MOSTAR, 2015.GODIŠTE XXI.Mos

tar,

2015

.

81

-82

81–82

Ivo Mijo ANDRIĆ, Ivan BAKOVIĆ, Zdenka BILOBRK, Zvonko ČULINA,

Žaklina GLIBO, Zorica JURILJ, Ante KOLANOVIĆ, Miljenka KOŠTRO,

Marijana KRIŽANOVIĆ, Fabijan LOVRIĆ, Silvana MARIĆ, Anto

MARINČIĆ, Ivan MATIČEVIĆ, Mato NEDIĆ, Iva NUIĆ, Zdravko

OSTOJIĆ, Željka PANDŽA, Alojz PAVLOVIĆ, Pero PAVLOVIĆ, Ivan

SIVRIĆ, Iko SKOKO, Marija SMILJANIĆ, Božidar STANAR, Ivan

ŠAROLIĆ, Matej ŠKARICA, Nikola ŠIMIĆ TONIN, Igor ŠIPIĆ, Zoran

TOMIĆ, Božica ZOKO, Milenko ŽUPANOVIĆ

Tomislav Grgo ANTIČIĆ

More moje ljubavi

Moja lađa nema vesla

Ne plovi širokim morima

Ali u moru moje ljubavi

Moja je lađa jedrenjak

Visokih jarbola i lepršavih barjaka

Plovi na vjetrovima sanja

Uzdiže i spušta jedra

Uplovljava, isplovljava

Baca i diže sidra

Gdje god mora moje ljubavi ima

OSVITČasopis za književnost, kulturu i društvene teme

NakladaDruštva hrvatskih književnika

Herceg Bosne, Mostar

Za nakladnikaIvan Sivrić

UredništvoIvan Sivrić (glavni urednik), Fabijan Lovrić (izvršni urednik),

Ljubo Krmek, Željko Kocaj, Joso Živković, Šimun Musa, Mijo Tokić, Miljenko Stojić, Mate Grbavac, Šimun Šito Ćorić,

Ilija Drmić

LekturaIvan Baković

Računalni slog i tisakFRAM-ZIRAL, Mostar

Časopis Osvit je referiran u Central and Easten European Online Library /Frankfurt am Main/

http://www.ceeol.com

OSVIT, časopis za književnost, kulturu i društvene teme. Adresa ured-ništva: Trg hrvatskih velikana b.b., Hrvatski dom hercega Stjepana Ko-sače, 88 000 Mostar, tel./fax – 0038736324432 e-mail: info@dhkhb.org; Web: www.dhkhb.org Žiroračun Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, kod UniCredit banke Mostar: 338 100 22001388 90. Za inozemstvo kod UniCredit ban-ke Mostar: SWIFT UNCRBA 22, 7100-280-48-06-03666-5.

KAZALO

UVODNIK

Ivan SIVRIĆSjećanje na Khalila ..........................................................................9

POeZIjA

Ivan ŠAROLIĆHesperidske zlatne jabuke .............................................................13

Matej ŠKARICANemiri s Neretve II ........................................................................18

Miljenka KOŠTROMolitva ...........................................................................................19Ne cijepajte me ..............................................................................20

Iva NUIĆNoćas .............................................................................................21

Igor ŠIPIĆTako sam započeo nove cipele ......................................................22Nikako sunce da prođe sjenom ......................................................22Osmi kontinent ...............................................................................22Rtom šivano more ..........................................................................23Longinovo koplje ...........................................................................23Petrarkino pero ...............................................................................23Ravnopravno selidbi ptica .............................................................23

4 OSVIT 81–82/2015.

Marija SMILJANIĆHercegovko, mati ..........................................................................24Ne boj se ........................................................................................25

Milenko ŽUPANOVIĆOsvit ...............................................................................................27

Zdenka BILOBRKBroj 55 ...........................................................................................28

Željka PANDŽAZačuđena ........................................................................................29Utišana golet ..................................................................................30Srodnost .........................................................................................31

DrAmA

Alojz PAVLOVIĆPartija .............................................................................................33

Dječja književnost

Nikola ŠIMIĆ TONINIvan i Ivo ........................................................................................51Slikar snijeg ...................................................................................51Netko je nacrtao dva srca na zidu škole .........................................52Orkestar u smeđem ........................................................................53Strojovođa slikar ............................................................................53

5KAZALO

Iva NUIĆVitar iza brda .................................................................................54

Marijana KRIŽANOVIĆLeteće zebre ...................................................................................55Ljubav ............................................................................................57Najveća lijenčina među miševima .................................................59

PrOZA

Zdravko OSTOJIĆMucuša ...........................................................................................63

Anto MARINČIĆUmri prije smrti .............................................................................70Čovjek za uveseljavanje.................................................................76

Ivo Mijo ANDRIĆPolitika profesora Salema ..............................................................85

Milenko ŽUPANOVIĆBože moj ........................................................................................95Bogorodičin veo .............................................................................96Corpus Christi ................................................................................98

esej

Mato NeDIĆPreobrazba povijesne u književnu stvarnost ................................101

6 OSVIT 81–82/2015.

ogleDi i kritike

Fabijan LOVRIĆItaka je pronašla Odiseja ..............................................................117Afrodita ........................................................................................120

Božica ZOKOŽiva imena po sva vrimena ..........................................................131

Ivan BAKOVIĆPabirci s rubova malih mjesta ......................................................141

Nikola ŠIMIĆ TONIN - Žaklina GLIBOBasnoslovljenje života .................................................................144

reAgIrANjA

Pero PAVLOVIĆSidrište u Sredozemlju Zdravka Kordića ....................................147

PrOmIšLjANjA

Matej ŠKARICANeodgovornost prema jezičnom naslijeđu ili svakodnevno prikradanje stranih riječi hrvatskom jeziku iza leđa ....................149

Ante KOLANOVIĆFacebook ......................................................................................154

7KAZALO

Znanstveno poDručje

Iko SKOKO - Zoran TOMIĆFra Franjo Mabić (1952. ‒ 2015.) ................................................159

Silvana MARIĆViđenje novog ustavnog uređenja BiH ........................................174

Zorica JURILJPrinosi proučavanju pučke medicine u zapadnoj Hercegovini ....195

Ivan MATIČeVIĆTri odgovora na bol iz svijeta grčke mudrosti i pjesme ...............222

AfOrIZmI

Ivo Mijo ANDRIĆProsijane misli .............................................................................235

Božidar STANARAforizmi .......................................................................................238

Zvonko ČULINAAforizmi .......................................................................................240

in MeMoriaM

Ante MATIĆStalo mu u grudima srce ..............................................................241

...Odlazak velike kazališne dame ....................................................247

8 OSVIT 81–82/2015.

Ante MATIĆČudesno poznanstvo i iskreno prijateljstvo .................................249

Iva NUIĆSusret na mostu ............................................................................259

DokuMenti

Odluka o dodjeli Književne nagrade „Antun Branko Šimić“ ....................................................... 261

9uvodnikuvodnik oSviT

sjećanje na khalila

Kad je Khalil Gibran prije nešto manje od sto godina ispjevao svoju tužaljku vrijeme je bilo burno, a prostor se zgusnuo ljudima koji su umorni od lutanja tražili smisao svoje svrhe. Kao i prije, ni tada se nisu razotkrila životna otajstva, ali je bilo znano da su ljudi upućeni jedni na druge jer su suputnici u mnogim oblicima; da su braća, prijatelji, protivnici i štošta još. Bilo je to ono prijelomno vrijeme u kojemu su se neobuzdano burkale ideologije opravda-vajući goleme žrtve velikim povijesnim ciljevima. Sav je svijet bila zahvatila manijakalna nada u neki idealni rezultat, kako gdje i kako kad, ali neprestano s osloncem na onu masu koja, napokon, nije mogla izgubiti više ništa. Tako je, sad ovaj, sad onaj povijesni (misaoni) konstrukt dobivao na značaju i mnogi oni koji su izgu-bili svoj zavičaj povjerovali su u neobjašnjivu ravan blagostanja i putokaze koji tamo vode, kako u snovima tako i u zbilji.

Nije to bio život dostojan čovjeka niti je narod trebao biti to-liko smeten. Jednostavno, dogodilo se da je ljudski izum njima samima ovladao i nisu se mogli othrvati porivu koji ih je vodio u beznađe i jad. I to je ona nemoć iz koje su mnogi ispjevali svoju poeziju, napisali pjesme koje se nisu mogle pjevati, tužaljke koje nije bilo moguće isplakati, slikali platna u kojima se prepoznavala jedino njihova muka, klesali likove koji nisu imali nikakav oblik, a kompozitori su razbijali tonove i uništavali taktove. Ljubav se gubila u blasfemiji. Premalo je ostalo za nadu i vjeru.

Gibran je volio svoj Libanon, kao što i mi želimo voljeti svoj zavičaj. Svoj je žal on ispjevao na putu, daleko od svoje domo-vine i naroda, nudeći sućut jadu u kojemu su se davili njegovi bližnji. Bilo je to ono vrijeme kad se moglo tegobno osjetiti što znači domovina i narod kojemu se pripada. Amerika je tada bila obećana zemlja. Mnogi su Libanonci potražili smiraj tamo, ne

10 OSVIT 81–82/2015.

zaboravljajući svoje korijene. U srazu s „velikim carstvom“ Gi-bran je jasno vidio kako svatko svoj život živi, održava ga vla-stitim trudom i ispunjava osobnim nadama te opstaje u nekom kolopletu kojemu ne može posve dokučiti cilj. Mogao je jasno spoznati kako je njegov mali narod „po mjerilu čovjeka, a (da su) velika carstva po mjerilu vlasti…“, da je „značajka prvih kakvo-ća, a drugih količina…“. Suosjećamo s njime i mi danas i ovdje, mi što vjerujemo kako njegov žal nije puka pjesnička slika, nego okrjepa duše naroda.

I kad minu „stoljeće rata“ prisjetismo se mi preživjeli u svome malom narodu kako je prijevara zauzimala počasno mjesto, kako znanost nije mislila i kako nas je umjetnost zavodila u podmuklu laž. Ostadosmo još narod s povijesnim iskustvom koje nam ne će pomoći, ali u vjeri da nas ono ne će iznevjeriti. Ponovimo još jednom njegovu pjesmu:

„Prijatelji moji i suputnici,Požalite narod koji je pun vjerovanja, ali je prazan vjerom.Požalite narod koji nosi odjeću koju nije sam satkao, koji bla-

guje kruh od žita koji sam ne žanje i pije vino koje ne teče iz njegova vinskog tijeska.

Požalite narod koji slavi nasilnika kao junaka, i koji smatra bogatim kićena pobjednika.

Požalite narod koji prezire strast u snu, ali joj se predaje po buđenju.

Požalite narod, koji ne podiže glas osim u ukopnoj povorci, koji se ne diči ničim osim svojim ruševinama, i koji se ne buni osim kad mu se vrat nađe između sjekire i panja.

Požalite narod, čiji je državnik lisica, čiji je filozof opsjenar i čija je umjetnost umijeće krpanja i oponašanja.

11uvodnik

Požalite narod, koji trubljama dobrodošlice dočekuje novo-ga vladara, a ispraća ga ruglom, samo da bi opet dočekao novog istim trubljama.

Požalite narod čiji su mudraci otupjeli od godina, a snažni mu muškarci tek su u kolijevci.

Požalite narod podijeljen u djeliće, a svaki djelić sebe smatra narodom.“

(Kahlil Gibran: Prorokov vrt)

Pokazuje li naše književno poslanje oprez, dok nas ne prihvati mudrost u postupanju, nama koji se još nadamo da naša književna svijeća nije dogorjela? Zbog toga vas „moji prijatelji i suputnici“ molim, prikažite svoj duh svome narodu u onom sjaju, neokaljan i vedar, nudeći mu svježe pjesme što ostavljaju svaku gorčinu na bunjište prošlosti, slaveći što još jesmo i kako još jesmo. Pisanje je dobar način da se preživi.

