Pjesme (Šimić) 1

Pjesme (Šimić)

Pjesmeautor: Antun Branko Šimić

Izvor: www.lektirabih.com.ba [1].

RANE PJESME (1914-1917)

Ah, evo opet...Ah, evo opet dođoh u naš kraj,U naše mile, bregovite strane,Gdje žarko sunce jače sipi je sjajNa njive, vode i usjeve rane.Gdje dom moj stoji uz široki drumI pred njim stara murva što je davnoSlušala bijesnih turskih konja šumI zveket mača u sumračje tavno...Dođoh... i moja smirila se dušaŠto plakala je u jesenji dan,Kad svuda bješe - vjetar, kiša - tmuša...Što snivo sam ga jedne noći zlate.A sada?... Ljupki pogledi me prateI čini mi se ovo sve ko san.

HimnosMiriše grožđe i smiljeTamo u našemu selu...Posvuda prolazi jesenU ruhu žutu i bijelu;Plodove raznosi, daje,Dariva polja i gaje.... Tihano došla sam evoIz jednih neznanih strana,U plastu klasove nosimI šipke s tananih grana...Pjevuca tihano, - tišeI granom smokovom njiše.Na nebu modrom eno

Pjesme (Šimić) 2

Sjajna se preliva dugaI svirka flauta brujiSred malog zelenog luga...To himnos jeseni ori -I šipak i grožđe zori.

BolesnicaJesenje popodne riše po duvaruSobe tanke sjenke plodova i granja.Sve je tako tio, da nam ljepše sanjaBolesnica lijepa na krevetu staru.Crven refleks neki te s visoka slaziOdnekle iz vrta, licem joj se mazi,Žućkasta se boja zasvijetli i planeNačas, pa se gasi... il to život sane?Sve je žuto, o žuto: soba i sjaj danaI svela na prozor oslonjena grana;I žut vonj da bude, zato su u loncuDva nevena žuta blizu svomu koncu.Pa da netko često u sobu ne bane,Tu bi stara jesen tanke mreže plelaPokriv prahom šutnje i skutom tanka velaBolesnicu i njene sve noći i dane.

Odmor uz pjevanje mladoga vinaU selu veče. Dan je usnuo na vrsima.Pred kućom čovjek mirno sjedi i pijeDah mlada grožđa što na dugim trsimaKo crno cvijeće pendžer kiti i zrije.Pred kućom čovjek sjedi; sanen sluša,Gdje mlado vino pjeva u starome badnju.I gleda: dijete smokve prenese na pladnju,Pa zamače kraj kuća, pojata i suša.I tako sve polako niz cestu se šuljaSat za satom i sporo nestaje u tami.Pred kućom čovjeka u sladak sanak ljuljaPjev mlada vina što sve k sebi mami.

Pjesme (Šimić) 3

Večernja pjesma o oblacima i zelenim jezerimaPoljem se smiruju žita -Ne teku u nebo više.Gnijezda, u žitu skrita,Umukla; sve je tiše.Oblaci lete sada,Visoki, brzi i smjeli,I kako lete, padaSa brda zvonik bijeli.I plove oblaci, mrki,Niz plave svoje drameI prostru se na crne humePoput nejasne šume.Poslije dok oblaci leže,Sve je bez glasa i kretnje;Samo šišmiši bježe,Plahi i puni smetnje:Jer dolje u noć bezglasnu i kasnuZelena jezera tonu i gasnu.

Utjeha očijuDraga, ovaj grad što žut i sivkast tutnjiPije svakog dana krv iz moga tijela,I ja sahnem, sahnem, u zloj nekoj slutnjiDa se bliži starost krezuba i bijela.Draga, ovdje mene često žudnja svladaZa veselim mirom livada i voda,Za šumama punim sjenaka i hladaI za tromim letom oblaka i roda.Onda tražim tvojih očiju dubljinešto ko plav i zelen bezdan mirno sjaju:U njima su nebo, rijeke i nizine,Vrtovi i kuće, ko u junskom kraju.U njima je hlad i svježina vrbika;Pod granama sjenke počivaju, duge;Kroz granje se vere satir, moga lika,Malko sulud i pun zagonetne tuge.Povrh žita što se suncem zapaljenažute i crljene, lete ptice neke;

Pjesme (Šimić) 4

Lete, ko odrazi drugog svijeta snena,Na obale neke svijetle i daleke.Draga, sve to jedna vizija mi biva,Iz očiju svet i čudan predjel sijeva.Onda tonu stvari, jedan svijet se skriva.Mirno u dnu junsko veče dogorijeva.

PjesmaKroz moje noći idu mračni usamljeni nemiriKroz moje noći idu bijele ruke bludnicaladne kose oči pruženi poglediKroz moje noći idu sjenke prazni vjetrovijad i mir i tišina umornih časaI povrh bludnica ulica muzike ružnih lokalaprolaze moji snovi ko svijetle teške tičeI ja s anatemom mesa (meso moje već sane)visoko sklanjam nemoćnu glavu u beskrajnost -U beskrajhosti tonem i moje se misli u nju rušekao u bijelu vodu mirne crljene zvijezde

VjetroviKroz noć muklo laju crni vjetroviHoće moju dušu da raznesu;Kroz noć muklo laju crni vjetroviKud su pošle ove žute ulice?Ja bih htio da su k jednoj ženiKud su pošle ove žute ulice?Sada kakva žena sniva o meniU snu njenom gore moje očiSada kakva žena sniva o meniKroz noć muklo crni vjetri zalajuOnda tiho (ko krik noćnih stvari)Kroz noć muklo crni vjetri zalajuJa bih htio da me noćas žute uliceodvedu daleko od svih stvariJa bih htio da me noćas vode ulicek jednoj ženi, ili k jednom bogu

Pjesme (Šimić) 5

PjesmaSvako veće kad se vraćamiz ružnih mjestamislimu vječnost ode dio menePri svakom koraku, ja senešto silno bojim strah meČujem kako u svom šumu iza sebeja ostavljam sebeTrčim trčimMene prima ladna kućaSve su stvari nijeme mrke mutne tvrdeJao one mrze meneI kad usnem kad me više nemaonda čujem: stvari žive nekud iduSamo moji bijeli jastuci(grlim ih ko čiste vjerenice)vole mene silno voleOni svu noć dokle mene nemaživa meni mrtvom pjevajuBijeli moji jastucimeni mrtvom pjevajumoj san, i tišinu oko mene

GradGospodinu Aleksandru Odiću

Vječno neki Gradkroz moj životvječno tramvaj koji pjevamjesto ševavječno šumor jednog kamenoga tijelaŽivot Grada!I moj život atom Gradova života!Pad tamnih časova povrh Grada!Nad glavom mu prolaze olujepune mrtvih stvarii krikova mračno pomorene djecekroz ulice noći pune zločinaca!Užasnute

Pjesme (Šimić) 6

moje oči bježepune odbljesaka oluje što bjesniOpetuho čuje iza sebe Grad ko ubicuOn je za mnomsa mnomvječnoI u moje misli padacrn i velik kao Smrt

Žuta sjenkaMojoj majcižuto lice: umiranje jeseni.Ruke mole pred mojom sudbinom.Oči mene gledaju,zagonetku svojom krvi hranjenu.U očima dugog bola odbljescimene svrate s mojih cestak njoj.Ja sam opet dijetežutom licu kosi očima.Večeri što idu mirno kroza čula!Sni duboki ko jezera!Jutra i blizina njena pored mene!Ona dođe k meni tiha kao stvar.Budi tamnu šumu mojih snova.Ja se smiješim:ponad njene glave stoji i sja menijedno veliko crveno sunce.

