bi negativno uticalo na likvidnost i vrednost imovine fonda. Za umanjenje kreditnog rizika društvo nastoji poslovati sa komitentima dobre kreditne sposobnosti.

S i g u r n o s t

P r i n o s

L i k v i d n o s t

Page 123: Agroekonomika br. 43-44

122

• Operativni rizik – predstavlja verovatnoću nastanka negativnih efekata na poslovni i finansijski položaj fonda. Najčešće se operativni rizik javlja usled: propusta zaposlenih, neodgovarajućih unutrašnjih procedura i procesa.

Determinante koje određuju na kom nivou sistemskog rizika, odnosno tržišnog

rizika su kompanije izložene jesu: • Osetljivost prihoda kompanija na opštu ekonomsku aktivnost u jednoj

nacionalnoj ekonomiji, kao i na ostale makroekonomske veličine – ova aktivnost je van domašaja menadžmenta i različita je među kompanijama.

• Troškovna senzitivnost, tj. srazmera fiksnih i varijabilnih troškova – izloženost rizika se ogleda kroz racio koeficijent fiksnih i varijabilnih troškova.

Kako individualni tako i institucionalni investitori sa povećanjem gore navedenih

rizika zahtevaju i veće stope prinosa na uložena sredstva.

5. ZAKLJUČAK

Kod nas kao i u svetu, investicioni fondovi predstavljaju kolektivan vid ulaganja, koji se više isplati od štednje, a manje je rizičan od samostalnog nastupa na berzi. Očigledno da ni investitorima ovog tipa nije promaklo da štednja u Srbiji raste i da je već premašila pet milijardi evra, pa smatraju da bi deo ovog novca mogao da se prelije u njihove jedinice.

Pošto je Srbija tržište koje ima potencijal i pošto je mali broj privatnih investitora koji samostalno nastupaju, a nivo znanja i praksa su na prilično niskom nivou, investicionim fondovima je lakše da zadobiju poverenje malih investitora.

Pored navedenih prednosti našeg tržišta, da bi razvoj investicionih fondova dobio na ubrzanju, neophodno je analizirati propise koji kod nas u ovoj oblasti važe i zatim ih uporediti sa sličnim u zemljama u tranziciji ka EU i uporediti ih s njim. Potrebno je regulisati inicijalnu javnu ponudu, tržište dugovnih hartija od vrednosti, kao što su državne korporativne obveznice i sl.. Jedna od oblasti koja zahteva hitnu inovaciju su i porezi. Pravna lica i građane treba osloboditi poreza koji plaćaju za investiranje u hartije od vrednosti. Pozitivna iskustva zemalja u okruženju govore u prilog prethodnoj iznetnoj tvrdnji.

6. LITERATURA 1. C.V.H. JAMES: Financial Markets and Flowes, Englewood Clifs, Prentice Hall, New York,

1990.

2. M. KOHN,: Financial Institutions and Markets, 1994.

3. S. KRNETA: Portfolio hartija od vrednosti, Beogradska berza, 2006.

4. M. ĆIROVIĆ: Bankarstvo, Bridge Company, Beograd, 2001.

5. Đ. VIDICKI: Faktori razvoja domaćih investicionih fondova-magistarski rad, 2008.

Page 124: Agroekonomika br. 43-44

123

6. www.statserb.sr.gov.

7. www.investicioni-fondovi.com

8. www.investmentuk.org

RISK MANAGAMENT – ADVANTAGE OF INVESTMENT FUNDS

VIDICKI, Đ.

Summary

The aim of this paper is to point out of benefits and the importance of financial intermediaters in financial market. The special focus is on the investment in stock markets made by investment funds. Kind of risks investment funds have to put of with when investing are analysed as well. Bearing in mind the above mentioned benefits, the author proposes a range of measures for future development of investment funds as important factor for economic development.

Key words: financial intermediaters, investment funds, financial intermediaters

Page 125: Agroekonomika br. 43-44

124

UDK: 338.43:330.526.33 Originalni naučni rad Original scientific paper

PROCENA POVEĆANJA KAPITALA POLJOPRIVREDNOG PREDUZEĆA

TICA N., MILIĆ D., ZEKIĆ V.1

Rezime

Kapital predstavlja razliku između vrednosti ukupne imovine kojom preduzeće raspolaže i njegovih ukupnih obaveza. Povećanje kapitala poljoprivrednog preduzeća može se izvršiti unosom osnovnih sredstava. Za procenu vrednosti ovakvog uloga mogu se koristiti različiti metodi uz uvažavanje specifičnosti poljoprivredne proizvodnje. Primena metoda prinosne vrednosti odnosno metoda diskontovanja novčanih tokova prilikom procene povećanja kapitala polazi od efekata odnosno od promena u novčanim tokovima koji se mogu očekivati nakon povećanja kapitala. Suma diskontovanih neto novčanih tokova uvećana za rezidualnu vrednost daje prinosnu vrednost izvršenog ulaganja odnosno povećanja kapitala. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da se povećanje kapitala poljoprivrednog preduzeća može uspešno proceniti primenom metoda prinosne vrednosti. Ključne reči: kapital, poljoprivredno preduzeće, prinosna vrednost, procenjivanje.

UVOD

Kapital predstavlja razliku između vrednosti ukupne imovine kojom preduzeće raspolaže i ukupnih obaveza preduzeća. Imovina kojom preduzeća raspolaže, prema računovodstvenoj evidenciji, vodi se u aktivi bilansa stanja i deli se na stalnu i obrtnu. U pasivi bilansa stanja prikazuju se izvori iz kojih potiče imovina koja je prikazana u aktivi. Ako su obaveze društva tuđi izvori sredstava onda u tom smislu kapital predstavlja sopstvene izvore sredstava. Kapital društva jeste vrednost koja preostaje vlasniku kada bi se u zamišljenom slučaju prodala celokupna imovina i izmirile sve obaveze društva. Kapital je dinamična kategorija iz razloga što se gotovo svakodnevno dešavaju promene u pogledu stanja imovine i obaveza. Vrednost kapitala koja se dobija na ovaj način predstavlja ukupan kapital društva koji u svoju vrednost uključuje osnovni kapital, revalorizacione rezerve, zakonske i druge rezerve, neraspoređenu dobit tekuće i ranijih godina.

