ScanLAB interview

[Pravog razloga zašto ovaj interview izlazi tek sada, iako je napravljen prije gotovo godinu dana, u mjesecu maju 2018, za vrijeme Dana Arhitekture - nema. Sakrio sam ga od sebe, kao i mnoge druge drage stvari za koje se bojim da će izgubiti vrijednost budem li u njima uživao predugo. Ili bar to govorim sebi kako bih opravdao lijenost? Uglavnom...]

Splet sretnih okolnosti koje su uključivale British Council, AABH i Lift – prostorne inicijative dovele su ScanLAB, jednu od najzanimljivijih praksi iz Velike Britanije u Sarajevo. Eksperimentirajući, upotrebljavajući i zloupotrebljavajući tehnologiju trodimenzionalnog skeniranja oni pomjeraju granice u arhitekturi, fotografiji, filmu i nekolicini vjerovatno još uvijek neimenovanih polja kreativnog rada. Surađivali su sa BBC-jem, New York Times-om i Guardianom. Da, poprilično su bitni.

U suradnji sa Project V arhitekturom (Vernes Čaušević i Lucy Dinnen) organizirali su trodnevnu radionicu pod nazivom “Živući spomenici” na kojoj su studenti skenirali lokacije od istorijskog značaja za opsadu Sarajeva. Ono što je bilo planirano kao kratki intervju preraslo je u dugi razgovor između Matta, Maxa, Vernesa. Lucy i mene (Dario) o radu ScanLAB-a, radionici, istoriji, stvarnosti i budućnosti.

Dotaknuo sam glatko crno ogledalo svog telefona i snimanje je počelo.

Molim vas, recite nam nešto više o ScanLAB-u za uvod.

Matt: Tvrtku smo pokrenuli William Trossel i ja odmah po završetku studija arhitekture. Studirali smo na Bartlett school of architecture pa smo kroz naše školovanje bili zainteresirani za tehnologije koje su postale digitalne dok smo još uvijek studirali. Jedna od krucijalnih stvari koju smo željeli raditi jeste da mapiramo postojeći svijet u digitalni kako bismo digitalne objekte mogli što preciznije uklopiti u njega. Na taj način smo se uključili u svijet 3d skeniranja te zapravo slučajno otkrili sve prednosti skeniranja.

Kako ste počeli koristiti lasersko skeniranje?

Matt: Na svojoj četvrtoj godini studija napravio sam drveni predmet u koji sam želio da umetnem aluminijsku komponentu izrezanu na CNC mašini. Da bih to uradio trebao sam razumjeti oblik predmeta koji sam ručno napravio. Predmet sam odnio u jedan londonski studio i tražio da ga laserski skeniram. Odgovorili su mi da će me to koštati 750 funti. Naravno da sam rekao – nema šanse, nemam 750 funti, tako da sam otišao na internet zguglao “napravite svoj laserski skener” i nakon nekih šest sati te večeri opremio sam se sa:

Laserskom vaservagom

Laserom koji biste koristili da zaslijepite avion (nemojte to raditi),

Malom web kamerom,

Software-om koji sam skinuo sa interneta,

te sam napravio 3d skener u svojoj sobi. Tako sam se počeo baviti laserskim skeniranjem.

A kasnije, šta je sa opremom koju danas koristite?

Matt: Koristimo čitav spektar zemaljskih laserskih skenera, laganih laserskih skenera i dosta fotogrametrije – spoja tradicionalne fotografije i kompleksnih računanja.

Da li imate ikakvog iskustva sa fotografijom?

Matt: Ja lično nemam nikakvo iskustvo u oblasti fotografije, ali ljudi unutar našeg tima definitivno imaju, uključujući Soma Satoa, čovjeka koji je japanski profesionalni fotograf preko 15 godina.

Ok, jer sam zapravo želio da razgovaramo o vašem projektu “Post-objektivni predjeli”. (Prijevod originalnog naziva vrlo je težak za kvalitetno prenijeti. Naziv „Post-lenticular landscapes“ odnosi se na predjele uhvaćene tehnologijom novijom od fotografskih objektiva) Nije li nazvati projekat tako bilo poprilično hrabro, izjednačavjući se sa Edwardom Muybridgem i Anselom Adamsom. (Smijeh op.a.) Da li vidite vaš rad kao produžetak tradicionalne fotografije? Da li je to nešto u što će se fotografija pretvoriti u budućnosti?