Kad danas nastojimo pjesmi vratiti njezino dostojanstvo, onda joj dopustimo neka ona sama ovlada nama, kad pokušavamo svoje očitovanje svijeta oko nas učiniti zbiljom, onda neka zbilja sama ovlada nama i kad primijetimo da nas prijatelji i suputnici slušaju, onda im dopustimo neka kažu jesu li nas osjetili.

Moramo vjerovati u riječ!

ivan sivrić

13poezijapoezija oSviT

I.Ljubav je čežnja i san,san školjke u morui zvijezde na nebu.San badema, kad u proljećecvjetaju,i žene i mora.San ruža, i smiljai žene što rastvara košuljui pušta vjetru da zelenimdlanovima dodiruje njenepropupale grudi.*Njene grudi, bedraŽene koja stalno bježii opet se vraća u sani u srce pjesnikovo.U kozmogoniju postojanjagdje čovjek i Bog se susrećukroz iskonske riječi.Kroz sjeme ljubavi.

II.Riječi su početaksna i ljubavi. I Šapata koji traže Neizrecivou kojem su Bog i čovjekjedan drugome bliski.U kojem muž i žena, kao i sva stvorenja, svojom ljubavljusluže svome Stvoritelju.O, Bože, umiri naša nemirna srcaI daj znak svim onima koji ŽudeNapiti se vode s Izvora.Vode u kojoj je naš Početak i Iskon.

ivan Šarolić

hesperidske zlatne jabuke

14 OSVIT 81–82/2015.

III.Ovo je zemlja Grka, Ilira, Rimljana i Hrvata pjesnik u jeziku nalazi sebe,jer jezik je ono iskonsko našegpostojanja, u njemu se je utjelovioIsus Krist, u evanđelju, za sva vremena.Svatko ima svoju kuću, a naša kućačuva naš jezik, ona je dio našeg bitka,a filozofija i religija, poezija iljubav bez Isusovih riječi su kao ugašena svijeća. Već jednom trebapokopati svoje mrtve i pustiti ihda počivaju u svom miru te poći zaIsusom, on je tu, korača svaki dan pokrajmora, u Splitu, govori moru i ribama,a ljudi prolaze pokraj mora i Isusa,već stoljećima, i kao da ga ne čuju.Samo ponekad naiđe neka žena i stane,poput Samarićanke, i s čuđenjem pogledamore, pa Isusa, nasmiješi se pa ga zamoli da joj podari neku svoju riječ da bi je mogla staviti u svoje srce. BezIsusove ljubavi i njegovih Riječisvaka je ženasamo gola pustinja

XII.Napio sam se vode iz pupka tvoga,bistre, s mirisom dunja... A ti si bila tako krhka i snenakao da si k meni došla iz nekog

15poezija

drugog svijeta gdje ljudine osjećaju jad, bol i zlo.Kao da si izašla iz duše pjesnika sanjara, kao kraljica i spojila ses njegovim riječima u kojima jesjeme Božjeg duha i tragšto dvoje ljubavlju spaja.

IV.O, Bože, daruj me zvijezdama*ili učini da moja ljepotapostane neprolazna, jer ja samžena, polovica duše i tijela onogakoga godinama čekam i s kim želimpodijeliti svoje postojanje.

V.Bez Isusa naše postojanje nema smisla.Ovaj pijesak i morske kapi nemaju svrhe,ni sva ova ljepota ako mi nismo i nepostojimo, jer sve ovo je Bog stvoriozbog mene i tebe, ženo voljena, zbog čovjeka.I čemu sve ako smo mi samo Platonovesjene koje se gube u bezličnosti.Ljubavi i jezika kroz koji se obogotvorujemonaša ljubav i naše postojanje samo su odrazobičnih sjenka. Njegova ljubav je onoSve, ona napaja žedne duše. Njegove RiječiSu sjeme u našim srcima. On je Voda Živa.

16 OSVIT 81–82/2015.

VI.Ti si, ljubavi,moje zlato i san,sva mi Istina.Ovo morei ova ružaloza i maslina.Ljubavi, ti simoja molitva.

VII.U našim srcima dio je Aristotelovemetafizike, ono najizvornije svakefilozofije, put u ono iza gdje usrcu čovjekovu prebiva sam Bog.Nevidljiv i Tajnovit, a prisutanu srcima svih onih koji vide ono štose golim okom vidjeti ne može,i koji čuju ono što se običnim uhomne može čuti. U našim srcima…

VIII.Ljubav je čežnja dodira:Ka te molad me dpdormij.*Nestala si, nestašna, u ulicamaSplita, postala dio ove zemljei neba, molitva ispred svihnaših Bogorodica, naše boli i suza,naših uzdaha i sreće što ih ženas mužem dijeli. Sve si, a tako si

17poezija

mi daleka. Ostala si samo čežnjau mome srcu i duši, čežnja dodira,a ja te nikad ne dodirnuh.* Postala si,ljubavi dio vječnosti i sna, školjkau moru i more u školjci, ruža mojamirisna. Još uvijek čeznem za tobomiako si daleko od mene. Ljubav je našasamo san i čežnja, metafizička, bestjelesna.

IX.Žena je božansko bićekoje svakom muškarcudaje nadu, a jas njom nađoh smirenjeu Ljubavi,u poeziji i stvaralaštvu.U tvome, o Bože, Logosu.

18 OSVIT 81–82/2015.

Matej ŠkariCa

nemiri s neretve ii

Moja mladostvraća se u valovima...

i zapljuskuje me: nostalgijom, skrivenim osmjesima i sjećanjima finims podsjetnikom, koliko je malo

vremena ostaloda stignem do tebe

i kažem ti riječikoje dugo tajio samčuvao kao vojnik

u kutiji od bijelog kamenaisklesanom pored dalekih zelenih voda Neretve

izglačanom olujnim ljetnim pljuskovima, prosinačkom burom i travanjskim suncem blagim

Za tebe...i mnogo manje za mene – pusti mene! Ja navik’o sam na samoću već

odavnoostah negdje duhom daleko, sa zavičajem starim, međ’ livadama i

prolazima uskimzagušen zvukovima bojišta (treperi prijeteće: crveno, bijelo, crno,

plavičasto) i dječjom igrom prekinutom u podne...

Ne, umoran nisam, još za to je ranosamo želim da dođem do tebe

da dođeš do menei da ostanemo, ako može dugo, u trenutku ljepote, mira i sreće

bez skrivenih misli, odano i čistotako čisto kao misli ove.

19poezija

Miljenka koŠtro

Molitva Još i danas slana suza klizneniz lice ovog tvrdog, vječnog kamena,jer odletješe ptići u svijet neki…Zašto? Nemojmo ga pitati. Bijelo jutro svoju molitvu ne skriva,zalijeva nadu u povratak, sniva svoj san.Uzdah ovog kamena, možda, nije previše glasandok s daleka puta povratak djece sluti.Ostaje molitvada strpljenje ne izdahnečekajući povratak izvoru. Tamo, daleko, čežnjai neki drugi vjetar puše,a osjećaj pripadnosti ovom kamenu, živ.Tu, na kamenu, osta veći dio duše. Molitva i svjetlo Badnje večeriosvijetliti će put, da naši mili dođuiz daleka svijeta i osjeteda gnijezdo je još toplo i čeka…

Lakše će biti opet poći u svijet dalekikad udahneš dah djedovinei poneseš miris kamena i čežnjekroz žamor života između dvije zagonetne tišine. Nama ostaje tiha molitva,miris djetinjstva, miris toplog kruhai ljubav koja trajno obožava zvuk kamena,da smiruje nemir oluje, umanjuje bol,jer put do slatkog je strpljivo podnošenje gorkog,a raskrižja svuda oko nas.Ostavljeni vremenu, biramo.Bože, Ti odluči kuda i kada! Pred novim svitanjemšto raspliće zapletenoi nalazi izgubljeno,nama ostaje molitii kameni prag ne zaboraviti,jer i on iskren razgovor čeka,jer i on čezne za dodirom,kao i vi, što morali ste poćiu svijet neki…Dobro nam došli!

20 OSVIT 81–82/2015.

ne cijepajte me

Ne, ne cijepajte meda biste imalidvije zaraćene strane.

Ne, ne cijepajte me!Bogom sam dano da svanem,da svanem...,da svanem...;da toplo zagrlim četiri strane.Ne cijepajte jutra, ni bijele dane...

Ne, ne kratite krila životuNe cijepajte ljubav, radost, ljepotu...

U rukama nije sretan mač.Brzo stiže bol teška, duga...Samo korov jutarnjem suncu se ruga.

Ne cijepajte me visabrani oko okruglog stola.Ne cijepajte ljubav na pola!Kome su lijepa proljeća gola?...gola od bola.

Ja sam Sunce cijelo.Ne želim biti Sunca pola.

Vječnost široka, lažima se krati,a ono zlati, nesebično zlati...I sve će dati...Nesebično dati..Nova Jutra dozivati.

21poezija

iva nuić

noćas

Noćas je noćnoćila u mojoj sobia ja nisam usnula.Gledala sam juu njene crne očioka nisam sklopila.Noć crna, mračnadosadna.Moj pogledZalijepljen za strop.Odjednomobasja me mjesec usnuh sretna u sanu zoruprije nego je osvanuo dan kao i svaki dan.

22 OSVIT 81–82/2015.

igor Šipić

tako sam započeo nove cipele

Trnom uraste Postane oblikomOsmim kontinentomOko trsa okopanimVinom i tijelomOd istog kruha

*Veritas in Caritate

*Ne ostavlja ti puno potplat sunca Tek osjećaj mlada obućara

nikako sunce da prođe sjenom

Ne vuče sve konce sunceVeć stara lokomotivaSjena

*Svetost objaveNigdje nije zapisanaIzim u srcu

*Srcu je objava ljubaviOgledaloOnoga što ne hiniš Noseći

osmi kontinent

Prije strasti trebam teTrebam prije mrakaPred Gibraltarom

*Želim znatiŠto još tako spajaPoglede i ljude

*Netko je spomenuo oceanA ti si sklopila oči

23poezija

rtom šivano more

Toliko do trna od ruže je*

Krvi koja će zakrvitiI one što će istećiSvladati put

*Rtom šivano moreKada kažemoZajedno

longinovo koplje

Bilo je kasno za bacačaKad se rana već ocijedila

*Vrh je prošao kroz SunceA mislio sam tijelo jeDok je ime ruže ProbadaloLonginovo koplje

petrarkino pero

Klonim li se misli gordijskog čvoraGolem ostaje mač za tako malo srce

*Pući će Bojim se

*Strah meIspast će Petrarkino peroJoš ponešto za reći smrti u ptice

ravnopravno selidbi ptica

I tako PišemRavnopravno selidbi ptica

*Namačem suhe usne

*I tako Već AfrikaRavnopravno selidbi ptica

24 OSVIT 81–82/2015.

Marija sMiljanić

hercegovko, mati

Žurnim korakom niz Goricu i strme staze njene,s burom u kostima do srži srasla,tvoje žuljevite ruke varenikom polivene,nosila si drugom da bi ti djeca odrasla.

Još kao djevojci mladi jablan prijatelj ti bio.Oca i muža pokraj njega u sumrak si čekala.Mnoge ti je i prije trešanja u cvatu rat odnio.Hercegovko, mati, na Bleiburgu tri sina su ti nestala.

Koje li nepravde vidješe ta dva oka snenaza tebe što iz zemlje neobične niknu.S komadom kruha suzom namočenai samo na trenutak tvoje srce ciknu.

Ti koja si zemlju ispod oštrog kamenavječito znojnim očima gledala,u ime Boga i njegova znamenastala si gordo i nisi se predala.

