1

ODABRANA DJELA ALEXANDRA DUMASA

ALEXANDRE DUMAS

NAPOLEON

Naslov originala

ALEXANDRE DUMAS

NAPOLEON

Preveli A. MAKSIMOVIĆ i B. KACANSKI

2

I NAPOLEON BONAPARTE

etnaestog augusta 1769. rodi se u Ajacciu (Ajačo) jedno dijete, koje po roditeljima dobi ime Bo-naparte, a na krštenju Napoleon.

Prvi dani njegove mladosti protekli su u onom gro-zničavom nemiru koji prati revoluciju. Korzika, koja je već pola vijeka sanjala o nezavisnosti i doživjela da je pola bude pokoreno a pola prodano, oslobodila se ñenov-skog ropstva, da bi odmah zatim potpala pod francusku vlast. Paoli, pobijeñen kod Ponte-Nuova, potražio je, sa svojim bratom i svojim nećacima, utočište u Engleskoj, gdje mu je Alfieri posvetio svoga Timoleona. Zrak što ga je novoroñenče udisalo bio je zagrijan mržnjom grañana, a zvono koje je objavilo njegovo krštenje još je drhtalo od zvonjenja na uzbunu.

Karlo Bonaparte, njegov otac, i Leticija Ramolino, njegova majka, oboje plemićkog porijekla, a rodom iz onoga divnog sela San-Miniata koje se uzdiže nad Firen-com, bijahu Paolijevi prijatelji, no pošto su napustili nje-govu stranku, pokoriše se francuskom utjecaju. Tako im nije bilo teško da dobiju preporuku gospodina Marboeufa

3

(Marbef), koji je kao guverner došao na otok na koji se prije deset godina iskrcao kao general. Zahvaljujući toj preporuci mogao je mladi Napoleon stupiti u vojnu školu u Brienneu (Brijan). Molba je bila primljena i nakon ne-kog vremena Berton, pomoćnik upravitelja zavoda, zapi-sao je u svojim knjigama ovu bilješku:»Danas, 25. aprila 1779, stupio je u Kraljevsku vojnu školu u Brienne-le-Chateauu (Brijan-Šato) Napoleon Bo-naparte, star devet godina, osam mjeseci i pet dana.«

Novajlija je bio Korzikanac, to jest došao je iz zemlje koja se još i danas s tako silnom ustrajnošću bori protiv civilizacije, što joj je očuvalo karakter iako joj nije moglo očuvati i nezavisnost. On je govorio samo narječjem svoga rodnog otoka; put mu je bila kao u gorštaka. To je bilo više no što je bilo potrebno da pobudi radoznalost njegovih drugova i da uzburka njihovu uroñenu neobuzdanu narav; jer, dječja radoznalost je podrugljiva i ne zna za milost. Neki profesor, imenom Dupuis (Dipi), ganut stanjem jadnog usamljenika, prihvatio se da mu daje posebne satove iz francuskog jezika. I, tri mjeseca kasnije, dijete je u jeziku toliko napredovalo da je moglo početi s učenjem osnovnih elemenata latinskog jezika.

Ali dok je mališan u samom početku pokazao odvratnost prema mrtvim jezicima, koju će zauvijek zadržati, u isto vrijeme kod njega se, već od prvih satova, razvija smisao za matematiku. U tome se toliko istakao da je, kako je to već uobičajeno u zavodima, rješavao svojim drugovima matematičke zadatke, a oni su njemu, zauzvrat, izrañivali teme i prijevode koji su mu bili toliko odvratni.

4

Usamljenost u kojoj se neko vrijeme nalazio mladi Bonaparte, a koja je proizlazila iz nemogućnosti da izrazi svoje misli, podigla je izmeñu njega i njegovih drugova neku vrst pregrade, koja se nikad nije mogla potpuno ukloniti. Ovaj prvi utisak, koji je u njegovoj duši ostavio mučnu uspomenu, nalik na mržnju, prerano je od njega stvorio čovjekomrsca i primorao ga da traži usamljenička zadovoljstva, u kojima su neki htjeli da vide proročanske snove jednog genija na pomolu. Uostalom, mnoge okol-nosti koje bi u životu bilo koga drugog ostale nezapažene, davale su neku osnovu pričama onih koji su mislili da životu neobičnog čovjeka mora prethoditi i neobično dje-tinjstvo. Mi ćemo navesti dvije od njih.

Jedna od najobičnijih zabava mladog Bonapartea bila je ureñivanje jednog malog vrta ograñenog koljem, kamo se obično povlačio u slobodno vrijeme. Jednoga dana, jedan od njegovih mladih drugova, koji je htio saznati šta bi to Bonaparte tako usamljen mogao raditi u svom vrtu, popeo se na ogradu i spazio ga kako se pomoću kamenčića igra vojnika, odreñujući im činove prema veličini. Na šum koji je izazvao radoznalac, Bonaparte se okrene, pa videći kako ga drug promatra, zapovjedi mu da siñe. Ali ovaj, umjesto da posluša, poče da se podruguje mladom strategu, koji, neraspoložen za šalu, dohvati najveći šljunak, koji mu je predstavljao vojskovoñu, i njime udari posred čela podrugljivca, a ovaj se, opasno ranjen, odmah sruši.

Poslije dvadeset i pet godina, dakle u vrijeme njegova najvećeg uspona, javiše Napoleonu da jedna osoba koja se predstavlja za njegova školskog druga, želi

5

govoriti s njim. Kako su se već više puta kojekakvi smutljivci služili ovim načinom da doñu do njega, Napoleon zapovjedi añutantu da tog čovjeka upita za ime. No to ime u Napo-leonovu sjećanju nije pobudilo nikakvu uspomenu.

— Vratite se — reče on — i zapitajte tog čovjeka može li navesti neke okolnosti koje bi me mogle podsjetiti na njega.

Añutant isporuči poruku, a onda se vrati i saopći da mu je molitelj, umjesto odgovora, pokazao jedan ožiljak na -čelu.

— A, sad se sjećam — reče car — tome sam s jednim svojim vojskovoñom razbio glavu! ...

Zimi izmeñu 1783. i 1784. pao je tako visok snijeg da je bilo kakva razonoda napolju bila nemoguća. Bonaparte je bio prisiljen da u bučnim zabavama svojih nestašnih drugova trati vrijeme, koje je inače provodio zabavljajući se u svom vrtu, pa predloži nekima da odu na izlet te lopatama i pijucima u snijegu naprave tvrñavu koju će jedni napadati a drugi braniti. Prijedlog bijaše tako primamljiv da se nije mogao odbiti. Bonapartea, koji je iznio pri-jedlog, razumije se, izabraše za voñu jedne od dviju stranaka. Grad što ga je opsjedao Napoleon, poslije herojskog otpora branilaca, na kraju je ipak bio osvojen. Sutradan snijeg se rastopio, ali je ova nova zabava ostavila dubok trag u sjećanju učenika. Kad su postali odrasli ljudi, gledajući kako pred Napoleonom padaju zidine tolikih gradova, sjećali su se te dječje igre i snježnih bedema koje je nekada probijao Bonaparte.

6

Što je bivao stariji, u Bonaparteu su sve više sazri-jevale ideje kojih su se zameci javili još u najranije doba, nagovještavajući plodove koje će jednog dana donijeti. Njemu je bila mrska i sama pomisao na to da je Korzika pokorena od Francuske, jer ga je podsjećala, njega, jedi-nog Korzikanca, da je sam pobijeñeni meñu pobjednicima. Jednoga dana na ručku kod oca Bertona, profesori, koji su već u više navrata opazili veliku nacionalnu osjetljivost svoga učenika, dogovoriše se da namjerno ružno govore o Paoliju. Rumen obli lice mladića, koji se više nije mogao suzdržavati, te reče: »Paoli je bio velik čovjek, koji je, kao i stari Rimljani, volio svoju zemlju, i nikada neću oprostiti svome ocu, koji je bio njegov añutant, što je pridonio pripajanju Korzike Francuskoj. Trebalo je da slijedi sudbinu svoga generala i da padne zajedno s njim.«

Meñutim, poslije pet godina, bio je mladi Bonaparte na četvrtoj godini. Znao je matematiku koliko i njegov nastavnik otac Patrault (Patro). Sada je već bio u godi-nama kad se prelazilo iz brijanske u parišku školu: za-daćnice su mu bile dobre, i gospodin Keralio, inspektor vojnih škola, poslao je kralju Ljudevitu XVI ovakav izvje-štaj : »Gospodin Bonaparte (Napoleon), roñen 15. augusta 1769, visok četiri stope, deset palaca i deset linija1, svršio je četvrtu godinu; dobre je konstitucije, odličnog zdravlja, smjernog karaktera, častan i plemenit. Vladanja je vrlo dobrog, uvijek se odlikovao sposobnošću i marlji-vošću u matematici, prilično zna historiju i geografiju, ali

Dvanaesti dio palca.

7

u lijepoj književnosti i latinskom jeziku znanje mu je nedovoljno, te je jedva dotjerao do četvrte godine. Bit će odličan mornar. Zaslužuje da bude primljen u vojnu školu u Parizu.«

Na temelju ove svjedodžbe mladi je Bonaparte pri-mljen u vojnu školu u Parizu. I, na dan njegova odlaska, u knjigama je zapisana ova napomena: »17. oktobra 1784* izišao je iz Kraljevske škole u Brienneu gospodin Napo-leon Bonaparte, plemić, roñen u gradu Ajacciu na otoku Korzici 15. augusta 1769, sin plemića Karla Marije Bona-partea, izaslanika plemstva Korzike, koji živi u spomenu-tom gradu Ajacciu, i gospoñe Leticije Ramolino, prema aktu priloženom registru (N° 31) primljen je u ovaj zavod 23. aprila 1779. godine.«

Bonapartea su optuživali da se hvalio izmišljenim plemstvom i da je krio svoje godine. Obje optužbe obaraju navedene isprave.

Bonaparte je u prijestolnicu stigao kočijom iz No-gent-sur-Seinea.

Nešto što naročito obilježava Bonaparteov boravak u vojnoj školi u Parizu jest jedna obavijest koju je poslao svom negdašnjem inspektoru, ocu Bertonu. Mladi zako-nodavac uočio je u organizaciji ove škole nedostatke preko kojih nije mogla prijeći šutke njegova uroñena sposobnost za upravljanjem. Jedna od pogrešaka, najopasnija od svih, jest raskoš kojom su bili okruženi učenici. Bonaparte se odlučno protivio toj raskoši.

»Umjesto — kaže on — što drže veliki broj poslužitelja oko učenika, umjesto što svakodnevno daju

8

po dva jela, što paradiraju, kako u odnosu na konje tako i u odnosu na jahače, veoma skupom školom jahanja, ne bi li bilo bolje, bez bojazni da će se poremetiti tok njihova učenja, naučiti ih da se sami poslužuju, a da samo kuhinja bude ostavljena drugima; da im za jelo daju dvopek ili kakav drugi sličan kruh; navikavati ih da sami četkaju svoja odijela i čiste svoje cipele i čizme? Budući da susiromašni i namijenjeni vojnoj dužnosti, to je jedini odgoj kakav treba da im se daje. Kad bi se navikli na jednostavniju hranu i sami se brinuli za svoju odjeću, postali bi snažniji, ne bi se bojali vremenskih nepogoda, podnosili bi hrabro ratne zamore i ulijevali bi poštovanje i slijepu odanost potčinjenim vojnicima.«

Bonaparteu je bilo petnaest i po godina kad je pred-ložio ove reforme, a dvadeset godina kasnije osnovao je vojnu školu Fdntainebleau (Fontenblo).

Godine 1785, poslije izvrsno položenih ispita, Bona-parte je postavljen za potporučnika u Ferskom puku, čiji je garnizon bio tada u Dauphineu (Dofine). Pošto je bio neko vrijeme u Grenobleu, gdje od njegova uzgrednog boravka nije ostalo nikakva traga osim jedne apokrifne uzrečice o Tureni, stalno se nastani u Valenceu na Rhoni. Ovdje su neke sjajne zrake budućnosti osvijetlile tamu u kojoj se još tada nalazio neznani mladić. Bonaparte je, kao što se zna, bio siromašan, ali je ipak smatrao da bi mogao pomoći svojoj porodici, te je pozvao u Francusku svoga brata Louisa, koji je bio devet godina mlañi od njega. Obojica su stanovala kod gospoñice Bon, u Velikoj ulici broj 4. Iznad Bonaparteove spavaće sobe, na tavanu, stanovao je mali Louis. Svakoga jutra, vjeran svojim za-

9

vodskim navikama koje je kasnije trebalo pretvoriti u vojničku vrlinu, Bonaparte je budio svoga brata udarcem palice u strop i davao mu satove iz matematike. Jednoga dana mladi Louis, koji se s velikim naporom privikavao ovakvom načinu života, bješe zlovoljan, te gore ostade duže nego obično. Bonaparte je lupao u strop sve dok oka-šnjeli učenik nije sišao.

— E dobro — reče Bonaparte — kako se osjećaš jutros? Čini mi se da smo danas prilično tromi!

— Ah, brate — odgovori dječak — sanjao sam tako lijep san!

— Šta si sanjao?

— Sanjao sam... da sam kralj.

— A šta sam onda bio ja? Car? — reče mladi potpo-ručnik, sliježući pri tom ramenima. — Hajdemo na posao!

Bonaparte je stanovao preko puta jedne knjižare, u kući koja je sagrañena 1530. godine i koja je jedan od bisera renesanse. Tu je proteklo gotovo sve vrijeme u kojem su ga njegova vojnička služba i satovi što ih je da-vao bratu činili nekom vrsti gospodara. Ovo vrijeme nije bilo nipošto izgubljeno, kao što će se to kasnije pokazati.

Sedmog oktobra 1808. Napoleon je davao ručak u Erfurtu. Njegovi uzvanici bili su car Aleksandar, kraljica vestfalska, kralj bavarski, kralj virtenberški, kralj sak-sonski, veliki vojvoda Konstantin, knez primas, kralj Wil-helm Pruski, vojvoda od Oldenburga, knez magdenburški, vajmarski vojvoda i knez Tallevrand (Taljeran). Povede se

10

razgovor o zlatnoj buli koja je do osnivanja Rajnskog saveza služila kao uredba za biranje rimskih careva i koja je odreñivala broj i osobine birača. Knez primas ušao je u neke detalje ove bule pri čemu je tvrdio da ona potječe iz 1409. godine.

— Uvjeren sam da se varate — reče smiješeći se Napoleon. — Bula o kojoj vi govorite proklamirana je 1336. godine, za vlade cara Karla IV.

— To je istina, Sire — odgovori knez primas — i ja se sada sjećam; ali odakle Vaše Veličanstvo zna tako tačno ove stvari?

— Kad sam bio običan artiljerijski poručnik... — reče Napoleon.

Pri ovim riječima pripovjedač primijeti opće znake čuñenja meñu visokim gostima i nehotice zastane, ali po-slije jednog trenutka, smiješeći se, nastavi:

— Kad sam imao čast da budem običan poručnik u artiljeriji, ostao sam tri godine u garnizonu u Valenceu. Malo sam volio svijet i živio sam veoma povučeno. Sret-nim slučajem stanovao sam blizu jednog obrazovanog i vrlo uslužnog knjižara. Dva puta sam pročitao njegovu biblioteku za te tri godine i nisam ništa zaboravio, čak ni

11stvari koje nisu imale nikakve veze s mojom strukom. Priroda me je uostalom obdarila sposobnošću da pamtim brojeve. Dešavalo mi se vrlo često da sam svojim ministrima navodio stanovite pojedinosti i ukupne svote njihovih najstarijih računa.

To nije jedina uspomena koju je Napoleon sačuvao

11

iz Valencea.

Meñu malim brojem osoba s kojima se Bonaparte viñao u Valenceu bio je i gospodin Tardiva, opat samo-stana svetog Rufa, čiji je red ukinut neko vrijeme prije toga. On je kod njega sretao gospoñicu Gregoire de Colom-bier (Gregoar de Kolombje), u koju se i zaljubio. Porodica ove mlade djevojke stanovala je na jednom poljskom imanju koje je bilo udaljeno pola milje od Valencea i zvalo se Bassiau (Basijo). Mladom poručniku dozvoljen je pristup u kuću pa im je više puta išao u posjetu. Meñutim, pojavio se sa strane neki plemić iz Dauphinea, gospodin de Bressieux (Bresije). Bonaparte je shvatio da je vrijeme da se izjasni ako neće da bude preduhitren. Zbog toga je napisao gospoñici Gregoire jedno dugačko pismo u kome je izrazio svoje osjećaje, moleći je da to saopći svojim roditeljima. Ovi pak, našavši se u nedoumici da li da daju svoju kćer vojniku bez budućnosti ili dobrom plemiću koji ima neko imanje, naposljetku iza-braše plemića. Bonaparte je uljudno odbijen, a njegovo mu je pismo vraćeno po onoj istoj osobi koja se prihvatila toga da ga preda. Ali Bonaparte ne htjede da ga primi.

— Čuvajte ga — reče on toj osobi — ono će jednog dana biti svjedočanstvo moje ljubavi i čistoće mojih osje-ćaja prema gospoñici Gregoire.

Pismo je zadržano i ta ga porodica još i danas čuva.

Tri mjeseca kasnije gospoñica Gregoire se udala za gospodina de Bressieuxa.

Godine 1806. gospoña de Bressieux primljena je u

12

dvor za caričinu počasnu damu; njen brat poslan je u Torino za okružnog načelnika, a njen muž imenovan baru-nom i postavljen za upravnika državnih šuma.

Druge osobe s kojima je Bonaparte drugovao za vrijeme boravka u Valenceu bila su gospoda de Montalivet (Montalive) i Bachasson (Bakason), od kojih je jedan postavljen za ministra unutrašnjih poslova a drugi za nadzornika opskrbe u Parizu. Nedjeljom su se ova tri mlada čovjeka šetala gotovo uvijek izvan grada i tamo su se po koji put zaustavljali da gledaju ples na otvorenom za koji je svaki plesač plaćao dva sua za jednu kadrilu. Taj je ples davao jedan gradski trgovčić, koji je ujedno bio i svirač. Bio je to neki bivši vojnik, koji se, istupivši iz vojske, nastanio u Valenceu, tamo se oženio i tako u miru vršio svoja dva zanimanja. Ali kako mu je to još uvijek bilo nedovoljno, on je tražio i dobio, kad su bili osnovani departmani, mjesto prepisivača službenih akata u kancelariji glavne uprave. Sa tog mjesta pošao je godine 1790. s prvim bataljonima dobrovoljaca.

Od tog bivšeg vojnika, trgovčića, svirača i prepisivača postao je poslije nekoliko godina maršal Victor, vojvoda de Bellune (de Belin).

Bonaparte je napustio Valence ostavivši tri franka i deset sua duga kod svog slastičara Coriola (Koriol).

Neka se čitaoci ne čude ako opet tragamo za sličnim anegdotama. Kad se piše biografija o jednom Juliju Cezaru, Karlu Velikom ili Napoleonu, Diogenova svjetiljka ne služi više traženju čovjeka; budućnost otkriva čovjeka, i on se pojavljuje u očima svijeta sjajan i uzvišen.

13

To je dakle put koji je on prešao prije no što se popeo na pijedestal prema kome je trebalo ići. I ukoliko su slabiji tragovi koje je ostavljao na izvjesnim mjestima svoga puta, utoliko su oni nepoznatiji i, prema tome, mame radoznalost.

Bonaparte je stigao u Pariz u isto vrijeme kad i Paoli. Ustavotvorna skupština sastala se da prizna i na Korzici jednaku valjanost francuskih zakona. Mirabeau

13(Mirabo) je s govornice objavio da je vrijeme da se vrate odbjegli rodoljubi koji su branili nezavisnost otoka, i Paoli se vratio. Bonapartea je stari prijatelj njegova oca primio kao sina. Mladi idealist nañe se licem u lice sa svojim junakom. Ovoga pak postaviše za namjesnika i vojnog komandanta Korzike.

Bonaparte je dobio odsustvo i to iskoristio da prati Paolija i da posjeti svoju porodicu, koju je napustio prije šest godina. Rodoljubivog generala primiše oduševljeno sve pristalice nezavisnosti. I mladi poručnik prisustvovao je slavnom trijumfu izgnanika. Oduševljenje je bilo takvo da je Paoli jednoglasnim pristankom postavljen u isto vrijeme i na čelo nacionalne garde i za predsjednika okru-žne uprave. Tu je ostao neko vrijeme u potpunoj slozi sa zakonodavnim tijelom. Ali jedan prijedlog abbea Ch^ir-riera (Šarije), koji je predlagao da se Korzika ustupi voj-vodi od Parme u zamjenu za Piacenzu (Piačenca) koju je papa dobio kao naknadu za gubitak Avignona (Avinjon), bio je za Paolija dokaz koliko je glavnom gradu malo stalo do interesa njegove zemlje. Ovo se dogañalo u vri-jeme kad je engleska vlada, koja je primila izgnanog Pao

14

lija, ušla u pregovore s novim predsjednikom.

Francuskoj upravi Paoli je pretpostavljao englesku, te otada datira rascjep izmeñu mladog poručnika i starog generala. Bonaparte je ostao francuski grañanin, a Paoli je opet postao korzikanski general.

Bonaparte se vratio u Pariz početkom 1792. Tamo je našao Bourriennea (Burijan), svoga starog školskog druga, koji je došao iz Beča pošto je prošao Prusku i Poljsku. Nijedan od dvojice školskih drugova nije bio sretan. Oni odlučiše da zajednički snose svoju zlu sudbinu ne bi li je smanjili. Jedan je tražio službu u vojsci a drugi u ministarstvu vanjskih poslova. Budući da se ni jednome želja nije ispunila, počeli su sanjati o trgovačkim špekulacijama, ali ih je novčana oskudica sprečavala da svoje zamisli provedu u djelo. Jednom se odlučiše da uzmu u zakup nekoliko kuća u ulici Montholon, pa da ih zatim izdaju pod najam. No, zahtjevi vlasnika činili su im se tako pretjerani da su bili prisiljeni da napuste ovu špekulaciju, iz istih razloga iz kojih su ostavili i mnoge druge. Kad su izišli iz grañevinarove kuće, obojica primijetiše da ne samo što nisu ručali nego da nemaju ni što da jedu. Bonaparte je založio svoj sat te se izvukoše iz te neprilike. Meñutim, došao je dvadeseti juna, mučna predigra desetog augusta. Dva mlada čovjeka zakažu sastanak u jednom restoranu u ulici Saint-Honore (Sent-Onore). Pri kraju objeda privuče njihovu pažnju velika galama s uzvicima: »Ca ira! Živio narod! Živjeli sankiloti1! Dolje veto!« To je bila gomila od šest hiljada ljudi, koju su predvodili Santerre i markiz de Saint-Hurugues (Sent-Irig), i koja se spuštala iz predgraña

15

Saint-Antoine (Sent-Antoan) i Saint-Marceau (Sen Marso) u pravcu Skupštine.

— Hajdemo za ovom ruljom — reče Bonaparte.

I dva mlada čovjeka uputiše se odmah prema Tuile-rijama i zaustaviše se kod terase, pored obale. Bonaparte se nasloni na jedno drvo a Bourrienne sjede na jedan niski zid.

Odatle nisu mogli vidjeti što se dešava ali su zato lako mogli pogoditi. Otvorio se jedan prozor okrenut prema vrtu i na njemu se pojavio Ljudevit XVI s crvenom kapom na glavi koju mu je prethodno na vrhu koplja pružio jedan čovjek iz naroda.

— Glupane, glupane! — mrmljao je svojim korzikan-skim narječjem mladi poručnik koji je dotle stajao nijem i nepomičan.

— Šta bi po tvom mišljenju trebalo da radi? — upita Bourrienne.

— Trebalo je — odgovori Bonaparte — da četiri ili pet stotina očisti topom, a ostatak bi se razbježao.

1 Sankiloti, ime ekstremnih republikanaca iz 1793, koje su im dali rojalisti zato što su dotadašnje hlače do koljena zamijenili dugim hlačama.

Cijeloga dana on je govorio samo o toj sceni koja ga je toliko impresionirala, sceni kakvu nikada nije doživio.

Bonaparte je vidio kako se pred njegovim očima odvijaju prvi dogañaji francuske revolucije. On je

16

prisustvovao kao običan promatrač strijeljanju 10. augusta i pokoljima 2. septembra. Zatim, videći da ne može dobiti službu, odluči da ponovo otputuje na Korziku.

Paolijeve intrige s engleskom vladom razvijale su se u Bonaparteovoj odsutnosti, tako da se više nije moglo sumnjati u njegove namjere. Jedan sastanak što su ga mladi poručnik i stari general imali kod guvernera Corte završen je raskidom. Dva stara prijatelja se rastadoše da bi se vidjeli tek na bojnom polju. Iste večeri neki laskavac htjede da ogovara Bonapartea.

— Pst! — reče general prinoseći prst ustima. — Taj mladi čovjek roñen je za stari vijek.

Uskoro Paoli podiže zastavu pobune. 26. juna 1793. pristaše Engleza postaviše Paolija za vrhovnog starješinu i predsjednika vijeća u Corti, ali ga je 17. jula Narodni konvent stavio van zakona. U to vrijeme Bonaparte je bio odsutan. On je napokon dobio službu koju je toliko puta tražio. Postavljen za komandanta Narodne vojske, našao se na lañi flote admirala Trugueta (Triget) i za to vrijeme osvojio je tvrñavu Saint-Etienne (Sent-Etjen), koju su pobjednici ubrzo morali napustiti. Kad je Bonaparte došao na Korziku, našao je otok pobunjen. Salicetti (Sali-seti) i Lacombe Saint-Michel (Lakomb Sen-Mišel), članovi Konventa kojima je stavljeno u zadatak da provedu odluke donesene protiv odmetnika, bili su prisiljeni da se povuku u Cal vi (Kalvi). Bonaparte ih je tamo našao i s njima poduzeo napad na Ajaccio, ali je bio odbijen. Istoga dana izbio je požar u gradu. Porodica Bonaparte je gledala kako gori njihova kuća, a uskoro zatim bude osuñena na

17

doživotno progonstvo. Požar ju je ostavio bez krova nad glavom, a progonstvo ju je lišilo domovine. Tada oni upriješe oči u Bonapartea, a ovaj u Francusku.

Cijela prognana porodica ukrcala se na jedan slabi brod, kojim je krenuo budući Cezar, štiteći svojom sudbinom četvoro braće, od kojih će trojica postati kraljevi, i tri sestre, od kojih će jedna biti kraljica.

Porodica se zaustavila u Marseilleu tražeći pomoć od one Francuske zbog koje je bila prognana. Vlada se nije oglušila o ovu molbu. Joseph i Lucien dobili su službu pri vojnoj upravi. Louis je postavljen za podoficira, a Bonaparte je prešao kao prvi poručnik, to jest unaprijeñen, u IV regimentu pješadije. Nedugo zatim, po pravu godina službe, unaprijeñen je u čin kapetana u Drugoj četi istoga roda, koja je tada logorovala u Nici.

Nastupila je devedeset treća, godina s krvavim datumima. Jedna polovina Francuske bori se protiv druge. Istok i jug su u plamenu. Lyon je upravo osvojen poslije opsade od četiri mjeseca. Marseille je otvorio svoja vrata Konventu, a Toulon prepustio svoje luke na milost i ne-milost Englezima.

Vojska od 30.000 ljudi, sastavljena od trupa koje su pod Kellermannovim zapovjedništvom opsjedale Lyon, to jest od nekoliko regimenti alpske i talijanske vojske ko-jima su dodani svi vojnici što su mobilizirani iz susjednih okruga, pošla je na izdani grad. Borba otpoče u oliulskim klancima. General Dutheil (Ditej), koji je trebalo da upravlja artiljerijom, bio je odsutan; general Dommar-tin (Domarten), njegov zamjenik, izbačen je iz stroja još pri

18

prvom sukobu. Prvi oficir bio je Bonaparte. Ovoga puta slučaj je išao na ruku geniju pretpostavljajući pri tom da za genija slučaj ne znači providnost.

Bonaparte je primio imenovanje, otišao u štab gdje je uveden generalu Cartauxu (Kartou), čovjeku taštu i u zlatu od glave do pete, koji ga upita zbog čega je došao. Mladi oficir mu predoči dekret kojim mu se nareñuje da po vlastitom nahoñenju upravlja artiljerijskim ope-racijama.

— Artiljerija! — reče hrabri general. — Nije nam potrebna. Mi ćemo još večeras zauzeti Toulon na bajonet i sutra ćemo ga spaliti.

Meñutim, ma kakvo bilo uvjerenje glavnog koman-danta, Toulon se nije mogao zauzeti bez prethodnog izvi-ñanja, te se strpljivo čekalo do sutradan. Sutradan general Cartaux pozove svoga añutanta Dupasa (Dipa) i majora Bonapartea u svoja poljska kola da pažljivo pregledaju prve ofenzivne rasporede. Na Bonaparteove primjedbe, on je, mada teško, odustao od napada prsa o prsa i vratio se artiljeriji. Prema tome, zapovijedi je davao izravno glavni komandant — pa je zato došao da ih. sam provjeri i da im osigura uspjeh.

Tek što su iza sebe ostavili visove s kojih se mogao vidjeti Toulon, sakriven kao u nekom istočnjačkom vrtu kojega su podnožje zapljuskivali morski valovi, general sa dva mlada čovjeka siñe s kola i izgubi se u jednom vinogradu. Tu je u zaklonu bilo sakriveno nekoliko to-pova. Bonaparte se osvrtao oko sebe što se zapravo de-šava. General je trenutak uživao u iznenañenju svoga

19

majora. Zatim, okrenuvši se sa zadovoljnim osmijehom,, reče svome añutantu:

— Jesu li tu naše baterije?

— Da, generale — odgovori ovaj.

— A naše topništvo?

— Na četiri koraka odavde.

— A užarena tanad?

— Usijava se u obližnjim kućicama.

Bonaparte nije vjerovao svojim očima, ali je morao vjerovati svojim ušima. Mjerio je udaljenost okom izvje-žbana stratega i ustanovio da od baterije do grada ima najmanje milja i po. U početku je mislio da general, kako se to kaže zavodskim i vojnim rječnikom, iskušava svoga majora. Ali kad vidje kako Cartaux nastavlja ozbiljno rasporeñivanje, ni trenutka više nije bio u nedoumici.

Tada pažljivo izrazi sumnju da će tanad dospjeti do grada.

— Misliš? — upita Cartaux.

— Sumnjam, generale — odgovori Bonaparte. — Uostalom, moglo bi se, prije no što imadnemo neprilika s užarenom tanadi, pokušati sa hladnom i uvjeriti se o njihovu domašaju.

Cartaux uvidje da je ideja dobra i naredi da se na-puni i opali jedan top. I dok je gledao kakvo će biti dje-lovanje na gradskim bedemima, Bonaparte mu pokaže, gotovo na tisuću metara ispred njega, kako tane lomi

20

maslinova stabla, brazda zemlju i odskače od nje; kako polako pada, odskače i jedva dospijeva na trećinu udalje-nosti koju je predvidio general.

Dokaz je bio jasan, ali se Cartaux nije htio predati i reče: »To su aristokrati iz Marseillea pokvarili barut.« Meñutim, bio barut pokvaren ili ne, tane nije moglo da dobaci; trebalo je uzeti neku drugu udaljenost. Vratiše se u glavni stan. Bonaparte zatraži plan Toulona, raširi ga na stolu i pošto je neko vrijeme izučavao položaj grada i razna utvrñenja koja ga brane, od glavnog šanca po-dignutog na vrhu brijega Farona koji dominira gradom do utvrñenja Lamalgue (Lamalg) i Malbousquet (Mal-buske), koja brane njegovu lijevu i desnu stranu, mladi major upre prstom na jedan novi šanac koji su sagradili Englezi i reče brzinom i odlučnošću genija.

— Ovdje je Toulon.

Budući da Cartaux nije mogao tako brzo pratiti nje-gove misli, shvatio je doslovce Bonapartove riječi, okre-nuo se svom vjernom Dupasu i rekao mu:

— Ćini se da kapetan Top nije baš jak u geografiji. To je prvi Bonaparteov nadimak, a kasnije ćemo vidjeti kako je nastao onaj mali kaplar.

U tom trenutku uñe narodni zastupnik Gasparin (Gasparen). Bonaparte je o njemu čuo govoriti ne samo kao o istinskom, poštenom i časnom rodoljubu već i kao oštroumnom i pametnom čovjeku. Major poñe ravno pre-ma njemu.

— Predstavnice grañana, ja sam artiljerijski major

21

— reče mu on. — Budući da je general Dutheil na dopustu a general Dommartin ranjen, ova vojska je pod mojim zapovjedništvom. Zahtijevam da se nitko ne miješa u moje poslove, inače ne odgovaram ni za što.

— A tko si ti da bi mogao za nešto odgovarati — upita narodni zastupnik, začuñen, videći da mu čovjek od 23 godine govori takvim tonom i s takvim samopouzda-njem.

— Tko sam ja? — ponovi Bonaparte, i pošto ga je odveo u jedan kut, poče mu tiho govoriti: — Ja sam čo-vjek koji zna svoj zanat, bačen meñu one koji ga ne znaju. Tražite od glavnog komandanta ratni plan i uvjerit ćete se jesam li u pravu!

Mladi oficir je govorio tako sigurno da se Gasparin ni jednog trenutka nije dvoumio.

— Generale — reče prilazeći Cartauxu — narodni zastupnici žele da im za tri dana podneseš ratni plan.

— Nećeš čekati ni tri minute — odgovori Cartaux

— i ja ću ti ga dati.

Doista, general sjedne, uzme pero i napiše na jed-nom listu papira onaj čuveni ratni plan koji je postao uzorak svoje vrste. On glasi:

»Komandant artiljerije srušit će Toulon za tri dana, a poslije toga ću ga ja napasti sa tri kolone i zauzeti. Cartaux«

Plan je poslan u Pariz i predan na ocjenu stručnom odboru. Odbor je vidio da je plan više smiješan no pa-

22

metan. Zato je Cartaux opozvan, a na njegovo mjesto je poslan Dugommier (Digomje).

Kad je novi general prispio, ustanovio je da je sve osnovne pripreme izvršio njegov mladi major. To je bila jedna od onih opsada gdje u početku snaga i hrabrost ne mogu ništa učiniti, i gdje top i strategija odlučuju o svemu. Nije bilo ni jedne kote gdje se ne bi sukobila artiljerija s artiljerijom. Grmjelo je sa svih strana, kao kad bi se za vrijeme velike oluje ukrstile munje. Grmjelo je s visokih planina i s visokih bedema, grmjelo je u ravnici i na moru. Jednom riječi, istovremeno i bura i vulkan. Usred ovog plamenog kaosa htjeli su narodni zastupnici izvršiti neke izmjene oko baterije koju je postavio Bonaparte. Pokretanje je već bilo otpočelo kad doñe mladi major i naredi da baterija ostane na starom mjestu. Narodni zastupnici htjedoše staviti nekoliko primjedbi.

— Bavite se vi svojim predstavničkim poslom, a meni prepustite moj. Ova baterija je na dobrom mjestu i ja za nju jamčim.

Opći napad otpočeo je 16. Opsada je sada pretvorena u neprekidan napad. 17. ujutro opsjedatelji zauzeše Pas--de-Leidet (Pa-de-Lajde) i Croix-Faron (Kroa-Faron); u podne istjeraše saveznike iz šanca Saint-Andre (Sent--Andre), iz utvrda Pometa i iz oba utvrñenja Saint-Antoine (Sent-Antoan). Napokon, uveče, obasjani u isto vrijeme i nebeskim i topovskim munjama, republikanci prodri-ješe u engleski šanac. I tu, postigavši svoj cilj i smatrajući se gospodarom grada, Bonaparte, ranjen bajonetom u butinu, obrati se generalu

23

Dugommieru koga su ranila dva metka — jedan u koljeno a drugi u ruku — te je pao od iscrpljenosti i umora:

— Odmarajte se, generale, mi smo baš sada zauzeli Toulon i sutra ćete se već moći odmarati u njemu.

Osamnaestoga zauzeta su utvrñenja figuillette (Egi-jet) i Balagnier (Balanije) i baterije se usmjeriše na Toulon. Kad saveznici vidješe nekoliko kuća u plamenu i začuše zviždanje tanadi što je brazdala ulice, meñu njima izbi nesloga. Tada odjednom opsjedatelji, koji se bjehu zagledali u grad i pristanište, opaze požar koji se pojavio na više tačaka koje oni nisu napadali. To su Englezi, odlučivši odstupiti, zapalili arsenal, mornarička skladišta i francuske lañe koje nisu mogli odvući sa sobom. Kad ugledaše plamen, zaori opći gnjevni uzvik. Čitava vojska je zahtijevala napad, ali je već bilo prekasno. Englezi su se, iako pod vatrom francuskih baterija, ukrcali, ostavljajući u znak zahvalnosti one koji su im izdali Francusku. Uto padne noć. Vatra koja se bila pojavila na više mjesta gašena je uz veliku galamu. To su robijaši s galija raskinuli svoje okove i gasili požar što su ga podmetnuli Englezi.

Sutradan, 19, ušla je republikanska vojska u grad i uveče je glavni komandant spavao u Toulonu kao što je predvidio Bonaparte.

Dugommier nije zaboravio usluge koje mu je učinio mladi major. I, dvanaest dana poslije zauzimanja grada, Bonaparte je unaprijeñen u čin brigadnog generala.

Otada on postaje historijska ličnost i ostaje takav za sva vremena.

24

Mi ćemo sada tačno i brzo pratiti Bonapartea kroz njegov život; vidjet ćemo njegov životni put kao glavnog komandanta, konzula, imperatora i na kraju kao progna-nika. Zatim, pošto budemo vidjeli kako se kao meteor pojavio i zasjao jedan trenutak na prijestolju, otpratit ćemo ga na onaj otok gdje je proveo svoje posljednje dane, kao što smo i započeli onim otokom na kome je roñen.

II

GENERAL BONAPARTE

ao što smo već kazali, Bonaparte je bio imenovan za artiljerijskog generala vojnog odreda u Nici, u znak nagrade za usluge koje je učinio republici pred Toulonom; tu se upoznao s Robespierreom (Ro-bespjer) mlañim, koji je bio narodni zastupnik pri toj vojsci. Kad ovoga pozvaše u Pariz, nešto prije 9. termi-dora, pokušavao je on na svaki način nagovoriti mladog generala da zajedno putuju, obećavajući mu neposrednu

25

zaštitu svoga brata, ali se Bonaparte odlučno odupre jer još nije došlo vrijeme za njegovu akciju.

Možda ga je zadržao i kakav drugi razlog, ili je i ovaj put slučaj štitio genija? Ako je bilo tako, onda se ovom prilikom slučaj ukazao u obliku jedne mlade i lijepe predstavnice naroda koja je pratila svoga muža u misiji pri vojsci u Nici. Bonaparte je osjećao prema njoj veliku naklonost, koju je izražavao s mnogo vojničke kavalir-štine. Jednoga dana, dok se šetao s njom po okolici tje-snaca Tendea (Tanda), mladome generalu pade na um da pred svojom lijepom pratilicom izvede kao neki mali rat, te zapovjedi da se napadne predstraža: dvanaest ljudi palo je kao žrtva te igre. Kasnije, na Svetoj Heleni, Napoleon je više puta priznao da ga zbog tih dvanaest ljudi, ubijenih bez stvarnog razloga i iz čistog hira, grize savjest više nego zbog 600.000 vojnika koje je posijao po snježnim stepama Rusije.

U to vrijeme narodni zastupnici pri talijanskoj vojsci donesoše ovu odluku:

»General Bonaparte neka ide u Genovu (ðenovu) da zajedno s otpravnikom poslova Francuske republike pregovara s ðenovskom republikom o predmetima izloženim u njegovim uputstvima.

Otpravnik poslova ðenovske republike primit će ga i predstaviti svojoj vladi.

Loano, 25. messidora II godine republike.«

Pravi cilj ove misije bio je da mladi general vlastitim očima ocijeni utvrñenja Savone i Genove, da mu

26

se da prilika da doñe do što većeg broja podataka o artiljeriji i drugim vojnim objektima, i najzad, da mu se omogući prikupljanje svih činjenica koje bi mogle otkriti namjere ñenovske vlade s obzirom na savez.

Dok je Bonaparte izvršavao ovaj zadatak, Robespierre je otišao na stratište, a na mjesto terorističkih zastupnika došli su Albitte (Albit) i Salicetti. Čim su došli u Barce-lonnettu (Barselonet), oni odmah donesoše ovu odluku, koja je trebalo da bude nagrada koja je očekivala Bonapartea na povratku:

»Narodni zastupnici pri alpskoj i talijanskoj vojsci, smatrajući da je general Bonaparte, glavni zapovjednik artiljerije u talijanskoj vojsci, sasvim izgubio njihovo povjerenje, a naročito putovanjem u ðenovu, odlučuju slijedeće:

Da se brigadni general Bonaparte, glavni zapovjednik artiljerije u talijanskoj vojsci, privremeno udalji sa dužnosti, da ga se, pod nadzorom glavnog zapovjednika spomenute vojske, uhapsi i s dobrom i pouzdanom pratnjom predvede Komitetu za opće dobro u Parizu; da se zapečate svi njegovi papiri i stvari, o čemu će sastaviti zapisnik komesari koje će na licu mjesta postaviti narodni zastupnici Salicetti i Albitte, a svi oni papiri koji budu sumnjivi da se pošalju Komitetu za opće dobro.

Izdano u Barcelonnetti, 19. termidora II godine Francuske Republike, jedne, nedjeljive i demokratske.

Potpisi : Albitte, Salicetti, Laporte.

27

Vjernost prijepisa potvrñuje zapovjednik talijanske vojske,

Potpis : Dumerbion.«

Odluka je bila izvršena: Bonapartea odvedoše u za-tvor u Nici gdje je proveo četrnaest dana, poslije čega su ga privremeno pustili na slobodu, nakon jedne druge odluke koju su potpisali isti ljudi.

Meñutim, Bonaparte se izvukao iz jedne opasnosti da bi upao u drugu. Dogañaji u mjesecu termidoru doveli svi do preokreta u komitetima Konventa: jedan stari ka-petan, imenom Aubry (Obri), našao se na čelu Ratnog komiteta i načinio nov raspored u vojsci po kome je on postao artiljerijski general. Što se tiče Bonapartea, u naknadu za čin koji mu je oduzet postavili su ga za pješa-dijskog generala u Vandeji. Bonaparte, smatrajući da je pozornica grañanskog rata u tom kutu Francuske veoma skučena, odbio je da stupi na dužnost, pa je jednom odlu-kom Komiteta za opće dobro izbrisan s liste aktivnih generala.

Bonaparte je vjerovao da je veoma potreban Francuskoj pa ga je ovakva nepravda duboko potresla.

Meñutim, kako još nije stigao do one tačke u životu s koje se može sagledati čitav put koji još valja prijeći, on je još gajio nade, ali, istina, nimalo pouzdane nade. Sad su te nade bile skršene, jer je smatrao da je on, koji je sanjao o slavnoj budućnosti, osuñen na dug, iako ne vječan nerad, i to u doba kad svatko tko misli na budućnost ide naprijed svome cilju. Privremeno je uzeo pod najam sobu u jednom hotelu u Melskoj ulici; svoje konje i kola prodao

28

je za 6000 franaka, što je dodao onoj maloj svoti koju je imao, i odlučio da se povuče na selo. Zanesen maštom, svakog dana jurio je iz jedne krajnosti u drugu. Kad je protjeran iz logora, Bonaparte osim seljačkog života ništa drugo nije vidio pred sobom. Budući da nije mogao biti Cezar, htio je da postane Cincinat.

Tada mu na um padne Valence, gdje je proveo tri i tužne i vesele godine. I sad se uputi na ovu stranu u pratnji svoga brata Josepha koji se bio vratio u Marseille. U blizini Montelimarta (Montelimarta) zaustaviše se oba putnika. Bonaparteu je odgovarala klima i položaj grada te se raspita ima li u okolici grada kakvo jeftinije imanje koje bi se moglo kupiti. Uputili su ga državnom zastup-niku gospodinu Grassonu, s kojim oni ugovore sastanak za sutradan. Trebalo je da posjete jedno malo poljsko dobro, zvano Beauserret (Bosere), čije samo ime, koje na ondašnjem narječju znači milolik, dokazuje njegov prijatan položaj. I zaista, Bonaparte i Joseph posjetiše ovo poljsko dobro. Bilo je upravo onakvo kakvo su željeli, ali videći da je imanje veliko i dobro očuvano, bojali su se da cijena ne bude suviše visoka. Upitali su za cijenu. Iznosila je 30.000 franaka — kao poklonjeno!

Bonaparte i Joseph vratiše se u Montelimart da se posavjetuju. Njihova mala, udružena sredstva dopuštala su da upotrijebe ovu svotu za nabavu budućeg samotnog prebivališta. Odredili su sastanak za sutradan. Beauserret im se toliko svidio da su htjeli odmah urediti stvar. Go-spodin Grasson ih je ponovo otpratio onamo. Sad su ima-nje pregledali pažljivije nego prvi put. Najzad Bonaparte, čudeći se što mu se daje tako lijepo imanje za tako ne-

29

znatnu svotu, upita ne postoji li kakav tajni razlog zbog kojega je cijena toliko niska.

— Da — odgovori gospodin Grasson — ali to za vas nije važno.

— Svejedno — odgovori Bonaparte — želio bih da znam.

— Tu je počinjeno jedno ubojstvo.

— Kakvo?

— Sin je ubio svog oca.

— Ubojstvo oca! — uzvikne Bonaparte i pri tom problijedi više nego obično. — Hajdemo odavde, Joseph. — I uhvativši svog brata za ruku, izleti iz stana i uskoči u dvokolice. Kad je prispio u Montelimart, zatraži od pošte konje i vrati se istog trenutka u Pariz. Joseph je ipak nastavio put u Marseille. Tamo se vjenčao kćerkom bo-gatog trgovca Clarvja (Klari), koji je kasnije isto tako postao tast i Bernadottu (Bernadot).

Meñutim, Bonaparte, koga je sudbina opet dotjerala u Pariz, to poprište velikih dogañaja, otpoče opet onaj mračan i povučen život koji ga je činio toliko nesretnim. Tada, budući da više nije mogao podnositi nerad, uputi vladi jednu molbu u kojoj je izložio kako je u interesu Francuske da u trenutku kad ruska carica sklapa savez s Austrijom učini sve što od nje zavisi za jačanje vojnih snaga Turske carevine. Zbog toga se nudi vladi da zajedno sa šest ili sedam oficira raznih rodova oružja ode u Carigrad i da tamo nauči vojničkim vještinama mno-

30

gobrojnu i valjanu, ali vojevanju nevjestu sultanovu vojsku.

Ovu ponudu vlada čak nije udostojila ni odgovora i Bonaparte je ostao u Parizu. Kako bi danas izgledao svijet da je neki od članova ministarstva stavio na kraju ove molbe riječ odobreno — to samo bog zna!

Meñutim, 22. augusta 1795. godine prihvaćen je Ustav od III godine. Zakonodavci koji su ga sastavili postavili su uvjet da dvije trećine članova Narodnog konventa uñu u novo zakonodavno tijelo. To je bio neuspjeh u nadama opozicije koja je očekivala potpuno obnavljanje izbora, da bi u konvent uvukla novu većinu koja bi zastupala njeno mišljenje. Ovu opozicionu stranku naročito su pot-pomagale pariške sekcije koje su izjavile da neće prihvatiti ustav tako dugo dok se ne poništi izbor dviju trećina. Konvent je meñutim usvojio ustav onako kako je bio donesen, bez ikakvih izmjena, i sekcije su se počele buniti. Nekoliko znakova pobune pojavilo se već 25. septembra. Napokon, na dan 4. oktobra (12. vandemijera), opasnost postade tako velika da je Konvent uvidio potrebu o poduzimanju oštrih mjera, te stoga uputi generalu Alexandreu Dumasu (Aleksandr Dima), glavnom komandantu alpske vojske, koji je tada bio na odsustvu, slijedeće pismo, čija kratkoća ukazuje na hitnost:

»General Alexandre Dumas neka se odmah vrati u Pariz da bi preuzeo komandu nad oružanom silom.«

Zapovijed je odnesena u hotel »Mirabeau« (Mirabo), ali je general Dumas tri dana prije toga bio

31

otputovao u Villers-Cotterets (Vijer-Kotre), gdje je primio pismo 13. ujutro.

Za to vrijeme opasnost je rasla iz sata u sat. Nije bilo moguće sačekati dolazak generala Dumasa. Prema tome, u toku noći, za glavnog komandanta vojske u unutrašnjosti postavljen je narodni zastupnik Barras (Bara). Njemu je bio potreban pomoćnik. I on baci oko na Bonapartea.

Kao što se vidi, sudbina mu je otvorila put. Odsudan trenutak, koji, kao što se kaže, kucne jednom u životu svakog čovjeka, došao je i za njega; 13. vandemijera zagrmi top u prijestolnici.

Sekcije koje je uništavao dale su mu nadimak »Kar-teč«, a Konvent koji je spašavao dao mu je titulu glavnog komandanta vojske u Italiji.

Ali ovaj veliki dan nije bio samo značajan za Bona-parteov politički život; on će utjecati i na njegov privatni život. Razoružanje sekcija bilo je izvršeno sa strogošću kakvu su zahtijevale prilike, kad se jednog dana u štabu pojavi neko dijete od deset do dvanaest godina, prekli-njući generala Bonapartea neka vrati mač njegova oca koji je bio general republike. Bonaparte, ganut molbom i mladenačkom Ijupkošću kojom je ona izrečena, naredi da se potraži mač i, pošto su ga našli, vrati mu ga. Kad je dijete spazilo to svijetlo oružje za koje je mislilo da je izgubljeno, plačući poljubi držak koji je tako često stiskala očeva ruka. Generala dirnu ova sinovljeva ljubav, te prema djetetu pokaza toliku naklonost da je njegova

32

majka smatrala obavezom da sutradan posjeti Bonapartea i da mu se zahvali.

Dijete je bilo Eugene (Ežen), a njegova majka Jose-phina (Josefina) — buduća žena Napoleonova.

21. marta 1796. Bonaparte je pošao u Italiju noseći u svojim kolima dvije tisuće lujdora. To je bilo sve što je mogao skupiti, sjedinjujući pri tom imutak svoj i svojih prijatelja s novčanom pomoći Direktorija. S ovom svotom pošao je u osvajanje Italije, a ta svota je bila sedam puta manja od one koju je ponio Aleksandar kad je pošao da zauzme Indiju.

Kad je stigao u Niču, našao je vojsku bez discipline, bez municije, bez hrane i bez odijela. Čim je došao u glavni štab, naredio je da se generalima na ime pomoći u ratnom pohodu razdijeli svota od po četiri lujdora. Zatim je vojnicima pokazujući na Italiju rekao:

»Drugovi, vama svega nedostaje usred ovih stijena! Pogledajte one bogate ravnice što se prostiru ispod vaših nogu. To pripada nama! Hajdemo da ih uzmemo!«

Bio je to gotovo isti govor koji je tisuću i devet sto-tina godina prije Hanibal održao svojim vojnicima. I za vrijeme od tisuću i devet stotina godina, koliko je proteklo izmeñu ova dva čovjeka, samo je jedan jedini čovjek bio dostojan da se usporedi s njime: — Cezar.

Vojnici kojima je Bonaparte uputio ove riječi i koji su pred sobom imali 200.000 ljudi najboljih trupa Carstva1 i Piemonta, bijahu ostatak one iste vojske koja se kroz dvije godine s mukom branila u neplodnim stijenama

33

ñenovske doline. Bonaparte napade ovu ogromnu silu s jedva 30.000 ljudi i za jedanaest dana potuče je pet puta: kod Montenotta (Montenote), Millesima (Milezi-ma), Degoa, Vicoa (Vikoa) i Mondove. Zatim je, jednom rukom otvarajući vrata gradova a drugom bijući bitke, osvojio tvrñavu Coni (Koni), Tortonu, Alessandriju i Cevu (Čevu). Za jedanaest dana Austrijanci su razdvojeni od Piemonteza. Provera je zauzeta, a sardinijski kralj prisiljen da potpiše predaju u vlastitoj prijestolnici. Tada Bonaparte poñe na gornju Italiju, i predviñajući na osnovu prošlih uspjeha buduće uspjehe, napisa Direktoriju:

»Sutra idem na Beaulieua (Bolje). Prisilit ću ga da prijeñe rijeku Po. Ja ću prijeći odmah za njim. Osvojit ću Lombardiju i prije nego proñe mjesec dana bit ću u tirolskim brdima. Tamo ću naći rajnsku vojsku, i u spo-razumu s njom, prenijeti rat u Bavarsku.«

I zaista, Beaulieu je bio progonjen. Uzalud se dovijao kako da spriječi prijelaz preko Poa. Prijelaz je bio izvršen. Tada se sklonio iza lodskih zidova, ali ga trosatna borba istjera i otuda. Zatim se spremi za bitku na lijevoj obali rijeke Adde, braneći svom svojom artiljerijom pri-jelaz preko mosta koji nije imao vremena srušiti. Fran-cuska vojska svrsta se u zbijenu kolonu, naleti na most, obori sve što joj je bilo na putu, rasprši austrijsku vojsku i, gazeći preko tjelesa, nastavi svoj marš. Tako je pokorena Pavija. Pizzighitone i Cremona padnu, milanska tvrñava otvori svoja vrata; kralj Sardinije potpisa mir; vojvoda od Parme i gospoda od Modene slijedili su njegov primjer, a Beaulieu je još jedva imao vremena da se zatvori u Mantovu.