Matt: Rekao bih da ako bismo se poredili i sa jednim od ovih fotografa to bi bio Muybridge. Adams je došao mnogo kasnije i pokupio svu slavu, ali Muybridge je bio fotograf, ne nužno i umjetnik. On je bio čovjek koji je eksperimentisao sa novim tehnologijama. Također je bio poduzetnik i znate, testirao je opremu do njenih krajnjih granica, kroz različite stvari, kroz razne smiješne eksperimente.

Kao što vi radite sada?

Matt: Da! I to je osnovna inspiracija za nas. I on je također zarađivao novac. Bio je prinuđen da zarađuje kako bi preživio, kako bi mogao da se bavi stvarima kojima se želio baviti.

Da li smatrate da će se virtualna realnost početi granati? Kao što je slučaj sa fotografijom danas. Neko će raditi komercijalni VR, neko više umjetničke stvari, neko dokumentarni VR.

Matt: Razumni biznisi si olakšavaju i fokusiraju se na jednu stvar i od toga zarađuju mnogo novaca, dok interesantne prakse rade mnogo različitih stvari i nikada ne rade istu stvar dva puta. Uvijek uče, uvijek su na rubu egzistencije i …propasti. (smijeh op.a)

Da li su vas ikada kontaktirale velike kompanije, Google ili Tesla?

Matt i Max: Bez komentara. (Smijeh op.a)

Hajmo reći da mi trenutno imamo problem sa korištenjem VR. Pokazali ste nam video ali mi zapravo nismo bili uključeni u VR, to je i dalje samo bila 2d projekcija na zidu. Sada su dostupni VR setovi koji su poprilično nezgrapni za upotrebu. Kako mislite da će se taj dio tehnologije razvijati? Kako ćemo konzumirati VR u budućnosti?

Matt: Prepustiću ovo mom kolegi Maxu.

Max: Dakle, u budućnosti … Mi ne proizvodimo alate. Alate proizvode velike tvrtke. Naočale za proširenu stvarnost i VR setovi će nam definitivno približiti digitalni svijet. Ovo će promijeniti percepciju toga ko smo mi, kako se ponašamo jedni prema drugima i šta stvaramo kao arhitekte i umjetnici. AR dolazi poprilično brzo. Vjerovatno u narednoj deceniji ćemo biti u prilici da gledamo ove realnosti, virtualnu i fizičku, skoro u potpunosti spojene. Uređaji za praćenje će igrati veliku ulogu, kao što je Matt rekao u njegovom predavanju. Praćenje i skeniranje ovoga svijeta koristi se iz funkcionalnih razloga. Kada ove tehnologije uđu u svakodnevnu upotrebu ljudi će početi zaobilaziti pravila i praviti umjetnost.

Naočale za proširenu stvarnost i VR setovi će nam definitivno približiti digitalni svijet. Ovo će promijeniti percepciju toga ko smo mi, kako se ponašamo jedni prema drugima i šta stvaramo kao arhitekte i umjetnici. AR dolazi poprilično brzo. Vjerovatno u narednoj deceniji ćemo biti u prilici da gledamo ove realnosti, virtualnu i fizičku, skoro u potpunosti spojene.

Recite nam više o projektu za izbjeglice. Imam osjećaj da razvojem VR-a postoji mogućnost da se ljudi počnu više poistovjećivati sa tragedijama. Naprimjer, mogli bismo prebaciti ljude u Sarajevo iz 1993. Godine kako bi iskusili opsadu grada. Šta vi mislite da li će to promijeniti percipiranje tragedija kao i samih memorijalnih spomenika?

Matt: Mislim da je to tačno. Ustvari, mislim da postoji potencijal ali tijekom izbjegličke krize desila se luđačka eksplozija projekata virtualne stvarnosti koji su bili izrazito plitki. U principu, virtualna stvarnost koja posjetitelja stavi u čamac pa se očekuje da on onda suosjeća s izbjeglicama koje su bile u toj situaciji jer je sada on tu. Donekle, i naš uradak je nešto slično no mislim da je se radi o puno komplesknijoj stvari od sjedenja u čamcu i gledanja okolo. Naš VR pokušao je postaviti posjetitelja kao izmještenog svjedoka, promatrača. Postoji gomila VR radova koji pokušavaju ljude staviti u kožu izbjeglice. Samo sjedenje u čamcu u sred oceana ne čini nekog izbjeglicom. Tu je obitelj, tu je...

