Naslov izvornika

johannes mario slmmel Affare Nina b.

Copvright Droemersche Verlagsanstalt Th. Knaur Nachf., Munchen 1996.

Urednik Zoran Maljkovi s njemakoga prevela Branka Grubi Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o.

Za nakladnika tipan medak Glavna urednica Nives Tomaevi Grafiki urednik Sreko Joli Naslovnicu oblikovao Zdenko Kuca Lektorica Lahorka Pleji Tisak Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb, 1997. CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica, Zagreb UDK 830-31=862

SIMMEL, Johannes Mario

Afera Nine B. / Johannes Mario Simmel ; [prevela s njemakoga Branka Grubi] - Zagreb : Mozaik knjiga, 1997. - 497 str. ; 20 cm

Prijevod djela: Affare Nina B. ISBN 953-173-596-6 971110076

Johannes Mario Simmel

Afera Nine B.

Roman

MOZAIK KNJIGA Zagreb, 1997.

U spomen Mili Blehovoj

no-3

s

GU

Tko eli objedovati s vragom, mora imati dugaku licu. Njemaka narodna poslovica Proslov

Imao je mnogo neprijatelja. Ja sam mu bio najvei. Bilo je mnogo onih koji su ga mrzili. Nitko ga nije mrzio vie od mene. Mnogi su mu eljeli smrt. Odluio sam priskrbiti mu je, odluio sam pobrinuti se za smrt ovjeka kojega sam mrzio preko svake mjere.

Osvanuo je i taj dan. ekao sam dugo. Sada je ekanju doao kraj. Dugo sam oklijevao. Sada vie nema oklijevanja. Sada se radilo o mojemu ivotu - i o njegovu. Bilo je ve veoma toplo u Baden-Badenu toga 7. travnja. Njena, umom obrasla kotlina, u kojoj se smjestio grad, uhvatila je snagu jutarnjega sunca i zadrala je u tamnome, plodnom tlu. Mnogo je cvijea cvjetalo u Baden-Badenu, utog, plavog i bijelog. Vidio sam jaglace, afrane i ljubiice na obalama pospano uboreeg Oosa dok sam vozio teki auto Lichtentalskom alejom. Bio je to njegov auto, jedan od njegova tri automobila, i on mu je ba pristajao: raskoan, ogroman kadilak s bijelim gumama, lakiran crveno i crno. Lica svih ljudi na ulicama bila su prijazna. ene su se tajanstveno smjekale. Nosile su arene, lagane haljine. Mnoge su imale smione eire. Vidio sam itavo mnotvo smionih eira toga jutra kad sam se vozio u policijsku

JOHANNES MARIO

S 1 M M E

Afera

NINE

upravu kako bih podnio prijavu. ini se da je ovo postalo proljee eira, pomislio sam. Mukarci su nosili siva, svijetlo smea, svijetloplava ili tamnoplava odijela; svoje zimske kapute mnogi su od njih ve ostavili kod kue. Mukarci su si priutili mnogo vremena kako

bi gledali ene. Nisu se urili. Nitko se toga proljetnog dana u Baden-Badenu nije urio, nitko osim mene. Mene je pokretala moja mrnja, pokretao me je nevidljiv, neujan satni mehanizam koji sam sam stavio u pogon. Od nultoga sata toga mehanizma on nije mogao

pobjei - a nisam mogao pobjei ni ja. Djeca su se igrala pod starim, pranjavim jablanovima aleje. Tjerala su arene kolutove i vozila se u krugu na malim biciklima. Lopte su letjele zrakom. uli su se veseli i bezbrini djeji glasovi. Meu njima je bilo i nekoliko Francuza. uo sam kako si dovikuju: - Armandl Armand! Rends-moi la bicyclette!

Mais non, Louloul Laisse-la moi encore un peu! Na jednom sam zavoju u ogledalu automobila ugledao svoje lice. Bilo je bijelo. Izgledao sam

kao da sam bolestan. Imao sam crne podonjake. Usne su mi bile blijede. A elo mi je bilo oznojeno sitnim kapljicama znoja. Skinuo sam kapu i obrisao znoj. Kapa je bila sive boje, kao

i moje dvoredno odijelo od gabardina. Koulja je isto bila siva, od popelina. Kravata je bila zagasito plava. Po-lucipele su bile crne boje. Bio sam njegov voza i tako sam bio i obuen: kao voza ovjeka koji se zvao Julius Brammer.

Julius Maria Brummer, tako se zapravo zvao. Malo je ljudi znalo njegovo puno ime. On mi je

jednom pripovijedao o tome, jedne zimske noi, na nekoj autocesti: - Bio sam veliko razoaranje za moju majku. Ona je tako jako eljela ker koja bi se zvala Marija. Majka je bila jako nesretna kad sam se ja rodio. Onda mi je dala to ensko ime... Stigao sam do hotela Atlantic.

Na terasi je dorukovalo nekoliko gostiju. Sjedili su u sjeni velikog suncobrana koji je imao crvene i bijele pruge. Zidovi hotela bili su svjee olieni u uto. Ispod terase svjetlucala je vlana i tamnozelena ivica. Nasuprot hotela blistali su veliki prozori kockarnice. Ogromna koljka kupalinog orkestra blijetala je u ruiastoj boji kroz drvee koje je cvjetalo. Bilo je mnogo boja. Zrak je treperio. Sve je govorilo da e dan biti veoma topao.

Stisnuo sam papuicu gasa. Vrijeme me je pritiskalo. Morao sam podnijeti prijavu, morao sam pouriti kako bi... Na ulazu u Policijsku upravu u Sofijinoj ulici policajac je pozdravio uz smijeak, podignuvi ruku do kape, kad sam mu se pribliio. Potom je pogledao slova na lijevom reveru mojega kaputa. Gotovo svatko bi pri susretu sa mnom pogledao na to mjesto. U moj lijevi rever bila

su zataknuta zlatna slova J i B, privrena na jednoj igli. Bila su to poetna slova njegova imena. ini se da se Ju-liusu Brummeru svialo njegovo ime. Ili su mu se sviala barem poetna slova imena. Stavljao ih je svugdje - na svoja zemljita, na svoje zgrade za iznajmljivanje, na svoju vilu, na svoja tri automobila, na svoju jahtu i na odjeu svih namjetenika. Njegova je ena imala mnogo nakita. Skupocjeni nakit mogla je stavljati na sebe i ponovno ga skidati. Samo jedan dio nakita vie nije mogla skinuti otkako joj gaje neki zlatar privrstio oko zgloba lijeve noge: tanki zlatni lani u koji su bila urezana dva slova... - elite li neto? - upitao je policajac. 11

io

J O H

N N

M A

I O

M ME L

Afera Nine

B. - Htio bih podnijeti prijavu.

- Jeste li neto izgubili? - Ne. Zato? - Mislio sam da elite prijaviti da ste neto izgubili - rekao je i gledao u slova J i B. - Radi se o prijavi kaznenog djela.

- Lijevi ulaz. Drugi kat. Soba 31.

- Hvala - rekao sam.

Zgrada je izgraena sredinom prologa stoljea, stubite je bilo okreeno u bijelo, pruski dosadno.

Na drugom katu na vratima sobe broj 31 pisalo je:

PRIMANJE PRIJAVA

Zastao sam pred tim vratima i pomislio na mladu enu Juliusa Brummera i na to kako je volim i zbog ega je volim. Tada sam pomislio na Juliusa Brummera i na to kako ga mrzim, kako ga strano mrzim i zato ga mrzim. Kratko vrijeme sam mislio na Ninu, ali sam dugo mislio na njezinoga mua. Mislio sam kako ga mrzim vie nego to volim Ninu, vie, mnogo vie. Nikoga nisam mogao toliko voljeti koliko sam Juliusa Brummera mrzio. Kad bi se moji osjeaji prema Juliusu Brummeru pretvorili u neku drugu vrstu energije, njihova bi snaga bila dovoljna da se sagradi katedrala,

da se podigne brana, da se nou elektrinom energijom osvijetli cijeli jedan dio grada. Stojei na hodniku pred sobom broj 31, gdje nije bilo nikoga, prelazio sam kaiprstom preko zlatnih slova na mojim grudima. Osjeao sam kako su glatka i hladna. Dodirujui ih, dobio sam onu snagu koja mi je trebala da bih pokucao na drvena vrata sobe broj 31.

Tada sam pokucao.

Mrnja je bila neto dobro. - Uite! - po vikao je neki muki glas. 12

Soba broj 31 je bila velika i lijepo ureena uope nije sliila nekom uredu. Vjerojatno je kupalini grad Ba-ilen-Baden i na podruju policije izlazio u susret osjeaju /a lijepo svojih gostiju. Slike na zidovima prikazivale su prizore iz lova u stilu poznatih engleskih originala.

Gospoda u crvenim kaputiima i crnim hlaama, sa srebrnim kopama na izmama i nabranom svilenom ipkom na prsima, jahala su na brzim konjima po jesenjim livadama dok su divlji psi hvatali svakojaku divlja. Namjetaj sobe broj 31 bio je suvremen i svrsishodan. Bilo je nekoliko udobnih stolica s tapeciranim sjeditima i naslonima u zelenoj i smeoj boji, svijetlo obojenih ormara za spise, jedan iroki pisai stol od tisovine. Pisai stol se nalazio ispred otvorenog prozora. Kroz prozor je u sobu ulazila svjetlost sunca preko irokih ramena ovjeka koji je sjedio za pisaim stolom. Kad sam uao, on je pisao s dva prsta na malom stroju. Spustio je ruke i pogledao me. - Molim?

Skinuo sam kapu i uz mali naklon odgovorio:

Poslali su me k vama. Htio bih podnijeti prijavu. Nato je simpatini ovjek za pisaim strojem, star

oko trideset godina, nainio kretnju rukom kojom me pozvao da sjednem u naslonja u njegovoj blizini. Sjeo sam i prekriio noge. Jednu ruku sam stavio na pisai stol. Vodio sam rauna o tome da izgledam neusiljeno. Mislim da mi je to uspjelo. Slubenik je imao gustu, crnu, kratko podianu kosu koja je strala kao etka, svijetloplave oi i velika, putena usta sa zauujue crvenim usnama. Imao je na sebi sive hlae od flanela i sportski kaputi boje pijeska. Zelena kravata nije pristajala uz uzorak kaputia, ali je zato koulja bila u redu, kao i smee mokasinke. 13

H A N N

M

SIMM

Afera

NINE

inovnikov je pogled, kao to se moglo i oekivati, skliznuo s mojeg lica nanie. Promatrajui slova J i B od osamnaestkaratnoga zlata, rekao je: - Ja sam deurni povjerenik za krivine prekraje. Zovem se Kehlmann. - Moje je ime - rekao sam mirno - Holden. Robert Holden, tako se zovem.

- Vi ivite u Baden-Badenu, gospodine Holdene? - Ne, u Dusseldorfu. U Baden-Badenu sam samo u prolazu. Ja sam voza. Dovezao sam svojega gospodara u ljeilite. Moj gospodar je Julius Brummer. - Oh - rekao je Kehlmann tiho. Zakljuujui prema ovoj uzdranoj reakciji, povjerenik za krivine prekraje bio je vrlo uljudan ovjek. Naravno da je poznavao Juliusa Brummera. Veina ljudi u Njemakoj poznavala je Juliusa Brummera, u posljednjih pola godine dao je novinama dovoljno materijala za udarne naslove. Zapravo je bio slavan poput kakve filmske

zvijezde. Njegovo iroko, gnjecavo lice sa sitnim vodenastim oima i svijetloplavim brkovima neprestano se pojavljivalo na slikama: u novinama, asopisima, tjednim pregledima, na televizijskim ekranima. O njemu se izvjetavalo u rijei i slici: kad je njegovo uhienje uzdrmalo drutvo u Dusseldorfu, kad je nakon njegova senzacionalnog putanja iz zatvora Socijaldemokratska stranka postavila pitanje u Bundestagu... da, Julius Maria Brummer bio je

poznata osoba!

Rekao sam povjereniku Kehlmannu: - Ako se udite to se moj poslodavac nalazi u Baden-Badenu: istrani zatvor ukinut mu je jo prije nekoliko mjeseci. - Oh - opet je rekao. Tada je slubeno upitao: - elite li podnijeti prijavu protiv gospodina Brummera?

- Ne - odgovorio sam - to nije prijava protiv gospodina Brummera.

- Nego, gospodine Holdene?

Odgovor na to pitanje dobro sam promislio. Uio sam napamet taj odgovor tako dugo i tako tono da su mi se rijei, koje sam sada izgovarao, inile neobino stranima i besmislenima, bez znaenja i sadraja. Gledajui Ke-hlmanna u njegove plave oi, rekao sam: - Rije je o prijavi zbog krae, klevete, naruavanja kunog mira i bankovne prijevare. Kehlmann je tiho upitao: - Odnosi li se ta prijava samo na jednog ovjeka? - Da - rekao sam isto tako tiho - samo na jednog ovjeka. - Ba lijepo - za samo jednog ovjeka rekao je. - To jo nije sve nastavio sam ozbiljno. - Taj ovjek e uskoro poiniti i ubojstvo. Sada me dugo nijemo gledao. Znao sam da e me u tom trenutku gledati dugo i nijemo - on, ili bilo tko drugi tko bi primao moju prijavu. Bezizraajnog lica podnio sam pogled slubenika Kehlmanna i pri tom brojio, poevi od jedan. Doao sam do sedam. Mislio sam da u nabrojiti do deset. - Je li to prijava protiv nekog nepoznatog poinitelja, gospodine Kehlmanne? . - Ne.