34

Prilikom sklapanja sporazuma s vojvodom od Mo-dene Bonaparte je dao prvi dokaz svog nekoristoljublja, odbijajući četiri milijuna u zlatu, koliko mu je u ime svoga brata nudio vojvoda od Este, iako ga je Salicetti, koji je bio vladin komesar pri vojsci, uporno nagovarao da to primi.

Na tom pohodu Bonaparte je dobio i popularni na-dimak koji mu je 1815. godine opet otvorio vrata Fran-cuske. A evo u kakvim okolnostima se to dogodilo. Kad je preuzeo vrhovnu komandu vojske njegova mladost je toliko zadivila stare ratnike da su se dogovorili da će mu oni sami podijeliti najniže činove, kojih ga je, čini se, vlada bila poštedjela. Poslije svake borbe skupljali su se da bi mu dali jedan čin. I kad bi ušao u logor, bio bi pozdravljen od najstarijih brkajlija novom titulom. Tako se dogodilo da je kod Lodija bio proizveden za kaplara. Odatle i nadimak mali kaplar, koji će neprestano pratiti Napoleona.

Meñutim, Bonaparte se samo jedanput zaustavio i na tom zastanku sustigla ga je zavist. Direktorij, koji je u prepisci vojnika otkrio političara, pobojao se da pobjednik ne postane neograničeni gospodar Italije i odlučio je da mu pošalje Kellermanna. Bonaparte je to saznao i napisao im:

»Pridružiti Kellermanna meni, značilo bi svjesno sve upropastiti. Ja ne mogu služiti pored jednog takvog čovjeka koji se smatra najboljim taktičarom u Evropi. Uostalom, ja smatram da jedan loš general vrijedi više nego dva dobra. Rat je, kao i upravljanje, stvar takta.«

35

Zatim je svečano ušao u Milano, gdje se spremao za osvajanje gornje Italije, dok je Direktorij u Parizu pot-pisivao ugovor o miru, o kome je na torinskom dvoru pregovarao Salicetti i dok su se započeti pregovori s Par-mom bližili kraju a otpočinjali s Napulj em i Rimom.

Ključ Njemačke, to je Mantova. Dakle, mora najprije osvojiti Mantovu. Sto pedeset topova zaplijenjenih u Milanu bilo je upereno na ovaj grad. I otpoče opsada.

Tada bečki kabinet, osjetivši svu težinu položaja, pošalje u pomoć Beaulieuu 25 000 ljudi pod Gvozdanovicem i 35 000 pod Wurmserom. Jedan milanski špijun dobio je zadatak da prodre u grad i najavi dolazak ove pomoći.

Špijun naiñe na noćnu izvidnicu kojom je zapovije-dao añutant Dermoncourt (Dermonkur) i bi odveden generalu Dumasu. Pretražili su ga, no uzalud — kod njega nisu ništa našli. Trebalo je sasvim malo pa da ga puste na slobodu, kada, kao po migu sudbine, general Dumas po-godi da je špijun progutao obavijesti koje su mu povje-rene. Ovaj je to poricao, ali general Dumas naredi da ga se strijelja i tada je ovaj sve priznao. Uhodu predadoše na čuvanje añutantu Dermoncourtu koji pomoću sredstava za povraćanje što mu ih je dao major-kirurg doñe do jedne kuglice od voska veličine piljka od ilovače. U njoj je bilo Wurmserovo pismo, pisano na pergameni. Ovo pismo sadržavalo je detaljne podatke o operacijama nepri-jateljske vojske. Pismo je poslano Bonaparteu. Gvozda-nović i Wurmser išli su razdvojeno. Prvi je išao na

36

Bresciu (Breša) a drugi na Mantovu. Istom greškom bile su već izgubljene Provera i Argentan. Bonaparte ostavi 10 000 vojnika ispred grada, a sa 25 000 požuri prema Gvozda-noviću, kojega je, pošto ga je potukao kod Saloa i Lo-nata, natjerao u tirolske klance. Zatim se odmah okrene prema Wurmseru koji je saznao za poraz svoga druga tek iz prisustva neprijateljske vojske. Žestokom francuskom napadu podleže i on kod Castiglionea (Kastiljo-ne). Za pet dana Austrijanci su izgubili 20 000 ljudi i pedeset topova. Posljednja borba dala je Gvozdanoviću vremena da se pribere. Bonaparte opet poñe na njega, potuče ga kod San Marca, Serravalla i Rovereda; zatim, poslije borbe kod Bassane, Rimolana i Cavaloa, vrati se opet da po drugi put opsjeda Mantovu, kamo se s ostacima svoje vojske bio sklonio Wurmser.

Dok je okončavao ovaj ogromni zadatak, oko njega su se formirale nove države. Osnovao je Cispadsku i Transpadsku republiku; protjerao je Engleze s Korzike i budno pazio u isti mah na Genovu, Veneciju i Svetu Stolicu, ne dajući im da podignu glavu. Usred ovih mno-gostrukih političkih kombinacija saznao je za približa-vanje nove carske vojske pod Alvinzijevim (Alvinci) zapovjedništvom. No zla sudbina goni sve ove ljude. Alvinzi je pošao tragom svojih prethodnika: učinio je istu pogrešku koju su i oni ranije činili — podijelio je svoju vojsku na dva dijela; jedan, koji je brojio 30 000 ljudi i koji je on sam predvodio, trebalo je da prijeñe preko Verone i da zauzme Mantovu, drugi, pod zapovjedništvom Davidovića, trebalo je da dopre do Eča.

37

Bonaparte poñe u susret Alvinziju s kojim se suko-bio kod Arcole (Arkole). S njim se tri dana borio prsa o prsa i ostavio ga tek tada kad mu je sravnio sa zemljom 5000 ljudi, zarobio 8000 i zaplijenio trideset topova. Za-tim, još zadihan od bitke kod Arcole, baci se na Davido-vića i Wurmsera. Prvoga, koji bješe sišao iz Tirola, natjera u njegova brda, a drugoga, koji bješe izišao iz Man-tove, nagna natrag u njegov grad. Na bojnom polju dozna da Alvinzi i Provera namjeravaju da se sjedine, pa natjera Alvinzi ja u divlji bijeg kod Rivolija, a Provera je, poslije bitaka kod San Giorgia i Favorita, morala položiti oružje. Najzad, oslobodivši se svih svojih protivnika, vrati se do Mantove, opkoli je, stegne i prisili da se preda, baš u trenutku kad je pod zapovjedništvom jednog nadvojvode dolazila peta armija, odvojena od rajnske rezerve. Austriju je čakala još veća sramota — porazima njenih generala priključio se i poraz članova vladarske kuće. 10. marta 1797. potučen je princ Karlo na prijelazu preko Taglia-menta (Taljamento). Ova pobjeda otvorila je Francuzima put u venecijanske države i tirolske klance. Poslije ovoga Francuzi su gotovo trkom napredovali putem, koji im je sada bio otvoren. Oni trijumfiraju u Lavisu, Trasmisu i Clauzenu (Klauzenu), ulaze u Trst, zauzimaju Tarvisio, Gradišku i Villach (Filah); strašno gone nadvojvodu, kojega ostavljaju samo da bi zauzeli putove koji vode u prijestolnicu Austrije, i napokon dolaze na trideset milja pred Beč.

Bonaparte se ovdje zaustavio da bi sačekao parla-mentarce. Tek je godina dana otkako je napustio Niču i, u toku te godine, uništio je šest armija, osvojio Alessan-

38

driju, Torino, Milano i Mantovu; izvjesio je trobojnu zastavu na pijemontskim, talijanskim i tirolskim alpama. Oko njega su počela blistati imena: de Massena (Masena), d'Augereau (Ožero), de Joubert (Žuber), de Marmont (Marmon) i de Berthier (Bertje). Stvara se plejada; sateliti se okreću oko svoje zvijezde, nebo se vedri nad carstvom!

Bonaparte se nije prevario. Parlamentarci doñoše. Za mjesto voñenja pregovora izabran je Leoben. Bona-parte nije više morao tražiti ovlaštenje od Direktorija. Sam je vodio rat; sam će zaključiti mir. Samo je napisao: »S obzirom na stanje stvari, pregovori i sa samim carem postali su posve vojnička operacija.«

Ipak se ova operacija prilično odugovlačila. Diplo-macija ju je uvila i utegla u svakojaka lukavstva. Ali došao je dan kad lav nije mogao više ostati u svojoj mreži. Usred jedne diskusije on ustane, zgrabi divni porculanski poslužavnik, slomi ga na komade i baci pod noge. Zatim se okrene preneraženim punomoćnicima i reče im:

— Ovako ću vas sve u prašinu pretvoriti, jer to sami tražite.

Diplomati postadoše pomirljiviji: poče čitanje ugo-vora. U prvom članu car (austrijski) izjavljuje da priznaje Francusku republiku.

— Brišite taj član — uzvikne Bonaparte — Francuska republika je kao sunce na nebu. Slijepi su oni koje njen sjaj nije zasjenio!

Tako je Bonaparte u svojoj dvadeset petoj godini držao jednom rukom mač, kojim je dijelio države, a dru-

39

gom vagu, kojom je mjerio kraljeve. Direktorij mu je obilježio put kojim je trebalo da ide, ali je on išao svojim

— iako još nije zapovijedao, nikoga više nije slušao. Direktorij mu piše da ima na umu da je Wurmser emigrant

— Wurmser pada u ruke Bonaparteu, koji ima prema njemu sve obzire koji se duguju zloj sudbini i starosti. Direktorij postupa uvredljivo prema papi, Bonaparte mu uvijek piše s poštovanjem i naziva ga svetim ocem. Direktorij progoni svećenike, Bonaparte nareñuje svojoj vojsci da ih pazi kao braću i da ih poštuje kao sluge božje. Direktorij pokušava da aristokraciju uništi u korijenu, Bonaparte piše ñenovskoj upravi i kori je za nasilja koja ona čini prema plemstvu i stavlja joj do znanja: ako hoće sačuvati njegovu naklonost, neka poštuje statuu Dorija.

15. vandemijera, VI godine, potpisan je Kampofor-mijski mir. Prema ovome miru Austrija, kojoj se ostavlja Venecija, odriče se svojih prava na Belgiju i svojih pre-tenzija na Italiju. Bonaparte je oslobodio Italiju za Fran-cusku. I, 15. frimera iste godine (5. decembra 1797), on stiže u Pariz.

Bonaparte je bio odsutan dvije godine i za to vri-jeme zarobio je 150.000 ljudi, oteo 170 zastava, 550 topova, 600 poljskih topova, pet pontona, devet laña sa 64 topa, dvanaest fregata sa 32 topa, dvanaest korveta i osamnaest galija; osim toga, kao što smo kazali, iz Francuske je ponio svega dvije hiljade lujdora, a u više navrata poslao je gotovo pet milijuna; protivno svim

40

starim i suvremenim tradicijama — vojska je hranila svoju domovinu.

U zaključenju mira Napoleon je vidio svršetak uspona u svojoj vojničkoj karijeri. Ne mogavši ostati na miru, priželjkivao je jedno mjesto u Direktoriju iz kojega su dvojica istupila. Na žalost, bilo mu je samo dvadeset osam godina. I budući da bi to bila veoma velika i veoma brza povreda Ustava iz III godine, nije se usuñivao to ni predložiti. On se povukao u svoju kućicu u ulici Chantereine (Šantren), boreći se kombinacijama svoga duha protiv neprijatelja strasnijeg od svih onih s kojima se do tada borio — protiv zaborava.

— U Parizu — govorio je on — sve se predaje zaboravu. Ako ostanem duže besposlen, ja sam izgubljen. U ovom velikom Babilonu jedna slava zasjenjuje drugu; i ako me ne budu vidjeli na pozornici više od tri puta, neće me više ni gledati.

Zbog toga je mislio da će biti bolje ako, dok bude čekao, poradi da ga imenuju za člana Instituta.

Napokon je, 29. januara 1798. godine, rekao svome sekretaru:

— Bourienne (Burijan), ja neću ovdje ostati. Budući da oni ne žele ništa čuti, ovdje nema šta da se radi. Vidim da ću, ako ostanem, polako potonuti. Sve se ovdje kvari i za mene nema više slave. Ova mala Evropa ne može me zadovoljiti — to je običan krtičnjak. Velikih država i velikih revolucija bilo je samo na Istoku, gdje živi 600 milijuna ljudi. Treba ići na Istok, odakle potječu svi slavni ljudi.

41

Tako dakle, bilo mu je potrebno da nadmaši sve slavne veličine. On je već do sada učinio više od Hanibala i učinit će koliko Aleksandar i Cezar, a njegova imena nema još na piramidama na kojima su zapisana ta dva velika imena.

12. aprila 1798. Bonaparte je postavljen za vrhovnog zapovjednika Istočne vojske.

Kao što se vidi, trebalo je samo da zatraži pa da dobije. Po dolasku u Toulon dokazao je da treba samo da zapovijedi pa da mu se pokore.

Jedan osamdesetogodišnji starac osuñen je na stri-jeljanje dva dana prije njegova dolaska u ovaj grad. 16. maja 1893. Napoleon je napisao slijedeće pismo ratnoj komisiji Devete divizije, koja je ustanovljena na osnovu zakona od 19. fruktidora.

»Saznao sam, grañani, na žalost, da se sedamdeseto-godišnji i osamdesetogodišnji starci, slabe žene i majke nejake djece, strijeljaju da bi se tobože spriječilo iseljavanje.

Zar je, dakle, iščezlo iz njihovih srca ono milosrñe koje su imali u bojevima?

Zakon od 19. fruktidora predvidio je mjere o javnom poretku. Namjera mu je bila da pogodi zavjerenike, a ne slabe žene i nemoćne starce.

Napominjem vam, grañani, ako zakon dovede u vaš sud starce iznad šezdeset godina ili žene, da izjavite da ste usred bojeva poštovali starce i žene svojih neprijatelja.

42

Ratnik koji izriče smrtnu presudu osobi nesposobnoj da nosi oružje — nitkov je.

BONAPARTE.«

Ovo pismo spasilo je život jednom nesretniku. Četvrtog dana Bonaparte se ukrca. Tako je njegov posljednji pozdrav Francuskoj bilo izvršenje jednog kraljevskog čina — pomilovanja.

Malta je bila još ranije potkupljena. Bonaparte je sada u prolazu primio predaju. 1. jula 1798. stupio je na egipatsko tlo, blizu tvrñave Marabout (Marabu), nedaleko od Aleksandrije.

Murat-beg, koga je neprijatelj kao kakvog lava upravo tražio u njegovoj pećini, čim je za to saznao, pozvao je svoje mameluke, pustio niz Nil jednu flotilu ratnih džer-mova, kanga i šalupa, i naredio da ih obalom rijeke prati jedno odjeljenje od 1200—1500 konjanika, s kojima će se Desaix (Deze), komandant francuske prethodnice, sukobiti kod sela Salama. To je bilo prvi put poslije križarskih ratova da su se Istok i Zapad našli licem u lice.

Sukob je bio strašan. Okićena zlatom, brza kao vje-tar, proždrljiva kao plamen, ova vojska slijepo jurnu na francuske kare čije je puščane cijevi sjekla sabljama ka-ljenim u Damasku; a kad iz njih kao iz nekog vulkana, sukne plamen, ona se odmota poput kakve marame od svile i zlata, obiñe u trku sve čelične uglove, od kojih joj svaka strana pošalje svoj plotun, i kad vidje da je svaki proboj nemoguć, uteče kao veliko jato poplašenih ptica, ostavljajući za sobom još pokretan pojas od una-kaženih

43

ljudi i konja, i ode da se u daljini prestroji i spremi za novi napad, nekoristan i smrtonosan kao i prvi.

Oko podneva okupiše se posljednji put. Ali, umjesto da napadnu, oni odoše prema pustinji i iščezoše u vihoru pijeska.

Murat-beg je u Gizehu saznao za šebrejski poraz. Još istog dana poslao je glasnike u pustinju, k Saidu i Fajumu. Sa svih strana begovi, šeici i mameluci bjehu pozvani protiv zajedničkog neprijatelja. Svaki je bio dužan da doñe sa svojim konjem i oružjem.

Poslije tri dana Murat je imao uza se 6.000 konjanika.

Cijela ova vojska koja je dojurila na ratni poklič svoga voñe ulogori se u neredu na obali Nila, nadomak Kairu i piramidama, izmeñu sela Embabeha, na koje se naslanjalo desno krilo, i Gizeha, omiljenog Muratova mjesta dokle je dopirala svojim lijevim krilom. Što se tiče samog Murata, on je razapeo svoj šator ispod jednog ogromnog duda, čija bi sjena mogla pokriti pedeset ko-njanika. U ovakvom položaju, pošto je izdao neke zapo-vijedi svojoj vojsci, Murat je čekao francusku vojsku koja je nastupala Nilom.

U svanuće 23. Desaix, koji je uvijek nastupao kao prethodnica, primijeti jednu četu od pet stotina mame-luka poslanih u izviñanje, koji se odmah povukoše da ne bi bili primijećeni. Oko četiri sata ujutro Murat začu snažno klicanje: to je francuska vojska pozdravljala piramide.

U šest sati Francuzi i mameluci našli su se jedni

44

prema drugima.

Zamislite samo to bojno polje! Bilo je to kao kad je Kambiz, drevni osvajač, koji je došao s drugog kraja svijeta, izabrao Egipćane da ih šatre. Otada je proteklo dvije hiljade četiri stotine godina; Nil i piramide još uvijek su na svom mjestu; granitna sfinga kojoj su Perzi-janci unakazili lice pomaljala je iz pijeska još samo svoju ogromnu glavu; Kolos o kome priča Herodot utonuo je, Memfis je iščezao, a Kairo ponikao. Sve te uspomene, žive i jasne u duhu francuskih voña, neodreñeno su leb-djele nad glavama vojnika poput onih nepoznatih ptica koje nekad prelijeću preko bojišta i proriču pobjedu.

Poprište borbe bila je prostrana pješčana ravnica kakva se traži za konjicu; selo Bekir uzdiže se u sredini te ravnice, a podalje ispred Gizeha čitav taj prostor omeñen je jednom malom rječicom. Murat i njegova konjica naslanjali su se na Nil, te im je Kairo bio za leñima.

Po položaju zemljišta i svoga neprijatelja, Bonaparte uvidje ne samo da je moguće da pobijedi neprijatelja već i da ga uništi. On razvi svoju vojsku u polukrug, pre-strojivši svoje divizije u ogromne kare u središtu kojih je bila utvrñena artiljerija. Desaix, koji je obično išao naprijed, zapovijedao je prvom karom koja je bila utvrñena izmeñu Embabeha i Gizeha. Zatim su dolazile divizija Regnier (Renjie), divizija Kleber koja je ostala bez svoga voñe ranjenog u Aleksandriji, te je njome upravljao Dugua (Diga); pa divizija Menou (Mnu), kojom je zapovijedao Vial; napokon, kao krajnje lijevo krilo, bila je divizija generala Bona koja se naslanjala na Nil i bila

45

najbliža Embabehu.

Trebalo je da se sve kare u isti mah stave u pokret, da poñu na Embabeh i da selo, konje, mameluke, opkope — da sve bace u Nil.

Ali Murat nije bio čovjek koji bi svog neprijatelja čekao iza nekoliko gomila pijeska. Jedva što su se kare razmjestile, mameluci iziñoše iz svojih opkopa, i ne bi-rajući, ne računajući, u nejednakim gomilama nasrnuše na one koje su im bile najbliže. To su bile divizije Desaixa i Regniera.

Kad su se približili na puškomet, napadači se podi-jelise u dvije kolone: prva nasumce nasrne na lijevo krilo Regnierove divizije, a druga na desno Desaixove. Kare ih pustiše da se približe na desetak koraka, a zatim osuše vatru. Konji i konjanici morali su se zaustaviti pred tim platnenim zidom. Prva dva reda mameluka padoše kao da se zemlja pod njima zatresla; ostatak kolone, još u trku, zaustavljen čeličnim i vatrenim zidom, ne mogavši i ne želeći se vratiti natrag, ne znajući što se dešava, naleti na Regnierovu formaciju, ali ih ova vatrom odbaci prema Desaixovoj diviziji. Ova se sada našla izmeñu dva vala ljudi i konja koji su letjeli oko nje kao vihor. Prvi red zadrža napad bajunetama, a druga dva reda otvoriše vatru. Za to vrijeme krila su se rastavljala propuštajući granate koje su nestrpljivo čekale da se umiješaju u ovaj krvavi pir.

Nastupio je trenutak kad su obje divizije bile pot-puno opkoljene i kad su upotrijebljena sva sredstva da se otvore ove neosjetljive i smrtonosne kare. Mameluci su se

46

približavali na deset koraka usprkos dvostrukoj arti-ljerijskoj vatri. Zatim, gonili su svoje konje koji su se plašili bajuneta da idu natraške, držali ih i prevrtali se na njima; a konjanici, poskidani s konja, dovlačili su se kao zmije i presijecali kolane francuskim vojnicima. Ta strahovita sječa trajala je gotovo čitav sat. Pri ovakvoj borbi, ako se ovo može nazvati borbom, Francuzi nisu više u svojim protivnicima gledali ljude, već su mislili da imaju posla s fantomima, ñavo lima, demonima. Odjed-nom, kao da je sve vihor odnio, nestade izbezumljenih mameluka, ljudske vike, rzanja konja, plamena i dima. Izmeñu dvije divizije ostade samo krvavo razbojište, pre-kriveno oružjem i zastavama, pokriveno mrtvima i teško ranjenima, koji su jaukali i još se tu i tamo podizali kao nestišani valovi poslije bure.

U tom trenutku, sve kare u pravilnom maršu kao na kakvoj paradi poñoše naprijed, zatvorivši u svoj čelični krug Embabeh, kad iznenada sa svoje strane otvori vatru begova linija: trideset i sedam brončanih topova izbaci svoje plamene zmije preko ravnice. Flotila je poskakivala po Nilu, potresana bombardiranjem, i Murat, na čelu tri hiljade konjanika, poleti da pokuša ne bi li mogao pro-drijeti u ove paklene kare. Uto kolona, koja je prva stupala u borbu i koja je imala još toliko vremena da se prestroji, prepoznavši ga pojuri opet na svoje prave i smrtne neprijatelje.

Mora da je to bio čudnovat prizor za orla koji je lebdio iznad bojnog polja kad ovih šest hiljada konjanika, najboljih na svijetu, na konjima čije noge ne ostavljaju traga na pijesku, stade kružiti kao roj oko tih nepomičnih

47

formacija koje su sipale vatru, stežući ih svojim kruže-njem i nastojeći ih ugušiti, kad već nisu mogli prodrijeti u njih. Rasturali su se, opet se sreñivali da bi se ponovo rasturili, mijenjali su izgled kao valovi poslije udara o obale. Zatim, vraćajući se opet u jednom redu poput kakve ogromne zmije kojoj bi se pokatkad vidjela glava, predvoñeni neumornim Muratom, ustremili bi se ponovo na kare. Odjednom, u ušančenim baterijama dogodi se nešto neshvatljivo. Mameluci začuše grmljavinu svojih vlastitih topova i vidješe kako ih njihove vlastite granate dižu u zrak. Flotila im se zapali i odleti u zrak; dok je Murat lomio svoje kandže i zube o francuske kare, tri napadačke kolone bjehu zauzele opkope, i Marmont, ko-mandant ravnice, s visova Embabeha poče da kosi ma-meluke koji su pomamno napadali Francuze.

Tada Bonaparte naredi da se izvrši jedan novi ma-nevar: kare se otvoriše, razviše se, približiše jedna drugoj i spojiše se kao prsteni na lancu. Murat i njegovi mameluci nañoše se izmeñu svojih vlastitih opkopa i francuske ubojne linije. Murat uvidje da je bitka izgubljena; prikupi ostatke svojih ljudi i, pod dvostrukom vatrom, na svojim kao vjetar brzim konjima, poleti nasumce na otvor koji je ostavila Desaixova divizija izmeñu sebe i Nila, proñe kao vihor pod posljednjom vatrom francuskih vojnika, izgubi se u selu Gizehu, potom se jednog trenutka pojavi gore iznad sela, povlačeći se prema Gornjem Egiptu sa dvije do tri stotine konjanika, jedinim ostatkom svojih snaga.

Na bojnom polju ostavio je tri hiljade ljudi, četrdeset topova, četrdeset tovarnih deva, svoje šatore, konje i robove. Ostavio je ovu ravnicu pokrivenu zlatom,

48

indijskim šalovima i svilom, pobjedničkim vojnicima koji su se dokopali ogromnog plijena. Jer svi su mameluci bili ponijeli svoju najbolju bojnu opremu i imali na sebi svoje najljepše zlatne i srebrne ukrase.

Bonaparte je te noći prenoćio u Gizehu, a sutradan kroz Vrata pobjede uñe u Kairo.

Tek što je osvojio Kairo, Bonaparte sanja ne samo o kolonizaciji zemlje koje se dočepao nego i o osvajanju Indije preko Eufrata. Direktoriju je uputio jednu notu kojom je tražio pojačanja, oružje, komoru, kirurge, apo-tekare, liječnike, livce, glumce, vrtlare, trgovce lutkama za narod i oko pedeset Francuskinja. Poslao je jednog glasnika Tuppo Saebu1 da mu predloži savez protiv En-gleza. Zatim, uljuljkivan dvostrukom nadom, počeo je progoniti Ibrahima, bega koji je poslije Murata imao naj-više utjecaja, potukao ga kod Saheleiha, i dok je uživao u ovoj pobjedi, jedan glasnik donese vijest da mu je cijela flota uništena. Nelson je uništio Bruevsa (Brijesa), flota je iščezla kao u brodolomu. Sad više nije imao vezu s Fran-cuskom i njegova nada da osvoji Indiju propade. Preostalo mu je ili da ostane u Egiptu ili da iz njega izañe velik, poput drevnih velikana.

Bonaparte se ponovo vrati u Kairo da proslavi pra-znik Muhamedova roñenja i osnivanje republike. U jeku svečanosti izbije pobuna, i dok je artiljerija kosila s vrha Mokatama, slučaj mu pritekne u pomoć i pošalje oluju. Za četiri dana sve se smirilo. Bonaparte otputuje u Suez. Htio je vidjeti Crveno more i stupiti nogom na tlo Azije — u istim godinama u kojima je nekad stupio Aleksandar.

49

Malo je trebalo pa da pogine kao faraon; spasio ga je jedan vodič.

Sad je upravio pogled na Siriju. Vrijeme iskrcavanja u Egiptu je prošlo i trebalo je čekati slijedeći juli. No, trebalo se plašiti kakvog pohoda preko Gaze i El-Ariha,

Indijski knez koji se neumorno borio protiv Engleza jer se Djezar-paša, zvani Krvolok, spremao da zauzme El-Arih. Trebalo je da uništi ovu prethodnicu otomanske Porte, da sruši bedeme Jaffe, Gaze i Akre, da opustoši zemlju i uništi sva njezina obrambena sredstva, tako da se onemogući prijelaz vojske preko pustinje. Eto tog po-znatog plana. Samo, ne skriva li on možda jednu od onih gigantskih ekspedicija, s kojima je Bonaparteov duh uvijek bio zaokupljen? Vidjet ćemo!

Bonaparte je pošao na čelu deset hiljada ljudi, podi-jelivši pješadiju na četiri korpusa kojima je za zapovjed-nike postavio Bona, Klebera, Lannesa (Lan) i Regniera. Konjicu je povjerio Muratu (Mira), artiljeriju Dommar-tinu, a inženjeriju Cafarelli-Dufalgu (Kafareli-Difalg). El--Arih je napadnut i zauzet 1. ventosea. Sedmog je zauzeta Gaza bez otpora, 17. je na juriš zauzeta Jaffa i cijeli njen garnizon koji je brojio pet tisuća ljudi nestao je u pokolju. Zatim je nastavio svoj trijumfalni put i zaustavio se ispred Sv. Ivana od Akre. 30. istog mjeseca započe bitka s kojom počinju neuspjesi.

Mjestom je zapovijedao Francuz, stari Napoleonov drug; odgajani zajedno u vojnoj školi, poslani su istog dana u svoja odjeljenja. Privrženik rojalističke stranke,

50

Phelippeaux *(Felipo) je išao na ruku Sydney-Smithu (Sidnej-Šmit) da pobjegne iz zatvora u Templu, otpratio ga u Englesku i s njim otišao u Siriju. Ova glava više je brige zadavala Bonaparteu nego bedemi Akre. Na prvi pogled moglo se vidjeti da obranom rukovodi sposoban čovjek; opsada je bila nemoguća, trebalo je osvojiti grad na juriš. Tri uzastopna juriša ostala su bez uspjeha; za vrijeme jednoga od njih pala je jedna bomba pred Bo-naparteove noge. Dva grenadira ga odmah opkoliše, svo-jim rukama zakloniše mu glavu, a tijelo svojim tijelima. Bomba se rasprsnu, i kao nekim čudom, njeni su komadi poštovali vjernost i privrženost te nitko od njih nije ra-njen. Jedan od grenadira zvao se Daumesnil (Domenil); 1809. godine bit će general, 1812. kod Moskve izgubit će jednu nogu, a 1814. postat će komandant Vincennesa (Vensan).

Za to vrijeme Djezaru je pridolazila pomoć sa svih strana. Sirijske paše sjedinile su svoje vojske i pošle na Akru! Sydney-Smith je doplovio s engleskom flotom. Najzad i kuga, taj pomoćnik strasniji od svih ostalih, pri-tekne u pomoć sirijskoj vojsci. Trebalo se najprije osloboditi vojske iz Damaska. Bonaparte, umjesto da je sačeka ili da se pred njom povuče, poñe joj u susret i bi potučen kod brda Tabora. Onda se vrati da pokuša još pet novih juriša, isto tako beskorisnih kao što je bio i onaj prvi. Sv. Ivan od Akre bio je za njega prokleto mjesto, a zaobići ga nije mogao.

Svi su se čudom čudili što se toliko okomio na to stjenovito gnijezdo i pitali se, zašto svakodnevno stavlja svoj život na kocku i gubi svoje najbolje oficire i najhra-

51

brije vojnike. Svi su mu zamjerali zbog ovog krvoprolića koje se činilo besciljno. Cilj je ipak postojao; on ga je sam objasnio poslije jednog od onih besplodnih juriša u kome je bio ranjen Duroc (Dirok); osjetio je potrebu da velika srca kao što je njegovo saznaju da on ne igra besmislenu igru.

— Jest — rekao je on — ja vidim dsc me ovo gni-jezdo stoji mnogo ljudi i oduzima mi mnogo vremena. Ali, otišlo se tako daleko da se mora pokušati još jednom. Ako uspijem, naći ću u gradu pašino blago i oružja za trista hiljada ljudi. Pobrinut ću se da naoružam Siriju ogorčenu zbog okrutne vladavine Djezar-paše, kome narod pri svakom jurišu, moleći boga, želi smrt. Otići ću na Damask i Alep. Prodiranjem u zemlju uvećat ću svoju vojsku. Oslobodit ću narod od ropstva i tiranske pašine vlade, prispjet ću u Carigrad s ogromnom vojskom i sru-šiti Tursku carevinu. Osnovat ću na istoku novo, veliko carstvo koje će mi ovjekovječiti ime u historiji. Tada ću se preko Jedrena i Beča, pošto uništim austrijsku dinastiju, vratiti u Pariz.

Zatim, uzdahnuvši, nastavi:

— Ako pak ne uspijem u posljednjem jurišu, odmah ću otputovati. Vrijeme me goni. U Kairu neću nikako ostati do polovine juna. Tada su vjetrovi povoljni za ula-zak u Egipat sa sjevera. Carigrad će poslati trupe u Aleksandriju i Rosettu (Rozeta); potrebno je da budem tamo. Što se pak tiče vojske iz unutrašnjosti, ona će doći kasnije. Nje se ne bojim, bar za ovu godinu. Učinit ću sve da je uništim na izlazu iz pustinje. Za dvije godine

52

onemogućit ću svaki poraz svoje vojske; ne može se ži-vjeti u ruševinama.

Na kraju je ipak bio prisiljen na povratak. Vojska se povuče na Jaffu. Bonaparte je tamo posjetio oboljele od kuge. To će biti motiv najljepše kompozicije slikara Grosa. Sve ono što se moglo prenijeti, preneseno je mo-rem preko Damiette i kopnom preko Gaze i El-Ariha. Oko šezdeset ljudi koji neće više živjeti ni jedan dan, već će za jedan sat pasti u ruke Turaka. Ona ista srčanost koja je bila potrebna da se izvrši pokolj u jafskom garnizonu došla je i ovom prilikom do izražaja. Apotekar R... razdi-jelio je, priča se, bolesnicima neki lijek: da umjesto muka koje su im pripremali Turci umru blagom smrću.

Napokon je 26. prairiala, poslije dugog i teškog marša, vojska ušla u Kairo. A bilo je već i vrijeme. Murat--beg, koji je izmakao Desabtu, prijetio je iz Donjeg Egipta. Po drugi put je čekao Francuze u podnožju pira-mida. Bonaparte je naredio da se sve pripremi za bitku. Ovoga puta on je zauzeo pozicije mameluka i naslonio se na rijeku. Sutradan ujutro Murat-beg je iščezao. Ovo je veoma iznenadilo Bonapartea. Ali već istog dana sve mu je bilo jasno. Flota koju je on naslućivao iskrcala se u Abukiru tačno u vrijeme koje je on prorekao. Murat je udario prečacem i sjedinio se s turskim logorom.

Kad je prispio, našao je pašu uvjerenog u pobjedu, jer su se francuske čete, slabe za borbu, povukle da bi se sredile.

— Vidiš li — reče Mustafa-paša mamelučkom begu — ovi plašljivi Francuzi, čije prisustvo nisi mogao

53

izdržati, pobjegli su čim sam se pojavio.

— Pašo — odgovori Murat-beg — zahvali proroku što je Francuzima palo na um da se povuku, jer ako se vrate, nestat će te kao prašine ispred oluje.

Murat, pustinjski sin, tačno je predviñao. Nekoliko dana nakon toga Bonaparte se vratio i poslije trosatne borbe Turci odstupiše i pobjegoše. Paša je krvavom ru-kom predao svoju sablju Muratu (Mira). S njim se predalo dvjesta ljudi. Dvije tisuće su ostale na bojnom polju, deset tisuća se utopilo, a dvadeset brončanih topova, šatori i prtljaga — sve je to palo Francuzima u ruke. Utvrda Abukir je zauzeta. Mameluci su odbačeni u pustinju, a Englezi i Turci potražili su utočište na svojim lañama.

Bonaparte je poslao jednog glasnika na admiralski brod, gdje je trebalo da pregovara o vraćanju zarobljenika, jer je Bonaparteu bilo nemoguće da ih čuva, a da ih strijelja kao u Jaffi, to bi mu samo naškodilo. Umjesto svega drugog, admiral je poslao Bonaparteu vina, voća i »Frankfurter Zeitung« od 10. juna 1799. godine.

Još od juna godine 1798, to jest više od godinu dana, Bonaparte je bio bez ikakvih vijesti iz Francuske. On baci pogled na novine, brzo ih pregleda i uzvikne:

— Slutnje me nisu prevarile; Italija je izgubljena. Treba da otputujem!

I zaista, Francuzi su bili u stanju u kakvom je želio da ih vidi. U njemu su gledali spasioca a ne slavopojca. Gantheaume (Gantom), kojega je pozvao, doñe odmah.

54

Bonaparte mu naredi da pripremi za put dvije fregate — »Muiron« (Miron) i Carrere« (Karer), i dvije male lañe

— »Revanche« i »Fortunu« sa hranom za četiri do pet stotina ljudi za dva mjeseca.

22. augusta izdao je vojsci ovaj proglas: »Vijesti iz Francuske pozivaju me da odmah otputujem. Vrhovnu komandu ostavljam generalu Kleberu, a vojska će uskoro čuti za mene. Više vam ništa ne mogu reći. Teško mi je što ostavljam vojnike s kojima sam tijesno vezan, ali to će biti samo za kratko vrijeme. General pod čijim vas okriljem ostavljam ima i moje i vaše povjerenje.«

Već sutradan ukrcao se na fregatu Muiron. Gan-theaume je htio da se otisne na more, ali se Bonaparte usprotivi i reče:

— Hoću da plovite, koliko je to moguće, afričkom obalom. Ovim ćemo putem ići sve dok ne stignemo južno od Sardinije. Ja imam malu posadu i nešto artiljerije. Pojave li se Englezi, iskrcat ću se na obalu, doći do Orana, Tunisa ili kojeg drugog pristaništa, i tu potražiti način da se ponovo ukrcam.

Dvadeset i jedan dan istočni i sjeveroistočni vjetrovi vraćali su Bonapartea opet u pristanište iz kojega je tek bio pošao. Napokon se pojavi prvi ćuh južnog vjetra. Gantheaume je raširio sva jedra i za kratko vrijeme prošli su kraj mjesta gdje je nekada bila Kartaga; obiñoše Sardiniju, čija je zapadna strana bila pristupačna. 1. okto-bra Bonaparte je ušao u pristanište Ajaccio. Tu je pro-mijenio 17 000 franaka u turskim cekinima za francusko srebro — to je bilo sve što je Bonaparte ponio iz Egipta.

55

Naposljetku, 7. istog mjeseca, razapeo je jedra, napustio Korziku i krenuo u Francusku, do koje je bilo samo se-damdeset milja. Uveče 8. oktobra pojavi se jedna eskadra od četrnaest laña. Gantheaume predloži da okrenu brod i da se vrate na Korziku.

— Ne — uzviknu zapovjednički Bonaparte — razap-nite sva jedra, svatko neka je na svom mjestu i neka se ide samo sjeverozapadno.

Cijela noć prošla je u strepnji; Bonaparte nije na-puštao most. Naredio je da se pripremi veliki čamac i da u njemu bude dvanaest mornara; svome sekretaru naredio je da pokupi najvažnije papire i da uzme dvadeset i pet ljudi s kojima će otići na Korziku. Ujutro, sav taj oprez pokazao se kao nepotreban. Strah je iščezao. Flota se uputila na sjeveroistok. 8. oktobra, u svanuće, primijetili su Frejus (Frežis), a u osam sati ušli su u pristanište. Odmah se pronio glas da se na jednoj od dviju fregata nalazi Bonaparte. More je bilo prekriveno čamcima. Narod je zaboravio na sve sanitarne mjere koje je Bonaparte predložio, a on je uzalud sve činio da ih sačuva od opasnosti koja im prijeti.

— Više volimo kugu nego Austrijance — bio je odgovor.

Bonapartea su odvukli i odnijeli na rukama u prista-nište. Bila je to svečanost, ovacije, trijumf. Napokon, usred tog oduševljenja, pozdrava, uzbuñenja, Cezar stavi nogu na zemlju u kojoj više nije bilo ni jednog Bruta.

56

Poslije šest tjedana Francuska više nije imala Direk-torij, ali je zato imala tri konzula, a izmeñu njih jednoga, koji, kako kaže Sieves (Sije), sve zna, sve čini i sve može.

Došli smo od 18. brumairea.

III

BONAPARTE PRVI KONZUL

ošto je Bonaparte zauzeo najviši položaj u državi koja se još pušila od krvi prolivene u grañanskom ratu i na strani i bila sasvim iscrpljena vlastitim pobjedama, prva briga mu je bila da pokuša uspostaviti mir na čvrstim osnovama. Prema tome, 5. nivosea VIII

57

godine, ne obazirući se na sve one diplomatske forme u koje vladari obično uvijaju svoje namjere, pisao je sam neposredno kralju Georgu III predlažući mu englesko-francuski savez. Kralj se na to oglušio, a Pitt je preuzeo na sebe da mu odgovori; drugim riječima — savez je odbačen.

Bonaparte, odbijen od Georga III, obrati se Pavlu I. Poznavajući viteški karakter ovoga vladara, mislio je da prema njemu treba da se i viteški ponaša. Ruske trupe, zarobljene u Holandiji i Švicarskoj, prikupio je i doveo u unutrašnjost Francuske. Onda je naredio da se odjenu u nova odijela i poslao ih u njihovu domovinu, ne tražeći ni razmjenu ni odštetu.

Bonaparte se nije prevario kad je računao da će ovim korakom odobrovoljiti Pavla I. Jer je ovaj, čim je saznao za postupak prvog konzula, povukao trupe koje je do tada držao u Njemačkoj i objavio da istupa iz koalicije.

Francuska i Pruska živjele su u prijateljstvu, i kralj Friedrik Vilhelm do sitnica je pazio na tačke ugovora od 1795. Bonaparte je k njemu poslao Durocoa kako bi ga ovaj privolio da razvije kordon svojih trupa do donje Rajne, da bi linija koju bi trebalo braniti bila što slabija.

Pruski kralj je na to pristao i obećao da će utjecati na Sasku, Dansku i Švedsku da ostanu neutralne.

Ostale su, dakle, Engleska, Austrija i Bavarska. No, ove tri sile nisu bile spremne da ponovo otpočnu neprija-teljstva. Ne gubeći ih iz vida, Bonaparte je, dakle, imao vremena da posveti pažnju i unutrašnjim prilikama.

58

Nova vlada imala je sjedište u Tuilerijama. Bona-parte je stanovao u kraljevskoj palači, i malo-pomalo obnoviše se stari dvorski običaji u onim istim odajama iz kojih su ih uklonili članovi Konventa. Uostalom, to naročito treba istaći, prvo pravo krune — pomilovanje — Bonaparte je nepravedno prisvojio. Gospodin Defeu (Defe), francuski emigrant koji je bio zarobljen u Tirolu, doveden j.e u Grenoble i osuñen na smrt. Saznavši za ovo, Bonaparte je zapovjedio svome sekretaru da napiše na jednom listiću papira:

»Prvi konzul nareñuje da se obustavi izvršenje pre-sude nad gospodinom Defeuom.«

Pošto je potpisana, ova lakonska naredba poslana je generalu Ferincu, i Defeu bijaše spašen.

Ubrzo se kod njega pojavila jedna nova strast koja je zauzimala mjesto odmah iza strasti za ratom. To je strast za grañevinama i spomenicima. U početku se za-dovoljio uklanjanjem daščara oko tuilerijskog dvorca. Uskoro pak, ljut što je prekinuto grañenje Quai d'Orsava, gdje se Seina izlivala svake godine i ometala saobraćaj s predgrañem Saint-Germain (Sen-Žermen), napisao je ove riječi:

»Kej kod Plivačke škole ima da se dovrši do kraja godine.«

Ovo je poslano ministru unutrašnjih poslova koji je pohitao da izvrši nareñenje.

Svakodnevno prevoženje čamcima mnoštva ljudi preko Seine izmeñu Louvrea i koledža Oatre-Nations, na-

59

metalo je potrebu da se na tom mjestu sagradi most. Prvi konzul je pozvao gospodu Perciera (Persije) i Fontainea (Fonten). Pont des Arts pružio se, sagrañen kao kakvom čarolijom, s jedne obale na drugu. S Vendomea uklonjena je statua Ljudevita XIV. Nju je zamijenio jedan stup saliven od topova koji su u tromjesečnom pohodu zarobljeni od Austrijanaca. Žitno pristanište koje je bilo izgorjelo ponovo je sagrañeno. Sagrañen je kej s jednog kraja prijestolnice na drugi — dugačak gotovo čitavu milju. Rijeka je vraćena u svoje korito. Vršene su pri-preme da se sagradi palača za burzu. Invalidska crkva bit će vraćena svojoj prvobitnoj namjeni — da zablista onim istim sjajem kojim je, nekada, prvi put zablistala pod vladavinom Ljudevita XIV. Četiri groblja, koja će podsjećati na kairske nekropole, bit će postavljena na četiri glavne strane Pariza. Napokon, ako mu bog da vremena i snage, bit će prosječena jedna ulica koja će se protezati od Saint-Germain-rAuxerroisa (Sen-Žermen--Okseroa) do Place de Trone. Bit će široka pet i po stopa, poput bulevara zasañena drvećem i oivičena arkadama kao ulica Rivoli. No, da bi se sagradila ova ulica, trebalo je još pričekati. Trebalo je da to bude carska ulica.

U to doba — prvih godina XIX vijeka — pripremani su znameniti ratovi. Regrutni zakon prihvaćen je oduševljeno, nova vojna sila već je bila organizirana. Ljudi obuhvaćeni regrutacijom, postepeno kako se ona vršila, prikupljali su se izmeñu ñenovske obale do donje Rajne. Rezerva se prikupljala u dižonskom polju i bila uglavnom sastavljena od holandskih vojnika, kojih je zadatak bio da umire Vandeju.

60

Neprijatelji su ipak, sa svoje strane, na ove pripreme odgovorili sličnim pripremama. Austrija je užurbano pripremala vojsku, Engleska je uzela u najam dvanaest tisuća Bavaraca, a jedan od njenih agenata, i to najvještiji, vrbovao je najamnike u Švapskoj, Frankoniji1 i Odenvalu. Najzad, šest hiljada Virtemberžana, švicarske regimente

Njemačka pokrajina (Bavarska).

i odjeljenje plemića-emigranata, pod zapovjedništvom vojvode de Condea (Kondea), istupi iz službe Pavla I i stupi u službu Georga III. Sve ove trupe trebalo je da djeluju na Rajni. Austrija je poslala svoje najbolje vojnike u Italiju, jer su saveznici namjeravali da tamo započnu operacije.

17. marta 1800. godine, za vrijeme rada na učvršćivanju diplomatskih škola, koje je osnovao Tallevrand, Bo-naparte se, s očevidnim osjećajem radosti, obratio svome sekretaru i upitao ga:

— Gdje mislite da ću tući Melasa?1

— Ne znam — odgovori začuñeno sekretar.

— Razvijte u mom kabinetu veliku kartu Italije da vam pokažem.

Sekretar je brzo izvršio nareñenje. Pošto se snabdio iglama s glavama od crnog i crvenog voska, Bonaparte se nadnio nad ogromnu kartu i onda obilježio svoj borbeni plan zabadanjem crnih igala u svim tačkama gdje ga je očekivao neprijatelj, a crvenim iglama obilježio je liniju

61

kojom je namjeravao povesti svoje trupe. Zatim se okrenuo sekretaru koji je šuteći pratio njegov rad.

— A sad? — upita ga Napoleon.

— Ni sada — odgovori ovaj — ne znam ništa više.

— Vi ste budala. Pazite sad! Melas je u Alessandriji, gdje se nalazi njegov glavni štab. On će ostati tamo sve dok se Genova ne bude predala. U Alessandriji on ima bolnice, skladišta, artiljeriju i rezervu.

Zatim, pokazujući prijevoj svetog Bernarda, nastavi:

— Ovdje prelazim Alpe, napadam njegovu pozadinu prije nego što on i posumnja da sam u Italiji. Presjeći ću mu vezu s Austrijom, sukobiti se s njim u skrivijskoj ravnici i (pri tom zabode crvenu iglu kod San Giu-liana) ovdje ću ga potući.

» Michael Friedrich Benedikt von Melas, austrijski general, koji je zapovijedao austrijskom vojskom u Italiji.

Plan koji je tom prilikom obilježio prvi konzul, bio je plan bitke kod Marenga. On je poslije četiri mjeseca proveden do najmanjih sitnica. Alpe su bile za leñima, glavni štab je bio u San Giulianu, Melas je odsječen, i jedino mu je preostalo da se upusti u borbu. Bonaparte je ispisao svoje ime pored imena Hanibala i Karla Velikog.

Prvi konzul govorio je istinu. Poput lave sručio se s vrha Alpa. 2. juna bio je pred Milanom, u koji je ušao bez otpora, i odmah je opkolio tvrñavu. Istog dana poslao je Murata u Piacenzu (Pijačencu) a Lannesa (Lana) u Montebello. Obojica su pošla u borbu i ne sanjajući jedan

62

0 kruni a drugi o vojvodstvu.

Sutradan po ulasku u Milano Bonaparteu se prijavi jedan špijun koji mu je služio u prvim bitkama po Italiji. General ga je odmah prepoznao. Sada je bio u službi Austrijanaca — Melas ga je poslao da uhodi francusku vojsku. Ali ovaj je htio napustiti svoj zanat i tražio je tisuću zlatnika da izda Melasa, osim toga trebalo je da svome generalu odnese nekoliko tačnih obavijesti.

— Nije to ništa — reče prvi konzul. — Ni briga me nije ako se upozna moja snaga i moj položaj, samo ako

1 ja dovoljno saznam o snazi i položaju svoga neprijatelja. Reci mi nešto što je od važnosti i imat ćeš tisuću lujdora. Tada mu špijun reče broj odjeljenja, njihovu jačinu i položaj. Dalje: imena generala, njihovu vrijednost i karakter. Dok je on govorio, Bonaparte ga je pratio na karti zabadajući u nju igle. Uostalom, Alessandria nije snabdjevena hranom, Melas neće smjeti da sačeka opsadu; ima mnogo bolesnika, a nema sanitetskog materijala. U naknadu za sve ovo, Berthier je dao špijunu gotovo sasvim tačan izvještaj o položaju francuske vojske. Prvi konzul je tako tačno znao Melasov položaj, kao da ga je bog rata ponio i izdigao nad skrivijskom ravnicom.

8. juna, noću, prispio je iz Piacenze jedan glasnik — poslao ga je Murat, a nosio je jedno uhvaćeno pismo. To je bila Melasova poruka upućena Carskom vijeću u Beču, kojom je ovaj javljao predaju Genove. Masse je stegao Genovu, i opsjednuti su se predali 4. juna, pošto su pojeli i svoje konje sve do sedala.

63

Bonapartea su probudili u ponoć, po njegovoj na-redbi: »Ostavite me na miru kad su dobre vijesti, a budite me samo kad su loše.«

— Bah! — reče odmah svome sekretaru. — Vi ne znate njemački.

Zatim je ustao, radoznao da sazna je li mu ovaj rekao istinu. Ostatak noći proveo je u izdavanju naredbi i slanju glasnika. U osam sati sve je bilo spremno da se odupre vjerojatnim posljedicama ovoga iznenadnog do-gañaja.

Istoga dana glavni štab preseljen je u Stradello, gdje je ostao do 12. i kamo je 11. istog mjeseca stigao i Desaix. Trinaestog, idući na Scriviju, prvi konzul prijeñe bojno polje kod Montebella i nañe crkve još uvijek pune mrtvih i ranjenih.

— Do ñavola! — reče on Lannesu — izgleda da je ovdje bilo vruće.

Napokon, 13. uveče, prvi konzul stiže u Torre di Go-lifolo. Mada je bilo kasno i mada je bio iscrpljen od umora, ipak nije htio da legne dok se ne uvjeri imaju li Austrijanci most preko Bormide. U jedan sat ujutro, oficir kome je bilo povjereno da to provjeri, vratio se i rapor-tirao da ne postoji nikakav most. Ovaj izvještaj umirio je prvog konzula. Pošto je primio posljednji izvještaj o položaju trupa, legao je ne vjerujući da će sutradan biti sukoba.

Francuske trupe zauzimale su ove položaje: Gardan-neova i Chamberliacova (Šamberlijak) divizija

64

činile su korpus generala Victora i logorovale su na imanju Pedra Bona, ispred Marenga, podjednako udaljene od sela i od rijeke. Odjeljenje generala Lannesa nalazilo se ispred sela San-Giuliano, desno od velikog tortonskog druma, tisuću i dvjesta metara od Marenga. Konzulova garda bila je u rezervi iza trupa generala Lannesa, udaljena otprilike tisuću metara od njih. Konjička brigada, pod zapovjedništvom generala Kellermanna, i nekoliko eskadrona husara i lovaca činili su lijevo krilo i ispunili praznine u prvom stroju Gardanneove i Chamberliacove divizije. Druga konjička brigada, pod zapovjedništvom generala Champeauxa (Šanpo), činila je desno krilo i popunjavala praznine u drugoj pješačkoj liniji generala Lannesa. Napokon, 12. husarska regimenta husara i 21. lovačka regimenta, odvojene od Murata, zauzele su pod zapovjedništvom generala Rivauda (Rivo) tjesnac kod sela Sala gdje je bilo krajnje desno krilo glavnog položaja.

Sva ova koso rasporeñena odjeljenja bila su u meñusobnoj vezi, tvoreći efektivu od osamnaest ili devetnaest tisuća pješaka i dvije i po tisuće konjanika.

Ovoj grupaciji trebalo je da se sutradan pridruže divizije Mouniera (Munje) i Boudeta (Bude), koje su, po zapovijedi generala Desaixa, zauzele u pozadini, na deset milja od Marenga, sela Acqui (Aki) i Castelnuovo.

13. juna general Melas, sa svoje strane, završio je s prikupljanjem trupa generala Haddika, Kaima i Otta. Istoga dana prešao je Tanaro i ulogorio se ispred Alessandrije sa trideset i šest tisuća pješaka, sedam tisuća konjanika i snažnom artiljerijom koja je imala dobru

65

zapregu i poslugu.