1 Dr Nedeljko Tica, redovni profesor; dipl. inž. Dragan Milić, asistent; dr Vladislav Zekić, docent,

Poljoprivredni fakultet, Departman za ekonomiku poljoprivrede i sociologiju sela, Novi Sad.

Page 126: Agroekonomika br. 43-44

125

U formalno pravnom smislu kapital se evidentira u Agenciji za privredne registre koja je nadležna da vodi registar privrednih subjekata. U ovom registru prilikom osnivanja društva upisuje se vrednost kapitala na dan osnivanja i ta vrednost u računovodstvenom smislu predstavlja osnovni kapital. Ukoliko je Preduzeće organizovano kao akcionarsko društvo onda je pored upisa u Agenciju za privredne registre potrebno izvršiti i emisiju akcija za koju je nužno prethodno pribaviti odobrenje od Komisije za hartije od vrednosti. Uspešno emitovane akcije evidentiraju se u Centralnom registru za hartije od vrednosti. Svaka sledeće promena osnovnog kapitala može se izvršiti uz odluku organa preduzeća, kao i uz novu emisiju akcija. Odluku o promeni osnovnog kapitala donosi skupština društva ili vlasnik u slučaju kada privredno društvo ima samo jednog osnivača. U slučaju kada se povećanje osnovnog kapitala vrši iz sredstva preduzeća na osnovu ranije postignutih rezultata (dobit tekuće i ranijih godina) onda se osnovni kapital povećava tako da se povećava vrednost kapitala svakom od vlasnika srazmerno njihovom učešću u strukturi kapitala. Isti princip važi i u slučaju kada se povećanje kapitala vrši novim uplatama ili unosima svih postojećih vlasnika srazmerno njihovom učešću u strukturi kapitala. U slučajevima kada pojedini članovi društva vrše povećanje osnovnog kapitala novim uplata ili unosima uz odgovarajuću odluku nadležnog organa društva onda se menja struktura kapitala tako što se osnivačima koji vrše povećanje kapitala povećava vrednost, dok vrednost kapitala ostalih osnivača ostaje u nominalnom smislu nepromenjena. Prema našim propisima o privatizaciji postoji obaveza novih vlasnika preduzeća da u prvoj godini ili nekoliko narednih godina nakon privatizacije izvrše investiranje iz sopstvenih sredstava u osnovna sredstva preduzeća. Ovo investiranje za posledicu ima povećanje osnovnog kapitala preduzeća.

Prema Zakonu o privrednim društvima /Sl. glasnik RS, 125/2004/ povećanje kapitala privrednih društava može se izvršiti u novcu, pravima i stvarima. Kada se povećanje kapitala vrši u novcu, onda je neophodno da se na račun Društva izvrši uplata sredstava od strane lica koja povećavaju kapital. U slučaju kada se dokapitalizacija vrši putem unosa prava postupak je nešto složeniji. Prvo se mora utvrditi vrednost prava koje se unosi u društvo. Ta vrednost može se utvrditi procenom od strane lica koja imenuje preduzeće ili lica koja imaju odgovarajuće stručne kvalifikacije, a koje angažuje preduzeće. Prilikom procene povećanja osnovnog kapitala neophodno je uvažavati specifičnosti delatnosti u okviru koje preduzeće posluje.

Prilikom procenjivanja mogu se koristiti različiti metodi. Kada se unose osnovna sredstva /stvari/ postupak utvrđivanja vrednost može se oslanjati na računovodstvene isprave koje prate unos sredstva, kao što su ulazni računi, računovodstvene analitičke kartice i sl. Računovodstvene isprave predstavljaju osnovu za primenu metoda knjigovodstvene vrednosti. Prema ovom metodu procenjena vrednost unetih osnovnih sredstava odredjuje se na osnovu računovodstvenih isprava koje prate njihovu nabavku.

Kada se radi o osnovnim sredstvima koja nisu nova ili za koje ne postoje računovodstvene isprave onda se do vrednosti može doći i primenom drugih metoda. Prilikom procenjivanja može se izvršiti uporedjivanje vrednosti sredstava koja su predmet procene sa cenama sličnih sredstava koje se postižu na tržištu /metod neto imovine/. Procenjivanje primenom metoda prinosne vrednosti koristi se ukoliko se procenjena vrednost unetih sredstava utvrđuje na osnovu promena vrednosti novčanih

Page 127: Agroekonomika br. 43-44

126

tokova preduzeća. U ovom radu prikazan je postupak procene povećanja vrednosti kapitala poljoprivrednog preduzeća metodom prinosne vrednosti.

Naša i strana dugogodišnja istraživanja ističu važnost primene metoda prinosne vrednosti prilikom procenjivanja imovine i kapitala (Krištof, 1964, Tica, 1993,1997, Tica, 2009, Marko i sar, 1998, Vukelić, 1996, Leko i sar, 1997, Beaves, 1988, DeFusco i sar, 2004, Pendlebury i Groves, 2004, Gitman, 2004, Ryan, 2007).  