- Vi poznajete toga ovjeka? -Da. - Znate kako se zove?

- Da.

- Kako se zove taj ovjek, gospodine Holdene? Pomislio sam kako Juliusa Brummera mrzim toliko

koliko nikada u ivotu neu biti u stanju nekoga voljeti. 15

14

J O H A N N E

M

Pomislio sam kako sam odluio da ga ubijem. Glasno sam odgovorio: - ovjek se zove Robert Holden.

Nato je povjerenik Kehlmann gledao slova na mojem reveru. Dao sam mu vremena. Znao

sam da e mu u tom trenutku moje izjave biti potrebno malo vie vremena. Ponovno sam brojio. Doao sam do etiri. Zapravo sam raunao da u doi do sedam ili do osam. Mislio sam kako moram biti oprezan. Ovaj ovjek je reagirao prebrzo. Upravo sam stigao do etiri kad je on rekao:

- Vi se zovete Robert Holden i elite podnijeti prijavu protiv Roberta Holdena. - Da, gospodine povjerenice.

Dolje na ulici prolazilo je neko teko teretno vozilo. uo sam kako voza mijenja brzine. - Postoji li jo neki Robert Holden? - upitao je Kehlmann. I o odgovoru na ovo pitanje dugo sam razmiljao. Rekao sam: - Ne. Nema drugog Roberta Holdena.

- To znai da elite podnijeti prijavu protiv samoga sebe? - Da, gospodine povjerenice - rekao sam uljudno, - to znai to. KNJIGA PRVA

16

Tri sata je bilo potrebno za ono to sam toga dana ispriao povjereniku Kehlmannu. Sluao me pozorno. Tada me zamolio da se vratim u hotel i da tamo ekam. Bilo mi je zabranjeno naputati Baden-Baden bez njegova znanja. Uslijedit e istrani postupak, ja u o njemu jo uti... ovjek bi mogao pomisliti kako me on zapravo trebao smjesta uhititi. Ipak, ono to sam mu ispripovijedao nije bilo tako jednostavno. To je bila neobino sloena pria - ona e biti sadraj mnogih sljedeih stranica mojega izvjetaja. Nije se usudio uhititi me, povjerenik za krivina djela Kehlmann, jednostavno se nije usudio. Poslao me kui... Sada sjedim ovdje u hotelskoj sobi, tresem se od straha, ruke su mi hladne kao led, glava me

boli kao da e se raspuknuti i razmiljam, mislim uvijek o istome. Misli se vrte u krugu: Je li povjerenik Kehlmann povjerovao u moju priu? Jesam li je ispripovijedao uvjerljivo? Ako ne vjeruje, ja sam izgubljen, tada je sve bilo uzaludno, sav obzir, sva mudrost, sva

priprema. Tada je sve gotovo.

Ali, bi li on uope zapisao moju prijavu, bi li me pustio kui da mi nije vjerovao? Ne, zacijelo ne bi.

19

JOHANNES

M A

M M E L

On mi je, dakle, vjerovao.

Vjeruje li mi?

Moda me ba zato pustio to mi ne vjeruje. Zato da bi mi pruio osjeaj sigurnosti, da bi me mogao promatrati danima, tjednima, moda i mjesecima. Moji ivci su strano popustili, previe toga sam proivio. Vie od toga ne mogu, ne smijem doivjeti. Moram se smiriti, moram biti sasvim miran. Ne smijem uiniti nita nepromiljeno. Moram srediti svoje misli, razjasniti neke stvari. U tome e mi pomoi ovo to piem: u prikupljanju i sreivanju. Samo tako se mogu nadati da u savladati posljednji, najtei dio mojega puta. Ima u tome izvjesne ironije to sam ba danas, poslije podne sedmoga travnja 1957. godine, prvi put u ivotu poeo pisati dnevnik. Roen sam na dananji dan prije 41 godinu. Ali ni u kojem sluaju ne potie me nikakvo samopromatranje na poetku petog desetljea da ovim stranicama povjerim neke tajne i opasne stvari iz moje prolosti; to je zapravo samo stvarna

posljedica okolnosti to sam se nakon duega boravka u policijskoj upravi upravo vratio u svoju sjenovitu, hladnu hotelsku sobu.

Toga sedmoga travnja, bilo kako bilo, nedvojbeno je zapoeo najvaniji dio mojega ivota. Mojim iskazom pred povjerenikom Kehlmannom pokrenuo sam, u nedostatku neke bolje i

novije usporedbe posluit u se ovom otrcanom i starom - koja je pogotovo neprimjerena ovom blistavom proljetnom vremenu - pokrenuo sam, dakle, grudu snijega, a ni sam nisam

mogao ocijeniti kakvu e lavinu ona izazvati. Preda mnom na stolu stoji pet stotina listova bijelog papira za strojno pisanje, kupio sam ga

nakon to sam napustio policijsku upravu, nakon to sam odluio da od dananjega dana piem dnevnik. Za posljednjih nekoliko 20

AFERA

N E

sati ispisao sam otprilike dvanaest tih papira. Napisao sam kako mrzim Juliusa Mariju

Brummera. Nisam spomenuo zato ga mrzim. Opisao sam vonju do policijske uprave i prvi dio svoje izjave pred povjerenikom za krivina djela Kehlmannom. Rekao sam kako sam podnio prijavu protiv samoga sebe.

Tada sam zastao.

Jer ono to sam dalje ispriao povjereniku Kehlman-nu bilo je tako fantastino kao i veina onoga to mi se dogodilo u posljednjih pola godine. Ono to sam priao objektivno je bilo istinito, a subjektivno neistinito. Ali ako ovaj dnevnik, koji danas poinjem pisati, treba imati neki smisao, onda njegov sadraj mora biti objektivno / subjektivno istinit. To ne bih mogao postii nastavljajui opisivanje moje izjave pred povjerenikom Kehlmannom. Moram posegnuti za ranijim dogaajima, moram napisati sve od poetka, moram rei kako je nastala ova strana konstrukcija prividnog ludila u kojem se danas nalazim. Moram se vratiti na onu kinu veer u kolovozu prole godine kad sam se prvi put naao pred Juliusom Brummerom. Zapoinjui tim susretom, elim kronolokim redom izloiti sve to se dogodilo do dananjega dana. Do onoga trenutka kada stignem do sadanjosti to i nee biti dnevnik, nego samo izvjetaj o prolim dogaajima, knjiga uspomena. Dvanaest stranica koje sam do sada napisao stavit u ispred mojih sjeanja - kao neku vrstu prologa. to vie razmiljam o ovom neobinom poslu, biva mi sve lake. Pisanje e mi skrenuti misli. Ono e mi pomoi da jasnije vidim stvari i da smirenije djelujem u ovim posljednjim tjednima jednoga nitkova.

Kad sam iao u kolu, moji su sastavci zbog biranog naina izraavanja neko vrijeme imali uspjeha kod nastav-

21

J O H

N N E S

MAR

SIMM

nika. Moji su se roditelji tada zanosili nadom da u postati pisac. Bili samo jako siromani, a moji su roditelji iz nekog ilustriranog asopisa izvadili podatke o godinjim prihodima gospodina Ludwiga Ganghofera.

Razoarao sam svoje jadne roditelje - ne samo u pogledu knjievne karijere. I moram se smijati kad se sjetim da ni ova kasna spisateljska djelatnost, koju zapoinjem danas, na svoj 41. roendan, nee donijeti nikakvu financijsku dobit. Budunost ovih stranica moe biti dvojaka. Ovo to radim moe uspjeti. U tom sluaju svijet e biti siromaniji za jednoga gada, a ja u moi slobodno disati i ivjeti u sigurnosti. Ove zapise u sauvati za sebe i s vremena na vrijeme u ih itati da bih se uvjerio kako u ovom

svijetu obeshrabrenih sudaca i korumpiranih svjedoka jo uvijek postoji neka vrsta nedodirljive pravde koja je mene uinila svojim oruem. Isto tako, ovo to radim moe i ne uspjeti. U tom sluaju, povjerenik za krivina djela Kehlmann moe moj rukopis smatrati priznanjem. 22

J

luliusa Mariju Brummera prvi sam put sreo I naveer 21. kolovoza 1956. godine. U Diis-seldorfu je toga dana padala kia. Stari autobus, kojim sam se vozio iz sredita grada do Cecilijine ulice, bio je prepun. Radnici i mali inovnici vraali su se kui iz svojih poduzea. Mirisalo je na vlanu odjeu, jeftinu kremu za cipele i osjetio se onaj alosno-zaguljivi zadah koji okruuje siromane. Elektrino svjetlo autobusa turobno je padalo na umorna lica. Neki mukarci su itali. Jednom ovjeku hrapava lica u uglu usana visio je crni opuak ugaene cigarete. ene su tupo gledale u prazno. Mlada djevojka pokraj mene pokuavala si je narumeniti usne. Autobus se tresao i njihao. Djevojka se namazala preko linije usana i

strpljivo si je obrisala crvenilo. Drugi joj je pokuaj uspio. Podigla je otvorenu kutiju za puder i pred malim zrcalom vjebala razliite vrste osmijeha. Neraspoloeni kondukter gurao se izmeu putnika. Po staklima su curile kapi kie, a na ulicama je treperilo mnogo svjetala. Sve vie ljudi je izlazilo iz autobusa. Borili su se kiobranima protiv istonog vjetra koji je puhao u naletima, a zatim ih je progutala tama. Djevojka s namazanim usnama napustila nas je na postaji Malkasten, pred velikim kinom.

Vidio sam kako sva sretna uri u su- 23

H A N N

M

I O

S I M M E L

sret jednom mladom mukarcu. Ali on je gledao u osvijetljeni ulini sat i njegovo je lijepo lice bilo ljutito. Ona je zakasnila. alosno je sagnula glavu. Kad je autobus ponovno krenuo, vidio sam ih, utonule u neonsko svjetlo, ispod ogromne slike neke amerike ljepotice velikih grudi. Tako sam doivio kraj jedne prie. On je bio previe lijep, ona je bila previe maloduna. Stavila je ruku na mokri rukav njegova kaputa. Izmaknuo se, bacio cigaretu i otiao. Ona je trala za njim u visokim petama, spotiui se, sudarala se s uurbanim ljudima, besmisleno je dodirivala svoje mokre uvojke i na kraju ostala stajati mirno na kii, onako sitna i klonula... - Hofgarten! - povikao je neraspoloeni kondukter. Sve je nestalo, kino, djevojka, svjetla. Stigli smo do rijeke i do dugog niza otmjenih vila na

njenoj obali.

Izaao sam iz autobusa. Hladna kia padala mi je na lice. Pred Rajnskim terasama bilo je parkirano mnogo automobila. Vidio sam osvijetljene prozore. U baru je svirao mali orkestar.

etiri para su plesala. Glazba se uope nije ula. Parovi su tiho klizili po parketu... Krenuo sam niz Cecilijinu aleju i podignuo ovratnik mojega starog kinog kaputa. Tada sam zastao ispod jednoga drveta i zavrnuo nogavice. Nisam htio da mi se hlae zaprljaju. Moje plavo odijelo bilo je i moje jedino odijelo. Inae sam imao jo i dvoje stare flanelske hlae, sive i smee, jednu konu jaknu i jedan sportski kaputi. Sive flanelske hlae bile su ve na nekim mjestima izlizane. Podstava kaputia bila je otrcana. Ali plavo, dvoredno odijelo izgledalo je jo sasvim dobro - pri elektrinom svjetlu. Po danjem svjetlu se vidjelo kako se laktovi i koljena sjaje. Odijelo je bilo sjajno i na stranjici, ali to se nije vidjelo jer je to mjesto pokrivao kaput.

24

Afera

N i n

Imao sam jo dva para cipela, smee i crne. Potplat lijeve cipele crnoga para bio je izlizan. Unato tome, veeras sam izabrao taj par. Smee cipele ne bi pristajale uz plavo odijelo. A ja sam veeras bezuvjetno htio ostaviti dobar dojam. Imao sam jo samo jednu marku i trideset jedan pfenig. Ve sam mjesecima bio duan za stanarinu. Vlasnica stana nije vie uope razgovarala sa mnom.

U kronjama drvea hukao je istoni vjetar. Na rijeci je zavijala sirena nekog parobroda. Cesta je skretala u luku. Odjednom sam ugledao mnogo ljudi. Stajali su pred otvorenim

vratima parka koji je bio osvijetljen svjetlima mnogih automobila. Kad sam doao blie, ugledao sam tri automobila u parku iza vrata. Policajci su urili tamo-amo. Na maloj pocakljenoj ploi na ogradi pisalo je: CE-CILIJINA ALEJA 486. Progurao sam se izmeu ljudi. Bilo je najmanje trideset mukaraca i ena. Neki su ljudi drali otvorene kiobrane, a drugima se kia slijevala niz lica. Promatrali su policajce koji su urno hodali po mokroj travi parka, njihove automobile, veliku vilu koja se uzdizala iza starih stabala. Kia je padala u tekim srebrnim mlazovima kroz svjetlosne pruge automobilskih svjetala. Sve je to izgledalo poput filmskih kulisa, nestvarno, nainjeno samo za tu prigodu. Dvije stare ene stajale su pokraj vrata parka. - Plinom - rekla je prva.