Tijelatijela tijelasvagdje svudarazasuta razvitlanalakim kretom jednih RukuTijela ćute u molitviTijela kriče u radostiTijela vrište u očajuTijela u snuTijela ljube tijela

Pjesme (Šimić) 7

Tijela povrh tijela u grčimau stvaranju novih tijelaTijela trunu u bolestigasnu kao žute lampemruTijela kroz noć hite lete padajuMoje tijelo vjetri noseMoje tijelo vapi zvijezdeOblaci su zvijezde progutaliI jest: vječno jedne Oči mirno gledajutijela tijela tijela

ŽivotJa nemam ženeJa sam sam -Svako veče padnem nadno svoga snaSan je kao plavo more.Ležim spašen nadno mora.Vrtovi se svijetle od zvijezda i cvijeća.Kroz vrtove dođe ko zvuk harfetijelo moje drage.Ja se s njime dugo sjedinimu meu Sanu beskrajnost.Ujutro se moje svijetle noći rasprsnuko kristalne plave čašeMoji snovi padnu prijeđu nestanuu zvuk prvog gradskog tramvaja.

BakterijeMene jedu bakterijeTrune trune jadno mesoBože, zar ti nije žao?Ja sam dijete. Bože! Dijete!Neke noći neka vinaneko cvijeće ruke oči mračne očiSada: propast mesa bolestbakterijeNišta

Pjesme (Šimić) 8

Bože!Vjerenice šta će Tebimeso koje sane,oči ko dva mrtva crna cvijeta,jedno dijete koje gori u propast?Gasnu vatre snovi zvijezde

Vjerenice Tvoje moje vatre snovi zvijezdeMrtve oči u noć postajuMeso prska u neke atome

Vjerenice Tvoje moje mesoSvijetla, sakrij svoje crne svete očiSlušaj: šum je zvuk je: dolaziužas časa:duboko u noći moja duša mreI iz noći jedna Ruka dolazineosjetao k mojoj duši preko stvari

LjubomoraOd mene bježe niz ulice kućei stablaženska vela nose vjetroviNa crnom nebu mrtvi oblacivise kao razderane prnjeVjetrovi nose oblake i velaVečeras meni sve su razmrskaliPreda mnom leži smrskanmoj svijet ko dječje razbijene igračke-Večeras padaju na mekrpe mrtvih oblakaPokriven sivim žutim prnjamaposrćem preko razmrskanog svijetaVječno iza nje nekoliko metaratrčimi postajkujem pokadštoko kakav slomljen i izgubljen pasNa svakom uglu stoji jedna Smrt.

Pjesme (Šimić) 9

Moja draga, prijatelj i jaNa tijelu moje dragetvoj pogledstojiljubisklize se i padakao crna mrtva ticaOko tijela moje drage,laju, laju tvoje požudeTvoj pogled i moj pogledSudar mržnješkripipraštiboli, boliKroz prostorcrven mlazmoje krviprskaSrce jede gladna Smrt.

VampirOn vodi mene u noćRuka mu je mala topla mekanaOn vodi mene u noćOči mame prazne plave vodeneOn pruža meni iz noćiotrov vina riječi osmijehaOn.Taman.Svirep.Nepoznat.Ja skrivam svoju dušu od njegaOn grli moje tijeloi pije pije moje usnei pleše pada pijan moje krviI čekačas da se moje tijelo mrtvo sruši ispružii on da zgrabi moju bijelu dušui s njome jurne sjekne kroz noć brz i crn ko vrisak

Pjesme (Šimić) 10

OčajPogasili smo svjetiljke i zvijezdeNama sjaju kose ženaNama sjaju žuta vinaStabla (naše žive nijeme sjenke)svršuju u noći i u beskrajuRasplinuto tijelo noćišušti oko naših dušaNaše duše u noć ulazeNa poljima crnim sada su olujeKroz oluje bijele ruke vijore:Naše majke mladost našu tražeMajke, polja odnose olujeMi se načas zagledamo jedno u drugoko u crnu propastU gradu se kuće razišlePrazan prostor plaši zabludjele tičeViše nigdje nema ničegaNaša pjana srca plešu posljednjaŠum oluje raste ponad naših glava

Traženje ženeDan stoji visok na snijegu (i meni)Snijeg se plavii zima oštri ocrte stabala i kuća.A kroz dankroz grad moji koracicrtaju i potežu i vukuduge pravcekvadrateelipse.Sad sam staoslušam u sebimukli lom koraka svojih bezbrojnihbolno zvoni zadnji jedan zvukMoj lik zemlji nagnutčeka,kut mu dršće na tlu tup i crn i oduljenOko mene

Pjesme (Šimić) 11

prostor, plav i prazan, šuštišuštiDaleko se negdje neke sfere rušeGdje si!?

IzgubljenJa sam ostavio šum svjetla i ljudeBježim pognut pokraj mrtvih kućaMuzika zaostaje i za mnom zadnji zvuk se kidaSvjetiljke i zvijezde redom gasim.Tamaoko mene stojiCutanje raste.Ja se gubim crni koraci se moji kršesvršebezglasni.Ja sam tamaćutnja stajanje.Moja duša tone u dubine noćii ko zvuk se rasipljei mre.Negdje neko plačegorko?

PREOBRAŽENJA (1920)

Moja preobraženjaJa pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noćiiznesem blijedo meko lice u kristalno jutroi pogledima plivam preko polja livada i vodaJa pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj putai bezbroj puta uskrsnemO bože daj me umorna od mijenapreobrazi u tvoju svijetlu nepromjenljivu i vječnu zvijezdušto s dalekog će neba noću sjatiu crne muke noćnih očajnika

Pjesme (Šimić) 12

MladićJa poznam bol mladićakoji pobjednički pjev iz svoga izmučenog srcau jutro pjevasa željom da sva srca s njegovim zatreptei da se osluškujući glave prignuu ćutanje i slatki zaboravAl pjev mladića nečuven od ljudipadne natragu njegovu ćutijivu samoćuJa poznam očaj blijed i bolesno zelenkasts pogledom u prazna lica ljudi u sivomu zrakui sa strahom ispred crnog bezdana u dušiJa poznam ponos mrk i tvrdsa smjelim uspravijenim korakom što gazii s uhom koje iznutraglas svoga boga sluša

Molitva na putuBožekoji si me do ovoga časa doveo nevidljivvodi me i dalje koncu mojih željaNe ostavi meumorna i sama nasred putaObrazi su moji blijedii moje misli nemoćno ko moje ruke viseBožedaj da novo plavo jutroiz umora digne moje mislida kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krviBudinad mojom glavom moja pratilica zvijezda.