METOD RADA I IZVORI PODATAKA

Obračun prihoda izveden je prema procenjenom obimu usluga u toku jedne godine a na osnovu Cenovnika Zadružnog saveza Vojvodine. Obračun troškova korišćenja pogonskih i priključnih mašina izvršen je na osnovu kalkulacija u poljoprivredi (Marko i sar., 1998). Troškovi amortizacije utvrdjeni su primenom metoda linearne vremenske amortizacije (Andrić, 1991). Troškovi pogonskog goriva i ulja za traktore obračunavaju se prema zvaničnim cenama na tržištu i normativima utroška za standardne režime korišćenja traktorskog agregata (Renijus, 1985). Pored ovih troškova, u obračunu su obuhvaćeni troškovi kamata, troškovi održavanja prema korigovanim normativima Instituta KTBL, (Schmid, 1985). Obračun ostalih kategorija rashoda izveden je u skladu sa zakonskim propisima i normativima (Zekić, 2008).

Za procenu prinosne vrednosti povećanja kapitala koristi se diskontovani neto novčani tokovi odnosno novčani tokovi posle servisiranja dugova. U novčanom toku obuhvaćeni svi prilivi i odlivi sredstava. Rezidualna vrednost se procenjuje na osnovu neto novčanog toka nakon proteka perioda projekcije primenom Gordonovog modela. Prilikom svođenja novčanih tokova na sadašnju vrednost koristi se diskontna stopa koja reprezentuje cenu sopstvenog kapitala. U modelu za utvrđivanje prinosne vrednosti ulaganja koriste se važeće cene na dan obračuna kao stalne. Projekcija novčanih tokova obezbeđuje međusobnu povezanost i usklađenost između pojedinih elemenata projekcije. Koristi se diskontovani novčani tok uz neutralno servisiranja dugova. Diskontna stopa obračunata je prema faktorima koji imaju presudan uticaj na položaj i poslovanje preduzeća.

REZULTATI ISTRAŽIVANJA SA DISKUSIJOM

Prilikom procene vrednosti kapitala treba uvažavati specifičnosti poljoprivredne proizvodnje bez obzira koji se metod procene koristi (Tica i sar. 1997). Ako se vrednost preduzeća ogleda u mogućnosti da stvara profit onda u tom smislu prinosna vrednost predstavlja objetivan metod za procenjivanje (Slović, 2000). Vrednost kapitala preduzeća je jednaka zbiru sadašnje vrednosti budućih neto priliva, koji potencijalni vlasnici mogu ostvariti u neograničeno dugom periodu. Pri tome, neto novčani tok je iznos koji može pripasti vlasnicima kapitala a da se ne ugrozi poslovanje preduzeća (Leko i sar. 1997.)

Povećanje kapitala poljoprivrednog preduzeća od strane osnivača izvršeno je ulogom u stvarima /osnovnim sredstvima/.Ulog se sastoji od pogonske i priključnih mašina /tabela 1/

Page 128: Agroekonomika br. 43-44

127

Tabela 1. Uneta osnovna sredstva

Redni broj Naziv Nabavna vrednost

(dinara) 1 Traktor MTZ 1025 1.932.127,37 2 Plug M1020 sa pratećom opremom 465.094,64 3 Germinator 617.682,80 4 Prikolica Zmaj (polovna) 247.800,00

Ukupno: 3.262.704,81

Označena sredstva su nabavljena od strane osnivača preduzeća i ne postoje obaveze preduzeća po ovom osnovu. Prilikom procene povećanja kapitala preduzeća metodom prinosne vrednosti, u prvoj fazi identifikuju se promene u povećanju neto novčanih tokova usled korišćenja unetih sredstava kao novih uloga. Nakon toga se utvrdjuju njihove diskontovane vrednosti koje obuhvataju i rezidualnu vrednost izvršenog uloga.

Obračun prihoda i rashoda u vezi unetih osnovnih sredstava polazi od projekcije obima usluga koje je moguće ostvariti u toku jedne poslovne godine. Planirani obim usluga prikazan je u tabeli 2. Tabela 2. Planirani obim usluga

Redni broj Operacija Jedinica

mere Cena (d/ha)

Površina (ha)

Vrednost (d)

1 Oranje ha 7.100 250,0 1.775.000 2 Rasipanje min. đubriva ha 1.800 300,0 540.000 3 Predsetvena priprema ha 3.000 300,0 900.000 4 Kultivacija ha 1.800 250,0 450.000 5 Setva ha 2.000 200,0 400.000 6 Usluge transporta - 550.000

UKUPNO 4.615.000

Planirani obim usluga omogućava obračunavanje povećanja prihoda i rashoda u periodu projekcije /tabela 3/.

Tabela 3. Bilans uspeha / u dinarima/

Godina Redni broj Pozicija

1 2 3 4 5 1 PRIHODI 4.615.000 4.707.300 4.801.446 4.897.475 4.995.424 2 Prihodi od prodaje 4.615.000 4.707.300 4.801.446 4.897.475 4.995.424 3 RASHODI 3.154.775 3.188.200 3.222.293 3.257.068 3.292.539 4 Troškovi materijala 1.546.250 1.577.175 1.608.719 1.640.893 1.673.711 5 Troškovi zarada 1.092.000 1.092.000 1.092.000 1.092.000 1.092.000 6 Troškovi amortizacije 391.525 391.525 391.525 391.525 391.525

7 Oslali poslovni rashodi 125.000 127.500 130.050 132.651 135.304

8 DOBIT 1.460.225 1.519.100 1.579.153 1.640.406 1.702.885 9 POREZ NA DOBIT 124.119 129.124 134.228 139.435 144.745

10 NETO DOBIT 1.336.106 1.389.977 1.444.925 1.500.972 1.558.140

Page 129: Agroekonomika br. 43-44

128

Diskontna stopa kao cena sopstvenog kapitala koja se primenjuje u diskontovanju neto novčanog toka za posmatrano preduzeća iznosi 12,83%. Sastoji se od stope bez rizika i stope rizika ulaganja u Srbiju (ukupno 4,5%) i stope rizika ulaganja u preduzeće čiji se kapital procenjuje u iznosu od 8,33% (tab. 4).