- Glupost rekla je druga solnom kiselinom i li-zolom. - Plinom ustrajala je prva. - Pa ula sam to je rekao bolniar! Ona je ve mrtva. - Ako je mrtva, zato su je onda tako brzo odvezli? S ukljuenom sirenom i svim ostalim? - Eh, da samo ima tako puno novca - opet e prva. 25

J O H

N N E S

M

SIMM

Afera

Nine

I

- Ipak je bila solna kiselina - rekla je druga kaljui. - to se ovdje dogaa? upitao sam. Stare su me ene pogledale. Raspreno svjetlo obasjalo je njihova pohotljiva lica. - U Bojim je rukama - rekla je druga i kihnula gromoglasno. Svi smo mi u Bojim rukama.

Uao sam kroz otvorena vrata. Patrolna kola stajala su poprijeko na irokoj ljunanoj stazi koja je vodila do vile. Motor automobila radio je nemirno. Proao sam pokraj nekog mladog policajca koji je upravo govorio u runi mikrofon: - Halo, centrala... Ovdje Diissel tri... Iz zvunika se zajedno s raznim umovima uo glas: Govorite, Diissel tri... - Vozilo prve pomoi nalazi se na putu u Marijinu bolnicu - rekao je mladi policajac kojemu je kia curila u ovratnik. - Diissel etiri e dovesti supruga iz ureda... Otiao sam dalje. Nitko nije obraao pozornost na mene. Perunike. Rue. Iz jednoga grma rododendrona izaao je nezgrapan, krivonogi pas. Teturao je. Njegova uta dlaka bila je mokra i prljava, a kusati rep mahao je tamo-amo.

alostan stari bokser naletio je na stablo, a zatim se zatrao u moje noge. Kad je njegova teka glava udarila o moje koljeno, zacvilio je. Sagnuo sam se i pogladio ga. Njegove klempave ui nisu bile obrezane. Sada sam tek vidio zato je naletio na mene. Gledao me zakrvavljenim, mutnim, poluslijepim oima. Pas je odjednom pao, ponovno ustao i oduljao se u grm. Neki ovjek, potpuno bez daha, dojurio je do mene: Jeste li vi fotograf iz Nachtdepeschel - Nisam.

- Gospode Boe, to je da poludi. Pa gdje je taj ovjek! Potom nestane u mraku.

26

Doao sam do vile. Svi su prozori bili osvijetljeni, a ulazna su vrata bila otvorena. Posvuda sam vidio terase i balkone. Zidovi su bili bijeli, a drveni kapci zeleni. Iza nekih prozora

kretale su se sjenke. Iznad ulaza ugledao sam dva zlatna slova veliine dlana: J i B. Popeo sam se trima stepenicama i uao u dvoranu. Tu je bilo mnogo vrata, jedan kamin i jedno iroko stubite od crnog drveta koje je vodilo na prvi kat. Na bijelim zidovima visjele su tamne slike. Na kaminu se nalazilo staro kositreno posude. Poluslijepi pas douljao se u dvoranu, doao do kamina u kojem je plamtjela velika vatra i ispruio se kao da eli umrijeti. U dvorani je bilo mnogo ljudi: lijenik u bijelom, tri policajca u konim jaknama i etiri mukarca u civilu. Ta etiri mukarca u civilu nosila su etiri eira. Stajali su u jednom uglu i usporeivali biljeke. Sva vrata dvorane, koja su vodila u unutranjost kue, bila su otvorena, a svi mukarci su puili. Pred kaminom je sjedio jo jedan ovjek u civilu. Imao je telefon na krilu i uzbueno je govorio: - ...to to znai da nema vie mjesta na prvoj stranici? Izbacite lanak o Aliru! Ovo to ja imam ovdje u svakom sluaju je bolje! Cijela kua jo smrdi po plinu! Zapravo mi je uao u nos nekakav bljutav, slatkast plin kad sam uao u dvoranu. Primijetio sam da su prozori irom otvoreni. Kia je kropila teke sagove... - Kavu? - upitao je neki oajan glas. Okrenuo sam se. Iza mene stajala je mala ena sijede kose. Drala je posluavnik na kojemu je bilo vie alica s vruom kavom. Preko crne haljine imala je bijelu pregau. Njezine dobroudne oi bile su crvene. elite li kavu, gospodine? Govorila je tvrdim, ekim naglaskom. 27

J O H

N N E 5

Mari

- Ne, hvala - rekao sam.

Otila je dalje k policajcima i izvjestiteljima. - Kava - govorila je tuno - ele li moda gospoda kavu...? - Potpuno je utonula u tragino tkivo svoje boli. Netko je stavio ruku na moje rame. Okrenuo sam se. Jedan me policajac sumnjiavo promatrao: - Tko ste vi?-

- Zovem se Holden - rekao sam vrlo uljudno. Nisam htio nikakve nevolje. Samo ne nevolje s

policijom...

- Jeste li vi iz ove kue?- Bio je premoren, lijevi kapak mu je nervozno trzao. Njegova kona jakna bila je mokra.

- Ne - rekao sam.

- A kako ste onda doli u ovu dvoranu? - Kroz vrata.

- Ne budite drski.

- Nisam htio biti drzak - odvratio sam ponizno. Sve, samo ne nevolje s policijom. - Doista

sam doao kroz vrata. Trebao sam se ovdje predstaviti. - Predstaviti kao tko?

- Kao voza. Pokuao sam se nasmijeiti. Ali pokuaj mi nije uspio. Nisam imao sree, pomislio sam uznemireno. Kad mi je tajnica toga Juliusa Brummera pisala da doem i da mu se predstavim, mislio sam kako mi se ukazala nova prilika u ivotu. Jo samo prije pet minuta, dok sam urio po kii, bio sam dobre volje. Sada sam osjetio kako me hladno i sluzavo hvata strah, strah, koji me prati cijeli moj ivot.... - Imate li osobnu kartu? - pitao je policajac. Gledao je u moje podignute nogavice. Vidio je

moje stare arape i loe cipele iz kojih se voda cijedila na sag. Dao sam mu svoju putovnicu.

- Njemaki dravljanin? 28

A F N

- Inae ne bih imao njemaku putovnicu. - Nemojte takvim tonom, gospodine Holdene. Ne takvim tonom.

- Nisam nita uinio. Zato postupate sa mnom kao s kakvim zloincem? - Stanujete li u Dusseldorfu - upitao je umjesto odgovora.

- Ulica Grupello 180.

- Ovdje pie: mjesto stanovanja Miinchen. - Ranije sam ivio u Miinchenu. - Kada ranije?

Ruke su mi poele drhtati. Ne mogu to vie izdrati. - Prije godinu dana. Preselio sam. Moj glas. Sigurno je neto primijetio. - Oenjen? Nije nita primijetio. - Ne.

- Poznajete li gospodina Brummera?

- Ne.

- Gospodu Brummer?

- Ne poznajem ni nju. to se zapravo dogo.dilo? - Gospoda Brummer - rekao je i okrenuo palac lijeve ruke prema podu, prema skupocjenom

sagu.

- Mrtva?

- Nije jos.

- Samoubojstvo?

- Sve ukazuje na to. Vratio mi je putovnicu i umorno se nasmijeio. - Tamo prijeko, gospodine Holdene. Druga vrata. Kuharica e vam dati kavu. Potrajat e jo malo dok se gospodin Brummer ne vrati.

29

Afera

Nine

I

[vala se Mila Blehova i bila je podrijetlom

iiz Praga.

Imala je irok, paji nos, krasno umjetno zubalo i najdobroudnije lice koje sam ikada vidio. Kad bi je ovjek ugledao, znao bi: ova ena nije jo nikada izrekla ni jednu la, ova ena nije sposobna uiniti nikakvu gadost. Mala i pognuta, zalizane sijede kose, stajala je pokraj otvorenog prozora velike kuhinje i radila dok je govorila. Pripremala je objed: punjenu

govedinu. Pred njom su bila etiri tamnocrvena, sona komada mesa. Posipala ih je solju i biberom.

- Kakva nesrea, kakva velika nesrea, gospodine... Nekoliko suza skotrljalo se niz njezine izborane obraze. Obrisala ih je zglobom desne ruke. - Morate mi oprostiti to plaem, ali ona mi je kao dijete, kao moje vlastito dijete, Nina. Sjedio sam pokraj nje, pio kavu i puio i iako su prozori bili irom otvoreni, strano se osjetio miris plina u kuhinji. U mranom vrtu iza kue rominjala je kia. - Poznajete li gospodu Brummer ve dugo? - Vie od trideset godina, gospodine. Premazivala je komade mesa senfom; njezine izraene, izribane ruke spretno su se kretale. Iznad pregae, na lijevom ramenu, 3O

bila su u crnu haljinu zataknuta dva zlatna slova: jedno J i jedno B. - Bila sam Ninina dadilja.

Nauila sam je hodati, jesti noem i vilicom, eljati kosu i moliti Oena. Ni jedan jedini dan nisam se odvajala od nje. Gospoda su me vodila na svako putovanje, uvijek sam bila s mojom

malom Ninom. Boe, kad je dobila ospice i veliki kaalj... i onda, kad su joj roditelji umrli, jedno za drugim, sve smo zajedno proivjele, moja jadna mala Ninica i ja... Sada je od velikog komada slanine rezala tanke krike i uredno ih stavljala na odreske, a iz kue su se jo uvijek nejasno uli glasovi izvjestitelja i istraitelja. Mila Blechova je rekla: ...Gospodine, ona je lijepa kao aneo. A i dobra je kao aneo. Ako umre, ja vie ne elim ivjeti. Sada je poela rezati luk na male, tanke prstenove. - Ona je kao dio mene, nakon svega to smo zajedno proivjele. Siromatvo u Beu, rat i bombe, a tada velika srea. - Kakva velika srea? - Pa s milostivim gospodinom. Kako se zaljubio u moju malu Ninu. Vjenanje. Mnogo novca. Krzneni kaput i briljanti, lijepa kua... Suze su se kotrljale ostarjelim obrazima Mile Ble-hove, a ona je proizvodila takav zvuk kao

da je na brzinu popila previe soda-vode. - Opet mi se tuca - rekla je s nelagodom. Odjednom joj se lice izobliilo od bola. Tako mi je uvijek kad se uzbudim. To je od titnjae. Izluuje previe. Slagala je prstenove luka na krike slanine. Zauo se bolan jauk. Stari bokser se sklupao pokraj tednjaka i gledao u nas zakrvavljenim, poluslijepim oima. - Da, jadna moja Lutkice. Strano je to... Pogledala je psa, a on je zacvilio, priao joj i poeo se trljati o nje-

31

JOHANNES

MAR

S I M M E L

zinu nogu. Paljivo uvijajui prvi komad mesa, Mila Ble-hova je govorila: Da nije bilo nae Lutkice, nae dobre Lutkice, moja Nina bi sigurno sada bila mrtva... - Kako?

- Eto, danas je srijeda i mi svi imamo izlaz poslije podne - sluga, djevojke i ja. Oko dva sata

moja Ninica mi je rekla da idem u kino, ali ja nisam htjela nego sam radije otila u etnju s Lutkicom... Stari, bespomoni pas je opet zacvilio. - ...Otili smo dolje do kluba jahti. Odjednom je Lutkica poela zavijati i vui uzicu. Vukla me nazad, kui... sigurno je neto predosjeala, ivotinja... Prvi komad mesa je bio pripremljen. Brino ga je probola aluminijskim tapiem. - ...Tako sam se uplaila i pourila sam kui zajedno sa psom, a kad sam dola u kuhinju, ona je leala ispred tednjaka, a sve plinske slavine su bile otvorene. Bila je ve gotovo mrtva. Ponovno ju je poela muiti tucavica. - Koliko dugo ste bili izvan kue? - Moda tri sata. - I tri sata je bilo dovoljno da...

- Progutala je ona i veronal, gospodine. Punu boicu. Dvanaest komada. - Koliko godina ima gospoa Brummer? - Trideset etiri. Pripremila je i drugi odrezak. Komadi slanine dobacila je jadnom psu. Htio ga je uhvatiti, ali je promaio. - Zato je to uinila? pitao sam. - Ne znam. Nitko to ne zna.

- Je li brak bio sretan?

- To je bio najsretniji brak na svijetu. Milostivi gospodin je moju Ninu nosio na rukama.

Imali su mnogo

32

Afera

Nine

B. novca, nisu imali nikakvih briga, ne razumijem, ne mogu to shvatiti...

Vrata su se otvorila i uao je policajac koji je provjeravao moju putovnicu. - Ima li jo kave, majice? - Koliko god elite. Lonac je ovdje. Uzmite eera i mlijeka koliko hoete. - Upravo smo razgovarali s bolnicom - rekao je uljudno ulijevajui kavu u alicu. - Gospodin Brummer dolazi kui. - A milostiva gospoda? - Stariine usne su zadrhtale. - to je s milostivom? - Sada joj daju kisik. I kardiazol. Za srce.

