Sveučilište u RijeciFilozofski fakultet u Rijeci

Romantičarska obilježja pripovijetke Karanfil s pjesnikova groba

Augusta Šenoe

Kolegij: Hrvatski predromantizam, romantizam i predrealizam Nositelj kolegija: dr. sc. Goran KalogjeraStudentica: Tamara BeljakStudij: Hrvatski jezik i književnost/Povijest umjetnosti (3.semestar)

Rijeka, 20. siječnja 2009.Pripovijetka Karnfil s pjesnikova groba poprima tipični obrazac radnje romantizma -

ljubav između djevojke i mladića koja je onemogućena zbog trećeg (anti)junaka. Priča o dva

mladića koji se zaljubljuju u istu djevojku je shematizirana i već odavno potvrđena formula.

Iako Šenoa unosi novitete u obradi i pristupu pripovijetke ona ipak nije u potpunosti

realistička kao ni romantičarska.

Pripovjedač djela, sam Šenoa sudeći po informacijama koje nam iznosi i koje

odgovaraju njegovim biografskim, je na razini djela, tj. homodijegetički. Tako on ne iznosi

priču nepristrano, nije distanciran od likova i radnje, već pripovijeda tako da se osjeti njegova

sveprisutnost i komentira postupke likova te se obraća čitatelju da se objasni:

"Oprostite mi te karakteristične opaske sa školske klupe."1

"I ja, materin slatki mazunak, imao sam vrlo homeričan pojam o svijetu."2

U priču nas uvodi postavljanjem određenog prostora i vremena iz kojeg nas vraća dvadeset

godina unazad, što kasnije opravdava završetkom da dobije zaokruženu cjelinu. Opisom sebe

samog i Alberta u studentskim danima nas ostavlja bez izbora vlastitog doživljaja likova,

nego nam nudi onakvu sliku kakvu on ima, a na nama je da ju bez prigovora prihvatimo.

Naravno, opisom sebe samog opravdava činjenicu zašto se smatra kompetentnim da izlaže tu

pripovijest - on je ipak zagrebački sin, intelektualac koji je superioran nad drugim ličnostima i

zaslužuje imati slobodu da nam objasni kako "stvari stoje". Tako Alberta ne doživljavamo kao

istaknutu ličnost, već Šenou. Albert je predstavljen kao tipični romantičarski lik koji kao

razlog bježanja u prirodu (u kranjske gore) ima neostvarenu ljubav prema ženi. Njegova

senzibilnost je a priori određena njegovom lektirom. Nakon te zanesene ljubavi pripovjedač i

Albert odlaze iz grada na selo i tamo upoznaju Nežu. Ona je tipični lik žene koja je pametna,

opijena poezijom Prešerna i narodnošću, srčana, hrabra, dobra, lijepa, radišna, bljedunjava,

uglavnom stereotipna:

"...al kako je sitno koračala, kako se nježno ponašala, ručicama mahala, a drobna usta na

smijeh skupljala, bijaše toli nježna, toli fina, toli tankoćudna..."3

1 A. Šenoa, Karanfil s pjesnikova groba, Zagreb, str. 82 A. Šenoa, Karanfil s pjesnikova groba, Zagreb, str. 93 A. Šenoa, Karanfil s pjesnikova groba, Zagreb, str. 15

"Obrvice crne, tanane, ravne, pri kraju zavinute, usta - puna maslina, palac široka, a crne

oči, oh te oči kao u ptice, nestašne, mile pjevice."4

Dok je pripovjedač već razvio osjećaj za nacionalnu pripadnost, Albert je zanesen stranim

autorima i književnošću. Sve se naravno mijenja kad im Neža dade Prešernovu knjižicu

pjesama da obrani svoj obraz od optužbe da ne pozna poeziju. Albert počinje drugačije

doživljavati svoje slavenstvo kojeg se prije sramio i krio. Buđenje osjećaja pripadnosti i ideje

slavenstva u njemu nije samo ideološka ideja već je povezana i sa samom Nežom. Naime,

obojica, Šenoa i Albert, zaljubljuju se u Nežu koja im je ujedno vodilja ka prihvaćanju

slavenstva i pronalasku sebe i okoline kojoj obojica pripadaju, ali i žena u koju su obojica

zaljubljeni. Ta ambivalentnost je potrebna da se istakne njena simbolična uloga majke i žene.

Odlazak na groblje predstavlja odmak od stvarnosti i približavanje transcendentalnom. Njena

želja da kameni grob ukrasi cvijećem na neki način oživljava samog pjesnika i njegove

pjesme. Na tom su se grobu obojica zakleli da neće izdati svoj narod i pleme što predstavlja

vrhunac radnje. Nakon posjeta groblju obojica se zaljubljuju u Nežu u kojoj pronalaze ženu

drugačiju od malih gospođica u gradu. Kako bi riješili sukob među sobom oni odluče otići na

jezero, izvor Save kako bi Neža odlučila prema kojem gaji osjećaje. Naravno, prije odlaska

ona ipak otkriva tko joj se sviđa, a naš pripovjedač odlazi mirne duše na izlet s prijateljem.