Tabela 4. Obračun stope rizika ulaganja u preduzeće

Opis Vrednost (%)

Kvalitet organizacije, rukovodstva i kadrova 1,4 Veličina preduzeća 1,33 Finansijski položaj preduzeća 1,6 Proizvodno-prodajni potencijal preduzeća 2 Mogućnost predvidjanja poslovnih događaja 2 Konačna stopa 8,33

Neposredno pre projekcije novčanih tokova sačinjen je obračun promena u

potrebnom nivou obrtnih sredstava i izvora iz tekućeg poslovanja. Navedeni obračun služi kao osnova za izradu planskih projekcija promena u bilansu stanja i bilansu uspeha. Projekcija novčanih tokova daje se u sledećoj tabeli. Tabela 5. Projekcija novčanih tokova (dinara)

Godina Pozicija 1 2 3 4 5

Ukupan prihod 4.615.000 4.707.300 4.801.446 4.897.475 4.995.424 Operativni troškovi 2.763.250 2.796.675 2.830.769 2.865.544 2.901.015 Dobit <amortizacija-kamata-porez> 1.851.750 1.910.625 1.970.678 2.031.931 2.094.410 Amortizacija 391.525 391.525 391.525 391.525 391.525 Operativna dobit 1.460.225 1.519.100 1.579.153 1.640.406 1.702.885 Troškovi kamata 0 0 0 0 0 Dobit pre oporezivanja 1.460.225 1.519.100 1.579.153 1.640.406 1.702.885 Porez na dobit 124.119 129.124 134.228 139.435 144.745 Neto dobit 1.336.106 1.389.977 1.444.925 1.500.972 1.558.140 Amortizacija 391.525 391.525 391.525 391.525 391.525 Bruto novčani tok 1.727.631 1.781.501 1.836.450 1.892.496 1.949.664 Povećanje dobavljača 139.271 2.785 2.841 2.898 2.956 Povećanje ostalih kratkoročnih obaveza 123.627 0 0 0 0 Smanjenje potraživanja 0 0 0 Smanjenje novčanih sredstava 0 0 0 0 Smanjenje zaliha 0 0 0 0 Ukupan priliv 262.898 2.785 2.841 2.898 2.956 Smanjenje dobavljača 0 0 0 0 Povećanje novčanih sredstava 38.458 769 785 800 816 Povećanje potraživanja 384.583 7.692 7.846 8.002 8.162 Povećanje zaliha 204.292 2.767 2.822 2.879 2.937 Investiciona ulaganja 391.525 391.525 391.525 391.525 391.525 Smanjenje ostalih kratkoročnih obaveza 0 0 0 0 Otplata dugoročnog kredita 0 0 0 0 0 Ukupan odliv 1.018.858 402.753 402.977 403.206 403.440 Neto novčani tok 971.670 1.381.534 1.436.314 1.492.188 1.549.181 Diskontni faktor 0,88626 0,78546 0,69613 0,61695 0,54678

Page 130: Agroekonomika br. 43-44

129

Godina Pozicija 1 2 3 4 5

Neto sadašnja vrednost 861.155 1.085.143 999.855 920.606 847.061 Ukupna neto sadašnja vrednost 4.713.821

U skladu sa napred navedenim pretpostavkama, a na osnovu Gordonovog modela vrši se obračun rezidualne vrednosti /tabela 6/.

Tabela 6. Obračun rezidualne vrednosti

Pozicija Vrednost (d)

Neto novčani tok poslednje godine 847.061 Stopa rasta u rezidualnoj godini 0,02 Neto novčani tok rezidualne godine 864.003 Diskontni faktor 0,5467804 Sadašnja vrednost neto novčanog toka 472.420 Stopa kapitalizacije (diskontni faktor-0,02) 0,108 Rezidualna vrednost 4.360.797

Ukupna sadašnja vrednost diskontovanih novčanih tokova za petogodišnji period, na dan procene, iznosi 4.713.821,00 dinara, pri čemu sadašnja vrednost rezidualne vrednosti, iznosi 4.360.797,00 dinara. U skladu sa ovim, prinosna vrednost povećanja kapitala poljoprivrednog preduzeća na osnovu uloga u stvarima /osnovnim sredstvima/, primenom pretpostavljene diskontne stope iznosi 9.074.618,00 dinara.

ZAKLJUČAK

Povećanje kapitala poljoprivrednog preduzeća može se izvršiti unosom osnovnih sredstva. Za procenu vrednosti ovakvog uloga mogu se koristiti različiti metodi uz uvažavanje specifičnosti poljoprivredne proizvodnje. Primena metoda prinosne vrednosti odnosno metoda diskontovanja novčanih tokova prilikom procene povećanja kapitala polazi od efekata odnosno od promena u novčanim tokovima koji se mogu očekivati nakon povećanja kapitala. Promena novčanih tokova usled povećanja kapitala prati se u periodu projekcije tako što se buduće vrednosti diskontuju na datum procene. Suma diskontovanih neto novčanih tokova uvećana za rezidualnu vrednost daje prinosnu vrednost izvršenog ulaganja odnosno povećanja kapitala. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da se povećanje kapitala poljoprivrednog preduzeća može uspešno proceniti primenom metoda prinosne vrednosti.