- Ah, dragi Gospodine Boe na nebu, hoe li ostati na ivotu? - Ako preivi no - rekao je policajac i vratio se u dvoranu. Stari pas je opet zacvilio kao da je sve razumio. Mila Blehova, ukoenih nogu, kleknula je pokraj njega i pogladila njegovo napuhano tijelo. Tjeila ga je svojim tvrdim materinskim jezikom koji je obilovao suglasnicima, ali je pas i dalje cvilio i jo uvijek se osjetio plin u kuhinji.

33

F

Afera

Nine

I elefon je zazvonio.

Bio je malen i bijel i visio je na poploenom zidu pokraj vrata. Starica je brzo podigla slualicu. U posljednjih pola sata skuhala je veeru. Crveni kupus i krumpir bili su gotovi. - Da, molim lijepo - rekla je Mila Blehova. Sluala je i nervozno gutala. Jednu je ruku stavila na eludac koji ju je bolio. - Dobro, milostivi gospodine. Odmah u posluiti. Najradije bih ve odavno bio otiao. Ali vie nisam znao kamo. S jednom markom i trideset jednim pfenigom nisam se usudio poi u svoju namjetenu sobu. Taj susret s Juliusom Brummerom bio mi je jo jedina nada u ivotu. vrsto sam se uhvatio za tu nadu.

Mila Blehova je ve odavno shvatila to se sa mnom dogaa. Ljubazno mi je kimnula glavom. Rekla je u slualicu: - Voza je jo ovdje. Jeste li ga vi pozvali? eka ve dugo.

Ponovno je sluala. 34

- Dobro, rei u mu. Spustila je slualicu i pourila k stolu i poela na posluavnik stavljati pribor za jelo. - Moete odmah poi sa mnom. - Ali ja ne bih elio smetati gospodinu Brummeru pri jelu. - Nije to tako kod nas, pogotovo ne srijedom. Sluga nije ovdje pa onda ja posluujem... Ne smijem zaboraviti pivo... Uzela je dvije boce iz hladnjaka i stavila ih na posluavnik. Potom je na drugi posluavnik natovarila zdjele i sve je odnijela do otvora u kunom dizalu. Stisnula je jedno dugme. Dizalo je zujei klizilo prema gore. Stara je kuharica skinula pregau te smo izali iz kuhinje. alosni pas nas je slijedio posrui. U dvorani nije bilo vie nikoga. Prozori su bili zatvoreni, ulazna vrata takoer. Policajci i izvjestitelji su nestali. Mrlje na sagovima, pune pepeljare i prazne alice za kavu svjedoile su o tome da je ovdje bilo mnogo ljudi. Bilo je hladno u dvorani, osjetila se vlaga kie. Stubitem smo se popeli na prvi kat.

Drvene stepenice su kripale, a ja sam promatrao tamne slike na zidovima. Malo sam se razumio u slikarstvo. Prije nekoliko godina sam se bavio slikama. Opazio sam jednu

Brueghelovu sliku s prizorima iz seoskog ivota. Vjerojatno je bila prava. Drvee od Fragonarda, isto izvorna. Kopija Susanne od Tintoretta. Bradati starci su pohotno zurili u

mladu djevojku jedrih bedara i grudi koja je stidljivo gledala u ribnjak...

Poluslijepi pas teturao je pred nama niz hodnik u kojem je bilo mnogo vrata. Mila Blehova je

otvorila trea vrata. Blagovaonica je bila velika. U sredini je stajao starinski stol. Oko njega je bilo dvanaest starinskih stolica. Teke, tamnocrvene zavjese zastirale su prozore. Za razli- 35

J O H A N N E

M

~ ,

M E L

AFERA

NINE

B. ku od dvorane, ovdje je bilo vrlo toplo. Uzorak svilenih tapeta sastojao se od srebmosivih i

svijetlozelenih listova i vitica. Stolovi uza zid bili su lijepo izrezbareni. Promatrao sam kako

je Mila Blehova prostirala elo ogromnog stola za samo jednoga ovjeka. Stavila je srebrni svijenjak na stolnjak od damasta i zapalila sedam svijea. Potom je ugasila elektrino svjetlo. U sobi je sada bila topla polutama. Stara je sobarica otvorila mala vrata na zidu iza kojih se

vidjelo dizalo za hranu. Prenosei posude na stol, Mila Blehova ree; - Ranije je blagovaonica bila dolje. Tamo imamo prostoriju za sastanke. Dizalo je takoer novo. Sve se uvijek ohladi prije nego to doe na stol... Stari bokser je promuklo zalajao i oteturao do drugih vrata, koja su se ubrzo otvorila. U sobu je uao jedan ovjek. Svjetlo sedam svijea treperilo je po njegovu dvored-nom crnom odijelu, bijeloj koulji i srebrnastoj kravati. ovjek je bio potpuno elav, vrlo visok i vrlo debeo. Unato svojoj debljini kretao se gotovo draesno na sitnim, njenim stopalima u malim, Fmim cipelama. Dolebdio je u prostoriju poput kakva ogromnog balona, koji, poto je pao na pod, jo uvijek odskakuje. Glava mu je bila okrugla, elo nisko. Njegovo lice je imalo zdravu, rumenu boju, a sitne, vodenaste oi udobno su se smjestile u masne jastuie. Iznad malenih, en-skastih usana, rasli su blijedoplavi tanki brkovi.

Poluslijepi pas je tuno jauknuo. Debeli div ga je pogladio. - Da, Lutkice, da... Zatim se uspravio. - Gospodin Holden? Dobra veer, moje ime je Brummer. Ruka mu je bila mala i mekana. - Oprostite to ste tako dugo ekali. Vjerojatno znate to se ovdje dogodilo. Govorio je brzo i slubeno. Ostavljao je snaan dojam. Po mojoj ocjeni imao je oko etrdeset pet godina.

36

- Gospodine Brummeru, dopustite mi da vam prigodom ovoga traginog dogaaja izrazim suut. Ovo nije ba najbolji trenutak da vam se predstavim. Ne mislite li da bi bilo bolje kad bih doao sutra? Julius Brummer odmahnuo je glavom. Preskoio je pet reenica razgovora: - Jeste li gladni, gospodine Hol-dene?

Sada sam primijetio kako neprestano pokree vilice; vakao je gumu za vakanje. - Jeste li gladni?

Potvrdno sam kimnuo glavom. Ve mi je bilo muno od gladi. , - Jo jedan pribor, Mila. i, - Odmah, milostivi gospodine! - Ne pravite takvo lice, gospodine. Mojoj eni nee pomoi ako mi ne jedemo. Nikome nije tee nego meni. Volim svoju suprugu. Bili smo sretni, zar ne, Mila?

- I te kako, milostivi gospodine... Stara kuharica je bolno gutala postavljajui pribor za jelo za jo jednu osobu. Priao joj je i zagrlio je. Njezin sijedi razdjeljak bio je tono u visini onoga dijela njegovog prsluka gdje se nalazio zlatni sat na lancu. - Zato li je to samo uinila? Zato? - Nitko to ne zna, Mila. Njegov glas bio je topao i pun. - Jo me nisu pustili k njoj. Ali ja u saznati to se dogodilo, vjeruj mi! - Ako umre, milostivi gospodine, ako naa Nina umre? Odluno je odmahnuo glavom, a to je znailo: Ona nee umrijeti. Beskrajna snaga zraila je iz Juliusa Brummera. Mila Blehova gledala ga je ganuto. Za nju je on bio olienje 37

JOHA

NNES

M

R I

M M E L

snage i smirenosti. Rekla je s naporom: - Napravila sam govee odreske, milostivi gospodine. I crveni kupus.

- Sa slaninom?

- Jo u podne ste rekli da napravim sa slaninom. Podigao je poklopac jedne posude. - etiri komada? - Zaboravila sam pa sam napravila i za milostivu gospou... - No, dobro, i tako je sada gospodin Holden ovdje.

- Ba glupa stara ena, milostivi gospodine. - Naa dobra Mila. Ti si najbolja od svih - rekao je Julius Brummer.

Bio je to isti onaj Julius Brummer kojemu ja danas, piui ove redove, tono devet mjeseci kasnije, briljivo pripremam smrt, jer ga mrzim vie nego to ijedan ovjek na ovoj zemlji mrzi nekoga drugog ovjeka. N

ajbolje pivo na svijetu. Dakle, za mene postoji samo Pilsner\ - Ruiastom nadlani-com obrisao si je pjenu s usta. Bili smo sami. Originalno punjenje. Naruujem ga u sanducima. Pogledajte srp i eki na etiketi. Ravno iz Praga. I crveni znaju proizvoditi pivo. Na tanjuru je otkinuo pola odreska i bacio starom bokseru koji je stajao pokraj njega. Meso je

palo na sag. ivotinja je poela jesti, dok su joj obilno curile sline. - Vie nita ne vidi, jadna Lutkica. Brummer je oblizivao svoje masne prste. - Nakon to se drugi put okotila, opala joj je dlaka. Ali nama to ne smeta. Mi te volimo, Lutkice.

- Koliko je stara?- upitao sam.

- Jedanaest ili dvanaest godina, ne znam tono. Naao sam je 1945. po hladnoj zimi u nekoj ruevini -bila je gotovo mrtva. Bacio je jo jedan komad mesa na sag. - Mila e psovati to smo sve zaprljali, Lutkice... Volio je staroga psa, bez dvojbe. Tada je rekao: - Nemojte dobiti

pogrean dojam, Holdene. - Pogrean dojam? 39

38

J O H

N N E S

M

R I

S I M M E U

- Zato to ne govorim o svojoj eni. Ne mogu. Kad mislim na nju, gubim glavu. Sada mi je glava potrebna. Sve se urotilo protiv mene.

Pogledao sam u svoj tanjur. Na njemu su bila zlatna slova J i B. Slova su bila ugravirana i u

noeve i vilice. - Zar niste znatieljni? - Ne ba - rekao sam. - Dobro. Uzmite jo krumpira. I kupusa. Odlian je kupus, zar ne? -Da.

- Znate, Holdene, ja sam pregazio jednog ovjeka. Uzeo sam jo crvenoga kupusa. - Bilo je to prije godinu dana. Uzeo sam jo krumpira. - Strana stvar. ovjek je bio gluh. Naletio je pravo na moja kola. Nisam mogao nita uiniti, doista nita. Ali, vraao sam se s neke zabave. Tri, etiri martinija. Moda pet. Potpuno sam bio trijezan, razumije se.

Jeo sam crveni kupus, krumpir i komadi mesa. - Velika guva. Policijska kola. Ispitivanje krvi. Rezultat pozitivan. Vozaka dozvola ode k vragu. Ako me jo jedanput uhvate za upravljaem, bit e trouble. Bit e ozbiljnih problema. Nezgodno, zar ne?

- Nezgodno - rekao sam.

- Otada moram imati vozaa. Posljednji kojega sam imao odjednom je postao drzak. Bio je zgodan, homoseksualac. Njegovi su ga ucjenjivali. Onda je on pokuao mene ucjenjivati. Izbacio sam ga. Nisam dopustio da me ucjenjuje, Holdene.

- Ja nisam homoseksualac.

- Ne. Ne izgledate tako. A to je s vama? AFERA

NINE

- Molim?

- to je s vama? - Sa mnom je sve u redu, gospodine Brummeru. f - Ah, sranje.

Odloio sam no i vilicu na tanjur. - Govorite ve jednom! utio sam. - Dobio sam sedamnaest ponuda na moj oglas. Kaiprstom je eprkao po zubima, a rezultat toga eprkanja ga je razoarao. Nastavio je jesti. Uz to je govorio: - Vaa mi je ponuda zapela za oko. Znate li zato? - Zato, gospodine Brummeru? - Bila je tako ponizna. Tako ulizivaka. Tako pobona. Zato ste tako pokorni, gospodine Holdene?

utio sam. - SS?

- Ne.

- Bili ste u partiji?

- Ne.

- Ne elite govoriti utvrdio je i ponovno poeo akati zube. Svijee su treperile. Pas je cvilio. Rekao sam sam sebi kako nemam nikakve anse kod toga Juliusa Brummera. Zamirio je, a njegove male oi izgledale su kao dva proreza. - Ja imam mnogo neprijatelja u Diissel-dorfu, Holdene. Ali imam i mnogo prijatelja. I u policiji. Molim?

- Nisam nita rekao, gospodine Brummeru. - Na primjer, u slubi za identifikaciju. Naelnik te slube zove se Rohm. Zgodan momak. Sve e uiniti za mene. O svemu me izvjeuje. To je sasvim zgodno, zar ne? 41

N N E

M A

S I M M E L

- Sigurno, gospodine Brummeru.

- Nazvat u ga. Kako vam je ime, Holdene? - Robert.

Otiao je do telefona koji se nalazio na stolu uza zid. - Robert Holden, lijepo. Kada ste roeni? - 7. travnja 1916.

- Gdje? utio sam. Poeo je birati brojeve. Pitao me: - Imate li putovnicu? - Da.

- Dajte je ovamo.

Nisam se ni pomaknuo. Svaka ulica kojom sam krenuo bila je slijepa ulica. Svaki put je bio

uzaludan. Za mene nije bilo izlaza.