U pet sati topovska paljba probudi Bonapartea.

U trenutku kad je dovršavao oblačenje, dojuri añu-tant generala Lannesa i javi mu da je neprijatelj prešao Bormidu, da je prodro u ravnicu i da se tamo vodi borba.

Generalštabni oficir nije bio tačno obaviješten jer je na rijeci ipak postojao most.

Bonaparte je odmah uzjahao konja i pohitao tamo gdje se zametnula bitka. Neprijateljska vojska bila je rasporeñena u tri kolone. Jedna, ona s lijevog krila, sa-stavljena od konjice i lake pješadije, uputila se Castel Ceriolu (Čeriola), putem za Sal, dok su se centralna kolona i ona na desnom krilu, sastavljene od pješadijskih odreda generala Haddika i Kaima i od rezerve grenadira koji su bili pod zapovjedništvom generala Otta, uputile tortonskim i fragarolskim putem, idući uz Bormidu.

Odmah na početku ove dvije kolone sukobile su se s trupama generala Gardannea, koje su, kao što smo vi-djeli, bile smještene na imanju Pedra Buona. Bonapartea je dakle probudila topovska rika i izmamila lava na bo-jište; brojna artiljerija koja je išla ispred kolone sipala je paklenu vatru, a za njom su išli bataljoni brojno triput jači od onih koje su napadali.

On je stigao na bojište u trenutku kad se razbijena Gardanneova divizija počela povlačiti i kad je general Victor poduzeo mjere da joj pohita u pomoć Chamberlia-cova divizija. Zaštićene ovim kretanjem, Gardanneove

66

trupe povlačile su se u najboljem redu i sklonile se u selo Marengo.

Tada austrijske trupe prestadoše da idu u kolonama i, koristeći se terenom koji se pred njima protezao, raspo-rediše se u paralelne redove. No, ipak su bili brojno nad-moćniji od trupa generala Gardannea i Chamberliaca. Prvi od tih redova bio je pod zapovjedništvom generala Haddika, drugi pod ličnom komandom generala Melasa, a grenadirsko odjeljenje, pod zapovjedništvom generala Otta, smjestilo se u pozadini, desno od sela Castel Ceriola.

Jedna kao šanac izdubljena jaruga činila je polukrug oko Marenga. Tu je general Victor smjestio Gardanneovu i Chamberliacovu diviziju, koje će, kako se činilo, biti po drugi put napadnute. Tek što su se ove trupe pripremile za borbu, Bonaparte im je izdao nareñenje da brane Marengo što je moguće duže. Glavni komandant je shvatio da će bitka dobiti ime po tom selu.

Za jedan trenutak ponovo je otpočela akcija na liniji fronta. Strijelci su gañali sa svake strane jaruge, a topovi, jer je udaljenost bila mala, morali su tući kartečom. Za-štićen ovom strašnom artiljerijskom vatrom, neprijatelj, brojno jači, imao je samo da se razvije i da opkoli fran-cuske trupe. General Rivaud (Rivo), koji je zapovijedao krajnjim desnim krilom Gardanneove divizije, krene na-prijed, na otvorenom polju izvan sela ostavi jedan bata-Ijon vojske pod najžešćom neprijateljskom vatrom i za-povjedi mu da radije svi izginu nego da ustupe i jednu stopu. Ovo mjesto bilo je tačka gañanja za austrijsku artiljeriju, a svaka granata je pogañala. Ali, u meñuvre-

67

menu, general Rivaud sakupio je svoju konjicu, stvorio kolone, zaobišao zaštitni bataljon i napao tri hiljade Austrijanaca, koji su na bajunet prodirali naprijed, odbio ih, i mada je bio ranjen, ipak ih je, raspršivši njihove trupe, prisilio da se povuku iza svoje linije da bi se po-novo prestrojili. Zatim se vratio na desno krilo bataljona koje je stajalo čvrsto poput bedema.

Uto iscrpljena Gardanneova divizija bude opet ba-čena u Marengo, pošto je cijeloga dana sva neprijateljska vatra bila usmjerena na nju. Gonio ju je prvi red Austri-janaca, dok je drugi red sprečavao Chamberliacovu divi-ziju i Rivaudijevu brigadu da joj priteknu u pomoć. Uostalom, i same odbijene, one su bile uskoro prisiljene da se povuku sa svojih položaja. Iza sela su se opet sjedi-nile. General Victor ih je prestrojio, i podsjećajući ih na to koliku važnost prvi konzul pridaje zauzimanju Marenga sam im se stavi na čelo i kroz one ulice koje Austrijanci nisu imali vremena zabarikadirati prodre u selo i zauzme ga; izgubi ga zatim, pa ga opet i po drugi put zauzme. Napokon, zbog brojčane premoći neprijatelja, bio je prisiljen da ga posljednji put napusti, i potpomognut dvjema divizijama generala Lannesa, koji mu je došao u pomoć, razvio je svoj front paralelno s neprijateljskim. Neprijatelj iziñe iz Marenga i razvi se u ogromnu borbenu liniju. General Lannes, videći da su se dvije divizije ge-nerala Victora spojile i da su spremne da izdrže ponovnu borbu, razvi se udesno baš u trenutku kad se činilo da će ga Austrijanci opkoliti. Ovim manevrom našao se na-suprot trupama generala Kaima koje su tek bile zauzele Marengo. Dva odjeljenja, jedno oduševljeno nagovješta-

68

jem svoje pobjede, a drugo okrijepljeno odmorom, bijesno se sudariše. I borba, krvavija nego ikada, koja je za kratko vrijeme bila prekinuta, ponovo otpoče duž cijele bojne linije.

Poslije jednosatne borbe bajunetama prsa o prsa korpus generala Kaima popusti i povuče se. General Cham-peaux, na čelu prve i osme dragunske regimente, napadne ga i poveća nered njegove vojske, dok ih je general Watrin (Vatren) sa 6, 22. i 40. poljskim pukom počeo goniti, i odbacio ih na dva kilometra s one strane potoka Barbotte. Ali ovaj manevar odvojio ga je od armije i divizija generala Victora, pa se činilo da su one njegovom vlastitom pobjedom bile izložene opasnosti. Stoga je bio prisiljen da se vrati i zauzme položaj koji je načas ostavio otkriven.

U tom trenutku Kellermann je na lijevom krilu učinio ono isto što je general Watrin uradio na desnom krilu. Njegova teška konjica probila je neprijateljski stroj, ali je poslije ovoga naišla na drugi, i ne usuñujući se da se upusti u borbu zbog brojne nadmoćnosti neprijatelja, izgubila je plodove ove trenutne pobjede.

U podne, ovaj stroj, koji se kao plamena zmija gibao na čitavu milju dužine, bio je razbijen u centru, pošto je prethodno pokušao sve što je u ljudskoj moći. Vojska poče da se povlači, ne pobijeñena već smrvljena artiljerijskom vatrom, prorijeñena i iscrpljena brojnim sudarima. Ovaj glavni dio ostavljao je pri povlačenju nezaštićena krila pa su i ona bila prisiljena da se povlače zajedno s trupama u središtu. General Watrin, s jedne

69

strane, i Kellermann s druge, izdali su svojim jedinicama nareñenja da se povuku.

Povlačenje je pojedinih odreda započelo odmah i izvršeno je pod vatrom osamdeset topova koji su bili pret-hodnica austrijskih bataljona. U širini od dvije milje, cijela armija, izrešetana granatama, desetkovana karte-čom, satrvena bombama, povlačila se a da nijedan čovjek nije napustio svoj red da bi pobjegao, manevrirajući po zapovijedima prvog konzula tako pravilno i hladnokrvno kao na paradi.

Kao što smo već rekli, prva austrijska kolona bila se uputila Castel Ceriolu. Ona do tada nije nigdje stupala u borbu, i u ovom trenutku se pojavila, opkoljavajući francusko desno krilo. Bonaparte odluči da iskoristi kon-zulsku gardu koju je sa dvije regimente grenadira čuvao u rezervi. Zapovjedio joj je da ode na šest stotina metara od krajnjeg desnog krila i da kao granitni bedem zaustavi Elsnitza (Elsnic) i njegovu kolonu. Tada je general Elsnitz učinio pogrešku. Umjesto da mimoiñe ovih devet stotina ljudi koji nisu mogli predstavljati opasnost za pozadinu jedne pobjedničke vojske i ode u pomoć generalima Me-lasu i Kaimu, on se ustremi na tu šaku hrabrih vojnika. Ovi su bili istrošili svu svoju municiju, ali su sami ostali nepovrijedeni. Kad im je nestalo municije, dočekali su neprijatelja vršcima svojih bajuneta.

Meñutim, ni ova šaka hrabrih ljudi nije se mogla tako dugo održati. Upravo kad im je Bonaparte htio izdati zapovijed da se i oni povuku s ostalim jedinicama, iza posljednjeg francuskog stroja pojavi se jedna od De-

70

saixovih divizija, i to ona kojom je zapovijedao Mounier. Bonaparte uzdrhta od radosti. To je bila vojska koju je očekivao. Odmah je izmijenio nekoliko riječi s generalom Dupontom (Dipon), šefom štaba. General Dupont stavio se na čelo divizije, uzimajući komandu u svoje ruke. U jednom trenutku našao se opkoljen konjicom generala Elsnitza, ali se probio kroz njegove redove i strahovito napao Kaimovu diviziju, koja je počela napadati diviziju generala Lannesa. Odbacio je neprijatelja do Castel Ce-riola. Tamo je ostavio jednu od svojih brigada pod zapo-vjedništvom generala Carra Saint-Cyra (Kara Sen-Sir). Ovaj je rastjerao s položaja tirolske strijelce i napadom koji je iznenada izvršio zauzeo njihov položaj. Dupont mu je u ime prvog konzula naredio da tu on i svi njegovi ljudi prije izginu no što bi uzmaknuli. Zatim, dobivši na povratku dozvolu da uzme bataljon konzulove garde i one dvije regimente koje su se pred očima čitave vojske tako divno borile — pridružio se općem povlačenju koje je na-stavljeno istim redom i istom preciznošću kao što je i za-početo.

Bila su tri sata poslije podne. Od devetnaest hiljada ljudi, koji su otpočeli bitku u šest sati ujutro, ostalo je jedva — na prostoru od dvije milje — osam hiljada pje-šaka, hiljadu konjanika i šest neoštećenih topova. Četvr-tina vojske bila je onesposobljena za borbu, a više od jedne četvrtine, u nedostatku prijevoznih sredstava, bilo je zauzeto transportom ranjenika, jer je Bonaparte zapo-vjedio da ih ne ostave na bojnom polju.

Sve se povlačilo izuzev generala Carra Saint-Cyra,

71

koji je, odsiječen u selu Castel Ceriolu, bio više od jedne milje udaljen od glavnine trupa. Nakon pola sata, kad je svakome bilo jasno da će se povlačenje pretvoriti u bez-obziran bijeg, pojavio se añutant koga su bili poslali u susret Desaixovoj diviziji, o kojoj je ovog trenutka ovisio ne samo ishod bitke nego i sudbina Francuske, i javio da se čelo Desaixovih kolona pojavilo iznad San Giuliana. Bonaparte se okrene i kad je primijetio prašinu koja je nagoviještala Desaixov dolazak, bacio je letimičan pogled na cijeli front i uzviknuo:

— Stoj!

Ova magična riječ je poput struje projurila cijelim borbenim poretkom. Sve se zaustavilo.

Desaix je prispio četvrt sata prije svoje divizije. Po-kazujući mu ravnicu zatrpanu leševima, Bonaparte ga upi-ta šta misli o bici. Desaix je odmah sve shvatio i odgovorio:

— Mislim da je izgubljena. Zatim, vadeći sat, nastavi:

— Ali, tek su tri sata, ima još vremena da dobijemo drugu.

— To je i moje mišljenje — lakonski odgovori Bo-naparte.

Zaista, izgledalo je da će se ovdje odigrati drugi čin, ili bolje reći, kako ju je i Desaix nazvao, druga bitka na Marengu.

Bonaparte je izišao na čelo fronta koji se sad okrenuo od San Giuliana prema Castel Ceriolu.

72

— Drugovi — uzviknuo je usred granata koje su razrivale zemlju pod njegovim konjem — dosta smo išli natrag. Došao je trenutak da poñemo naprijed. Sjetite se moje stare navike da volim noćiti na bojnom polju!

Uzvici »Živio Bonaparte! Živio prvi konzul!« uzdi-zali su se sa svih strana i iščezavali u lupi doboša koji su najavljivali napad. Odjeljenja armije bila su ovako rasporeñena:

General Carra Saint-Cyr držao je još uvijek selo Castel Ceriolo, stožer cijele armije, usprkos stalnim poku-šajima koje je neprijatelj poduzimao da ga ponovo osvoji. Poslije njega dolazila je druga brigada Mounierove divi-zije, grenadiri i konzulova garda koja se dva sata borila sama protiv cijelog glavnog armijskog dijela pod Elsnitzo-vim zapovjedništvom.

Zatim su bile dvije Lannesove divizije.

Za ovima Boudetova divizija, koja još nije stupila u borbu i na čelu koje je bio general Desaix, koji je u šali govorio da će mu se desiti nesreća, jer ga austrijske granate više ne poznaju pošto je dvije godine proveo u Egiptu. Najzad dvije divizije, Gardanneova i Chamber-liacova, koje su u toku dana najgore prošle i od kojih je ostalo jedva hiljadu petsto ljudi.

Sve ove divizije bile su rasporeñene dijagonalno jedna iza druge.

Konjica je bila u drugom redu, spremna da popuni praznine izmeñu pojedinih odjeljenja. Brigada generala Champeuxa naslanjala se na tortonski put, a brigada ge-

73

nerala Kellermanna bila je u centru izmeñu Lannesova korpusa i Boudetove divizije.

Meñutim, Austrijanci, koji nisu primijetili da je Francuzima stiglo pojačanje, uvjereni da je pobjeda na njihovoj strani, nastavili su i dalje da idu naprijed. Jedna kolona od pet hiljada grenadira, kojom je zapovijedao general Zach (Cah), izbije na veliki drum i poñe na Boudetovu diviziju koja je štitila San Giuliano.

Tada Bonaparte naredi da se od tek prispjelih pet-naest topova načini jedna baterija koju je zaklanjala Bou-detova divizija. Zatim, uzvikom koji se čuo na milju daleko, zapovjedi cijelom frontu da poñe naprijed. To je bila opća zapovijed.

A evo i posebnih:

Carra Saint-Cyr napustit će selo Castel Ceriolo, srušit će sve što mu bude smetalo i zauzet će mostove na Bor-midi da bi Austrijancima presjekao odstupnicu. General Marmont otkrit će artiljeriju tek kad rastojanje bude veoma malo — na jedan puškomet. Kellermann će sa svojom snažnom konjicom otvoriti u protivničkom stroju proboje kako to samo on zna, a Desaix će sa svojim odmorenim trupama uništiti grenadirsku kolonu generala Zacha. Najzad, Champeaux će stupiti u akciju sa svojom lakom konjicom čim se tobožnji pobjednici počnu braniti u povlačenju.

Čim su zapovijedi izdate, odmah su se počeli ravnati po njima. Francuske su trupe jednim jedinim pokretom opet prešle u ofenzivu. Duž cijele borbene linije odjekivala je puščana paljba i grmljavina topova. Uz

74

zvukove Marseljeze odjekivao je strašni marš. Svaki starješina, čim bi prešao tjesnac, uputio bi se odmah u ravnicu. Otkrivena Marmontova baterija rigala je vatru. Kellermann je naletio sa svojom teškom konjicom i probio dva neprijateljska reda. Desaix preskače ograde, rovove, dolazi do jednog brežuljka i pada u trenutku kad se okrenuo da vidi ide li za njim i njegova divizija. Njegova smrt, umjesto da oslabi žestinu njegovih vojnika, još ju je udvostručila. General Boudet zamijenio je Desaixa i jurnuo na grenadire koji su ga dočekali na bajunet. U tom trenutku okrenuo se Kellermann, koji je, kao što smo kazali, probio dva neprijateljska reda i vidio Boudetovu diviziju pritiješnjenu onom nepokretnom masom koju nije mogla odbiti. Kellermann tada napadne protivnika s boka, prodre u njegove meñuprostore, razdvoji ga, ras-trže i razbije. Za manje od pola sata pet hiljada grenadira bilo je razbijeno, oboreno, raspršeno. Oni su iščezli kao dim, smrvljeni i uništeni. General Zach s čitavim štabom bude zarobljen.

Tada je neprijatelj htio ubaciti svoju ogromnu ko-njicu. Ali neprekidna pješadijska vatra, proždrljivi karteč i strašni bajunet brzo su je zaustavili. Murat je manevrirao na bokovima s dva laka topa i jednim merzerom koji je sijao smrt. Uto je Austrijancima eksplodirao jedan sanduk municije, što je još više povećalo metež u njihovim redovima. General Champeaux kao da je na to čekao. Jurnuo je sa svojom konjicom, vještim manevrom prikrio malobrojnost svog odreda i probio se duboko u neprija-teljske redove. Gardanneova i Chamberliacova divizija, koje je peklo što su se cijeloga dana morale povlačiti, na-

75

srnuše s osvetničkim bijesom na neprijatelja. Lannes je stao na čelo svoja dva korpusa i, podstičući ih da idu naprijed, uzvikivao:

»Montebello! Montebello!«

A Bonaparte je stizao svuda.

I tada je sve počelo da popušta, da izmiče, da bježi: austrijski generali su uzalud pokušavali da spriječe po-vlačenje. Povlačenje se ipak pretvorilo u paničan bijeg. Francuske divizije prešle su za pola sata ravnicu koju su četiri sata branile stopu po stopu.

Neprijatelj se zaustavio tek kod Marenga, gdje se opet prestrojio pod vatrom strijelaca koje je general Carra Saint-Cyr prebacio iz Castel Ceriola do potoka Bar-botte. Ali Boudetova divizija, kao i Gardanneova i Cham-berliacova, gonile su neprijatelja iz ulice u ulicu, s mjesta na mjesto, iz kuće u kuću. Marengo je osvojen. Austrijanci su se povukli na položaj Pedra Buona, gdje ih s jedne strane napadoše tri divizije koje su bjesomučno jurnule na njih, a s druge strane polubrigade Carra Saint-Cyra. U devet sati uveče Pedra Buona je zauzeta i Gardanneova i Chamberliacova divizija opet su zauzele svoj jutrošnji položaj. Neprijatelj je poletio prema mostovima da bi prešao Bormidu, ali je tamo naišao na Carra Saint-Cyra, koji je tamo stigao prije njega. Tada je neprijatelj potražio gazišta i, pod vatrom cijelog francuskog borbenog fronta, prešao rijeku u deset sati uveče. Ostaci austrijske armije opet su se vratili u svoj logor u Alessandriji. Francuska vojska logorovala je u opkopima ispred mosta.

76

Taj dan stajao je Austrijance četiri i po hiljade mrtvih, osam hiljada ranjenih, sedam hiljada je zarobljeno, a zaplijenjeno je dvanaest zastava i trideset topova.

Nikada se možda nije ratna sreća jednog istog dana pokazala tako različitom. U dva sata poslije podne to je bio poraz sa svim svojim posljedicama, a u pet sati došla je pobjeda dostojna arkolske vojske; u deset sati Italija je opet zauzeta jednim jedinim udarom, a francusko pri-jestolje bilo je u izgledu.

Sutradan ujutro pojavio se knez Lichtenstein kod predstraža i donio prvom konzulu prijedloge generala Melasa. Ti prijedlozi nisu se svidjeli Bonaparteu, pa je on izdiktirao svoje, koje je knez odnio u zamjenu: vojska generala Melasa može slobodno i sa svim ratnim poča-stima otići iz Alessandrije, ali pod uvjetima po kojima je cijela Italija imala da potpadne pod francusku vlast.

Knez Lichtenstein vrati se uveče. Uvjeti su se činili isuviše teški Melasu, koji je još u tri sata mislio da je pobjeda sigurna, pa se vratio u Alessandriju na odmor, pošto je generalima prepustio da dokrajče s francuskom vojskom. Ali pri prvim primjedbama izaslanika, Bona-parte ga prekine riječima:

— Gospodine, ja sam vam saopćio svoju posljednju volju. Saopćite je svome generalu i vratite se brzo, jer je moja volja nepokolebljiva. Treba da se sjetite da je meni poznata vaša situacija isto kao i vama, jer ne ratujem od jučer. Vi ste opkoljeni u Alessandriji, imate mnogo ranjenih i bolesnih, nemate hrane ni lijekova. Zaleñe sam vam zauzeo; u mrtvima i ranjenima izgubili

77

ste cvijet vaše vojske. Mogao bih zahtijevati još i više, na to me ovlašćuje i moj položaj, ali ja ipak ublažavam svoje zahtjeve iz poštovanja prema sijedim vlasima vašega generala.

— Uvjeti su isuviše teški, gospodine — odgovori knez — naročito onaj o predaji Genove, koja je nakon tako duge opsade pala tek prije petnaest dana.

— Neka vas to ni najmanje ne uznemirava — odgovori prvi konzul pokazujući knezu uhvaćeno pismo. — Vaš suveren nije ni doznao za pad Genove jer mu to nitko nije mogao saopćiti.

Iste večeri svi uvjeti koje je postavio prvi konzul bili su prihvaćeni i Bonaparte je napisao svojim drugovima:

»Grañani-konzuli, drugoga dana poslije bitke na Ma-rengu, general Melas je zamolio predstraže da mu se dozvoli da pošalje generala Skala. Istoga dana zaključen je ugovor koji je priložen uz ovo pismo. Ugovor su večeras potpisali general Berthier i general Melas. Nadam se da će francuski narod biti zadovoljan svojom vojskom.

Tako se ispunilo ono što je prije četiri mjeseca prvi konzul prorekao u prisutnosti svoga sekretara u svojem kabinetu u Tuilerijama.

Bonaparte se vratio u Milano; našao je grad osvijet-ljen i u najvećoj radosti. Tamo ga je dočekao Massena, kojega nije vidio još od pohoda na Egipat. Opet je dobio zapovjedništvo nad talijanskom vojskom, kao nagradu za izvanrednu obranu Genove.

78

Prvi konzul vratio se u Pariz, gdje ga je narod po-zdravio oduševljenim klicanjem. U prijestolnicu je stigao noću. Ali, kad su sutradan Parižani saznali za njegov po-vratak, počeli su se u masama okupljati pred Tuilerijama i stali klicati s toliko oduševljenja da je mladi pobjednik sa Marenga bio prisiljen da se pojavi na balkonu.

Nekoliko dana kasnije ovo opće veselje je utišala užasna vijest da je Kleber poginuo od mača Soliman-el Alebija u Kairu, istoga dana kad je od austrijskih metaka u marenškoj ravnici pao Desaix.

Ugovor koji su potpisali general Berthier i general Melas, u noći poslije bitke, doveo je do primirja koje je zaključeno 5. jula, prekinuto 5. septembra i opet obnov-ljeno poslije dobivene bitke kod Hohenlindena.

Za to vrijeme kovale su se zavjere. Ceracchi (Čeraki), Arena, Topino-Lebrun (Lebren) i Demerville (Demervij) pohvatani su u Operi u trenutku kad su se pripremali da mučki ubiju prvog konzula. Paklena mašina je eksplodirala u ulici Saint-Nicaise (Sen-Nikez), na dvadeset pet koraka iza Bonaparteovih kola, a Ljudevit XVIII pisao mu je pismo za pismom da mu vrati prijestolje.1

Prvo pismo, datirano 20. februara 1800. godine, glasilo je ovako:

Ljudi kao što ste vi, gospodine, nikada ne zadaju brige, mada vanjske okolnosti govore protiv njih. Vi ste zauzeli visok položaj, i ja vam na tome zahvaljujem. Vi bolje nego itko znate da treba snage i moći dm bi se usrećio jedan veliki narod.

79

Spasite Francusku njenog vlastitog bijesa i ispunit ćete zelju moga srca. Vratite joj kralja i budući naraštaj blagosiljat će vašu uspomenu. Vaše sposobnosti bit će državi uvijek potrebne, i ja cu moći, povjeravajući vam odgovorne položaje, vratiti svoj dug i dug svojih predaka.

Za ovim pismom, na koje nije dobio odgovora, poslao je drugo:

Već odavno, generale, mogli ste se uvjeriti da ste stekli moje poštovanje. Ako sumnjate u moje priznanje, označite sami svoj položaj i odredite sudbinu svojih prijatelja. Što se tiče^ mojih načela, ja sam Francuz. Blagonaklon po karakteru, bit cu i po razumu. Ali ne, pobjednik sa Lodija, Castiglionea, Arcole, osvajač

Napokon, 10. februara 1901, potpisan je ugovor u Lu-nevilleu. Njime su potvrñene sve klauzule ugovora u Campo-Formiju i ponovo prepuštene Francuskoj sve države na lijevoj obali Rajne, utvrñena kao granica austrijskih posjeda rijeka Adige, a austrijski car prisiljen da prizna cisalpinske republike, Batavsku i Švicarsku re-publiku, i da prepusti Francuskoj Toscanu.

Republika je sklopila mir sa cijelim svijetom, osim sa Engleskom, svojim starim i vječitim neprijateljem.

Bonaparte je odlučio da joj ulije poštovanje jednom velikom demonstracijom. Dvjesta hiljada ljudi ulogorilo

Italije i Egipta ne može istinskoj slavi pretpostaviti taštinu. Meñutim, vi gubite dragocjeno vrijeme. Mi možemo osigurati slavu Francuske. Kažem m i, jer je meni za to potreban Bonaparte, kao što ni on sam ne bi

80

mogao to izvršiti bez mene. Generale, Evropa upire oči u Vas, slava Vas čeka, a ja nestrpljivo očekujem da vratim mir svome narodu.

Ljudevit.

Evo Bonaparteova odgovora od 24. septembra: Primio sam, gospodine, Vaše pismo. Zahvaljujem Vam na visokim počastima koje ste mi u njemu iskazali. Ne treba da želite da se vratite u Francusku, jer bi trebalo da zbog toga prije-ñete preko sto hiljada leševa. Žrtvujte svoj interes radi sreće i dobrobiti Francuske — to će Vam historija^ priznati. Ja nisam neosjetljiv prema zlom udesu Vaše porodice, i bit će mi milo kad doznam da ste okruženi svim onim što bi moglo ublažiti Vašu usamljenost.

Bonaparte.

Da bismo dopunili povijest ovih pregovora, skrećemo pažnju na čuveno pismo kojim je poslije tri godine Ljudevit XVIII branio svoje pretenzije na francusko prijestolje:

»Nikako ne miješam gospodina Bonapartea sa drugima koji su mu prethodili. Ja cijenim njegovu vrijednost, njegov vojnički talenat. Znam da njemu treba da se zahvali za mnoga ureñenja, i dobro koje bude učinio mome narodu uvijek ću cijeniti. Ali, on se vara ako misli da će me privoliti da se odreknem svojih prava. Štaviše, on sam će ih još bolje utvrditi ako ih i dalje bude ospo-ravao kao što to čini u ovom trenutku. Ne znam kakve su božje namjere prema meni i mome potomstvu, ali znam dužnosti koje mi je on nametnuo položajem u kome me je

81

dao na svijet. Kao kršćanin, ispunjavat ću te obaveze do svog posljednjeg časa. Kao sin Ljudevita Svetog, znat ću, slijedeći njegov primjer, pribaviti sebi poštovanje i u okovima. Kao nasljednik Franccoisa I, htio bih da mogu reći: »Sve smo izgubili, samo ne čast.* (Bilješka pisca) se u Boulogni, a ogroman broj otvorenih splavi — nami-jenjen transportu ove vojske — bio je prikupljen po svim pristaništima sjeverne Francuske. Engleska se prepala i 25. marta 1802. potpisan je Amijenski ugovor.

Za to vrijeme, prvi konzul se gotovo neprimjetno penjao prema prijestolju, i malo-pomalo Bonaparte je postajao Napoleon. 15. juna 1802. godine potpisan je konkordat s papom; 21. januara 1802. dobio je naslov predsjednika cisalpinske republike; 2. augusta 1803. imenovan je za doživotnog konzula, a 21. marta 1804. po njegovu nalogu strijeljan je vojvoda d'Enghien (d'Enijen).

To je bilo posljednje jamstvo dato revoluciji. Zatim je odmah Francuskoj postavljeno ovo veliko pitanje:

Da li da Napoleon bude imperator Francuske?

Pet milijuna glasača odgovorilo je potvrdno i Napo-leon je zauzeo prijestolje Ljudevita XVI.

Meñutim, tri čovjeka usprotivila su se tome u ime nauke, koja nema Cezara i ne priznaje Napoleone.

Ta tri čovjeka bijahu: Lemercier, Ducis i Chateau-fcrian (Šatobrijan).

82

IV CAR NAPOLEON

osljednji dani Konzulata bili su upotrijebljeni da se smrću i milošću poravnaju putovi koji vode prijestolju. A kad je jednom došao na prijestolje, Napoleon se posvetio novoj organizaciji carevine.

Staro nasljedno plemstvo je iščezlo. Napoleon je podigao jedno novo iz naroda. Nekadašnji viteški redovi pali su nisko do prezrenja. Napoleon je osnovao Legiju časti. Već prije dvanaest godina generalski čin bio je najveće vojničko odlikovanje. Napoleon je osnovao još i dvanaest maršalskih mjesta.

Ovih dvanaest maršala oličavali su napor i trud; ro-ñenje i naklonost nisu značili ništa pri njihovu izboru. Majka svih ovih maršala zvala se hrabrost, a otac — po-bjeda. Ti prvi izabranici — kojih na kraju nije bilo dva-naest nego osamnaest — zvali su se: Berthier (Bertje), Murat (Mira), Moncev (Monsi), Jourdan (Žurden), Mas-

83

sena (Masena), Augereau (Ožero), Bernadotte (Bernadot), Soult (Sul), Brune (Brin), Lannes (Lan), Mortier (Mor-tje), Ney (Nej), Davoust (Davu), Bessieres (Besjer), Kel-lermann, Lefevre (Lefevr), Perignon (Perinjon) i Serrurier (Seririje).

Poslije trideset devet godina, od njih su ostala u životu samo trojica, koji su vidjeli kako se raña sunce Republike i kako trne zvijezda carstva. U trenutku kad ispisujemo ove redove, prvi od te trojice je guverner Doma Invalida (Moncev), drugi predsjednik Ministarskog savjeta (Soult), a treći kralj Švedske (Bernadotte), posljednji ostaci carske zvjezdane plejade. Prva dvojica ostala su na svojoj staroj visini, a treći se uzdigao još daleko više.

Na dan 2. decembra 1804. obavljena je svečana krunidba u crkvi Notre-Dame. Papa Pio VII naročito je doputovao iz Rima da novome caru svojom rukom stavi na glavu krunu. U pratnji svoje garde, u kočijama sa zapregom od osam konja, Napoleon se s Jozefinom odvezao u katedralu. Papa, kardinali, nadbiskupi i biskupi sa svim visokim predstavnicima državnih vlasti, očekivali su ga u katedrali, na čijim stepenicama se i on zadržao nekoliko trenutaka da sasluša pozdravni govor i da sam odgovori sa nekoliko riječi. Zatim je ušao u crkvu s krunom na glavi i žezlom u ruci i stao pred prijestolje koje je bilo načinjeno za njega.

Prema utvrñenom ceremonijalu, kad je došao odre-ñeni trenutak, priñcše mu jedan kardinal i jedan biskup da ga pozovu i da ga otprate do podnožja oltara. Zatim mu

84

pristupi papa i dok mu je glavu i ruke pornazivao svetim mifom, izgovarao je glasno slijedeće riječi:

»Bože svemogući, ti koji si Hazaela postavio da vlada Sirijom, ti koji si Jehovu učinio kraljem Izraela i koji si otkrio svoju volju na usta proroka Ilije, ti koji si isto tako pomazao kraljevskim svetim mirom čelo Saulovo i Davidovo rukom proroka Samuela, izli mojom rukom blago tvoje milosti i tvojega blagoslova, na slugu svoga Napoleona, kojega mi nedostojni danas u ime tvoje posvećujemo za cara.«

Poslije toga papa je lagano i veličanstveno opet otišao i popeo se na svoje prijestolje. Novom caru donesoše sveto evanñelje. On metne ruku na evanñelje i položi carsku zakletvu kakva je bila propisana Ustavom. Po svršetku zakletve, zapovjednik glasnika uzviknu gromoglasno:

»Najslavniji i najuzvišeniji car Francuske okrunjen je i svečano ustoličen! Da živi car!«

Cijela crkva zaori istim uzvikom; napolju odgovoriše salve, a papa zapjeva »Tebe boga hvalimo.«

Toga trenutka bilo je svršeno s republikom; Revo-lucija je postala čovjek.

Ali jedna kruna nije bila dovoljna; taj div, koji je, poput Geriona, imao stotinu ruku, kao da je imao i tri glave. 17. marta 1805. doñe gospodin Melzi, potpredsjednik Državnog savjeta cisalpinske republike da mu ponudi spajanje kraljevine Italije s francuskom carevinom, i 26. maja Napoleon je pošao u Milano, i tu, u

85

katedrali kojoj je kamen temeljac postavio Galeazzo Visconti, koji je u toj katedrali prema predaji trebalo da izvaja vlastitom rukom i posljednje kamene ukrase, stavio na svoju glavu željeznu krunu drevnih lombardijskih kraljeva, koju je nekada nosio Karlo Veliki, i tom prilikom je izrekao ove riječi:

— Bog mi je dao ovu krunu, teško onome tko je se dotakne!

Pošto je Eugena imenovao vice-kraljem, Napoleon je iz Milana otišao u Genovu, koja nije priznala njegovu vlast, a čija je zemlja, pripojena carevini, podijeljena u tri oblasti: Genovu, Montenottu i Apenine. Ovom prilikom on je od republike Luke načinio kneževinu Piombino. Na-poleon, koji je svoga pastorka učinio vice-kraljem a svoju sestru princezom, poduzeo je sve da svoju braću učini kraljevima.

Baš usred tog obnavljanja ruševina, Napoleon je doznao da je Engleska, da bi osigurala svoja pristaništa, nagovorila Austriju da ponovo objave rat Francuskoj. No, ni to nije bilo sve. Pavle I, taj viteški saveznik Francuske, bio je ubijen. Aleksandar je naslijedio dvostruku krunu svoga oca — i kao glavar crkve i kao car. Prvi državnički čin njegove vladavine bio je da zaključi saveznički ugovor s britanskom vladom na dan 11. aprila 1806; tom savezu koji je u Evropi stvorio treću koaliciju prišla je 9. augusta i Austrija.

I ovoga puta saveznički vladari prisilili su Napoleona da ostavi žezlo i da ga, kao general, zamijeni mačem. 25. septembra Napoleon se pojavi u Senatu da bi

86

ishodio da se pozove pod zastavu osamdeset hiljada vojnika, i pošto je to postigao, odmah drugoga dana otputuje. 1. oktobra već je bio prešao Rajnu; 6. oktobra stigao je u Bavarsku, 12. oslobodio Miinchen, 20. zauzeo Ulm; a već 13. novembra i Beč je bio u njegovim rukama. 29. novembra Napo-leon se sastao s talijanskom vojskom, a 2. decembra, na dan godišnjice svoje krunidbe, nalazio se u ravnicama Austerlitza, nasuprot Rusima i Austrijancima.

Već uoči toga dana Napoleon je uočio pogrešku svoga protivnika, koji je svu svoju borbenu snagu bio skoncen-trirao oko mjesta Austerlitza, u namjeri da zaobiñe francusko desno krilo i onda ih napadne s leña.

Oko podne Napoleon je u pratnji maršala Soulta, Bernadotta i Bessieresa projahao kroz redove pješačke i konjičke garde koja je na Šlapaničkoj ravnici stajala spremna, pod oružjem, a odatle je odjahao čak do pred-straža Muratove konjice, koja je već bila otpočela puška-ranje s neprijateljem. Odande je on, usred kiše metaka, promatrao kretanje raznih kolona, i odjednom u jednom trenutku iznenadnog nadahnuća, svojstvenom njegovu ge-niju, pred njim iskrsne čitav plan Kutuzova. Tog istog trenutka u njegovoj predodžbi Kutuzov je bio potučen. I kad se vratio svojoj baraci, koja je po njegovoj zapovijedi podignuta na jednoj visoravni što je nadvisivala cijelu ravnicu, rekao je, okrenuvši svoga konja da još posljednji put baci pogled na neprijatelja:

— Sutra, prije no što zañe sunce, cijela ova armija bit će u mojim rukama.

87

Oko pet sati poslije podne vojska je dobila ovakav proglas:

»Vojnici, ruska vojska nalazi se pred vama da bi osvetila poraz Austrijanaca kod Ulma. To su oni isti bataljoni koje ste tukli kod Hollabrunna i koje otada neprekidno gonite. Naš je položaj izvanredan, i dok neprijatelj bude pokušavao da obiñe moje desno krilo, otkrit će nam svoj bok.

Vojnici, ja ću sam predvoditi vaše bataljone. Bit ću daleko od vatre samo u slučaju da vi svojom uobičajenom hrabrošću unesete pustoš i zabunu u neprijateljske redove. Ali, ako bi naša pobjeda samo na trenutak došla u pitanje, vaš će se car takoñer izložiti prvim napadima. Jer naša pobjeda ne smije biti neizvjesna, najmanje pak onoga dana kad je u pita'nju čast francuske pješadije koja je pri-donijela slavi nacije.

Neka nitko ne napušta lanac pod izgovorom da nosi ranjenike, a svaki od vas neka bude prožet mišlju da ovi najamnici Engleske koje ispunja tolika mržnja prema na-šem narodu moraju biti pobijeñeni.

Ova pobjeda učinit će kraj ovome ratu i mi ćemo tada moći krenuti na zimovnik, gdje ćemo se naći s novom vojskom koja se sada okuplja u Francuskoj. Tada ću moći zaključiti mir koji će biti dostojan moga naroda, dostojan vas i mene.«

Pustimo sad Napoleona neka sam govori:

»Na dan 30. novembra neprijatelj je logorovao u Hog-jedicu. Toga dana ja sam na konju prokrstario čitav

88

predio; vidio sam da samo o meni ovisi hoće li moje desno krilo zauzeti dobar položaj i hoće li mi uspjeti da osujetim neprijateljevu namjeru da zauzme položaj bolji od našeg. Ako visoravan Praćen, počev od Santona pa do Krezno-vica, posjednem jakom silom, zadržat ću neprijatelja na frontu. Ali na taj način sukob bi objema stranama pružao podjednake izglede, a ja sam želio nešto više. Saveznička namjera da obiñe moje desno krilo bila je jasna. Ja sam mislio da ću moći izvesti siguran udarac ako ih pustim da razviju svoje lijevo krilo, pa sam stoga postavio samo jedno odjeljenje konjice na Pracenskim visovima.

1. decembra neprijatelj poče da nastupa od Austerlitza i postavi se doista na položajima oko Praćena, pošto je svoje lijevo krilo protegao do Aujezda. Bernadotte, koji je stigao iz Češke, uklopi se u liniju; Davoust je s jednim svojim divizionom stigao do samostana Raigerna, a Gu-dinov divizion se ulogorio kod Nikolsburga.

Svi izvještaji o kretanju neprijateljskih kolona koji su mi stizali s raznih strana utvrñivali su me u mojem uvjerenju. Oko devet sati uveče projahao sam kroz moje redove da bih saznao pravac neprijateljske vatre, a i da bih ohrabrio svoje trupe. Upravo sam dao da im se pročita proglas u kojem im se ne samo obećava sigurna pobjeda već saopćava i način kako će se ona postići. To je bez sumnje prvi put da jedan general otkriva cijeloj vojsci svoj plan kako namjerava doći do pobjede. Ja se nisam bojao da će neprijatelj o tome bilo šta saznati; on čak ne bi u to povjerovao. Ovaj obilazak bio je povod jednoj od

89

najdirljivijih scena u mom životu. Moje prisustvo pred frontom cijele vojske zapalilo je plamen oduševljenja koje se od prvih redova, munjevitom brzinom, širilo sve dalje, do najdaljih, krajnjih linija. Jednim spontanim, općim pokretom sve divizije podigoše uvis dugačke motke na kojima su plamtjeli svežnjevi privezane slame, pa mi tako prirediše vatromet. Taj divan i neobičan prizor imao je u sebi nečeg veličanstvenog. Bio je to dan godišnjice moje krunidbe!

Ovaj prizor podsjetio me na snopove pruća kojima je nekada Hanibal prevario Rimljane i na ligničke ratne logore koji su spasili Fridrihovu vojsku jer su se Daun i Laudon dali prevariti. Kad sam prolazio pored trupa, od-zvanjao je uzvik: Živio car! I taj uzvik, koji je ponavljala četa za četom, kako sam pored koje prolazio, davao je ne-prijatelju sigurne dokaze o oduševljenju moje vojske. Nikada ratni prizor nije pružao svečaniji utisak, i svaki vojnik bio je uvjeren da je dužan da mi izrazi ovakvu odanost.

Ova linija, koju sam projahao do ponoći, pružala se od Kobenica do Santona. Soultov korpus sačinjavao je njeno desno krilo. Postrojen izmeñu Sokolnica i Puntovi-ca, on se tada nalazio baš nasuprot neprijateljskom centru. Bernadotte se ulogorio iza Ziškovica, Murat lijevo od toga sela, a Lannes s jedne i druge strane druma koji vodi za Brno. Rezerva se bila postavila iza Soulta i Bernadotta. Budući da sam svoje desno krilo kojim je zapovijedao Soult postavio nasuprot neprijateljskom centru, to je, ra-zumije se, njemu pao u dio i najteži zadatak bitke. Ali da njegov napor ne bi promašio željeni uspjeh, trebalo je

90

vještim manevrom udaljiti od njega neprijateljske trupe, koje su se razvijale austerličkim putem prema Blasowicu. Car se vjerojatno nalazio s glavnim štabom u Austerlitzu; dakle, prije svega, morao se tu izvršiti napad, da bi se odmah zatim, premještanjem fronta, okrenulo njihovu lijevom krilu, koje bi ovim manevrom bilo odsječeno od ceste za Olomouc.

Stoga sam odlučio da najprije sa svojom gardom i rezervom grenadira potpomognem kretanje Bernadottova korpusa na Blasowice, kako bih time potisnuo neprijatelj-sko desno krilo, pa da se onda okrenem protiv lijevog, koje se, što se više udaljavalo od Telnica, izlagalo sve ve-ćoj opasnosti.

Još sinoć moj plan bio je gotov, pa sam ga i saopćio svojim vojnicima. Sad je glavna stvar bila da se pogodi pravi trenutak. Noć sam proveo u logoru, a svi maršali nalazili su se oko mene da prime posljednje zapovijedi.

Oko četiri sata ujutro uzjahah konja. Mjesec je već bio zašao, noć je bila hladna i prilično mračna, premda je bilo vedro. Bilo je važno da doznam nije li neprijatelj poduzimao kakva noćna kretanja koja bi mogla poremetiti moj plan. Pregledao sam sve izvještaje, i svi su se slagali u tome da sle čulo samo kretanje sa desnog krila prema lijevom, a vatra se više širila u pravcu Aujezda. U svanuće, laka magla bila je malo zaklonila horizont, naro-čito prema pozadini. Ali, odjednom magla se digne, a sunce poče svojim zrakama pozlaćivati vrhove bregova, dok je lagani oblak pare još uvijek pritiskivao doline. Mogli smo sasvim jasno razabrati visove Praćena.

91

Donedavna pokriveni trupama, sada su stajali pusti, napušteni od neprijateljskog lijevog krila. Bilo je jasno da je neprijateljeva namjera bila da borbenu liniju protegne s one strane Telnica. Meñutim, primijetio sam i jednu grupu koja se pokretala od centra prema desnom krilu, u pravcu Holi-bica. Bilo je jasno da je neprijatelj svoj nezaštićeni centar sam izložio svim napadima koje mi padnu na um da ih poduzmem. Bilo je osam sati izjutra. Soultove trupe nalazile su se zbijene u zaleñini Puntovica, postrojene u dvije linije u bataljonskim udarnim kolonama. Upitao sam maršala: »Koliko vam je vremena potrebno da stignete na Pracenske visove?« On mi je odgovorio da će biti tamo za manje od dvadeset minuta. »Pričekat ćemo«, odgovorio sam. »Sve dok neprijatelj čini pogrešne poteze, ne treba ga u tome prekidati.«

Uskoro zatim u pravcu Sokolnica i Telnica puščana vatra postade življa. Jedan añutant došao je da mi javi da neprijatelj otuda nadire prijetećom snagom. Na to sam i čekao. Dadoh znak, i Murat, Lannes, Bernadotte i Soult udariše istog trenutka. I ja uzjahah konja da odem k cen-tru. Prolazeći kraj mojih trupa, nanovo sam ih obodrio riječima: »Neprijatelj se, evo, u svojoj gluposti sam izlo-žio vašim napadima. Završite ovaj pohod jednim gromo-vitim udarom!« Uzvik »Živio car!« dokazivao mi je da su me razumjeli, i taj uzvik je upravo bio znak za napad. Ali prije nego što počnem ovo opisivati, da vidimo šta se sve dogañalo u savezničkoj vojsci.

Ako se može vjerovati Vevrotherovu (Vojroter) planu, njihova namjera bila je da po istom planu koji su najprije htjeli izvesti strateškim manevrom sad i taktički

92

postupe, to jest oni su htjeli da svojim pojačanim lijevim kri^m uhvate moje desno krilo, da mi presijeku put prema Beču i da me potučena potisnu prema Brnu. Iako moja sudbina nije bila vezana za taj drum, iako sam ja, kao što sam i ranije primijetio, pretpostavljao drum koji vodi u Češku, ipak je van svake sumnje da je taj plan pružao saveznicima više povoljnih izgleda. Ali da bi on uspio, lijevo krilo, koje je bilo odreñeno za glavnu akciju, nije se smjelo odsjeći, nego, naprotiv, glavna je stvar bila da mu se malo-pomalo centar i desno krilo, koji su se morali razvijati u istom pravcu, približe i da ga slijede. Weyrother je manevrirao, kao i ranije kod Rivolija, sa oba krila, ili, ako mu to nije bila namjera, on je bar postupao tako da se to moralo vjerovati.

Lijevo krilo pod zapovjedništvom Buxhowdena (Buk-shauden) bilo je sastavljeno od Kienmaverove (Kinma-jer) prethodnice i od tri ruska diviziona, Dohturova, Lan-gerona i Przybyszewskog — svega trideset hiljada ljudi. Trebalo je da nastupa s Pracenskih visova u tri kolone preko Aujezda na Telnic i Sokolnic, da prijeñe potok koji se s lijeve strane izlivao u dva jezera i da se okrene prema Turaskoj šumi.

Četvrta kolona, pod zapovjedništvom Kolovrata, uz koju se nalazio i glavni štab, sačinjavala je centar. Trebalo je da nastupa preko Praćena prema Kobenicu. Bila je sa-stavljena od dvanaest ruskih bataljona pod Miloradovičem i petnaest austrijskih bataljona posljednjeg popisa.

Peta, koja je bila sastavljena od osamdeset eskadrona, pod zapovjedništvom kneza Lichtensteina,

93

trebalo je da napusti centar iza kojega je bila prenoćila, pa da potpomogne desno krilo u njegovu kretanju u pravcu brnskog druma.

A na krajnjem desnom krilu bila je Bagrationova prethodnica, sastavljena od dvanaest bataljona i četrdeset eskadrona, čiji je zadatak bio da s velikog brnskog druma napadne visove Santona i Bosenica.

Sedmu kolonu sačinjavale su čete velikog kneza Kon-stantina. Ona je morala da kao rezerva ostane na brnskom drumu.

Vidi se da je neprijatelj namjeravao opkoliti moj desni bok za koji je držao da se pruža sve do Melnica, dok je moja armija, spremna na svaku eventualnost, stajala zbijena izmeñu Šlapanica i brnskog druma.

Prema ovom rasporedu, Buxhowden je prije svih drugih kolona krenuo naprijed, mada je ionako bio ispred ostalih. I Lichtensteinova je konjica takoñer nastupala od centra prema desnom krilu, tako da su Pracenski visovi, taj ključ cijelog bojišta, bili sasvim otkriveni.

U trenutku kad sam dao znak, krenuše sve moje ko-lone. Bernadotte je prošao kroz žižkovički klanac, i nastu-pao je prema Blasowicu, zaštićen Muratovim lijevim bo-kom. Usporedo s njim nastupao je Lannes s obje strane brnskog druma. Moja garda i rezerva slijedile su na sta-novitom odstojanju Bernadotteov korpus: one su bile odreñene da napadnu neprijateljski centar čim se u njemu primijeti koncentracija snaga.

Kao munja Soult je iskočio iz kobeničke i

94

puntovičke klisure na čelo Saint-Hilaireovih i Vandammeovih diviziona, a štitila ga je Levasseurova (Levaserova) brigada. Druge dvije brigade Legrandova diviziona ostale su u pozadini kako bi Buxhowdenu zaklonile telnički i sokolnički klanac, i da bi ga branile. Pošto se sa sigurnošću moglo smatrati da će ih Buxhowden zauzeti, maršal Davoust dobio je zapovijed da sa Friantovom (Frijan) i Bourciero-vom divizijom dragima krene sa Raigerna, pa da prve redove ruskih kolona zadržava sve dotle dok ne doñe povoljan trenutak za ozbiljan napad.

Tek što se Soult bio uspeo na Pracenske visove, kad, i ne sluteći, naiñe na jednu Kolovratovu kolonu (četvrtu) koja je iza treće nadirala prema centru, i u uvjerenju da je njome zaštićena kretala se u koloni u pojedinim četama. Car Aleksandar, Kutuzov i njegov generalštab kretali su se zajedno s njom. Sve se to dogodilo neočekivano i izazvalo je u glavnom štabu zaprepaštenje i iznenañenje. Miloradovič, koji je predvodio kolonu, jedva je imao vre^ mena da postroji svoje bataljone jedan za drugim i da ih povede u borbu. Ali unatoč tome sve je to bilo razbacano, a isto se dogodilo i Austrijancima koji su išli za njim. Car Aleksandar je dao dokaza o svojoj hladnokrvnosti i izlagao se ličnoj opasnosti da bi prikupio svoje raštrkane trupe. Ali, zahvaljujući Weyrotherovu glupom razmješta-ju, on nije imao pri ruci ni jednu jedinu diviziju koju bi mogao upotrijebiti kao rezervu. Savezničke trupe bile su gonjene sve do Gostieradeka. Kaminskvjeva brigada, koja je pripadala trećoj koloni i bila napadnuta na svome de-

95

snom boku, udružila je svoje napore s Kutuzovljevom, pa je za trenutak mogla da povrati red. Ali ova pomoć nije se mogla oduprijeti udruženim napadima Saint-Hilairea, Vandammea i Levasseura. Kolovratova kolona, kojoj je prijetila opasnost da bude natjerana u močvarne doline kod Birnbauma, počela se, kako joj je nalagao raspored, povlačiti prema Vitavi, a pri tom povlačenju cijela artilje-rija te kolone, koja se duboko zaglibila u polusmrznutu ilovaču, pade nam u šake kao ratni plijen, te tako pješa-dija, izgubivši svoju artiljeriju i konjicu, nije mogla ništa više učiniti protiv pobjedonosnog Soulta.

Istovremeno, kad se dogodio ovaj odlučni udarac, bi-jehu se ukrstile kolone desnog krila kojima je zapovijedao Buxhowden, i tako su kod Sokolnica same sebi zatvorile put. Pa ipak, usprkos naporima Legrandove divizije, one su i dalje napredovale. Sam Buxhowden je jednako nadirao preko Telnica, a četiri bataljona koja su išla protiv njega, nisu bila u stanju da ga zadrže.

U tom trenutku od Raigerna stiže Davoust, a Frian-tova divizija potisne neprijateljsku prethodnicu prema Telnicu. Ali, budući da je borba kod Sokolnica prijetila da uzme ozbiljan obrat, Davoust je kod Telnica ostavio samo Bourcierove dragune, a on sam s Friantovom divizijom poñe gore uz potok. Tu se razvi ogorčena borba. So-kolnic, i po drugi put zauzet, ostade neko vrijeme u ru-skim rukama. Langeron i Przybyszewski, štaviše prodri-ješe čak do marksdorfskih visova, dok su naše trupe, ras-poreñene u vidu polumjeseca, uspješno izvršile nekoliko pobočnih napada. Ali cijela ova, iako krvava, borba, imala

96

je sporedan značaj. Bilo je dovoljno da se neprijatelj za-drži, jer nije bilo potrebe da se suzbije napad. Najzad, ne bi ništa značilo ni kad bi mu se dopustilo da prodre i nešto dublje.

Dok su stvari na našem desnom krilu dobivale povoljan obrat, mi smo i u centru i na lijevom krilu takoñer imali znatne uspjehe. Ovdje se velikom knezu Konstan-tinu i njegovoj gardi desilo isto što je malo prije zadesilo glavni štab i četvrtu kolonu. Trebalo je da bude rezerva, a bili su prvi napadnuti.