Ukradoše ti snove, godine i mladostma koliko da su teške i surove bile.Ne mogaše iz tebe iščupati radostjer prastari su tvoji duboko pustili žile.

Snagu ti davali vjera i blagoslovi kojima si još u kolijevci zadojena.

25poezija

Nisu ti mogli ništa ni željezni okovi!Ostala si žena i majka, jer za to si i rođena.

I kad je starina s bojišta za mati svoju pitao,davao dukate samo da čuje je li živa,ti si znala sakriti tugu, a bilo ti je žao i dočekala si ga s bukarom crnog cimskog vina.

Od čega si, majko Hercegovko, satkana?Tko je tako mudar svijetu te podario?S koliko ljubavi, osmijeha i praštanja,On je s tobom, mati, svoju vječnost ostvario.

ne boj se

Kad ti buđenja postanu teška,i kad tvoje oči počnu u daljinu gledati,ne boj se,mnogi su i prije tebe mislili - život je greška i najlakše se predati.

Kad je vani svjetlost,a ti sunca ne vidiš.I kad zemlja miris prestane imati,ne boj se,mnogi su i prije tebe,od svjetlosti i svijeta,pokušali se skrivati.

26 OSVIT 81–82/2015.

Ti znaš da je život ponekadsatkan i od tame,ali, ne boj se, prijatelju,meni je jučer, a tebi danas zapisano- nova zora mora da svane.

Zato se pomakni,ma koliko bolan korak bio.Ali, čemu moje riječi?!Gledam te, dok ja ovo pisahsam si to i učinio.

27poezija

Milenko županović

osvit

Spaljene uspomeneprekrivene pepelomnestaju u zrcalu prošlostičekaju rađanjenovog vremenau osvitu vječnosti.

28 OSVIT 81–82/2015.

Zdenka BiloBrk

Broj 55

Hoćeš li pamtiti zemljozadnje korake moje

i meko me primit, kad padnemu skrovito razdolje tvoje...Ako me pronađe majka,da mi prepozna lica...

Nek na Te ne kane suza,pa niti kletva, naših paćenica!

Moju će oplakivati mladost,sama u četri zida, da ne prene svijeta

i tužaljka njezina ostat će posveta.A kada nebesima pokaže se mijena

i vrijeme dobije svoj početak ‒ kažite svima!U mojoj hrabrosti počiva vaša gordost i sjeta

i naše smrti, slobodi zadana su cijena.Hrvatska moja jedina! Zemljo naša sveta!

29poezija

željka panDža

Začuđena

treperi papir na kojem urezujemslova, riječi...Preplašen osjećajimakoje otvaramkao cvijet iris u noći

osluškujem disanjemuklo je kao noćkoja obavija me

Zazivam neboda čežnju mi ugušida na tren usnimda ne osjetim dodir očiju tvojih

Kao vlat majčine dušiceranjiva samŠum vjetra plaši meda nije tu tvoja sjenakoja kao šakal na me čeka

Začuđena pred Lunomupijam zvijezdeTražim karneolu odjecima djetinjstva…da ga darujem sebi

začuđena pred sobomgrlim grane jablanamisleći da tvoje su ruke

30 OSVIT 81–82/2015.

utišana golet

studen je…Stopljena sam s ogoljenim stablima koja braćom zovemGrlim ih kao tišinu nespokojnajer u njoj slutim tebe

tvoje tamne oči meke sjene na usnamaruke koje miluju vjetar

Ako izustim riječplašim se iščeznut ćeš

stoga utišana u mrklinigoleti ćutim...Ćutim toplinu tvoga glasamekoću tvojih vjeđanijemi govor očiju

Nemoj reći da zatomim riječikoje već dugo lome me Nemoj reći da ih ušutkam nemoj... jer boli me nasilna otuđenostkoraka tvojih

31poezija

srodnost

do srca si nijempa ne razumiješgovor šutnje riječi mojihšto ti toplonježno zbore

da si sjeta oka mogaruševina toplog domapa za tobomčeznem jakoi od svih koje znadohsamo tebe u sebi poznadoh

samo s tobomsrodnost ćutimti čovječešto jezik ptica ne razaznaješšto tišinu oka mogane poznaješ

ti čovječe sa srcem sokolau nebesa kaoIkar stremišpa ti krila prži željakoju u srcu ne znašne umiješ ugasiti

a ja kao lastavicabeznadno nebom kružimda srce sokola… otopim nježnošću ispunim

nadajući sečovječe srca nijemada shvatit ćeš što ti šutnjom želim reći

da si sjeta oka mogaruševina toplog domapa za tobomčeznem jakoi od svih koje znadohsamo u tebisebe poznadoh

33DRAMA DRAMA oSviT

alojz pavlović

partija

osobe: Vera (majka, učiteljica) 38 godina Jure (sin, maturant) 19 godina Vojo (partijski sekretar) 38 godina

scena 1.

Zasviraju akordi specifični za ovu priču. Za stolom sjede: majka (Vera), čita knjigu i sin (Jure), čita pisma. Vera je obučena u

bijelu košulju i crnu plisiranu suknju. Dok je Jure u mornarskoj majici i smeđim hlačama.

jure: evo, majko, još jedne odbijenice za stipendiju.vera: Od koga je?jure: Od kombinata.vera: Zar oni, Jure, nemaju stalno otvoreni natječaj za stipendi-

ranje raznih fakulteta?jure: Imaju, ali ne za mene, majko.vera: Budi strpljiv, sine, nemoj se razboljeti zbog toga.jure: Majko, hvata me panika. Sve je bliže vrijeme početka na-

stave na fakultetima. vera: Dat će Bog! Samo vjeruj u to.

34 OSVIT 81–82/2015.

jure: Živiš, majko, u oblacima. Bez stipendije i dobivanja smje-štaja u studentskom domu nema ništa od moga studiranja.

vera: Snaći ćemo se.jure: Što da prodamo naše dvije izdrndane bicikle? Mojom bici-

klom svaki dan sam prelazio, u ove četiri godine, osamnaest kilometara na relaciji selo-škola. Tvoja je još gora, rabiš je sedamnaest godina odlazeći na posao u bolnicu. Ne vrijede više ni pišljiva boba.

vera: Koliko si dosad dobio negativnih odgovora?jure: Petnaest!vera: Za koje si se sve fakultete natjecao za stipendije?jure: Za sve za koje se raspiše oglas. Ne biram, majko!vera: Jesu li se drugi natjecali?jure: Jesu! Napominjem da svi biraju fakultete, osim mene.vera: Pa?jure: Većina je dobila željene stipendije. vera: Moraš očvrsnuti, jer, nažalost, zaredat će zapreke za koje

ti nisi kriv.jure: Što dobivam s tim da nisam kriv?vera: Puno! jure: Kako?vera: Dobit ćeš dodatnu snagu za borbu. Ne ćeš dopustiti poraz.jure: Preslab sam ja za samostalni juriš.vera: Ništa u životu nije nemoguće.jure: Tko mi to drugi može dati stipendiju i dom?vera: Morat ćemo tražiti baš druga rješenja.

Jure otvara još jedno nepročitano pismo.jure: Majko, možda će nam ovo pismo donijeti sreću.vera: Sumnjam, dragi sine.

Čitajući pismo Juri zatitra usnica, češe se po kosi.jure: Katastrofa! Nisam, majko, primljen u studentski dom.vera: Čudno je, sine, da si iznenađen.

35DRAMA

jure: Majko, molim te poštedi me sarkazma.vera: Oprosti, mislila sam da si shvatio zašto je to tako.jure: Mislim da znam.vera: Ti si bio najbolji učenik, ne samo u razredu, nego u školi.

Uređivao si školske novine. U više sportova si igrao za školu.jure: Istina!vera: Također, ovdje u selu, tebi su svakodnevno na poduku do-

lazili školske kolege. To si činio nesebično i besplatno, iako si bio umoran od svakodnevnog putovanja biciklom od dvadese-tak kilometara. Takvi dobiše stipendiju, a ti ne. Zašto?

jure: Drago mi je da kolege iz škole dobivaju stipendije. No, srdit sam da ih dobivaju oni s dovoljnim uspjehom.

vera: Ne nerviraj se! Ići ćeš na studij i bez stipendije. Izabrat ćeš fakultet koji ti najviše odgovara.

jure: Nepoznati ujak iz Amerike će nam pomoći!? Je li, mama?vera: Šali se ti, ali pomoći će nam prijatelj tvoga pokojnog oca.jure: Kako će nam pomoći?vera: Pokrivat će sve tvoje troškove studiranja.jure: Kontaktirala si s njim?vera: Čestitala sam mu Uskrs i samo napomenula da završavaš

gimnaziju. Odgovorio je, moleći nas da bude tvoj mecena za studij.

jure: Jesi li mu odgovorila?vera:Ne! Prije želim čuti tvoje mišljenje.jure: Gdje živi?vera: U Argentini.jure: Je li to jedan od ustaških primitivaca koji rudare u Argen-

tini?vera: Imaj poštovanja spram mrtvog oca. Ovaj njegov prijatelj je

rođen u Zagrebu, studirao je s tvojim tatom medicinu. Danas je jedan od poznatijih argentinskih kirurga.

jure: Dakle, obrazovani ustaški koljač!?

36 OSVIT 81–82/2015.

vera: Žalosna sam, mislila sam da mi je sin sazrio.jure: Zreo sam za sadašnju stvarnost, ali, zaista, nisam za pro-

hujalu i krvavu prošlost.vera: Krvava može biti i bez rata.jure: Kako bilo da bilo, ne prihvaćam pomoć od fašista, od krv-

nika.vera: Nazdravlje, da tako nešto čujem od vlastitog sina!jure: Što si očekivala hvalospjeve o ubojici!?vera: Nikakav on nije bio ubojica. Bio je časnik u sanitetu. jure: Opa! Okrećemo stvar, krvnika stavljamo na oltar žrtve.vera: Bio je nešto stariji od tebe danas. Imao je sreću da je uspio

izvući živu glavu iz jugokomunističkog kotla na Bleiburgu.jure: Što hoćeš od mene, da tom zlotvoru ničice padnem na ko-

ljena!?vera: Strašno! Bolje bi bilo da sam umrla, nego ovo čula iz si-

novih usta.jure: Ako se tko treba žaliti onda sam to ja. Ja sam žrtva tvoje

suludosti i pokojnog oca.vera: Jadna li sam, što si slijep kod zdravih očiju!jure: Ne, i ne, nisam slijep, nego si ti zatočenica propale faši-

stičke ideologije. Želim te osloboditi toga, što i je jedan od ključnih razloga zašto odbijam pomoć toga monstruma iz Ar-gentine.

vera: Bolje bi ti bilo da se ti oslobodiš ideologije u čije ime ti se uskraćuje stipendija i smještaj u studenskom domu.

jure: Ponavljam, ti i pokojni tata ste doprinijeli tomu, a ne ova vlast.

vera: Dobro! Prihvatimo da smo ja i tata ti zločinci, ali zašto bi ti za to trebao odgovarati? Pitam te zašto ovi današnji „veliki“ humanisti kažnjavaju tebe? Što ti imaš s našim eventualnim zlodjelima? A ti to ne vidiš!?

37DRAMA

jure: Neljudski je da upireš prste u partiju i narodnu vlast. Zar ti oni nisu pružili ruku, bez obzira na tatine zločine? Nudili su ti da budeš učiteljica, za ono zašto si školovana. A ti si to odbi-la, zbog svoje zagriženosti u propalu stvar. I radije radiš kao spremačica u bolnici s najtežim bolesnicima. Čistiš iz kreveta njihove izmete. I ti ćeš mi dijeliti lekcije!?

vera: Ne ću ti više, kako si se izrazio, dijeliti lekcije. Samo znaj, oni meni nisu dopustili da radim, nego su me htjeli poniziti. Prisiliti da pljunem po sebi i pokojnom ocu ti.

jure: Ne shvaćam!?vera: Zahtijevali su da prije uđem u partiju.jure: Pa, dali su ti šansu da se preodgojiš.vera: Ne ću više raspravljati o tomu, što sam ti i rekla. Zelen si,

prezelen!jure: Znam tko će me učiniti zrelim. Također, znam od koga ću

zatražiti pomoć, ali sigurno ne ću od toga vašeg prijatelja.Zasviraju akordi specifični za ovu priču.