- Idemo, Holdene, dajte mi putovnicu!

U tiini sam uo signal koji je znaio da je veza slobodna. Zujalo je jednolino. Tada sam rekao: - Spustite slualicu, gospodine Brummeru. Bio sam u zatvoru* - No, dakle. Koliko dugo?

Sada sam lagao. Moja prolost trebala je biti mrtva, ja sam je okajao. Napustio sam Munchen da bih konano opet mogao slobodno ivjeti i time je ona trebala biti mrtva, moja prolost! Munchen je bio daleko. Lagao sam: - Dvije godine.

- Kada ste izali? Spustio je slualicu. - Prije etiri mjeseca. - Zato ste bili u zatvoru? Lagao sam i bio sam oajan to mi ne vjeruje: - Lani bankrot. Imao sam trgovinu tekstilom. - Stvarno?

42

AFERA

NINE

- Da, stvarno - lagao sam.

Naravno, tada sam lagao Juliusu Mariji Brummeru...

Nisam sjedio dvije godine u zatvoru nego devet, i ne zbog lanog bankrota nego zbog ubojstva. Ubio sam svoju enu, svoju enu Margit, koju sam volio vie od svega. Nikada nisam imao trgovinu tekstilom u Mtinchenu. Bio sam trgovac starinama, strunjak za umjetnika djela. Imao sam lijepu radnju u ulici Theatiner. Bio sam sretno oenjen kad je zapoeo rat. Poljska, Francuska, Afrika, Rusija: svugdje sam sanjao o svojoj eni, samo o njoj. Ona je bila sve to me dralo na ivotu, jer ja sam mrzio rat, mrzio sam odoru i ubijanje. Onda sam doao kui, krajem 1946. Bio je to vrlo dug rat, dug rat za mene, i ja sam u njemu izgubio vie od drugih. Leala je u krevetu s nekim mukarcem kad sam se vratio, u krevetu, gola. Tada sam to uinio. Poeo sam je tui, a iz rane na elu, koju mi je napravio taj mukarac prije nego to je pobjegao, potekla je krv preko mojih oiju pa sam sve vidio kroz ljepljivu, debelu zavjesu, a ona je bila crvena. Tukao sam je i sluao njeno zapomaganje sve dok me susjedi nisu otrgnuli od nje i sruili. Umrla je iste noi, Margit, moja ena, moja ljubav. Ja sam je ubio.

Uzeli su u obzir olakavajue okolnosti i osudili me na dvanaest godina. Nakon devet godina bio sam pomilovan.

Napustio sam Munchen. Doao sam ovamo, da zaboravim Margit, da zaboravim cijelu moju prolost, sve. Sve sam izgubio, enu, trgovinu starinama, dom. Sada sam 43

J O H

A N N E S

MARIO

M M

elio poeti iznova. Zato sam lagao Juliusu Mariji Brum- meru.

Gledao me utei. Ustao sam jer sam osjeao da e me poslati kui. Ta tko jo zapoljava biveg zatvorenika kao vozaa? Nisam imao sree. Trebao sam odmah znati da neu imati sree. Ja vie nisam mogao imati sree. Ne sa svojom prolou. - Zato ste ustali, Holdene? - Da se pozdravimo, gospodine Brummem.

- Sjedite. etiri stotine, stan i hrana besplatni. Okay? Odmahnuo sam glavom. On je krivo protumaio moju kretnju: - Malo? Kimnuo sam. Sve se okretalo oko mene. - Dakle, dobro, pet stotina. Ali odmah vam kaem da e biti mnogo posla jer ja sam stalno na putu. Hamburg. Miinchen. Berlin. Pariz i Rim. Bojim se letenja.

- Zaposlit ete me iako sam bio kanjavan? - Zaposlit u vas upravo zbog toga. Ljudi poput vas su privreni. Imate li jo pitanja, Holdene?

- Da. Bih li mogao dobiti jednu mjesenu plau unaprijed? Imam dugova. Izvadio je iz depa na hlaama sveanj novanica, liznuo palac i kaiprst i pred mene na stol izbrojio deset novanica od pedeset maraka. Osjetio sam toplinu oko zatiljka, usne su mi bile suhe. Ljubiaste novanice bile su poredane u polukrug. Izgledale su mi kao duga poslije nevremena. Osjeao sam na sebi Brummerov znatieljan pogled. Podigao sam glavu. - Pijete li, Holdene?

-Ne.

To je osnovni uvjet. ene? 44

Afera

Nine

~- Pa, tako.

- Moete li poeti odmah? - Da.

Zazvonio je telefon. Napustio me, hodao je prostorijom njiui se. Podigao je slualicu. - Da?

Potom je zautio, sluajui glas koji je nejasno dopirao do mene. Pokupio sam novanice. Stari pas je do-puzio na trbuhu do svojega gospodara. Kia je padala po prozorskim kapcima. - Dolazim - rekao je Julius Brummer. Odloio je slualicu i preao rukom preko ela. Pas je poeo zavijati. - Morate me odmah odvesti u bolnicu. Moja ena je na samrti - rekao je Brummer. 45

6

B

-Jre! Gledao je u kiu i micao eljustima. Mirisalo je na metvicu. Pritisnuo sam papuicu gasa. Kazaljka na brzinomjeru popela se na sto. Jurili smo du Rheine prema jugu, u sredite grada.

U garai sam vidio tri automobila: mercedes, BMW i jedan crno-crveni kadilak. Sjeli smo u kadilak. Pas je sjedio izmeu nas i cvilio. Njegove ljepljive i tanke bale curile su na kono sjedalo.

Bre, k vragu - rekao je Julius Brummer. Sto deset, sto dvadeset, sto dvadeset pet. Brisai su radili luaki, kola su poela plesati po mokroj cesti. Sto ste se usrali u gae, Holdene! Kadilak to moe izdrati. Dao sam za njega hrpu novca! Put do Marijine bolnice preao sam za sedam minuta. Auto se jo nije ni zaustavio pred osvijetljenim ulazom u bolnicu, a Brummer je ve iskoio iz njega. Pas ga je slijedio zavijajui. Ulazna su vrata zabljesnula. Zatim su oboje nestali. Polako sam odvezao auto do ceste i parkirao ga nekoliko metara dalje ispod jednog starog

kestena. Tu je bilo

46

AFERA NINE

mrano. Kia je bubnjala po krovu automobila. Ukljuio sam radio... ...udarac u gong oznaio je tono 22 sata. Sluate vijesti Sjeverozapadnog njemakog radija. London. Povjerenstvo za razoruanje Ujedinjenih Naroda danas se ponovno sastalo. Radi obostranog osiguranja od iznenadnog napada svjetskog sustava kontrole u zraku i na

zemlji predstavnik SAD-a, Stassen, predloio je Sovjetima u ime Velike Britanije, Francuske i Kanade, a u suglasju s vladama Norveke i Danske, sljedei novi plan: cijelo podruje sjeverno od Polarnog kruga u Sovjetskom Savezu, Kanadi, Aljaski, Grenlandu i Norvekoj kao i ukupni teritorij Kanade, Sjedinjenih Amerikih Drava i Sovjetskog Saveza zapadno od 140. stupnja zapadne duine... Na ulici nije bilo nikoga. Kia je utala. Lijevu ruku drao sam u depu kaputa. U mojem depu bilo je deset novanica od pedeset maraka... ... istono od 160. stupnja istone duine i sjeverno od 50. stupnja sjeverne irine kao i preostali dio Aljaske te poluotok Kamatka ukljuujui Aleutsko i Kurilsko otoje bit e takoer pod nadzorom. Petsto maraka. Plaena stanarina. Zaposlenje kod ovjeka koji ne postavlja pitanja. U gradu u kojemu me nitko ne poznaje...

... kao europsko nadzorno podruje izmeu 10. stupnja zapadne duine na zapadu i 60. stupnja istone duine na istoku kao i na 40. stupnju irine na jugu koje bi se protezalo zapadno od Engleske, Sredozemnim morem i du Urala... Ali zato si je Nina Brummer htjela oduzeti ivot? Zato je jedna bogata, razmaena ena pokuala poiniti samoubojstvo? 47

H A N N E

MAR

M M E L

... zapadnoeuropske zemlje bi uvele u nadzorno podruje Saveznu Republiku Njemaku, gotovo cijelu Italiju, Francusku, Englesku, Irsku, Portugal, veliki dio Grke... Nitko to ne moe shvatiti. Ni Mila Blehova. Kako li samo izgleda ta Nina Brummer? ... i jedan dio Turske s ukupnom povrinom od 3,5 milijuna kvadratnih kilometara. Sovjetski Savez treba...

Bogat ovjek. Vjerojatno krijumar. ... svoje satelitsko polje i svoje podruje do Urala... Moda nisam trebao uzeti novac? ... ukupno oko 7 milijuna kvadratnih kilometara...

Zato se Nina Brummer htjela otrovati? ... prepustiti nadzoru i...

Jo sam mislio: je li ve mrtva? Tada sam zaspao...

48

U:

|rata automobila su se zalupila. Trgnuo sam se. Kazaljka na radiju automobila svijetlila je

bijelo i crveno. uo se tugaljivi jazz. Neki saksofon je poeo jecati. Sat je pokazivao osam minuta do ponoi. - Oprostite, gospodine Brummeru!

ovjek pokraj mene nije bio Julius Brummer. Imao je na sebi crni gumeni ogrta koji se sjajio zbog vlage. Kapi kie su sa plave kose curile po njegovu asketskom licu. Oi mu se nisu ni vidjele iza naoala sa elinim okvirom. - Gdje je gospodin Brummer? - Govorio je tekim saksonskim naglaskom, glas mu je bio plaljiv. - Govorite! Vano je. Traim gospodina Brummera itavu veer. Kuharica mi je telefonski rekla da je on u bolnici.

- Zato onda pitate jo i mene? - Moram razgovarati s gospodinom Brummerom... moram mu neto rei... - Idite unutra. Recite mu.

Njegovo lice poprimilo je izraz lica nesretnog djeteta: - Ne mogu. Nemam dozvolu za to. Za

pola sata polazi moj vlak. Moram otii iz Dusseldorfa... 49

JOHANNES

MARIO

M M E L

- Tko ste vi?- pitao sam. Doimao se kao da je iz-gladnio i bolestan. Nedostajalo mu je

nekoliko zubi. Pijuckao je dok je govorio.

- Gospodin Brummer me poznaje. Zovem se Die-

trich.

- Dietrich?

- Da. On je ekao moj poziv. to se dogodilo? - Njegova ena. Samoubojstvo. - O, Boe - rekao je. - Zbog toga? - Zbog ega? - Vi ne znate zbog ega? - Ja uope nita ne znam rekao sam. Gledao me, oekujui da mu pomognem. - to da sada radim? Slegnuo sam ramenima.

- Uvijek se netko od nas uvali u govna - rekao je ogoreno. - Naredbe. Zapovijedi. Propisi i smjernice. Nitko nije mislio na to da bi se njegova ena mogla ubiti. to emo sada? Pogledao me iskreno: Hoete li gospodinu Brummeru neto prenijeti, drue? - Da.

- Kaite mu da je ovdje njegov prijatelj. Njegov prijatelj iz Leipziga. Donosi materijal. Sutra poslije podne. U 17 sati.

- Kamo?

- Na Hemisdorfski kri. Izlaz s autoputa za Dresden. - U zoni?

- Pa jasno. Kihnuo je gromoglasno. - Moram otii odavde prije nego to me uhvate. Ne znam smijem li vam vjerovati. Ali svejedno mi je. Moram jednom misliti i na sebe. Prljav je to

posao. Nita vie ne funkcionira. Cijela organizacija nita ne vrijedi. 5O

A F E R

N E

Na radiju je jecao saksofon...

- Hermsdorfski kri, izlaz za Dresden, 17 sati rekao sam. - Neka bude toan. - Okay.

- Njegov prijatelj e nositi crnu aktovku. I crni kini ogrta. Kao ja. Hoete li zapamtiti? - Sigurno.

- Svejedno mi je. Ve mi je svega dosta. Ponovno je kihnuo. - Na zdravlje - rekao sam.

- Pasji ivot - rekao je tuno. ovjek lako moe poginuti. Imate li cigaretu? Pruio sam mu kutiju. - Mogu li uzeti dvije?

- Uzmite sve.

- Ne elim icati, jednostavno nemam u sebe cigarete. - Dobro je - rekao sam. Izaao je iz auta. - Zgodna kolica rekao je bespomono, nastojei se uljudno oprostiti. Preao je prstima preko mokrih zlatnih slova J i B na automobilu. Nitko od nas nee imati tako neto. ivio, drue. - Laku no - rekao sam. Odjurio je niz ulicu, mrav, bolestan, izlizanih nogavica i izgaenih cipela.

Saksofon je zavrio melodiju. - A sada, moje dame i gospodo, Ray Torro i njegov novi lager - Dva sretna srca na Lago Maggiore...