Pjesme (Šimić) 13

Žene, mladići, ljetoO podne se na šetalište slete mnoge žene- O odakle sve dođu? -ko jata ticašto ispod plavog neba k nama na zemlju se spusteŽene šumekroz ljetni zrak i duše sanjarskih mladićai laki koraci im nose laka tijelaNe, žene nisu s ove zemlje!Već to su izdna nebrojenih plavih noći naše mladostibijele čežnje izrasle u tijelaO ženeza vasrastvorili smo dvore naše mladosti!Al korak žena zvoni tuđ i dalekSve žene opet oduko jata ticašto išćeznu za plavim zavjesama ljetaNa koncu naših pogledared stabala visok sam korača

ZavodnikI poslije togana koljenima izmeđ razbacanih jastukamislišna smrtO dijete!Ja neću da te novim poljupcima smirimu zaboravPuštam da ti blijedim licem suze tekuSutrasmirit će se tvoje srcekoje sada očajalo tučeSutrakad stupiš među svoje mlade druges dvije tamne sjenke ispod očijuzačudit će se tvoje mlade drugeAl nijedna neće moći da otkrijeskrivenu udno tvojih očiju

Pjesme (Šimić) 14

blijedu zvijezduNe plači dijete: noć se plavi zimskaZa mojim stopama će zapadati bijel visok snijeg

ZavedenaNe, njega nema više..Pobjego je. Vratana kući dolje glasno zalupilako zadnji putDa letim za njim niza stepenice?Ukočila se, stojimNa podu zgažen cvijetKroz prozorcrvene se zvijezde glasno smijuJa zovnem u noć iz svih snagaNa prozoru staklo se zatresei smiriU noćikamenito srce grada ćutiMoje golo tijelo dršćeobliveno ladnim svjetlom zvijezda

BolesnikMoje je tijelo bolesnoi žudi tihu jednu bolnicuBolnica bez šuma i bez gradau praznom blijedom danuBlijedi dan je odsjev blijeda nebaU mrtvom vrtu zimsko sunce šetaMi tihi samostanci bez bogau našim bijelim pustim sobamazaboravljamo životsnivamoduge tužne blijede prazne naše daneO okna naša udare pokadštokrik ples i radost života iz grada- O grad!O nemir nemoć naših srca!O mi smo davno izišli iz životai mi smo samo svoji spomeni!U smrt se samo vrata naše kuće otvaraju -

Pjesme (Šimić) 15

Za rub se zemlje nebo srušiVeće- O veče noći naše djevojke!Tko ljubi sada naše djevojke? -Mi potonemo u crn ponor snovai snivamo da svi smo davno pomrliVeć bezbroj ljeta ležimoi, Preko nasu trku idu neba oblaciPreko nasu vječnost se bez konca dani noći ruše

MjesečarBog noćimjesecsade s nebai dokorača lagano do moje kućePolako on se uspne na moj prozori spusti pogled na meOn mami mene u noćJa ustajem... i moje lice bijelo... smiješi seKoračam sanen rubovima krovai šetam kroz noć u visini- Mene drže meke ruke mjeseca -O tako lak sam... nezemaljski... lebdimi mogu stati na list stablaNe zovite me: glas sa zemljesmrt je moga nebeskoga bićaVisoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere

MučenikIz gomile istupihsami pozvah vas u zemlju:Novi ŽivotSmijeh ruga samo jeknuiz gomilek mojem uhuPođoh samAl za mnom ravno uputiste Smrt

Pjesme (Šimić) 16

UmrijehIz moga srca izniknušedva modra cvijeta ljubaviu svijet

MatiJa uđem u samoću svoje majke:nijemi goli hramU hramu gori besprekidno crveno i tiho srce ljubaviNjenom oku stoji ispred mog životaneprozirna zavjesa od mrakaU moju prošlost njezin pogled ne ulazi dubljeod njene noge kojom prvi korak stupiu tamu noćne šumeZa pjesmu moje ljubavi ona nema uhoNa odmetnutom sinu samo ležedva pogleda teškog prijekoraJa gledam njeno nijemo ladno bezutješno lice:Davna, vječna pramajkaiskrsnula iz dubljina vremenaIdemDva lica ćute tvrda kamenaDodir ruku na kućnomu praguMoja majka povraća se u svoju samoću:nijemi goli hram

HercegovinaJa koračam livadama plav od sutonaNa rubu livada je kuća parnog mlinaIz daljineto je krvlju namrljana uglasta i grubaslikarija na nebuI što god bliže stižem, sve glasnije vičunebrojene užarene opekeKo ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavuIspod brežuljaka crni vlak se vučeodmjereno udarai vrištisvoj dolaz još dalekoj nevidljivoj staniciNoć i ja na brdu

Pjesme (Šimić) 17

Poda mnom načas izrone iz mrakakuće stabla dvorišta i njiveI opet utonu u mrakuko u svijestiIz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozorako nekoliko bijelih svečanih časovaiz crnog života ljudi

Samoća na vodiMoj otac reče sinoć: "Sine, jesen je"I već su noćas naš kraj cijeli poplavile žute vodeSa brda slaze ljudi lutaju po voditraže ribu ili možda kakvo utopljeno dijeteNad vodom sjaju njina nijema bakrenasta stroga licaKad zastanu odmarajući rukenjihov pogled pada dug i težak na vodui njihova su tijela mirna čvrsta kao od kamenaVrh vode i vrh ljudiblizu vrška brda stoji suncenalikna bijeli danji papirnati mjesecJa volim jesen vode blijedo papirnato suncei plovim sam po glatkoj goloj vodiPjevam pjesme mislim i mislima vraćamsve:brda vodu ljude sebeu prve mlade dane zemljei mirna gola površina vodečini mi se: leđa neke praiskonske silne ženeDan svršiSa brda dugi zov na vodu padameđu ljudeI ljudi iščeznu na prvom zaokretu strmih puteljakaNoćbezdana i divljajoš nevidljivaproguta u se sunceI kada poslije stane i pred moje očiproguta u se nebo oblake i brdaJa sam na vodi

Pjesme (Šimić) 18

pod svodovima tamne i visoke noćiKadštouspravim se u noć- lik što budan sniva -i pružim dugo veslo u prazninu mraka- Zar bi moja duša htjelada neko iziđe iz tajanstvene noćii stupi k njoj u njezinu samoćuna crnoj nijemoj vodi? -Oko mene je tamnoi sve se svršava na rubu vode i na rubu noći

Podne i bolesnikPlavo podne sjedina oblacimaU jednoj sobi kamo ne ulazi nikobolesnik mreKraj njega ćuti crna ticaU vrtovima sunčaju se gole djevojkei plavi mlaz visoka vodoskokau plavu prazninušumiBolesnik leži mrtav:predmet pokraj predmeta u sobiCrne ticenema?Ispod nebarep pauna ogroman svjetlucavsa oblaka visi u vrtove

GorenjeNiz zapadno neboi iz rasprsnutih šipaka u vrtukrv se cijediAl s istoka se veće javi plavim licemi zapad biva bljeđi, crveniji šipciTi bježiš k menipreplašena od grana u mrakui ćutišZašto ti je tijelo odjedanput plamen?