Zatamnjenje.

scena 2.

Zasviraju akordi specifični za ovu priču.Za stolićem sjedi sekretar partijske organizacije sela (Vojo),

prebire neke papire. Ulazi Jure.jure: Smrt fašizmu!vojo: Sloboda narodu!jure: Druže sekretare, dozvolite da vam se obratim.vojo: Izvoli druže Jure. Sjedni prije.jure: Hvala!vojo: Slušam!jure: Molim vas, pomognite mi.

38 OSVIT 81–82/2015.

vojo: Zato i je, druže, partija, da pomaže svome narodu. Slušam!jure: Želio bih studirati, ali sami znadete kakvog sam imovnog

stanja, pa bez stipendije i smještaja u studentskom domu to ne mogu ostvariti.

vojo: Kakav si, druže Jure, bio đak?jure: Druže sekretare, najbolji sam bio u cijeloj školi.vojo: To je već dobro. A jesi li aktivan u omladinskoj organizaci-

ji? Jer ima onih koji su dobri đaci, ali pasivni omladinci. Pravi saboteri.

jure: Druže sekretare, bio sam aktivan sportaš u školi. S velikim oduševljenjem vježbao sam sletove za rođendan voljenog dru-ga Tita. Uređivao sam školske novine. Bio sam dva puta na saveznim radnim akcijama.

vojo: Nije loše! A, da li si, druže, bio aktivan ovdje kod nas u selu?

jure: Jesam, druže sekretare. Sudjelovao sam u svim akcijama pionira, omladine i vas starijih.

vojo: Pa, kako to da nisi u vodstvu omladinske organizacije u selu?

jure: Druže sekretare, bio sam predložen i javnim glasovanjem bio izabran čak za predsjednika. No, na zahtjev partijske orga-nizacije išlo se na tajno glasovanje, gdje nisam prošao.

vojo: Druže, narod je mudar i ja slijedim njihovu logiku. Narod jedno govori, drugo misli, a treće radi. To se dogodilo i s to-bom. Ali, pazi narod je u pravu.

jure: Slažem se, druže sekretare.vojo: Nešto ti, druže Jure, ne mirišeš narodu. Znaš li možda za-

što?jure: Mogu samo nagađati.vojo: Zašto ti, druže Jure, nisi podnio molbu za prijem u partiju?jure: Mislio sam, druže sekretare, da tomu još nisam dorastao, a

i da se trebam još podosta dokazivati.

39DRAMA

vojo: Sve to stoji. A kako to da su svi ostali školarci iz sela, tvoje generacije, ušli u partiju?

jure: Drago mi je da su to učinili. Zasigurno su to i zaslužili.vojo: Druže Jure, ne igrajmo se skrivača, jer ti si bolji đak od njih

i dosta aktivniji od njih u omladinskim akcijama i kao takav nisi htio podnijeti molbu za članstvo u partiji.

jure: Druže sekretare, bojao sam se da me ne ćete primiti. Pred očima je bio moj krah kod izbora za omladinsko rukovodstvo sela.

vojo: Razumno razmišljanje, ali vrlo kukavičko ponašanje.jure: Otvorili ste mi oči, druže sekretare, to je bio moj kukavički

čin.vojo: A, dobro, kako se nisi bojao doći do mene, tražiti pomoć?jure: Ni sam ne znam, druže sekretare. Vi mi ulijevate najviše

povjerenje. S vama bih išao i na kraj svijeta.vojo: Hvala! Reći ću ti iskreno istinu, ti si već sada veliki igrač,

a nije ni čudo čiji si sin.jure: Ne znam, druže sekretare, da li da to shvatim kao kompli-

ment ili prijekor.vojo: Mali ti mene cijelo vrijeme zajebavaš!?jure: Nikako, druže sekretare!vojo: Između redaka te čitam, tebi nije do naše pomoći, nego si

došao da nas optužuješ, prozivaš, zajebavaš…jure: Časne mi omladinske riječi, krivo mislite, druže sekretare.vojo: Prestani mi se mučki smijati u lice. Zar ti misliš da ja ne

znam ‘ko su ti ćaća i mater, ustaški zločinci?!jure: Druže sekretare, jasno, da znadete. Ali što se mene tiče

prošlost mojih roditelja. Pa, ja sam mogao zatražiti pomoć od te kategorije ljudi, ali nisam, došao sam do vas. Jer mislim da pripadam vama, a ne njima.

vojo: Jebem ti lebac, ti nisi igrač nego igračina.

40 OSVIT 81–82/2015.

jure: Druže sekretare, vjerujte mi da dolazim s poštenim namje-rama.

vojo: Naša zadruga planira dogodine dodijeliti dvije stipendije, jednu za ekonomiju a drugu za agronomiju.

jure: Zašto dogodine?vojo: Jer tada završava srednju školu kći direktora naše zadruge,

druga Uroša.jure: Dozvolite mi, druže sekretare, da budem nepristojan, mož-

da bi bilo bolje ove godine raspisati jednu, sljedeće drugu.vojo: Ovisi koji bi bili potencijalni kandidati.jure: Svi završeni maturanti iz našeg sela dobili su stipendije od

drugih poduzeća, izuzev mene.vojo: evo poštene ponude, ti ove godine dobivaš stipendiju za

agronomiju, a mala Urošova dogodine za ekonomiju. jure: Svaka vam čast, druže sekretare! Cijeli život izvršavat ću

ono što mi vi kažete.vojo: Ne zaleći se! Trebaš ispuniti jedan uslov.jure: Koji uvjet?vojo: Ti znaš da sam ja stari momak, vršnjak tvoje majke. A ona

je udovica. Ako uspiješ nagovoriti mater da se uda za mene, dobit ćeš stipendiju, smještaj u dom i stalni džeparac. Bi’ćete zaštićeni, nitko vas, ne će smjeti dirati, zato što ste bili banda. Je li pošteno?

jure: Vi znadete, druže sekretare, moju majku, ona je ponosna i tvrdoglava žena. Teško da ja nju mogu nagovoriti na udaju. No, predlažem da dođete jedan dan kod nas, i razgovarate o tomu.

vojo: Ona je zmaj od žene. Bit ću iskren bojim je se.jure: Ja ću je, druže sekretare, pokušati omekšati. Dođite vi slo-

bodno.vojo: Svjedok sam, majstor si ti za to. Dolazim!jure: Oprostite, druže sekretare, na smetnji. Hvala vam! Zdravo!

41DRAMA

vojo: Zdravo! S Titom naprijed! Zasviraju akordi specifični za ovu priču.

Zatamnjenje.

scena 3.

Zasviraju akordi specifični za ovu priču.Vera i Jure pričaju, sjede za stolom. Kasnije se pojavljuje Vojo.jure: Majko, sreo sam sekretara partije sela, druga Voju.vera: I?jure: Ispričao sam mu moje probleme oko stipendije i smještaja

u studentski dom.vera: Baš si našao crkvu u kojoj se moli Bogu!jure: Majko, može pomoći.vera: I te kako može, ali pod kojim uvjetima!? Uzet će ti dušu.jure: Uzeo bi je i tatin prijatelj iz Argentine!vera: Brkaš prijatelja s uništavačima.jure: Možda! Mama, sekretar je izrazio želju da dođe do nas.vera: Naša vrata otvorena su svakome, pa i njemu. Narezat ću

mesa i uliti vina, pa ga počasti, a ja ću otići nešto raditi u vrtu.jure: Ali, majko, on baš želi s tobom razgovarati.vera: Bog s tobom, što ja imam s njim? jure: Molim te, majko! Uvijek si bila moja žrtva, pa budi i sada.vera: Nikada nisam bila tvoja žrtva, nego takvih kao sekretar.jure: Molim te, saslušaj ga!vera: Javi mu da dođe.jure: Dogovorili smo se, da ću ga obavijestiti ako ti ne prihvaćaš

njegov dolazak, a u suprotnom on dolazi u 17 sati.vera: Koliko je sada?jure (gleda na džepni sat): Doći će za pola sata.vera: Dobro!

42 OSVIT 81–82/2015.

jure: Mama, molim te, oprosti mi što sam bio nekidan neugodan.vera: I ja sam sukrivac takvoga tvoga ponašanja i razmišljanja.jure: Osjećam, majko, da si i dalje na mene ljuta!?vera: Ne, sine, ako sam srdita, onda sam na sebe.jure: Zašto, majko?vera: Očito je da sam samo nadzirala tvoje ocjene u školi, a sve

ostalo sam zapustila. Prepustila sam drugima da ti oblikuju ži-votnu filozofiju, nametnu svoje svjetonazore, uvuku u svoje ideološke odrednice.

jure: Majko, nije baš tako. Dala si mi neizmjernu slobodu, ali i ustrajno tražila moju odgovornost. Zahvaljujući tomu, odno-sno tebi, znam misliti svojom glavom. Hvala ti!

vera: Sine, nisi svjestan koliko si podložan indoktrinaciji.jure: Majko, oni su gazde sadašnjice preko koje debelo utječu

na budućnost. Zar bih se ja trebao okrenuti prošlosti? Zar da im se suprotstavljam s propalim projektom ustaša i sličnih, i to sada kada su najjači? Mogu im samo naivno dati svoju glavu na pladnju!

vera: Prihvaćaš olako njihovo šablonizirano mišljenje. Po kojem su jedni svi bogovi, a drugi pak svi vragovi. Oslobodi se cr-no-bijelog gledanja na svijet!

jure: Mama, shvati da su moćni, da oni diktiraju naš život.vera: Tvoj je problem, sine, što samo težiš biti u suglasju s oko-

licom, a zanemaruješ sklad sa samim sobom.jure: Samo na takav način se može uspjeti.vera: Što će ti uspjeh, ako je plod nevaljanog. jure: Prihvaćam tvoju opasku. No, mene više brine što će biti s

tobom ako odem od kuće, na studij.vera: Hvala, sine, na brizi! Ali, zaboravljaš da sam opstala i u

težim okolnostima.jure: U tome i je problem, istrošila si se. A ja želim da doživiš

praunučad, a ne samo unučad.

43DRAMA

vera: Meni je bitna tvoja sreća i želim biti samo njezin pratitelj.jure: Ne ćeš moći to činiti, ako nisi rasterećena i zaštićena.vera: Čuju se koraci. Zasigurno ide tvoj sekretar.

Čuje se kucanje na vratima.jure: Naprijed!

Ulazi sekretar Vojo.vojo: Zdravo!jure: Zdravo!vera: Dobar dan!

Vojo se rukuje s Verom.vera: Sjedi, Vojo!vojo: Hvala, sa zadovoljstvom!jure: Hoćete li, druže Vojo, nešto popiti ili malo prezalogajiti.

Mama je sve već pripremila.vojo: Od tvoje mame bih i otrov uzeo.Vera se diže i donosi tanjur s nareskom, te po bocu rakije i bije-

log vina.vera: Izvoli! Služi se sam.vojo: Znaš li ti, druže Jure, da smo ja i tvoja majka zajedno sjedili

u klupi za vrijeme osnovnog školovanja?!vera: Zaista se ne sjećam!jure: Mama, idem podmazati bicikle.vera: Odi, sine!vojo: Ja se sjećam za oboje. Zaljubljen sam u tebe još od tada.vera: Ponašaj se sukladno godinama.vojo: Verice, nama je 40 godina. Zar to nisu najbolje godine za

moj i tvoj novi život? Udaj se za mene!vera: Zaboravljaš da sam udana.vojo: Moja Verice, muž ti je mrtav.vera: Za mene nije.vojo: Svašta sam čuo, ali ovako nešto ne. Vječno patiti za mrtvim

čovjekom i to za ustaškim koljačem.