Bagration je produžio svoje desno krilo sve do Dva-rošena, da bi zauzeo položaje kod Santona. Lichtenstei-nova konjica, koja je sa centra bila pozvana da mu po-mogne, ukrstila se s drugim kolonama, tako da se veliki , knez, koji je sa svojom gardom prije nje stigao pred Krug, za trenutak našao u prvoj liniji, gdje su nastupali Berna-dotte prema Blasowicu, a Lannes s obje strane brnskoga druma. Tu se odmah zametne žestoka borba.

Knez Lichtenstein, koji je poslije poduže šetnje na-pokon stigao do desnog krila velikog kneza, taman je htio nastupiti, kad se ruski gardijski ulani, poneseni suviše rano borbenim oduševljenjem, baciše izmeñu Bernadotte-ove i Lannesove divizije, da bi dostigli Kellermannovu laku konjicu koja se ispred njih povlačila. Tako postadoše žrtva svoje vatrenosti. Muratova rezerva udari na njih i natj'era ih pod vatru naših dviju pješadijskih linija.

Zbog naših uspjeha kod Praćena Kutuzov je bio pri-siljen pozvati Lichtensteina kao pojačanje u centru, a ovaj, podjednako u opasnosti i s lijeve i s desne strane, nije

97

znao koga da posluša i kome najprije da poñe u pomoć. Najprije je poslao četiri konjička puka, koji su upravo stigli na vrijeme da budu svjedoci Kolovratovog poraza. General Suvorov sa tridesetak eskadrona bio je postavljen izmeñu Bagrationa i velikog kneza, a ostatak konjiće postrojen je na njegovu desnom krilu.

Ali, čim je veliki knez vidio da francuske pješadijske kolone nadiru prema Blasowicu i da se otud razvijaju, odlučio je da siñe sa visova niže, te da im uštedi polovinu puta. Učinilo mu se da je ovo kretanje nužno kako zbog njegove vlastite sigurnosti tako i da bi centru, čiji je položaj davao povoda za uznemirenost, omogućio da lakše diše.

Dok se vodila strahovita pješadijska borba izmeñu ruske garde i Erlonove divizije, veliki knez je zapovjedio gardijskom konjičkom puku da udari na Erlonov desni bok, koji je sačinjavao četvrti pješadijski puk, postavljen da brani odstojanje od Vandameove divizije. Na ovaj put nasrnuli su ruski vojnici i razbili jedan bataljon. Ali, oni su životima najhrabrijih platili čast što su tom bataljonu zaplijenili njegova orla. Ova odvojena čarka, sama po sebi, nije bila opasna, ali kako nisam znao hoće li neprijatelj nastaviti napadima, smatrao sam da je potrebno da tamo uputim maršala Bessieresa s njegovom gardijskom konjicom. Ovoj komediji morao se što prije učiniti kraj, pa sam izdao naredbu za napad. Poslije najčasnije obrane, ruska linija bila je prisiljena da se povuče ispred Bernadotteovih i Bessieresovih udruženih napada. Gardijska pješadija, koja je već bila iscrpljena, morala se povući natrag na Kresnovic. Konjička garda,

98

koja je tog trenutka stigla od Austerlitza, uzalud je sebi laskala da će postići povoljan obrat situacije. Ovom uglednom puku bilo je nemoguće da išta učini. Moji konjički grenadiri, koje sam pod Rap-povim zapovjedništvom poslao onamo, baciše se na njih, te tako cijeli centar krene prema Austerlitzu.

Za to vrijeme Murat i Lannes napadali su s uspjehom Bagrationov korpus i Suvorovljevu konjicu, a naši oklop-nici probili su lijevi bok ovog korpusa, koji su Suchetova i Caffarellijeva (Kafareli) divizija bile pritijesnile. Na svim stranama naši napori bili su okrunjeni pobjedom.

U uvjerenju da su ovdje Bernadotte, Lannes i Murat više nego dovoljni da svrše s neprijateljem, ja se sa svojom gardom i s Oudinotovom (Udino) rezervom okrenuh na desnu stranu, da se pruži pomoć Soultu, čije je lijevo krilo bilo pritiješnjeno s leña i koje je, nalazeći se uz to izmeñu dva jezera, bilo izloženo opasnosti. Bila su dva sata kad je Soult, osokoljen našim približavanjem, ujedinio dvije divizije, Saint-Hilaireovu i Legrandovu, da bi zauzeo Sokolnic s leña dok su ga Davoustove trupe napadale s čela. Vandamme je opet pojurio prema Aujezdu; moja garda i moji grenadiri slijedili su ih da bi prema potrebi potpomogli te razne napade.

Divizija Przybyszewskoga, opkoljena u Sokolnicu, predala je oružje. Samo nekoliko bjegunaca odnijelo je vijest 0 toj nesreći. Langeron, takoñer potisnut, nije bio nimalo sretniji i samo polovina njegovih trupa uspjela je da se pridruži Buxhowdenu. Ovaj, izgubivši pet ili šest

99

sati s kolonom Dohturova u jednom nepotrebnom okršaju prema Telnicu, umjesto da se oko deset sati obori na Sokolnic, smatrao je da je napokon došlo vrijeme da misli na svoj vlastiti spas. Oko dva ili tri sata on krene natrag prema Aujezdu da bi se izvukao iz mišolovke u kojoj se našao prikliješten izmeñu brda i jezera. Njegova kolona tek što je izašla iz sela, kad Vandamme svom snagom udari na njegove bokove i prodre u Aujezd presjekavši kolonu na-dvoje. Buxhowden, koji više nije mogao natrag, nastavio se sa svoja prednja dva bataljona probijati prema Ku-tuzovu.

Meñutim, Dohturov i Langeron, s preostalih dvadeset osam bataljona, nañoše se ukliješteni u klisuri izmeñu jezera i visova koji su bili posjednuti Saint- Hilaireovom i Vandammeovom vojskom i mojom rezervom. Prednji dijelovi kolone koji su napredovali prema Aujezdu, u pratnji topova, pokušali su pobjeći kanalima koji su nastali isušivanjem jezera, ali od topovskog tereta most se sruši. Tada najhrabriji vojnici, da bi spasili ostatak to* pova, pokušaše prijelaz preko zaleñenog jezera. Ali led koji je pokrivao jezero, izrešetan našim kuglama i pod težinom mase koja je preko njega prelazila, popusti i popuca, tako da potonuše i ljudi i konji i topovi; tu je našlo smrt preko dvije hiljade vojnika. Samo je još jedan jedini izlaz preostao Dohturovu: da se pod našom vatrom provlači duž jezerske obale do Telnica, pa da se dokopa nasipa koji razdvaja telničko od melničkog jezera. Uz ogromne gubitke on je naposljetku uspio da umakne u Satschaun (Zacšaun), koji je bio zaštićen Kienmaverovom konjicom. Ovo se pokazalo kao

100

vrlo korisno. Otuda krenuše zajedno preko planine prema Čejču, dok su ih naši intenzivno gonili. I ono malo artiljerije koju je neprijatelj mogao spasiti iz centra i s lijevog krila propalo je pri ovom povlačenju koje se odigralo po užasnom, uslijed jugovine i uslijed kiša od prošlog dana gotovo neprohodnom putu.

Neprijateljev položaj bio je beznadan. Ja sam mu zatvorio put za Vitavu, kojim se on uostalom ne bi mogao poslužiti jer je bio sasvim uništen, a ostaci njegova lijevog krila ne bi bili u stanju da ga dostignu. Stoga je bio prisi-ljen da se povlači prema Mañarskoj; ali Davoust, čija je jedna divizija stigla u Nikolsburg, mogao je jednim boč-nim manevrom da ga pretekne kod Gadinga, dok smo ga mi žestoko potiskivali s leña. Cijela ova silno oslabljena vojska, koja je izgubila sto osamdeset topova i dvadeset pet hiljada mrtvih, ranjenih i zarobljenih, ne računajući one mnogobrojne raštrkane, nalazila se sada u najvećem neredu i rasulu.«

Ovako glasi Napoleonov vlastiti izvještaj. On je jasan, jednostavan i ozbiljan, kao što i priliči ovakvom dogañaju. Njegove pretpostavke nisu ga obmanule ni za jedan trenutak; bitka se razvijala kao na šahovskoj tabli i jedan jedini gromovit udar, kako je sam rekao, razbio je treću koaliciju.

Trećega dana došao je austrijski car lično da zatraži mir koji je sam narušio. Oba cara sastala su se kod jedne vodenice koja je ležala kraj glavnog druma, pod vedrim nebom.

— Sire — rekao je Napoleon, idući u susret Franji

101

II — ja vas primam u jedinoj palači u kojoj stanujem već dva mjeseca.

— Takav stan donio vam je toliko koristi da vam se mora dopadati — odgovori Franjo.

Prilikom ovog razgovora suglasiše se o primirju, a utvrñeni su i glavni uvjeti mira. Rusima, koji su mogli biti uništeni do posljednjeg čovjeka, bilo je dozvoljeno da učestvuju u primirju, i to samo na molbu cara Franje i na obećanje cara Aleksandra da će se povući iz Njemačke i iz austrijske i pruske Poljske. Sporazum je prihvaćen i on je odmah sutradan počeo s povlačenjem.

Pobjeda kod Austerlitza bila je za carstvo isto što i pobjeda kod Marenga za konzulstvo: potvrda za prošlost, nada za budućnost.

Kralj Ferdinand Napuljski, budući da je u toku po-sljednjeg rata pogazio ugovor koji je imao s Francuskom, izgubio je krunu obiju Sicilija, a na njegovo mjesto za kralja je postavljen Joseph, najstariji Napoleonov brat. Batavska republika, koja je bila podignuta na stepen kraljevine, pripala je Louisu. Murat je dobio veliko voj-vodstvo Berg, maršal Berthier postao je knez od Neucha-tela, a gospodin Tallevrand (Taljeran) — knez od Bene-venta. Dalmacija, Istra, Julijska Krajina, Cadore, Cone-gliano (Koneljano), Belluna, Treviso, Feltro, Bassano, Vicenza (Vičenca), Padova, Rovigo — sve te pokrajine bile su uzdignute na stepen vojvodstva, te je tako velika carevina, sa zavisnim kraljevinama, Rajnskim savezom1 i švicarskim pokrajinama, za manje od dvije godine do-

102

stigla onu teritorijalnu veličinu kojom je nekad vladao Karlo Veliki.

Sada Napoleon nije držao u ruci samo žezlo već čitav globus.

1 Rajnski savez sklopljen je 1806. godine pod Napoleonovim pokrovitelj stvom.

Mir je trajao otprilike godinu dana. Za to vrijeme Napoleon je osnovao carski univerzitet i postavio temelje grañanskog prava (Code civil). Ovaj rad na ureñenju uprave bio je prekinut neprijateljskim držanjem Pruske, koje je vojna snaga uslijed neutralnosti sačuvane u pro-šlom ratu ostala netaknuta, pa će tako Napoleon biti uskoro prisiljen da se suprotstavi i četvrtoj koaliciji. Kad je kraljica Lujza podsjetila cara Aleksandra da su na grobu Fridriha Velikog sklopili nerazriješiv savez protiv Francuske, car Aleksandar zaboravlja drugu zakletvu sje-ćajući se samo one prve i Napoleon dobije ultimatum, pod prijetnjom objave rata, da povuče svoje trupe sa Rajne.

Napoleon pozva svog vojnog ministra Berthiera da mu pokaže pruski ultimatum.

— Pozivaju nas — reče on — na sastanak časti. Jedan Francuz to nikada nije odbio. A budući da jedna lijepa kraljica želi biti svjedok ove borbe, treba da budemo uljudni, pa, da ne bi na nas dugo čekala, poñimo bez odla-ganja u Sasku.

Ovog puta, da udovolji pravilima etikete, još je i nadmašio brzinu kretanja prošlog pohoda. Borba s Pru-sima koju su 7. oktobra 1806. započeli korpusi Murata,

103

Bernadotta i Davousta, nastavila se slijedećih dana bitka-ma kod Scheltza i Saalfelda, a završila se 14. bitkom kod Jene. 16. oktobra četrnaest hiljada Prusa položilo je oružje kod Erfurtha, a već 25. francuska vojska ušla je u Berlin. Sedam dana bilo je dovoljno da kraljevstvo Fridriha Ve-likog prijeñe u ruke velikom vojskovoñi koji je Bavarskoj, Wurttembergu (Virtemberg) i Holandiji dao kraljeve, i koji je istjerao Burbone iz Napulja, a Lorensku kuću iz Italije i Njemačke.

27. oktobra Napoleon je iz svog glavnog štaba u Pots-damu uputio svojim vojnicima slijedeći proglas, kojim je bio obuhvaćen čitav ovaj pohod:

»Vojnici!

Vi ste opravdali moje očekivanje i na dostojan način odgovorili na povjerenje koje je francuski narod u vas polagao. Vi ste oskudicu i patnje snosili isto tako hrabro kao što ste se i u borbama pokazali neustrašivi i hladnokrvni. Dokle god taj duh bude vladao meñu vama, ništa vam se neće moći oduprijeti. Konjica se takmičila s pješadijom i artiljerijom, tako da zaista ne znam kojem bih oružju mogao dati prvenstvo. Dobri ste vojnici — svi! — Evo, čujte kakvi su uspjesi naših trupa: Jedna od najmoćnijih evropskih sila, koja se još nedavno usudila da nam podnese sramni ultimatum, uništena je, šume i klance franačke, Saalu i Elbu, preko kojih naši očevi ne bi prešli ni za sedam godina — mi smo pokorili za sedam dana i još smo, u meñuvremenu, izdržali četiri borbe i jednu veliku bitku. U Potsdam i u Berlin pohitali smo u slavu naših pobjeda. Zarobili smo šezdeset hiljada vojnika,

104

zaplijenili šezdeset i pet zastava, meñu njima i zastavu garde pruskog kralja, zaplijenili šesto topova, osvojili tri tvrñave i zarobili preko dvadeset generala. Pa ipak, ja znam da polovina od vas žali što nije ispalila ni jedan metak! Sve pruske pokrajine do Odre u našoj su vlasti. Vojnici! Rusi se razmeću da će nas napasti. Mi ćemo im izići u susret da im uštedimo bar polovinu puta. Usred Pruske oni će doživjeti još jedan Austerlitz. Država koja tako brzo zaboravlja velikodušnost koju smo joj učinili poslije ove bitke, poslije koje njen car, njen dvor i ruševine njene vojske imaju zahvaliti za svoj spas samo ustupcima koje smo im učinili, jedna takva država ne može se s uspjehom boriti protiv nas. Uostalom, dok mi budemo išli Rusima u susret, nova vojska, koja se već skuplja u unutrašnjosti carevine, doći će na naše mjesto — da bi sačuvala naše tekovine. Sav moj ogorčeni narod digao se protiv ponižavajućeg ultimatuma koji su nam, u svom ludilu, podnijeli pruski ministri. No, po našim drumovima i u našim pograničnim mjestima sve vrvi od novajlija, koji gore od želje da što prije poñu vašim sto-parna. Ubuduće nećemo prihvatiti takav izdajnički mir, i nećemo ostaviti oružje dok ne prisilimo Engleze, te vje-kovne neprijatelje našeg naroda, da se jednom za svagda odreknu svojih nasrtaja na evropski mir i svoje vladavine morima. Vojnici, ja svoje raspoloženje ne mogu izraziti bolje, nego jedino uvjerenjem da u svom srcu prema vama gajim ljubav koju i vi meni svakodnevno ukazujete.«

Dok je pruski kralj, na osnovu zaključenog primirja od 16. novembra, predavao Francuzima sva ona utvrñenja koja su još bila zaostala u njegovim rukama, Napoleon je

105

zastao i okrenuo se prema Engleskoj, koju je pobijedio jednim pismenim aktom u nedostatku drugog oružja. Ve-lika Britanija proglašena je opsjednutom. Svaka trgovina i prepiska sa britanskim otocima bila je zabranjena. Ni jedno pismo na engleskom jeziku nije se moglo poslati poštom. Svaki podanik kralja Georga koji bi se našao u Francuskoj ili u zemljama zaposjednutim francuskim trupama ili vojskom njenih saveznika, smatrao se francu-skim zarobljenikom. Svaka radnja, svako imanje, sva roba koja je bila svojina Engleza, postala je državnom svojinom. Trgovina robom iz Engleske ili njenih kolonija bila je zabranjena. I naposljetku, nijedna laña koja je dolazila iz Engleske ili iz engleskih kolonija nije smjela ući ni u koje pristanište.

Pošto je Napoleon kao neki politički papa bacio anatemu na cijelu jednu kraljevinu, imenovao je generala Hullina (Ilen) za guvernera Berlina. Knezu Hazfeldu prepustio je grañansku upravu, a onda je pošao u susret Rusima, koji su bili pohitali svojim saveznicima u pomoć, ali su, kao i onda kod Austerlitza, stigli kad su ovi već bili potučeni. Napoleon je još samo imao vremena da pošalje u Pariz mač Fridriha Velikog, njegovu lentu crnog orla, njegov generalski pojas i zastavu koju je njegova garda nosila u slavnom sedmogodišnjem ratu. Zatim je, napustivši Berlin 25. novembra, krenuo u susret nepri-jatelju.

Pred Varšavom, Murat, Davoust i Lannes sukobiše se s Rusima. Nakon jednog manjeg okršaja, Benigsen je napustio prijestolnicu Poljske u koju uñoše Francuzi. Cijeli poljski narod bio je uz Francuze, stavljajući im na

106

raspolaganje svoja imanja, svoju krv i svoje živote, tražeći zauzvrat samo svoju nezavisnost. Napoleon je prvi uspjeh doživio u Poznanu, gdje se zaustavio da bi imenovao kralja. To je bio stari izborni saski knez, čiju je krunu on utvrdio.

Godina 1806. završila se borbama kod Pultuska i Go-lymina, a godina 1807. počela je bitkom kod Evlaua, tom neobičnom i neodlučenom bitkom u kojoj su Rusi izgubili osam tisuća a Francuzi deset tisuća ljudi, u kojoj je svaka strana pripisivala sebi pobjedu, tako da je ruski car bio naredio čak i da se služe mise zahvalnice, mada je ostavio petnaest hiljada zarobljenika, četrdeset topova i sedam zastava. Meñutim, ovo je bilo prvi put da se mogao mjeriti s Napoleonom. On se tada održao na svome mjestu i već samim tim bio je pobjednik.

Meñutim, ovo ponosno uvjerenje kratko je trajalo. 26. maja zauzet je Danzig. Nekoliko dana poslije toga, Rusi su bili potučeni kod Spandaua, kod Domittena, kod Altkirchena (Altkirhen), kod Wolsdorfa, kod Gutstadta (Gutštat) i kod Heilsberga (Hajlsberg). Napokon, 13. juna uveče, obje neprijateljske vojske stajale su u bojnom poretku jedna prema drugoj ispred Friedlanda. Sutradan izjutra otpočela je topovska paljba, i Napoleon je pošao u susret neprijatelju s uzvikom:

— Danas je sretan dan, danas je godišnjica Marenga!

I doista, i ova bitka, kao i ona kod Marenga, bila je odlučujuća. Rusi su bili poraženi. Aleksandar je ostavio

107

šezdeset hiljada ljudi na bojištu, što utopljenih u Ali što zarobljenih. Sto dvadeset topova i dvadeset pet zastava

bili su trofeji ove pobjede, a razmrvljeni ostaci pobijeñene vojske, i ne pomišljajući na to da bi se mogli braniti, bježali su bezobzirno, hitajući da se zaklone prelazeći Pregel na kome su porušili sve mostove.

No, ova mjera opreza ništa im nije pomogla. Francuzi prijeñoše rijeku i odmah se uputiše Njemenu, toj posljednjoj prepreci, koju je trebalo prijeći da bi se rat prenio na ruski teritorij. Car je bio preneražen. Čar britanskih obmana bio je iščezao, a on se našao u istom položaju kao i nekada kod Austerlitza, bez nade na ikakvu pomoć. Tako se on i po drugi put odlučio na poniženje. Onaj mir, koji je onako uporno odbijao sve dok je bio u mogućnosti da mu diktira uvjete, morao ga je sada moljakati i primiti onako kako mu je zapovijedao protivnik. Na dan 21. jula potpisano je primirje, a 22. vojsci je upućen slijedeći proglas:

»Vojnici!

5. juna napali su nas Rusi usred našeg logora. Ali, neprijatelj se prevario u ocjeni našeg mirovanja. On je suviše kasno saznao da je naš odmor bio odmor lava. Sada se kaje što je to bio zaboravio.

U danima Gutstadta, Heilsberga, u nezaboravnim danima Friedlanda, ukratko u deset dana našeg pohoda za-plijenili smo sto dvadeset topova, sedamdeset zastava, ubili, ranili i zarobili šezdeset hiljada Rusa, a neprija-teljskoj vojsci zaplijenili sve njene zalihe, poljske bolnice, brodove, zauzeli tvrñavu Konigsberg, zaplijenili municiju

108

za sto šezdeset hiljada pušaka koje su našem neprijatelju bili poslali Englezi i kojima su bili napunjeni brodovi u pristaništu.

Brzinom orla stigli smo s obala Visle na Njemen. Vi ste od Austerlitza proslavili godišnjicu krunidbe, a ove godine treba da proslavite godišnjicu Marenga, koji je učinio kraj drugoj koaliciji. Francuzi, vi ste bili dostojni i sebe i mene. Okićeni lovorom, postigavši mir koji u sebi nosi jamstvo da će dugo trajati, vi se vraćate u Francusku.

Već je vrijeme da naša domovina pozivi u miru, zaštićena od zlokobnog engleskog utjecaja. Moja dobročinstva dokazat će vam moju zahvalnost i veličinu ljubavi što je osjećam prema vama!«

24. juna komandant artiljerije La Riboissiere (Riboa-sjer) naredio je da se na Njemenu sagradi jedna splav, na kojoj je podignut šator za sastanak careva. Trebalo je da svaki od njih doñe s obale koju je zaposjeo.

Sutradan oko trinaest sati Napoleon je ostavio lijevu obalu rijeke i, u pratnji Murata, velikog vojvode od Ber-ga, maršala Berthiera i Bessieresa, generala Duroca i velikoga štitonoše Caulaincourta, otišao u već priprem-ljeni šator. Istovremeno je s desne obale pošao i car Ale-ksandar, u pratnji velikog kneza Konstantina, generala Benigsena, kneza Labanova, generala Suvorova i general--añutanta grofa Ljevena.

Obje barke stigoše u isti mah. Kad se popeše na splav, oba cara se zagrliše.

Ovaj zagrljaj bio je predigra Tilzitskoga mira koji je

109

potpisan 9. jula 1807. godine.

Prusi su platili ratnu odštetu. Kraljevina Saska i Vestfalija bile su postavljene kao dvije tvrñave da paze na njih. Aleksandar i Fridrih Vilim svečano su priznali Josepha, Louisa i Jeromea za svoju okrunjenu braću. Prvi konzul Bonaparte stvorio je republike, a car Napoleon učinio je od njih nasljedne kraljevine. Kao nasljednik triju dinastija koje su vladale Francuskom, on je htio da još poveća nekadašnje posjede Karla Velikog, a Evropa je bila prisiljena da mu dozvoli da to izvrši.

27. jula iste godine nakon što je ovaj sjajni pohod završio jednim blagim potezom, Napoleon se vratio u Pariz. Više nije imao ni jednog neprijatelja osim Engle-ske, koja je, još uvijek ustrajući u svojoj mržnji, bila teško pogoñena porazom svojih saveznika, mada je još uvijek čvrsto držala svoje pozicije na dvjema krajnjim tačkama kontinenta, u Švedskoj i Portugalu.

Berlinskom odredbom kontinentalne blokade, Engleskoj su oduzeta sva prava u Evropi. Rusija i Danska zatvorile su joj pristaništa u Sjevernom moru, a Francuska, Holandija i Španija na Oceanu i u Sredozemnom moru, pošto su se svečano obavezale da s njome neće voditi nikakvu trgovinu. Ostale su joj, dakle, samo još Švedska i Portugal. Napoleon je jednim dekretom od 27. oktobra 1807. godine oduzeo kući Braganza pravo da vlada, a Aleksandar se 27. septembra 1808. godine obavezao da će povesti rat sa Gustavom Švedskim.

Mjesec dana kasnije Francuzi su bili u Lisabonu.

110

Zauzeće Portugala bilo je samo uvod za osvajanje Španije u kojoj je vladao Karlo IV, ne znajući kome da se prikloni, svom ljubimcu Godovu (Godoj), ili Ferdinandu, princu od Asturije. Ljut što je Godoy počeo skupljati vojsku u nezgodno vrijeme, to jest u vrijeme pruskog rata, Napoleon je bacio letimičan i neprimjetan pogled na Španiju, pogled koji mu je otkrio da će španjolsko prijestolje uskoro biti slobodno. I tek što su njegove trupe bile zauzele Portugal, prodriješe na Iberski poluotok. Pod izlikom blokade i pomorskog rata najprije su zauzeli primorje; zatim zaposjednu glavna mjesta i tako okruže Madrid jednim prstenom, koji je trebalo samo malo jače stegnuti pa da za tri dana postanu gospodari prijestolnice. U meñuvremenu izbije pobuna protiv ministra, te tako princ od Asturije bude pod imenom Ferdinanda VII postavljen za kralja na mjesto svoga oca. Napoleon nije više ništa ni želio.

Francuzi odmah uñoše u Madrid. Car pohita u Ba-yonne (Bajon), sazove španjolske knezove, prisili Ferdi-nanda VII da vrati krunu svome ocu, a njega kao zato-čenika pošalje u Valenciju. Uskoro se stari Karlo IV odrekne prijestolja u korist Napoleona i poviiče se u Compiegne (Kompijenj). Kruna pripadne najstarijem Napoleonovu bratu Josephu. Ovom promjenom ostalo je bez vladara napuljsko prijestolje koje je Napoleon ustu-pio svome zetu Mufatu, tako da je sada u njegovoj poro-dici bilo pet okrunjenih glava ne računajući njegovu.

Ali, ukoliko je Napoleon širio svoju moć, utoliko se širilo i njegovo bojište. Holandija, čiji su interesi zbog blokade bili veoma ugroženi; Austrija, koja je bila ionako

111

ponižena stvaranjem Bavarske i Virtenberške kraljevine; Rim, koji se osjećao prevaren u svojim nadama da će mu biti vraćene pokrajine koje su mu, pod Direktorijem bile oduzete i pripojene cisalpinskoj republici i, na kraju, Španija i Portugal, koje su bile užasno povrijeñene u svo-jem nacionalnom ponosu — svi su se odazivali i prihva-ćali kao jeku ratnički poklik koji je neprekidno grmio iz Engleske. U svim se zemljama u isto vrijeme organizirao snažan otpor, mada taj protuudarac neće biti zadan svuda u isto vrijeme.

Rim je dao primjer. Papinski legat napusti Pariz 2. aprila, a u isto vrijeme general Miolis (Mioli) dobi zapovijed da zauzme Rim. Papa je prijetio vojsci da će je isključiti iz crkve, a trupe su mu na to odgovorile za-uzimanjem Ancone (Ankona), Urbina, Macerate (Mače-rata) i Camerina (Kamerino).

Za njegovim primjerom povela se Španjolska: u Se-villi je pokrajinska hunta priznala Ferdinanda VII za svoga kralja i pozvala sve zauzete pokrajine da se dignu na oružje. I one se sve listom digoše. General Dupont (Dipon) bio je prisiljen položiti oružje, a Joseph je morao napustiti Madrid.

Onda doñe na red i Portugal. Partugalci se digoše 16. juna u Oportu; Junot (Žino), koji nije imao dovoljno vojske da brani što je bio zauzeo, morao je, prema ugo-voru sklopljenom u Cintri, napustiti zemlju koju je poslije njega zauzeo Welington sa dvadeset i pet hiljada vojnika.

Napoleon je smatrao da su ovi dogañaji veoma ozbiljni da iziskuju njegovu prisutnost. Istina, on je znao

112

da se Austrija potajno naoružava, ali je isto tako znao da ne može biti spremna prije godine dana. Znao je i to da se Holandija žali zbog propasti svoje trgovine, ali sve dotle dok se ona bude ograničavala samo na to da se žali on je odlučio da o njoj ne vodi računa. Na taj način imao je više vremena no što mu je bilo potrebno da ponovo osvoji Španiju i Portugal.

Napoleon se, sa osamdeset hiljada veterana koji su se borili u Njemačkoj, pojavi na granicama Navare i Bi-skaje. Osvajanje Burgosa bio je znak njegova dolaska. Poslije toga došla je pobjeda kod Tudele. Onda su, na bajunet, zauzeti položaji Somma Sierre; a 4. decembra Napoleon je već slavio svoj svečani ulazak u Madrid, kome je prethodila slijedeća proklamacija:

»Španjolci!

Ja vam ne dolazim kao gospodar već kao oslobodilac. Ja sam uništio inkviziciju, protiv koje su podigli glas i ovaj vijek i Evropa. Neka se svećenici brinu o dušama vjernika, ali ne smiju donositi nikakve sudske presude, niti vršiti svjetovne ili tjelesne kazne nad grañanstvom. Ja sam ukinuo feudalna prava, i od danas svatko može otvarati gostionice, pekarnice, mlinove; može se baviti ribolovom i lovom na tune, i uopće baviti se svim poslovima.

Sebičnost, bogatstvo i blagostanje jednog malog broja ljudi škodi vašoj zemljoradnji više nego ekvatorska žega. Kao što je samo jedan bog, tako i u državi treba da bude samo jedan zakon. Sva ona posebna prava prigrabljena su nasilno i bila su na štetu naroda. Ja sam ih

113

uništio. Današnji naraštaj može imati drugačije mišljenje, strasti su suviše jako uzburkane, ali ja sam uvjeren da će me vaši unuci blagosiljati kao svoga preporoditelja. Oni će u značajne dane ubrajati ove što sam ih ja meñu vama proveo, i oni će predstavljati početak napretka vaše ze-mlje.«

Osvojena Španija ostade nijema, a inkvizicija odgo-vori ovim katekizmom:

— Reci mi, dijete moje, tko si ti?

— Španjolac, milošću božjom.

— Tko je neprijatelj naše sreće?

— Francuski car,

— Koliko on ima priroda?

— Dvije: ljudsku i ñavolsku.

— Koliko ima francuskih careva?

— Jedan pravi i tri lažna.

— Kako se zovu?

— Napoleon, Murat i Manuel Godoy.

— Koji je od njih najgori?

— Sva trojica podjednako.

— Od koga potječe Napoleon?

— Od poroka.

— Murat?

— Od Napoleona.

114

— A Godoy?

— Od križanja te dvojice.

— Kakav je duh prvoga?

— Gordost i despotizam.

— Drugoga?

— Otimanje i grozota.

— A trećega?

— Pohota, izdajstvo i neznanje.

— Što su Francuzi?

— Oni su odmetnuti kršćani.

— Je li grijeh ubiti Francuza?

— Nije, oče moj. Čovjek dolazi u raj kad ubije ko-jega od tih bezbožnih pasa.

— Kakvu kaznu zaslužuje Španjolac koji ne vrši svoju dužnost?

— Smrt i sramotu izdajstva.

— Tko će nas osloboditi naših neprijatelja?

— Meñusobno povjerenje i naše oružje. Meñutim, Španija je prividno bila mirna i sasvim se

pokoravala svom novom kralju. Ali neprijateljske pripreme Austrije pozvale su Napoleona u Pariz. Čim je prispio, on je, već 23. januara 1809. godine, zatražio objašnjenje od austrijskog poslanika. Ono što mu je ovaj saopćio činilo mu se neistinito, a nakon dva dana saznao je da je austrijska vojska prešla rijeku Inn i napala

115

Bavarsku. Ovoga puta Austrija ga je predusrela i bila je spremna prije nego Francuska. Napoleon se tada obrati Senatu.

Senat je odobrio njegov zahtjev da se četrdeset hi-ljada vojnika pozove pod zastavu, a već 17. novembra Napoleon se sa svojom vojskom nalazio u Donauworthu (Donauvertu). 20. je dobio bitku kod Tanna, 21. kod Abensberga, 22. kod Eggmuhla (Egmil), 23. kod Regens-burga, a 24. upravio je svojoj vojsci ovu proklamaciju:

»Vojnici!

Vi ste opravdali moja očekivanja. Svojom hrabrošću odoljeli ste brojčano nadmoćnijem neprijatelju i pokazali kakva je razlika izmeñu Cezarovih legija i gomile naoružanih Kserksovih larmadžija. Za četiri dana mi smo pobijedili, u bitkama kod Tanna, Abensberga i Eggmuhla i u borbama kod Landschuta i Regensburga. Sto zaplijenjenih topova, četrdeset zastava i pedeset hiljada zarobljenika, to su plodovi vašeg brzog napredovanja i vaše hrabrosti. Neprijatelj je, čini se, zaveden jednim vjerolomnim kabinetom, potpuno zaboravio tko ste vi: njegova je zabluda bila kratkotrajna; vi ste mu se pojavili strasniji nego ikada. Tek što je prešao Inn i napao oblast našeg saveznika, već bježi potučen, uplašen i u neredu. Moja prethodnica već je prešla preko Inna. Neće proći ni mjesec dana i mi ćemo biti u Beču.«

Već 27. Bavarska i Pfalz bili su očišćeni od neprija-telja; 3. maja Austrijanci su izgubili bitku kod Ebers-berga, a 9. novembra Napoleon je bio pod zidinama Beča.

116

11. novembra Beč je otvorio svoja vrata, kroz koja je 13. novembra Napoleon pobjedonosno ušao u grad.

Eto, iz ovoga se vidi da su proročanstva u to vrijeme još nešto važila. Oko sto hiljada vojnika pod zapovjedništvom princa Karla povuklo se na lijevu obalu Dunava. Napoleon se dade u potjeru za njima i 21. ih stigne kod Esslinga, gdje je Massena svoju vojvodsku titulu zamijenio kneževskom. U toku borbe, bujica je odnijela sve mostove na Dunavu; ali, već poslije četrnaest dana, Bert-rand je postavio tri nova. Prvi most bio je dugačak šezdeset lanaca, a bio je toliko širojc da su preko njega usporedo mogla proći troja kola. Drugi, koji je bio na kolcima, bio je širok osam stopa. Treći je podignut na pontonima. Bilten od 3. jula, poslan iz Beča, javlja da Dunav više ne postoji, kao što je nekada Ljudevit XIV objavio da više nema Pireneja.

I, doista, 4. jula prijeñoše Dunav, a 5. su dobili bitku kod Engersdorfa. Napokon 7. jula Austrijanci su na bojnom polju kod Wagrama ostavili četiri tisuće mrtvih i devet tisuća ranjenih, a deset zastava, četrdeset topova i 20 tisuća zarobljenika palo je u ruke pobjednika.

II. jula knez Lichtenstein pojavio se kod predstraža da traži obustavu vatre. On je naš stari znanac. Sutradan poslije bitke na Marengu već je dolazio u jednu sličnu misiju. 12. je u Znaimu zaključeno primirje. Odmah zatim otpočeli su i pregovori o miru. Ti su pregovori trajali tri mjeseca. Za sve to vrijeme Napoleon je stanovao u Schonbrunnu, gdje je kao nekim čudom umakao nožu

117

tirinškog svećenika Stapsa (Štaps). Napokon, 14. oktobra, zaključen je mir.

Austrija je ustupila Francuskoj sve zemlje na desnoj obali Save: oblast Goricu i Montefeltro, Trst, Kranjsku i okrug Villach (Filah). Priznala je pripajanje ilirskih po-krajina Francuskoj, a isto tako i sva ona buduća pripajanja talijanskih, španjolskih i portugalskih oblasti, do kojih bi došlo ili putem osvajanja, ili putem diplomatskih kombinacija. U isto vrijeme, ona se zauvijek odriče saveza s Engleskom i prihvaća kontinentalnu politiku sa svim njenim zahtjevima.

Kao što se vidi, sve se bilo diglo protiv Napoleona, ali još uvijek nitko nije mogao da mu stane na put. Por-tugal se bio sasvim pridružio Engleskoj. Napoleon ga zauzme. Godoy je u Španiji nespretnim skupljanjem voj-ske pokazao svoje neprijateljsko raspoloženje. Napoleon je zbog toga prisilio Karla IV da abdicira. Papa je Rim učinio središtem za skupljanje engleskih agenata. Napo-leon je papu tretirao kao i svakog drugog svjetovnog vladara pa ga je svrgnuo. Priroda je odbila Jozefini da Napoleonu da potomstvo; on se tada oženio Marijom Lujzom, kćerkom austrijskog cara, koja mu pokloni jed-nog sina. Holandija je, unatoč svojim obećanjima, postala skladište engleske robe; on svrgne Louisa Bonapartea, a njegovu kraljevinu pripoji Francuskoj.

Sad je francuska carevina brojila sto trideset depart-mana. Ona se prostirala od Atlantskog oceana do grčkog mora, od Taja do Elbe, a sto dvadeset milijuna stanovnika pokoravalo se jednoj jedinoj volji, jednoj jedinoj sili, bilo

118

usmjereno u istom pravcu i klicalo je na osam raznih jezika: »Živio Napoleon!«

General je bio na zenitu svoje slave, a car na vrhuncu svoje sreće. Dosad smo ga gledali samo kako se penje i uzdiže. U ovom trenutku on se zaustavio, i punu godinu dana ostat će na vrhuncu svojeg uspona. Jer, trebalo je da se odmori za spuštanje.

Na dan 1. aprila 1810. godine Napoleon se oženio Marijom Lujzom, austrijskom nadvojvotkinjom. Nakon jedanaest mjeseci, grmljavina iz sto i jednog topa objavi svijetu roñenje prijestolonasljednika.

Kao prva posljedica Napoleonove veze s habsburško--lorenskim domom bilo je zatezanje odnosa izmeñu njega i ruskog cara, koji je htio, ako se može vjerovati doktoru O'Meari, da mu ponudi za ženu svoju sestru Anu. Od 1810. godine Aleksandar je, videći kako se Napoleonova vlast poput plime oceana sve više širi i približava njegovoj zemlji, počeo povećavati svoju vojnu silu i obnovio veze s Velikom Britanijom. Cijela 1811. godina protekla je u besplodnim pregovorima, koji su, prema načinu na koji su voñeni, bliski rat činili sve vjerojatnijim. Stoga se obje protivničke strane počeše užurbano spremati još prije no što je rat bio objavljen. Pruska je, prema ugovoru od 24. februara, dala Napoleonu dvadeset hiljada, a Austrija, prema ugovoru od 14. marta, trideset hiljada vojnika. Italija i Rajnski savez sudjelovali su u tom velikom pothvatu, prva sa dvadeset pet, a drugi sa osamdeset hiljada ljudi. Napokon je odlukom Senata bila pozvana narodna garda i podijeljena u tri poziva. Od

119

ovih je prvi poziv, koji je odreñen za aktivnu službu, osim glavne armije koja se nalazila u Njemenu, stavio na raspolaganje caru sto dobrovoljačkih odjeljenja — svako od po hiljadu ljudi.

Napoleon je otputovao iz Pariza 9. marta, pošto je naredio vojvodi od Bassana da što je moguće duže oteže s izdavanjem putnih isprava ruskom poslaniku knezu Kurakinu. Ova zapovijed, koja je davala prividnu iluziju da će se mir održati, u stvari nije imala nikakav drugi cilj nego da Aleksandra što duže drži u neizvjesnosti u pogledu pravih namjera njegova protivnika, tako da bi ga ovaj mogao iznenaditi napavši njegovu vojsku na prepad. Napoleon se gotovo uvijek držao ove taktike, koja mu je i sada, kao i uvijek, polazila za rukom. Zato se list »Moniteur« zadovoljio obaviješću da je car otputovao iz Pariza da pregleda svoju golemu vojsku koja se okupila na Visli, i da će ga do Dresdena pratiti i carica, koja ide da pohodi svoju uzvišenu porodicu.

Pošto se tamo zadržao četrnaest dana, i pošto je po-zvao Talmu i gospoñicu Mars da igraju pred publikom sa-stavljenom od kraljeva, kao što im je to ranije obećao u Parizu, Napoleon je ostavio Dresden, i 2. juna stigao u Torn, a 22. je objavio svoj povratak u Poljsku, slijedećom proklamacijom, sastavljenom u glavnom štabu u Vilkov-skom:

»Vojnici!

Rusija se bila zaklela Francuskoj da će s njom ostati u vječitom savezu, a u neprijateljstvu s Engleskom. Ona je danas pogazila svoju zakletvu i neće da nam da obja-

120

šnjenje o tom svom neobičnom ponašanju sve dok se francuski orlovi ne povuku sa Rajne, pa da na taj način prepustimo naše saveznike njenoj samovolji. Zar oni misle da smo se mi izmetnuli? Nama je ostalo da biramo izmeñu beščašća i rata. Nema sumnje kakav će biti naš izbor. Naprijed! Prijeñimo Njemen i prenesimo bojište na rusku zemlju! Tamo će francuska vojska požnjeti plod. Mir što ćemo ga zaključiti, postavit će granice štetnom utjecaju što ga moskovski kabinet već pola vijeka vrši na evropsku politiku.«

Vojska kojoj je Napoleon uputio ove riječi bila je najbolja, najbrojnija i najjača od svih kojima je dosad zapovijedao. Bila je podijeljena u petnaest korpusa. Svaki korpus predvodio je po jedan vojvoda, knez ili kralj. Ta vojska predstavljala je ogromnu masu od četiri stotine hiljada pješaka i sedamdeset hiljada konjanika, sa hiljadu topova.

Tri duga dana bila su potrebna da ova sila prijeñe preko Njemena; to je bilo 23, 24. i 25. juna.

Na lijevoj obali ove rijeke, gdje mu se car Aleksandar prije tri godine zakleo na vječno prijateljstvo, Napoleon je zastao neko vrijeme, stajao je nepomično i šutio, obuzet velikim mislima. Tada, prelazeći rijeku, reče:

— Zla kob nadvila se nad Ruse. Neka se izvrši što je sudbina dosudila!

Prvi koraci ovoga pohoda, kao i uvijek, bili su gigantski. Poslije dvodnevnog, ubrzanog i dobro sračunatog marša, ruska vojska bila je iznenada napadnuta

121

i razbijena, a jedan cijeli armijski korpus bio je od nje od-sječen.

Aleksandar je tada poručio da želi stupiti u prego-vore, budući da je po užasnim, brzim i energičnim napa-dima ponovo uočio opasnost koja mu prijeti, pod uvjetom da Napoleon napusti oblasti koje je zauzeo i da se povuče natrag preko Njemena. Napoleon je ovaj korak smatrao tako neumjesnim da je umjesto svakog odgovora ušao sutradan u Vilnu. Tu je ostao dvadeset dana, imenovao privremenu vladu, dok se, meñutim, u Varšavi sastalo narodno vijeće da razmotri pitanje obnove poljskog kra-ljevstva. Nakon toga nastavio je s progonom ruske vojske.

Nakon dva dana prodiranja u ruski teritorij, Napo-leon se, užasnut, iznenadio sistemom Aleksandrove obra-ne. Sve što su mogli, Rusi su uništavali pri svom povla-čenju: usjeve, gradove, sela i kolibe, tako da je vojska od petsto hiljada ljudi išla kroz pravu pustoš, koja ne bi bila u stanju da ishrani ni onih dvadeset hiljada Šveñana koje je nekada vodio sa sobom Karlo XII.

Od Njemena do VVilije napredovalo se kroz predjele osvijetljene požarima, preko leševa i zgarišta. Posljednjih dana jula vojska je stigla do Vitebska, zadivljena ovim jedinstvenim načinom ratovanja, budući da nigdje na tom dugom putu nije naišla na neprijatelja; izgledalo je kao da imaju posla samo s demonom pustošenja. I sam Napoleon, kao što već rekosmo, bio je zaprepašten tim ratnim planom, kojega nije bilo u njegovim predviñanjima. Pred sobom nije vidio ništa drugo do jednu pustoš koje je krajnju tačku mogao doseći

122

tek poslije godinu dana, gdje ga je svaki učinjeni korak sve više udaljavao od Francuske, od njegovih saveznika i od svih izvora pomoći. Kad je stigao u Vitebsk, sav utučen bacio se u jedan naslonjač, dozvao odmah grofa Daruja (Dari) i rekao mu:

— Ja ostajem ovdje. Hoću da doñem k sebi, da se priberem. Ovdje hoću da prikupim svoju vojsku, da joj dam malo odmora i da organiziram Poljsku. Pohod od 1812. završen je. Onaj od 1813. učinit će ono što je još preostalo da se učini. Što se vas tiče, gospodine, postaraj te se da ovdje možemo živjeti, jer mi nećemo ponavljati budalaštine Karla XII.

Zatim se okrene Muratu i reče:

— Prenesimo ovamo svoje orlove! Godina 1813. naći će nas u Moskvi, a 1814. u Petrogradu. Rat s Rusijom trajat će tri godine.

Napoleon je, čini se, doista bio odlučio da tako učini. Ali sad mu je Aleksandar, koji se takoñer bio uplašio neaktivnosti, napokon pokazao svoje Ruse, koji su mu dosad izmicali poput kakvih fantoma. Kao što kockara uvijek draži i privlači zlato, tako i Napoleon nije mogao više izdržati, pa je pošao za njima. 14. augusta dostigao ih je i potukao kod Krasnoj a; 18. ih je istjerao iz Smo-lenska, koji je ostavio u plamenu, a 30. je zauzeo Vjazmu, u kojoj je našao sva skladišta uništena. Od trenutka kad je stupio na rusko tlo, sve je odavalo da se tu vodi jedan veliki domovinski rat.

Napoleon je napokon doznao da je ruska armija do-bila novog vojskovoñu i da se sprema bitka na jednoj

123

poziciji koju su na brzu ruku utvrdili. Car Aleksandar je s obzirom na javno mišljenje koje je sve dotadašnje ratne nedaće pripisivalo pogrešnom izboru generala, glavno zapovjedništvo povjerio generalu Kutuzovu, pobjedniku nad Turcima. Ako se može vjerovati javnom mnjenju, Prus Pfuhl bio je uzrok prvim ratnim nedaćama, a stranac Barclav de Tolly, svojim vječnim sistemom povlačenja koje se Moskovljanima učinilo sumnjivim, učinio je nedaće još većim. U jednom domovinskom ratu samo je pravi Rus u stanju da spasi domovinu, i svi su se, počev od cara pa do posljednjeg muzika, složili u tome da je pobjednik iz Ruščuka i pregovarač iz Bukurešta jedini u stanju da spasi Rusiju. Novi vojskovoña, uvjeren da odanost vojske i naroda može sačuvati samo pod uvjetom da prihvati bitku prije nego što pusti Francuze da uñu u Moskvu, odlučio je da je prihvati na položaju na kojem se upravo nalazio, kod Borodina, gdje mu se 4. septembra pridružila nova, tek organizirana vojska iz Moskve, od deset hiljada ljudi.

Istoga dana, Murat se izmeñu Gžatska i Borodina, sukobio s generalom Konovicinom, koji je od Kutuzova dobio naredbu da brani jednu visoravan, zaklonjenu širo-kom klisurom. Konovicin je doslovno shvatio zapovijed i stajao nepomično sve dok ga nije dvostruko jača sila odgurnula, zapravo natjerala na povlačenje; slijedeći njihov krvavi trag, išlo se dalje sve do utvrñenog mana-stira Kolostkoja. Tu oni pokušaše pružiti otpor. Ali, pre-plavljeni sa svih strana, bili su prisiljeni da se povuku prema Golovinu, kroz koje su samo prošli. Francuske predstraže izbile su iz tog sela gotovo izmiješane s ruskom

124

pozadinom. Trenutak kasnije došao je Napoleon na konju i s jedne uzvisine pregledao čitavu ravnicu. Sela pretvo-rena u gomile pepela, pregažene njive, šume koje su ko-zaci uništili — sve mu je to dokazivalo da je Kutuzov izabrao ovu ravnicu za svoje bojište. Iza ove prve linije na dužini od jedne milje nalazila su se tri sela. Prostor izmeñu njih, ispresijecan jarugama i obrašten mladom šumom, vrvio je vojnicima poput kakvog mravinjaka. Tu je čekala sva ruska vojska; a ispred njenog lijevog krila, kod sela Švardina, bio je podignut i jedan veliki rov.

Napoleon je cijeli ovaj prostor obuhvatio jednim pogledom. Već satima on ide jednom i drugom obalom Kaluge. On zna da ta rijeka kod Borodina skreće ulijevo, iako ne vidi visove koji je sile na ovo krivudanje, on ih ipak naslućuje i zna da se tu nalazi glavni položaj ruske vojske. Ali ta rijeka, koja zaklanja neprijatelj evo krajnje desno krilo, ostavlja centar i lijevo krilo nezaštićene; i samo na tome mjestu on je ranjiv; tu ga, dakle, treba udaviti. Ali, prije svega, treba ga istjerati iz rova koji brani njegovo lijevo krilo kao kakav grudobran. Odatle će se tek moći njegov položaj bolje sagledati. Tako je general Compans (Kompan) dobio nareñenje da zauzme taj rov. Tri put ga je napadao i zauzimao na juriš, i tri put bio odbijen, ali ga je, iako jedva, poslije četvrtog prodora ipak uspio zauzeti. Otuda je Napoleon mogao vidjeti dvije trećine bojišta. Ostatak dana proveden je u meñusobnom osmatranju. Na obje strane vršile su se pripreme za odlučnu bitku. Rusi su se pripremali molepstvijem za pobjedu svoga oružja, prizivajući u svojim molitvama u pomoć Aleksandra Nevskog. Francuzi, naviknuti na za-

125

hvalnice a ne na molbe, prikupljali su i zbijali svoje čete, dovodili u red svoje oružje i rasporeñivali svoju artiljeriju na odreñena mjesta. Brojna snaga obiju strana bila je gotovo ravnomjerna; Rusi su imali sto trideset tisuća vojnika, a Francuzi sto dvadeset pet tisuća.

Carev šator bio je razapet iza talijanske vojske, lijevo od glavne ceste. Stara garda obrazovala je karu oko careva šatora. Vatre su bile upaljene. Ruske vatre bile su smještene u širokom i pravilnom polukrugu; francuske su bile slabe, nejednake i raštrkane. Nekim odredima još nije bilo odreñeno mjesto za logorovanje, a nije bilo ni drva. Cijele noći sipila je hladna, sitna kiša. Počinjala je jesen. Napoleon je jedanaest puta budio kneza od Neuchatela i izdavao mu naredbe, pri čemu bi ga uvijek pitao, šta mu se čini — namjerava li neprijatelj još uvijek pružiti otpor? Pomisao da bi mu Rusi mogli umaći više puta ga je budila iza sna jer mu se pričinjalo kao da čuje šum njihova odlaska. On se, meñutim, varao. Tek je danja svjetlost utrnula odbljesak vatri u neprijateljskom logoru. Oko 5 sati izjutra Napoleon je uzjahao konja i obišao cijelu neprijateljsku liniju na odstojanju od jednog pu-škometa, zaklonjen pomrčinom i praćen malom pratnjom.

Rusi su bili zauzeli sve visove i upravo zakrčili cestu za Moskvu i kotlinu Gorke, kojom je tekao mali potočić. Bili su ukliješteni izmeñu starog smolenskog druma i rijeke Moskve. Barclav de Tolly (Barklaj de Toli) sa svoja tri pješačka i jednim kozačkim korpusom sačinjavao je desno krilo, koje se protezalo od velikog rova pa do rijeke Moskve. Bagration je bio na lijevom

126

krilu sa sedmim i osmim korpusom, od velikog rova pa do šumarka koji se pružao izmeñu Semjonovskaje i Ustice.

Kolikogod je ovaj položaj bio jak, toliko je bio i nepotpun. To je bila pogreška generala Benigsena, koji je, kao glavni branilac središta armije, svu svoju pažnju usredotočio na desno krilo, ionako zaštićeno prirodom, dok je lijevo krilo zanemario, što je i bila slaba strana ovog položaja. Doduše, položaj je bio zaklonjen sa tri rova, ali se izmeñu njih i starog moskovskog druma na-lazio prostor od jednog kilometra dužine koji je bio posjednut neznatnim brojem lovaca.

Evo Napoleonova plana:

Krajnje desno krilo, pod zapovjedništvom Poniatovv-skoga, zauzet će moskovski drum; presjeći će nadvoje neprijateljsku vojsku i dok Ney, Davoust i Eugene budu zadržavali neprijateljsko lijevo krilo, on će centar i desno krilo potisnuti prema rijeci Moskvi. To je bio isti plan kao onaj kod Friedlanda. Samo što se kod Friedlanda rijeka nalazila iza neprijatelja, pa je sprečavala odstupnicu, dok je ovdje Moskva tekla pored desnog krila, pa bi neprijatelj u slučaju uzmaka imao povoljan teren za povlačenje. Plan ove bitke u toku dana pretrpio je jednu izmjenu. Umjesto Bernadottea, trebalo je sada da Eugene napadne centar. Poniatowski je sa svojom konjicom mo-rao da se uvuče izmeñu šume i velikog druma, i da na-padne krajnje lijevo krilo s boka u isto vrijeme kad ga Davoust i Ney budu napali s čela. Poniatowski je u tu svrhu dobio još dva diviziona Davoustovog korpusa. Oduzimanje jednog dijela njegovih trupa veoma je ozlo-

127

jedilo Davousta, jer je i on bio predložio jedan plan za ovu bitku, koji je bio odbačen, iako je po njegovu mišljenju bio bez mane. Taj se plan sastojao u tome da se prije napada na rovove promijene položaji pa da se postave okomito prema krajnjim neprijateljskim tačkama. Ovaj manevar bio bi dobar, samo odviše smion budući da bi Rusi, primijetivši da im prijeti opasnost da budu odsječeni, mogli u toku noći da se povuku sa svojih po-ložaja putem koji vodi u Možajsk, pa slijedećeg dana Francuzi ne bi našli ništa drugo do pusto napušteno bojište i prazne rovove, a Napoleon se baš toga i bojao, možda isto toliko koliko i poraza.