Lucy: Tu je etičko pitanje. Možeš biti izbjeglica putem ove tehnologije ali nema emocionalne komponente, očaja, straha i svega drugog što ljudima u takvoj situaciji prolazi kroz glavu. Zbog toga smatram da je ideja svjedočenja mnogo promišljenija, mnogo manje etički upitna.

Dario: Sjećam se igre, zvala se “Ovaj moj rat” koja se dešava u ne-baš-Sarajevu i bilo mi je teško razlučiti da li je dobro pokazati ljudima šta se zapravo desilo ili je to samo puko iskorištavanje.

Max: Da, to je samo spektakl, zabavljanje ljudi nečim što bi trebalo biti cijenjeno kao…ma da, gdje je tu balans?

Matt: Zauzeli smo stav u “Displaced Witness” da ćemo prikazati samo ono što smo mi vidjeli i što smo čuli i da ćete vidjeti samo ono što smo mi vidjeli i i osjetititi samo ono što smo mi osjetili fizički. Nećemo ništa editovati, trudićemo se da ne editujemo koliko god budemo mogli. Također mislim da je taj pristup primijenjen i u projektu “In Limbo” sa The Guardianom, koji se bavi temom procesa traženja azila u UK. To je išlo u potpuno, potpuno drugačijem smjeru, oni su imali godine i godine novinarskog iskustva te su napisali priču kroz istraživanje i pokušali da je prenesu na najbolji mogući način. Ja mislim da ekspertiza doprinosi mnogo. Tehnologija koju koristimo načinila nas je ekspertima posmatračima, dok oni kao novinari znaju kako napraviti istraživanje i donijeti zaključke iz istog. Ako ništa, nadamo se da znaju. Tako da mislim da morate biti svjesni vaših ograničenja i kvalifikacija kako biste prikazali nešto tako važno.

Obavezno dosadno pitanje o vašem radu u Sarajevu…(Komplet stol umire od smijeha. Da, to pitanje sam trebao preformulirati)

Matt: Hm, naš pogled na to… Ne znam, nije jednostavno. S jedne strane, najvažnija stvar je da smo došli da podučimo gomilu studenata. Susreli smo se sa nekim studentima od kojih niste mogli očekivati da znaju išta o tehnologijama skeniranja i zbog edukacijskog sistema u kojem su, vjerovatno nisu ni naviknuti na digitalne eksperimente kao što smo mi. Tako da sresti ih i dati im priliku da za kratko vide i probaju nešto da naprave je najvažnije. Ako pitate šta smo radili u protekla tri dana, radili smo kao što radimo na mnogo naših projekata. Moramo da doprinesemo s našim veštinama i svjesni smo naših ograničenja. Svjesni smo našeg znanja o arhitektonskim ostacima tragedija kojima ste svjedočili, a za koje nismo stručnjaci, tako da je bilo fascinantno raditi sa kolegama poput ovih koji pokušavaju da ukažu na zanimljive društveno odgovorne načine ophođenja prema ovim prostorima.

Ono što sam primijetio u vašem radu prezentiranom ovdje, hotel, Holiday in, je u jednom momentu izgledao poprilično oštećeno, kao da je bio spaljen. Vjerovatno je to bila “sretna nezgoda”. Koliko često nailazite na ove situacije koji na neki način obogaćuju vaš rad na način na koji vjerojatno niste očekivali?

Max: Sretne nezgode u Scan Labu su...da, …naša osnovna težnja (smijeh op.a.) je da uspostavimo scenarij u kojima te okolnosti mogu funkcionirati. Kako god, na ovoj radionici konkretno imali smo konverzaciju, ne o pomenutoj “sreći u nesreći” nego o jednoj drugoj gdje su digitalne replike izgledale mnogo oštećenije ratom nego stvarni objekti. To su stvari sa kojima se susrećete na radionici gdje imate jedan ili dva skena, no na kraju smo imali interesantnu diskusiju sa studentima na temu kako ovo zapravo nije prikaz koji može biti od pomoći obzirom da je pogrešno predstavljanje činjenica.

Max: Možete ga nazvati impresionizmom ili nečim sličnim.

Vernes: originalne fotografije postale su jako važne, istorijske fotografije koje će popuniti prazninu kada nemate dovoljno vremena da uradite još jedno skeniranje.