LITERATURA 1. ANDRIĆ, J.: Troškovi i kalkulacije u poljoprivrednoj proizvodnji, Poljoprivredni fakultet,

Beograd. 1991,

2. BAVES, R., G., Present Value end Rate of Return, The Engineering economist, 33, 4, 1988,

Page 131: Agroekonomika br. 43-44

130

3. DeFUSCO, R., McLEAVEY, D., PINTO, J., RUNKLE, D.: Quantitative Methods for Investment Analysis, CFA Institute, Baltimore, USA, 2004,

4. GITMAN, J.,L., Principles of Managerial Finance, Harper Colin, 2004

5. KRIŠTOF, M., Kalkulacije u poljoprivredi I deo (skripta), Poljoprivredni fakultet, Zemun, 1964,

6. LEKO, VERA, VLAHOVIĆ, A., POZNANIĆ, V., Procena vrednosti kapitala-metodologija i primeri, Ekonomski institut, Beograd, 1997,

7. MARKO, J., JOVANOVIĆ, M., TICA, N., Kalkulacije u poljoprivredi, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad, 1998,

8. PENDLEBURY, M., GROVES, R.: Company Accounts, Analysis, Interpretation and Understanding, Thomson, Sixth Edition, 2004,

9. RENIJUS, K.:”Traktoren – Technik und ihre Anwendung”, Verlagsunion – Agrag, Verlagsgesellschaft,BVL, Műnchen, 1985.

10. RYAN, B., Corporate Finance and Valution, Thomson, London, 2007,

11. Schmid A.: “Wirtschaftliche Betriebsführung und Kalkulation im Lohnunternehmen” (KTBL), Darmstadt, 1995.

12. SLOVIĆ, S., Finansijski menadžment, Fineks, Beograd, 2000.

13. TICA, N., Procena vrednosti poljoprivrednog zemljišta prinosnom metodom, Knjigovodstvo i praksa, 6, Beograd, 1993.

14. TICA, N., Procena vrednosti preduzeća u poljoprivredi, Zbornik referata za međunarodni naučni skup: Savremeni problemi upravljanja finansijama i računovodstveni informacioni sistemi, Subotica, 1993.

15. TICA, N., Utvrđivanje optimalnog vremena korišćenja muznih krava, Doktorska disertacija, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad, 1993.

16. TICA, N., Utvrđivanje prinosne vrednosti muznog stada, Ekonomika poljoprivrede ,1-2, Beograd, 1993.

17. TICA, N., JOVANOVIĆ, M., Metode procene vrednosti preduzeća, Agroekonomika, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad, 26,1997,

18. TICA, N., MILIĆ, D., ZEKIĆ, V: Prinosna vrednost gradjevinskih objekata u poljoprivredi, Agroekonomika, 41-42, Poljoprivredni fakultet, 2009.

19. Uredba o proceni vrednosti kaptala, Službeni glasnik RS, br. 45/2002.

20. VUKELIĆ, GORDANA, Specifičnosti procene vrednosti poljoprivrednog preduzeća, Poljoprivredni fakultet, Beograd-Zemun, 1996.

21. Zakon o privatizaciji, (2001): Službeni glasnik RS, 38/01.

22. Zakon o privrednim društvima, Službeni glasnik RS, br. 125/04.

23. ZEKIĆ, V.: "Analiza troškova eksploatacije srednjeg traktora", Traktori i pogonske mašine, god. 13, br. 4, JUMTO, Poljoprivredni fakultet Novi Sad, str. 133-138, 2008.

24. www.crhov.co.yu

25. www. apr.gov.rs

Page 132: Agroekonomika br. 43-44

131

VALUATION OF CAPITAL INCREASE AGRICULTURAL ENTERPRISES

TICA N., MILIĆ D., ZEKIĆ V.

Summary

Equity is the basic category of economic enterprise. Most known is his form of accounting in which he represents the difference between the value of total assets of a company and the total liability company. To valuation capital and other economic categories is necessary to apply one method whose results give an objective value, clearly presented and what is the contribution of the observed categories increase company value. Results of this study show that the capital increase of agricultural enterprises can be successfully valuation using method capitalized value.

Key words: capital, agricultural enterprises, valuation, capitalized value

Page 133: Agroekonomika br. 43-44

132

NAUKA I NJENA ULOGA U DRUŠTVU

(Osvrt na knjigu „Nauka kao učiteljica“, Iv Kere,

Institut za nuklearne nauke, Vinča, 2008) Ovu knjigu je napisao istaknuti fizičar, član Francuske akdemije nauka, Iv Kere,

iskreno unoseći sebe i svoje lično iskustvo u njen sadržaj. Knjiga je posvećena nauci, koja je u ovom kontekstu zbirno ime za fiziku, hemiju i biologiju. On koristi svoje dugogodišnje iskustvo onoga koji uči da bi nam prikazao nauku kako „učestvuje u našem intelektualnom i moralnom formiranju, uspostavljajući nas kao ljudska bića i slobodne ličnosti“.

Autor knjige u vidu kraćih eseja, s izuzetnom lakoćom prikazuje kako se čovekova misao uzdiže od neposrednog opažanja do nivoa reflesije mišljenja u pojmovima i kako se to što opaža izražava u području jezika – prirodnog i simboličkog, imenovanjem i označavanjem, sklapanjem rečenica i formula.

Knjiga je struktuirana iz 2 poglavlja i 12 podnaslova ili eseja koji na svoj način objašnjavaju različitu ulogu nauke koju ona ima u našim životima. U prvom poglavlju Tema autor razmatra samo poreklo imena „učitelj“, kao nekoga „koji zajedno sa roditeljima, uči decu i priprema ih za status odraslih koji će steći“. Učitelj, po mišljenju autora, nije isto što i profesor. Učitelj, zahvaljujući sopstvenim kvalitetima koje ima kao tutor i jedinstveni sagovornik deteta je neposredna veza između deteta i nauke, odnosno prvog kontakta koje čovek još u svom detinjstvu ima sa naukom u njenom opštem obliku, što je odlika koja ga jasno odvaja od uloge profesora koji dalje širi vidike mlade osobe u okviru jedne ili više nauka koje su tu mladu osobu privukle.