Izaao sam iz auta i po kii otiao do ulaza u bolnicu. Htio sam potraiti Juliusa Brummera. Po svemu sudei, njegova ena jo nije bila mrtva. 51

8

B

'ila je to katolika bolnica. asne su sestre bile odjevene u bijele, iroke haljine i nosile su bijele, iroke kape. Iznenadilo me to ih toliko mnogo vidim u tako kasne sate. urno su hodale po stepenicama i hodnicima i gurale mala kolica s lijekovima. Bile su to ba zgodne asne sestre, a imale su jo mnogo posla te noi. Jedna je asna sestra sjedila i u vratarnici, pokraj ulaznih vrata. Bila je debela i imala je naoale. Pitao sam je za gospodina Brummera. - On je kod svoje ene - odgovorila je i spustila novine koje je itala. Pokraj nje sklupao se stari pas i tuno me gledao. Drhtao je i micao repom. - Psi ne smiju ui u bolnicu - objasnila je debela asna sestra. - Kako je gospodi Brummer?

- Bojim se da nije dobro. Moramo se moliti Bogu da joj oprosti taj veliki grijeh.

Nisam odmah shvatio to misli, ali tada sam se sjetio da je samoubojstvo u njezinim oima bilo veliki grijeh, i moda ne samo u njezinim oima, nego i openito, i da je ve prolo vrlo mnogo vremena otkako sam se posljednji put molio. Posljednju molitvu, koje se sjeam, izgovo-

52

Afera Nine

rio sam u nekom podrumu kad je na kuu pala granata. Ali moda to i nije bila prava molitva...

- Moram razgovarati s gospodinom Brummerom -rekao sam. - Ja sam njegov voza. - Idite gore na prvi kat. Hodnikom lijevo do privatnog odjela. Razgovarajte s nonom sestrom.

Na stubitu je bilo mnogo udubina, a u udubinama su se nalazili obojeni kipovi svetaca velikih poput djeteta. Bili su obojeni plavo i crveno i uto. Aureole su imale zlatan sjaj. Bilo je malo mukih svetaca, a vrlo mnogo enskih. Pred svima su bile vaze s cvijeem. Moji su koraci glasno odzvanjali. U blizini se zaulo neko zvonce. Nonu sestru privatnoga odjela naao sam u njezinoj sobi za deurstvo. Bila je mlada i lijepa, ali stroga i ozbiljna. - Gospodin Brummer je kod svoje supruge. Stajala je pred ormarom s

lijekovima i prevrtala po kutiji s am-pulama. Obasjavalo ju je plavo sobno svjetlo.

- Hoe li preivjeti? - Sam Bog zna. Nala je to je traila: paketi am-pula s natpisom VERITOL. Otila je niz plavo osvijetljeni hodnik. Pratio sam je. Da bih je oraspoloio, rekao sam: - Veliki je grijeh to to je uinila. - Smrtni grijeh. Neka joj Gospodin Bog oprosti.

- Amen - rekao sam.

- Kisik joj nije nita pomogao. Nije odgovorila ni na lijekove za krvotok. Puls joj se gubi. Doktor Schuster e jo pokuati s ispiranjem krvi. - to je to? - Odstranit emo dvije treine njezine krvi i nadomjestiti je tuom. Doktor Schuster e joj ubrizgati veritol ravno u srce.

- Dakle, jo ima nade. 53

J O H A N N

M

S I M M E L

- Vrlo malo - rekla je i otvorila bijela vrata koja su u gornjem dijelu imala staklo. Vrata su se

zatvorila za lijepom sestrom.

Priao sam prozoru. Zavjesa na unutarnjoj strani nije bila do kraja navuena. Vidio sam mladu sestru, jednog starijeg lijenika i Juliusa Brummera. Iznenadio sam se kao nikada u ivotu. Nije bilo strano ono to sam vidio, nego je bilo strano to sam to ja morao vidjeti, ba ja, od svih ljudi...

Troje ljudi je stajalo oko kreveta mlade ene. Leala je na leima, u dubokoj nesvijesti. Plava kosa bila je rasuta po jastuku, lice joj je bilo plavkasto, usne bijele, beskrvne. Oni kapci su bili plavi, a usta otvorena. Moda je Nina inae bila lijepa, ali u ovom trenutku nije. Izgledala je kao da je ve satima bila mrtva. Lijenik i sestra pripremali su transfuziju. Dogurali su srebrni stalak na kojem je visjela boca krvi, zavezali su gumeni zavoj i staklenu cjevicu oko Ninine nadlaktice. Njezin je suprug sve to gledao. Bio mi je okrenut leima. Tada je lijenik povukao pokriva. Gola do bokova, leala je bez svijesti na bijeloj ponjavi. Tijelo joj je bilo jedro i lijepo, grudi velike i enstvene. Lijenik se nagnuo nad nju i oslukivao rad srca dok je sestra otvarala ampulu. ut poput meda, veritol je ulazio u dugaku staklenu cijev.

Lijenik je stavio vrh injekcije na bijelu kou Nini-nih grudi i pritisnuo. Okrenuo sam se jer mi je iznenada pozlilo. Nisam vie mogao gledati tu enu. Poznavao sam tu enu, poznavao sam je. Otiao sam hodnikom do male kune kapele. U kapelici je bio oltar i klupa za molitvu. Na oltaru je stajala velika, arena Gospa s djetetom u naruju. Dvije 54

A F

Nine

su svijee nemirno treperile. I ovdje je bilo mnogo cvijea. Ispred klecala bila su tri reda stolica. Stolice su bile tvrde, bez jastuia. Lijevo od ulaza, u udubljenju, nalazio se jo jedan manji oltar. Tu su bile dvije meke stolice. Jedva sam stigao do jedne. Sve mi se okretalo.

Duboko sam udahnuo kako bih doao k sebi. Srce mi je divljaki lupalo u grudima. arena me Gospa ozbiljno gledala kamenim pogledom.

Pomislio sam kako la ne moe biti dugoga vijeka. Htio sam pobjei od prolosti. Ali ona me ve sustigla, ovdje, u ovoj tihoj bolnici. Pogledao sam Gospu i pomislio ogoreno: Zato me ne ostavi na miru? Ja sam svoje grijehe okajao. I patio sam, da, patio.

Gospa me samo gledala ukoeno... Zato, mislio sam, zato? inilo se da e sve krenuti dobrim putem - sve do trenutka kad sam pogledao kroz prozor one bolesnike sobe. Tada sam je opet ugledao, vidio sam Margit, moju enu, koja jo nije sasvim ustala od mrtvih.

Zvui nevjerojatno kad to ovdje zapisujem, ali bilo je upravo tako. To tijelo, koje je tu lealo, bilo je njezino, njezino lice, njezina plava kosa, Margitine obrve, Margi-tine male ui, Margitine tanke ruke. Margit je leala ovdje, a nije bila Margit, nego neka strana, bogata ena, Nina Brummer.

A ipak... ipak je izgledala kao Margit, poslije onoga to sam uinio, prije nego to su me odveli kao kakvu divlju ivotinju. Zubi su mi cvokotali od uzbuenja. Iza onih vrata leala je Margit, koja nije bila Margit, iza tih vrata leala je moja prolost. Zato, zato?, ogoreno sam upitao Majku Boju. 55

J O H A N N

Mar

S I M M E L

Ali ona nije mogla govoriti.

Moram otii odavde, pomislio sam u strahu. Ne mogu ostati kod Brummera. Tko jo moe podnijeti da svaki dan gleda ljubljenu enu, koju je sam ubio? To ne moe nitko. A ako Nina Brummer umre? Onda je neu morati gledati. Tako e i moja prolost biti mrtva. Je li to neka kunja, uzaludno sam zapitao kameni kip. Moram neto uiniti. itati. Neto pogledati. Poludjet u ako i dalje budem o tome razmiljao. Otiao sam do onih vrata. Ali ponovno mi je pozlilo. Nisam se usudio pogledati kroz staklo. Vratio sam se u kapelu. Pred drugim oltarom leala je otvorena knjiga o koju je bila objeena olovka. Privukao sam knjigu. Stranice knjige, bez linija, bile su do polovice najrazliitijim rukopisima ispisane molitvama i zazivanjima u pomo, izljevima oaja i zahvalama. Poeo sam listati...

Sveta Majko Boja, pomozi mi u mojoj nevolji. Uini da to ne bude tumor. Moja obitelj me treba. Johanna Al-lensweiler, Dusseldorf 15, ulica Grothe 45/III.

Dragi Gospodine Boe, srdano ti zahvaljujem za uspjelu operaciju unoga mjehura 23.4.56. Tvoja vjerna Lebrecht Hermine, trenutno u Duisburg-Ruhrortu, Kiepen-heuerweg 13.

Moj Boe na nebesima, smiluj se naoj jadnoj majci; to joj je trea operacija na desnome oku. Molimo te da ne bude mrena. Adolf i Elisabeth Kramhals s djecom Hans-Dieterom i

Christom. Dusseldorf, JVallgraben 61.

Bilo je drhtavih rukopisa, zatim vrstih, krupnih i sitnih. Na kraju svakog teksta nalazila se tona adresa onoga koji je pisao. Na svakoj etvrtoj stranici naiao sam na okrugli ig bolnike uprave, datum i svaki put isti precizan potpis: Angelika Meuren, nadstojnica. 56

Afera

Nine

Pneumothorax je bio Tvoja volja, Gospodine. Uini da s tom boleu mogu raditi kao i dosada - moram skrbiti za est osoba. Inenjer Robert Anstand, Dusseldorf-Lohau-sen, Ulica zrane luke 44/111, lijevo stubite. Gospode Boe na nebesima, daj mi snage da ostanem pokraj moje Rosemarie. Ona je ve deset godina nepokretna, a lijenici kau da se nemamo emu nadati. Oprosti mi grene misli i daruj mi mudrost. Amen. Hans K, Dusseldorf, Farberweg 14.

Na jednoj je stranici djejom rukom bilo naslikano cvijee: Za dragoga Boga, jer je pomogao mami da nema vie bolove u elucu, od Njegovog Rudija Liebkne-chta, Dusseldorf ulica Weymayr 1...

uo sam neki um i podigao pogled. U kapelicu je uao Julius Brummer. Oteturao je do velikog oltara. Nije me vidio. Imao sam dojam da on uope nita ne vidi. Hodao je nesigurno kao i njegov pas. Niz ruiasto lice tekle su mu suze. Buno je pao na koljena u klecala pred Majkom Bojom. inilo mi se da e se drvo raspasti.

U poetku sam htio da me primijeti, ali je neodoljiva znatielja potisnula tu elju. Kao zaaran promatrao sam toga ogromnog ovjeka koji se preda mnom slomio. Svjetlost svijea zrcalila se na njegovoj elavoj glavi. Sada je glasno uzdisao. Zatim je udario glavom o dasku na klecalima. Okrenuo se na jednu i na drugu stranu i uspravio. Strgnuo je kravatu i otkopao ovratnik koulje i zurio u Majku Boju s djetetom. Nespretno, kao neki mali seljai, Julius Brummer sklopio je ruiaste ruke pred grudima. Mislio je da je sam. Poeo je glasno moliti: - Molim te, ne daj da moja Nina umre. Pomozi joj. Uini da transfuzija krvi djeluje, a i veritol...

57

JOHANNES

M

R 1 O

S I M

Disao je teko. Ustao je i teturajui priao oltaru. Ruke je stavio na brokat. Njegova su se mala usta trzala...

- Ako je ostavi na ivotu, elim se iskupiti... za sve... ii u u zatvor... prihvatit u svaku kaznu... neu se braniti od prokletih pasa... kunem se... kunem se njezinim ivotom... neu vie ii u zonu... Uhvatio je kip Majke Boje objema rukama, tijelo mu je izgubilo ravnoteu i Madona se skoro sruila. - ...ostat u ovdje i ekati da me uhite - Julius Brum-mer je teko disao - ali ne daj da umre... molim te, ne daj da umre...

Tiho kriknuvi, pustio je Majku Boju i uhvatio se za srce. Tada se okrenuo oko sebe i pao na lice. Kip se sruio za njim, pao mu na leda, odbio se i razbio. Brzo sam priao nepominome ovjeku i okrenuo ga na lea. Oi su mu bile otvorene, ali su mu se vidjele samo bjeloonice. Mirisao je na metvicu. Odjurio sam do hodnika i pozvao lijepu nonu sestru. Pojavila se iz svoje sobe.

- Gospodin Brummer - rekao sam. - U kapelici. Brzo.

- to je s njim? - Onesvijestio se. Ne bi trebao znati da sam ga ja pronaao. Pogledala me upitno, a onda posegnula za telefonskom slualicom na pisaem stolu: - Dajte mi doktora Schustera, molim... hitno je...