44 OSVIT 81–82/2015.

vera: A ti si četnički koljač.vojo: Da, bio sam dvije godine u četnicima. Mlada su me prisili

tetak i ujak. Ali, brzo sam se snašao, obje te godine surađi-vao sam s partizanima. Zato i imam partizansku spomenicu od 1941. godine.

vera: Ne baljezgaj, dobio si je uz lažna svjedočenja. Dok je sav moj rod i drugi moji hrvatski suseljani obilježeni kao fašisti, ustaše, iako većina nije pripadala ni jednoj vojsci.

vojo: Vidim ja da si ti i dalje ustaška krmača. Ali zapamti tvoj sin postat će veći partijaš od mene, čak i veći četnik.

vera: (pokazujući prstom prema izlaznim vratima): Van iz moje kuće!

Vojo se diže i odlazi.Zasviraju akordi specifični za ovu priču.

Zatamnjenje.

scena 4.

Zasviraju akordi specifični za ovu priču.Vera sjedi za stolom, guli krumpire. Iznad nje stoji Jure.

jure: Majko, drug Vojo mi se žalio da si ga provocirala. Raz-mišlja da te prijavi. Zašto mi otežavaš život?

vera: Što mi više mogu učiniti? Tjerali su me po prisilnim rado-vima. Oduzeli su mi najbolji dio zemlje i pripojili ga zadruzi. Ne dopuštaju mi da radim posao za koji sam se školovala. A nadasve što su mi ubili muža! I ja tu gnjidu, kažeš, provoci-ram!?

jure: Puna si mržnje. Nisu ti oni krivi da ti je muž bio ustaški koljač. I oni ga nisu ubili, nego je poginuo kao koljač u faši-stičkoj vojsci.

45DRAMA

vera: Sine, zar me proglašavaš lakom ženom? Ja nijednog muš-karca nisam imala osim tvoga oca, moga dragog muža.

jure: Oprosti, majko, nisam mislio na to, nego on se nije ponio kao otac, i zašto bih ga onda zvao ocem.

vera: Mene sijeci, ali ti ne dopuštam da ocu takve gadosti priši-vaš.

jure: On nas je uništio. On je bio ustaški dragovoljac. Ratovao je na istočnom frontu u najkrvoločnijoj ustaškoj postrojbi.

vera: Bože, što ovo čujem? Što si me ovoliko kaznio?jure: Tvoj muž, moj otac, i prije ratovanja bio je propalica.vera: Jadna li sam kakvog li crnog suda o svom ocu. Tvoj otac

bio je najbolji učenik u svome naraštaju. Bio je i odličan stu-dent medicine. Pisao je pjesme. Bio je i solidan veslač. Fizički je bio veoma privlačan. Uz to bio je iskreni vjernik.

jure: Zar misliš da ne znam da je bio izbačen iz zadarske gimna-zije u trećem razredu, kao što se radi sa svakom propalicom?!

vera: Izbačen je jer se suprotstavio talijanašima, odnosno potali-jančenim Hrvatima. U Zadru je za vrijeme talijanske okupacije potalijančeno oko 2 000 hrvatskih prezimena. Najmanje 4 000 osoba dobilo je talijanska prezimena.

jure: Čudno, borio se protiv fašista, a kasnije postao fašista i završio u najelitnijoj fašističkoj postrojbi?!

vera: Nikada tvoj otac nije bio fašist. Nikoga on nije klao. U za-nosu stvaranja hrvatske države prijavio se u vojsku. Određen je u 369. domobransku pukovniju koja je postala elitna profe-sionalna postrojba.

jure: Prešućuješ da je ta postrojba ratovala u Rusiji, u sastavu fašističkih saveznika, s Nijemcima, Talijanima, Rumunjima, Mađarima… Klali su sve živo.

vera: Ne shvaćaš, tada je bio zanos da se stvara novi europski po-redak, nova ujedinjena europa. Nikada riječi kultura i europa

46 OSVIT 81–82/2015.

u hrvatskoj povijesti nisu toliko spominjane kao za hrvatskoga pomaganja Hitleru da slomi Staljingrad.

jure: Volovi jedni, kako su ih samo dresirali!vera: Zar se i danas komunisti ne bore za novi svjetski poredak?

Društva organiziraju poput pčela i mrava, s ciljem da partijske vrhuške mogu manipulirati i nadzirati ih kao što kod pčela to čine matice ili kod mrava kraljice.

jure: Vrijeđaš nositelje vlasti, radnike, takvim mizernim uspo-redbama.

vera: I u budućnosti će biti takvih težnji za novim poredcima, pod raznim nazivima. No, što misliš kako se zvao bilten 369. domobranske pukovnije?

jure: Bit će Ustaše kod Staljingrada.vera: Ne! Zvao se europski borac.jure: Same zablude!vera: Slažem se da relativno mali narodi, poput Hrvata, uvijek

nastradaju kada se nepromišljeno žrtvuju za tzv. više ciljeve, poput nekritičke težnje za ulaskom u složene integracije ili u krug tzv. velikih kultura itd.

jure: Majko, ta ustaška pukovnija, borila se za kulturu smrti. Klali su nemilice nevinu djecu, nezaštićene žene i nemoćne starce, i to u dalekoj Rusiji.

vera: To su podvale. Oni su bili profesionalci. Ratovali su samo protiv ruskih vojnika. Bili su hrabri i sposobni ratnici. Bili su junaci.

jure: Strašno je to što govoriš, mama. Krvoloke proglašavaš za junake.

vera: Prihvatimo da su bili na krivoj strani, te da su ratovali na tuđem teritoriju, ali nitko im ne može osporiti junaštvo kao vojnicima. Prvi su ušli u Staljingrad. Dvije tadašnje najjače vojske, njemačka i ruska odavale su im priznanja, jedni kao saveznici, a drugi kao neprijatelji.

47DRAMA

jure: Mama, to je grozno što govoriš. Proglašavaš ovu poraženu ustašku pukovniju junačkom. Neshvatljivo!

vera: Zar, sine, junaštvo pripada samo pobjednicima i praved-nima?

jure: Junaci su pobjednici koji su proistekli iz pravedne borbe.vera: Sine, junaci mogu biti i poraženi. Primjer za to su bili i

borci očeve ti pukovnije. jure: Mama, stid me je koje protuhe proglašavaš za junake! La-

žeš samu sebe, jer si nekritički upila Pavelićevu propagandu.vera: Lažu tebe! Govorim na temelju materijalnih dokaza, pi-

sanih dokumenata i živih svjedoka s njemačke i ruske strane. jure: A još mi je gadljivije da ih proglašavaš za mučenike. vera: Od svih vojska na istočnoj fronti jedino se oni nikada nisu

mijenjali. Uz to, Nijemci su ih uvlačili u bitke u koje se oni nisu usuđivali ulaziti. Spadali su u postrojbe koje su najsla-bije opskrbljivane hranom, odjećom, lijekovima, streljivom… Jedino su legionari dobili zapovijedi da se ne smiju predati Rusima.

jure: Ti volovi od legionara zasigurno su poslušali te nehumane zapovjedi političkog i vojnog vrha tzv. NDH.

vera: Ti junaci i patnici nisu se baš držali te zapovijedi. jure: Kako su završili ti zločinci? Je li ih stigla zaslužena kazna?vera: Nakon poraza, svi preživjeli bili su ranjeni. Nepokretne su

ruski oklopnjaci sabijali gusjenicama u snijeg i zemlju. Pokret-ne su zarobili.

jure: Kako je reagirala neman od Pavelića?vera: Poglavnik je proglasio jednotjednu žalost. Obznanio je da

su svi hrabro izginuli. jure: Pokvarenjak! Zamjeram bratskoj sovjetskoj Crvenoj armiji

što nije poubijala sve to legionarsko smeće.vera: Sine, ne traži nikada nečiju krv, smrt, koliko god bili krivi.

48 OSVIT 81–82/2015.

jure: Zasigurno to govoriš zbog oca, kako bi opravdala njegovu smrt na tuđem tlu, u krivoj vojsci.

vera: Tvoj otac nije poginuo u Rusiji, a niti kao legionar te pu-kovnije.

jure: Molim? Što to govoriš?vera: To što si čuo. Ubijen je kao časnik jedne druge vojske.jure: Mama, što mi to radiš? Svi govore da je poginuo u Staljin-

gradu kao krvoločni ustaša.vera: Smiri se, Jure!jure: Čitao sam da je pukovnija imala 5 000 vojnika u dobi izme-

đu 20 i 32 godine.vera: Da! Ostalo ih je živo vrlo malo.jure: Među njima i tata, je li, mama!?vera: Da! Kako ti je tata bio najviši po činu predložili su mu da

osnuje jugoslavenski odred u zarobljeništvu, što je on i prihva-tio. Ubrzo su prebačeni na ratište u Jugoslaviju. Prerasli su u brigadu.

jure: Kako su prihvaćeni od partizana?vera: Slabo! Poslali su ih u zamku kod Čačka, u borbu s Ni-

jemcima, gdje su dobrano nastradali. Proglasili su ih slabim borcima. Otac ti je smijenjen s mjesta zapovjednika brigade.

jure: Je li tata tada umirovljen?vera: Ne! Slali su ga dalje u najteže bitke.jure: Je li tada poginuo?vera: Ne! Rat je završio živ. Ostavili su ga u JNA.jure: Je li nas posjećivao?vera: Nisu mu dopuštali da nas vidi. Službovao je na talijanskoj

granici, a zatim na grčkoj.jure: Kako je nastradao?vera: Za vrijeme informbiroa uhićen je. Mučili su ga da prizna

da je ruski špijun. jure: Je li bio, mama?

49DRAMA

vera: Bog s tobom, sine, jasno, da nije! Kako nije htio priznati te laži, mučili su ga nemilice. Lomili su mu ruke, rebra… Na kraju su ga bacili kroz prozor, obznanivši laž da je izvršio sa-moubojstvo.

jure: Mama, ubili su ga, jer je bio umom i duhom iznad njih.vera: Ostao si ti… njegovo sjeme…jure: Nemam ja, mama, njegovu snagu, ni njegovu čvrstinu.

Puno mi je stvari nejasno, puno me stvari zbunjuje, zbog čega mogu biti podesan za manipulaciju ili kolebljivost.

vera: Sine, ljudski je biti slab. Vjerujem u tebe! Sazrjeti ćeš ti. Sigurna sam da ćeš se kroz život znati boriti na svoj način, a ne ćaćin.

jure: Obećavam, mama, da zametnuto očevo sjeme ne će uvenu-ti. Borit ću se da nikne i razbukta se… da se ostvari očev san.

Majka mu se baca u zagrljaj. Ljubi ga.Zasviraju akordi specifični za ovu priču.

Zatamnjenje.

51DJEČJA KNJIŽEVNOSTDJEČJA KNJIŽEVNOST oSviT

nikola ŠiMić tonin

ivan i ivo

ivan i ivo,brata su dva.Otac im se zove:ivica.A sestrica:ivkica.Mati je:ilica.Ako je još živa,Baki je ime:iva.Dida im je i dan danas živ,Ne ćete mi vjerovati,Al zove se:iv.

slikar snijeg

Razdraganome licu,pjegave jedne djevojčice,dogodio se poljubacp r V e P a h u LJ i c E.

P a h u lj e,p a h u lj e,i dalje,padaju na dol,selo…

Padaju na brijeg.Gdje god se okreneš,vidiš samo snijeg.