Učitelj uvodi dete u znanje i kulturu. „Nauka je znanje. Ona je čak i kada je ograničena na samo jedan od svojih objekata, akumulacija svega onoga što smo naučili o svetu i što smo postavili na ogromnu policu znanja dostupnu svakom.“ Nauka je još i kultura, odnosno pokret ka nekom saznanju. Sigurno je da nauka nije jedini put pristupa kulturi, ali je njen put jedinstven, stimulativan i vrlo retko upotrebljavan. „Otvoren je za one koji žele da se upuste u jednu ovakvu avanturu. Kao suma znanja, škola mišljenja, pozivanja na različitost, razvija svest o univerzalnosti, obuhvata realnost sveta. Nauka nas edukuje, oblikuje i govori nam načinom istinskog i slobodnog bića. Jednom rečju, ona nas uči kao ljudska bića ili, još bolje, kao ličnosti.“

U podnaslovu Imenuje autor nas vodi kroz primarni zadatak nauke – da imenuje stvari, pojave i procese u prirodi koja nas okružuje. Imenovanje je uspostavljanje reda u zbrkanom i haotičnom svetu koji okružuje čoveka. O tome svedoči i istorija „...u Edenovom vrtu, u onom trenutku kada je Adama pozvao Jahve i zahtevao od njega da imenuje, čime je poetski, simbolički ili kako već želimo, promovisao prvog naučnika čovečanstva.“ Nauka pre svega i predstavlja uspostavljanje reda među predmetima i fenomenima koji čine prirodu, kreće se od reči do rečenice, od analize do sinteze. Ona nas preko reči i rečenica dovodi do efekata i naposletku do zakona: „...razumljivo je da kamen pada, ali kako pada? zapitao se Galilej“.

Naravno, zadatak i uloga nauke ne prestaje imenovanjem, ona nastavlje dalje da Opisuje? i Objašnjava? što je i tema sledećeg podnaslova. Kada se imenuje neki proces, događaj, prednost nauke je u tome što nam omogućava da predpostavimo, sa određenom

Page 134: Agroekonomika br. 43-44

133

verovatnoćom, da će se događaj ponoviti i u budućnosti ukoliko su okolnosti slične („Ispušteni kamen pada na tlo“). Svaki od ovih događaja se, iz tih razloga, obuhvata nekim preciznijim i opštijim iskazom, zakonom, koji ih opisuje razumljivim jezikom. Jezik, zakoni i iskazi nauke se permanento usavršavaju i dopunjuju. Na to je ukazao i Klod Bernar: „ Teorije su samo hipoteze verifikovane manjim ili većim brojem činjenica. Bolje su one koje su verifikovane većim brojem činjenica, međutim, to nikad ne treba smatrati definitivnim, niti u to treba apsolutno verovati.“ Nauka nam pomaže da pored posmatranja žive realnosti bolje razumemo prirodu.

Učenje nauke, posebno u osnovnoj školi ima tri imperativa: prvi je intelektualni, drugi je moralni, treći socijalni. Očekuje se od nauke da učestvuje u takvom formiranju duha koji će omogućiti da se u nama razvije izvestan broj vrlina. Zato se i postavlja pitanje: kako da učimo(?) na koje autor, kroz podnaslov Obučava, pokušava da da odgovor, upoznajući nas sa projektom Ruka u testu i njegovim ličnim iskustvu iz ovog projekta. Projekat je sprovođen u mnogim osnovnim školama, a njegov prvi princip se sastoji u dovođenju dece u situaciju da stupe u kontakt sa realnim prirodnim predmetima i fenomenima – nasuprot virtuelnom svetu s kojim se pretežno susreću.

Da bi saznali prirodu, čulna saznanja moraju biti dopunjena imaginacijom, nauka očekuje da pored sveta koji nam je dostupan, dopremo do samog načina nastanka prirode. Omogućuje nam da posredstvom neke hipoteze, koja će biti potvrđena ili odbačena dobro zasnovanim eksperimentom ili posmatranjem, zamislimo u neposrednu budućnost. Nauka, pre svega, treba da osposobi decu da posmatraju, da se oduševljavaju, eksperimentišu, argumentuju i da se izražavaju o realnom svetu – od nje se ne zahteva ništa više. Naravno, ne zahteva se ni ništa manje jer je ozbiljni zadatak nauke da, ostvarujući intimnu vezu između deteta i prirode, kroz direktan kontakt s njom, potiskuje čisto knjiški, a naročito televizijski način njenog upoznavanja.

Kroz naredna dva poglavlja Vaspitava i Ovladava autor nas dalje upoznaje sa nepreglednim prostranstvima nauke, sa širokim spektrom mogućnosti koji nam ona pruža od najranijeg detinjstva. „Nauka se, pre svega može smatrati mestom na kome čovek, od kada je postao čovek, postavlja ona svima poznata pitanja o svetu.“ Uči nas da postoji istina koja je skrivena tajnama prirode, a čoveku je čast da se posveti njenom otkrivanju. Kako je u svojoj suštini skromna, ona za decu predstavlja školu skromnosti, uči ih da poštuju činjenice, stalno konfrontiraju svoje sopstveno mišljenje sa činjenicama, osposobljava ih da kažu „Ja ne znam...“, što je vrlo retka osobina ljudi, ali je jedna od osnovnih sposobnosti karakterističnih za nauku, pogotovo ako joj se pridruži „...ali želeo bih da saznam.“Razvija u deci smisao za tačnost i što je još značajnije razvija im dar za imaginaciju, slobodarski duh.

Na svom putu, nauka je nailazila kako na odobravnja tako i na negodovanja i oprečne stavove društva. U svom odnosu sa društvom nailazila je na puno poverenja, ali možda i još više straha i nepoverenja. Poverenja u odnosu na očekivanja dobrobiti, a nepoverenja u odnosu na moguća užasna zlodela. Autor ističe ogroman jaz između bogatih i siromašnih zemalja i objašnjava ulogu koju je nauka odigrala u tom procesu, upućuje nas na dostignuća genetskog inženjeringa i postavlja etička pitanja: da li se nekada u istraživanjima zaista ode predaleko, da li se zanemaruju osnovna ljudska prava? Kao nastavak toga, bavi se pitanjem obustavljanja istraživanja, da li je i u kom momentu opravdano sprovesti moratorijum? Ističe činjenicu da je današnja nauka

Page 135: Agroekonomika br. 43-44

134

izuzetno osetljiva, optužena da omogućuje stvaranje jaza između društva ili nacija i da učestvuje u povećanju moći jednih nad drugima.