Lucy: ja sam također mišljenja da smo imali poseban primjer – Nedžariće. Ono što smo uradili i šta je studentica zaista željela da uradi, jeste da se fokusiramo na detalje, jer je iz daleka zgrada izgledala prilično oštećeno, ali zapravo vidjela je da se obično fokusirajući na detalje sa skenerom, interno unutar zgrade prikupi toliko detalja i teksture koje bi mogla predstavljati stranu zgrade koju niko nikada ne vidi jer se ne prolazi tamo.

Dario: Posebno električna stanica

Lucy: Da, tačno! Posebno električna stanica. Dakle, opet, to je bila još jedna stvar koja je fokusirajući se na detalje i arhitekturu na drugačiji način donosila nešto novo. Svaka animacija fokusirala se na jednu od ovih istorijskih fotografija, ali je zapravo svaki student pronašao način za fokusiranje na nešto jedinstveno ili izazovno, nešto što nisu očekivali na parceli, i nešto što nisu znali prije skeniranja. Bilo je zaista edukativno i mislim da će kao skup animacija biti edukativno za ljude ovdje, da vide različite pristupe i različita tumačenja.

https://vimeo.com/274364052

Recimo, zamisli (i zato je bitno o tome pričati i zaštititi to) jer ono što smo mi uradili sa Scan LABom je dokumentacija nekih prizora u gradu koje bi određeni ljudi htjeli skloniti iz javnosti iz raznih razloga.

Definitivno ponovo postoji paralela sa fotografijom (opet ja). Ona je objektivno zarobljena stvarnost, ali u njoj postoji još nešto

Matt: Da, postavili smo ovo pravilo na početku radionice. Scan broj jedan je da pokušate pronaći fotografsku poziciju i skenirati odatle. Scan broj dva je vaša odluka i morate biti vrlo svjesni da to nije forenzička istraga u kojoj ćete sve pokrivati i dokumentovati sve nepristrasno. Vi pravite izbor i morate preuzeti odgovornost i za taj izbor.

Vernes: Tokom prvog skeniranja, svaki student bi slušao petominutnu prezentaciju o istorijskoj pozadini i aktuelnom političkom diskursu o lokalitetima i šta je u pitanju na svakoj lokaciji. Dakle, prvo bi morali da nauče kako da koriste tehnologiju za prvi sken, ali tada već moraju kritički razmišljati o datoj lokaciji na osnovu informacija koje su im rečene i iz vremena koje im je dato da uče i sagledaju šta je oko njih. Tada bi mogli da pozicioniraju skenera onako kako žele, a zatim da razmišljaju o animaciji koju će napravili i priči koju će reći u ovom spontanom trenutku.

Lucy: Mislim da je kreativna sloboda za svakog učenika bila prilika da kritički razmotri trenutni politički kontekst i da je dio arhitekture ispred njih bio stvarno oslobađajući, stvarno su uživali u tome. Dani skeniranja su bili jako zabavni. Razgovori, angažman ... mislim da se ove stvari često previđaju u obrazovanju.

Bilo je divno ohrabrivati studente da se postave kritički prema svom trenutnom okruženju.

Posljednje pitanje: arhitektura i virtuelna realnost - vi se nalazite na čelu. Po vašem mišljenju, kako će se razvijati u budućnosti? Sada počinjemo da dizajniramo virtuelne zgrade, a u budućnosti ćemo to činiti još više. Trenutna, stvarna, izgrađena arhitektura je u krizi. Da li ćemo pronaći neko oslobođenje u VR?

Matt: Mislim da će digitalne verzije svijeta ili digitalni dodaci stvarnom svijetu postati sve važniji i sve više prisutni u stvarnom svijetu. Kao što sam rekao na predavanju, arhitekti će morati iskoristiti priliku da razmišljaju o digitalnom koje prati stvarno. U ovom trenutku oni to ne rade. Oni koriste digitalno kako bi napravili stvarno i nakon toga zabrave na njega. Ponekad, ljudi vrše nega digitalna promatranja poput mjerenja protoka zraka kroz zgradu ili oni ustvari stvaraju podlogu na koja će služiti korisnicima u digitalnom svijetu i još mnogim drugim tvrtkama koje se bave marketingom ili mapiranjem. Oni jednostavno moraju se uključiti u taj drugi, digitalni život objekta koji se događa u digitalnom eteru oko njih.

Da li ćemo konstruisati i druge realnosti, kao što su spajanje tehnologija igrica i potpuni prelazak u digitalni svijet.