Oko tri sata, Napoleon je ponovno izjahao da se uvjeri nisu li se desile kakve promjene. Tako se ispeo na boro-dinske visove, sa kojih je dogledom ponovo osmatrao položaj. Mada je u pratnji imao malo ljudi, ipak su ga prepoznali. Jedno topovsko tane, jedino koje je u toku dana ispaljeno sa neprijateljske strane, prolomi tišinu i rasprsnu se na nekoliko koraka od cara.

Oko četiri i po car se vrati natrag u svoj logor, gdje je zatekao gospodina de Beausseta (Bose), koji mu je donio pisma Marije Lujze i sliku Rimskog kralja, Gerar-dovo djelo. Slika je postavljena ispred Napoleonovog šatora a oko nje se bio okupio krug maršala, generala i oficira.

— Uklonite tu sliku — reče Napoleon — bilo bi isu-više rano da promatra bojište.

Zatim je ušao u svoj šator i izdao slijedeće zapo-vijedi :

128

»U toku noći da se podignu dva rova nasuprot ne-prijateljskim koji su u toku dana uočeni.

Lijevi rov treba naoružati sa četrdeset i dva, a desni sa sedamdeset i dva topa.

U osvit dana desni rov neka otpočne paljbu, a lijevi čim čuje paljbu desnog rova.

Vicekralj će tada izvesti na ravnicu znatan broj stri-jelaca, koji će osuti dobru puščanu paljbu.

Treći i osmi korpus pod zapovjedništvom maršala Neya takoñer će poslati nešto strijelaca.

Knez od Eggmuhla ostat će na svom mjestu.

Knez Poniatovvski, s petim korpusom, krenut će prije svanuća, tako da do šest sati izjutra zaobiñe neprijateljsko lijevo krilo.

Kad bitka bude otpočela, car će izdavati dalja nare-ñenja prema zahtjevima položaja.«

Ostajući pri ovom planu, Napoleon je rasporedio svoje trupe tako da ne izazove neprijateljevu pažnju. Svatko je dobio upute. Rovovi su podignuti, artiljerija je zauzela svoja mjesta. U osvit, sto dvadeset topova osulo je vatru na neprijateljske rovove, pripremajući nalet desnom krilu.

Napoleon je imao vremena da prospava tek jedva jedan sat. Svaki čas je pitao je li neprijatelj još tu. Razni pokreti koje je neprijatelj poduzimao dali su povoda mi-šljenju da se on povlači. No, od svega toga nije bilo ništa. Rusi su samo ispravljali svoju raniju grešku, na kojoj je

129

Napoleon i zasnivao čitav svoj plan. Kutuzov je premje-stio na svoje lijevo krilo Tučkovljev korpus i tako utvrdio sva slabija mjesta.

Oko četiri sata Rapp je ušao u carev šator, i našao ga kako je naslonio glavu na obje ruke. Car ga upitno pogleda:

— No, Rappe? — upita on.

— Sire, još su tu.

— To će biti užasna bitka. Rappe, mislite li da ćemo pobijediti?

— Da, Sire, ali poslije krvave borbe.

— To i sam znam — odgovori mu Napoleon — ali ja imam osamdeset tisuća ljudi. Dvadeset tisuća ću izgu-biti, a sa šezdeset ću poći na Moskvu. Tamo će nam se pridružiti vojnici izbačeni iz stroja i marševski bataljoni, pa ćemo opet biti jači nego prije ove bitke.

Vidi se da u svoje borbene snage Napoleon nije ubrajao ni svoju gardu ni svoju konjicu. On je bio odlučio da i bez njih dobije bitku; trebalo je, znači, da to bude borba artiljerije.

U tom trenutku odjekne opći radosni uzvik: »Živio car!« Kad su se pojavili prvi sunčevi zraci, vojnicima je pročitana careva proklamacija, jedna od najljepših, naj-iskrenijih i najsažetijih Napoleonovih proklamacija, koja je glasila:

»Vojnici!

Evo vam najzad bitke koju ste tako željno očekivali.

130

Od sada pobjeda zavisi jedino od vas. Ona je potrebna, ona će nam donijeti svega u izobilju, dobra zimska pre-noćišta i brz povratak u domovinu. Budite vojnici kakvi ste bili kod Austerlitza, Friedlanda, Vitebska i Smolenska, da najdalje potomstvo, kad bude govorilo o vama, kaže: Bio je učesnik u velikoj bici pod zidinama Moskve.«

Čim su prestali uzvici, Ney — taj vazda nestrpljivi Ney — zatraži dozvolu da prijeñe u napad. Svi su se smjesta latili oružja. Svatko se pripremao za veliku bitku koja je trebalo da odluči sudbinom Evrope. Añutanti su kao strijele letjeli u svim pravcima.

Compans, koji je još prije dva dana tako dobro za-počeo, trebalo je da se provuče kroz šumarak i da otpočne borbu zauzimanjem rova, koji je krajnjem ruskom lijevom krilu služio kao zaklon, a Davoust je dobio zadatak da neprimjetno krene za njim kroz isti šumarak. Friantov divizion ostao bi kao rezerva. Čim Davoust zauzme rov, Ney je trebalo da poñe naprijed i da učini juriš na Semjo-novskoje. Njegove divizije veoma su stradale kod Valutine i jedva da su brojile petnaest hiljada boraca. Deset hiljada Vestfalaca odreñeno im je kao pojačanje koje treba da obrazuje drugi lanac, dok bi treći i četvrti lanac pali u dio staroj i mladoj gardi. Murat je takoñer rasporedio, svoju konjicu. Lijevo od Neya, nasuprot neprijateljskom centru, imao je da se nañe Montbrunov (Monbrin) korpus. Nansouti (Nansuti) i Latour-Maubourg (Latur-Mo-bur) zauzet će položaje koji će im dozvoljavati da slijede francusko desno krilo. Napokon, Grouchy (Gruši) će pomoći vicekralju, koji će, potpomognut divizionima Mo-randa i Gerarda, zauzeti Borodino, tamo

131

ostaviti Delzon-sov divizion, a sa ostala tri prijeći preko Kaluge, na kojoj su još zorom bila podignuta tri mosta, i napasti veliki rov centra, koji se nalazio na desnoj obali rijeke. Pola sata bilo je dovoljno da se izdaju sva ova nareñenja. Bilo je pet i po sati ujutro. Desni rov je otpočeo paljbu, a lijevi mu se odmah odazvao. Sve se uskomeša, sve pokrene, sve nadre naprijed.1

Davoust sa obje svoje divizije jurne u borbu. Euge-neovo lijevo krilo, koje je trebalo ostati kao promatrač i zadovoljiti se da kasnije zaposjedne Borodino, poneseno ratnim zanosom usprkos povicima svoga generala, proñe kroz selo, i na visovima Gorkog sukobi se s Rusima, koji ga napadnu s čela i s boka i suzbiju. Tada Devedeset drugi puk pohita u pomoć Sto šestom, prikupi ostatke i izvede ih odavde, ali napola uništene, i bez voñe, jer im je general poginuo.

U tom trenutku Napoleon, misleći da je Poniatowski imao dovoljno vremena da izvrši svoj manevar, prebaci Davousta na prvi rov. Pratile su ga Compansove i De-saixove divizije, gurajući pred sobom trideset topova. Čitava neprijateljska linija stala je rigati vatru kao kad se upali barut.

Francuska pješadija krene naprijed, ne ispalivši nijedan metak. Ona je hitala da se sruči na neprijatelja i da ga ušutka. Compans padne ranjen. Rapp požuri da ga za-mijeni i pojuri s nataknutim bajunetom. U trenutku kad

1 Sam Napoleon podvrgao je ovaj plan slijedećoj kritici: »Ovaj prvi raspored bio je ozbiljna greška i uzrok obratu ove bitke. Davousta, sa četiri od njegovih divizija,

132

trebalo je baciti u kotlinu izmeñu rova lijevog krila i ustičke šume. Za njim je trebalo da poñe Murat sa cijelom svojom konjicom. Njega je trebalo da potpomognu Ney i

njegovi Vestfalci, koje je trebalo voditi u pravcu sela Semjonovskoje, dok bi mlada garda izmeñu obje

napadačke kolone postepeno prodirala naprijed, a Poniatowski, udružen s Davoustom, trebalo je da zaobiñe

Tučkovljevo desno krilo u ustičkoj šumi. Trebalo je da zaobiñemo i lijevo krilo, te da ga neodoljivom silom

primoramo da promijeni položaj i zauzme rront paralelno s moskovskim drumom i s rijekom Moskvom, koji su bili iza leña. U toj kotlini, pak, nalazila bi se samo četiri slaba puka lovaca, sakrivena u šumi, tako da bi uspjeh bio van

svake sumnje...« (Bilješka pisca)

je stigao do rova, pade pogoñen kuglom; to je bila njegova dvadeset druga rana. Treći zauzme njegovo mjesto, pa i on padne. Davoustov konj pade pogoñen topovskim metkom. Knez od Eggiihla skotrlja se u blato; već su pomislili da je poginuo, ali on se opet podiže, popne se ponovo na konja i udalji zbog povrede koju je dobio prilikom pada.

Rapp je zapovjedio da ga odnesu pred cara.

— Šta, Rappe — uzvikne Napoleon — zar opet ranjen?

— Opet, Sire! Vi znate da je to moja navika!

— Kako je tamo gore?

— Čuda! Ali da se stvar svrši potrebna je garda.

133

— Toga ću se dobro čuvati! — odgovori mu Napo-leon s izrazom koji je ličio na strah. — Neću dopustiti da je satru. I tako ću dobiti bitku.

Sada Ney, sa svoje tri divizije, jurne u ravnicu i na-predujući u razmacima, krene na čelu Ledruove (Ledri) divizije, na onaj kobni rov koji je Compansovu diviziju stajao života triju generala. On ga je osvajao s lijeve strane, dok su oni najhrabriji, koji su otpočeli napad, sada napadali s desne strane.

Ney i Murat povedoše Razoutovu (Ražu) diviziju na druga dva rova. Upravo kad su bili na putu da ih osvoje, napadne ih ruska konjica. Nastade trenutak neizvjesnosti; meñutim, pješadija je zastala, ali nije ustuknula. Bruvereova konjica pritekne im u pomoć. Ruska konjica bila je odbijena. Murat i Razout pojure naprijed i na juriš zauzmu rovove.

Od početka tih juriša protekla su dva sata. Napoleon se čudio što ne čuje topove Poniatowskog i što kod ne-prijatelja ne primjećuje nikakvo kretanje. Meñutim, Ku-tuzov, koji je lako mogao primijetiti velike odrede koji su u pripravnosti čekali da napadnu njegovo lijevo krilo, poslao je tamo Bagavoustov korpus. Jedna od njegovih divizija krenula je prema Ustici, a druga prema šumi. Uto se vrati Poniatowski jer nije mogao naći put kroz šumu, i Napoleon ga pošalje na Davoustovo krajnje desno krilo. Meñutim, lijevo krilo ruske linije bude ipak savladano, i ravnica je stajala otvorena. Ona tri rova nalazila su se u rukama Neya, Murata i Davousta, samo je Bagra-tion još uvijek zauzimao prijeteći položaj i dobivao pojačanje za

134

pojačanjem. Trebalo ga je što prije potisnuti iza semjonovske klisure, inače bi opet mogao poduzeti napad.

Sve što se od glomaznih topova moglo dovući u ro-vove, bilo je dovučeno da se zaštite pokreti francuskih trupa. Ney je jurnuo naprijed, a za njim petnaest do dvadeset hiljada ljudi.

Ali, umjesto da ga dočeka, Bagration, bojeći se da ovim napadom ne bude potisnut, odjuri na čelo svoje linije i poñe mu u susret s uperenim bajunetama. Obje se mase sukobiše, nastade neopisiva gužva u kojoj se vojnik borio s vojnikom prsa o prsa. Bio je to dvoboj četrdeset hiljada vojnika. Bagration je teško ranjen, a njegova vojska, ostavši bez voñe, za trenutak dade se u bijeg. Ali, Konovicin izbi na čelo, povede vojsku iza semjonovskog klanca i primora svojom dobro postavljenom artiljerijom francuske kolone da se zaustave. Murat i Ney bili su iscrpljeni. Obojica su učinila nadčovječanske napore, pa su zamolili Napoleona za pojačanje. Car zapovjedi da krene mlada garda. Ali, tog istog trenutka, kad je bacio pogled na Borodino, primijetivši da je nekoliko Eugeneovih pukova suzbijeno, pomisli da se čitav korpus vicekralja nalazi u odstupanju, te stoga zapovjedi mladoj gardi da se zaustavi. Umjesto nje, Muratu i Neyu poslao je u pomoć rezervnu artiljeriju; sto topova odjurilo je u galopu da zauzme položaje na osvojenim visovima.

Na Eugeneovu krilu stvari su se odvijale ovim tokom:

Pošto je čitav jedan sat nepromišljeno zadržavao

135

Plausonneovu (Plozon) brigadu, vicekralj je prešao Kalugu, na četiri mostića koja je na brzu ruku podigla inženjerija. Prešavši na drugu stranu, skrenuo je nadesno, da osvoji veliki rov koji se nalazio izmeñu Borodina i Semjonovskog i štitio neprijateljski centar. Morandova divizija, koja je prva izbila na visoravan, poslala je Tride-seti puk da ide na rov, a ona je u dubokim kolonama išla za njim kao potpora. U tim kolonama bili su sami stari vojnici koji su u najžešćoj vatri bili mirni kao na paradi. Nastupali su s puškama na gotovs, i ne ispalivši ni jednog metka, prodrli su u rov, unatoč paklenoj vatri prve linije pod Baskevičem. Ali je ovaj to predvidio, te drugim bojnim redom udari na bokove kolone, dok je Jermolov s jednom gardijskom brigadom hitao da mu pomogne. Čim je neprijatelj vidio da stiže pomoć, njegova lijeva linija promijeni front, te se tako Morandova divizija nañe u jednom vatrenom trouglu. On krene natrag, a u rovu ostavi generala Bonamija i Trideseti puk. Tu pade i Bo-nami i polovina Tridesetog puka. U tom trenutku Napo-leon, vidješi, da se nekoliko pukova vraća natrag preko Kaluge, pomisli da mu je odstupnica u opasnosti, i svoju mladu gardu opet zadrži.

Dotle je Kutuzov iskoristio trenutak kolebanja kod Neya i Murata. Dok su se oni naprezali da zadrže svoje položaje, on je poslao cijelu rezervu, pa i samu rusku gardu, u pomoć svome lijevom krilu. Zahvaljujući tom pojačanju Konovicin, koji je zamijenio Bagrationa, mogao je prestrojiti svoju liniju. Njegovo desno krilo naslanjalo se na veliki rov koji je napadao Eugene, a lijevo krilo dodirivalo mu je šumu. Pedeset hiljada ljudi sačinjavalo je

136

jednu klinastu gomilu koja je jurila naprijed da suzbije Francuze. Njihova artiljerija je grmjela, plo-tunska paljba je odjekivala, a šrapnele i kuršumi razdirali su francuske redove. Friantovi vojnici, koji su stajali u prvoj liniji, napadnuti tučom karteča bili su zbunjeni tom iznenadnom navalom, a pukovnik se vrtio na konju sve dok napokon nije zapovjedio povlačenje. Ali Murat — taj Murat koji je bio svuda i na svakom mjestu — stvori se nekako iza njega, zadrži ga, uhvati za ogrlicu i, strijeljajući ga pogledom, upita:

— Sta to činite?

— Vi i sami vidite da se ovdje ne može ostati! — odgovori mu pukovnik, pokazujući zemlju koja je bila pokrivena njegovim vojnicima.

— Pa šta? Onda ću ja ostati! — odvrati mu Murat.

— Dobro! — reče pukovnik. — Vojnici, naprijed! Hajdemo u smrt!

I on sa svojim pukom, pod pljuskom karteča, zauzme svoj preñašnji položaj.

U tom trenutku francuski rovovi bljesnuše u vatri. Osamdeset novih topova počne rigati vatru. Stiglo je po-jačanje koje su Murat i Ney očekivali, doduše u drugom obliku, ali zato još strahoviti je.

No i pored svega toga gusta neprijateljska masa na-stavlja svoje nadiranje. Jasno se vidjelo kako francuska topovska zrna ostavljaju pukotine u njihovim redovima; svejedno — oni su išli naprijed. Ali, poslije topovskih kugli poče sipati karteč. Smrvljeni ovim čeličnim orka-

137

nom, neprijateljski redovi pokušali su se prestrojiti, kad se smrtonosna kiša udvostruči. Oni se zaustave ne usuñujući se više ići naprijed, ali nisu htjeli uzmaknuti ni za korak. Oni ili nisu čuli komande svojih generala, ili su pak ti generali bili nesposobni da upravljaju tako ogromnom masom pa su izgubili glavu. Kako bilo da bilo, tek tih četrdeset hiljada ljudi ostade tu dva duga sata, dozvo-ljavajući da ih satire oganj. Bilo je to strahovito krvo-proliće — jedan beskrajan pokolj. Najzad, Neyu i Muratu javiše da nestaje municije. Pobjednici su se prvi zamorili.

Ney ponovo jurne naprijed. Njegova desna linija potpomognuta Davoustom i Muratom razvijala se kako bi opkolila lijevo neprijateljsko krilo.

Bajunet i puška dokrajčili su ono što je izmaklo artiljeriji i ruska je armija ostala bez svog lijevog krila.

Pobjednici koji glasnim uzvicima zovu u pomoć gardu, okreću se prema centru i hitaju u pomoć Eugeneu. Sve je spremno za napad na glavnu utvrñenu liniju.

Montbrun, čiji se korpus nalazio upravo nasuprot neprijateljskom centru, krene na juriš naprijed. Tek što je bio prevalio četvrtinu puta, jedno topovsko tane raspolovi ga popola. Zamijeni ga Caulaincourt (Kolenkur). On stade na čelo Petog konjičkog puka i jurne na utvrñenu liniju koju istovremeno, sa tri strane, napadnu Muran-dova, Gerardova i Bourierova divizija, potpomognute odredima koji su sudjelovali u bici na Visli. Čim je prodro u rov, i on pade smrtno ranjen. U tom istom trenutku njegova hrabra pukovnija kojoj je prijetila opasnost da bude sasvim uništena od Ostemannove pješadije i ruske garde

138

koje su se nalazile iza rova, bi prisiljena na povlačenje, i povuče se natrag da se pod zaštitom francuskih kolona prestroji. Ali sada i Eugene, na čelu svoje tri divizije, jurne na rov, zauzme ga i zarobi generala Lihačeva. Dok se još utvrñivao u rovu, prebaci Grouchvjev korpus na ostatke Dohturovljevih pukovnija. Ruska garda i gardijska konjica probiše se do francuskih, te je Grouchv bio prisiljen da se povuče. Ali ovaj manevar dao je Bel-liardu (Belijar) vremena da dovuče trideset topova i organizira bateriju ispred rova.

Tada se Rusi svojom poznatom upornošću opet pre-stroje i njihovi generali ponovo ih povedu u borbu. Pri-bližavali su se u zbijenim kolonama da ponovo zauzmu rov koji su Francuzi tako skupo platili. Eugene ih je pustio da mu se približe na puškomet. Tada, odjednom, pokaza svih svojih trideset topova, koji, svi u isti mah, osuše vatru. Rusi se za trenutak uskomešaše. Tada ponovo sastave svoj lanac i ovoga puta dopru do ispred samih topovskih ždrijela — da ih nestane u ognju i tri ješku. Eugene, Murat i Ney slali su Napoleonu kurira za kuri-rom, navaljujući da im pošalje gardu. Ako im je pošalje, bit će uništena cijela neprijateljska armija. Na njega su isto tako navaljivali i Belliard, Daru i Berthier.

— A ako bismo sutra imali novu bitku — reče Na-poleon — tko bi je tada prihvatio? Pobjeda i bojište pri-padaju nama, ali ne možemo goniti neprijatelja koji se povlači pred našom vatrom, ne prestajući sa svojom, da se zatim zaustavi na nekom drugom položaju i tamo ušanči.

Napoleon uzjaha konja i pojuri prema Semjonov-

139

skom, pa prijeñe cijelo bojište preko kojega je prelijetalo još po koje zalutalo tane. Zatim pozove Mortiera (Mortje) i zapovjedi mu da mladu gardu pomakne naprijed, ali da ne prelazi nova utvrñenja koja su ga razdvajala od neprijatelja. Zatim se vrati u svoj šator.

Noću, oko deset sati, Murat, koji se neprekidno tukao još od šest sati izjutra, dojaha i javi da neprijatelj u neredu prelazi rijeku Moskvu, te prijeti opasnost da im opet umakne. On ponovo zatraži da mu se da garda koja je čitavog dana bila u rezervi, i obeća da će uz njenu pomoć stići Ruse i dotući ih. Ali, Napoleon je i ovog puta odbio taj zahtjev i dozvolio da mu umakne ta vojska kojoj je tako žurno išao u susret. Sutradan ona je sasvim iščezla, i Napoleon je ostao neosporni gospodar ovog strahovitog bojišta, kakvoga nije bilo otkako je svijeta i vijeka. Na njemu je ležalo šezdeset hiljada ljudi; od toga trećina Francuza. Devet francuskih generala bilo je ubijeno, a trideset i četiri ranjeno. Francuski gubici bili su neizmjerni i u nesrazmjeru s pobjedom koja je izvojevana.

Na dan 14. septembra francuska vojska uñe u Mo-skvu. Ali, u ovom pohodu sve je bilo mračno, pa čak i trijumfi. Francuski vojnici bili su navikli ulaziti u prije-stolnice, a ne u groblja. Moskva je izgledala kao kakva beskrajno velika grobnica. Kud se okreneš — pusto, gdje se obrneš — tišina. Napoleon je odsjeo u Kremlju, a voj-ska se raštrkala po gradu. Tada nastupi noć.

Usred noći Napoleona probudi požarna uzbuna. Kr-vava svjetlost bacala je svoj odsjaj na njegovu postelju. On pritrča prozoru. Moskva je bila u plamenu. Rostopčin,

140

taj uzvišeni herostrat, ovjekovječio je svoje ime i spasio svoju domovinu.

Ovom plamenom oceanu koji je nadolazio kao plima trebalo je umaći. Napoleon je 16. septembra, opkoljen ruševinama i vatrom koja je prijetila da i njega proguta, bio prisiljen da napusti Kremlj i da se povuče u Petrovski. Tu je došlo do nesuglasica izmeñu njega i generala koji su mu savjetovali da se povuče dok još ima vremena i da odustane od svojeg kobnog osvajanja. Na ovaj, njemu stran i neobičan prijedlog, on se zamisli, bacajući svoj pogled čas prema Petrogradu čas prema Parizu: od Pe-trograda ga je dijelilo sto pedeset, a od Pariza osamsto sati. Ići na Petrograd značilo bi potvrditi svoju pobjedu, krenuti natrag u Pariz, značilo bi priznati svoj poraz.

Meñutim, sve se više približavala zima, koja ne sa-vjetuje već zapovijeda. Bolesnici su bili transportirani 15, 16. i 18. oktobra preko Možajska i Smolenska; 22. Na-poleon napušta Moskvu; 23. Kremlj je odletio u zrak. Jedanaest dana povlačenja je išlo bez većih teškoća. Kad, odjednom, 7. novembra, živa u termometru naglo padne sa pet na osamnaest stepeni ispod nula, a dvadeset i deveti ratni izvještaj od 14. donio je u Pariz vijesti o nečuvenim strahotama, u koje Francuzi ne bi vjerovali da nisu dolazile od njihova cara. Od toga dana na francuskom nebu pojavila se kobna zvijezda, koja je nadmašila sav sjaj francuskih pobjeda. Sve je podsjećalo na Kam-biza koji je skapao u pustinjskom pješčanom moru; na Kserksa koji je na jednoj barci bježao preko Helesponta; na Vara koji se vratio u Rim s ostacima svoje vojske. Od sedamdeset

141

hiljada konjanika, koji su prešli Njemen, mogla su se s mukom sastaviti četiri eskadrona od po sto pedeset konjanika, koji su imali pratiti Napoleona. To je bio posvećeni bataljon; u njemu su oficiri postali obični vojnici, pukovnici su bili podoficiri, a generali kapetani; u tom bataljonu jedan maršal spao je na ulogu generala; a amanet koji je bio povjeren njihovoj brizi bio je jedan car.

A hoćete li da saznate što je bilo s ostacima vojske koja se nalazila u tim beskrajnim stepama izmeñu vedrog neba koje im je vijalo snijeg u lice i zaleñenih jezera čiji je led pucao pod njihovim nogama? Onda čujte:

»Generali, oficiri i vojnici — svi su išli u raštrkanim gomilama, ne znajući ni sami kuda. Strahovita bijeda izjednačila je sve činove; konjica, pješadija i artiljerija — sve je to bilo samo jedna nesreñena gomila.

Većina njih nosila je po jednu vreću brašna na leñi-ma, a sa strane, o pojasu, visile su im o uzicama porcije. Drugi su vukli, držeći ih za uzde, sjene od konja koji su bili natovareni priborom za kuhanje i jadnim ostacima namirnica.

Ti isti konji služili su i za hranu, utoliko podesniju što ih nije trebalo nositi kao ostale namirnice, nego su ih, kad bi skapali, odmah drali i spremali za jelo. Nisu čekali ni da izdahnu, već bi se bacali na njih čim bi se survali na zemlju, pa bi od njih sjekli ono što su smatrali najboljim.

Veći dio vojske bio se raspao. Iz njihovih ruševina obrazovale su se mnoge gomilice od osam do deset ljudi, koji su išli zajedno i meñusobno se pomagali.

142

Neke od tih gomilica imale su svog konja, koji im je vukao prtljag, posuñe i namirnice. Inače, svatko je nosio po jednu vreću.

Ove male gomilice, potpuno otcijepljene od cjeline, vodile su naročit, zaseban život, i svakoga tko nije pri-padao njihovu društvu gurale su od sebe. Članovi takve zajednice bili su nerazdvojni i brižljivo su se čuvali da ih ne uvrste i ne sjedine s glavninom vojske. Teško onome tko je izgubio svoju četicu! Taj nigdje ne bi mogao naći čovjeka koji bi se i najmanje za njega pobrinuo, ili koji bi mu ukazao i najmanju pomoć. Takvoga su nemilosrdno tjerali čak i od vatre, ni na nju nije imao pravo, pa mu nisu davali ni da se ogrije, a isto tako gonili su ga odasvud gdje bi potražio sklonište. Ovo gonjenje nije prestajalo sve dotle dok taj nesretnik ne bi našao svoje staro društvo. Napoleon je svojim očima gledao kako prolazi ova zaista nevjerojatna masa bjegunaca i ljudi koji su se povlačili bez ikakva reda.

Predstavite sebi, ukoliko je to moguće, sto hiljada bijednika, natovarenih vrećama, bijednika što se pošta-paju dugačkim batinama, odjevenih u najčudnovatije dronjke, pune gada i nečistoće, izloženih svim užasima gladi i neimaštine. Dodate li tim dronjcima, koji su bili dokaz najužasnije bijede, izbezumljene fizionomije tih nesretnika, predstavite li sebi ova blijeda, blatom uprljana i od dima pocrnjela ljudska lica, upalih očiju, gotovo ugašena pogleda, razbarušene kose, duge prljave brade, to će opet biti samo blijeda slika prizora što ga je pružala ova vojska.

143

Mi smo se mučno probijali, prepušteni sami sebi, kroz snježne pustinje, jedva primjetnim putovima, preko stepa i beskrajnih borovih šuma.

Tu su nesretnici, koje je već odavno bila iznurila glad i bolest, padali savladani teretom bijede, i izdisali u strašnim mukama i najsurovijem očaju. Tamo su opet nasrtali bijesno na kakvog nesretnika kad bi posumnjali da će kod njega naći živežnih namirnica, te su mu ih otimali, usprkos njegovoj obrani i strašnim kletvama.

Tamo, opet, čulo se kako pucaju već raskomadani leševi pod konjskim kopitima ili točkovima kola, koja su prelazila preko njih i mrvila ih; na drugoj strani čulo se stenjanje i zapomaganje žrtava, koje je izdala snaga pa su ležale na putu boreći se posljednjim snagama s užasnom smrću, umirući deset puta prije no što izdahnu.

Ondje pak, oko konjske strvine, otimale su se i tukle požudne gomile koje se nisu mogle nagoditi oko podjele tih smrdljivih ostataka. Dok su jedni sjekli meso, drugi su se do pojasa zavlačili u konjski leš da bi iz njega iščupali jetru i srce.

Na sve strane užasnuta lica, promrzla i unakažena mrazom! Jednom riječi — svuda samo zaprepaštenost, strah, glad i smrt!

Da bi se izdržali svi udarci ovih strahovitih nevolja koje su nas satirale, trebalo je imati vanrednu snagu duha i nepokolebljivu hrabrost. Neophodan uvjet bio je da, ukoliko su okolnosti bivale opasnije, usporedo s njima raste i moralna snaga. Dozvoliti da nas užasni prizori dirnu i ovladaju nama, značilo bi izreći samom sebi smrt-

144

nu kaznu. Čovjek je morao zatvoriti svoje srce za svaki osjećaj sažaljenja. Tko je bio dovoljno sretan da u sebi samome nañe dovoljno snage protiv tolikih zala, taj je pokazivao najhladniju bezosjećajnost i neodoljivu čvr-stinu.

Takve ljude viñali su kako usred svih ovih grozota mirno i neustrašivo podnose sve promjene svoga položaja, kako preziru sve opasnosti i kako se, bez prestanka gledajući u smrt koja se javljala u najodvratnijim obli-cima, navikavaju da bez i najmanje straha toj smrti slo-bodno gledaju u oči.

Gluhi na sve uzvike bola koji su dopirali sa svih strana, oni su se, kad bi kakav nesretnik pored njih podle-gao, okretali od njega, i bez najmanjeg duševnog uzbuñe-nja produžavali svoj put.

Tako su ove nesretne žrtve ostajale napuštene na snijegu, dižući se dok su još imale snage, zatim bi padale ne čuvši ni od koga ma i jednu utješnu riječ, ne nailazeći ni na koga tko bi smatrao svojom dužnošću da im ma u čemu, makar i u najmanjoj sitnici, pritekne u pomoć. Mi smo neprestano išli krupnim koracima, nijemi, bez ijedne riječi, oborene glave, pogleda uprtog u zemlju. I tek kad bi pala noć, tada bismo se zaustavljali.

Savladani glañu i umorom, ni tada se nismo mogli odmoriti. Trebalo je pošto-poto naći, ako ne stan a ono bar kakav zaklon od hladnog vjetra. Ulazilo se u kuće, u šupe, u dvorišta i pod svaki krov koji bi bio primijećen. Za nekoliko trenutaka tu bi nas se naguralo toliko da više nitko nije mogao ni ući ni izaći. Tko ne bi dobio mjesta

145

unutra, taj bi se smjestio negdje ispred vrata, pred kućom, ispod zida ili negdje u blizini. Prva briga bila je da se nabave drva i slama. Zbog toga, penjali bismo se i na krovove obližnjih kuća, pa bismo s njih prvo skinuli slamu, a kad ni to ne bi bilo dovoljno, onda bi došao red na daske i grede, ili bi na kraju krajeva bila razorena cijela kuća do poda, mada su se oni koji su u takvim kućama potražili sklonište opirali tome, pa čak i branili kuću fizičkom snagom. Tko ne bi bio na taj način istjeran iz tih kućica u kojima je tražio utočište, prijetila mu je opasnost da ga proguta plamen, jer se često dogañalo da je oni koji nisu uspjeli prodrijeti u kuću zapale — kako bi na taj način one unutra prisilili da izañu. Ovo se najčešće dogañalo kad su se viši oficiri htjeli smjestiti u takve kuće, a nisu mogli istjerati one koji su već bili ušli.

U takvim slučajevima nije preostajalo ništa drugo nego da se prenoći pod vedrim nebom. Osim toga, dovijali su se i na taj način što su rušili kuće do temleja, pa tu grañu dijelili izmeñu sebe i od nje pravili svud naokolo skloništa. Kad bi načinili skloništa, zavisno od prilika ložili bi vatru, i svaki član ove čestice pohitao bi da po-mogne u pripremanju večere.

Dok su jedni kuhali kašu, drugi su mijesili tijesto koje bi poslije zapretali u žar. Onda bi iz svojih vrećica vadili komade konjskog mesa koje bi usput pokupili, pa su ga pekli na žaru.

Kaša je bila svakodnevna hrana. Ali, kakva li je samo bila ta kaša! Kako je bilo nemoguće nabaviti čistu vodu jer su svi izvori i sve bare bili zaleñeni, u kazane su

146

trpali snijeg, topili ga na vatri i to im je služilo umjesto vode.

U tu crnu, blatnjavu vodu stavljali su manje ili više brašna i kuhali ga sve dok smjesa ne bi postala kašasta. Zatim bi je osolili ili, ako nisu imali soli, usuli u nju dva-tri fišeka, pa joj na taj način oduzimali bljutavost. Tako je ova kaša po svojoj tamnoj boji podsjećala na crnu juhu starih Spartanaca.

Dok su jedni pripremali ovu crnu kašu koja je bila slična lijepku, drugi su posipali barutom iz fišeka meso koje je bilo na vatri. Poslije ovakve večere, svi bi ubrzo zaspali dubokim snom, savladani umorom i teretom raz-novrsnih nevolja, da bi drugoga dana iznova započeli isti mučni život.

Čim bi osvanula zora, svi su ustajali iako nitko nije davao nikakav znak za polazak. I čitava masa spontano bi napuštala privremeni logor i krenula dalje.. .«*

Tako je proteklo dvadeset dana. Za to vrijeme vojska je na putu ostavila dvjesta hiljada ljudi i pet stotina topova, da bi se na kraju utopila u Berezini kao kad pla-ninska rijeka nestane u dubini ponora.

Na dan 5. decembra, dok je ostatak vojske gotovo izdisao u Vilni, Napoleon je, na navaljivanje napuljskog kralja, talijanskog vicekralj a i svojih glavnih vojskovoña otputovao iz Smorgonija na saonicama za Francusku. U to vrijeme hladnoća je dostigla dvadeset i sedam stupnjeva ispod nule.

18. decembra Napoleon se u jednim lošim kolima

147

zaustavio pred vratima Tuilerija, koja su najprije odbili da mu otvore jer su svi mislili da je još u Vilni.

Drugi dan po njegovu povratku, najviše državne vlasti pozdraviše ga dobrodošlicom.

12. januara 1813. godine Senat je ministru vojske dao na raspolaganje trista pedeset hiljada ljudi.

A 10. marta stiže glas da se Pruska otcijepila.

Izvještaj Renća Bourgeoisa.

Za vrijeme duga četiri mjeseca, cijela Francuska činila se kao jedno veliko vojničko zborište.

15. aprila Napoleon ponovo napusti Pariz na čelu svojih mladih legija.

Već 1. maja bio je u Liitzenu (Ličenu), spreman da sa svojih dvjesta pedeset hiljada vojnika napadne rusko--prusku vojsku. Dvjesta hiljada Francuza, sa pedeset hi-ljada Sasa, Bavaraca, Vestfalaca, Virtemberžana i Ber-žana krene opet pod njegovom zastavom. Div za koga su mislili da je savladan, opet je podigao glavu: majka-zem-Ija opet je novom snagom napojila Anteja.

Kao i uvijek, i sada su njegovi prvi udarci bili strašni i odlučni. Saveznička armija je na bojnom polju kod Liit-zena ostavila trinaest hiljada vojnika, što mrtvih što ranjenih, i uz to je palo u ruke neprijatelju dvije hiljade zarobljenika. Ovi mladi regruti još pri prvim sudarima pokazali su se kao veterani, dok se Napoleon izlagao kao kakav potporučnik.

Drugoga dana on uputi svojoj vojsci ovu proklama

148

ciju :

»Vojnici!

Ja sam s vama zadovoljan: izvršili ste ono što sam od vas očekivao. Bitka kod Liitzena nadmašila je bitke kod Austerlitza, Jene, Friedlanda, pa i same Moskve. Za samo jedan dan vi ste uništili izdajničku zavjeru svojih neprijatelja. Mi ćemo te Tatare odbaciti u njihove gadne krajeve iz kojih se neće smjeti ni maknuti: neka ostanu u svojim ledenim pustinjama, u tom gnijezdu ropstva, barbarstva i najniže pokvarenosti, gdje se čovjek srozao do životinje! Vaše zasluge za prosvijećenu Evropu su velike. Vojnici! Francuska, Italija i Njemačka izriču vam svoju zahvalnost!«

Pobjeda kod Liitzena otvorila je ponovo vrata Dres-dena saskom kralju. Na dan 8. maja pred njim je ušla francuska vojska; 9. je car naredio da se podigne most preko Elbe, iza koje se bio povukao neprijatelj; 20. on

121ga je stigao i savladao na njegovim utvrñenim položajima kod Bautzena (Baucen); 21. nastavio je pobjedonosni pohod, i u ta dva dana Napoleon je izveo najsavršenije manevre ratne vještine; Rusi i Prusi imali su osamnaest hiljada mrtvih i ranjenih a tri hiljade je zarobljeno.

Slijedećeg dana, u jednom loše izvedenom pozadin-skom okršaju, general Bruvere (Brijer) izgubi obje noge, a konjički generali Kirgener (Kiržner) i Duroc poginu od istog topovskog taneta.

Saveznička vojska nalazila se u potpunom odstupa

149

nju: prešla je Neisse (Najs), Queiss (Kvajs) i Bober i poslije bitke kod Sprotave, gdje joj je Sebastiani zapli-jenio dvadeset dva topa, osamdeset teretnih kola i petsto ljudi, nastavila se još brže povlačiti. Napoleon ju je gonio u stopu, i nije joj dao ni trenutka predaha; gdje su oni logorovali juče — tu je on bio danas.

29. grof Šuvalov, añutant ruskog cara, i pruski ge-neral Kleist (Klajst) javiše se predstražama da zatraže primirje.

Sutradan je održan u dvorcu u Liegnitzu sastanak, ali bez uspjeha.

Austrija je već pomišljala da istupi iz saveza. Da bi ostala što je moguće neutralnija, ona se ponudi da po-sreduje, i njena ponuda bi primljena. Plod tog posredo-vanja bilo je primirje zaključeno u Pleissvvitzu (Plajsvic) 4. juna.

Odmah zatim sasta se kongres u Pragu da pregovara o miru, ali je mir bio nemoguć. Saveznici su tražili da granice carevine budu Rajna, Alpe i rijeka Meuse. Na-poleon je taj zahtjev smatrao uvredom, i pregovori se prekinuše. Austrija prijeñe na stranu koalicije, i rat, jer se jedino njime moglo doći do konačnog rješenja, ponovo otpoče.

Neprijatelji su se opet našli na bojnom polju. Fran-cuzi su se nalazili na desnoj obali Elbe, u srcu Saske, š& trista hiljada vojnika, od kojih je četrdeset hiljada otpa-dalo na konjicu. Saveznički suvereni raspolagali su sa petsto hiljada, računajući tu i sto hiljada konjanika, tako

150

da su odmah mogli krenuti u tri pravca — na Berlin, Šlesku i Češku.

Napoleon se nije zbunio tolikom brojčanom nadmoć-nošću neprijatelja, već je uobičajenom brzinom smjesta prešao u ofenzivu. Svoju vojsku podijelio je u tri grupe. Jedna je trebalo da poñe na Berlin — protiv Rusa i Šveñana, druga je ostala da drži položaje kod Dresdena i da prati kretanje ruske vojske u Češkoj, a s trećom je sam pošao protiv Bliichera (Bliher), pošto je u Litavi ostavio izvjesnu rezervu.

Bliichera je stigao i potisnuo, ali za vrijeme tog na-stupanja za neprijateljem Napoleon je saznao da su savez-nici sa sto osamdeset hiljada vojnika napali šezdeset hiljada njegovih ljudi koji su ostali kod Dresdena. Od svog armijskog korpusa, on odvoji trideset pet hiljada vojnika i povede ih sa sobom. Dok su saveznici smatrali da je Napoleon još u potjeri za Bliicherom, on im se pri-bližavao kao munja, smrtonosan kao grom.

Na dan 29. augusta saveznici ponovo napadoše na Dresden, ali budu odbijeni. Idućeg dana ponoviše napad cjelokupnom svojom vojskom, koja bi slomljena i razbi-jena. Sva ta vojska koja se borila pred očima samog cara Aleksandra bila je jednog trenutka u opasnosti da bude potpuno uništena, i mogla se spasiti jedino po cijenu če-trdeset hiljada ljudi koji su ostali na bojištu.

U toj bici Moreau (Moro) je izgubio obje noge od prvog taneta koje je izbacila carska garda. Topom je nišanio sam Napoleon. Sada se ponovilo ono što je bilo uobičajeno u takvim prilikama. Slijedećeg dana nakon

151

ovog strahovitog krvoprolića, u Dresden doñe jedan austrijski agent s prijateljskim izjavama. Ali, tek što su pregovori započeli, stiže glas da je Šleska vojska koja je gonila Bliichera izgubila dvadeset i pet hiljada ljudi, a ona pod Bernadotteom, koja je išla na Berlin strahovito potučena; napokon, da je gotovo cijeli korpus generala Vandammea, koji je gonio Ruse i Austrijance, a koji je bio za trećinu slabiji od neprijateljske vojske, potisnula ova neprijateljska masa, koja se na trenutak zaustavila u svom bijegu i primijetila svoju nadmoćnost.

Tako je započeo ovaj čuveni pohod iz 1814. godine, u kome je Napoleon pobjeñivao gdje god se pojavio, a bio pobijeñen na svakom mjestu gdje nije bio prisutan.

Na ove vijesti pregovori su prekinuti. Tek što se Napoleon oporavio od bolesti za koju se mislilo da je prouzrokovana trovanjem, pošao je na Magdeburg. Na-mjera mu je bila da s boka učini jedan skok na Berlin i da ga, prešavši Elbu kod Wiirttemberga osvoji. Prvi korpusi bili su već stigli do Wiirttemberga, kad stiže jedno pismo virtemberškog kralja, kojim on javlja da je Bavarska prešla na protivničku stranu, i da su se, bez objave rata i bez prethodnog saopćenja, obje vojske, austrijska i bavarska, koje su logorovale na obalama Inna, sjedinile. Osim toga, osamdeset hiljada ljudi pod zapovjedništvom generala Vredea napreduje prema Rajni. I napokon, da je Wiirttemberg, iako u srcu vjeran svome savezu, ali pod pritiskom te nadmoćne mase, bio prisiljen da joj pridruži svoju vojsku. U toku petnaest dana sto hiljada vojnika opkolilo je Mainz (Majnc).

152

Austrija se prva odmetnula, a njezin primjer slijedili su i ostali.

Tako je, za jedan sat, izmijenjen Napoleonov plan, koji je on smišljao puna dva mjeseca, plan za čije izvršenje je on bio sve pripremio. Umjesto da saveznike potisne izmeñu Elbe i Saale, pod zaštitom utvrñenih mjesta i skladišta u Torgeuu, Magdeburgu, Wittembergu i Hamburgu, umjesto da rat prenese na zemljište izmeñu Elbe i Odre, gdje je francuska vojska već imala u rukama Glo-gou, Ciistrin i Stettin, Napoleon odluči da se povuče prema Rajni; ali bilo je potrebno da najprije potuče ujedi-njene neprijatelje da bi ih na taj način spriječio da ga gone u njegovu povlačenju. Stoga, umjesto da se povuče ispred njih, on im poñe u susret i sukobi se s njima kod Leipziga (Lajpcig). Francuzi i saveznici nañoše se opet licem u lice. Francuzi sa sto pedeset hiljada boraca i šesto topova, a saveznici sa trista pedeset hiljada i artiljerijom dvaput jačom od Francuske.

Još istoga dana zapodjene se borba koja je trajala osam sati. Francuska vojska pobjeñuje, ali jedan armijski korpus koji je trebalo da doñe iz Dresdena i da osigura poraz neprijatelja, nije stigao. Pa ipak, Francuzi pre-noćiše na bojnom polju.

Ruska i austrijska vojska dobiše 17. pojačanje, a 18. napadoše.

Četiri sata francuska vojska borila se s uspjehom. Ali, najedanput, trideset hiljada Sasa, koji su zauzimali jedan od najvažnijih položaja, prijeñe na stranu nepri-jatelja i uperi šezdeset topova na Francuze. Ova izdaja bila

153

je toliko nečuvena, i ova promjena tako strašna, da se činilo da je sve izgubljeno.

Napoleon dojuri s polovinom svoje garde i napadne Sase. Odmah ih potisne ispred sebe, otme im jedan dio artiljerije, pa ih stade tući njihovim vlastitim topovima, koje su oni sami bili napunili. Saveznici se povuku, jer su za ta dva dana izgubili sto pedeset hiljada ljudi. I ovu noć francuski su vojnici proveli na bojištu.

Teška artiljerija, iako nije mogla uspostaviti potpunu ravnotežu, bar je umanjila onaj veliki nesrazmjer, pa je treća bitka pružala povoljnije izglede. Meñutim, Napo-leonu javiše da ima još samo žezdeset hiljada metaka municije, jer je za posljednje dvije bitke ispaljeno dvjesta dvadeset hiljada metaka. Zato je trebalo pomišljati na povlačenje. Rezultat dviju pobjeda bio je izgubljen; uzalud je žrtvovano pedeset hiljada ljudi.

Oko dva sata ujutro otpočelo je povlačenje prema Leipzigu. Trebalo je da se armija povuče iza Elstera, da stupi u vezu s Erfurtom odakle je trebalo da stigne po-trebna municija. Ali, odstupanje se nije moglo izvršiti tako neprimjetno a da to ne probudi neprijatelja. On je u početku držao da se priprema napad, pa se i sam stavio u pripravnost. No, uskoro je saznao pravu istinu. Pobje-donosni Francuzi se, dakle, povlače! Oni nisu znali zašto to čine, ali su ipak htjeli da to iskoriste. Kad je počelo svanjivati, saveznici napadoše francuske zalaznice i s nji-ma uñoše u Leipzig. Francuski vojnici načas zastadoše, a zatim se vratiše i postaviše front prema neprijatelju; borili su se korak po korak, da bi na taj način svojoj vojsci dali

154

vremena da prijeñe jedini most na Elsteru koji je ostao za odstupanje. Najedanput, začu se užasna eksplozija, sve se uznemiri, i nakon raspitivanja stiže izvještaj da je neki narednik, bez ikakve naredbe svoga starješine, bacio most u zrak. Na taj način četrdeset hiljada Francuza, koje je gonilo dvjesta hiljada Rusa i Austrijanaca, bilo je odvojeno od svoje armije jednom valovitom rijekom; oni su morali ili da se predaju ili da dopuste da ih sve pobiju. Jedan dio ove vojske utopio se u rijeci, a drugi je našao smrt pod ruševinama predgraña Ranstad.

Francuska vojska stiže 20. u Weissenfels (Vajsenfels), i Napoleon je tek tu saznao za svoje gubitke. Knez Po-niatowski, general Vial (Vijal), Dumoutier (Dimutje), i Rochambeau (Rošambo) utopili su se ili poginuli; moskovski knez, vojvoda Marmont, generali Souhan (Suan), Compans, Latour-Moubourg i Friedrich bili su ranjeni, princ Emil od Darmstadta, grof Hochberg (Hohberg), generali Lauriston (Loriston), Delmas, Roznieckv (Roz-njecki), Krasinskv, Valorv, Bertrand, Dorsenne, Colomv (Kolomi), Bronikowsky, Sivovitz (Sivovic), Malakovskv, Rautenstrauch (Rautenštrauh) i Stockhorn (Štokhorn) bili su zarobljeni. Na dnu Elstera i pod ruševinama predgraña Frauenrisen ostavili su deset hiljada mrtvih, petnaest hiljada zarobljenih, petsto topova i petsto kola.

Što se pak tiče ostataka trupa Rajnskog saveza, on se razbježao na putu od Leipziga do Weissenfelsa. Kad je stigla u Erfurt, a to je bilo 23, francuska vojska bila je svedena na francuske čete, na otprilike osamdeset hiljada vojnika.

155

Napoleon je stigao u Schliichtern (Slihtern) 28. i tu je dobio siguran izvještaj o kretanju austrijsko-bavarske vojske; ona je izvršila ubrzani marš i prispjela na Majnu.

Na dan 30. oktobra ona je stajala u bojnom poretku pred Hanauom da bi Napoleonu prepriječila put za Frank-furt. Na nju je naišla francuska vojska, sudarila se s njom, potukla šest hiljada ljudi, i 5, 6. i 7. novembra prešla preko Rajne.

9. novembra Napoleon se vratio u Pariz.

Tu ga je stizao udar za udarom. Utjecaj izvana pre-nosio se i na unutrašnjost; poslije Rusije Njemačka, po-slije Njemačke Italija, poslije Italije — Francuska!

Bitka kod Hanaua dala je povod za sazivanje nove konferencije. Barun Saint-Aignan (Sent-Enjan), knez Metternich (Meternih), grof Nesselrode i lord Aberdeen (Aberdin) sastali su se u Frankfurtu. Napoleonu je obećan mir pod uvjetom da napusti Rajnski savez i da se odrekne Poljske i labskih pokrajina. Francuska je imala ostati u svojim prirodnim granicama, izmeñu Alpa i Rajne. Napokon, i u Italiji će se odrediti granice koje će Fran-cusku dijeliti od austrijske monarhije.

Napoleon je pristao na ove uvjete, te je Senatu i Skupštini podnio protokol pregovora, izjavivši da je voljan da učini tražene žrtve. Zakonodavno tijelo, nezadovoljno što mu je Napoleon nametnuo predsjednika, a nije mu prethodno podnio listu kandidata, jedva je dočekalo ovu priliku, pa je imenovalo komisiju od pet članova, koja je trebalo da prouči ovaj protokol pregovora. Članovi komisije, poznati kao protivnici carskog sistema,

156

bili su gospoda Laine (Lene), Gallois (Galoa) i Flaugergues (Fložerg), Ravnouard (Rajnuar) i Maine de Biran (Men de Biran). Oni su bili sastavili jednu peticiju i u njoj spomenuli riječ sloboda, koja se nije spominjala punih jedanaest godina. Napoleon je razderao tu peticiju i raspustio zakonodavno tijelo. Dok se ovo dogañalo, u Francuskoj su izbile na vidjelo prave namjere savezničkih vladara, koje nisu bile u skladu s njihovim lažnim proto-kolima. Isto kao i nekad u Pragu, oni su i sad išli za tim da dobiju na vremenu. Tako su prekinuli konferenciju, uz obećanje da će se opet uskoro sastati novi kongres u Chatillonu na Seini. To je u isto vrijeme bio i izazov i uvreda. Napoleon je prihvatio prvo i počeo da se sprema za ovo drugo. 25. januara ostavio je Pariz, ostavivši svoju ženu i sina zaštiti oficira narodne garde.

Carevina je bila napadnuta sa svih strana. Austrijanci su bili prodrli u Italiju; Englezi su prešli Bidassoa (Bi-dasoa) i pojavili se na grebenima Pireneja; Schwartzen-berg (Svarcenberg) je prodirao kroz Švicarsku s vojskom od sto pedeset hiljada ljudi; Blucher je sa sto trideset hiljada Prusa prošao kroz Frankfurt, Bernadotte je zauzeo Holandiju, i sa deset hiljada Šveñana i Sasa prodro u Belgiju. I sedam stotina hiljada boraca prekaljenih svojim vlastitim porazima u velikoj školi napoleonovih ratova prodiralo je u srce Francuske, sa jednom jedinom lozinkom: »Pariz! Pariz!«

Napoleon je stajao sam protiv cijelog svijeta. Sa sto pedeset hiljada vojnika bio je jedva u stanju da mu se suprotstavi. Ali, on je opet našao, iako ne staro povjerenje,

157

a ono bar duh svojih mladih dana: pohod od 1814. bit će remek-djelo strategije.

Jednim svojim pogledom on je sve uočio. Maisonu (Mezon) je naredio da zadrži Bernadotta u Belgiji; Augereau (Ožero) će poći u Lyon, u susret Austrijancima; Soult će zadržati Engleze iza Loire, a on sam uzeo je na sebe da se ogleda sa Bliicherom i Schwartzenbergom.

Sa svojih šezdeset hiljada vojnika on se bacio izmeñu njih dvojice, jurio je od jedne vojske do druge, Bliichera je uništio kod Champauberta (Šampobera), Montmiraila (Monmiraja) i Chateau-Thierrvja (Šato-Tjerija). U deset dana Napoleon je izvojevao pet pobjeda; saveznici su izgubili devedeset hiljada ljudi.