U podnaslovu Uređuje, autor ide dalje u objašnjavanju nauke i o shvatanju njene uloge u društvu. Nastavlja diskusiju o dobrim osobinama nauke ali i o opasnostima koje ona nosi sa sobom a time i o nepoverenju prema nauci koja od davnina postoji u ljudskom društvu, još od vremena kada je nauka predstavljana kao svojevrstan oblik udaljavanja od Boga. Prikazuje nam kakvu sliku nauka ima u savremenom društvu putem ankete koja je sprovedena među adolescentima gde se u velikom broju slučajeva javlja lik ludog naučnika koji žrtvuje svoje osnovne pricnipe i humanost zarad želje za profitom. Ističe činjenicu „...da kod nas postoji dvostruka mentalna slika o nauci: istovremena otvorenost prema svetu, ali i nedostupnost, agresivnost prema prirodi, ali i saučesništvo sa njom, tajni kod, ali i univerzalni jezik, skromno umeće, ali i prometejski san, podmukli izvor nespokojstva, ali i čudesan motor progresa, škola slobode, ali i sluga moćnika.“

U sledećem poglavlju koje nosi naziv Varijacije, autor se upušta u otkrivanje veza koje nauka ima sa drugim disciplinama. Kroz podnaslov Nauka u svojoj istoriji autor razmatra razvoj nauke kroz odnose koje ona ima sa pojednicima. Objašnjava kako je nauka svojevrsna avantura koja uvek mora da se poziva na principe i zakone iz prošlosti ali, nasuprot tome, mladim ljudima treba i da prikazuje kako je ona živa i prisutna, u savremenom društvu, trenutnim zbivanjima i živim ljudima. Nauka se stvara danas i ovde.

Da li je moguće povezati predavanje nauka i starih jezika (?) pitanje je koje se razmatra u narednom podnaslovu Nauka i stari jezici. „Nauka i stari jezici otkrivaju deci, svako na svoj način, koncept smisla.“ Razmatrajući dalje ovu tezu, autor ulazi u povezanost Nauke, umetnosti i religije. Osnovno pitanje koje razmatra je da li su nauka i religija neprijatelji? Mogu li one poput nauke i umetnosti biti saučesnici? Imaginacija i intuicija su temelji i nauke i umetnosti, matematika i muzika su jedina dva univerzalna jezika. Razlika je u tome što u nauci imamo jedno anonimno Mi, nasuprot odlučnom i smelom Ja u umetnosti.

Nauka i ljudska prava je naredni problem kojim se autor bavi, povezujući ogromnu slobodu koja je potrebna naučnim radnicima kako bi nesmetano mogli da obavljaju svoje aktivnosti. Govori nam o rađanju solidarnosti među naučnim radnicima širom sveta, o organizovanim akcijama i komitetima „...pošto je nauka po univerzalnosti svojih problema i delokalizaciji svog praktičnog delovanja internacionalna, onda su najčešće, u cilju ostvarenja neophodne cirkulacije ljudi i ideja, formirani različiti komiteti u naučnim institucijama (akademije nauka, naučna društva itd.) koji su nastavili da se bave ovom problematikom.“ Poslednja dva podnaslova Nauka, evaluacija i prospekcija i Matematika na pločicama razmatraju konkretno funkcionisanje nauke i pokazuju koliko je teško upravljati jednom takvom tvorevinom.

Kao zaključak može se reći da nam nauka omogućuje upoznavanje mnogostrukih svojstava prirode. Naravno, sve to nije moguće bez poteškoća i niza kolateralnih šteta. Iako nas Rusoova poznata izreka upozorava na ravnotežu dobra i zla („Nema napretka čovečanstva, jer ono što dobijamo na jednoj strani gubimo na drugoj“), ipak moramo težiti prepoznavanju predstojećih problema i teškoća i moarmo činiti sve kako bi ih sperčili. Nauka je naš najbolji saveznik u ovoj borbi, jer prema rečima Brehta

Page 136: Agroekonomika br. 43-44

135

pozajmljenim od Galileja, „...glavni cilj je uočiti da je manje bitno otvaranje puta ka beskrajnoj mudrosti, nego greška beskrajnog suprotstavljanja nekoj barijeri.“

Nauka je naša učiteljica, ona nas uči da mislimo, čini nas odraslijim, pomaže nam da živimo, bez obzira koliko smo toga svesni ili ne. Ona nas gradi i doprinosi našem uspostavljanju.

Ekonomska nauka je, shodno tome, proizvod misaone aktivnosti vezane za ekonomsku stvarnost. Ona je sistematizovano ciljno znanje stečeno upotrebom odgovarajućih metoda naučnog mišljenja. „Odlikuje se razvijenim specijalizovanim tehnikama utvrđivanja činjenica“ (J. Šumpeter).

Naučni zakon je opšti stav koji u sebi sadrži saznatu prirodu univerzalne suštine veće grupe ili vrste stvari, pojava i zakonitosti njihovih veza, i relativno tačno, više ih iskazuje nego što ih objašnjava. Naučni zakon se utvrđuje: (1) dugotrajnim, može biti višedecenijskim i višegeneracijskim svestranim praćenjem, zakonite pravilnosti ispoljavanja karaktera relevantnih elemenata celine date oblasti, (2) višestrukim proveravanjem i dokazivanjem opšte hipoteze velikog ranga verovatnoće, (3) induktivno – deduktivnim zaključivanjem o uočenom, (4) upotrebom logičkih pravila njegovog definisanja.