58

mjestili su ga u jednu slobodnu sobu i dali Imu belergal kad je doao k sebi. Traio je au konjaka i raun za razbijenu Madonu: Kupite veu i ljepu. Ja u sve platiti. Doista mu nisu rekli tko ga je naao. Htio je znati kako je njegovoj eni pa su mu rekli da je ona jo uvijek na ivotu. Tada je poeo plakati te su mu jo jednom dali belergal, ugasili svjetlo u sobi i savjetovali mu da die mirno i da lei na leima. Bila je to duga no. Pomogao sam lijepoj mladoj sestri da dovede u red kapelicu, a ona je onda skuhala jaku crnu kavu za nas oboje. Bila je vrlo ljubazna. Ispripovijedala mi je kako je,

prije nego to se zaredila, poznavala jednog mukarca koji mi je bio slian. On je bio pilot. Poljska protuzrana obrana gaje sruila nad Varavom, odmah u rujnu 1939... Nisam je ba pozorno sluao kad mi je priala o svojem ivotu, nisam pozorno razgledao ni stare, izlizane fotografije pilota koje mi je pokazivala. Pilot mi je doista bio slian. Stalno sam mislio na neobinu molitvu Juliusa Brummera... 59

JOHANNE Mario

I M M E L ...ako je ostavi na ivotu, ja u se iskupiti... idem u zatvor, prihvatit u svaku kaznu... - Dopisivala sam se jo dugo s njegovom majkom - priala je lijepa sestra. - Majka me veoma voljela, od poetka. Vjenanje je trebalo biti u listopadu... ...neu se braniti od prokletih pasa... kunem se... kunem se njezinim ivotom... - Imala sam ve i vjenanicu, i opremu, i sve drugo. Namjeravali smo ivjeti u Hamburgu. Na Alsteru. Stan je imao balkon...

...zaklinjem se... zaklinjem se njezinim ivotom, neu vie ii u zonu... - Ponekad kad zatvorim oi, vidim njegovo lice. Sestra je okrenula glavu. - Ali vie ne uvijek. Prije sam ga svaki put vidjela...

U pola etiri ujutro Julius Brummer se osjeao bolje, pozvonio je i zahtijevao da doem k njemu. Otiao sam. Sjedio je na krevetu i vakao kao uvijek: - ao mi je, Holdene, to je va posao kod mene zapoeo na ovakav nain. Jeste li umorni? Odmahnuo sam glavom.

- to je? Kakav je to izraz na vaemu licu? - Gledao me strogo. - Jeste li neto uli o meni? - uo, gospodine Brummeru? - Da sam se onesvijestio u kapelici... Priaju li asne sestre? Traaju li? Branio je svoj ugled, svoje dostojanstvo. Mislio sam na njegovo iskrivljeno lice pred oltarom,

na zakletve koje je izgovorio...

- Nitko nita ne pria, gospodine Brummeru. Rekli su mi samo da se ne osjeate dobro. Ja... ja vam moram prenijeti jednu poruku...

6O

A f E R A NINE

- to? - Dok sam ekao u autu, priao mi je neki ovjek. - Kakav ovjek? Ispriao sam mu sve o mojem susretu s nepoznatim. Sjedio je ne miui se. Zavjesa na prozoru iza njega poela je svijetliti. Svjetlo izlazeega sunca postajalo je ruiasto. Brummer si je oblizao usne. Onda je nastavio vakati. Na kraju je rekao: - To bi bilo, dakle, danas poslije podne?

- Da. U 17 sati. Izlaz za Dresden. Na Hermsdor-fskom kriu. - Znate li gdje je to, Holdene?

- Naravno - rekao sam. Namjerno sam dodao: - U zoni.

- U zoni - ponovio je.

...kunem se... kunem se njezinim ivotom da neu vie ii u zonu... Odavno ve nisam gledao izlazak sunca pa me iznenadilo kako se sve to brzo odvija. Zavjesa je sada bila krvavo crvena i svijetlila je tako jako da je Brummer izgledao kao obris - kao

debeli, pognuti majmun. Zlatne zrake svjetlosti plamtjele su na stropu sobe. Dolazile su kroz

proreze na zavjesi.

- Jeste li to jo nekomu ispriali? j - Ne, gospodine Brummeru. Iznad vrata je visjelo raspelo. Pogledao ga je. Tada je otiao do prozora i razmaknuo zavjese. Zabljesnula ga je svjetlost. Otvorio je prozor i zagledao se u bolniki vrt, koji se, tih i vlaan, kupao u svjetlosti jutarnjega sunca.

Osjetio sam svjei zrak koji je mirisao na vlanu travu. Neka je ptica zapjevala. Obojica smo je sluali. Vidio sam kako Brummer odmahuje glavom, ustrajno i polako. 61

H A N N E S

Mario

S I M M E L

Afera Nine

B. Vrata su se otvorila.

Lijepa nona sestra rekla je ozbiljno: - Bog joj je oprostio. Brummer je upitao promuklim glasom: - Je li mrtva?

- ivjet e - odgovorila je asna sestra i nasmijeila se. - Transfuzija krvi je uspjela. Puls je opet normalan. Dajemo joj jo samo strophanthin. Prole su tri sekunde. - Ne - ree Brummer, rastrgan izmeu straha i nade. - ivjet e! - Nije istina... Jo se tresao od straha. - Istina je. Doktor Schuster me poslao. Ne bi me poslao da nije sasvim siguran. Vaa e ena ivjeti, gospodine Brummeru. Bog je milostiv. Prole su jo tri sekunde, a onda se Julius Brummer poeo smijati. Smijao se vrlo glasno. Izgledao mi je kao neko bie iz prapovijesti, kao neki div iz svoje spilje. Objema akama udarao se po grudima i smijao se.

- iva je!- Ispljunuo je gumu. iva je, moja slatka ena je iva. Udario me po ramenu. Potom je zagrlio mladu opaticu. I dalje se smijao.

- Doktor Schuster vas eka - rekla je asna sestra zbunjeno. Brummer je poao prema vratima. Prolazei pokraj mene rekao je cerekajui se: - Legnite u krevet, dragi moj. Odspavajte nekoliko sati. I za svaku sigurnost dajte promijeniti ulje.

- Promijeniti ulje?

- Dug je put do zone rekao je Julius Brummer slubeno. Vrata su se zalupila za njim i za asnom sestrom. Sunce je ispunilo cijelu sobu. U vrtu su pjevale ptice. Stao sam kraj prozora. Puhao je lagani

istoni vjetar. Nebo je izgledalo isto. 62

Odloio sam kaput i otkopao koulju. Zatim sam legao u tui krevet i prekriio ruke pod glavom.

Ona e, dakle, ivjeti, a ja moram ii. Zato moram ii?

Margit je mrtva. Ja je vie ne volim. Ona me prevarila. Nita mi ne znai to to sam vidio enu koja je potpuno ista kao ona. To mi doista nita ne znai, to je bio samo ok, ono prije, samo ok. Ostat u. Smijeno. Kao da nisam dorastao jednoj stranoj eni. Za nekoliko dana u se naviknuti.

Naprotiv: Moram ostati i raistiti s time. Jer, jo bi bilo gore da odem daleko od nje, znajui da ona postoji.

Tako sam, gospodine krivini povjerenice Kehlmann, za kojega piem ove stranice, toga jutra opravdavao svoju namjeru da ostanem.

Moje su misli bile vrlo providne, zar ne? Vi ste mukarac, vi ete znati to da o tome mislite... 63

IO

Toga je dana postalo vrue ve poslije doruka. Toga se jo tono sjeam, jer je svemu to se na kraju dogodilo, zapravo bila kriva ta strana vruina. Zrak je treperio nad asfaltom. Metalni krov automobila se uario kad sam vozio u grad da bih promijenio ulje. ene su bile odjevene u bijele bluze, kratke hlaice i arene haljine. Pokazivale su ruke i noge, a i grudi. Mukarci su uglavnom nosili koulje. Na nekim mjestima je bilo jo barica od noanje kie. Iz njih se isparavala voda.

Dok su mehaniari u Goetheovoj radionici podmazivali auto i mijenjali ulje u motoru, otiao sam prijeko u ulicu Grupellos 180 i pozvonio svojoj gazdarici. To je bila ogorena ena bez mua, neuredne kose i gladnih oiju. - Sluajte, gospodine Holdene, sada mi je svega dosta! Nije dovoljno to ne plaate stanarinu? Jo vam moram i otvarati vrata, jer ste previe fini da biste to sami inili? Nisam odgovorio, nego sam otiao u svoju runu sobu, uzeo stari koveg s ormara i stavio u njega nekoliko stvari koje su mi pripadale.

64

Afera

Nine

- to to treba znaiti? - Ula je u sobu i podboila svoje mrave ruke o koate bokove: - Ne mislite valjda da jednostavno moete pobjei. Morat u pozvati policiju! - Dajem otkaz, gospodo Meise. Napiite mi raun do iduega prvog. Sve to vam dugujem. Pourite. - Nemate vi novca! Hoete samo da ja izaem iz sobe pa da onda moete pobjei. Izvadio sam petsto maraka iz depa i stavio joj pod nos. Pogledala me i zatim otrala iz sobe. Zatvorio sam koveg. Bio je vlaan, kao to je i sve ostalo u toj sobi bilo vlano. Bila je to vlana, mrana soba s pogledom na neki zid kojemu je opala buka. Krevetnina je stalno bila vlana, kao i moja odjea u ormaru i svi moji papiri. Ali zato je to bila jeftina soba, kotala je trideset pet maraka, a ja sam u njoj zapravo samo spavao. Spavao sam uvijek u iznoenoj koulji i arapama jer nisam imao pidamu, a vlaga mi je smetala. Gazdarica se vratila s raunom, platio sam, uzela je novac bez rijei i nijemo izala iz sobe. Stavio sam kljueve stana na stol, uzeo koveg i napustio sobu u kojoj sam etiri mjeseca spavao i sanjao strane snove. U radionici su bili gotovi s automobilom. Dao sam ga napuniti gorivom do vrha i ubacio sam

runi koveg na stranje sjedalo. Na crvenoj koi koveg je izgledao posebno runo. - Mogu li telefonirati?- upitao sam radnika. Bradom je pokazao u smjeru staklene kabine

pokraj benzinskih crpki. Tamo se nalazio telefon. Nazvao sam Juliusa Brum-mera u njegov

ured - on mi je dao broj. elo mi se oznojilo dok sam ekao vezu. U staklenoj je kabini bilo vrue kao u parnoj kupelji. 65

J O H A N N E

M

S I M M E

-Holden?

- Da, gospodine Brummera. Gotov sam.

- Dobro. Zvualo je slubeno kao uvijek. - Ovdje imam jo dva sata posla. Tada doite po mene. Vozite kui. Sobar mi mora spakirati koveg. - U redu.

- Je li vam poznata cvjearnica Stadler na Kraljevskoj aleji? - Nije, ali u je pronai, gospodine Brummeru. U sjeni zida automehaniarske radionice igrala su se djeca. Imala su na sebi kupae kostime. Jedan ih je mali djeak pricao vodom. Djeca su se smijala i vritala, skakala i bila su sretna. - Idite tamo i podignite cvijee koje sam naruio. Cvijee je za moju enu. Odnesite ga u bolnicu.

- U redu, gospodine Brummeru.

U redu, gospodine Brummeru. Ne, gospodine Brummeru. Odmah, gospodine Brummeru.

Kako se ovjek brzo privikne na sve to. Da, gospodine porunice. Ne, gospodine porunice. Odmah, gospodine porunice. Onda mi to nije nita smetalo, a ne smeta mi ni danas. U Brummerovoj kui ima jedna soba za mene, a krevet u njoj sigurno nije vlaan. Imao sam novac u depu, imao sam posao, imao sam poslodavca koji nije postavljao pitanja. Ne, gospodine Brummeru. Da, gospodine Brummeru. Odmah, gospodine Brummeru. Pa ta? Osim toga, u ratu se pucalo.

- to je s raunom?- upitao sam radnika na benzinskoj crpki. - Raun aljemo gospodinu Brummeru jednom mjeseno rekao je. 66

Afera Nine

B. - Dobro - rekao sam i sjeo za upravlja. Ventilator je poeo zujati kad sam upalio motor. Zrak je strujao kroz auto. Polako je kliznuo na cestu. Kad se vratimo s putovanja u zonu, objasnio

mi je gospodin Brummer, dobit u lijepu odoru, po mjeri, od nekog poznatog krojaa. Odora je bila odora.

Da, gospodine porunice. Da, gospodine Brummeru. Imao sam posao. Imao sam mir. Nitko me nita ne pita. Nitko me ne gleda poprijeko. To je bilo doista mnogo za nekoga tko je doao iz zatvora.

Zaustavio sam auto, izaao, uzeo koveg sa zadnjega sjedala i stavio ga u veliki prtljanik. To su bila tako lijepa kola, a koveg je bio tako ruan. Darovao mi ga je domar Hirnschall kad su me pustili iz zatvora.

67

I rideset jedna tamnocrvena rua. Oni su ih ve bili umotali u dva celofanska papira kad sam doao. Buket je bio velik i vrlo teak. - I molim vas da podreete stabljike prije nego to ih stavite u vodu. - U redu je.

- Nizozemska roba. Najbolja kvaliteta. Gospodin Brummer e biti zadovoljan. - Raun... - Gospodin Brummer ima kod nas otvoren raun. Mnogo hvala. Dobar dan, moj gospodine... Polako sam nauio kako ive bogatai. Imali su raune. Obraunavalo im se mjeseno. Imali su kredite, jer su uivali povjerenje. U tome je bila razlika. U ast ovoga dana nosio sam svoje plavo odijelo. Ali na suncu su se laktovi i koljena tako sjajili daje i gospoa u cvjetnom salonu to primijetila. Brzo je skrenula pogled kao da je ugledala neto odvratno, moda nekog padaviara ili nekoga tko povraa. Bio je to vrlo

otmjen cvjetni salon, i Diisseldorf je bio vrlo otmjen grad, a Julius Brummer je bio jedan od

njegovih najotmjenijih graana. Uostalom, pomislio sam vraajui se u luksuzni kadilak, sada 68

Afera

Nine

si u svako doba mogu dati saiti novo odijelo. A dobit u i odoru... U Marijinoj bolnici je na vratarnici bila druga asna sestra, a takoer je i druga bila deurna u privatnom odjelu. Lijepa asna sestra, koja je izgubila zarunika nad Varavom, nestala je. Na njezinom mjestu, u toploj, maloj prostoriji radila je jedna starija dama. Ozbiljno je promatrala

ono to je bilo zamotano u celofanu. - Treba podrezati stabljike prije nego to se stavi u vazu - rekao sam. Ona je rekla kritiki: - Sigurno svaka kota marku i pedeset. - Sigurno.