Sada otpočeše novi pregovori u Chatillonu na Seini, ali su saveznički suvereni postavljali sve nemogućije uvjete i tražili sve više. Zahtijevali su ne samo da se Napoleon odrekne osvojenih zemalja nego i da se granice republike svedu na granice nekadašnje monarhije.

Napoleon im je na to odgovorio onim lavovskim skokom koji je bio svojstven samo njemu. Skočio je iz Me-ryja na Seini u Craonne (Kraon), iz Craonnea u Reims, iz Reimsa u Saint-Dizier (Sen-Dizje). Gdje je god naišao na neprijatelja, on ga je odagnao: ovdje ga potisnuo a tamo uništio. Ali, neprijatelj se ponovo prikupljao iza njegovih leña, i mada neprekidno tučen, on je ipak prodirao naprijed.

Gdje nije bilo Napoleona, nije bilo ni njegove sreće. Englezi su bili ušli u Bordeaux (Bordo); Austrijanci su zauzeli Lyon; belgijska armija, udružena s ostacima Blu-

158

cherove vojske, ponovo mu se pojavila za leñima. Njegovi generali bili su zamoreni i tromi. Ukrašeni ordenskim lentama, pritisnuti titulama i udavijeni u zlatu, bili su izgubili volju za borbu. Tri puta su im izmicali Prusi, koji su tako reći bili u njihovim rukama: prvi put na lijevoj obali Marne, zbog naglog mraza koji je baruštine i mo-čvare u kojima bi morali da propadnu zaledio i učinio prolaznima; drugi put na rijeci Aisne (En), zbog predaje Soissonsa (Soason), koji im je otvorio prolaz u trenutku kad više nisu mogli natrag; napokon kod Craonnea, zbog Marmontove nemarnosti, koji je dopustio da mu u jednom noćnom prepadu odnesu dobar dio ratne spreme.

Ovi mračni predznaci nisu izmakli Napoleonovu oku; on je osjetio da Francuska, unatoč svim njegovim naporima, klizi iz njegovih ruku. Izgubivši nadu da će u njoj sačuvati svoje prijestolje, on je želio da bar u njoj izvojuje svoj grob, i činio je sve moguće kod Arcis-sur-Aubea (Arsi--sir-Ob) i kod Saint-Diziera da ga pogodi neprijateljsko zrno. Ali uzalud — meci i topovi bili su mu saveznici.

Na dan 29. marta javiše mu u Troves, gdje je bio u potjeri za neprijateljem, da Rusi i Prusi u zatvorenim kolonama idu na Pariz.

On smjesta krenu, i 1. aprila stiže u Fontainebleau, i dozna da je Marmont, dan ranije, oko pet sati uveče, kapitulirao, i da se saveznici od jutros nalaze u prije-stolnici.

Napoleonu su ostala tri izbora.

159

Imao je još pedeset hiljada vojnika, najhrabrijih i najodanijih na svijetu. Da osigura sebi njihovu odanost, trebalo je samo da stare generale, koji su mogli samo da sve izgube, zamijeni mladim pukovnicima, koji su imali izgleda da sve dobiju. Na njegov još i sad moćan poziv mogao bi da se podigne narod, ali onda bi bio žrtvovan Pariz, jer bi ga neprijatelj, pri povlačenju, zapalio; samo jedan narod pristao je da se spasi takvim sredstvima: to su bili Rusi.

Drugi put bio je da pridobije Italiju, ujedinivši dva-deset pet hiljada Augereanovih vojnika s osamnaest hi-ljada vojnika generala Greniera (Grenje), petnaest hiljada maršala Sucheta (Siše) i četrdeset hiljada maršala Soulta. Ali ovaj izlaz ne bi doveo ni do kakvog rezultata. Fran-cuska bi i dalje ostala posjednuta neprijateljem, a iz toga je mogla proizaći najveća nesreća.

Ostajao mu je i treći put; da se povuče iza Loire i da povede gerilski rat.

Ali, saveznici pritekoše u pomoć njegovoj neodluč-nosti izjavom da je car Napoleon jedina smetnja općem miru.

Ova izjava ostavljala mu je da bira izmeñu dva otvorena puta: da svrši sa životom, kao Hanibal, ili da siñe s prijestolja, kao Sula.

On je izabrao, kao što kažu, onaj prvi: ali Kabanisov otrov bio je nemoćan.

Tada mu nije preostalo ništa drugo do da priñe dru-gome ; na jednom komadu papira, koji se poslije izgubio,

160

on napisa ove redove, možda najznačajnije od svih koje je ruka jednog samrtnika ikada bila napisala:

»Budući da su savezničke sile izjavile da je car Na-poleon jedina smetnja za uspostavljanje mira u Evropi, car Napoleon izjavljuje, pod zakletvom koje će se vjerno pridržavati, da se odriče francuskog i talijanskog prije-stolja, u ime svoje i svojih nasljednika, budući da nema te žrtve, pa makar se radilo i o životu, koju on ne bi učinio za Francusku.«

Čitavu godinu dana činilo se da je svijet prazan.

V NAPOLEON NA OTOKU ELBI

apoleon je bio kralj otoka Elbe. Kad je već izgubio carstvo nad svijetom, isprva nije htio zadržati ništa do svoje nesreće.

161

— Jedan mali dukat na dan i jedan konj — rekao je

— to je sve što mi treba.

Tako je, umjesto Italije, Toskane i Korzike, koje je mogao da uzme na navaljivanje onih koji su ga okruživali, bacio svoj pogled na ovaj kutić gdje ga sada vidimo.

No, dok je tako zanemarivao svoje lične interese, on je vodio upornu borbu za prava svojih pratilaca. To su bili generali Bertrand (Bertran) i Drouot (Druo), prvi veliki maršal dvora, a drugi njegov añutant; onda general Cambronne (Kambron), major prvog puka gardijskih lovaca; barun Jermanowsky (Žermanovski), major polj-skih kopljanika; vitez Malet (Male); artiljerijski kapetani Cornuel (Korniel) i Raoul (Raul); pješadijski kapetani Loubers (Luber), Lamourette (Lamuret), Hureau (Iro) i Combi (Kombi); najzad, kapetani poljskih kopljanika Balinskv i Schultz (Šulc).

Ovi oficiri bili su na Čelu četiri stotine odabranih grenadira i pješačkih lovaca stare garde, kojima je do-zvoljeno da svoga cara mogu pratiti u izgnanstvo. Za slu-čaj njihova povratka u Francusku, Napoleon je ugovorio da im se priznaju sva grañanska prava.

3. maja 1814. u šest sati naveče usidrila se u prista-ništu Porto-Ferraia (Porto Ferajo) fregata »The Un-daunted«.

General Dalesme (Dalem), koji je još tu zapovijedao u ime Francuske, odmah je otišao na brod da Napoleona najponiznije pozdravi dobrodošlicom.

Grof Drouot, koji je bio imenovan za guvernera

162

otoka, izišao je na kopno da zauzme svoj novi položaj i tvrñavu Porto-Ferraio. Barun Jermanowsky ga je pratio da zauzme mjesto komandanta, dok je vitez Baillon (Balon), kao upravnik dvora, imao da pripremi stan za Njegovo Veličanstvo.

Još iste večeri car je na fregati primio predstavnike vlasti, svećenstvo i najuglednije grañane, koji su u ime stanovništva došli da ga pozdrave.

Sutradan, 4. izjutra, jedan odred vojnika odnio je u grad novu zastavu koju je car izabrao. To je bila zastava toga otoka: srebrna osnova, obrubljena crvenom trakom, na kojoj su bile utkane tri zlatne pčele. Nju su odmah izvjesili na tvrñavu Etoile, uz topovske salve, kojima se pridružila engleska fregata i svi brodovi koji su se nalazili u pristaništu.

Oko dva sata Napoleon je sa svojom pratnjom sišao na kopno. U trenutku kad je stupio na otok, bio je sa tvrñave pozdravljen sto jednim topovskim pucnjem, na što je s engleske fregate odgovoreno sa dvadeset i četiri topovska pucnja, uz pozdravno klicanje svih koji su se nalazili na brodu.

Car je na sebi imao pukovničku uniformu strijelaca gardijske konjice; na svojoj kapi nosio je kokardu u boji toga otoka (crveno i bijelo), kojom je zamijenio triko-loru.

Na ulazu u grad dočekali su ga predstavnici vlasti, svećenstvo i najugledniji grañani na čelu s predsjednikom općine, koji mu je, na jednom srebrnom pladnju, predao ključeve Porto-Ferraia. Garnizonske čete, u svečanom odijelu i pod oružjem, bile su postrojene svuda kuda je

163

trebalo da proñe. Iza ovih trupa tiskala se masa, ne samo stanovnika glavnoga grada već i drugih mjesta, koji su bili došli iz najudaljenijih krajeva otoka. Oni su htjeli da svojim očima vide, jer nisu mogli povjerovati da će oni, siromašni ribari, imati za svoga kralja čovjeka, čija je sila, čije je ime i čija su djela ispunila svijet. Napoleon je bio miran, ljubazan i gotovo veseo.

Pošto se zahvalio predsjedniku općine, on je sa svo-jom pratnjom otišao u sabornu crkvu, gdje je održan Te Deum. Iz crkve je otišao u općinu, gdje je trebalo da se privremeno smjesti. Te večeri, na opći zahtjev grañana, cijeli grad i pristanište bili su svečano osvijetljeni.

Istoga dana, general Dalesme objavio je slijedeći proglas koji je sastavio Napoleon:

»Stanovnici otoka Elbe!

Promjenljivost ljudskog života dovela je u vašu sre-dinu cara Napoleona; on sam izabrao je vas da vam bude gospodar. Prije nego što je ušao u vaš grad, vaš novi vla-dar upravio mi je riječi, koje hitam da vam saopćim, jer su mi jamstvo za vašu buduću sreću:

— Generale — rekao mi je car — ja sam svoja »prava« žrtvovao interesima domovine, a za sebe sam, kao državu i svojinu, zadržao otok Elbu. Na to su svte sile dale svoj pristanak. Kad upoznate stanovnike s ovakvim stanjem stvari, recite im da sam ja ovaj otok izabrao za svoje boravište zbog njihove blage naravi i blage klime: uvjerite ih da će oni uvijek biti predmet mojeg živog interesa.

164

Stanovnici Elbe, ovim riječima ne treba tumačenja: one su dovoljne da vam donesu sreću. Car vas je dobro ocijenio: ja sam dužan da vam to priznam, i ja to, evo, rado činim.

Stanovnici otoka Elbe, ja ću vas uskoro napustiti i taj rastanak bit će mi težak; ali, pomisao na vašu sreću ublažit će gorčinu tog rastanka; i, ma gdje bio, ja ću saču-vati uspomenu na vrline stanovnika otoka Elbe.

Dalesme.«

26. maja prispjelo je četiri stotine grenadira; 28. maja general Dalesme sa starom posadom napusti otok, koji tako sasvim prijeñe u ruke novog suverena.

Napoleon nije mogao ostati dugo besposlen. Pošto se prvih dana nakon dolaska pozabavio najnužnijim poslo-vima koji su se odnosili na preuzimanje otoka, on 18. maja uzjaha konja i poñe u obilazak. Želio je da se lično upozna sa stanjem poljoprivrede i sa svim ostalim što je otoku donosilo veći ili manji prihod, kao što su trgovina, ribolov te proizvodnja mramora i rudnici željeza. S naročitom pažnjom pregledao je kamenolome i rudokope.

Pošto je obišao i pregledao sve do najmanjeg seoceta i svud usput dao grañanima dokaze o svojoj brizi, vrati se u Porto-Ferraio, gdje je počeo raditi na ureñenju svoga dvora, upotrebljavajući javne dohotke samo za najnužnije potrebe. Ovi dohoci dolazili su glavnim dijelom od rudnika željeza, koji su godišnje donosili oko jedan milijun; zatim od ribolova, koji je davan pod zakup za svotu od četiri do pet stotina tisuća franaka; od solana, koje bi, kad bi se ustupile kakvom društvu, davale isto

165

toliko; najzad, od poreza na zemljište i od nekih carinskih prihoda. Sve to, uz ona dva milijuna, koja je bio rezervirao za sebe, moglo je da da godišnje blizu četiri i po milijuna.

Napoleon je često govorio da još nikada nije bio tako bogat.

Iz općinskog doma preselio se u jednu lijepu grañansku kuću, koju je pompozno nazvao svojim dvorcem. Ova kuća bila je podignuta na jednoj stijeni, izmeñu tvrñavica Falcone i Etoile, na bedemu koji se zvao Mlinski Bedem; ona se sastojala od glavne zgrade i dva paviljona koji su bili s njom povezani. S njenih prozora vidjeli su se grad i luka, tako da ništa nije moglo izbjeći njegovu oku.

Njegov ljetnikovac nalazio se u San-Martinu. Prije njegova dolaska bila je to neka stara kuća, koju je on ob-novio i veoma ukusno namjestio. Meñutim, car u njoj nije nikada noćio; služila mu je samo da u njoj odsjedne prili-kom svojih izleta. Ljetnikovac je ležao u podnožju jednog visokog brda. Ispred njega je žuborio gorski potok, a oko njega su se zelenjele livade. Iz dvorca se pružao divan pogled na grad, koji je bio smješten amfiteatralno, i na luku, koja se smjestila na njegovu podnožju, iznad koje se pogled gubio nad magličastu morsku površinu, u pravcu toskanskih obala.

Poslije šest tjedana, na otok Elbu doñe carica majka, a poslije nekoliko dana i princeza Paulina. Ona je bila došla sa carem u Frejus i željela je da se zajedno s njim ukrca za Elbu, ali je tada bila toliko slaba da joj je

166

liječnik zabranio putovanje. Tada je komandant engleske lañe obećao da će se kasnije vratiti po nju i da će je odvesti na otok. Pošto je ugovoreni dan prošao a fregata nije došla, princeza je iskoristila jedan napuljski brod da se njime preveze na otok. Ona je ostala samo dva dana, a zatim je otputovala za Napulj. Ali, 1. novembra vratila se natrag na briku »L'Ineonstant«, da se više nikad ne rastane od cara.

Razumljivo je da je Napoleon, koji je iz najveće aktivnosti prešao u potpuno mirovanje, osjećao potrebu za nekim stalnim zanimanjem. Nastojao je da radom ispuni svaki trenutak. Čim bi svanulo, ustao bi iz postelje i otišao u svoju biblioteku. Tu bi se zatvorio i do osam sati radio na svojim ratnim memoarima. Onda bi izašao da pregleda javne radove, zastajao bi da upravi poneko pitanje radni-cima koji su gotovo svi bili njegovi vojnici. Oko jedanaest sati doručkovao bi sasvim skromno. Za vrijeme najvećih žega, naročito ako je mnogo hodao ili mnogo radio, obično poslije doručka, prospavao bi sat-dva, i onda, redovito oko tri sata, izašao bi na konju ili u kolima, u pratnji velikog maršala Bertranda i generala Drouota. Usput bi saslušao molbe koje bi mu upućivali i nikada nikoga ne bi ostavljao nezadovoljnim. Oko sedam sati vraćao bi se natrag, večerao u društvu svoje sestre, koja je stanovala na prvom katu, a često bi na ručak pozivao ili gospodina Balbianija, ili komornika Vantinija, ili predsjednika mjesne općine, ili pukovnika narodne garde, a ponekad i predsjednika općina iz Porto-Longonea i Rija.

Što se tiče carice majke, ona je stanovala u jednoj zasebnoj kući, koju joj je bio ustupio komornik Vantini.

167

Meñutim, otok Elba postao je privlačna tačka za sve radoznale Evropljane i uskoro je navala stranaca bila tako velika da su se morale poduzeti neke mjere kako bi se izbjegle teškoće i neprilike. Jer, meñu strancima je bilo i mnogo sumnjivih pustolova koji su namjeravali tu potražiti sreću. Prirod od otoka nije bio više dovpljan za prehranu stanovništva, pa su se namirnice morale naba-vljati sa kontinenta. Zbog toga se trgovina u Porto-Ferraiu počela znatno razvijati što je podizalo opće blagostanje.

Tako je Napoleon u svom progonstvu postao izvor napretka za otok na kome je živio. Njegov blagotvorni utjecaj osjetili su i oni najniži slojevi stanovništva. Od njegova dolaska na otoku se osjećala neka nova atmosfera.

Meñu strancima najviše je bilo Engleza; činilo se da im j4s najviše stalo do toga da vide i čuju cara. Napoleon ih je uvijek blagonaklono primao. Mnoga gospoda visokog engleskog plemstva (lord Bentink, lord Douglas) ponijela su sobom u Englesku najbolje uspomene o načinu na koji su bili primljeni.

Od svih posjetilaca koje je car primao najmiliji su mu bili oni mnogobrojni oficiri svih narodnosti (Talijani, Francuzi, Poljaci, Nijemci) koji su dolazili da mu ponude svoje usluge. On im je odgovarao da im ne može dati ni položaj ni čin.

— Pa dobro— odgovarali su mu oni — mi ćemo vam služiti kao vojnici.

I on ih je, gotovo uvijek, uzimao za svoje grenadire.

168

Ovo uvažavanje njegova imena Napoleonu je najviše la-skalo.

Došao je 15. augusta, carev roñendan. On je proslavljen sa zanosom koji se ne može opisati, što je bio sasvim nov doživljaj za Napoleona, dotad navikla samo na službene svečanosti. Grad je caru i njegovoj gardi priredio veliki bal; na glavnom trgu bio je podignut prostran i divno ukrašen šator, a Napoleon je bio zapovjedio da sve strane toga šatora ostanu otvorene, kako bi sav narod mogao sudjelovati u svečanosti.

Upravo je nevjerojatno šta se sve poduzimalo na sve strane grada i otoka. Dva talijanska arhitekta, Bargini (Barñini) iz Rima i Bettarini iz Toskane, pravili su nacrte, ali ih je Napoleon gotovo uvijek mijenjao prema svojim zamislima, te tako i sam postao pravi grañevinar. Izmije-nio je trasu mnogih započetih cesta, pronašao je jedan izvor čija mu se voda činila boljom od one koja se pila u Porto-Ferraiu, pa ju je sproveo u grad.

Mada se moglo pretpostaviti da Napoleon svojim orlovskim okom prati evropske dogañaje, izvana se činilo kao da se on sasvim pomirio sa svojom sudbinom. Štaviše, nitko nije ni posumnjao u to da će se on vremenom naviknuti na taj novi život u kome je bio okružen ljubavlju onih koji su mu bili bliski — kad se saveznički suvereni pobrinuše sami da probude lava koji vjerojatno nije ni spavao.

Već je više mjeseci kako Napoleon živi u svojem malom carstvu nastojeći da ga uljepša svim onime čime ga je mogao nadahnuti njegov živi, stvaralački duh, kad

169

jednoga dana bude potajno obaviješten da se vode pregovori o njegovu udaljivanju s otoka.

Francuska je preko lista gospodina Tallevranda uporno zahtijevala od Bečkog kongresa tu mjeru kao neophodnu za svoju sigurnost, ističući koliko je opasno za vlada-juću dinastiju što se Napoleon nalazi u blizini talijanske obale i Provanse. Ona je naročito skretala pažnju Kongresu na ovo: Ako slavnom prognaniku dosadi njegovo izgnanstvo, mogao bi on za četiri dana biti u Napulju, a odatle, uz pomoć svog zeta Murata koji je tamo još uvijek vladao, staviti se na čelo jedne vojske i prodrijeti u već ionako nezadovoljne pokrajine gornje Italije, koje bi se na prvi njegov poziv pobunile, pa bi tako ponovo započeo ubilački rat, koji tek što je okončan.

Da bi se opravdalo kršenje ugovora koji je bio zaključen u Fontainebleauu, bila je objavljena prepiska generala Excelmansa (Ekselmana) s napuljskim kraljem, koja je baš tada bila uhvaćena i koja je pobuñivala sumnju u nekakvu zavjeru čiji su konci vodili na otok Elbu. Ova sumnja bila je uskoro potkrijepljena jednom drugom za-vjerom, koja je bila otkrivena u Milanu, a u koju je bilo umiješano mnogo viših oficira stare talijanske vojske.

Ni Austrija nije mirnim okom gledala na ovo opasno susjedstvo. Vladin list »Augsburger Zeitung« izražavao je to otvoreno; u njemu je objavljena slijedeća obavijest:

»Ma koliko bili uznemirujući milanski dogañaji, treba da nas umiri pomisao da će oni možda pridonijeti da se, što je moguće prije, udalji čovjek koji sa stijena otoka

170

Elbe drži u svojim rukama konce ovih zlatom podsticanih pobuna. Jer, sve dok on bude u blizini talijanskih obala, suvereni ovih zemalja neće imati mira u svojim zemljama.«

Ipak, usprkos općem uvjerenju, Kongres se nije usudio da na osnovu tako slabih dokaza donese odluku koja bi bila u potpunoj suprotnosti s principima ublažavanja meñunarodnih odnosa koje su saveznički monarsi onako svečano isticali. Da ne bi izgledalo da su povrijeñeni postojeći ugovori, Kongres je donio odluku da se Napoleonu učine predstavke i da ga se pokuša navesti da svojevoljno napusti otok Elbu, a da se upotrijebi sila samo ako bi se on tome usprotivio. Odmah se povela riječ o nekom drugom mjestu koje bi bilo njegova rezidencija. Bila je predložena Malta. Ali, Engleska je to smatrala nezgodnim. Napoleon bi lako mogao jednoga dana od zarobljenika postati veliki gospodar.

Ona predloži Svetu Helenu.

Napoleon je mislio da te glasine potječu od njegovih neprijatelja kako bi ga izazvale na kakav očajnički korak, koji bi im tada dozvolio da pogaze data obećanja. Zbog toga on odmah posla u Beč jednog povjerljivog, spretnog i odanog agenta s nalogom da provjeri jesu li istinite vijesti što ih je dobio. Ova osoba dobila je preporuku za princa Eugena Beauharnaisa (Ežen Boarne), koji se tada nalazio u Beču i bio u prisnom prijateljstvu s carem Aleksandrom, pa je tako morao znati šta se radi u Kongresu. Agent je brzo dobio potrebne obavijesti, koje je odmah poslao caru. Osim toga, on je

171

organizirao i vezu putem pisama, tako da je Napoleon bio redovito obavještavan o svemu što se dogañalo.

Osim sa Bečom Napoleon je održavao i vezu sa Parizom, i svaki glas koji je otud dolazio pokazivao je da nezadovoljstvo protiv Burbona raste iz dana u dan. U tom dvostrukom položaju koji ga je prisiljavao na odlučnost, doñoše mu prve misli za jedan divovski plan, koji ubrzo poče da izvršava.

Napoleon je poduzeo i u Francuskoj ono što je već bio poduzeo u Beču. Razaslao je glasnike da utvrde istinu i da, ako se pruži zgodna prilika stupe u vezu s njegovim starim prijateljima i vojskovoñama, koji su mu ostali vjerni i s onima koji su bili najviše zapostavljeni i zbog toga naj-nezadovoljniji.

Kad se ti glasnici vratiše, potvrdiše da su istinite vi-jesti u koje se Napoleon nije usudio povjerovati. Osim toga, uvjerili su ga da u narodu i vojsci potajno sve vri od nezadovoljstva; da ogroman broj nezadovoljnika upire oči prema njemu i želi njegov povratak. Prema tome, ustanak je neizbježan, i Burboni se neće moći dugo opirati općoj mržnji koju je izazvala njihova nesmotrena i neiskusna vladavina.

Dakle, više nije moglo biti sumnje. Ovdje je prijetila opasnost, tamo ga je upućivala nada. Ovdje — vječno su-žanjstvo na stijeni usred oceana, tamo — vladavina svijetom.

Uobičajenom munjevitom brzinom Napoleon stvori odluku; za manje od osam dana u njegovu duhu bilo je sve riješeno. Trebalo je još samo da se izvrše nužne pripreme

172

a da se ne izazove sumnja engleskog komesara, koji je, s vremena na vrijeme, dolazio na otok Elbu i pod čijim j® nadzorom bio svaki korak bivšega cara.

Ovaj komesar bio je pukovnik Campbell (Kembel), koji je i dopratio cara prilikom njegova dolaska. Njemu je stajala na raspolaganju jedna fregata s kojom je nepre-kidno krstario od Porto-Ferraia do Genove, od Genove do Livorna i od Livorna do Porto-Ferraia. Ona se ovdje zadr-žavala obično po četrnaest dana, za koje bi vrijeme pukov-nik izlazio na otok da bi navodno odao počast Napoleonu.

Osim toga, trebalo je obmanuti i tajne agente, koji bi se možda našli na otoku, i odvratiti pažnju oštroumnog stanovništva; ukratko — potpuno sakriti svoje namjere.

Zbog toga je Napoleon živo nastavio sa započetim radovima; naredio je da se započne sa gradnjom novih putova, koji bi presijecali otok u raznim pravcima, da se popravi i osposobi put koji vodi iz Porto-Ferraia u Porto-Longone kako bi njime mogla ići kola, i, najzad, budući da je na otoku bilo veoma malo drveća, da se sa kontinenta donesu dudovi i da se zasade sa obje strane putova. Zatim se pobrinuo da mu se dovrši ljetnikovac u San-Martinu. U Italiji je naručio kipove i vaze, kupio je mladice nara-nača i još mnogo drugog rijetkog drveća. Ukratko, činilo se kao da je sva njegova briga usmjerena na taj otok kao na mjesto u kojem namjerava dugo boraviti.

U Porto-Ferraiu je naredio da se poruše stari zidovi koji su okruživali njegov dvor, a isto tako i jedna dugačka grañevina, koja je služila oficirima za stanovanje, i da se

173

dvorište proširi toliko da se u njemu može vršiti smotra. Jedna stara napuštena crkva bila je prepravljena u kaza-lište za grañane, kamo je trebalo da dolaze najbolji glumci iz Italije. Sve ulice bile su popravljene. Put koji je vodio kroz vrata Terre, bio je prohodan jedino za mazge, pa su ga proširili i pomoću jedne terase on je postao upotrebljiv za vožnju kolima.

Za to vrijeme, da bi olakšao svoj plan, brik »L'Incon-stant«, koji je sasvim prisvojio i trojedrenjak »L'Etoile« koji je bio kupio, često je slao da plove u Genovu, Livorno, Napulj, čak do afričkih obala i do same Francuske, da bi na njihovu plovidbu privikao francuske i engleske krstarice. I zaista, te njegove lañe, pod zastavom Elbe, posjetile su više puta obale Sredozemnog mora, a nijednom nisu bile spriječene niti uznemirene u svojoj plovidbi. Napo-leon je baš to i htio.

Sada on otpoče ozbiljnim pripremama za svoj odla-zak. Naredio je da se noću i u najvećoj tajnosti na brik prenese veća količina oružja i municije; da se popravi i dovede u red rublje, odijelo i obuća njegove garde; do-zvao je Poljake koji su čuvali tvrñavu u Porto-Longoneu i na malom otoku Pianozi; najzad je ubrzao organizaciju i uvježbavanje lovačkog bataljona, u kome su uglavnom služili vojnici sa Korzike i iz Italije. Prvih dana februara bilo je već sve spremno da se iskoristi prva pogodna prilika, prema vijestima koje su se očekivale iz Francuske.

Konačno, stigoše i te vijesti; donese ih neki pukovnik iz stare vojske, koji odmah otputova u Napulj.

174

Po nesreći, baš u tom momentu nalazio se u luci sa svojom fregatom pukovnik Campbell. Napoleon je bio primoran da pričeka ne pokazujući ni najmanje znaka ne-strpljenja, pa je pukovnika susretao s uobičajenom pa-žnjom za sve vrijeme njegova boravka na otoku. Jedva jednom, 24. februara poslije podne, pukovnik zatraži pri-jem kod cara: bio je došao da se oprosti i da ga upita ima li kakav nalog za Livorno. Napoleon ga je pri rastanku otpratio do izlaza, i oni koji su se toga dana nalazili u ca-revoj službi mogli su čuti posljednje njegove riječi:

— Zbogom, gospodine pukovniče, želim vam sretan put! Do viñenja!

No, samo što je pukovnik izašao, Napoleon pozove svoga velikog maršala; dio dana i cijelu noć proveo je s njim, zatvoren, i tek poslije tri sata ujutro legao je da malo otpočine, a već rano ujutro bio je na nogama.

Čim je bacio prvi pogled na pristanište, primijetio je da engleska fregata razvija jedra da otputuje. Od tog trenutka kao da mu je neka magična sila prikovala pogled uz taj brod, više nije skidao pogled sa fregate. Vidio je kako ona jedno za drugim razvija svoja jedra, kako diže sidro iz mora, kako počinje da se kreće, kako pod povolj-nim jugoistočnim vjetrom izlazi iz pristaništa i kako se pod raširenim jedrima udaljuje u pravcu Livorna.

Zatim se popeo na terasu i dogledom nastavio da prati fregatu koja se sve više udaljavala. Oko podne, ona se jedva primjećivala kao mala pjega, dok se oko jednog sata nije sasvim izgubila.

175

Odmah poslije toga Napoleon je izdao svoje zapovijedi. Jedna od najvažnijih bila je da svi brodovi što su se nalazili u pristaništu moraju ostati tri dana u karanteni; čak ni najmanje barčice nisu bile osloboñene ove naredbe.

Odmah zatim zaključeni su ugovori sa vlasnicima trgovačkih brodova, od kojih su izabrana tri-četiri najbolja i najbrža, jer brik »L'Inconstand« i jedrenjak »L'Etoile« nisu bili dovoljni za prijevoz. Iste večeri nabavljeno je sve što je bilo potrebno i brodovi su stajali spremni caru na raspolaganje.

Noću izmeñu subote i nedjelje, od 25. na 26, Napoleon je sazvao glavne predstavnike vlasti i najuglednije grañane, od kojih je sastavio neku vrst privremene vlade. Pukovnika narodne garde Lapija imenovao je za komandanta otoka, stanovništvu je povjerio obranu zemlje, i preporučio svoju majku i sestru. Zatim je, ne kazujući im pravi cilj ovog svog pothvata, nagovijestio prisutnima uspjeh koji ga očekuje. Obećao im je da će, u slučaju rata, poslati otoku oružanu pomoć za obranu i naredio da se otok ne prepusti nikakvoj stranoj sili, osim u slučaju da on sam to naredi.

Ujutro izda još neke naredbe u pogledu svoje kuće, pa se oprosti sa svojima i zapovjedi ukrcavanje.

U podne odjeknu general-marš.

Oko dva sata slijedio je znak za pokret. Napoleon izañe pred vojsku i objavi svojim starim ratnim drugovima za kakve ih je nove podvige pozvao. Pri spomenu Francuske i kad je nagovijestio da će se uskoro

176

vratiti u domovinu, odjeknuše gromoglasni uzvici oduševljenja i pote-koše suze. Vojnici poremetiše svoje redove, počeše se grliti, stadoše juriti kao bjesomučni; svi pristupahu Napo-leonu i padahu pred njim na koljena kao pred bogom.

Odozgo, sa svojih prozora, carica majka i princeza Paulina promatrale su ovaj dirljiv prizor pa su i same plakale.

Oko sedam sati ukrcavanje je bilo završeno. Oko osam Napoleon se izvezao iz pristaništa na jednoj barci. Nekoliko minuta kasnije bio je na palubi brika. U trenutku kad je stupio nogom na brod, odjeknu top. To je bio znak za polazak.

Ova mala flotila odmah je razvila jedra, i gonjena svježim zapadnim vjetrom ubrzo je ostavila zaljev, pa je okrenula sjeverozapadno i na stanovitom odstojanju na-stavila ploviti uz talijansku obalu.

Istoga trenutka kad je ona otplovila, iz pristaništa Elbe poñoše i barke za Napulj i Milano, dok jedan viši oficir odvesla prema Korzici da pripremi sve, kako bi car, u slučaju neuspjeha u Francuskoj, tamo našao sigurno utočište.

U zoru 27. svatko je izašao na palubu da se uvjeri kolik je put prijeñen u toku noći. Zaprepaštenje je bilo ve-liko kad spaziše da su prevalili jedva šest milja. Tek što su prošli rt Sv. Andrije, a vjetar poče da biva slabiji, i malo kasnije nastade očajna bonaca.

Kad sunce obasja vidik, tamo na zapadu, na

177

obalama Korzike, pokazaše se dvije francuske krstarice: »La Fleur de Lis« i »Melpomena«.

To izazove strah na svim brodovima. Na briku na kome se nalazio car zaprepaštenje je bilo tako veliko, po-ložaj se činio tako opasnim i nesreća tako bliska da se nametalo pitanje ne bi li bilo bolje da se odmah vrate u Porto-Ferraio i da tu sačekaju povoljniji vjetar. No car odmah učini kraj neodlučnosti, zapovjedivši da se nastavi put, predviñajući da će brzo nestati bonace i da će na-stupiti povoljniji vjetar. I doista, kao da mu je vjetar bio pokoran, oko jedanaest sati otpoče da duva, a već oko če-tiri sata nalazili su se u visini Livorna, izmeñu Capraie i Gorgone.

Ali sada cijelu flotilu obuze nova, mnogo ozbiljnija uznemirenost od one prve. Najedanput, sjeverno, u pravcu vjetra, na daljini od otprilike pet milja, opaziše jednu fre-gatu. Tamo, na obalama Korzike, ukaza se i druga, i, napokon, u daljini spaziše i treću, kako pod povoljnim vjetrom plovi ravno na francusku flotilu.

Sad se više nije smjelo oklijevati. Trebalo je smjesta nešto poduzeti. Noć se primicala, i pod zaštitom tame moglo se umaći fregatama, ali se ratni brod približavao sve više i moglo se lako raspoznati da je to nekakav francuski brik. Prva misao koja je sve obuzela bila je da je posrijedi izdaja i da će doći do sukoba. Jedino je car tvrdio da su se ova tri broda našla tu pukim slučajem i da jedan sa drugim nemaju nikakve veze, a samo izgleda da imaju neprijateljske namjere. On je bio uvjeren da jedna ekspedicija, pripremljena tako potajno

178

kao ova, ne može biti tako brzo otkrivena da bi se za njom mogla poslati u potjeru čitava eskadra.

Ipak, unatoč takvom uvjerenju, Napoleon je naredio da se pripreme svi topovi, jer je bio odlučio da mu, u slučaju napada, poñe u susret, u uvjerenju da će sa svojim veteranima zarobiti neprijateljski brik. Meñutim, još uvi-jek u nadi da je ova tri broda doveo puki slučaj, zapovje-dio je da svi članovi posade koji bi mogli pobuditi sumnju, siñu s palube, a signalizirao je i ostalim svojim brodovima da to takoñer smjesta učine.

Oko šest sati uveče, oba broda nañoše se u neposrednoj blizini na odstojanju na kome se moglo dovikivati. Mada je već počelo da se smrkava, ipak se mogao raspo-znati francuski brik »Zephir« kojim je upravljao kapetan Andrieux (Andrije). Uostalom, prema njegovu manevriranju moglo se odmah zaključiti da su mu namjere sasvim miroljubive, tako da se careve pretpostavke poka-zaše tačnima.

Kad su se brikovi prepoznali, pozdraviše se na uobičajeni pomorski način, i u prolazu izmijeniše nekoliko riječi. Kapetani su pitali jedan drugoga kamo plove. Kapetan Andrieux je odgovorio da putuje za Livorno. Sa »L'Inconstanta« pak odgovoriše da putuju za Genovu i da će rado primiti poruke. Kapetan Andrieux zahvali na ponudi, a onda zapita kako je car. Napoleon nije mogao odoljeti želji da se umiješa u tako zanimljiv razgovor, pa uze trubu iz ruku kapetana Chotarda (Kotar) i odgovori:

— Izvrsno!

179

Poslije izmjene ovih riječi, oba brika produžiše svoj put i ubrzo se izgubiše u noći.

Plovilo se svim jedrima i uz povoljan, svjež vjetar, tako da su drugog dana, 28, prošli pokraj rta Korzike. Istoga dana primijetiše ponovo na pučini jedan ratni brod sa sedamdeset četiri topa, kako plovi u pravcu Bastije. On nije izazvao nikakvo uzbuñenje; jpš u početku bilo je jasno da ni on nema nikakvih loših namjera.

Prije no što je ostavio Elbu, Napoleon je sastavio dvije proklamacije. Ali kad ih je htio dati da se prepišu, nitko ih nije mogao pročitati, pa ni on sam. On ih baci u more, pa stane diktirati druge dvije. Jednu je namijenio vojsci, a drugu francuskom narodu. Svi koji su znali pi-sati, postadoše pisari; sve što se moglo — doboše, klupe i kape — pretvorili su u pisaće stolove i svaki prionu na rad.

Zaokupljeni tim poslom, ugledaše obalu Antibesa (Antib) te je pozdraviše uzvicima oduševljenja.

180

VI STO DANA

rvoga marta u tri sata flotila se usidri u žianskom zaljevu; u pet sati Napoleon siñe na kopno i ulo-gori se u jednoj maslinovoj šumici, u kojoj još i danas postoji drvo ispod kojega je sjedio Napoleon. Dvadeset pet grenadira i jednog gardijskog oficira odmah poslaše u Antibes — da pridobiju garnizon; ali oni, poneseni odu-ševljenjem, uñoše u grad sa uzvicima: »Živio car!« Tu se još nije znalo o Napoleonovu dolasku pa su svi mislili da su ovi ljudi poludjeli. Komandant grada naredi da se digne most, te tako ovih dvadeset i pet junaka postanu zarobljenici.

Ovakav dogañaj bio je potpun neuspjeh. Neki od oficira predložiše Napoleonu da poñu ravno na Antibes i da ga silom osvoje. Tako bi se izbjeglo da grad pruži oružani otpor, što bi moglo izazvati loš dojam u javnosti. Napoleon im je odgovorio da su oni pošli na Pariz a ne na Anti-faes, i kako je on uvijek riječi provodio u djelo, čim je izašao mjesec, naredi da se diže logor.

Još u toku noći sa svojom malom vojskom stigao je u Cannes (Kan), oko šest sati izjutra prošao je kroz Gras-se (Gras), i onda se zaustavio na toj uzvišici, kad sa svih strana doñoše stanovnici i okružiše ga, jer su već doznali za njegovo neobično iskrcavanje. On ih je primio onako kako bi ih primio u Tuilerijama, saslušao je njihove žalbe, primio njihove molbe i obećao im pravdu. Car je mislio da

181

će u Grasseu naći već dovršenu cestu koju je po njegovoj zapovijedi od 1813. trebalo sagraditi. Cesta meñutim nije još bila sagrañena. Morao je, dakle, svoja kola i četiri mala topa ostaviti u gradu. Stoga poñoše brdskim stazama koje su još bile pokrivene snijegom, a uveče stigoše na prenoćište u selo Cerenon, pošto su prethodno pješačili dvadeset milja; 3. marta stigoše u Bareme (Barem), 4. u Digne (Dinj), a 5. u Gap. U tom gradu zadržali su se ko-liko je bilo potrebno da se odštampaju proglasi, koje su sutradan na tisuće dijelili putem.

Meñutim, car je bio uznemiren. Do sada je imao posla samo s narodom u čije se oduševljenje nije moglo sumnjati; ali, eto, ni jedan vojnik niti organizirani odred nije se još pridružio ovoj maloj vojsci, a više ed svega, Napoleon je očekivao i želio da vidi pred sobom pukove koji bi bili poslani da ga spriječe i vrate, a na koje će njegova ličnost, mislio je on, imati utjecaja. Taj trenutak koji je tako želio i koga se u isto vrijeme toliko plašio najzad je nastupio izmeñu La Murea (Mire) i Vizilla (Vizij). General Cambronne (Kambron), koji je bio sa svojih četrdeset grenadira u izvidnici, naiñe na jedan bataljon iz Greno-blea, koji je bio poslan da mu prepriječi put. Voña toga bataljona ustezao se da prizna generala Cambronnea, te ovaj pošalje glasnika da o tome izvijesti cara.

Kad mu stiže ova vijest, Napoleon se nalazio na putu u neudobnim kolima koja su bili nabavili u Gapu. On odmah zapovjedi da mu dovedu njegova konja, pa odjuri u galopu i nañe se gotovo na sto koraka ispred postrojenih

182

vojnika, koji mu nisu uputili ni jedan jedini uzvik odu-ševljenja, ni jedan pozdrav u čast njegova dolaska.

Nastupio je trenutak da se igra dobije ili da se izgubi. Priroda terena na kome su se nalazili nije dozvoljavala uzmak: s lijeve strane puta uzdizao se strmovit brijeg, a desno jedna mala, jedva trideset stopa široka livadica iza koje je bio ponor; pred sobom imao je bataljon u pripravnosti koji je zauzeo cijeli prolaz od ponora do brijega.

Napoleon zastade na jednoj maloj uzvišici, na desetak koraka od jednog potočića koji je protjecao livadom. Tada se okrene generalu Bertrandu, kome baci uzde svoga konja i reče:

— Prevariše me, ali ne mari, naprijed!

Pošto to izgovori, on sjaha, prijeñe potok i uputi se ravno na bataljon, koji je još uvijek bio nepomičan, i za-ustavi se na dvadesetak koraka ispred njega, baš u tre-nutku kad je añutant generala Marchanda, koji je vodio bataljon, isukao sablju i naredio da opale.

— Šta, prijatelji moji — doviknu im Napoleon — zar me ne poznajete? Ja sam vaš car. Ako meñu vama ima i jedan vojnik koji bi htio ubiti svoga generala, može, evo me.

Jedva što je izgovorio ove riječi, kad iz svih grla odjeknu opći uzvik: »Živio car!« Añutant i po drugi put zapovjedi da pucaju, ali njegov glas zagluši tisuću usklika. I dok četiri poljska kopljanika poñoše za njim, vojnici poletješe iz stroja, pojuriše naprijed i okružiše Napo-

183

leona, padoše mu pred noge, počeše da mu ljube ruke, po-skidaše bijele kokarde te ih zamijeniše trobojnima — sve to sa uzvicima radosti i oduševljenja, što natjera suze na oči njihovu starom generalu. No, uskoro zatim, on se sjeti da ne smije gubiti ni trenutka, pa komandova »nadesno«, stade na čelo kolone i nastavi put. Ispred njega je išao Dambronne sa svojih četrdeset grenadira, a za njim cijeli bataljon, koji je bio poslan da mu prepriječi put; i tako prispješe na vizijski brijeg. Sa toga brijega Napoleon je vidio da je añutant stigao dolje, na jedno pola milje ispred njih do grada, gonjen onom četvoricom kopljanika, ispred kojih je, evo, umakao samo zahvaljujući svome dobrom konju: začas je nestao u gradu, ali se malo kasnije pojavio na njegovu drugom kraju, te je uspio pobjeći poprečnim putem, kuda ga kopljanici nisu mogli dalje goniti zbog iscrpljenosti svojih konja. Meñutim, oficir koji se dao u bijeg i ona četiri vojnika koji su ga gonili i kao munja proletjeli ulicama Vizilla, već su odali cijelu stvar. Tog istog jutra vidjeli su añutanta kako prolazi na čelu svoga bataljona, a sada se, evo, vraća sam, u trku, i to progonjen. Dakle, istina je: Napoleon dolazi, praćen ljubavlju svoga naroda i svoje vojske! Sve živo istrča na ulice, poletješe pitanja, a za njima i oduševljenje. Odjednom primijetiše vojsku na grebenu brijega La Murea. Ljudi, žene, djeca — svi mu pojuriše u susret, čitav grad ga je okružio još prije no što je stigao pred njegova vrata, dok su seljaci silazili sa svojih bregova skačući kao divo-koze, a od stijene do stijene odjekivao je uzvik: »Živio car!«

Napoleon se zadržao u Vizilleu. Vizille je bio kolijevka francuske slobode, a godina 1814. nije htjela da

184

iznevjeri 1789.1, jer je tu cara dočekalo stanovništvo, koje kao da je bilo opijeno od radosti. Ali, Vizille je samo mali gradić, bez oružja, bez bedema i bez garnizona; trebalo je ići na Grenoble. Jedan dio grañana poñe za Napoleonom.

Na jedan sat udaljenosti od Vizillea ugledaše jednog pješadijskog oficira kako dolazi sav u znoju i prašini. Kao onaj stari Grk pred Maratonom, i on samo što nije pao od umora: donio je dragocjene vijesti.

Oko dva sata poslije podne, Sedma pješadijska pukovnija, kojom je zapovijedao pukovnik Labedovere (Labedo-ajer), bila je pošla iz Grenoblea protiv cara. Ali, na pola milje od grada, pukovnik koji je jahao pred svojim pukom, okrene se i zapovjedi da se zastane. Tada mu priñe jedan bubnjar i pruži mu svoj bubanj. Pukovnik uvuče ruku u bubanj i iz njega izvadi orla. I tada, da bi ga svi mogli vidjeti, podiže se na stremenima i reče:

— Vojnici! Pogledajte ovo slavno znamenje koje je nošeno u besmrtnim našim danima. On koji nas je onako često vodio u slavnim pobjedama, eto dolazi da osveti naše poniženje i našu nesreću. Došlo je vrijeme da se oku-pimo pod njegovu zastavu koja nikada nije prestala da bude naša. Tko me voli neka poñe za mnom! Živio car!

1789. godine započela je Francuska revolucija.

Cijeli puk poñe za njim.

Onaj oficir htio je da bude prvi koji će tu vijest sa-općiti caru, pa je stoga odjurio naprijed, ali čitav puk po-juri za njim.

Napoleon obode svoga konja i nastavi put, a sva

185

njegova mala vojska, uz uzvike oduševljenja, poleti za njim. Kad stigoše do jednog brežuljka, Napoleon opazi Labe-dovereov puk kako hita ubrzanim maršem. Čim su ga primijetili, odjekne jedno gromoglasno. »Živio car!« Ovaj uzvik čuše junaci s otoka Elbe i odazvaše mu se. Sada više nitko nije u svom redu, svi se guraju naprijed. Napoleon dojaha u sredinu gomile, vojnici ga okruživaše sa svih strana, Labedovere skoči s konja i obgrli Napoleo-nova koljena. Ovaj ga zagrli, pritisne ga na svoje grudi, pa mu reče.

— Pukovniče, vi ste me ponovo popeli na prijestolje!

Labedovere samo što nije pomahnitao od radosti. Taj zagrljaj stajat će ga života, ali šta onda? Proživio je či-tavo stoljeće tko je čuo takve riječi.

Odmah nastavi put, jer Napoleon nema mira sve dok se ne nañe u Grenobleu. Grenoble je imao posadu koja je, kako rekoše, bila spremna da pruži otpor. Uzalud su vojnici jamčili za svoje drugove; car je, praveći se doduše kao da u to vjeruje, ipak zapovjedio da se poñe na grad.

Oko osam sati uveče Napoleon je stigao pod zidove Grenoblea.

Bedeme su bili posjeli Treća inženjerska pukovnija, koja se sastojala od dvije tisuće vojnika, Četvrta artilje-rijska pukovnija, u kojoj je nekad služio Napoleon, sa dva bataljona Pete mjesne pukovnije i husarima Četvrte pu-kovnije. Uostalom, carev dolazak bio je toliko neočeki-van, da je on stigao kad još nisu bile završene sve pripre-

186

me za otpor. Nije više bilo vremena ni da se podignu mo-stovi; ali gradska vrata bila su zaključana i komandant se protivio da ih otvori.

Napoleon je uvidio da je dovoljan jedan trenutak da ga upropasti. Noć je uskraćivala magično djelovanje nje-gova prisustva; sigurno je da ga sve oči traže, ali ga nitko ne vidi. Tada on naredi Labedovereu da pokuša nagovoriti artiljerce, i pukovnik se popne na jednu uzvisinu i uzvikne gromkim glasom:

— Vojnici, mi vam vraćamo junaka za kojim ste išli u toliko bitaka; na vama je da ga primite i da s nama ponovite onaj stari uzvik pobjednika Evrope: »Živio car!«

I doista, taj magični uzvik u isti mah odjekne ne sa-mo gore na bedemima već i na svim krajevima grada. Sve pojuri prema vratima, ali ona su bila zatvorena, a ključevi su bili kod komandanta. Za to vrijeme, vojnici koji su pratili Napoleona, doñoše bliže.

Sada otpoče razgovor izmeñu onih izvana i onih iz-nutra, pitanja, odgovori, rukovanja kroz rešetke ... Ali, vrata se nisu otvarala. Car je škrgutao zubima od nestrp-ljenja i uznemirenosti. Najedanput, začu se uzvik: »Mje-sta! Mjesta!« To su bili grañani predgraña Tres-Cloitre (Tre-Kloatr), koji doñoše sa gredama da probiju vrata. Svi se postaviše u redove, i poluge učiniše svoje, vrata za-škripe, popucaju i sruše se, a šest tisuća ljudi pojuri na izlaz.

To više nije bilo oduševljenje, to je bilo ludilo, bje-snilo. Svijet je navalio na Napoleona kao da će ga rastr-gati. U jednom trenutku, uz pomamnu viku i radosno kli-

187

canje, skinuše ga s konja, digoše ga na ruke i ponesoše. Nikada još, ni u jednoj bici, nije bio izložen tolikoj opa-snosti. Svi su drhtali za njega; on sam bio je jedini koji je mogao razumjeti da je ovaj val koji ga je ponio sobom samo čista ljubav.

Napokon se zaustaviše pred jednom kućom, njegov generalštab doñe i opkoli ga. Tek što su malo odahnuli, začuje se nova graja; ovo su sada stanovnici grada, koji su mu donosili čitava gradska vrata, kad mu već nisu mogli donijeti njihove ključeve.

Ta noć bila je produženje svečanosti; vojnici, grañani i seljaci bratimili su se jedni s drugima. Napoleon je odmah naredio da se odštampaju novi proglasi. Oko osam sati trebalo ih je nalijepiti po ulicama i razdijeliti. Na sve strane bili su upućeni i glasnici da rasture proglas i da razglase: zauzet je glavni grad Dauphinea, a uskoro će se umiješati Austrija i napuljski kralj. Tek u Grenobleu, Napoleon je bio siguran da će prodrijeti do Pariza.

Idućeg dana doñoše svećenstvo, generalštab, predstavnici sudskih, grañanskih i vojnih vlasti, da pozdrave cara. Nakon završene audijencije, Napoleon je izvršio smotru nad šest hiljada vojnika koji su sačinjavali posadu grada, i krenuo odmah u Lyon.

Sutradan, pošto je izdao tri proklamacije u kojima je objavio da je carsku vlast ponovo uzeo u svoje ruke, nastavio je put i prenoćio u Bourgoinu (Burgoenu). Go-mila naroda koja ga je pratila stalno se povećavala, kao što je raslo i njeno oduševljenje, te je izgledalo kao da ga prati cijela Francuska i s njim prodire prema prijestolnici.

188

Na putu koji je vodio od Bourgoina za Lyon, Napo-leon je saznao da su vojvoda Orleanski, grof d'Artois (Ar-toa) i maršal Macdonald (Mekdonald) odlučili da brane grad i da namjeravaju srušiti dva mosta (moranski i gi-jotjerski). On se nasmijao na ovu vijest u koju nije ni povjerovao, budući da je poznavao rodoljublje Lyonaca, pa zapovjedi Četvrtoj husarskoj pukovniji da udari na Guillotiere (Gijotjer). Pukovniju dočekakaše uzvicima: »Živio car!« Ovaj gromoglasni uzvik došao je čak do Na-poleona, koji je išao za pukovnijom na razdaljini od oko četvrt sata. On odmah obode svoga konja, i sam samcat, pun samopouzdanja, stiže u vrijeme kad su mu se najma-nje nadali, meñu taj narod čiju je radost njegova prisutnost pretvorila u pravi delirij.

U istom trenutku vojnici i s jedne i s druge strane navališe na barikade, koje su ih razdvajale, i takmičeći

154

se u radu, razoriše ih za četvrt sata a onda poletješe jedni drugima u naručje. Vojvoda Orleanski i maršal Macdonald bili su primorani da se povuku; grof d'Artois pobjegne, a za njim poñe samo jedan jedini rojalist, dok su ga ostali napustili.

U pet sati cijela posada pohita da se pokloni caru. Za jedan sat Napoleonova vojska zauzme grad.

U osam sati, Napoleon uñe u drugi glavni grad kra-ljevine.

Za sve vrijeme njegova četverodnevnog boravka, masa od dvadeset hiljada ljudi bez prestanka je stajala pod

189

njegovim prozorima.

13. car ostavi Lyon i prenoći u Maconu (Makon). Oduševljenje je sve više raslo. Sada ga ispred gradskih vrata nisu dočekivali samo pojedinci već su izlazili i predstavnici vlasti.

17. marta pozdravio ga je u Auxerreu (Okser) grad-ski načelnik — prvi viši državni činovnik koji se usudio da pozdravi i prizna cara.

Iste večeri pri javiše i maršala Neya. Postiñen zbog nelojalnosti koju je pokazao godine 1814. i zbog zakletve koju je dao Ljudevitu XVIII, on je došao moliti da ga car uvrsti u redove svojih grenadira. Napoleon ga zagrli, nazove junakom nad junacima, i sve bi zaboravljeno.

Još jedan smrtonosni zagrljaj.