Pjesme (Šimić) 19

O kako šipci prskajui s nama gore!Ni zvijezde neće da se javeda jače bude ovo nijemo gorenje u vrtu

PovratakTi i ne slutišmoj povratak i moju blizinuU noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečinaznaj:ne korača mjesečina oko tvoje kućeJa lutam plavim stazama u tvojem vrtuKad koračajući cestom kroz mrtvo svijetlo podnestanešpreplašena krikom čudne ticeznaj:to krik je moga srca s blizih obalaI kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se mičes onu stranu mrke mirne vodeznaj:ja koračam uspravan i svečankao pored tebe

PovratakJa sam natrag došobez mutnih misli na svom licuU ljetnu svjetlostosmjehuje se blago moja dušaIziđi na svoj prozorgledaj:Daleko gdje se preko šuma i crvenih kuća svijetle obalesa zelenom se vodom moje tijelo igraPolako ćeš zaboraviti prošlog menePred tobom ja ću rastinov i visokNa obale je došao stanovnik s neke nove zvijezdei šumi svojom divljom radošćupo vodi i zeleniluU plavom zraku golo tijelo se zablistakrikne i izgubi se u dubljini zašumjele zelenkaste vode

Pjesme (Šimić) 20

PrenućeU noći mene prene iz tvrdoga snabijela svjetlost lijući se kroz moj prozorJa znadem: s dalekoga neba sjajuu moju sobu gola tijela ženaI klečeći na prostrtomu plastu plave mjesečinemolim nijem iz nijeme noćitijelima nevidljivih nebeskih boginja

LjubomoraNad snježnom zemljomplave zvijezdeTvoja kuća stoji nakraj šumeJa idem k TebiDa me kakav vuk ne napadne iz tame?Tiho šušti snijeg pod mojim koracimaTu sam!Tvoja kuća stoji ograđenaSva su okna zastrtaPred vratima ne videći menestraži pasSamo jedan prozor crven goriJa znadem svei idem natragmrtavi u licu bijel kao snijeg

Prva noć samoćeCrveni cvjetovi ljubavigore u noćiPrva noć kroz koju idemsamSlušam:visoki plavi vodoskoci čeznuzvijezde koje nikad dosegnuti nećei meni crno teško srcetuče tuče

Pjesme (Šimić) 21

ZimaMoju je dušu izmučila ljubavMoja je duša bolesnai snivaNe budite je: svaka miso boliMoja je duša tamno golo jezerou ladnom bijelom danuNe lete ponad vode bijeli galeboviNe šume ispod neba plavi oblaciO kako stoji sveukočeno oštro bijelo!Na blize kuće nebo paloNa kuće nebo naslonjeno snivaPustite neka danas stoji sve i snivaDanas svaki pokret boli

Teški zrakO kuda da se danas pođe?U sobu uđe moja majkasjednei gleda u me nijemim pogledomJa puštam knjigu, izlazim iz kućeNa rubu polja izmeđ crnih stablacrveno mrtvo obješeno sunceJa stanem nasred cestei kriknemiz svih snaga

ZapuštenaU jednoj sobi ogromnoga gradapokraj sirotnoga pokućstva i sudaživi mlada ženaSvaki dan o podne i navečeuđe jedno vučje liceI dok žena stojeći po straničekavučje lice jelo progutai odeU noći

Pjesme (Šimić) 22

mlada žena ćuti pokraj peći- pjev vatre šumi u tišini sobe -nad romanom Marcela PrevostaDugo lice blijedo i bez nadeoteščalo od čitanja padnenad stranice romanai usneNa prozoru rastvoreni modri cvjetovičeznu sami u noću kojoj bliza krčma divlje šumori i pjeva

Bog mučiteljU naše duše iznenada stupi mržnja- O naše iskrivljene usne, raskidana lica! -Za nama stoji nevidljiv i svirep bogu mrakuMrak je njegov plašti ogromno mu nevidljivo tijelo iščeznulo u visinamaMi stršimo ko stabla kad oluja prođePokraj nas čaši šušte o odijelaU naša licasamilost reže blag i dubok posmijeh pomirenjaI tamni bog se obrati u svjetlostšto se vani valja prostorimai na naša okna divlje navire

JedanputŽenošto iz bijede našeg svagdanjeg životaočajale i krotke oči dižeš k meniSav ovaj život... oh, sav ovaj životženojedanput ja odsvirat ću na harfiI kad poslije harfeprogovore ćutke naše dušeznaš li što će govoriti?Kako bjesmo srećni. Kako bjesmo srećni

Pjesme (Šimić) 23

Izgubljene ženeO gdje su sada one ženešto lutajući ovim svijetom svratiše se u moj životi opet redom iščeznuše iz moga životau tamu?,I gdje je kraju kojem sada njine duše ljube?Te žene sad suzvijezdeNoćassve se iz dubljine noćiu moju dušu smiješe

HercegovinaPod zvijezdama su legla brda i poljem niske razbacane kućeIz plave tame stabla stršeNa cesti više nikog nemaCesta stalasa zaronjenom glavom u mrak bezglasne dolineU noći stabla maknuti se nećeTek nebom sporo i bez šuma koračanje zvijezda

Pjesma iznad zemljeMi cijeli dan smo plovili na oblakuSad je večeSpuštamo se na visoki vrh brdai ispijamo vinoKroz veče k nebu bliješte srebrni pokaliDuboko preziremo ljude i zemlju ispod nasNaš je život samo u visiniNa grudma noćipočinut će naša teška tijelaA sutra zoromkroz novi dan će nova radost nas ponijetiVisoke pjane naše radosti: naša bijela jedra

Pjesme (Šimić) 24

AprilU vrtu ispod aprilskoga suncapucaju polako prvi pupoviStazama se igraju i smijudjevojčiceJa ulazim i sjedam na klupuda ispušim cigaretuu prančiokuDjevojčice stidno ostavljaju igračkeko da vele:To nije više za nasPušimNeki šuštaj blizuSkrivene iza jednog grmamjere mene nijemim pogledimadjevojčiceJa vidim kako koja kadšto rukom zabludii pritisne pod lakim proljetnim odijelomsrceKrik!Ugledaše da su otkrivenei smijući se pobjegoše naglo ispred mojih očijuza visoke grmove u vrtu

Ljetna pjesmaVeć nekoliko danau meni mene prati svijetla pjesma ljetaja ne sjećam se kad je ljeto u grad došloal znadem: ljeto živi s namaO već se smije cvijećem sa svih prozorai ulicama s uredanih stablana naše glave baca ladne sjenkeIz duša i iz radosnih pogledazaskočilo je na nebesa i na oblakeU danu grad je tih utonuo u vruće svjetloi malo ljudi ideKroz plavu svjetlost stiže s rijeke u ulice krika ljudii ulazi kroz rastvorene prozoreu svagdanji i spori život domaćica