- To je grijeh. Mnoge obitelji s tim ive cijeli tjedan. Od petsto maraka, koje mi je dao Brummer, sto sedamdeset i pet je ostalo kod udovice Meise.

Ali i s tristo dvadeset i pet maraka u depu ve sam se osjeao kao da sam Brummerov bliski roak, dioniar u njegovim poslovima, lan vladajue klase. Kimnuo sam asnoj sestri i otiao. Na stubitu sam razmiljao kako u si prvo dati napraviti jedno sivo odijelo. S jednorednim kopanjem. Moda s prslukom. Uz to bih mogao nositi bijele koulje i crne kravate. Crne cipele, crne arape. Zapravo, uz crno se moe nositi sve. Ja... - Molim vas, ekajte! Okrenuo sam se. Postarija asna sestra je trala za mnom. - Gospoa Brummer bi htjela razgovarati s vama.

- Sa mnom? Zato? - Ne znam. Ona jo nije sasvim dola k sebi. Ali moram vas dovesti k njoj. Doite sa mnom. 69

J O H

N N E S

M

S 1

M E L

Poao sam, dakle, s njom u privatni odjel i asna sestra me pustila da uem u sobu Nine Brummer, te rekla glasno: - Milostiva gospoa je jo vrlo slaba. Nije dobro za nju da govori. Zatim je nestala.

I u toj je sobi bilo vrue. Glava Nine Brummer leala je na koso poloenom jastuku. Bila je umivena i poeljana, ali lice joj je jo uvijek bilo plavkasto-bijelo, bez kapi krvi i iscrpljeno. Izgledalo je kao Margitino lice, slinost je bila neizmjerna. Ali sada je sjalo sunce, prevladao sam prvi ok i mogao sam gledati u to lice. Na pokrivau je bila trideset i jedna rua. Drhtavim rukama prelazila je preko cvijea. Sive usnice su se pokrenule. Govorila je, govorila je tako tiho da je nisam mogao razumjeti. Priao sam krevetu. Saputala je bolno: - Novi... voza...? - Da, milostiva gospoo. Teko je udahnula. ini se da joj je disanje bilo jo vrlo naporno. Prsa su se uzdigla ispod pokrivaa. Velike plave oi bile su mutne, a zjenice su se nemirno pomicale tamo-amo. Ta ena jo nije bila sasvim pri svijesti. ivjela je - ali jedva. Gubitak krvi. Slabost. Lijekovi za srce. Trovanje. Ne, ta ena nije znala to ini i to govori. Pomicala je glavu poput mehanike lutke i moleivo govorila: - Po-mozite... Nagnuo sam se nad nju. Kad je otvorila usta, osjetio se miris plina. Bilo mi je vrue. Bilo mi je muka. - ...morate... mi... pomoi...

U sljedeem trenutku ula je asna sestra, naravno, bez kucanja. Prila je krevetu i uzela rue. - Nala sam vazu. Ponovno je dola do vrata i rekla strogo: - Gospodin doktor je izriito naredio da gospoa Brummer ne smije primati posjete i ne smije govoriti. To je vrlo loe za nju. Vrata su glasno zalupila.

7O

Afera B. Nina Brummer mucala je iskrivljenim ustima iz kojih su curile sline: Mrze... me... svi... Vjerovao sam joj. Sigurno je ovdje nisu voljeli: bogata, razmaena besposliarka, grenica koja si je htjela oduzeti ivot. Ne, nitko ovdje nije volio Ninu Brummer.

...ne mogu... nikome... vjerovati... Glava joj je pala na rame. Hvatala je zrak da se ne bi uguila. Plin... plin... mirisalo je na plin...

Nisam vie mogao gledati te izokrenute oi. Izgledalo je kao da elim sluati to ta strankinja govori u bunilu.

Pogledao sam na stoli pokraj kreveta. Na njemu se nalazio bijeli telefon, pokraj telefona bilo je neto nakita: prsten, iroka, zlatna narukvica i prekrasan sat s blistavim kamenjem. - ...nitko ne smije... znati... ni... Mila...

Desna joj je ruka skliznula pod pokriva i ponovno se pojavila drei neko pismo. Nisam se pomaknuo.

- Uzmite...

: Lijepe, mutne oi poprimile su straan izraz samo-piredavanja. Molim... Pruila je ruku s pismom prema meni. Ova ena nije pri svijesti, pomislio sam. Nije pri svijesti, upe nije pri svijesti. Uzeo sam pismo. Proitao sam to pie na omotnici. GOSPODINU TONIJU WOGMU

D055ELDOKF ULICA 5TRE5EMA/S/N 31 A

71

JOHANNES

MARIO

S I M M E

Slova su bila nepravilna i velika. Na omotnici su izgledala kao neka udna paukova mrea. Ukazivala su na ludilo, na nonu moru, na groznicu. Stavio sam pismo na pokriva, na mjesto gdje se nalazila mala udubina izmeu grudi Nine Brummer, i odmahnuo glavom. - On... mora... dobiti... pismo... Pokuala se uspraviti, ali je pala na jastuk. Nije znala to radi. Povjerila mi se. Mogao sam je ucjenjivati. Dovela je u pitanje svoj brak, svoju budunost. Sve je stavila na kocku - pod utjecajem cardiazola, veri-tola, slabosti, gubitka krvi, trovanja. Ta ena nije bila pri svijesti. - ...uinit u... sve... to... elite... Nisam vie mogao sluati njezine jecaje. Nisam ih elio vie sluati. Odmahnuo sam glavom i pokazao na telefon. Nisam mogao govoriti jer sam opet osjetio plin i bilo mi je muno. - On... nema... telefon...

Vie ni sam ne znam kada sam poeo voljeti Ninu Brummer. Toga jutra sigurno nisam. Ne moe se nitko zaljubiti u nepoznatu enu koja se nalazi na rubu smrti. To se ne moe. To je nemogue. Ali, Nina Brummer u izvjesnom smislu za mene i nije bila stranac, ja sam je na neki poseban nain poznavao ve godinama, doista godinama. Poznavao sam njezino lice, njezinu kou, oi, kosu. To je bila Margitina koa, Margitina kosa, Margitino lice, to su bile Margitine oi. Ja sam realist. Odvratna mi je svaka vrsta metafizike. Ali ipak se ini da nema smrti za one koji se vole. Moja ljubav prema Mar-git nije prestala kad sam je ubio. Naprotiv,

ubio sam je zato to sam je toliko volio. Zbog toga nisam mogao podnijeti da me vara. A sada sam stajao pred enom koja joj 72

Afera

Nine

je bila na neshvatljiv nain toliko slina. U njoj je Margit oivjela. Moja ljubav prema njoj mogla se nastaviti. Moda to objanjava ono to sam uinio: Uzeo sam pismo. - Pa dobro - rekao sam.

Staklene oi Nine Brummer poprimile su izraz bezgraninog olakanja. - Priekajte... odgovor. - Dobro.

- Nazovite... me... Vrata su se otvorila.

asna sestra je rekla: - Ako odmah ne odete, pozvat u gospodina doktora. Glava Nine Brummer klonula je na stranu. Zatvorila je oi. - Evo, idem - rekao sam.

73

12

K

Jua u ulici Stresemann 31 A bila je stara. ^Nalazila se iza dva zakrljala drveta, siva i turobna jednokatnica. Vjerojatno je nastala na prijelazu stoljea. Snane karijatide od pjeanoga kamena nosile su balkon nad ulazom. Pokraj vrata stajala je blijeda, mlada djevojka u crnoj haljini. Nosila je crni eir u obliku torte i debele naoale. S obje ruke drala je visoko podignute asopise. - Bog je iv - rekla je djevojka. - to se dogaa? - Njegovo carstvo dolazi. Jehovini svjedoci propovijedaju u cijelom svijetu.

Podigla je asopise jo vie. Proitao sam naslov: Kula straara. - Koliko? - upitao sam.

- Ne morate kupiti ako ne elite - rekla je djevojka. Hrabro se smjekala: - Sudnji dan je pred naim naratajem. Zli e biti kanjeni, a Jehovini svjedoci i svi koji ljube pravednost kao oni bit e spaeni kao to su neko od opega potopa bili spaeni Noa i njegova obitelj. Oni koji preive uinit e zemlju u Bojem Novom Svijetu svojim posjedom. To se moe proitati kod Petra i Matije.

74

AFERA

N E

B. Dao sam joj jednu marku, a ona mi je dala primjerak asopisa i rekla: - asopis kota samo pedeset pfeniga. -U redu - rekao sam i uao u mrano, hladno stubite. Na jednom zidu je visjela ploa sa zvoncima i imenima stanara. Bilo ih je etiri, dva u prizemlju i dva na katu. itao sam: TONI WORM Glazbenik

Stanovao je na katu. Na vratima stana bio je maleni otvor za gledanje u kojem se, nakon to sam pozvonio, pojavilo oko ovjeka koje me gledalo. Malo sam se uplaio oka, jer nisam uo nikakve korake s one strane vrata. Oko me je gledalo nepomino. Iz nevidljivih usta lica kojemu je to oko pripadalo ulo se pitanje: - to elite? - Imam pismo za vas. Za gospodina Worma. Jeste li vi gospodin Worm?

- Da. Govorio je nejasno. Bio je ili prehlaen ili pijan. - Onda otvorite.

- Bacite pismo u sandui. - Moram priekati odgovor. - Potanski sandui. Bacite pismo unutra. Odmahnuo sam glavom. Oko me ljutito promatralo.

Glas je ljutito rekao: - Onda ga jednostavno ostavite.

- Pismo je od gospoe Brummer. Vrata su se otvorila. Na njima se pojavio ovjek star oko dvadeset pet godina. Imao je na sebi tamnoplavi kuni ogrta s uskim srebrnim ukrasima. Bio je izuzetno zgodan i nije bio pre- 75

H A N N E S

MAR

M M E L

hlaen, nego samo vrlo pijan. Njegove velike, crne oi su se caklile. Kratka, kovrava kosa padala mu je po blijedom, oznojenom elu. ulna, puna usta bila su mlohavo otvorena. Imao je duge, svilene trepavice i izraajne, otmjene ruke. To je doista bio privlaan mukarac, irokih ramena i uskih bokova. Bio je bosonog. Zato ga nisam uo. Naslonio se na zid. - Jeste li vi iz policije?

Ne. Proao sam pokraj njega, ulazei u stan, i mislio na plavooku Ninu i na njezino bujno, bijelo tijelo. Crni Toni sa svilenim trepavicama. Plava Nina. Lijep par. Sigurno su si imali

mnogo toga rei. I pisati... Prozorski kapci u dnevnoj sobi bili su zatvoreni. Gorjelo je elektrino svjetlo. Osjetio se miris konjaka i cigareta. Na otvorenom glasoviru stajale su note, koulja, hlae i kravata. Tu je bila i jedna polica s mnogo knjiga i asopisa - u velikom neredu. Bio je tu i iroki kau s niskim stoliem i tri stolice. Krevetnina na kauu bila je razbacana. Na stoliu su leala etiri jutarnja lista. Meu njima nalazila se poluprazna boca konjaka marke Asbach-Uralt i aa. Posvuda su bile prljave pepeljare. Sa stropa nas je obasjavalo elektrino svjetlo, dok su kroz pukotine na kapcima ulazile jarke zrake sunca. Sjeo sam na neuredan krevet i opazio

fotografiju Nine Brummer na zidu. Bila je to velika slika: Nina Brummer u uskom crnom

kupaem kostimu na plai, smije se i mae. Izgledala je vrlo privlano. Mnogo privlanije nego to je izgledala u ovome trenutku. Mladi ovjek mi je priao teturajui. Dao sam mu pismo, a on je uzdiui utonuo u jedan od tri naslonjaa i razderao omotnicu. Ruke su mu toliko drhtale da mu je pismo palo. Podigao ga je i poeo itati. 76

Afera

Nine

Kad je okrenuo list, uzdahnuo je. Drhtavom rukom proao je kroz svoju kratku crnu kosu. Pio je. Vjerojatno je ve satima pio. Pogledao sam novine na stoliu i izbrojio rijei koje sam proitao u naslovima. Rije Nina bila je napisana etiri puta, a etiri puta je bilo napisano i slovo B; rijei pokuaj samoubojstva tri puta i rije afera tri puta. Tada sam primijetio da je mladi proitao pismo i da zuri u mene. Uperio je kaiprst u mene. - Tko ste vi?

- Voza gospodina Brummera. Worm se ponovno zavalio u naslonja i ponovio: Voza gospodina B