Neža mu je odala da je on taj u kojeg je zaljubljena prije puta jer ona na kraju mora umrijeti

da bi pripovijetka imala zaokruženu cjelinu, junak je onaj koji je uskraćen za sreću. Odlazak

iz Kranja Šenoa koristi kao priliku za lirsku digresiju. Priroda u kojoj su se našli poprima

mističan ugođaj, on odgovara piščevom stanju.5 Taj put služi kao retardacija radnje, ali i kao

pokušaj uživljavanja u prirodu, jer tek sad nakon pročitanih stihova Prešerna oni mogu

shvatiti tu prirodu. On je utoliko realističan što spominje ime mjesta, ali sam doživljaj i učinak

tog mjesta je u potpunosti romantičan. Njega ta priroda fascinira, i to toliko da mu se pričinja

lice Neže. Njegov doživljaj tog okoliša ravan je samom stanju pripovjedača - on je zaljubljen,

vinut u visine. Ta lirska digresija produbljuje samu simboliku Neže kao osobe koja je

odgovorna za buđenje svijesti i osjećaja prema zemlji i majci:

"Bilo je da vidimo zlatnu maglu, a kroz nju da trepti lijepo lice slavenske vile - lice

djevojčice Neže."6

4 A. Šenoa, Karanfil s pjesnikova groba, Zagreb, str. 155 Aleksandar Flaker, Stilske formacije, Zagreb, str. 1526 A. Šenoa, Karanfil s pjesnikova groba, Zagreb, str. 40

Na povratku u Kranj obojica su zastala u krčmi. Tamo su se susreli dvojicu mladića i dvije

djevojke. Njih četvero je počelo na francuskom ogovarati naše junake, pa je pripovjedač

odreagirao zajedljivom primjedbom. Nakon par čaša vina grupice su se spojile i počele

pričati. Pričalo se o Hrvatskoj, pjevalo i recitiralo. Krajnji rezultat je da su oni, dva studenta,

uspjeli četvero ljudi vratiti na pravi put. Otvorili su im oči onako kako je to njima omogućila

Neža. Oni su poput pravih romantičara prenijeli ideju u narod, da se ne srame svog podrijetla

te da i dalje glasno i jasno recitiraju i pjevaju domaće pjesnike. Kada su se vratili kući

dočekala ih je neugodna vijest: Neža je mrtva. Njena smrt toliko i ne čudi jer je tako trebalo

biti. Ona je predstavljala ideologiju, bila simbol buđenja svijesti i duha, bila je u službi

pokretanja radnje, stvorila zaplet da bi glavni likovi doživjeli promjenu i jače tu promjenu

cijelili ako ona umre. Zato ju smatram aktantom. Njena prošlost nije nam poznata i

predstavljena kao nešto važno, nema motivsku podlogu te stoga služi samo da aktivira glavne

junake. Ona je ideja, nije prava žena iako izgleda kao takva. Osobno mi je veoma zanimljiva

komplicirana povezanost između Prešerna (pjesnika sa čijeg je groba ubran karanfil), nje i

pripovjedača. Utjecaj Prešerna na Nežu se reflektira na pripovjedača koji pak od nje dobiva

karanfil, a on je ubran s njegova groba. Taj karanfil predstavlja i Prešerna i Nežu. Naime, u

samom naslovu nam je dana implikacija onoga što je važnost djela, ono što je ideja i simbol.

Taj cvijet nalazi se na njegovom grobu, a njega je posadila Neža. Isti taj cvijet je Neža

postavila unutar pripovjedačevog srca. Zvuči otrcano, ali metaforički rečeno to je tako. Ona je

preko cvijeća komunicirala s Prešernom, sad Šenoa priča s njom preko istog tog cvijeta:

"Još je živ onaj Hrvat kojeg si poljubila, još blagosivlje tvoju uspomenu, jer si ga

povratila slavenstvu, još čuva kao sveti zapis Prešernove pjesme, a među njima drijema

godine i godine, međi njima drijemat će još dugo, dugo karamfil sa pjesnikova groba!"7

Ono što se najviše dade razaznati je okoliš i priroda u kojoj se događa cijela pripovijest.

Na samom početku pripovjedač nas uvodi u radnju preko opisa vanjskog i unutrašnjeg (hladne

zime i tople peći) te tako naglašava dominantnu ideju o prihvaćanju nacionalnoga, a

odbacivanje i negodovanje izvanjskoga i tuđega. Šenoa je očito imao više na pameti pišući

ovu pripovijest što svjedoči izravno obraćanje čitatelju u želji da se objasni i opravda. On na

početku objašnjava situaciju i razlog zašto priča to što priča te nam time odmah postavlja

određen pogled na stvari koji mi moramo prihvatiti da bismo mogli pročitati i iščitati ono što

se od nas traži. Zanimljiv mi je odnos između ljubavi i smrti, dvije krajnosti koje su veoma

7 A. Šenoa, Karanfil s pjesnikova groba, Zagreb, str. 44

bliske. Naime, sam nagovještaj se javlja već u naslovu, kasnije se ponovo pojavljuje posjetom

na groblje, da bi se na kraju ipak ostvario. Čak je i karanfil mrtav, osušen kao Prešern i Neža,

a opet tako živ jer i dalje budi iste osjećaje i misli, poseže za istim konotacijama. Dovodi u

vezu život i smrt te ih na neki način izjednačuje. Zapravo predstavlja vrijednost nečijeg života

nakon smrti, utjecaja mrtvih na život živih.

LITERATURA:

1) A. Šenoa, Karanfil s pjesnikova groba, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1997

2) Aleksandar Flaker, Stilske formacije, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1986.