Pjesme (Šimić) 25

Domaćice se uspavljuju kraj poslau život koji njina duša sama za se stvarai šeće izmeđ svojih svih čeznutih ispunjenjaNa ribnjaku su labudovi mojih čežnja ispunjenjePostali su tijelom najbjelji mi sniTu na plavoj vodiizmeđu dubljina i visinalebdei tek se pokadšto lakim kretom iz svoje nepomičnosti javeOvdje na obali čekam ljetnje večeda pozvjezda prostor oko mojih ticaHoću da ih vidimkako u snu lebde držane sred noćinevidljivom moći zvijezda sa svih strana

Uzvišeno večeKroz prozor uđu glasi predmeta i ljudiiz večeri u moju nerasvijetljenu sobušto hoće ovi tuđi nametljivi gosti?Glasi nisu zli; ko poslušni psi kraj mene liježuu ćutnjuZar sve tišine hoće da u mene izrastui u moj lik se ovaplote?Sjam u noći: blijedi nepomični mramor

Molitva za preobraženjeDan još je samo nekoliko svjetla koja gasnuna vrhovimaJa čekam noć: preobraženje stvariNoćiz doline javi se i raste izmeđ blizih brdak nebuProstor moga kraja pun je noćiRasvjetljuju se ispod neba brdau ogromne i plave prozirne kristaleStablana vrsima, po polju, oko vode i kraj menebespokretna i crna stanuJa slušam s ceste: dolje livadamabijeli mjesec šeta

Pjesme (Šimić) 26

i mislim:zašto noć što vraća stvarimablago nepokretno lice njinih mladih danau nama budi tamne gladne požude?O noćibudi ladna ruka preko našeg vrućeg čelautišaj krv i spusti blagi mir na čulaNeka naša tijela mirna prozirna i plava usnusnom nevinih i tihih biljakana plaštevima koje mjesec prostire po traviMi slušat ćemo u snukako mjesec tiho korača po vodi

Pobjednici na livadiMi ubili smo noćas staruod vjekova mrskuSmrtPred nama noć je pobjegla sa zemljeJoš samo zvijezde u oči nam sjajuZelenilo livada se ogleda u bijelim oblacimaNa livadama ječi naša slavaVrč težak ide od ruke do rukeNa licima se duša radošću crveniU oči tonu dublje... već su nevidljive... zvijezdeIz pjanih srca podiže sekroz čisto svijetlo jutropod nebo visok pobjednički smijehU jutru ljuljaju se bijeli laki oblaciProlom!Iz plavog svoda ponad naših glavaiskrslocrveno silnostoji sunce

Pjesme (Šimić) 27

Cvijet u kavaniPod širokim šeširima, u odjeći apartnoj- u džepove ruke i u duše tajne 'duboko zakopali -iz zimske bijele noćiulaze i žure za svoj stalni stoLikeri Kave CigareteI čas je došoda se ulazi polako u problemeNa licima se užižu i plamte tajne vatreplamte plamteOdjednomsvi ih puti izvedu u suhu žutu i beskonačnu prazninuKuda?Duša dušu počinje da mrzii mučiIz duša skrite tajne iziđu u očiS rukama pod teškim glavama na stoluzaćuteU vazi među njimazaboravljentih i crvencvijet ljubavigori

VampirOn vodi mene u noćRuka mu je mala topla mekanaOn vodi mene u noćOči mame prazne plave vodeneOn pruža meni iz noćiotrov vina riječi posmijehaJa skrivam svoju dušu od njegaOn grli moje tijeloi pije pije moje usnei pleše pada pijan moje krviI čeka časda se moje tijelo mrtvo sruši ispružii on da zgrabi moju bijelu dušu

Pjesme (Šimić) 28

i s njome bljesne kroz noć u bezdanu tamu

Sudbine u ponoćObrazi su teški vise... dogaraju očimutne vlažne prazneU očima poumirale duše(Zastrta okna praznih tamnih kuća)Bijela svjetla šumeNa stolovima čaše pune alkoholaTekućina ulijeva težinuu pokreteljudska tijela prečinja u neke pomične i teškekipove od drvaŽenašto sja žarkim bojama odijelanamirisanom bijelom puti tijelane budi više požudeuzdignutim oštrim smijehomCrvena i ladna srca muklo kao ure tukuČovjekpodignut od stolanekim zovom koji on sam čujekorača u noć svoje zadnje korakeMjesec- okrugla crvena glava -smije se neopažen kroz prozordok raste pometnjau ovaj prostor izgubljenih tijela

Radosna noć u graduNoćassve noćne kuće rasvijetljene pjevajui sve su stvari naćulile ušii ulice se ispružile u beskraj ko misliNoćasza oknima se pleše crven plesI okna dršćuOknapodivljat će i luda u noć poskakatiNoćas

Pjesme (Šimić) 29

sve noćne kuće rasvijetljene pjevaju i vrišteAl dosta!Na uri stoji kazaljka ko prst i kaže zadnji čas- To smrt je ponad grada o ponoći stala -I sva se lica trgnulai svi su glasi zanijemilii svi su stali pokretiTišinaSmrt redom gasi gradske lampe

Rastanak sa sobomMi stojimo na rubu svijetai gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noćiSa zvijezdama i mi zapadamoMi stojimo već na krajnjem rubu sobeKo ispod nas zemlju nevidljivo maknuda je već daleko vidimo ko zvijezdu?Zamakle su zvijezdeKo od nas još može naslutiti sebe?Rušimo se vječnoNaš je put bez dna i padanje bez glasa

PutMi idemo u tamno neizvjesnoU mraku mnoga slaba srca mruMi sa grobova dižemo se - Dalje! -noseći u uhu zadnji krikonih koji ostaše na putuU duši bol za mrtvacimaDalje!Kad prispijemo koncuduše će nam biti pune bolakao zdenci vodeI kad se ispred naših očijuzacrveni jutro zvijezda kojima smo išlinaše dušepozdravit će iz svog bolajutro ispunjenja tihim osmijesima

Pjesme (Šimić) 30

OtkupljenjeNas niko nikad otkupio nijeSvaki od nas sin je božjišto s neba je u bijedu svijeta sašaoMi smo želje boga spuštene do zemlje- bog hoćesve biti i sve živjeti -U boga mi se uvijek natrag povraćamoZemlja: kratki izlet

OpomenaČovječe pazida ne ideš malenispod zvijezda!Pustida cijelog tebe prođeblaga svjetlost zvijezda!Da ni za čim ne žališkad se budeš zadnjim pogledimarastajo od zvijezda!Na svom koncumjesto u prahprijeđi sav u zvijezde!

BudućiBudući već su bilii sve je bilo već u prvom časuu beskrajnom pogledu boga ogledanoIz vremena: iz dubokoga tamnog božjeg krilabesprekidno u svjetlost površinestižu budućiU bezdanomu božjem okuogledaju se mirijade budućih svjetova

Pjesme (Šimić) 31

SIROMASI (1920-1921)

SiromasiSiromasi nestalno lebdeizmeđu života i smrtii svaki čas može da pretegnenevidljivi uteg smrti.Svaki čas mogu da prijeđumeđu i odmah buduu smrti: najbližoj blizini.