Naučno istraživanje i razvoj obuhvata tri sukcesivne faze: (1) fundamentalna (naučna) istraživanja, (2) primenjena (tehnološka) istraživanja, i (3) razvojna (eksperimentalna) istraživanja. Kroz njih se uvećava spoznaja zakonitosti, razumevanje pojava i procesa u prirodi i društvu, istražuju mogućnosti njihove praktične primene, te razvijaju postupci i proizvodi, tako da budu primenljivi u proizvodnji, odnosno daju neku ekonomsku/socijalnu korist. Savremenim razvojem nauke i razgranavanjem pojedinih faza istraživanja i razvoja, dolazi do njenog neslućenog širenja, što čini nužniju široku međunarodnu saradnju.

Naučna ekonomska teorija obuhvata objašnjenja grupe pojava, činjenica i zakona koji ih uslovljavaju. Prvi nivo stvaranja nauče teorije je njen hipotetički oblik, u kome su osnovni stavovi dati u obliku hipoteza. Tek kada se ove hipoteze proverom dokažu kao tačne nastaje teorija.

Naučna kritika je preduslov i način utvrđivanja naučne istine. To je ključni postupak i odredba naučne istine. Vrši se preispitivanjem postojećih ekonomskih teorija sa stanovišta principa pravilnog naučnog mišljenja, njihovim međusobnim sučeljavanjem i sučeljavanjem sa činjenicama. Naučna kritika nije sama sebi cilj. Cilj naučne kritike je da vrši teorijsku verifikaciju, da uspostavi vezu između suštine stvari i predstave o njima i na taj način objektivizira rezultate naučnog saznanja. Ona podrazumeva punu slobodu naučnog stvaralaštva.

Prof. dr Radovan Pejanović,

Mirela Tomaš

Page 137: Agroekonomika br. 43-44

136

PREPORUKA AUTORIMA

1. Radove slati na e-mail: [email protected] ili poštom na CD-u ili na disketi. Redakcija ne vraća dostavljene materijale pošiljaocima – autorima;

2. Uz rad navesti adresu, e-mail i telefon autora, odnosno prvog

autora, ako se radi o grupi autora. U grupi autora dobro je da se nalaze i strani autori, zbog impakt faktora časopisa.

3. Redakcija praktikuje makar jednu e-mail ili telefonsku

komunikaciju sa prvim autorom, a u najvećem broju tih komunikacija zahtevaju se ispravke, dorade i pojašnjenja na osnovu zahteva recenzenata, koji su anonimni;

4. Poželjan prosečan obim rada je jedan autorski tabak (oko 30000

slovnih mesta), ali to nije odlučujući kriterijum; prihvatiće se, zavisno od kvaliteta, i duži i kraći radovi;

5. Radove struktuirati na uobičajen način: Naslov ( na jeziku na

kojem je rad – što je najčešće srpski – i na drugom jeziku – što je najčešće engleski), Rezime i ključne reči (takođe na dva jezika), Uvod, Razrada ( u tri – četiri podtačke), Zaključak i Literatura;

6. Citiranje izvora u tekstu rada na sledeći način: Pejanović i sar.,

2008 - ako je više od dva autora. Ako su samo dva autora onda Pejanović i Tica, 2008, ili Pejanović i sar. 2008. Koristiti citate novijeg datuma. Preporučujemo, zbog impakt faktora časopisa, da se u radu citiraju (i u literaturi navode) radovi koji su štampani u časopisu „Agroekonomika“, u brojevima iz zadnje dve godine, a u vezi sa tematikom rada.

7. Redni broj tabele i njen naslov stavlja se iznad tabele, a redni broj

slike i naslov slike ispod slike. Izvor slika i tabela stavlja se u njihov donji desni ugao. Posebno se numerišu tabele, a posebno slike. Nazive tabela, slika i grafikona pisati na srpskom (normal) i engleskom (italik) jeziku.

Page 138: Agroekonomika br. 43-44

137

8. Tekst radova bi trebalo da bude pisan latinicom ili ćirilicom, font Times New Roman, veličina slova 10 pt. A4 formata (Portrait), normalnog proreda (Single). Margine: Top 2,0 cm, Left 4,2 cm, Bottom 8,7 cm, Right 4,2 cm; Justify, sa uvlakom 0,6 cm, veličina slova naslova 11 pt velikim slovima bold, poglavlja velikim slovima 10 pt, bold. Bez paginacije (numerisanja stranica rada);

9. Naslov rada spustiti 5 entera ispod gornje margine, a pisanje

počinje u petom redu. Ime i prezime autora se pišu velikim slovima, Font size 10, centrirano sa jednim razmakom ispod naslova rada. Iznad imena zadnjeg autora, označava se Footnote, u kojoj se navodi titula, ime i prezime, zvanje, ustanova u kojoj rade pojedini autori. U Footnote se navodi i naziv projekta, ako je rad u vezi sa tim istraživanjem;

10. Autori ( i koautori) čije radove objavimo dobijaju po dva primerka

časopisa „Agroekonomika“, poštom ili lično. Radovi se ne honorišu.

Adresa redakcije časopisa „Agroekonomika“ Poljoprivredni fakultet Trg D. Obradovića 8 Glavni i odgovorni urednik 21000 Novi Sad Prof. dr RADOVAN PEJANOVIĆ Tel.: ++ 021/458-138

Page 139: Agroekonomika br. 43-44

138

CIP – Каталогизација у публикацији Библиотека Матице српске, Нови Сад 330.342:631 AGROEKONOMIKA – Agrieconomica: časopis Departmana za ekonomiku poljoprivrede i sociologiju sela /glavni i odgovorni urednik Radovan Pejanović. – 1972, br.1- Novi Sad: Poljoprivredni fakultet, Departman za ekonomiku poljoprivrede i sociologiju sela, 1972-.-24 cm Tromesečno ISSN 0350-5928 COBISS.SR-ID 28370439