20. marta, oko dva sata poslije podne, Napoleon stiže u Fontainebleau. Ovaj dvorac je u njemu izazvao užasne uspomene, jer je u jednoj od tih soba mislio da će izgubiti život, a u drugoj je izgubio carevinu. Ovdje se zadržao jedva koji trenutak, pa je odmah produžio svoj trijumfalni pohod na Pariz.

U Pariz je stigao kao i u Lyon i Grenoble, predveče, poslije napornog marša, na čelu trupa koje su bile odre-ñene da čuvaju predgraña. A mogao je, da je htio, u nj ući sa dva milijuna ljudi.

Oko osam i po uveče ušao je u dvorište Tuilerija. I tu, kao ono u Grenobleu, potrčaše mu u susret, hiljade ruku pokrenuše se da ga dohvate, i ponesoše ga od gomile do gomile, uz neopisive uzvike radosti. Gomila je bila

190

tako velika da ju je bilo nemoguće obuzdati; to je bila brza planinska bujica koja je morala projuriti svojim tokom. Napoleonu je preostalo samo da ponavlja ove riječi: »Pri-jatelji moji, ta vi ćete me ugušiti!«

U odajama dvorca Napoleon je zatekao sasvim drukčiju gomilu, gomilu koja je stajala u zlatu i strahopoštovanju, gomilu dvorana, velikodostojnika, generala i maršala. Ova nije prijetila da ga udavi, ova se samo pred njim duboko klanjala.

— Gospodo moja — reče im car — nekoristoljubivi ljudi dovedoše me natrag u moju prijestolnicu; to su uradili podoficiri i vojnici; narodu i vojsci treba za sve da zahvalim.

Još te iste noći, Napoleon poče sve reorganizirati. Za ministre su imenovani: Cambaceres (Kambaser) je imenovan za ministra pravde, vojvoda od Vincenze (Vinčen-ce) za vanjske poslove, maršal Davoust za vojsku, vojvoda od Gaete za financije, Decres (Dekre) za mornaricu, Fou-che (Fuše) za policiju, Carnot (Karno) za unutrašnje poslove, vojvoda od Bassana opet je imenovan za državnog sekretara, grof Mollien (Molian) opet za upravnika riznice, vojvoda od Roviga za vrhovnog komandanta žandarmerije, Montalivet postade intendant, Letort (Letor) i Labedovere postadoše generali, Bertrand i Drouot zadržani su na svojim položajima, prvi kao veliki maršal dvora, a drugi kao general-major garde; napokon, svi stari komornici, štitonoše i šefovi ceremonijala iz 1814. godine opet su vraćeni na svoja mjesta.

191

26. marta, sva viša državna tijela pozvana su da Na-poleonu polože zakletvu.

Sutradan, činilo se kao da Burboni nikada nisu ni postojali, cijelom narodu činilo se kao da je to bio samo san!

I zaista, revolucija je izvršena za jedan dan i nije stajala ni kapi krvi: ovom prilikom nitko nije mogao predbaciti Napoleonu za smrt oca, brata ili prijatelja. Jedina vidna promjena bila je boja na zastavama koje su vijorile nad francuskim gradovima, i uzvik: »Živio car!« koji je odjekivao s kraja na kraj Francuske.

Meñutim, narod je bio ponosan zbog velikog spon-tanog djela koje je upravo izvršio. Veličina djela što ga je narod tako divno izveo činilo se kao da je svojim gi-gantskim uspjehom zbrisala nesreće posljednjih triju godina; narod je osjećao zahvalnost prema Napoleonu što se opet popeo na prijestolje.

Napoleon je napokon mogao ispitati i ocijeniti svoj položaj.

Pred njim su bila dva puta.

Ili da pokuša sve da bi se održao mir, a da se, me-ñutim, sprema za rat, ili da započne rat jednim od onih svojih nepredviñenih munjevitih udaraca, koji su bili uzrok da su na njega gledali kao na Jupitra — gromovnika Evrope.

Svaki od ova dva puta imao je svojih nedostataka.

Učiniti sve da se održi mir, značilo je dati savezni-cima vremena da se priberu. Ako oni počnu prebrojavati

192

svoju vojsku i usporeñivati je s Francuskom, naći će kod sebe upravo toliko armija koliko Francuska ima divizija. Omjer snaga bio bi pet prema jedan u njihovu korist. Ali što onda? Nisu li francuski vojnici pobjeñivali i u takvim slučajevima?!

Početi odmah rat, značilo bi dati pravo onima koji su tvrdili da Napoleon ne želi mir. Zatim, Napoleon je raspolagao sa jedva četrdeset tisuća ljudi. Istina, to je bilo dovoljno da se ponovo zauzme Belgija i da se uñe u Bruxelles. Ali, u Bruxellesu bi se tada našao okružen utvrñenim gradovima, koje je trebalo osvajati jedan za drugim, a Maestricht (Mastrih), Luxemburg i Anvers nisu gradovi od pijeska koje bi čovjek mogao osvojiti jednim potezom. Uz to, osjećalo se vrenje u Vandeji, vojvoda od Angoulemea išao je na Lyon, a Marseljci na Grenoble. Trebalo je najprije ugušiti ovaj unutrašnji požar, koji je prijetio Francuskoj, da bi se moglo izići pred neprijatelja sa svom svojom snagom i mržnjom.

Napoleon je, dakle, izabrao prvu mogućnost. Mir, koji je on odbio 1814. god. nakon neprijateljskog upada u Francusku, može biti prihvaćen 1815, nakon povratka s otoka Elbe. Kad se čovjek penje, može se zaustaviti gdje hoće, ali nikako ne i kad pada.

Da bi pred narodom pokazao svoju dobru volju, on je evropskim kraljevima uputio slijedeću okružnicu: »Gospodine brate,

Vi ste u toku posljednjeg mjeseca doznali za moj povratak na obale Francuske, za moj ulazak u Pariz i za odlazak porodice Burbona. Vašem Veličanstvu treba da je

193

poznata prava priroda ovih dogañaja: to je djelo jednodušne volje jednog velikog naroda koji poznaje svoje dužnosti i svoja prava. Ono očekivanje koje me je navelo na najveću od svih žrtava bilo je iznevjereno; stoga sam došao natrag, i od trenutka kad je moja noga stupila na francusku obalu, ljubav moga naroda nosila me sve do Pariza. Stoga je moja prva briga da tako veliku odanost nagradim časnim mirom. Pošto je obnavljanje carskog prijestolja neophodno za sreću Francuske, moja je najveća želja da ono ujedno posluži i učvršćenju evropskog mira. Dosta je bilo ratne slave, koja je naizmjence krasila zastave različitih naroda; dosta je bilo i promjenljive sudbine koja je neuspjehe zamjenjivala trijumfima; poslije velikih uspjeha dolazile su velike nedaće, tako da je već dosta te promjenljive sreće: danas se vladarima otvara drugačija pozornica, i ja na nju stupam prvi.

Pošto smo svijetu pružili prizore velikih borbi, bit će mnogo ugodnije da se odsad natječemo samo u oču-vanju blagodati mira, a jedina borba koju ćemo voditi neka bude sveta borba za sreću naroda. Francuska smjelo objavljuje ovu krajnju težnju svih svojih stremljenja. Strepeći za svoju nezavisnost, ona kao osnovni princip svoje politike ističe najveće poštovanje nezavisnosti dru-gih naroda. Ako su ovo, a ja vjerujem da jesu, osjećaji i Vašeg Veličanstva, onda je opći mir osiguran za dugo vremena, a sama pravda u državama bit će dovoljna da štiti njihove granice.«

Ovo pismo u kojem se predlagao mir čiji bi osnovni princip bio poštivanje nezavisnosti drugih naroda zateklo je savezničke vladare kad su pregovori o podjeli Evrope

194

bili u punom jeku. U ovoj velikoj šahovskoj igri s naro-dima, u ovoj javnoj trgovini s ljudima, Rusija je uzela za sebe Veliko vojvodstvo Varšavsko, Pruska je progutala jedan dio kraljevine Saske, jedan dio Poljske, Vestfalije i Frankonije, pružajući se poput ogromne zmije koja svojim repom dodiruje Memel a glavu je ispružila na lijevu obalu Rajne, sve do Thionvilla (Tionvila). Austrija je opet htjela onaj dio Italije koji je imala prije ugovora u Campo-Formiju, i sve ostalo što je njen dvoglavi orao držao u svojim kandžama prije sklapanja ugovora u Po-žunu i Beču. Namjesnik Holandije, koji je bio podignut na stupanj kralja, tražio je da mu se prizna sjedinjenje s Belgijom i da mu se daju kao nasljedne države oblast Liege i Veliko vojvodstvo Luksemburg. Najzad, kralj Sar-dinije tražio je da se Genova spoji s njegovim zemljama, kojima nije vladao već punih petnaest godina. Svaka od velikih sila htjela je da uzme za sebe po jednu malu kraljevinu, pa da je drži kao što mramorni lav drži kuglu u svojoj šapi. Rusija je zahtijevala Poljsku, Pruska Sasku, Španija Portugaliju, Austrija Italiju. A Engleska, koja je snosila troškove svih tih preokreta, zahtijevala je dvoje umjesto jednog: Holandiju i Hannover.

Kao što se vidi, trenutak je bio loše odabran. Pa ipak, ovaj carev prijedlog možda bi imao uspjeha da Kongres nije bio na okupu, i da su se pregovori mogli voditi posebno sa jednim pa s drugim vladarom. Ali, bu-dući da su svi članovi Kongresa sjedili jedan pokraj dru-goga, i gledali jedan drugome u lice, njihovo samoljublje je nadvladalo, te tako Napoleon ne dobi odgovora na svoje pismo.

195

Car nije bio ni najmanje iznenañen ovom šutnjom, on je to uostalom, predviñao, pa se navrat-nanos spremao za rat. I što je više ispitivao francuske obrambene snage, sve je više sebi čestitao što nije pošao za svojim prvim raspoloženjem. U Francuskoj je vladalo potpuno rasulo; jedva da je ostao skelet od vojske; a što se tiče ratne spreme, baruta, pušaka i topova, izgleda da je sve bilo upropašteno.

Već puna tri mjeseca Napoleon radi po šesnaest sati dnevno. Na njegovu zapovijed, u Francuskoj niču tvor-nice, radionice i talionice; samo radionice oružja glavnoga grada proizvele bi po tri hiljade pušaka za dvadeset i četiri sata, dok su krojači za isto vrijeme izrañivali tisuću petsto do tisuću osamsto vojničkih odijela. Sastav pješačkih pukovnija povećan je istovremeno od dva bata-ljona na pet, a konjičke su bile pojačane svaka sa dva eskadrona; organizirano je dvjesta bataljona narodne garde, dvadeset mornaričkih pukovnija, a četrdeset pukovnija mlade garde upotrijebljeno je za aktivnu službu, dok su stari isluženi vojnici, koji su se nalazili na odsustvu, pozvani pod zastavu; unovačeni su obveznici od 1814—1815. godine, a vojnici i oficiri u ostavci reaktivirani su. Formirano je šest armija: Sjeverna, Mozelska, Rajnska, Jurska, Alpinska i Pirenejska, dok se sedma, pod nazivom rezervne armije, skupljala pod zidinama Pariza i Lyona, gradovima koje je trebalo utvrditi.

I zaista, svaki veći grad mora imati osiguranu obra-nu. Jer, zna se da je više nego jednom stara Lutecija za svoje spasenje imala zahvaliti svojim bedemima. Da se Beč 1805. godine mogao braniti, bitka kod Ulma ne bi

196

bila odlučujuća. Isto tako, da je Berlin 1806. godine bio utvrñen, vojska bi se, iako potučena kod Jene, u njemu opet prikupila i sjedinila s ruskom armijom. I da je Madrid 1808. godine bio u stanju da se brani, francuska vojska, unatoč pobjedama kod Espinoze, Tudela, Burgosa i Somma Sierre, ne bi se usudila ići na prijestolnicu ostav-ljajući iza sebe englesku i španjolsku armiju, koje su išle u pravcu Salamanke. I napokon, da se Pariz 1814. godine mogao braniti samo osam dana, savezničke armije bile bi prignječene i ugušene izmeñu zidova Pariza od onih osamdeset hiljada vojnika koje bi Napoleon prikupio kod Fontainebleaua.

Generalu inženjerije Haxou bilo je povjereno izvo-ñenje ovog velikog djela; on je imao utvrditi Pariz, a general Lery trebalo je da to isto učini u Lyonu.

Dakle, ako ga saveznici ostave na miru samo do 1. juna, brojno stanje njegove vojske popet će se od dvjesta tisuća na četiri stotine i četrnaest tisuća. Ako ga ostave na miru do 1. septembra, ne samo da će se ova brojka udvostručiti već će i svi gradovi do centra Francuske biti utvrñeni, i služit će u neku ruku kao prethodna utvrñenja. Tako se godina 1815. takmičila s godinom 1793, i Napoleon je postigao isto toliko koliko onda Komitet javne sigurnosti, samo bez upotrebe giljotine.1

Nije smio gubiti nijedan trenutak: saveznici, koji su se složili oko Saske i Poljske, čekali su spremni i s oru-žjem u ruci.

Padoše četiri zapovijedi i Evropa opet poñe na Francusku.

197

Wellington i Bliicher sakupili su dvjesta dvadeset hiljada ljudi; Englezi, Prusi, Hanoverci, Belgijanci i Braunšvajgovci stajali su izmeñu Liegea i Courtrava (Kur-

1 Aluzija na početak revolucije, koja je započela 1793, godine. 11 Napoleontrej), Bavarci, Badenci i

Virtemberžani hitali su prema Pfalzu i Schwarzwaldu (Švarcvald); Austrijanci su ubrzanim maršem išli u susret; Rusi su se kretali preko Frankonije i Saske, i najkasnije za dva mjeseca stići će iz Poljske na obale Rajne. Vojska od

devetsto tisuća ljudi bila je spremna, a trebalo je da joj stigne još trista tisuća. Koalicija je poznavala Kadmovu

tajnu1; na njen poziv vojnici kao da su izlazili iz zemlje.

Meñutim, ukoliko su se neprijateljske armije više povećavale, Napoleon je sve više osjećao potrebu za osloncem u narodu, koji mu je godine 1814. nedostajao. Jednoga trenutka on se kolebao da li da se odrekne carske krune, i opet uzme u ruke mač prvoga konzula. Ali on, koji je bio roñen u revoluciji, ujedno se nje plašio; on se bojao onog narodnog bijesa za koji je dobro znao da ga ništa ne može ukrotiti. Narod se žalio da nema slobode, te on naumi da dopuni Ustav. Godina 1790. imala je svoju federaciju, godina 1815. neka ima svoje »majsko polje« ;2 možda će se na taj način utišati slobodoumne težnje. Napoleon je izvršio reviziju ustava, a 1. juna na oltaru na Marsovu polju, položio je zakletvu na vjernost novom Ustavu. Istoga dana otvorio je Narodnu skupštinu.

Odmah zatim, oslobodivši se te političke komedije koju je tako nerado izigravao, Napoleon je prihvatio svoju pravu ulogu — ulogu generala. On je sada imao sto

198

osamdeset tisuća vojnika na raspolaganju da s njima otpočne rat. Dakle, šta da radi? Da li da poñe Anglo-Pru-sima u susret, i sukobi se s njima kod Bruxellesa ili

1 Kadmo, sin feničkog kralja Agenora i Telefase, brat Enropa, osnivač Troje. U potrazi za svojom

ugrabljenom sestrom, ubio je zmaja i posijao njegove zube, a iz njih nikoše naoružani ljudi koji se stadoše

uzajamno ubijati.

2 ,Majsko polje' (Champ ñe mai), političke skupštine za vrijeme karolinških vladara. Pod tim imenom

poznata je i skupština od 1. maja 1815. koju je sazvao Napoleon radi proglašenja dodatnih članova u ustavu.

Namura? Ili da saveznike čeka pod zidovima Pariza i Lyona? Da li da bude Hanibal ili Fabije?1

Ako bude čekao na dolazak saveznika, imat će vre-mena do augusta i onda bi njegova mobilizacija bila pot-puna i sve pripreme dovršene. Tada bi se mogao svim sredstvima boriti protiv jedne vojske koja bi bila oslab-ljena za dvije trećine, jer bi bila prisiljena da toliko svojih korpusa ostavi u pozadini.

Ali, polovina Francuske koja bi tada pala neprija-telju u ruke ne bi razumjela mudrost ovog koraka. Istina, čovjek može biti i Fabije kad u svojim rukama drži polo-vinu zemljine kugle kao Aleksandar, ili kad se, kao Wel-lington kreće na zemljištu strane države. Uostalom, to kolebanje nije bilo svojstveno caru.

S druge strane, on se nadao da će svojim brzim upadom u Belgiju zbuniti neprijatelja, koji je uvjeren da

199

Napoleon nije u stanju da izañe na bojište; "VVellington i Bliicher mogu biti potučeni, razbijeni i uništeni prije nego što ostatak savezničke vojske bude imao vremena da im doñe u pomoć. Tako bi dobio Bruxelles; na obalama Rajne mašili bi se opet oružja; Italija, Poljska i Saska bi se digle, i koalicija bi se raspala već u samom početku, ako bi taj prvi udarac bio dobro izveden.

Istina je da bi u slučaju neuspjeha neprijatelj mogao ući u Francusku još početkom jula, to jest dva mjeseca ranije nego što je namjeravao; ali može li Napoleon po-slije svog trijumfalnog pohoda od Antibesa do Pariza sumnjati u svoju vojsku, i uopće pretpostaviti poraz?

Od svojih sto osamdeset tisuća ljudi car je morao odvojiti jednu četvrtinu da utvrdi Bordeaux (Bordo), Toulouse (Tuluz), Chamberv (Šamberi), Befort (Befor), Strasbourg (Strasburg) i da drži u pokornosti Vandeju,

1 Fabije, Kvint Maksim, rimski vojskovoña, koji je u Drugom punskom ratu izbjegavao odlučan sukob s Hanibalom, kojega je svojom vojskom slijedio. Otuda mu nadimak Cunetator, tj. Oklijevalo.

163tu rak-ranu Francuske, ranu koju su loše isjekli Hoche1 (Hoš), i Kleber. Tako mu je ostalo svega sto dvadeset i pet tisuća ljudi koje je trebalo rasporediti izmeñu Phi-lippevillea (Filipvil) i Maubeugea (Mobež). Istina, on je protiv sebe imao dvjesta tisuća neprijateljskih vojnika, ali ako pričeka još šest nedjelja, imat će na vratu čitavu Evropu. 12. juna Napoleon je otputovao iz Pariza, 14. je premjestio svoj glavni štab u Beaumont (Bomon), gdje se ulogorio sa šezdeset tisuća ljudi, od kojih je deset

200

tisuća bacio na svoje desno krilo prema Philippevilleu, a četrdeset na lijevo krilo prema Sobreu na Sambri. U tom položaju Napoleon je imao pred sobom Sambru, desno Meuse, lijevo i za leñima šume avenske, šimejske i žedinske.

Neprijatelj se nalazio izmeñu Sambre i Escauta (Esko), na prostoru od blizu dvadeset milja.

Prusko-saska vojska, pod Bliicherovim zapovjedni-štvom, predstavljala je prethodnicu. Ona je brojila sto dvadeset tisuća ljudi sa trista topova. Bila je podijeljena u četiri korpusa: prvim je zapovijedao general Ziethen (Citen), a glavni mu je štab bio u Fleurusu (Fleri) i Char-leroiu (Šarlroa), i činio je centar; drugim je zapovijedao general Pirsch (Pirš), a logorovao je u okolici Namura (Namir), trećim, koji se nalazio na obalama Meuse, u okolici Dinanta, general Thielmann (Tilman); četvrtim, koji je bio postavljen iza prednja tri, a glavni štab mu je bio u Liegeu, zapovijedao je general Biilow.

U tom položaju prusko-saska vojska imala je oblik potkove, čiji su se krajevi, kako već rekosmo, dodirivali: jedan Charleroi a drugi Dinant, a od francuskih predstraža prvi je bio udaljen tri sata a drugi sat i po.

1 Lazare Hoche, francuski general (1786—1797) dobio je za vrijeme revolucije zadatak da pokori Vandeju, koja je bila roja-listička. — Jean Baptiste Kleber, francuski general, takoñer je sudjelovao u pokoravanju Vandeje i razbio kod Choleta vandej-sku vojsku.

Englesko-holandska armija1 stajala je pod glavnim zapovjedništvom Wellingtona; brojila je sto četiri tisuće i

201

dvjesta ljudi, rasporeñenih u deset divizija koje su bile podijeljene u dva velika pješačka i jedan konjički korpus. Prvim pješačkim korpusom zapovijedao je princ d'Orange (d'Oranž), čiji je glavni štab bio u Braine-le-Comteu (Bren-le-Kont); drugim general-lajtnant Hill, sa glavnim štabom u Bruxellesu, i napokon, konjicom, koja se na-lazila oko Grammonta (Gramon), zapovijedao je lord Uxbridge (Iksbridž), dok se veliki artiljerijski park nalazio u Gandu (Gan).

Druga armija imala je položaj sličan prvoj; samo što je ovdje potkova bila okrenuta, i umjesto krajeva, ovdje je francuskom frontu najbliže bilo središte; inače, prusko-saska vojska sasvim je odvajala drugu armiju od francuske vojske.

14. uveče Napoleon se približio neprijatelju na samo dva sata udaljenosti, a da ovaj nije ništa znao o njegovu kretanju. Cijelu noć je proveo nadnesen nad jednom kartom ovoga predjela i okružen uhodama koje su dolazile tokom cijele noći i donosile mu sigurne podatke o pojedinim položajima neprijatelja. Pošto je tačno razmotrio položaje, on je svojom uobičajenom oštroumnošću odmah uočio da su oni toliko razvili svoju liniju da su im potrebna tri dana da se opet sjedine. Dakle, ako ih iznenada napadne, može odsjeći jednu armiju od druge, i tako potući svaku za sebe. On, prije svega, sastavi u jedan korpus dvadeset tisuća konjanika; to će biti sablja koja će neprijateljsku zmiju presjeći nadvoje, a zatim je on smrviti jednu njenu polovinu za drugom.

Pošto je napravio plan bitke, Napoleon razasla

202

svoje naredbe u raznim pravcima, nastavljajući i dalje s proučavanjem zemljišta i ispitivanjem uhoda. Sve ga je

1 Po novijim podacima (Letov-Vorbesk) Wellingtonoya armija sastojala se od trideset šest tisuća Nijemaca, trideset i dvije tisuće Engleza i dvadeset i pet

tisuća Holanñana.

utvrñivalo u uvjerenju da savršeno poznaje položaj ne-prijatelja, dok, meñutim, neprijatelj ništa ne zna o nje-govu, kad iznenada dojuri u galopu añutant generala Gerarda (Žerar). On donese vijest da su general-lajtnant Bourmont (Bormon) i pukovnici Clouet (Klue) i Willou-trey (Vilutrej) iz Četvrtog korpusa prešli na stranu ne-prijatelja. Napoleon to sasluša mirno, kao čovjek koji je navikao na izdaje, pa se okrene Neyu, koji je stajao pred njim, i reče:

— No, čuli ste, maršale? To je vaš ljubimac za ko-jega nisam htio ni čuti, a vi ste mi jamčili za njega, pa sam ga uzeo samo iz obzira prema vama; a eto, sad je prešao neprijatelju.

— Sire — odgovori mu maršal — oprostite mi! ali ja sam vjerovao da je on tako odan da mogu odgovarati za njega kao za sebe samoga.

— Gospodine maršale — odvrati Napoleon ustajući s mjesta i stavljajući mu ruku na rame — tko je plav ostaje plav, a tko je bijel ostaje bijel.

Zatim ponovo sjedne i odmah u svoj plan unese izmjene koje je zahtijevala ova nova promjena položaja.

203

U osvit zore trebalo je da krenu njegove kolone. Prethodnica njegova lijevog krila, sastavljena od pješačke divizije generala Jeromea Bonapartea, bivšeg vestfalskog kralja, imala je zadatak da potisne prethodnicu korpusa pod generalom Ziethenom i da osvoji most kod Marchien-nesa; desno krilo generala Gerarda trebalo je da na vri-jeme zauzme most kod Chateleta; dok je laka konjica generala Pajola (Pažol), koja je bila prethodnica centra, imala zadatak da potpomognuta Trećim korpusom prodre naprijed i da zauzme most kod Charleroia. Oko deset sati trebalo je da francuska vojska prijeñe preko Sambre i da se nañe na neprijateljskom zemljištu.

Sve je izvršeno kako je Napoleon zapovjedio. Jerome je potukao Ziethena zarobivši mu petsto ljudi, Gerard je na juriš osvojio šatelski most i odbacio neprijatelja za čitav sat s one strane rijeke; samo je Vandamme oklijevao, i još ni u šest sati izjutra nije napustio svoje logo-rište.

— On će nas stići — reče Napoleon. — Pajol, sad napadnite vi sa svojom lakom konjicom.

Pajol ode i razjuri sve što mu je bilo na putu. Jedan pješački odred htio mu se oduprijeti, ali general Desmi-chels (Demišel) na čelu 4. i 9. lovačkog bataljona, jurnu, probi ga, razdvoji i raskomada, te mu zarobi nekoliko stotina vojnika. Pajol, u trku, koseći sabljom, stiže pred Charleroi i uñe u nj; za njim je išao Napoleon. U tri sata pojavi se Vandammes; jedan nečitljivo napisan broj bio je uzrok njegovu zakašnjenju; on je broj četiri zamijenio sa šest. Ta greška kaznila je u prvom redu njega samoga, jer

204

nije učestvovao u borbi.

Još iste večeri cijela francuska vojska prijeñe preko Sambre; Bliicherova vojska povlačila se natrag u Fleu-rus, te je tako izmeñu sebe i englesko-holandske vojske ostavila prazan prostor od četiri milje.

Napoleon je odmah uočio ovu pogrešku i pohitao da je iskoristi; izdao je Neyu usmenu zapovijed da sa četr-deset dvije tisuće vojnika poñe briselskim drumom prema Charleroiu i da se zaustavi tek u selu Quatre-Bras (Katr--Bra), važnoj tački gdje se sijeku putovi koji vode u Bruxelles, Nivelles (Nivel), Charleroi i Namur. Tu je trebalo da zadrži Engleze, dok je Napoleon sa svojih se-damdeset dvije tisuće vojnika trebalo da potuče Pruse. Maršal odmah krene.

Napoleon, koji je smatrao da su njegove zapovijedi izvršene, ujutro 16. juna krene dalje i nañe prusku vojsku, spremnu za bitku, izmeñu Saint-Amanda (Sent-Aman) i Sombreffea nasuprot Sambri; ona je bila sastavljena od tri korpusa koji su bili smješteni u Charleroiu, Namuru i Dinantu. Neprijateljski položaj bio je loš jer je svojim desnim krilom bio izložen Neyu, koji je prema dobivenoj zapovijedi u ovom trenutku morao biti u Quatre-Brasu, to jest na dvije milje iza neprijatelja. Prema tome Napo-leon je izdavao svoje zapovijedi. Svoju vojsku rasporedio je u istoj liniji sa Bliicherovom, da ga napadne sprijeda, a Neyu je odmah poslao jednog povjerljivog oficira s na-logom da u Quatre-Brasu ostavi samo jedan izviñački odred, a on da se najvećom brzinom okrene prema Bryju i da napadne Pruse s leña. Drugi oficir odjurio je istoga

205

trenutka da zaustavi korpus grofa Erlona, koji je pred-stavljao rezervu, te se prema tome sada morao nalaziti tek u Villers-Peruinu (Vijer-Perien); on je imao skrenuti udesno i uputiti se takoñer u Bry. Ova nova naredba po-maknula je dogañaje za čitav sat, ali je pružala dvostruke izglede, jer ako jedan izostane, onaj drugi će sigurno stići, a ako prema uputstvima obojica stignu istovremeno, cijela pruska vojska je izgubljena. Prvi topovski meci, koje Napoleon bude čuo iz Bryja ili iz Vagneleea (Vanj-le), imali bi biti znak za napad. Pošto je učinio taj raspored, Napoleon stane čekati.

Meñutim, vrijeme je prolazilo, a ništa se nije čulo. Proñoše dva, tri, četiri sata poslije podne: još uvijek ona ista tišina. Dan je bio odviše dragocjen da bi se mogao samo tako izgubiti. Već sutrašnjica mogla je donijeti sje-dinjenje neprijateljske vojske, i tada bi Napoleon morao praviti drugi plan, da bi povratio sreću koja mu je bila u rukama. On dade znak za napad, vjerujući da će borba toliko zaokupiti Pruse da se neće ni osvrtati na Neya, koji će se nesumnjivo pojaviti pri prvom topovskom pucnju.

Napoleon je otvorio borbu općim napadom na lijevo krilo; nadao se da će time veći dio neprijateljeve borbene sile odvući na tu stranu, te ga tako udaljiti od njegove odstupne linije u trenutku kad Ney bude dolazio. Zatim će nastojati da probije neprijateljski centar, kako bi najjači dio neprijateljske vojske zatvorio u željezni trokut koji je postavio dan ranije. Borba je započela i trajala je dva sata a da nije bilo nikakvih vijesti ni od Neya ni od Erlona; oni su morali biti obaviješteni do deset sati prije podne, a jedan je bio udaljen samo dvije milje a drugi

206

dvije i po. Napoleon je bio primoran da sam izvojuje pobjedu. On izda zapovijed da se i rezerva ubaci u borbu i da započne kretanje prema centru koje je imalo odlučiti o uspjehu toga dana. U tom trenutku javiše mu da se na Epinjiškoj ravnici pojavila jedna jaka neprijateljska kolona, koja prijeti njegovu lijevom krilu. Kako se ta kolona mogla provući izmeñu Neya i Erlona? Kako je Bliicher mogao izvršiti manevar, koji je zamislio on, Na-poleon? To nije mogao da pojmi. Ne mari, on zaustavi svoje rezerve da ih suprotstavi tom novom napadu, a kre-tanje prema centru bude obustavljeno.

Četvrt sata poslije toga on dozna da je ta kolona Erlonov korpus, koji je umjesto da krene putem za Bry udario putem za Saint-Amand. On tada nastavi svoj pre-kinuti manevar, poñe na Ligny (Linji), zauzme ga na juriš i prisili neprijatelja na povlačenje. Ali, noć se primicala, a cijela Bliicherova armija marširala je kroz Bry, koji je trebalo da bude posjednut sa dvadeset tisuća vojnika Nevove vojske. Ipak, toga dana pobjeda je bila na francuskoj strani: četrdeset topova palo je u ruke Fran-cuza, dvadeset tisuća vojnika onesposobljeno je za borbu, a pruska vojska nalazila se u takvom stanju da su od sedamdeset tisuća vojnika, koliko je brojila, oko ponoći generali jedva mogli skupiti 30 000 ljudi1. I sam Bliicher bio je pao s konja, ali je koristeći se mrakom, sav zgnje-čen, umakao na konju nekog draguna.

U toku noći Napoleon je dobio vijesti od Neya; po-greške iz 1814. godine, ponovljene su i 1815. Umjesto da ,je, prema Napoleonovoj zapovijedi, zorom krenuo prema Quatre-Brasu, koji je bio posjednut sa jedva deset tisuća

207

1 »S njihovom vojskom dogodilo bi se isto što se dogodilo s mojom 18. uveče«, kaže sam Napoleon u

svojim Memoarima, »da sam ih ja gonio za vrijeme noći. Ja sam bio dao dobru pouku, ali i oni su mene poučili da

noćno gonjenje, koliko izgleda opasno za pobjedioca toliko ima i svojih korisnih strana.« (Bilješka pisca)

Holanñana, te da je zauzeo to mjesto, Ney je tek oko podne pošao iz Gosseliesa (Gosli), tako da je u Quatre--Bras stigao tek oko tri sata poslije podne, i umjesto deset tisuća zatekao je trideset tisuća vojnika, koji su se tu skupili od podne do tri sata, budući da je Welling-ton to mjesto odredio za zborište svojih korpusa. Maršal koji je u opasnim prilikama uvijek dobivao svoju poznatu energiju, uvjeren da za sobom ima dvadeset tisuća vojnika grofa Erlona, nije se ni trenutka kolebao, već je odmah napao. Njegovo iznenañenje bilo je veliko kad je vidio da mu ne dolazi u pomoć korpus na koji je računao i da, potisnut nadmoćnom silom, ne može doći do svoje rezerve. Zbog toga je morao poslati svog añutanta u potragu za njom s izričitim nareñenjem da krene prema njemu. Ali, u istom trenutku on je sam dobio obavijest od Napoleona. Bilo je suviše kasno: borba je započela, trebalo ju je izdržati. Ipak ponovo pošalje svoga añutanta u susret grofu Erlonu da ga ovlasti da nastavi put za Bry, a sam se s još većom žestinom obori na neprijatelja. Uto Englezima prispije novo pojačanje od dvanaest tisuća vojnika pod Wellingtonom, i Ney je bio prisiljen da se povlači prema Frasnesu, dok je za to vrijeme armijski korpus grofa Erlona, krećući se čas ovamo čas onamo, lutao cijeli dan na relaciji od tri milje, izmeñu dvije kanonade, ne

208

koristeći ni Neyu ni Napoleonu.

Iako pobjeda, da se i mogla postići, ne bi bila odlučna, ipak bi bila neka pobjeda. Pruska vojska u svom potpunom povlačenju (povlačila se nalijevo) sasvim je otkrila englesku armiju koja je sad bila najbliža. Da bi im onemogućio sjedinjenje, Napoleon pošalje na nju generala Grouchvja sa trideset i četiri hiljade ljudi, s nareñenjem da je goni do uništenja. Ali Grouchy učini istu pogrešku koju je učinio Ney: posljedice te pogreške bit će katastrofalne.

Mada je zapovjednik engleske vojske bio naviknut na brze Napoleonove udare, ipak je vjerovao da će stići u Quatre-Bras, da se tu sjedini sa Bliicherom. I doista, 15. u sedam sati uveče, lord Wellington primi feldmaršalova kurira, koji mu saopći da je sva francuska vojska u po-kretu i da su borbe već u toku. Četiri sata poslije toga, baš kad je htio uzjahati na konja, doñe mu glas da su Francuzi gospodari Charleroia, da njihova vojska, u jačini od sto pedeset tisuća ljudi, ide ravno na Bruxelles i da je već zauzela cijeli prostor izmeñu Marchiennesa, Charleroia i Chateleta. Kad je to čuo, on smjesta krene, izdavši zapovijed svim trupama da ostave svoje logore i da poñu u Quatre-Bras, kamo je on, kao što smo rekli, stigao u šest sati da sazna za pruski poraz. Da je maršal Ney izvršio dobivene zapovijedi, VVellington bi ovdje saznao za njezin potpuni slom1.

Uostalom, smrt bijaše izvršila užasnu razmjenu: vojvoda od Brunswicka poginuo je kod Quatre-Brasa, a general Letort kod Fleurusa.

Položaj triju armija u noći izmeñu 16. i 17. bio je

209

ovakav:

Napoleon je ostao na bojištu; Treći korpus nešto ispred Saint-Amanda; Četvrti ispred Vichyja; konjica maršala Grouchyja bila je u Sombrefu; garda na visovima Brvja; Šesti korpus iza Lignyja, a laka konjica na cesti za Namur, gdje su se nalazile predstraže.

Bliicher, koga je Grouchy malo potisnuo ali ga je poslije jednosatnog gonjenja izgubio iz vida, izvršio je svoje povlačenje u dvije kolone i zaustavio se iza Gemblouxa

1 »Da je Ney bio onaj isti Ney iz ranijih godina«, kaže Napoleon u svojim Memoarima, »on bi još u šest sati izjutra zauzeo položaj Quatre—Bras i uništio bi ili zarobio

cijelu belgijsku diviziju, pa bi zaobišao prusku armiju, pošao namirskim drumom, pustio da jedno odjeljenje,

koje bi neprijateljsku bojnu liniju napalo s leña, prodre naprijed, ili bi, prodirući munjevito cestom za Jemmapes, izvršio prepad na Brunswickovu diviziju i Petu englesku

diviziju, koje su išle iz Bruxellesa, i otuda bi pošao u susret Prvoj i Trećoj engleskoj diviziji, koje su dolazile

nivelskim drumom, a koje, ni jedna ni druga, nisu imale ni konjicu ni artiljeriju, a bile su mrtve umorne, te bi ih do

nogu potukao.«

(Žanblu), gdje je našao Četvrti korpus, koji je pod zapo-vjedništvom generala Biilowa stigao iz Liegea.

Wellington se nalazio kod Quatre-Brasa i postepeno prikupljao izmeñu 15. i 16, čitav dan 16. i gotovo cijelu noć izmeñu 16. i 17.

210

Oko dva sata po ponoći Napoleon posla jednog añu-tanta maršalu Neyu; car je pretpostavljao da će englesko--holandska vojska početi da se povlači za prusko-saskom, te stoga zapovjedi da ponovi svoj napad na Quatre-Bras; general Lobau (Lobo), koji se uputio namirskom cestom sa svoje dvije divizije, sa svojom lakom konjicom i teškom konjicom generala Milhauda, potpomoći će ga, a za ovaj napad on je bio dovoljno jak, budući da će, po svoj prilici, imati posla samo s neprijateljskom rezervom.

Čim je počelo svitati, krene francuska vojska podijeljena na dvije kolone: jedna je brojila šezdeset osam tisuća ljudi i njom je zapovijedao Napoleon, koji je išao na Engleze; druga je brojila trideset i četiri tisuće, a vodio ju je Grouchv sa zadatkom da goni Pruse.

Ney je još uvijek bio u zakašnjenju, i Napoleon stiže prvi pred Quatre-Bras, gdje ugleda jedan korpus engleske konjice. Da bi iskušao njihovu jačinu, on pošalje na njega jedno odjeljenje od sto husara, koje neprijatelj snažno odbije. Tada francuska vojska zastane da se stavi u bojni poredak. Konjica generala Milhauda razvi se na desnom krilu; laka konjica zauzme lijevo krilo u para-lelnim redovima; pješadija zauzme sredinu i drugi red; artiljerija je nastojala iskoristiti neravno zemljište pa je prema tome podesila svoj raspored.

Ney se još nije pojavio. Napoleon, bojeći se da ga ne izgubi, kao što je to bilo prošlog dana, nije htio početi bez njega. Pet stotina husara odjuri u pravcu Frasnesa, gdje je trebalo da bude Ney, da bi došli u vezu s njim.

211

Dospjevši do delitske šume, koja se nalazi izmeñu na-mirske ceste i ceste za Charleroi, oni za jedan odred crvenih kopljanika iz Lefevre-Desnouettesove divizije po-misliše da su Englezi, te otvoriše puščanu paljbu. Poslije četvrt sata prepoznali su jedni druge i stvar se razjasnila. Ney se nalazio u Fresnesu, kao što je Napoleon pretpo-stavljao; dva oficira odoše do njega i nagovore ga da poñe na Quatre-Bras. Husari se vratiše i zauzeše položaje na lijevom krilu francuske vojske, a crveni kopljanici ostaše na svom položaju. Da ne bi gubio vrijeme, Napoleon zapovjedi da jedna baterija od dvanaest topova otvori vatru; odgovoriše im samo dva topa: nov dokaz da je neprijatelj u toku noći otišao iz Quatre-Brasa i da je tamo ostavio samo neku rezervu, koja bi štitila njegovo povlačenje. Uostalom, moglo se samo nagañati i pretpostavljati, budući da je kiša koja je lijevala kao iz kabla ograničavala vidik na sasvim mali prostor.

Poslije kanonade koja je trajala jedan sat, za koje vrijeme nije skidao očiju sa Frasnesa, Napoleon uvidje da se maršal još uvijek usteže, te mu poče slati zapovijedi jednu za drugom. Uto mu javiše da se napokon pojavio grof Erlon sa svojim korpusom. Kako do sada nije uče-stvovao ni u jednoj bici, ni kod Quatre-Brasa ni kod Lignyja, Napoleon mu naredi da poñe u potjeru za ne-prijateljem. Ovaj se odmah stavi na čelo kolone i u jurišu poñe na Quatre-Bras. Iza njega ukaza se i drugi korpus. Napoleon obode svoga konja i u kasu, u pratnji svega tridesetak ljudi, prijeñe prostor izmeñu dvije ceste i stigne do maršala Neya da ga prekori ne samo zbog jučerašnje sporosti, nego još više zbog ove današnje, radi koje je

212

izgubio puna dva dragocjena sata, a za to vrijeme mogao je pritijesniti, a možda i sasvim razbiti neprijateljsku vojsku, koja je bila u povlačenju; zatim, ne slušajući maršalove isprike, pojuri na čelo vojske gdje nañe jedan dio vojnika u glibu, a drugi u vodi do pojasa. Odmah je ocijenio da i englesko-holandska vojska ima da se bori s istom nedaćom, i da je uz to izložena i svim neprilikama koje prate povlačenje. On izda zapovijed lakoj artiljeriji da pohita na cestu i da ni za trenutak ne prestaje s vatrom, pa makar to bilo samo radi toga da bi pokazivala svoj i neprijateljski položaj. Obje armije nastavljale su svoje kretanje kroz ove močvare pritisnute maglom, krećući se po glibu kao dvije ogromne aždaje iz pretpotopnog doba, rigajući jedna na drugu vatru i dim.

Oko šest sati kanonada je bila pojačana. Neprijatelj je otkrio jednu bateriju od petnaest topova. Napokon je pogodio da je njihova rezerva dobila pojačanje i da VVellington, koji sam mora da se nalazi kod soanjske šume, namjerava ispred nje zauzeti položaj za ovu noć. Car je htio da se u to uvjeri, te naredi konjanicima gene-rala Milhauda da tobože izvrše napad pod zaštitom četiri baterije lake artiljerije. Sad neprijatelj otkrije četrdeset topova koji zagrmješe u jedan mah. Nije bilo sumnje, tu je bila cjelokupna armija; to je Napoleon i htio saznati. On pozove natrag svoje konjanike koji će mu biti potrebni za sutra, zauzme položaj ispred Planchenoita (Planšnoa), svoj glavni štab smjesti na posjedu Caillou (Kaju), i naredi da se u toku noći podigne jedna povisoka osmatračnica, s koje bi idućeg jutra mogao promatrati

213

cijelu ravnicu. Prema svim izgledima, Wellington pri-hvaća bitku.

U toku večeri dovodili su pred Napoleona više engleskih konjičkih oficira, koji su bili zarobljeni u toku dana, ali Napoleon nije mogao od njih ništa doznati.

Oko deset sati Napoleon posla Grouchvju, za kojega je mislio da je u Wavreu, jednog oficira da mu javi da ispred sebe ima svu englesko-holandsku armiju, koja je zauzela položaj pred soanjskom šumom, oslanjajući se svojim lijevim krilom na zaselak La Haie (E) da će on, prema svim izgledima, sutra započeti bitku; prema tome zapovjedi mu da još prije zore iz svog logora uputi jednu diviziju od sedam tisuća ljudi sa šesnaest teških topova prema Saint-Lambertu (Sen-Lamber), da bi se mogla povezati s desnim krilom glavne vojske, i operirati prema lijevom krilu englesko-holandske vojske; a on, čim bude siguran da je prusko-saska armija ostavila Wavre, bilo da bi pošla na Bruxelles, bilo da bi krenula u nekom drugom pravcu, neka nadre s najvećim dijelom svojih trupa u istom pravcu u kojem i divizija koja će mu služiti kao prethodnica i da nastoji da sa svom svojom silom stigne oko dva sata po podne, u trenutku kad njegova prisutnost bude odlučujuća. Uostalom, Napoleon će započeti borbu tek pred podne, da svojom topovskom paljbom ne bi privukao Pruse.

Tek što je ova naredba bila poslana, stiže jedan añu-tant maršala Grouchvja s izvještajem iz Gemblouxa, pisa-nim u pet sati uveče. Maršal je bio izgubio neprijatelju trag; on ne zna je li otišao put Bruxellesa ili put Liegea pa

214

je poslao izvidnice na obje strane. Kako je Napoleon bio izašao da pregleda položaje, tek je po svom povratku dobio ovaj izvještaj. On odmah posla glasnika s drugom porukom, sličnom onoj koju je bio poslao u Wavre, i tek što je glasnik odmakao, dojaha drugi añutant s novim izvještajem, pisanim u dva sata izjutra, isto tako iz Gem-blouxa. Grouchv je doznao, oko šest sati uveče, da se Blucher sa svom svojom silom uputio u Wavre; prva mu je namjera bila da tamo poñe istog trenutka, ali su se njegove trupe već bile ulogorile i pripravljale su večeru; stoga će krenuti tek sutra ujutro. Napoleon nikako nije mogao shvatiti ovu tromost svojih generala, koji su od 1814. do 1815. godine imali za odmaranje čitavu godinu. On pošalje maršalu treću zapovijed, još hitniju od dviju prethodnih.

Tako su, u toku noći izmeñu 17. i 18, položaji četiriju armija bili ovakvi:

Napoleon sa Prvim, Drugim i Šestim pješačkim korpusom, sa lakom konjičkom divizijom generala Suber-viea, s teškom konjicom i dragunima Milhauda i Keller-manna i napokon sa carskom gardom, ukupno sa šezdeset osam tisuća ljudi i dvjesta četrdeset topova, ulogorio se iza i ispred Planchenoita, poprečno na glavnoj cesti od Bruxellesa za Charleroi.

VVellington sa svojom englesko-holandskom armijom, koja je imala preko osamdeset tisuća ljudi i dvjesta pedeset topova, imao je svoj glavni štab u "VVaterloou (Va-terlo) i smjestio se na vrhu jednog

215

brežuljka Braine-La-leuda (Bren-Lale) do zaseoka La Haie.

Bliicher je bio u Wavreu, gdje je ponovo prikupio oko sedamdeset pet tisuća ljudi, spreman da se nañe svagdje gdje to bude potrebno.

I na kraju, Grouchv se nalazio u Gemblouxu, gdje se odmarao, budući da je za dva dana prešao mnogo milja.

Tako proñe noć. Svatko je slutio da se nalazi uoči bitke kod Zame; samo se još nije moglo predvidjeti tko će biti Scipion, a tko Hanibal.

U prvo svanuće, Napoleon uznemiren izañe iz svog šatora, jer se bojao da Wellingtona neće zateći na njegovu jučerašnjem položaju. On je mislio da će engleski i pruski generali iskoristiti noć da se sjedine pred Bruxellesom i da ga očekuju na izlasku iz soanjskih klanaca. Ali, ba-civši prvi pogled, umiri se. Englesko-holandske trupe i sad su se nalazile na liniji brežuljaka, na položajima koje su jučer zauzele; u slučaju poraza njihovo odstupanje bilo bi nemoguće. Napoleon sad baci samo jedan pogled na svoj raspored; tada se okrene svome pratiocu i reče:

— Sudbina današnjeg dana zavisi od Grouchvja; ako izvrši moje naredbe, naši izgledi stoje kao devedeset prema deset.

Oko osam sati izjutra se razvedrilo, i artiljerijski oficiri, koje je Napoleon bio poslao da ispitaju ravnicu, vratiše se s izvještajem da se zemlja počinje sušiti i da će kroz jedan sat artiljerija biti u mogućnosti da se stavi u pokret. Napoleon, koji tek što je sjeo da doručkuje, odmah

216

ustane, uzjaha konja i ode u Belle-Alliance (Bel--Alians) da osmotri neprijateljsku liniju. Ali, ne vjerujući svojim očima, naredi da se maršal Haxo (Akso) što je moguće bliže primakne selu kako bi se uvjerio nije li se neprijatelj zaklonio kakvim rovom, podignutim u toku noći. Poslije pola sata general se vrati; on izjavi da nije primijetio nikakvo utvrñenje i da je neprijatelj zaštićen samo prirodnim položajem mjesta. Vojnici dobiše zapovijed da dovedu u red i isuše svoje oružje.

Napoleon je najprije mislio da udari na desno krilo; ali, oko jedanaest sati, Ney, koji je imao zadatak da ispita taj dio terena, izvijesti ga da je jedan potok koji protječe kroz klisuru uslijed jučerašnje kiše toliko nabujao da ga pješadija ne bi mogla prijeći; stoga se iz sela mora kretati pojedinačno u četama. Tada Napoleon izmijeni svoj plan; on je mislio zaobići tu prepreku, uspeti se na podnožje klisure i neprijateljsku vojsku probiti u sredini; svoju konjicu i artiljeriju bacio bi na briselsku cestu, tako da po sredini rascijepljenoj neprijateljskoj vojsci ne ostane nikakva odstupnica, budući da bi jednoj polovini presjekao put Grouchv, koji je morao stići za dva ili tri sata, a drugoj konjica i artiljerija, koje bi zatvorile briselsku cestu. Prema tome, car je svu svoju rezervu upravio prema sredini.

Zatim, budući da je svatko bio na svom mjestu, če-kajući samo nareñenje za pokret, Napoleon potjera svoga konja u kas i uz zvukove vojničkog marša i radosno kli-canje vojnika obiñe cijelu borbenu liniju. Ovaj običaj koji je samom početku svake njegove bitke davao izgled neke svečanosti bio je u direktnoj suprotnosti s hladnoćom

217

neprijateljske vojske, u kojoj nijedan komandant nije uživao toliko povjerenje i takvu naklonost da izazove ovakvo oduševljenje. S dogledom u ruci, naslonjen na jedno drvo na sporednom putu, ispred kojega su njegovi vojnici stajali u borbenom poretku, Wellington je bio svjedok ovog veličanstvenog prizora jedne vojske koja se u jedan glas zaklinjala da će pobijediti ili umrijeti.

Napoleon se vrati natrag na rosomske visove s kojih je mogao pregledati cijelo bojište. Iza njega još su uvijek odjekivali uzvici i muzika, šireći se kao upaljene mine od jedne do druge, zatim sve utone u onu svečanu tišinu koja uvijek prethodi početku svake bitke.

Uskoro, ova tišina bude prekinuta puščanom palj-bom, koja je dolazila s francuskog krajnjeg lijevog krila, a koje se dim dizao iznad gomonske šume: to su bili Jero-movi strijelci, koji su dobili nareñenje da započnu borbu kako bi namamili Engleze na tu stranu. I doista, neprijatelj otkrije svoju artiljeriju i grmljavina topova uskoro nadvlada fijuk puščanih zrna. General Reille (Rej) pusti bateriju Foveve divizije da izañe, a Kellermann odjuri naprijed sa svojih dvanaest topova lake artiljerije; u isto vrijeme, usred opće nepokretnosti ostatka linije, Fo-yeva divizija krene u pomoć Jeromeu.

U trenutku kad je Napoleon bio zadubljen u proma-tranje ovog pokreta, jedan añutant, kojega je poslao maršal Ney, čiji je zadatak bio da sa briselske ceste na-padne neprijateljski centar na imanju La Haie-Sainte, dojuri u kasu i javi da je sve spremno i da maršal očekuje samo znak za početak. I doista, Napoleon je pred sobom

218

vidio trupe odreñene za taj napad rasporeñene u guste redove, i upravo je htio izdati nareñenje za napad, kad odjednom bacivši letimičan pogled na čitavo bojište, pri-mijeti kroz maglu kao neki oblak, koji se kreće u pravcu Saint-Lamberta (Sen-Lamber). On se okrene Marmontu, koji je stajao uza nj kao general-major, i upita ga što misli o ovoj pojavi. Dogledi čitavog generalštaba okrenuše se odjednom na tu stranu. Jedni su tvrdili da je to drveće, a drugi da su ljudi. Napoleon je prvi raspoznao da je to jedna kolona koja se kreće; ali, da li je to Grou-chy ili je Bliicher. To nije moglo da se zna. Maršal Soult mislio je da je to Grouchy, a Napoleon je još sumnjao, kao da je nešto predosjećao. On pozove generala Domona, i naredi mu da odmah krene u pravcu Saint-Lamberta sa svojom divizijom lake konjice i sa divizijom generala Suberviea, da ohrabri desno krilo i da što brže stupi u vezu s vojskom koja dolazi, ako to bude Grouchy, a da je zadrži ako bi to bila Bliicherova prethodnica.

Zapovijed je izvršena istoga trenutka. Tri tisuće ko-njanika odjuri u kasu i razvi se poput kakve beskrajne trake, krivudajući jedan čas kroz redove francuske vojske, zatim, udaljivši se od francuskog krajnjeg desnog krila, odjuri dalje, i kao na kakvoj paradi opet se spoji na odstojanju od otprilike šest kilometara.

Tek što je izveden ovaj pokret, koji je bio toliko pri-vlačan da je za neko vrijeme skrenuo pažnju sa gomonske šume, odakle je neprestano grmjela artiljerija, kad jedan oficir dovede pred Napoleona pruskog husara, kojeg je bila zarobila jedna naša leteća izvidnica izmeñu Wavrea i Planchenoita. On je nosio pismo generala Biilowa Wel-

219

lingtonu, koji je ovome javljao o svom dolasku tražeći od njega daljnja nareñenja. Osim ovog izvještaja koji je nesumnjivo utvrdio čija je ono masa koja je primijećena, zarobljenik je dao i druge podatke koji su usprkos svojoj nevjerojatnosti bili istiniti. On je ispričao da se još tri korpusa prusko-saske vojske nalaze u Wavreu, gdje ih Grouchy nije ni najmanje uznemirivao. Tu uopće nema nijednog Francuza, budući da se jedna patrola njegova puka baš te noći kretala do na dva sata ispred Wavrea, a ni na koga nije naišla.