Sunce siromahaSiromaštvo je tijesno tjeskobno stegnućeU njemu život čuva vječno napregnućeU sirotnih je i samo čeznućecvjetanje bez suncaKroz siromaštvo samo sja crvenim žarom- to jedino sunce sirotana -bol nebrojenih vječno svježih rana

Pogled siromahaJa znadem: jutrom kad ustaju, ćutei sjede malko još na postelji.Za stolom ćute tako dokle jedu ili sjede.Odmaraju se. Ruke su im mirne:prekrižili ih na upale grudi;tek koja stolom crta samaNijedne oči ne gledaju ravno, naprijedTi ljudi ne čekaju niodakle ništaU njihov životsve dolazi izvanai njima ravna.Njihov je život predan je i zebnja.Tu sjede sada

Pogled im se ni na čemu ne možeda smiri

Pometen bludii traži izlaz izvan prostora.

Pjesme (Šimić) 32

Ručak siromahaJedno pred drugim stide se da sjednuza takav ručaki dokle jedu boje seda ne bi jedno drugom život pojeli.Kad ustanu od stola,

tišina i težinaGađenje pred samim sobomunakazi obadvoma licai svako misli da je drugomu ubicai da je krv što teče kroz njegovo tijelokrv drugog

(kao da je jedno drugo jelo)

Siromasi koji jedu od podne do podneGlad vuče podne bližei iz nutrine prazne tijelo tuži i cviliAl podne stojineumoljivo, daleko

O ćuti, jadno tijelo,zaboravi jeloi jedi strpljenje!

Da tijelo može barem izdahnuti!U zadnji čas donese uvijek podne okrepljenjei tijelo mora da trpi i stenjerazapeto između dva podneva

O ćuti, jadno tijelo,zaboravi jeloi jedi strpljenje!

SiromahuO skupi sebe u se i svoju sudbinuNe razlivaj se preko rubaZatvori vrata svakoj nadijer to su vrata u prazninuO skupi sebe u se i svoju sudbinu.Tvoje tijelo biva tanje

ruke bljeđeoči dublje

Pjesme (Šimić) 33

Bez šuma krv iz tvoga srca hlapiKad stojiš gd u noći sličiš

- tako tanak proziran i plav -na visok svenut cvijet.O kud ćeš, kud ćeš?Zar ovdje već na zemljiposvema ćeš se osloboditi od tijela?Bogataš gleda kud si nešto, čudeći se"Iščeznu ko miris".

Post scriptumU siromaštvo gledahi htjedoh da ga opjevamAl kad se dublje zagledah unutrazanijemih

vidjeh:Bezdana je bijeda!

Šta posta mojom pjesmom?jedan pogled, uzdah

Sve ostalo mi osta izvan pjesmeneopjevanoTo mogu samo ćutati.

RAZNE PJESME (1921-1924)

NapitnicaMi smo siti. Mi smo siti.A za druge nek se stara

Onaj ko ih stvara!Sad hajdemo piti, piti!Plod sve tuđe muke

dolazi u naše ruke!Opijmo se, opijmo se!Za bol drugih nijemi,

za krik drugih gluhi!I bez nas se zemlja vrti!Ko se muči i ko trpisam će naći mir u smrti!

Pijmo!

Pjesme (Šimić) 34

KonacTijela ovih ljudi postaju okrugla,tijela ovih drugih postaju sve tanja.(O gdje je konacovog širenja i ovog utančanja?)Čovječanstvo biva uže, neki ljudi širi:skoro će po zemlji ići tek vampiri.Zemlja biva pustanekoliko samo bića debljajući stenje.Nevidljivim valom buja poživotinjenjecijelom zemljom i k nebu se penje.

Veliki ubijačI

I opet jedan što je oružjem ubijood oružja bi ubit; sravnjen s onom zemljoms kojom za života sravnio je mnoge.Sad je kod njih: izmiješa se s njima.II

On pade. I kad pade vriska stadeoko njeg tiskaju se turaju se tukuda nađu onog, da raskinu onogšto ubi ovog koji ubio je mnoge.U rukama je: već mu jedan iskopao oko,drugi drži uho mu u zraku i najbližiokrvavljenim zubima se cere, i teturajujer oni se odstraga naprijed gurajuda zateknu još štogod i barem ga se taknuI kad im umor svlada bijes i srdžbu,počeše da se razlaze, jer - reče mnogi -na njima nije da mu sude: za to tu je pravda.Raziđoše se i ostatak ostaviše pravdi.III

Nad grobom ljudskog ubijača pravda bjesni i ljudi mrui umrijet će još mnogi. Pravda smrću zbori.I ko bi znao dokle će još ovaj koji tolike pomorida rukom svoje pravde mrtav dalje mori!

Pjesme (Šimić) 35

Umorstvo djetetaI

U meni nešto klijau meni raste nekoNajjače noću u mom snuTo raste uvijeki kadikad kao da kroz cijelu mene plinei ispuni me ko tjeskobai ko opasnost.

O kuda da bježimispred onog što u meni se mojom krvlju hrani?O bože, zašto staviu ljudski život sramotu i glad?i zašto život što je u meni proklijoraste kao moja smrt?U meni svakim časom raste moja smrtII

Ne tebeU tebi ja umorih gotovo svu sebei njega koji me je ispunio tobomkao tamomŠto sada osta meni još od mene?

MaterinstvoSad znadem sve:Rođenje bješe razdvojenjeI rastenje je samo rastajanje sa mnom.Zaludu mi je što te tako ljubim;Vidim: sve beznadnije te gubim.O što učinih! Što te rodih!Zar čim te prknih svojom rukom, ne bi više moje?I čim te u svijet stavih, svijet mi tebe ote?O zašto vječno ne osta u menida s tobom, svijetom moga srca, živim, bdijem, spavam,da sa mnom si u svakom časuko ruka moja što je uvijek sa mnom.Da sa mnom umreši sa mnom budeš u svim vječnostima!

Pjesme (Šimić) 36

Žene pred uredimaO bože, ako jesi, vidiš li ti s neba ove ženešto hrpama se kupe ispred ureda i dršću ispred vlasti?U prnjama su mnoge i sve s pogledom ko u snu:obaziru se

ko na nekog što će doći i odatle ih spastiSve plaši ih i straši: naslov iznad vratai s vrata ime njima nijemo prijete;i bude koja što se nasmrt prepadne i smetekad prozovnu je i preda njom vrata zinu:pred pogledom te vlasti može u njoj život statii ispred jedne riječi tijelo obesviješteno pastiO bože, ako jesi, zašto puštaš ove žene- što već su bezbroj puta ispred pravde ove vlastiužasnule se, posumnjavši i u te i u pravdui da će iko ikad odatle ih spasti -O bože, ako jesi, zašto puštaš ove ženeda stoje tako izgubljene pred životom?Kad gledam njih, ja povjerujemda jesi i da te mora biti,i da je osim ovog jedan drugi svijetu koji ćeš ih jednom izbaviti.Jer zar će ove oči zauvijek ugasnuti u grobu,ne ugledati nikad pravde? I zar će ova tijela,na zemlji ispaćena, u zemlji biti zemlja,i neće se uzvisit među zvijezde?Zar može bitida za njih nema utočišta izvan moje pjesme?