S n I j E g,s N i J e G,snijeg,sve i jedan je dol,sve i jedan je brijeg,sve i jedno je selo,n E v I d lj I v I m K i S t O m,obojio u bijelo.

52 OSVIT 81–82/2015.

netko je nacrtao dva srca na zidu škole

Netko je nacrtao dva srca,Na zidu škole,Ispod je napisao,Da I... i I…. se vole.

Osim mene nitko ne zna,A htjeli bi znati svi,Koja je to I…a,Jer u razredu ih ima tri...Ne ću im priznati...

Jedno srce moje je,Drugo srce njeno je,Samo moje srce zna,Koja je prava I…a.

Jedno srce moje je,Drugo srce njeno je,Samo njeno srce zna,Da to sam napisao ja.

II

Netko je nacrtao dva srca,Na zidu škole,Ispod je napisao,Da I… i I…. se vole.Sad’ u mome razredu,Traje neka čudna istraga,Motre svaku I…u,Bilježe, traže, sumnjaju...Ne ću im priznati...

Jedno srce moje je,Drugo srce njeno je.Samo moje srce zna,Koja je prava I...a.

Jedno srce moje je,Drugo srce njeno je.Samo njeno srce zna,Da to sam napisao ja.

53DJEČJA KNJIŽEVNOST

orkestar u smeđem

Iz dana u dan,orkestar u smeđem svira,bez notnog papira...

Nije to neka,klasična,glazbena dvorana,već obična,nad more pružena,borova grana...

strojovođa slikar

Moj prijatelj je slikar,a vozi vlak.Dok vozi on krade,nemojte širiti dalje,ne bih da se znade.

Kod njega su ako niste znali,između Splita i Knina,komadići mora,kamenoga polja,oblaci nestali…

Za krađu ne treba mu:oružje,maska,okrilje noći…Za krađu su mu dovoljne,oči.

54 OSVIT 81–82/2015.

iva nuić

vitar iza brda

Viri žmiripa tresnevrisnei sve polomi.Krovove s kuća dižedica na sve strane biže.Loptu im kovitlai njih pomalo zavitla.Dica u kuću bižeda su uz majku bliže.

55DJEČJA KNJIŽEVNOST

Marijana križanović

leteće ZeBre

Kjara nije bila obična djevojčica. Imala je posebne snove i po-seban hobi. Voljela je zebre. Čitala je puno o njima i gledala sve crtiće sa zebrama u glavnoj ulozi. Njezina školska torba i sve bi-lježnice bile su sa zebrama. Čak su i zidovi njezine sobe bili osli-kani njima. Te crno-bijele prugaste ljepotice posve su zaposjele maštu naše junakinje. Svi su se divili njezinom znanju o zebrama jer je bila prava mala enciklopedija.

- Jeste li znali da pruge zebrama služe za obranu od muha?! – pitala bi Kjara svoje prijatelje.

Ljubomorna djeca u školi Kjaru prozvaše Zebroslava. Njoj to nije smetalo. I dalje je voljela zebre. Jako često zebre bi dolazile u njezine snove i u njima ostajale dugo, dugo. Zebre u snovima nisu bile samo obične zebre, bile su i arhitektice, zubarice, spisateljice, plesačice, knjižničarke, fotografkinje.

Ali jedne večeri Kjara je usnula poseban san koji je bio poseb-no zanimljiv. Sanjala je leteće zebre koje su letjele na čarobnim bundevama. Te posebne zebre imale su velike uši i ogromna krila koja su se vijorila na vjetru u veseloj nebeskoj jurnjavi. Bili su tu i pješaci, automobili, semafori, ulice, raskrižja. Policajci su bili leteći slonovi koji su se vozili na letećim lubenicama i svojim surlama regulirali promet na nebu. Odjedanput se začuje pištavi zvižduk letećih slonova.

- Što li se dogodilo? ‒ pitale su leteće životinje.

56 OSVIT 81–82/2015.

Na istočnoj strani neba, dvije malene leteće zebre velikom su brzinom projurile kroz crveno svjetlo na semaforu i na zvižduk slonova nisu se zaustavile. Vozile su se na novim sportskim di-njama. U nevjerojatnom naletu brzine sudarile su se te polupale svoje nove aute i u silnoj jurnjavi udarile starog letećeg zmaja koji se vozio na ananasu grdosiji. Okliznuvši se, nezgodno je pao sa svoga automobila te se svojim lijevim krilom zakačio za bijeli oblak i umirao od straha, sve dok vatrogasci ljame nisu stigli i spasili ga svojim čarobnim ljestvama.

Jedna ogromna zebra s neba se stropoštala i lupila Kjaru u gla-vu. Kjara je od straha pala s kreveta i zaradila ogromnu plavo-lju-bičastu čvorugu na glavi. Kad se probudila shvatila je da je to jedan od onih posebnih snova koji ti se dogode samo jedanput u životu i bila je jako sretna zbog toga.

Od tada je ipak bila pažljivija u prometu i lagano vozila svoje role i romobil. Nije željela strgati svoj novi, crveni bicikl kao dvi-je malene leteće zebre svoje automobile.

57DJEČJA KNJIŽEVNOST

ljubavNetko je pokucao.Otvorili smo vrata i pustili da nas preplavi dašak ljubavi.Obiteljska čarolija dječjeg zanosa pjevala je razigranu ariju.Vilinski zvuci rasplamsali su ples leptira.Osjećaj sigurnosti urezao se u svaku poru ljudskosti našeg bića.Odgovornost za ta malena i draga bića uvukla se u nas i zaogrnula nas svojom svjetlošću.Brzo ih zašuškaj i da im se ništa loše ne dogodi.Samo dao Bog im zdravlja i neka su uvijek tako veseli i bezbrižni.U dubini njihovog srca započela je utrka s vremenom.Zahvalni smo na njima.Život je lijep.Voljeti ih vrlo je jednostavno.Pružaju ti nezaboravne i neponovljive trenutke.Nemjerljive i neprocjenjive.Ljubav u dostizanju svog vrhunca stremila je ravno do naših malenih bića.Veličanstveni su.Mazni i slatki.Čisti i pomalo naivni.Iskreni i srčani,sramežljivi i otvoreni,Prepuni čežnje i znatiželje,Duhoviti i uvijek puni neizmjerne dječje djetinjastosti.Maleni i veliki u isto vrijeme,zaigrani i uporni božji čovječuljci.Ta naša krhka bića.Mrvice naše.Drhtavi i modri,bojažljivi i hrabri,

58 OSVIT 81–82/2015.

strastveni i predani,osjećajni i odvažni,dosjetljivi i sneni.

Raduju se svemu.Prekrasni i osjećajnidaju nadu ovom svijetu.Zemlja je ipak divno mjesto,vaš dom.Duh nevinosti nije napuštao ljude i toliko se veselio djeci ostavljajući im malene darove ispod uskršnjeg stabalca.

Djeca blistaju u punome sjaju i blago nama jer nam ispunjavaju životčineći ga svečanim i zamamnim.

Sićušni pilići,dražesni tuljanići,naši medvjedići dobrog srca.Laku noć i lijepo spavajte.Vole vas vaši tata i mama.

59DJEČJA KNJIŽEVNOST

najveća lijenčina među miševima

pripovjedač:U jednoj rupi, u seoskoj šupi,maleni miš je živio, mravima se divio. Puno prijatelja mišjih ima, najveća lijenčina među njima.

Mišić:Umoran sam (Mijo veli).

pripovjedač:Ništa raditi ne želi.

Mama:Pomozi mi krevet složit’i pet brojeva pomnožit’!

Baka:Idemo raditi kolače od sira, pa ćeš poslije imati mira!

Braća mišići:Igraj se s nama, (zovu ga braća mlađa)da nam igra bude slađa.

Mišić (promrmlja):Mrzim zadatke i igrice glupe!

Mrzim školu, (cvili i plače)

60 OSVIT 81–82/2015.

po sobici gore-dolje skače.Kad ugledam bus na cesti,od muke se počnem tresti.

U školu moram ićii na vrijeme stići.

roditelji:Zubar, policajac, il’ pravi vatrogasac možeš postati, iz škole ne smiješ izostati!

Baka:Slušaj roditelje svoje,tvrdoglavo moje!Pazi u školi, baka te voli.

svi:Hajde, čitaj nam o gradu sira,gdje mišji orkestar svira.Il’ o poljskom mišu koji voli kišu.

Mišić:Pustite me svi na miru, gledam crtić o vampiru.

prijatelji:Jadan, Mijo! Stripove i knjige ne zna čitati, niti ljubavna pisma pisati.

61DJEČJA KNJIŽEVNOST

Mišić:Ne volim učiti, čemu se mučiti?!Čemu škola služi?

Život bez nje bit’ će duži.Bez škole se mogu snaći, sira puno sam ću naći.Što će mi zemljopis, il’ fini pravopis!

engleski il’ matematika,dosadna informatika.U školi je fina jedino kantina.

prijatelji:Na izlet ćemo sutra ići,na more na vrijeme stići!

Mišić:Mogu li s vama poći?Na druženje doći.

prijatelji:Za odlikaše izlet je nagrada,ti ne znaš ni što je zagrada.Iz engleskoga pet, obilazimo cijeli svijet! Petica iz zemljopisa i finoga pravopisa.

62 OSVIT 81–82/2015.

Mišić:Kojeg li veselja, (pomisli) na izlet poći,na nepoznato mjesto doći. (prava avantura.)

Mišić:Je li prekasno učiti,vrijedi li se mučiti?!

pripovjedač:Cijelo ljeto je učio, čitat’ i pisat’ naučio.

Mišić:Oprostite mi svi,gadno sam pogriješio! U školi ću učiti,odlučno sam riješio!

63PROZAPROZA OSviT

Zdravko ostojić

MuCuŠa

Prekoračila je osamdesetu, a hodala je uspravno i gordo kao da je u najboljim sredovječnim ženskim godinama. Tu njezinu nes-vakidašnju stamenost podržavale su oštre, gotovo stroge crte lica, s očima koje nikada nisu lutale, već uvijek držale već unaprijed zacrtan pravac. Posebnost na njezinom licu bio je krupan smeđi madež na desnoj strani brade iz kojega su izrastale i tvrdoglavo se kočoperile srebrnkaste dlačice.

Ulazila je, dakle, u novo desetljeće, za nju burno i sudbonosno.Iva dođe s Humca, tamo kraj Ljubuškog, od Mucića, pa je

odmah po dolasku nazvaše Mucušom, jer je taj dosta logičan na-dimak bio potpunije određenje ličnosti, slikovitije i točnije, nego njezino izvorno krsno ime. Zapravo, to je bila jedina tanašna spo-na s rodnim Humcem, nakon što ovdje veoma brzo i duboko pusti žilave korijene, kao zakletvu da će tu tavoriti do sudnjeg dana. Je li se dobro udala ili nije, teško je bilo reći, malo je dobrine ovdje, no ona je bila zadovoljna, odlučna da tu gradi život, u mjeri koja se ostvarivala njezinim dogovorom s mukotrpnom stvarnošću.

Rodi Mucuša četvero djece, dva muškića, Marijana i Tomu, te dvije ženskice, Anđu i Milu. U svojoj glavi tražila im je neko mjesto za životnu sutrašnjicu, ne prihvaćajući mogućnost da sve možda ne će ići po rasporedu što ga je ona stvorila u glavi.

Što se tiče kćeri, njih je nekako odmah maknula ustranu jer, računala je Mucuša, udat će se, otići iz njezine kuće, pa čak i zab-

64 OSVIT 81–82/2015.

oraviti gdje su se „izlegle“, baš kao što se to i njoj dogodilo. Sve je misli, nade i očekivanja upravila prema sinovima.

Starijeg Marijana, prije nego li je stasao u zrela muškarca, zah-vati ludilo Obećane zemlje, ode u Ameriku i nikada se više ne vrati.