Max: Već to radimo.Već to radimo! Radimo to već dugo vremena smao što sad postaje sve vidljivije. Najveća promjena bit će kad sa oba svijeta spoje u jedan. Nakon toga neće više biti digitalne i fizičke stvarnosti. Postojat će samo jedna stvarnost. Ta promjena će imati više uticaja od pametnih telefona jer će direktno uticati na naše čulne podražaje. Telefon je još uvije naprava od koje smo fizički odvojeni. Kada tehnologija postane dio nas, proširit će naša čula poput vida sluha, vjerojatno i mirisa i dodira. Bit ćemo u mogućnosti kreirati prostorno neograničene svjetove. Ili, moći ćemo brisati lošu arhitekturu. To je šala, naravno. Volio bih ti dati svoju doktorsku tezu koja je u potpunosti o digitalnom brisanju elemenata stvarnosti.

Možda svi mogu imati svoju stvarnost? Na primjer, ako vam se ne sviđa neka zgrada, možete je obojiti ili potpuno ukloniti iz vida. Možda ćete staviti drvo umjesto te zgrade?

Max. Fizički svijet će biti podloga za virtualni.

Lucy: Mislim da je vrlo interesantno ( i tome smo imali razgovor prošle noći) to ko kontrolira te okoliše I ako ih kontroliraju korporacije, ako uzmemo u obzir facebook i lažne vijesti i činjenicu da nam se servira samo ono što bi ionako htjeli čuti i vidjeti...

...ako postane realnost da ne možeš vidjeti stvari koje ti se ne sviđaju to postaje jedna ogromna tema o ograničenjima i odgovrnostima korporacija koja je vrlo fascinantna. (je li možda neka varijanta stvarnosti verificirane blockchainom rješenje op.a?)

Recimo, zamisli (i zato je bitno o tome pričati i zaštititi) jer ono što smo mi uradili sa Scan LABom je dokumentacija nekih prizora u gradu koje određeni ljudi bi htjeli skloniti iz javnosti iz raznih razloga. Postoji mogućnost da neka korporacija ili vlada to uradi tako da dokumentiranje stvarnosti sada je način kako je arhivirati da se ne izgubi.

Dario: Da, recimo mogli bi downloadati Yosemite park a na njegovom mjestu bušiti naftu a ljudi to uopće ne bi mogli znati.

Matt: i ono što će se desiti je da ćeš hodati ulicom i biti bombardiran virtualnim reklamama zamisli da isto tako možeš biti bombardiran istorijskim činjenicama, starim vijestima i uličnom umjetnošću. Marketing je kao autonomna vozila. 3d skeniranje postaće sve raširenije jer će ga trebati telefoni, trebat će ga automobili tako da će ga auto industrija i računarska industrija učiniti puno jeftinijim. Marketinška industrija će na kraju biti glavna u kreiranju sadržaja za AR i VR ali postoje načini kako se boriti protiv toga i ispričati priče koje su puno kompleksnije od kupovine cigareta.

Max: Ja lično mislim da će marketnig naći potpuno nove načine za reklamiranje proizvoda u AR i VR svijetu jer će imati puno više mogućnosti prikazati proizvod bez da osoba i zna da je u pitanju reklama.

Sad, ja ne znam nikog ko ne koristi adblock tako da će se ljudi tome opirati ali oglašivači će naći načine da prikažu svoje reklame.

Matt: dosta reklama sada je prerušeno u vijesti ali isto tako, dosta je prerušeno i u umjetnost.

Max: Sve to će postajati sve više personalizirano, svaki dio realnosti potpuno dizajniran da te uvjeri što je izuzetno opasno. To je jedna od beskrajnih tema o kojima razgovaramo u ScanLABu.

Lucy: Još jedna stvar koju bih htjela dodati je da što stvari postaju sve više digitalne a stvarnost sve manje opipljiva vjerojatno će se protiv toga roditi pobuna, subkulturni pokret koji će promovirati stvarni, fizički svijet. Došli smo do tačke kada više nismo povezani sa proizvodnjom, materijalima i izvorima tih materijala. To može postati vrlo interesantna subkultura unutar arhitekture. Čak je već se to počelo dešavati na neki način.

Matt: Definitivno.

Lucy: Jednostavno, nadam se da će ova izvještačena priroda fizičke stvarnost konačno prestati.