RaspećeI dokle ispod prvih udaraca čekićem u čavlena križu tijelo čovjekovo poče da se uvija i svijai s ten jeslužbenici ukočeno sjeđahu na konjmau pažnji da se čin po propisima svršiTek kada čovjek s križa jednom, dvaput kriknui onda (prestav biti čovjek) divlje riknuusplahireni konji počeše se dizati upropanjI nasta metež u kojem se izmiješaše i konji i ljudi

Pjesme (Šimić) 37

Uz konjsku njisku (na ljudsku nalik vrisku)rik raspetoga rasijecaše zrakI neki spaziše da nebo potamni i da munje križati počešeVojnici oko križa moraše se požuriti. Naglozavršiše svoj poso: čovjeka raspešeI odmah zatimkonji hitro službenike odatle odniješei za njima se cijela rulja srljajući u grad survaS njom i noć stiže. Po Jerusalemuglas o tom što se zbilo poče da se širi

MarijaMarijo, ja u tebi gledam svoju majkui svaku majku

I ja mislim čestona onaj bol u tvom licu kada spazida tvoj se porod poče odvraćat od tebe(i samo blag mu posmijeh za te osta)Ja znadem da si gledajući gdje ga gubišpoželjela da nikada ga ni rodila nisii da je vječno pod srcem ti ostoI znadem i to da si u čas raspinjanjaviše htjela živog sina pokraj sebeno mrtvog boga

I da si na koncusvih muka i svih boli vidjela svoj poziv službenicei smjerno prignula se pred zakonom koji tako hoće

Nad trupomTvoje je tijelo ovdje još al tvoje usne ćute.Mi znamo: ti si otišo na neke nijeme putesam, posve sam,i nikom od nas ne reče kud ode.Il možda nikud nisi otišaoiz ovog tijelai samo prijeđe među stvari:zaćuta kao i one i svaki pokret stadeu nepomičnost.I čemu ovdje plač i tužbe?šta mogu biti glasi ljudi

Pjesme (Šimić) 38

kraj ovog vječnog ćutanja i mira?

Ukop drugaJoš si u društvu s nama: nosimo te.Jesi li zbilja ti to? I jesi li zbilja ti još s nama?II si već dugo daleko negdje od nasi to je samo ludost što nosimo ovo mrtvo tijeloi što se svud ne razbježimo i kričimo divlje za tobom(ko negda što te kao djeca zvasmo kada bi se skrioil poslije kad se ko mladići dozivasmo po noćima pjanim)O kako toda mi koji nikada te nigdje ostavljali nismo bez nasni u krčmama ni u samom krilu žena -da mi te danas ostavimo nadno vlažne grabe(koju još sami za te iskopasmo)?Neko je jači od nasi ne možemo promijeniti ništa što se zbiloi nemoćni obilazimo oko mrtva tebe.O ko je tajšto učini te manje vrijednim nego kakvu 'stvar,lešinom koja zakopa se negdjei ostavi.Neodlučni se vrzemo na jednom mjestu.Da ostanemo ovdje pokraj mrtva trupail da se vratimo u prazan svijet?

Ćutljivi sastanak s prijateljemI

Ti pod zemljom. Tu pod mojom nogom.Već odavno si zemlja. Zar ta zemlja - Ti?(O Tko da shvati toda ja jesam i da tebe više nema!)Zaludu mi je da prislonim lice k ovoj zemljii usnama se dotičem tvog groba:od mene je do tebe, prijatelju, beskraji ni bog sam nas ne bi mogo udaljiti jačeDa, prijatelju, ti pod zemljomI nikad nisi bib tako smireni nikad nisi tako ćutao kraj mene kako ćutiš sadaTi sada zemlja

Pjesme (Šimić) 39

O zar moguda zemlju zovem svojim prijateljem?II

O kad bih barem vjerovo u uskrsnuće tijelau onaj sudnji dankad bi na glas groma: na silni glas bogapoustali svi mrtvi iz grobova!Al uskrsnuća nemai mrtvi sve će sudnje dane prospavati daljeu vječnostU zemlju jedini se ljudi kupe poslije smrtii odatle se ne podižu višeJedanput i ja tako sastat ću se s tobomi vječno ćemo biti zajednone, jednoal ćutajući oba

kako samo zemlja zna da ćuti

Smrt i jaSmrt nije izvan mene. Ona je u meniod najprvog početka: sa mnom rasteu svakom času

Jednog danaja zastanem

a ona raste daljeu meni dok me cijelog ne prorastei stigne na rub mene. Moj svršetaknjen pravi je početak:

kad kraljuje dalje sama

Tijelo i miKroz moje žile teče otrov što ga popihu nasladama, u noćima pjanim.I otrov truje. Tijelo trune. Ja živim u lesu.I tijelo mi se gadi. Može li se kakoodijeliti od tijela, biti čist od tijela?Tijelo je teret, tuđin, trulost.Ja bih ga rado ostavio negdjei utekao od njeg, odletio zavijek u "slobodu".Ovako živim s njim, u njemu. Nerazdjeljiv.

Pjesme (Šimić) 40

O ko me spoji s ovim tuđinom u jedno?Tijelo: težina drži me za zemljui odvući će me u nju svega, bez ostatka.Uz krevet mi se mlada žena smije.Kako bih došo do nje sam, bez tijela?Ne mogu iz njeg. Ne smijem je da taknem.Moj dodir, kao dodir smrti, sije svud rasulo.U snu se razdvojimo. Ipak sam se otkinuo, lebdimi hoću da poletim, da prhnem -I probudim se: ležim u svom lesu.

MladićIma li iko u svijetukom bih se mogo obratiti?Od ljudi se morah odvratitiKnjige me samo smetuDa ima barem bog da mi onpomogne iz ovih mukai da mi njegova rukapokaže pravi put!Al boga nema višeu hramu ni izvan hramaO zašto mi ubiste bogai ostaviste me sama!Kad bih se mogao vratitiu djetinjstvo, k ocu i majcii biti dijete što slijedinjihove zapovijedi!Ovako (već bljeđi od zvijezda)mučim se dane i noćii niko mi ne može pomoćini ljudi ni bog kojeg nemaO hoću li ikada moćibar izreći taj očaj?

il vječnousta mi ostat će nijema?

Pjesme (Šimić) 41

Prazno neboNebo je već dugo prazninabez boga i serafina,beskrajna pustinja sivakroz koju kadšto aeroplan, grdna tica, pliva.Ne lete više gore duše ko laste.Čovjek u zemlju legne i sav se raspe.K bogu izgubismo pute.Pjesnici stoje pred ništavilom, i ćute.