Toma ostade. Morao je. Mater, ma koliko čvrsta bila, nije mog-la sama. A on je jedina muška glava u kući. To je prihvatio, ali se s tim ipak nije pomirio. Vidjelo se to u njegovim povremenim ljutnjama, prasnuo bi tako iznenada, sve poslao u vraga i puštao da vrijeme kroz njega protječe, ne znajući za odredište. Ne bi se to toliko osjetilo na svakodnevnim poslovima, ali se osjetilo na Tominom osamljivanju, uvijek nakon tih gnjevnih ispada. Bio je poljuljan u korijenu, nagnut na neku drugu stranu. Već odranije listao je neke iskupusane knjižurine – bogzna otkud i kako ih je nabavljao – usporeno prebirao slova, k’o mater krunicu, zasta-jao s knjigom na krilu i pogledom u nebo, kao da broji oblačiće što tako bezbrižno lebde u plavetnilu. Mora biti da je imao nešto na umu, zasad skriveno za vanjski svijet, a u njemu tako živo i uznemirujuće.

To što je Toma imao u glavi, jedne noći, nakon posne večere, kazalo se u razgovoru između njega i Mucuše – odlazi, na želje-znicu, u Čapljinu. Mucuša, bolno dirnuta u dubini duše, niti ga je poticala niti zaustavljala, progutala je još jednu gorku, načas sklo-pila oči, dohvativši prije toga krunicu. Tomi bi žao jer ga snažno dodirnu njezina bol, ali je istinski vjerovao da tako mora biti, da je to na neki način određeno, te da je to najbolje za njih oboje. Obećao je pomoć, redovite dolaske, brigu da se plate težaci. Be-sana noć je bila gluha, ali bremenita za njih oboje.

Mucuša ostade sama, s bijelom kozom Ljubom, koja je po mnogo čemu nalikovala Mucuši: koračala je usporeno i gordo, uvijek znala smjer, nikad se nije otimala niti tvrdoglavila. Zame-ketala bi katkad iz običaja, ili želje da razbudi brigama zagušenu

65PROZA

gospodaricu. Ponekad, kad bi se do sita nabrstila, dovoljno da se napuni hraniteljsko vime, gledala bi kako Mucuša, zadignute bošče i krajevima zataknutim za pojas, bere zrele kupine ne zna-jući kome bi ih mogla ponuditi. Onda bi se Ljuba mazno očešala o staričine skute i, bome, počesto osladila.

Imala je Mucuša jednu neobičnu naviku. Sjedeći uz ognjište svoje stare kamene kućice, vadila bi iz nevidljivog džepa na ko-tuli okrzano ogledalce, pa žustrim trzajima čupala bijele dlačice što su tvrdoglavo i ustrajno, izbijale iz smeđeg madeža na bradi, ponekad uz nenadanu šaljivu pomisao: eh, kad bi ovako raslo u vrtlu! Toma se u to uvjerio, jer ju je znao iznenaditi u tom njezi-nom neobičnom obredu, pa na trenutak glavu podizao prema ta-vanici, kao tobože ništa nije vidio. Inače, kao što je i obećao, dolazio je, slao poruke i ponešto kućnih potrepština, pomagao je koliko je mogao, ali je sve to bilo malo, nedovoljno da popuni provaliju između njih i bar promijeni Mucušinu stvarnost. Otišao stariji sin, udale se kćeri, a Toma i jest i nije u njezinom životu. A Mucuša, jedno nikako nije mogla sračunati: koliko je tog njez-inog života ostalo iza nje, a koliko će ga još biti.

Godine se nizale u već otežalu nisku i nekako kao da su se ponavljale: Mucuša u svojoj udžerici uz ognjište, tvrdokorna i nepokolebljiva, Toma među željezničkim vagonima i skretnica-ma, uvijek s istim mislima u glavi: kako mater obrlatiti i doma-miti je u grad. U tom nerješivom natezanju vrijeme teklo svojim tijekom, a Toma se svojom prilježnošću, čestitim radom i upor-nošću počeo polako penjati. Zaključio je kako je konačno vrijeme ženidbi, pa to i učini. Ne prođe ni godina, a rodi mu se sin Zoran, ljepuškast dječačić pametna pogleda i vrckavih kretnji. Počeo je Toma čvrsto vjerovati da će taj novorođenac biti najjači razlog u smekšavanju Mucušine nepopustljivosti. Tim prije što je nakon dva značajna promaknuća u službi od plaće mogao nešto ostaviti na stranu. Već je zaboravio vrijeme kad se s pola štruce i dvije ka-

66 OSVIT 81–82/2015.

vade skrivao među vagone na slijepom kolosijeku, kako bi pojeo svoj jedini obrok toga dana. Odlazio bi gore materi i uvijek ista slika: sjedila je uz ognjište, krškala grančice suhe loze ili čupka-la dlačice iz smeđeg madeža na bradi. Ta je slika Tomu ubijala, zaustavljala na putu k nekoj mogućoj životnoj srećici, te čvrsto odluči kako će već koliko sutra sa seoskim zidarima dogovoriti doziđivanje jedne nove prostorije i izvući mater iz te zagušljive čađavice. Sve je išlo jako brzo i stara kuća dobi nevelik betonski priljepak. Nije to bilo bogzna kakvo rješenje, ali je bilo čistije i zdravije, moglo se u tu dogradnju upustiti i malo svjetla koje nikada nije moglo prodrijeti u tamu starih zidina i jedino je va-tra s ognjišta titravo bljeskala po crnim zidovima. Ta nova pros-torija, dosta prostrana i čista, ali nekako siva, bezdušna i hladna naspram starih duvarova što su godinama upijali sunce i u svako doba godine isijavali blagotvornu mlakost. Međutim, kad majsto-ri središe pod, a Toma dopremi nov krevet i isto tako nov šted-njak, sve se unekoliko „pripitomi“ i ublaži prvotnu odbojnost. Toma je bio ushićen ostvarenim naumom i nestrpljivo očekivao majčin odgovor na nekazano pitanje. Mucuša, naprotiv, kao da se bojala te promjene, bojala se da će je izvaliti iz njezinog du-govječnog ležišta, a ona nema ni volje ni vremena za tako velike promjene, držala se jednom svojom rukom za staru kuću, kao da su joj je otimali, zbunjena i neodlučna, tupo je piljila u taj neki novi svijet, ne vjerujući da do njega može dokoračati. Ipak, ne po-kaza nezadovoljstvo, ali ni oduševljenje, čemu se Toma uzaludno nadao. Ponašanje starice ukazivalo je na neku vrstu neurođene pristojnosti, pokaza zahvalnost za sinovljev trud, ali stvarno za-dovoljstvo nije bilo njezino već Tomino. Iznenadila je sina kad je zatražila da joj se donese sat, kako bi lakše mogla brojiti minute čekanja na unukov dolazak. Poradova se Toma, ipak je živnula, pomisli, nešto novo želi. Kupi Toma budilicu, zvonjarin, veker-icu, ili kako to već gdje zovu, čak dovuče dobro očuvan polovni

67PROZA

kredenac, postavi sat na vidno mjesto i umiren što su stvari neka-ko krenule, neozbiljno se zaigra: navi sat i otkoči zvono... Nije se mogao sjetiti kad je posljednji put na majčinu licu vidio titravi smiješak, makar i tako škrt i sparušen. Bio je zadovoljan.

Imao je pravo Toma kad se ponadao da će Zoran biti ona živuća klica što budi nadu. Svu svoju nepotrošenu i sačuvanu ljubav Mucuša prenese na unuka, kojeg nikada nije zvala imen-om, već svojim suncem. Znala bi tako govoriti: „pojedi to, sunce bakino... je li se sunce bakino umilo... sunce bakino, obuci nešto toplije, idemo u šetnju“.

eh, ta njihova svakodnevna šetnja, to je posebna priča. Nije bilo dana da ih na tim njihovim svakodnevnim izlascima nije presretao debeli brkati žandar i zapinjao iz petnih žila kako bi iz mališanovih usta čuo nešto što on želi čuti, neko priznanje, što li. Zveckao bi tako kovanicama ispred Zoranova nosa i po tko zna koji put do sada pitao: „Onda, što si ti, ‘ko si ti, a? Priznaj i ovi su novčići tvoji.“ Zoran bi zurio u brkajliju, ne shvaćajući što se to od njega traži, pogledavao bi u baku kao i uvijek ranije, tako i sada, zavrtio bi niječno glavom. No, došao je taj sudbonosni dan kad je žandar odlučio ići na sve ili ništa. Zbog usaljene pretilosti s naporom je čučnuo pred Zorana i pred razrogačenim djetetovim očima zavrtio srebrnu banku. Dječak je uzbuđeno u glavi zbrajao medene bombone na kojima je reljefno bila utisnuta pčela, ali po-jma nije imao koja je prava riječ koju bi trebao izgovoriti. Žandar je otpočeo s pitanjima: „Jesi li ti Srbin?“ Zoran zavrti glavom. „A Hrvat?“ Isti nijemi odgovor. „Možda Musliman?“ Ne, značilo je Zoranovo klimanje glavom. „Onda si sigurno Židov?“ Ni na to pitanje žandar nije dobio željeni odgovor. „e, pa mora biti onda da si Ciganin?“ Ne, ne i ne! To je sve što je od mališana iznudio. Poražen neuspjehom, žandar je podigao glas: „Pa, što si onda ti, bogamu!?“ Izbezumio se kada je čuo odgovor: „Ja sam bakino sunce.“ Mucuša se ponosno smješkala i nije mogla ostati nijema:

68 OSVIT 81–82/2015.

„eto, sada znaš. Ma ne znaš ono što ja znam, ne znaš što mu je u srcu, a ja to ćutim.“ Baka pobjednički, a unuk sa skrivenim žalom za bankom, držeći se za ruke, nastaviše šetnju, a žandar, zbunjen ili posramljen, gledao je za njima smušeno sučući svoje guste brkove.

Mucuša malo živnu i kao da nije išla kraju, već se dragovolj-no vraćala nekom novom početku. Zadrža se u gradu dulje nego ikad ranije. Gore je na selu Ljubu povjerila najbližoj susjedi Stu-denkuši, a rođaku Šoji da ubode nešto strukova duhana i okopa stotinjak trsova loze. Doduše, odjednom nije odveć ni marila što se tamo gore događa, posve opčinjena ovim nenadanim čudima što joj se događaju. Trajalo je to čak nekoliko mjeseci, a onda je jednoga dana, iz čista mira povuče želja – otkud je došla, zašto, kamo je vodi, nije znala objasniti – spremi se i vrati na selo.

Nikada nitko nije mogao otkriti što li ju je to tako snažno povuklo da ispusti zlatnu unukovu ručicu i ode u samoću svoje stare kamene kuće, založiti ognjište, krškati lozovo pruće i čupka-ti dlačice iz smeđeg madeža. Dakle, nitko to nije mogao objasniti, ali svi su vjerovali kako to mora biti neki znak.

Prolazilo vrijeme, Mucuša prekoračila devedesetu, a Zoran stasao do višeg školarca. Klackala se starica i dalje između svog sela i sinovljeva grada, sve rjeđe i sporije, ponekad i nevoljko. Vidljivo je bilo da se muči. Žudila je da joj starost obasja i zatopli „njezino sunce“, volju i želju je imala, no snage je ponestajalo. Usporeni pokreti, otvrdnulo lice, ni Ljubu više nije mazila, ali čudesno se otimala i nije se dala poviti, nije se dala k zemlji, koračala je i dalje uspravno, sporo ali čvrsto, no ipak ne kao živi stvor, više je bila živi spomenik. Sigurno je jedno: kad se jednom slomi i klecne prema zemlji, bit će to u cijelosti, svom svojom visinom sići će u nepovratnu ravan.