Napoleon se okrene maršalu Soultu pa reče:

— Jutros su naši izgledi bili devedeset prema deset; dolaskom Biilowa mi smo izgubili trideset, ali još uvijek stojimo kao šezdeset prema četrdeset, i ako Grouchy po-pravi svoju užasnu pogrešku, koju je jučer učinio, da se zabavi u Gemblouxu, ako brzo pošalje svoje odjeljenje, bitka će biti još odlučnija, jer bi Biilow sa svojim kor-pusom bio sasvim izgubljen. Neka doñe jedan oficir.

Odmah doñe jedan generalštabni oficir: trebalo je da on odnese Grouchyju uhvaćeno Biilowo pismo i da ga pozove da što brže doñe ovamo. Prema onome što je sam bio rekao, on se u ovom trenutku morao nalaziti pred Wavreom. Trebalo je da oficir ide zaobilaznim putem i da mu doñe s leña; to znači, trebalo je prijeći četiri do pet milja; oficir je imao dobrog konja i obećao je da će za sat i po biti na licu mjesta. Istog trenutka stigao je añutant generala Domona i potvrdio vijest: to su pred njim bili Prusi, a on je baš sada poslao nekoliko najboljih patrola da bi uspostavio vezu s generalom Grou-chvjem.

220

Car zapovjedi generalu Lobauu da sa dvije divizije prijeñe glavnu cestu koja vodi iz Charleroia, i da ode na desno krilo i potpomogne laku konjicu: da izabere tako dobar položaj, koji će mu omogućiti da sa deset tisuća vojnika zadrži trideset tisuća. Takve su bile naredbe koje je davao Napoleon kad je poznavao one kojima ih je davao. Ovaj pokret je odmah izvršen, a Napoleon upravi pogled na bojište.

Strijelci su upravo otpočeli vatru na cijeloj liniji, pa ipak, još se nije desilo ništa ozbiljno izuzev borbe koja se s nesmanjenom žestinom nastavljala u gomonskoj šumi. Izuzimajući jednu diviziju, koju je engleska vojska bila odvojila od centra da ode u pomoć gardi, cijela englesko-holandska linija bila je nepokretna, a na njenom krajnjem lijevom krilu odmarale su se postrojene trupe generala Biilowa, čekajući svoju artiljeriju koja je još bila na putu. U tom trenutku Napoleon pošalje zapovijed maršalu Neyu da otpočne vatru iz svojih baterija, zatim da poñe na La Haie-Sainte, da ga zauzme na bajunet, ostavi u njemu jednu diviziju pješadije, i da se odmah baci na ona dva imanja, Papelotte i La Haie, i da odatle odagna neprijatelja; napokon, da englesko-holandsku vojsku razdvoji od Bulovvljeva korpusa. Añutant, nosilac te poruke, ode, prijeñe malu ravan koja je razdvajala Napoleona i maršala i izgubi se u zbijenim redovima kolona koje su čekale znak za napad. Poslije nekoliko časaka, osamdeset topova zagrmi u isti mah i objavi da će biti izvršena zapovijed glavnog komandanta.

Grof Erlon poñe naprijed sa svoje tri divizije, štićen ovom strahovitom vatrom koja je probijala engleske re-

221

dove, kad odjednom, prolazeći jednom dolinom, artiljerija se zaglibi u blato. Wellington, koji je s jedne uzvišice vidio ovaj dogañaj, htjede da ga iskoristi, i pošalje na njih jednu konjičku brigadu, koja se razdijeli u dva odjeljenja i munjevitom brzinom napadne Marcognetovu diviziju, koja je bila otišla tako daleko da je ostala bez ikakve potpore. U nemogućnosti da se kreće, ne samo što je prestala napadati, već nije mogla ni da se brani: suviše zbijena pješadija bila je pritiješnjena; dvije zastave su zaplijenjene; artiljerija smrvljena; topovsko remenje i konjske uzde isječeni. Već sedam topova bilo je onesposobljeno ... kad Napoleon primijeti ovu zbrku. On zapovjedi teškoj konjici generala Milhauda da pojuri u pomoć svojoj braći. Ovaj željezni zid se pokrene, praćen Četvrtim pukom kopljanika, i engleska brigada koju za-tekoše na djelu, nestade pod ovim užasnim naletom... Dvije dragunske pukovnije sasvim iščeznu: topovi su ponovo zauzeti, a Marcognetova divizija osloboñena.

Ovaj juriš, ovako neobično izveden, predvodio je sam Napoleon, koji se stavio na čelo redova, usred kiše metaka i granata, od kojih pored njega pade mrtav general Devaux i bi ranjen general Lallemand (Lalman).

Dotle je Ney, mada bez artiljerije, nastavio da ide naprijed; i dok je taj kobni udar, iako tako naglo po-pravljen, padao na desnu stranu puta iz Charleroia za Bruxelles, on je izveo, glavnim putem i preko lijeve strane, drugu kolonu, koja je napokon doprla do La Haie-Saintea.

Tu, pod vatrom cjelokupne engleske artiljerije,

222

kojoj francuska artiljerija jedva da je mogla odgovoriti, bila je usredotočena sva borba. Ney, kome se bila vratila njegova stara snaga, okomio se na ovaj položaj toliko da ga je naposljetku uspio osvojiti, ne mogavši dalje kročiti od silnih neprijateljskih leševa. Tri škotska puka ležala su tu jedan pored drugoga, u istom položaju u kome su se borili, a Druga belgijska i dvije engleske divizije, Peta i Šesta, ostavile su tu trećinu svojih vojnika. Napoleon pošalje za bjeguncima neumorne konjanike generala Milhauda, koji su ih gonili u stopu sa sabljama u ruci, do same sredine engleskih redova, meñu koje unesoše pustoš. S uzvisine na kojoj je stajao, car je gledao kako se ratna sprema, kola i engleska rezerva uda-ljuju s bojnog polja i hitaju briselskim putem. Bitka je dobivena, ako doñe Grouchv.

Napolen je bez prestanka upravljao pogled prema Saint-Lambertu, gdje su Prusi napokon zametnuli bitku i gdje su ih, unatoč njihovoj brojnoj nadmoćnosti, zadržale dvije i po tisuće Domonovih i Subervierovih konjanika i sedam tisuća Lobauovih pješaka, koji su mu sada bili tako potrebni da potpomognu njegov napad na centar budući da nije ni čuo ni vidio ništa o toliko očekivanom dolasku generala Grouchvja.

Napoleon pošalje zapovijed maršalu Neyu da po svaku cijenu zadrži svoj položaj. Bilo mu je potrebno da na trenutak jasno promotri svoju šahovsku ploču.

Na krajnjem lijevom krilu Jerome je bio osvojio jedan dio šume i zamak Goumont, od kojega jedva da su ostala četiri zida; cijeli krov bio je porušen granatama; ali

223

Englezi su se još uvijek držali na udubljenom putu pored voćnjaka: to je, dakle, značilo samo pola pobjede na toj strani.

Prema njima i središtu, maršal je bio zauzeo La Haie--Sainte, i tu se držao unatoč Wellingtonovoj artiljeriji i njegovim konjanicima, koji su se morali zaustaviti ispred strahovite vatre francuskih mušketira. Ovdje je pobjeda bila potpuna.

Desno od druma, general Durutte (Dirit) bio je na putu da osvoji majure Papelotte i la Haie; i tu ima izgleda za pobjedu.

Najzad, na kraju desne strane, Prusi generala Biilo-lowa, koji su napokon stupili u borbu, postrojili su se nasuprot francuskom desnom krilu; trideset hiljada ljudi i šezdeset topova išlo je protiv deset tisuća ljudi generala Domona, Suberviea i Lobaua. Dakle, zasad je ovdje istin-ska opasnost.

Opasnost se još povećavala izvještajima koji su upravo stigli: izvidnice generala Domona vratile su se a da nisu našle Grouchvja. Ali uskoro stiže vijest od samog maršala. Umjesto da krene iz Gemblouxa zorom, kako je to prošlog dana u pismu obećao, on je krenuo tek u devet i po sati prije podne. Meñutim, sad su četiri i po poslije podne, a topovi gruvaju još od pet sati. Napoleon se nadao da će se on, pokoravajući se ratnom zakonu, ravnati prema kanonadi. On može stići na bojište oko sedam i po sati: dakle, potrebno je da se udvostruče napori, a naročito da se zadrži napredovanje onih trideset tisuća pod Biilowom, koji će se naći izmeñu dvije vatre, ako se napokon pojavi

224

Grouchv.

Napoleon zapovjedi generalu Duhesmeu (Dijem) koji je zapovijedao dvjema divizijama mlade garde, da poñe na Planchenoit, u pravcu kojega je Lobau, pod pritiskom Prusa, vršio povlačenje. Duhesme krene sa devet tisuća ljudi i dvadeset četiri topa, koji su stigli u kasu, formirali se u baterije i otpočeli vatru u trenutku kad je pruska artiljerija kartečom orala briselsku cestu. Ovo pojačanje uspori naglo kretanje Prusa, štaviše jednog trenutka činilo se da će ih potisnuti. Napoleon je iskoristio ovaj trenutačni zastoj: Neyu je odmah izdao zapovijed da na juriš napadne centar englesko-holandske vojske i da ga potisne; Milhaudova teška konjica dobi zadatak da izvrši proboj; maršal ju je slijedio i uskoro zaposjeo visoravan svojim vojnicima. Cijela engleska linija nalazila se u pla-menu; Wellington baci ostatak svoje konjice na Neya, dok je pješadiju prestrojio u kare. Sada Napoleon, uvidjevši da je potrebno da pomogne ovo kretanje, pošalje naredbu grofu Valmvju da sa svoje dvije divizije teške konjice ode na visoravan da pojača divizije Milhauda i Lefevre-Desnouettesa bile su se zahvaljujući tome opet sjedinile spremne za napad; tri tisuće konjanika i tri tisuće gardijskih draguna, to jest najboljih francuskih vojnika, krenuše u kasu i udariš'e na engleske kare, koje se otvo-riše rigajući vatru, pa se opet zatvoriše. Ali ništa nije moglo zaustaviti strahoviti nalet francuskih vojnika. En-gleska konjica potisnuta dugim mačevima oklopnika i draguna, povlačila se postepeno da bi se u pozadini pre-strojila pod zaštitom svoje artiljerije; u taj mah teška konjica i draguni naletješe na kare, od kojih neke najzad

225

budu probijene, ali umirahu ne odstupajući ni koraka. Sada otpoče užasno klanje prekidano s vremena na vri-jeme očajničkim napadima konjice, protiv koje francuski vojnici bjehu primorani da se okrenu, te za to vrijeme engleske kare malo odahnuše i prestrojiše se, da opet budu probijene. Wellington juri od kare do kare, na oči mu dolaze suze od bijesa, gledajući kako neprijatelj pred njegovim očima ubija dvanaest tisuća njegovih najboljih ljudi; ali on zna da ta vojska neće ustuknuti ni za jednu stopu, te je sračunavao koliko još vremena treba da proñe do njenog potpunog uništenja ... i on izvadi sat i reče onima koji su bili oko njega:

— Ima ih još za dva sata, a prije jednog sata nastupit će noć ili Bliicher.

Tako je proteklo tri četvrt sata.

Tada, sa brežuljka odakle se pružao pogled na cijelo bojište, Napoleon opazi kako se putem iz Wavra pribli-žava neka gusta masa ... Jedva jednom, poslije toliko če-kanja, dolazi Grouchv, istina kasno, ali ipak još na vri-jeme da dovrši pobjedu. Čim je spazio ovo pojačanje, odmah je poslao glasnike u svim pravcima da jave o Grou-chvjevu dolasku, koji će uskoro stupiti na bojnu liniju. I doista, ta masa se postepeno razvijala i stupala na bojište; francuski vojnici udariše udvostručenom žestinom. uvjereni da im je preostalo još samo da zadaju posljednji udar. Odjednom, ispred novodošlih zagrmi užasna artiljerija, a zrna, umjesto da se usmjere na Pruse, zbrisaše čitave redove Francuza. Svi koji su bili oko

226

Napoleona pogledaše se preneraženo; car se udari rukom po čelu: to nije Grouchv, to je Bliicher.

Napoleon je na prvi pogled ocijenio svoj položaj: on je bio strašan. Šest tisuća odmorenih vojnika, na koje on nije računao, navali iznenada na njegove trupe, satrvene u osmosatnoj borbi; jedino je još centar pružao povoljne izglede, ali više nije imao desnog krila; pokušaj da se neprijatelj raspolovi bio bi sada beskoristan i opasan. Car je to shvatio te naredi da se izvede jedan od najljepših manevara, o kakvom nije sanjao ni u svojim najsmjelijim strateškim kombinacijama: on se sastojao u kosoj promjeni fronta preko sredine, čime bi se našao okrenut objema vojskama. Uostalom, vrijeme prolazi, a noć koja dolazi Englezima dolazila je i njemu.

Tada izda naredbu svom lijevom krilu da za sobom ostavi gomonsku šumu i ono nekoliko Engleza koji su se još držali pod zaštitom porušenih zidina zamka, i da zami-jeni Prvi i Drugi korpus, koji su pretrpjeli teške gubitke, oslobañajući istovremeno Kellermannovu i Milhaudovu konjicu, koja se isuviše založila na visoravni Mont-Saint-Jean (Mon-Sen-Zan); Lobauu i Duhesmeu naredio je da nastave povlačenje i da se postroje iznad Planchenoita; generalu Peletu (Pleu) ponovo je naredio da se čvrsto drži u svome seocetu te da potpomogne kretanje; centar će se okrenuti oko svoje osi; istovremeno, jedan añutant dobi nareñenje da obiñe liniju i javi dolazak maršala Grou-chyja.

Na tu vijest sve oživi poneseno novim zanosom; zatalasa se cijela beskrajna linija; Ney, koji je pet puta bio

227

zbačen s konja, nanovo se lati mača; Napoleon se stavi na čelo svoje rezerve i pojuri drumom. Neprijatelj je i dalje popuštao u centru; njegova prva linija bila je probijena; garda je prijeñe i zarobi jednu bateriju bez zaprege. Ali, sada naiñe na drugu liniju, koje je sastav bio upravo strahovit: to su bili ostaci pukovnije koje je francuska konjica pregazila prije dva sata, i koji su se opet bili prestrojili; to su bile engleske brigade, Chasseova belgijska pukovnija i Brunschwickova divizija. No, ništa zato! Kolona se razvija kao na kakvom manevru; ali na-jedanput, na puškomet daljine, odjeknu deset topova i sasvim je obezglavi, dok ih drugih dvadeset platnenih grla dočeka sa strane i osu odozgo paljbu na masu nagomilanu oko majura Belle Alliance, tako da joj kretanje ostade ne-zaštićeno. General Friant je ranjen; generali Michel Jamin i Mallet padoše mrtvi; majori Augelet, Cardinal i Agnes pogiboše; general Guyot pri osmom jurišu na čelu svoje konjice bude pogoñen sa dva metka, Nevova uniforma i šešir izrešetani su mecima; za trenutak na cijeloj liniji nastupi zastoj.

U tom trenutku Blucher je stigao na majur La Haie, i iz njega istjerao dvije pukovnije koje su ga branile: ove dvije pukovnije koje su se borile pola sata protiv deset tisuća ljudi počeše se povlačiti; ali Blucher pošalje na njih šest tisuća engleskih konjanika, koji su štitili Wellingto-novo lijevo krilo, i koji su tu postali nepotrebni otkad su na lijevo krilo došli Prusi. Ovih šest tisuća konjanika izmiješa se s onom gomilom koju su gonili i načini stra-hovit prolom u srcu same vojske. Tada se Cambronne s Drugim bataljonom Prve streljačke pukovnije baci izmeñu

228

engleske konjice i gonjenih i razvrsta se u kam štiteći povlačenje ostalih gardijskih bataljona. Ovaj bata-ljon primio je na sebe sav udar, opkoljen, potisnut i napadnut sa svih strana... Cambronnea pozvaše na predaju, ali on odgovori ne kitnjastom frazom, kao što mu se to pripisuje, već samo jednom riječi — istina, iz rječnika tjelesne garde, ali koja ni najmanje ne umanjuje veličinu njegova junaštva, i gotovo u istom tfenutku sruši se sa svog konja, oboren komadom granate koji ga je pogodio u glavu.

Istog trenutka Wellington je naredio da nastupi nje-govo krajnje desno krilo koje mu je čitavo bilo na raspo-laganju budući da uslijed francuskih pokreta nije više bilo razdvojeno, te se, prešavši u ofenzivu, poput bujice sruči odozgo sa visoravni. Ova konjica zaobiñe gardijske kare koje se nije usudila napasti, skrene nadesno i probije francuski centar ispod La Haie-Saintea. Tada se pročuje da je Biilow pregazio francusko krajnje desno krilo, da je general Duhesme opasno ranjen i, napokon, da Grou-chy, na kojega se čekalo, nije došao. Puščana paljba i top zatutnje na pet stotina hvati iza Francuza: Biilow ih je opkolio. Začuše se uzvici: Neka se spasi tko može! Na-stade opće rasulo! Bataljoni koji su se još držali rastrojeni su vojskom koja je bježala; Napoleon, u trenutku kad htjedoše da ga opkole, uleti u Cambronneovu karu sa Neyom, Soultom, Bertrandom, Drouotom, Corbineauom, Flahautom, Gourgaudom i Labedoyereom, koji su ostali bez vojnika. Konjica udvostruči svoje napade; engleska je artiljerija, s vrha uzvisine, zasipala cijelu ravan; francuska artiljerija, koja je ostala bez ljudi, ostajala je nijema. To više nije bila borba, to je bio pokolj.

229

U taj mah oblaci se malo razvedriše; Blucher i Well-ington, koji se bijahu sastavili kod majura Belle-Alliance, iskoristiše ovu pomoć neba te svoju konjicu poslaše u potjeru za francuskim trupama; snaga koja je upravljala kretanjem ovog gigantskog tijela bila je slomljena, vojske više nije bilo; tu je još bilo samo nekoliko bataljona garde koja je umirala.

Napoleon je uzalud pokušavao zaustaviti ovo rasulo: jednim gardijskim pukom i s dvije baterije ostavljene za rezervu iza Planchenoita pokušao je zadržati bjegunce, ali, po nesreći, mrak je sprečavao da ga vide a graja da ga čuju. On tada sjaha s konja, trže mač i upade usred jedne kare: Jerome poñe za njim, rekavši:

— Imaš pravo, brate, ovdje treba da padne sve što nosi ime Bonaparte.

Ali ga zaustaviše njegovi generali i oficiri general-štaba, a vratiše ga njegovi grenadiri, koji su rado htjeli umrijeti za njega, ali nisu htjeli da njihov car umre s njima : opet ga popeše na konja, jedan oficir dohvati uzde i odvuče ga u kasu; tako je prošao izmeñu Prusa, kojima je bio opkoljen gotovo na po milje. Ni kugle, ni karteč ne htjedoše da ga okrznu. Napokon je stigao u Jemmapes (Žemap), tu se malo zadržao pokušavajući da ponovo prikupi svoju vojsku, ali ga u tome spriječiše noć, zabuna, opće rasulo, a najviše pomamno gonjenje od strane Prusa. I uvjerivši se napokon da je sad i po drugi put sve svršeno, kao nekada pred Moskvom, i da se samo u Parizu može prikupiti vojska i spasiti Francuska, on nastavi svoj put, zadrži se malo u Philippevilleu i 20. stigne u Laon.

230

Pisac ovih redova vidio je Napoleona samo dvaput u svome životu, i to u razmaku od osam dana: prvi put gledao ga je u svjetlosti sunca, a drugi put u tinjajućem svjetlu žiška; prvi put usred oduševljenih pozdrava go-mile, a drugi put usred mrtve tišine naroda.

Oba puta, Napoleon je sjedio na istim kolima; oba puta pogled mu je bio isti, neodreñen i upravljen u daljinu ; oba puta izraz njegova lica bio je isti, miran i ravno-dušan; jedina razlika bila je u tome što mu je pri povratku glava bila niže oborena na grudi no pri dolasku.

Da li je to što mu nije dalo da spava bila briga ili bol za izgubljenim svijetom?

21. juna Napoleon stiže u Pariz.

22. juna Gornji i Donji dom doniješe odluku da dr-žavnu vlast uzimaju u svoje ruke, i proglasiše za izdajnika domovine svakoga tko pokuša da tu odluku poništi ili da ih raspusti.

Istoga dana, Napoleon je abdicirao u korist svoga sina.

8. jula Ljudevit XVIII vratio se u Pariz.

14. jula Napoleon, pošto je odbio ponudu kapetana Baudina, koji je htio da ga preveze u Sjedinjene Države, ukrca se na brod »Bellerophon« i napisa engleskom princu regentu:

»Kraljevsko Visočanstvo,

Izložen strankama koje su razdijelile moju zemlju i neprijateljstvu velikih sila Evrope, ja sam završio svoj

231

politički put. Sada dolazim kao Temistoklo da se nastanim na ognjištu britanskog naroda. Stavljam se pod zaštitu njegovih zakona, koju tražim od Vašeg Kraljevskog Visočanstva, kao od svog najmoćnijeg, najpostojanijeg i najplemenitijeg neprijatelja.

Napoleon.«

16. jula »Bellerophon« otplovi u Englesku.

24. jula spusti sidro u Torbavu (Torbej), gdje Napo-leon sazna da general Gourgaud, koji je trebalo da odnese njegovo pismo, nije mogao izaći na kopno, već je bio prisiljen da izda poruku.

26. uveče »Bellerophon« uñe u pristanište Plvmoutha (Plimut). Tu se prvo pronijela vijest da će ga odvesti na Svetu Helenu. Napoleon nije htio u to vjerovati.

30. jula jedan komesar saopći Napoleonu rješenje o njegovu odvoñenju na Svetu Helenu. Napoleon, ogorčen, dohvati pero i napisa:

»Ja svečano protestiram ovdje pred licem neba i ljudi protiv nasilja koje se nada mnom vrši, protiv povrede mojih najsvetijih prava, jer se nasilno postupa prema mojoj ličnosti i mojoj slobodi. Ja sam se svojevoljno ukr-cao na »Bellerophon« ; ja nisam zarobljenik, ja sam gost Engleske. Ja sam došao ovamo na poziv kapetana koji je tvrdio da od svoje vlade ima zapovijed da me primi i da me s mojom pratnjom odvede u Englesku, ako mi je to po volji. Došao sam da se s povjerenjem stavim pod za-

189štitu engleskih zakona. Čim sam stupio na

232

»Bellerophon« nalazio sam se na ognjištu britanskog naroda. Ako je vlada, dajući zapovijed kapetanu »Bellerophona« da primi mene i moju pratnju, htjela da mi natakne zamku na vrat, ona je uprljala svoju čast i osramotila svoju zastavu.

Ako ovo djelo bude izvedeno, uzalud će Englezi ubuduće govoriti o svojoj lojalnosti, o svojim zakonima i svojoj slobodi: britansko povjerenje bit će sahranjeno u gostoprimstvu »Bellerophona«.

Ja prizivam historiju. Ona će kazivati da je jedan neprijatelj koji je dugo vremena vodio otvorenu borbu s engleskim narodom došao slobodno u svojoj nesreći da potraži utočišta pod zaštitom njegovih zakona; je li mu mogao dati veći dokaz svog poštovanja i povjerenja? Ali kako odgovoriše u Engleskoj na takvu velikodušnost? Učiniše se kao da pružaju gostoprimnu ruku tome nepri-jatelju; a kad se on, vjerujući im, predao, priniješe ga na žrtvu!

Napoleon.

Na brodu ,Bellćrophon', na moru.«

Unatoč ovom protestu, Napoleona prisiliše da 7. au-gusta napusti »Bellerophon« i da prijeñe na brod »Nort-humberland« (Nortamberlend). Prema vladinom nareñe-nju, Napoleonu je trebalo oduzeti mač; ali, admiral Keith (Ket) stidio se ovakve zapovijedi, i nije htio da je izvrši.

U ponedjeljak 7. augusta 1815. godine »Northumber-land« digne sidro i otplovi na Svetu Helenu.

233

16. oktobra, sedamdeset dana poslije svog odlaska iz Engleske a sto dana nakon odlaska iz Francuske, Napo-leon stupi na taj stjenoviti otok sa kojega se, živ, nikada više neće vratiti.

Sto se tiče Engleske, ona je na sebe primila svu po-rugu svoga izdajstva: i od 16. oktobra 1815. godine kra-ljevi su imali svog Krista a narodi svoga Judu.

VII NAPOLEON NA SVETOJ HELENI

je proveo prvu noć u nekakvoj gostionici, gdje se veoma loše osjećao. Sutradan, oko šest sati izjutra, on na konju, u pratnji velikog maršala Ber-tranda i admirala Keitha ode u Longwood (Longvud), u kuću koju je admiral Keith izabrao kao najpodesniju za njegovo stanovanje. Vraćajući se, car zastade kod jednog paviljona koji je pripadao nekom ljetnikovcu, svojini jed-nog trgovca koji se zvao Balcombe. To je trebalo da bude njegov privremeni stan, dok Longvvood ne bude u stanju da ga primi. On se prošle večeri osjećao tako loše da se nije htio vratiti natrag u grad, mada ovaj paviljon nije bio nimalo udoban.

Naveče, kad je Napoleon htio leći, vidješe da je jedan prozor nasuprot njegovoj postelji bez okna, kapaka i zavjesa. Las Cases i njegov sin zatisnuše ga što su bolje mogli, pa odoše u tavansku sobu, gdje su legli svaki na

234

jedan jastuk; sobari, umotani u svoje ogrtače, pružiše se pred vratima.

Sutradan, Napoleon je doručkovao za stolom bez stol-njaka i ubrusa ostatke ručka od prošlog dana.

To je bila samo predigra bijede i oskudice što su ga čekale u Longwoodu.

Ipak, malo-pomalo, stanje se popravljalo: sa »Nort-humberlanda« donijeli su bijelo rublje i srebrno posuñe; pukovnik Šezdeset treće pukovnije ponudi mu jedan šator, koji namjestiše u produženju careve sobe. Otada, Na-poleon je smišljao kako da rasporedi svoje vrijeme.

U deset sati pozivao je Las Casesa da s njim doruč-kuje. Poslije doručka i pola sata razgovora, Las Cases je čitao ono što mu je prošloga dana Napoleon govorio. Po završenom čitanju, Napoleon je nastavljao da diktira do četiri sata. U četiri sata obukao bi se i izašao, da bi mogli urediti njegovu sobu. Obično bi silazio u vrt, koji mu se veoma dopadao, u šator, gdje je sjedio zaklonjen od sun-ca. Obično bi sjedao u taj hlad, i tu su mu donosili stol i stolice; tu bi diktirao jednome od svojih pratilaca koji bi iz grada dolazio specijalno zbog toga. To bi trajalo do samoga ručka, koji je bio odreñen za sedam sati. Ostatak večeri čitali bi mu ili Racinea ili Molierea, jer ništa nisu imali od Corneillea: ovu zabavu Napoleon je nazivao odlaženjem u komediju ili u tragediju. Najposlije, odlazio bi na spavanje što je mogao kasnije, jer ako bi rano legao, budio bi se u po noći, i ne bi mogao ponovo zaspati.

I, zaista, koji bi Danteov grešnik pristao da svoje ispaštanje zamijeni nesanicom Napoleonovom?

235

Poslije nekoliko dana on osjeti da je umoran i bole-stan. Staviše mu na raspolaganje tri konja, i on, smatrajući da će mu šetnja koristiti, udesi za sutradan sa generalom Gourgaudom i generalom Montholonom šetnju na konjima; ali, u toku dana dozna da je jedan engleski oficir primio nalog da ga ne gubi iz vida, te smjesta pošalje konje natrag, rekavši da je sve u životu račun, i da bi zlo od prisustva njegova tamničara bilo veće nego dobro koje bi mu činila šetnja, pa je jasno da mu je bolje da ostane kod kuće.

Car je ovakvu zabavu zamijenio noćnim šetnjama, koje su trajale nekada do dva sata izjutra.

Napokon, u nedjelju 10. decembra, admiral izvijesti Napoleona da je njegova kuća u Longwoodu gotova, i istoga dana car se uputi tamo na konju. Predmet koji mu je meñu novim namještajem učinio najveće zadovoljstvo bio je jedan umivaonik od drveta, koji je po admiralovoj zapovijedi izradio neki mjesni stolar prema njegovu na-crtu, budući da je taj predmet bio u Longvvoodu savršeno nepoznat; istoga dana Napoleon se njime poslužio.

Idućeg dana, careva posluga poče da se rasporeñuje; bila je podijeljena u tri vrste: u poslugu sobnu, poslugu za prijem i poslugu za sto i kuhinju: sastojala se od jedanaest osoba.

Što se tiče dvorskog osoblja, gotovo sve je bilo ude-šeno onako kao i na Elbi: veliki maršal Bertrand ovdje je vodio nadzor i upravljanje, Montholon je imao da upravlja poslugom, general Gourgaud konj usnicom, a Las Cases da nadgleda unutrašnju administraciju.

236

Što se tiče podjele dana, bila je gotovo ista kao u Briarsu. U deset sati car je doručkovao u svojoj sobi na jednom stoliću, dok su veliki maršal i njegova pratnja jeli za jednim stolom, za koji su mogli pozvati i naročite uzvanike. Kako nije bilo odreñenog vremena za šetnju, jedno zbog velike vrućine preko dana i zbog stalne i ve-like vlage uveče, a drugo što konji i kola, koje je uvijek trebalo dobaviti iz Capa, nikada ne stizahu, car je radio jedan dio dana bilo sa Las Casesom bilo s generalom Gourgaudom ili generalom Montholonom. Izmeñu osam i devet sati objedovalo bi se na brzu ruku, jer se u blago-vaonici još uvijek osjećao caru nesnosan miris boje; zatim su prelazili u salon, gdje je stajao spremljen desert. Tu su čitali Racinea i Molierea, sve više želeći Corneillea. Napokon, oko deset sati, posjedali bi za stol da igraju reverzini, omiljenu carevu igru, pri kojoj bi ostajali obično do jedan sat po ponoći.

Cijela mala kolonija stanovala je u Longvvoodu, osim maršala Bertranda i njegove porodice, koji su stanovali u Hut's Gateu (Hets-Getu), u jednoj trošnoj kućici, koja je bila uz gradski put.

Carev stan sastojao se iz dvije sobe: obje su bile po petnaest stopa duge, dvanaest široke i otprilike sedam visoke: prevučene nankinom1 umjesto tapetama; jedan loš prostirač pokrivao je pod.

U spavaćoj sobi nalazila se mala poljska postelja, na kojoj je car spavao, pored nje jedan naslonjač, u kojem se odmarao preko dana, okružen knjigama, kojima je bio pretrpan; sa strane, jedan mali stolić, na kome je car

237

obično doručkovao, a na kome je uveče stajao mali svi-jećnjak sa tri kraka, pokriven velikim sjenilom.

Izmeñu dva prozora, nasuprot vratima, stajao je je-dan ormar sa carevim rubljem i na njemu pribor za toa-letu.

Kamin, iznad kojega je bilo jedno veoma veliko ogledalo, bio je ukrašen s više slika. Desno, bila je slika Rimskoga kralja kako je uzjahao ovna; lijevo, druga slika Rimskoga kralja kako sjedi na jastuku i ogleda papuče; usred kamina stajalo je mramorno poprsje kraljevskog djeteta; dva svijećnjaka, dvije boce i dvije šalice od po-zlaćenog srebra uzete iz careva pribora dopunjavale su tu garnituru.

Napokon, nedaleko od naslonjača i tačno nasuprot caru kad bi se u njemu odmarao, što bi činio veći dio dana, stajala je slika Marije Lujze, kako drži svoga sina u zagrljaju (rad Isabeva).

Osim toga, lijevo od kamina, podalje od slika, stajao je veliki srebrni sat Fridriha Velikog, jutarnja budilica, uzeta u Potsdamu, i prema njoj podešen carev vlastiti sat, onaj koji je otkucavao satove u Marengu i Austerlitzu, pozlaćen sa obje strane; na njemu je bilo slovo »B«.

Druga soba, koja je služila za rad, iz početka nije imala ništa drugo od namještaja osim polica od običnih dasaka na kojima je bio veliki broj razbacanih knjiga i raznih rukopisa, koje su pisali generali ili sekretari kako im je car diktirao; zatim, izmeñu dva prozora, stajao je jedan ormar za knjige; na suprotnoj strani postelja, slična

238

1 Nankin (po kineskom Nankingu), pamučna tkanina obično žute boje, koja se prvobitno izrañivala u Nankingu. onoj prvoj, na kojoj se car nekada odmarao preko dana, pa i noću, kad bi ostavio prvu postelju za vrijeme svojih čestih i dugih nesanica. Napokon, u sredini je bio radni stol, s odreñenim mjestima, koja su obično zauzimali car, kad je diktirao, i Montholon, Gourgaud ili Las Cases, kad su pisali.

Meñutim, usprkos dnevnoj žegi i večernjoj vlagi, pored sve oskudice u najpotrebnijim predmetima za život, car bi strpljivo podnosio sva ova odricanja, da ga nisu nadzirali i da s njim nisu postupali ne samo kao sa za-robljenikom ovoga otoka nego i njegove kuće. Bilo je nareñeno, kao što smo već jednom rekli, da ga stalno prati jedan oficir, kad god izañe na konju. Napoleon je stoga odlučio da više ne izlazi. Ali, njegovo dostojanstvo napo-kon je umorilo njegove tamničare, te povukoše ovu na-redbu, pod uvjetom da se kreće unutar odreñenih granica; ali na tim granicama bili su postavljeni stražari. Jednoga dana, jedan od ovih stražara nanišani na cara, i general Gourgaud je još stigao da mu istrgne pušku u trenutku kad je ovaj, vjerojatno, htio opaliti. Ovaj označeni krug kretanja nije dozvoljavao više od pola milje hoda, i kako car nije htio prelaziti odreñenu granicu, da bi uštedio pratnju svome čuvaru, on je produžavao šetnju, silazeći jedva prohodnim putovima u tako duboke tjesnace da je upravo nevjerojatno kako se nije bar deset puta strmoglavio.

Unatoč svoj ovoj promjeni svojih navika, carevo je zdravlje za prvih šest mjeseci bilo prilično dobro.

239

Ali, naredne zime, vrijeme je postajalo sve gore, vlaga i kiša prodirale su u dotrajali stan u kojem je stanovao, tako da je češće počeo pobolijevati, što se vidjelo po njegovoj tromosti i ukočenosti. Uostalom, Napoleon je znao da je tu zrak krajnje nezdrav i da je na ovom otoku teško sresti čovjeka koji je doživio pedesetu godinu.

U meñuvremenu doñe novi guverner, kojega admiral predstavi caru: to je bio čovjek oko četrdeset i pet godina, srednjega rasta, mršav, ozbiljan, crvena lica i riñe 'kose, kosih očiju i neiskrena pogleda; rijetko kad je gledao ravno u oči, obrve su mu bile plave, guste i nakostriješene. Zvao se Hudshon Lowe.

Njegovim dolaskom počeše nova mučenja, koja su svakim danom postajala sve nepodnošljivi]'a. Njegov prvi korak u službi bio je da pošalje caru dva pamfleta protiv njega. Zatim je ispitao svu poslugu, da od nje dozna da li oni po svojoj volji stanuju sa carem. Ove nove gadosti uskoro su prouzročile jednu od onih nelagodnosti koje su poslije svakim danom sve više njime ovladavale; njegova slabost trajala bi pet dana, a za sve to vrijeme nije izlazio; ali zato nije prestao diktirati o svome pohodu na Italiju.

Uskoro, guvernerova mučenja se još povećaše; on zaboravi i na najobičniju pristojnost, i jednoga dana pozva k sebi na ručak generala Bonapartea, da ga pokaže jednoj otmjenoj Engleskinji koja se bila zaustavila na Svetoj Heleni. Napoleon nije odgovorio na ovaj poziv. Proganja-nje se udvostruči.

Od sada nitko nije smio poslati pismo sa otoka a da

240

prethodno guverneru ne saopći njegov sadržaj, a svako pismo na kojem je Napoleonu bio dan naslov cara bilo bi zaplijenjeno.

Onda poručiše generalu Bonaparteu da su njegovi troškovi suviše veliki, da vlada pristaje da mu plaća uzdr-žavanje i hranu za četiri osobe najviše, jednu bocu vina dnevno za svaku osobu i po jedan ručak nedjeljno za njegove uzvanike; ako bi bilo troškova preko ovoga, mo-rat će ih general Bonaparte i članovi njegove pratnje sami platiti.

Car je bio primoran da se odrekne svog srebra pa ga pošalje u grad na prodaju; ali mu guverner poruči da ga može prodati samo čovjeku kojega mu on bude poslao; taj čovjek platio mu je šest tisuća franaka za sve srebro, što je bilo jedva trećina njegove vrijednosti računajući ga samo po težini.

Car se kupao svakoga dana: rekoše mu da se mora zadovoljiti jednim kupanjem nedjeljno, jer da u Long-woodu ima malo vode. U blizini se nalazilo nekoliko sta-bala, koja su davala malo hlada na prostoru koji mu je bio dozvoljen za šetnju; guverner naredi da ih posijeku, a kad se car žalio na tu nečovječnost, guverner mu odgovori da nije znao da je generalu Bonaparteu stalo do tog drveća, ali kad već žali za njim, naredit će da se posadi drugo.

Tako je Napoleon često dovoñen u položaj da se za-boravi. Ovaj dogañaj izazva ga, i on reče:

— Najbezdušnije od engleskih ministara nije više to što su me ovamo poslali, već što su me predali u vaše

241

ruke. Ja sam se tužio na admirala; ali on je bar imao srca, a vi, vi sramotite svoj narod, i bacate ljagu na svoje ime.«

Napokon, primijetilo se da meso koje se donosilo na carev stol nije od zaklane već od crknute stoke. Tražilo se da se stoka šalje živa, ali taj zahtjev bio je odbijen.

Od toga vremena život Napoleonov bio je samo la-gana i mučna agonija, koja je, meñutim, trajala punih pet godina: dakle, još dugih pet godina taj je novi Prometej ostao lancima prikovan za stijenu, gdje mu je Hudson Lowe kljuvao srce. Najzad, 20. marta 1821. godine, na go-dišnjicu svoga slavnog povratka u Pariz, Napoleon je rano izjutra osjetio jake bolove u želucu i neko zamorno gu-šenje u grudima; uskoro je osjetio oštar bol u gornjem dijelu trbuha, pod lijevom slabinom, koji se širio na grud-ni koš do lijeve plećke. Usprkos lijekovima, groznica se nastavljala, mali trbuh je na dodir bio sve bolniji, a trbuh je natekao. Oko pet sati poslije podne, zlo se udvostručilo, uz ledenu drhtavicu, naročito u rukama i nogama, i bole-snik se žalio na grčeve. U to vrijeme došla je gospoña Ber-trand da ga posjeti; Napoleon se ustručavao da se pokaže poražen, šta više, trudio se da pokaže malo veselosti; ali, uskoro nadvlada njegovo melankolično raspoloženje:

— Treba da budemo spremni na kobnu osudu: vama, Hortenziji1 i meni suñeno je da trpimo na ovoj zloj stijeni. Ja ću otići prvi, vi ćete poslije mene, a Hortenzija će za vama. Ali, sve troje sastat ćemo se tamo gore.

Potom je dodao ova četiri stiha iz »Zaire«.1

242

Pariz neću više vidjeti nikada, Jer pripravan stojim za put meñu mrtve, Od kralja kraljeva da potražim sada Nagradu za sve za njega podnesene žrtve.

Noć koja je došla bila je nemirna, simptomi su postajali sve ozbiljniji; sredstvo za povraćanje učinilo je da ih trenutno nestane, ali se uskoro opet javiše. Bio je održan liječnički savjet, gotovo protiv Napoleonove volje, izmeñu doktora Antomarchija i garnizonskog kirurga ovoga otoka, Arnotta . Ova gospoda nañoše da je potrebno da na predio trbuha primijene širok vezikator, da daju neko sredstvo za čišćenje, i da s vremena na vrijeme natapaju bolesnikovo čelo octom. Ipak, bolest se i dalje naglo razvijala.

Jedne večeri, jedan sluga iz Longwooda pričao je kako je vidio komet. Napoleon je to čuo, i taj ga predznak potrese.

— Komet! — uzvikne on. — Komet je bio predznak Cezarove smrti.

Jedanaestoga aprila noge su mu bile neobično hladne. Liječnik je pokušao da tu hladnoću odstrani uvijanjem nogu.

— Sve je to beskorisno — reče Napoleon — tu nije ništa; glavno je u trbuhu, u jetri, tu je zlo; vi ne raspo-lažete sredstvima protiv vatre koja me sažiže; nema stvari, ni lijeka, koji bi mogli ugasiti vatru što me proždire.

1 Hortenzija, kći grofa Bertranda

1 »Zaira«, Voltaireova tragedija inspirirana Shakespeareovim »Othellom«.

243

Petnaestog aprila počeo je sastavljati svoju oporuku, toga dana pristup u njegovu sobu bio je zabranjen svakome, izuzev Marchandu i generalu Montholonu, koji su ostali kod njega od jednog i po sata do šest sati uveče.

U šest sati uñe liječnik; Napoleon mu pokaže svoju započetu oporuku i svaki komad iz svoga nesesera sa pri-lijepljenom ceduljicom na kojoj je bilo ime osobe kojoj je namijenjen.

— Kao što vidite — reče liječniku — ja se spremam za polazak.

Liječnik ga htjede razuvjeriti, ali ga Napoleon pre-kine.

— Bez iluzija — reče mu — ja znam šta je, i ja sam se s time pomirio!

Devetnaesti je donio znatno poboljšanje, što je vratilo nadu svima, osim Napoleonu. Svi jedan drugome čestitahu na ovoj promjeni; Napoleon ih pusti neka govore, potom im reče s osmijehom:

— Vi se niste prevarili: meni je danas bolje; ali ja ipak ne osjećam manje da se moj život bliži kraju. Kad ja budem mrtav, svaki od vas imat će slatku utjehu da se može vratiti u Evropu. Jedni od vas opet će vidjeti svoju rodbinu, drugi svoje prijatelje. A ja, ja ću svoje junake naći na nebu ... Jest, jest — doda on oduševljeno i podi-žući glas s nekim naglaskom nadahnuća — jest, Kleber, Desaix, Bessieres, Duroc, Ney, Murat, Massena, Berthier, svi će mi izići u susret. Oni će mi govoriti o onome što

244

smo zajednički učinili, a ja ću im pričati posljednje doga-ñaje svoga života; kad me vide, kod njih će opet planuti sva ludost oduševljenja i slave. Mi ćemo govoriti o našim ratovima sa Scipionima, Cezarima i Hanibalima, i to će biti uživanje ... Samo, ako se tamo gore — doda smiješeći se — ne prepadnu kad vide tolike ratnike zajedno.

Nekoliko dana kasnije Napoleon pošalje po svoga kapetana Vignalija (Vinjali).

— Ja sam roñen u katoličkoj vjeri — reče on — i želim da ispunim dužnosti koje ona nalaže i da primim sa-kramente koje ona nareñuje. Vi ćete svakoga dana odslu-žiti misu u susjednoj kapeli i izložit ćete sveto otajstvo za vrijeme od četrdeset sati. Kad budem mrtav, namjestite svoj oltar više moje glave, u mojoj sobi, pa čitajte molitve za pokojnike. Vi ćete izvršiti sve odbrede prema običaju i molit ćete se bogu dok ne budem sahranjen.

Poslije svećenika pozove liječnika.

— Dragi moj doktore — reče mu — poslije moje smrti, koja više nije daleko, ja želim da otvorite moj leš; ali zahtijevam da ni jedan od engleskih liječnika ne do-dirne svojom rukom moje tijelo. Želim da izvadite moje srce, da ga stavite u špirit, i da ga odnesete mojoj dragoj Mariji Lujzi. Reći ćete joj da sam je nježno volio i da je nikada nisam prestao voljeti; ispričat ćete joj sve što ste vidjeli; ispričat ćete joj sve pojedinosti moje smrti. Ja vam naročito preporučujem da dobro ispitate moj trbuh, i da o tome sastavite tačan i podroban izvještaj, koji ćete predati mome sinu. Poslije, iz Beča, idite u Rim; potražite moju majku i moju porodicu; ispričajte im sve što ste ovdje

245

stvarno vidjeli; recite im: Napoleon, onaj isti kojega je svijet nazivao Velikim, kao Karla Velikog i kao Pompeja, umro je u najžalosnijem stanju, oskudijevajući u svemu, prepušten samome sebi i svojoj slavi. Vi ćete im reći da je on na izdisaju ostavio u nasljeñe svim vla-dajućim domovima užas i sram svojih posljednjih trenutaka.

Drugoga maja, groznica se javila u najvećem stepe-nu; bilo je udaralo do sto puta u minuti, i car je buncao: to je bio početak agonije. Ali, ta bi agonija za nekoliko trenutaka prestajala. U tim trenucima svijesti, Napoleon se neprestano vraćao na preporuke koje je povjerio liječniku.

— Ispitajte brižljivo — govorio mu je — anatomski moje tijelo, naročito trbuh. Liječnici iz Montpeliera rekli su mi da je bolest pilorusa nasljedna u mojoj porodici; njihov je izvještaj, mislim, u Lujzinim rukama; potražite ga i usporedite ga s onim što sami budete našli: bar da svoje dijete spasim od te strašne bolesti! ...

Noć je protekla prilično dobro; ali sutradan bunca-nje se javilo s novom snagom. Meñutim, oko osam sati postalo je nešto slabije; oko tri sata bolesniku se opet vratila svijest. On je iskoristio ovaj trenutak da pozove izvršioce oporuke i preporuči im da u slučaju ako bi on potpuno izgubio svijest ne dozvole da mu se približi bilo koji od engleskih liječnika osim kirurga. Zatim nastavi, potpuno pri svijesti:

— Ja ću umrijeti; vi ćete se vratiti u Evropu; ja sam dužan da vam dam neke savjete o vašem držanju. Vi ste sa mnom podijelili moje progonstvo, vi ćete ostati vjerni

246

mojoj uspomeni i nećete učiniti ništa što bi je povrijedilo. Ja sam potvrdio sva načela, ja sam ih iznio u svojim zako-nima, u svojim djelima. Na nesreću, okolnosti su bile te-gobne ; ja sam bio prinuñen da postupam strogo; došli su udari, ja nisam mogao popustiti, i tako je Francuska ostala bez liberalnih institucija, koje sam joj ja bio namijenio. Ona mi to oprašta, ona vodi računa o mojim namjerama, ona voli moje ime i moje pobjede; postupite kao ona. Budite vjerni načelima koja ste branili, slavi koju smo zadobili; izvan toga sve je sramota i smutnja.

Petoga izjutra, bolest je došla do svoga vrhunca; ži-vot bolesnikov bio je samo bolno vegetiranje; disanje je postajalo sve slabije; oči, potpuno otvorene, bile su uko-čene i ugašene. Poneka neodreñena riječ, posljednji pokret njegova mozga u bunilu, s vremena na vrijeme zamirala bi na njegovim usnama. Posljednje riječi koje su čuli bile su glava i vojska. Onda se glas izgubio, sva svijest izgledala je mrtva, i sam doktor povjerova da je taj život ugašen. Meñutim, oko osam sati, bilo postade jače; samrtni grč koji je zatvarao usta umirućem činilo se da je popustio, i nekoliko dubokih uzdisaja iziñe iz njegovih grudi. U deset i po sati bilo se jedva naslućivalo; u jedanaest i nekoliko minuta car bijaše mrtav ...

Dvadeset i četiri sata poslije smrti svog uzvišenog bolesnika, doktor Antomarchi pristupi otvaranju tijela, kako je Napoleon zahtijevao; zatim je izvadio srce, koje je, prema dobivenoj naredbi, stavio u špirit, da ga kasnije preda Mariji Lujzi. Ali u tom trenutku izvršioci oporuke doñoše s izjavom da Hudson Lowe ne dozvoljava da se sa Svete Helene odnese ne samo tijelo nego ni jedan njegov

247

dio. Trebalo je da ostane na otoku. Leš nije smio da se odnese sa stratišta.

Tada su se dali na posao da izaberu mjesto za carevu grobnicu, i izbor je pao na jedno mjesto koje je Napoleon samo jednom vidio, no za koje je uvijek govorio da mu se dopada. Hudson Lowe pristane da grob bude iskopan na tome mjestu.

Pošto je izvršena autopsija, doktor je sašio razdvo-jene dijelove, oprao tijelo i predao ga sobaru, koji ga je obukao u odijelo koje je car nosio, to će reći: u hlače od bijelog kašmira, svilene bijele čarape, duge čizme s malim mamuzama, bijeli prsluk, bijeli ovratnik sa crnom mara-mom, veliku lentu Počasne legije, kaput pukovnika gardij-skih lovaca ukrašen ordenima Počasne legije i Željezne krune i najzad trorogi šešir. Tako odjevena, Napoleona preniješe 6. maja, u pet sati i tri četvrt, iz sale u spavaću sobu, koja je bila pretvorena u kapelu. Ruke su mu osta-vili slobodne; bio je položen na svoju poljsku postelju; njegov mač bio mu je o bedrima; jedno raspelo počivalo mu je na grudima, a plavi ogrtač sa Marenga bio mu je prebačen preko nogu. Tako izložen ostao je dva dana.

Osmoga, izjutra, carevo tijelo, koje je trebalo da se sahrani na otoku, dok je njegovo srce trebalo da se pošalje Mariji Lujzi, staviše u jedan kovčeg od lima, koji je iznutra bio podstavljen nekom vrsti jastuka i jednim uzglavljem, prevučenim bijelim atlasom. Šešir, koji zbog maloga prostora nije mogao ostati na glavi, metnuše ispod nogu. Oko njega razbacaše orlove i ravnovrstan novac, kovan sa njegovim likom za vrijeme njegove vladavine; tu

248

mu metnuše i njegov stolni pribor, njegov nož i jedan tanjur s njegovim grbom. Ovaj kovčeg bi stavljen u drugi kovčeg od mahagonija, koji doñe u treći od olova, a taj naposljetku bude smješten u četvrti kovčeg od ma-hagonija, sličan drugome, samo veći; zatim su kovčeg izložili na istom mjestu na kojem je bilo izloženo tijelo.

U dvanaest i po sati, u podne, vojnici garnizona podigoše kovčeg i odniješe ga do glavne aleje u vrtu, gdje su ga čekala mrtvačka kola: tu ga pokriše ljubičastom tka-ninom, preko koje prebaciše ogrtač sa Marenga, i pogreb-na povorka krene slijedećim redom:

Abbe Vignali, u svećeničkoj odjeći, a kraj njega mladi Henri Bertrand noseći srebrnu škropionicu sa škropio-nikom ;

Doktor Antomarchi i doktor Arnott;

Osobe odreñene da prate kola, sa zapregom od četiri konja, koje su vodili konjušari; sa obje strane po dvanaest grenadira bez oružja, koji su imali nositi kovčeg na svojim ramenima u slučaju da zbog lošeg puta ne bi kola mogla ići;

Mladi Napoleon Bertrand i Marchand, oboje pješice iza kola;

Grofovi Bertrand i Montholon, na konjima, odmah iza kola;

Jedan dio careve pratnje;

Grofica Bertrand sa svojom kćerkom Hortenzijom, u kočijama sa dva konja, koje su vodile sluge i išle uz pro-valiju ;

249

Carev konj, kojega je vodio njegov momak Archam-baud ;

Oficiri mornarice, pješke i na konjima;

Oficiri generalštaba, na konjima ;

General Coffin (Kofen) i markiz de Monchenu (Mon-šni), na konjima;

Kontraadmiral i guverner, na konjima;

Stanovnici otoka;

Garnizonske trupe.

Grob je bio iskopan na daljini od četvrt milje, blizu Hut's-Gatea. Kola se zaustaviše pokraj rake, i top poče da puca po pet puta u minuti.

Tijelo spustiše u grob. Dok je Vignali čitao molitve, Napoleonove su noge bile okrenute Istoku, koji je bio osvojio; glava mu je bila okrenuta Zapadu, kojim je bio vladao.

Jedan golemi kamen, koji će služiti njegovoj novoj kući, zapečati njegovo posljednje boravište, i on prijeñe u vječnost.

Tada doniješe jednu srebrnu pločicu, na kojoj je bilo urezano slijedeće:

NAPOLEON

Roñen u Ajacciu, 15. augusta 1769. Umro na Svetoj Heleni, 5. maja 1821.

250

Ali u trenutku kad htjedoše da je prikuju na kamen, sir Hudson Lowe priñe i izjavi, u ime svoje vlade, da se na grob ne može staviti nikakav natpis do ovaj:

GENERAL BONAPARTE

SADRŽAJ

I Napoleon Bonaparte

II General Bonaparte

III Bonaparte prvi konzul

IV Car Napoleon

V Napoleon na otoku Elbi

VI Sto dana

VII Napoleon na Svetoj Heleni