Nađeni bogNe traži boga mišlju; u prazniniu kojoj se miso, tamna sjenka, gubiUza te bog je, uvijek u bliziniU stvarima oko tebe, u zvuku i mukuBog ti je uvijek najbliži od svegaDiraš ga rukom, gledaš ga u boji nebaBog ti se smiješi iz jednog dragog licai plaši te iz svake stvari: nema tajneNe pružaj miso u praznu daljinuUza te bog je. Otvori sva čula:na tebe svjetlost s ljetnog neba pljuštiBog oko tebe sja treperi miriše i šušti

Svirač ili Preobraženje glasovaTijelo mu bije rukama o klavirTo je akrobat što svom snagom krotipred sobom zvjerku koja kriči i cičii urliče i riče i srvana ječiNe, to sad nije zvjerka, to sad čovjek ječii muca i bunca ostavši bez riječipred nečim što ćuti

To sad ćuti ćutiI sada iz dubljina glasovi se dignuvisoko. Molitva je. Raspjevanih grlamanastir cijeli ispred boga klečiI sada zvone zvona. (Moram sklopit oči)Pred zvonjavom se otvaraju širineko ispred svjetla

Pjesme (Šimić) 42

U prostoru praznetornjevi dižu glase nedostižnom bogu

Konac kraljevaJe vivais à l'époque où finissaient les rois

Tour à tour ils mouraient silencieux et tristes

Guillaume ApollinaireBuknuše svuda svijetom bijesne buneKraljima s glave popadoše kruneI ne oču se niko s neba. Ne javi se znamenBog ne pretvori buntovnike u kamenI ne oču se niko s neba. Boga više nemaNa cijeloj zemlji zavijek moć kraljeva prestaU zemlji tek se nađe za njih mjestaBez gospodara dvori. Niko ih ne meteNa prijestoljima podvornici puše cigarete

IZ KNJIŽEVNE OSTAVŠTINE

SebiTi hoćeš da živiš?

O u što se uzdaš i nadaš?.Ljudstvo je postalo društvo a život pad,prodanje i poniženjeTi si se sklonio tu u stradanje i stojišizgubljen

O dokle ćeš ostati takou borbi sa sumnjom koja te svakog svanuća čeka:bi li se izmučen smirio zavijek u smrtiili bi pošao natrag i stisno se u kutizmeđu poniženja i stida?

Pjesme (Šimić) 43

Ti...Ti, koju za me roditek moja tamnau mojoj duši tuđom riječi probuđenaslutnja!Zar ti da sebe, dar nebesa, dijelištek među slijepce, sirotane?Sunceu noći mojih bdjenjasadiu otvoreni bezdan moje ljubavi!

O ovaj život...O ovaj život u kojem je srećaod ljudi s kojim negda dijelih dane zauvijek se rastati još većasa svima ostalima nikad se ne sastati!O ovaj rastanak, da nikad ne znamda opet neće doći sastanak!Jer ova lica neće da me puste, da se smirena rubu moga sna i moje samoćeUnutra nepozvana vire, žmire,ušuljaju se i po cijelom prostoru se moje svijesti šireO kad bi samo kakav kutić ostoneispunjen od tog života u momu životu!

Mi mučimo se...Mi mučimo se dnevno radom i gladomi hranimo se strpljenjem i nadom.I mnoga bolest već je na nas pala,al još smo živi, poslije sviju zala.Bog nikad kod nas nije došao za gosta,mi sami smo i sami sebi dosta.Kad nad nama se teške tame zgusnu,mi nalazimo spas u ljubavi i u snu.Tek kadšto kad se spomenemo sebe, izmučenih jadom,nad samim sobom bismo zaplakali kradom.

Pjesme (Šimić) 44

KrvolokGrdni rat već grmi, gruvaTreba da se zacrveni svježe sva zemlja siva i suvaOd tutnja tlo se ispod nogu stresaSvuda skoro bit će mesa!Već vidim gdje se dolje prvi čovjek (konj il pas,

svejedno) svijaO kako to prija!

O tko bi mogo ispjevatiO tko bi mogo ispjevatipjesmu mladića našeg vremenaMladića što su ostavili zavijeksvoj dom i (roditelje, braću, prijateljei njihova božanstva

i ostali samida u samoći traže novog bogaPo pustim sobama i nepoznati jedan drugommladića nekoliko živi razasuto širom svijetai muče se bez prekida i svako većeočajavajui svakoga se jutra s novom nadom prenuNe nema više pomirenjasa svime s čim su jednom raskinutiU sobama sirotinjskim i pustimbudućnost svijetu stvara nekoliko neznanih mladićaMladići čije ruke trepte od čeznuća i -kao da bi htjeleda tu budućnost odmah snesu na zemlju ko nebo.

Kuda da pođem...Kuda da pođem u ovu prazninu ispred sebe?Da se javim svojima ko sablastIl ko sramota prijateljima?Gdje god se javim među ljude nastane tišinaPogledaju me kradomi nešto prošapćui ćute

Ja sam ko neki nosilac tišinei ćutanja

Pjesme (Šimić) 45

Još mi je ostalo da se družim s kamenjemKamenje ne zna da se stidi,kraj mene leži nepomično i ćuti zajedno sa mnom ćutiSunce me prati kao okoUviđam: treba otići nekud daleko od suncaSvoje ću tijelo ostaviti ticamaSebe izgubit u ništavilu.

Nemoć pjesnikaPjesnici nekad nadahnuti vjerompjevahu ljudima o onomu krajuu koji čovjek prijeđe kad ostavi tijeloDanas se svakom fantazija slomi ,na rubu ovog svijeta.

Dalje je ništavilopred kojim pjesnik stoji stoji nemoćan i nijem

Smrtno sunceOdavno mi se tijelo krijeod sunca, moje pogibijeŽivotvorno suncemene bonika plaši smakomDođem li poda nj, u istom trenuoborit će me jednom zrakomPast ću bez krika na moju sjenu.

Vraćanje suncuEvo me svega svlada težinaKo potege s nategom, jedva pomaknem udeEvo me svega svlada vrućinaOhladit bi me mogla samo hladna zemlja.I glas mi usahnu u grlu suhomNikad ga više neću čuti svojim uhom.Zanavijek pustih težini trup i trudne mi udeUsijanim tijelom grijem oko sebe uzduh žestinom julaBez glasa gorim, u tjeskobiVraćam suncu sve što od njega dobih.

Pjesme (Šimić) 46

SmrtI smrt će biti sasma nešto ljudskoNa ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rvei hroptii smalaksava i stenjei onda stane.Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki svršen posoi podižu se kao kad se podižu od stolai sluškinje se uprav tad najviše uzradeMati će živinski kriknutiotac zaćutatii buljiti nijemo cijelog dana.

References[1] http:/ / web. archive. org/ web/ 20070823235254/ www. lektirabih. com. ba/ 108/ 803/ 803absp. htm

Article Sources and Contributors 47

Article Sources and ContributorsPjesme (Šimić)  Izvor: http://hr.wikisource.org/w/index.php?oldid=45774  Doprinositelji: Andrej Šalov, Bogorm, Borut Maričić, Bugoslav, DarkAvira, Ex13, Ivan Štambuk, Roberta F.,StjepanG, 9 anonimne izmjene

LicencijaCreative Commons Attribution-Share Alike 3.0 Unported//creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0/