I to se dogodi dosta brzo. Ispružena na svom krevetu, u nikad do kraja prihvaćenoj novoj kućici, osjećala je kako bi mogla za-

69PROZA

stenjati, ali je bilo sramota. Ne će popustiti njezina tvrdokornost. Čak bi, da ima bar malo snage, otpuzala u staru kuću i tamo dušu ispustila. Kad je zatražila da joj se na usahlo prsište položi sat, svi su znali da se Mucuša predaje. Netremice je zurila u te crne kazaljke što su dodirivale isto tako zlokobne crne brojke i tako ot-kucavale njezine posljednje sate. Još je imala toliko sebe u sebi da na brojčaniku pogledom označi neko mjesto u vremenu, mjesto koje je kazivalo kad će Zoran na vrata. Jesu li to kazaljke uspo-ravale pa nikako da stignu do označenog mjesta koje označava izlazak sunca, njezinog sunca u posvemašnjoj pomrčini?

Znojan i prašnjav Zoran stiže pred kuću kad su Toma i susje-di završavali pripreme za ukop. Svi u crnom, crni kao Mucušina pomrčina, crni kao jato vrana što bi se ponekad znale jatiti u dnu njive. Suza što mu skliznu niz obraz rasprsnu se u svjetleće bolne iskrice što zgasnuše na bakinu odru.

U mukloj tišini krenu crna povorka prema groblju na Kovači-ci, samo se iz stare kuće, u kojoj je već bilo ugašeno ognjište, promuklim i otegnutim meketom oglasi Ljuba. Bio je to po sljednji pozdrav dobroti u kojoj su, Mucuša i Ljuba, hranile jedna drugu.

70 OSVIT 81–82/2015.

anto Marinčić

uMri prije sMrti

Ne! Ni o čemu nemoj razmišljati! Natjeraj svoje srce, koje ludo udara, da se utiša. Spriječi sve svoje misli. Ne daj im da se roje, ne dopusti da se razvijaju, da pletu niti od snova, maštarija. Svedi ih na nulu. Utišaj se! Umiri se! Kao da si već mrtav. Uostalom, ti si odavno mrtav, valjda to znaš. Od trenutka kada si prvim milimetrom provirio iz majčine u ovaj surovi, nemili svijet. Ustvari, ti si mrtav kada su spermatozoidi oplodili maternicu, prenijeli gene koji te karakteriziraju. e, da, sad će ovi liberalni, napredni i kako ih sve ne zovu početi svoju tiradu. Tumačit će, sasut će drvlje i kamenje na to tvoje da život počinje od trenutka začeća. Ne znaju oni da ti govoriš o početku smrti, a ne života. Napast će te kako propagiraš stavove Crkve, nazadne poglede i što ti sve ne će pripisati. To što ti ni u primisli nije braniti ničije stavove njih ne će zanimati. Rekoh ti, ovaj svijet je surov. Ma kako se ljudi u njemu okarakterizirali, a liberali, konzervativci ili neki ognjištari, bilo koji, svi su oni jednaki, i svi su surovi. Samo je pitanje okolnosti i prilike kad će to očitovati. Dok dođe njihov trenutak. Čekaj.

Kažem ti, utišaj se, kao da si mrtav! Svedi misli na nulu, ne razmišljaj.

Ali....?Što ali, mrtvače?! Pa ti si mrtav od trenutka začeća! Začet

si, zatim se rodio samo zato da umreš. Smrt je najnezasitnija neman na svijetu. Strašnija od svakog nevremena, oluje tornada,

71PROZA

tsunamija, erupcije vulkana. Sve te nepogode zasite se, neka jednim, druga desetcima, treća tisućama života, ali ova neman je nezasitna, gora od svih hijena, od svih koji jedu lešine, gora od svih nemani zajedno.

Utišaj se čovječe!Smanji dah, ne diši! Smrt ti je perspektiva i sav smisao tvog

života. Konačni cilj je da prestaneš disati, da prestaneš misliti, da umreš. Kako tako jednostavnu stvar, činjenicu, ne razumiješ? Čemu ti pobuna? No, da ti malo popustim, evo i da razmišljaš? Hajde, razvijaj svoje misli. Pleti s njima mrežu poput pauka. Ispleti najljepšu, veličaj ljude stihovima pjesama, veličaj njihova djela, ljepotu zemlje, uzdiži život i... Gdje si? Do čega ćeš doći? Zatečen si sada, ti velika pletiljo balada, epova čovjeku, životu. Hahahaha. Konačno kužiš. Ako ti je već do pjevanja, do epova, stihova, onda pjevaj o Smrti. Nju veličaj. Doduše, ništa ona od tvog veličanja nema, kao što ni život nema ništa od stihova namijenjenih njemu, ali za razliku od života smrti to i ne treba. Ona je sama po sebi velika, najveća, najmoćnija. Nema joj ravnog. A životu treba svaka riječ, svako slovo. Zašto? Zato jer je mali, minijaturan u odnosu na smrt. Ni svi stihovi, ni sva uzdizanja ne mogu mu pomoći. No, da te utješim, ima jedna stvar koja ju je skoro dostigla, koja joj je po svojoj veličini najbliža. Glupost. Ljudska glupost, tvoja glupost, naša glupost. Jer samo glupost i može veličati nešto što je u konačnici nebrojeno puta manje, nejače od smrti.

Utišaj se čovječe! Umiri se, prestani disati. Kao da si mrtav. Jer, to ti je zajamčeno. Sve ostalo je priča, sve ostalo su šarene laže kojima sebe zavaravaš.

Ali, baš zato ljudima treba pomoći!Nasmijavaš me. Stvarno je tvoja glupost velika, bezgranična.

Istina, ne mogu reći jaka kao smrt, ali da joj je blizu po svojoj razornoj snazi, to stoji. Komu ćeš, bolan, pomagati, komu ćeš

72 OSVIT 81–82/2015.

pomoći? Onima što traže donacije da bi izliječili nekoga svog, bolesnoga. Onima koji bi platili skupe operacije koje će njihovim dragima produžiti život. Za koliko će mu produžiti život? Za godinu, dvije, deset ili možda za dva dana? I, što onda? Smrt! Dolazi opet ta nezasitna aždaja. Ili da pomogneš sirotinji? e, baš mi te žao. Budala si. Ljutiš se? A što da ti na to kažem osim da si budala. Zar si zaboravio onu – pomozi sirotu na svoju sramotu? Pa, koliko sutra će lajati protiv tebe, za dva dana će te početi pljuvati, a ako bi im se ukazala prilika pomogli bi i smrti kojoj, ne znaju to, pomoć i ne treba. Pucat će u tebe! I još k tomu govorit će – ubili smo onoga gada, trebali smo i davno.

Umiri se čovječe! Stišaj se, kao da i ne dišeš. Budi manji od makova zrna. Istina, ni tako utišan ne možeš ništa, ne možeš svoj život, kako ti govore ovi što tvrde i prave se da su sveti oci, produžiti ni za jedan lakat. Prestani misliti. Čemu ti misli?

A, zašto da ne mislim, pitaš?Da, moglo bi se i tako reći, zašto ne. Jer ti je onda lakše. Bit će

ti tako sigurno lakše. Ali, misli? Čemu tvoje misli? Zar vjeruješ da nekomu nešto znače? Što mogu promijeniti? Možda da si Tesla, einstein. Možda. Njihovi umovi, njihove misli pomogle su čovječanstvu, pomogle su ljudima, kažeš. A što su im to u biti pomogle? Imaju svjetlo, preko tih tehničkih dostignuća vide se i razgovaraju, ovaj iz Amerike i ovaj iz europe. e, jesu nešto i dobili. Kažu da znaju teoriju relativiteta, ali ni tisuću einsteina ne može im život produžiti ni za sekundu!

Utišaj se čovječe! Umiri se. Ne daj ni jednoj misli ni da se krene formirati, a kamoli formirana da ispliva na površinu. Jer?! Da se htjelo dala bi ti se i misao kojom bi i ti razdvajao svjetlo od tame, kopno od vode, dala bi ti se misao kojom bi nadmudrio smrt, misao kojom bi izbjegao tu neman. Utišaj se čovječe, ne budali! Koje i kakve prispodobe o talentima i njihovom uveličavanju? I da te talente koje imaš uvećaš milijun puta, milijardu, što si?

73PROZA

Bijednik kojega će pokositi najobičnija gripa, zubobolja. Jer, smrt ima tisuće znanih i još više neznanih načina da ostvari svoje.

Jadan si čovječe, kako to ne vidiš? Predaj se. Umri prije smrti. To bi ti bila jedina šansa. Kažem, bila. Pa, čak ni toliko ne možeš, umrijeti prije smrti. Čekaj. Ostaje ti samo da čekaš i drhtiš do trenutka kada će ta aždaja staviti svoj pečat na tebe. Ovako, ako me poslušaš, ako utišaš misli, svedeš ih na nulu, umiriš se, bar ne ćeš drhtati, bar te ledani znoj ne će probijati, bit će ti lakše.

Što će mi biti lakše, a drhtao, a ne?eto, vidiš, nepopravljiv si. Opet formiraš misli, čak ih puštaš da

izbiju na površinu. Puštaš ih da se bore, biju unaprijed izgubljenu bitku. Izgubljenu u istom trenutku oplodnje. Halo, jadniče, umiri se! Prestani disati. Prestani misliti. Kako ne razumiješ? Sve tvoje misli, tisuće ili milijune njih koje su ti se pojavile u tvom bijednom životu, kada bih uspio nekako skupiti u jednu, napraviti od njih, hajde da tako kažem nadmisao, što bi opet uspio? Izbjeći smrt? Smiješan si, čovječe. Žao mi te jer više nisi ni jadan nego smiješan. Ništa ne možeš. Ništa, zapamti to!

Kako ništa? Pa ostvario sam toliko toga, imam sve što mi treba? Ali, dobro, da krenem na taj tvoj samoubilački način razmišljanja. Što ćeš reći na ovo, sve to materijalno, prema tvom razmišljanju, nije ništa, ali ostavio sam iza sebe djecu, pa i kada umrem oni će produžiti život.

Ha, ha, ha. Hvataš se za slamku. Kako, jadniče, ne vidiš, doslovce se hvataš za slamku. Djeca će produžiti tvoj život, i uopće, produžit će život?! Pa i djecu čeka isto što i tebe, možda čak prije nego tebe. Što ćeš, pametnjakoviću, na ovo reći? Kakvu ćeš novu misao formirati, s kakvom šarenom lažom ćeš se i dalje zavaravati?

Da, da, slobodno reci – ali ostaje mi život vječni. Smrt nije kraj.

74 OSVIT 81–82/2015.

Ma, nemoj! Isus je na križu pobijedio smrt, kažeš. Dobro, neka je i to točno, neka je tako. eto, uskrsnuo je, ne ću ti to sporiti, premda i sam znaš da je to u domeni našeg vjerovanja, naše nade. A, znaš li što se kaže? Oni koji nemaju smrtnog grijeha, uskrsnut će na život vječni. Samo oni koji nemaju smrtnog grijeha. A ti? I što je, a što nije smrtni grijeh? eto, možeš se ispovjediti, istinski, iz dna duše pokajati se za sve ružno i loše što si činio kroz svoj bijedni život koji si i pored toga nastojao i nastojiš produžiti. Međutim, što ako te smrt preduhitri, ako ti ne dopusti da se, prije nego nastupi tama ispovjediš? Što onda? A to je vrlo lako moguće, priznat ćeš. I što ako se tvoje i Njegovo mišljenje o smrtnom grijehu ne slažu? Što onda? Propade ti i taj život vječni. I što ti je vječnost? Ako je vrijeme bezgranično onda je i sekunda vječnost, onda je i njezin milijunti dio vječnost.

Utišaj se čovječe. Umiri se. Prestani misliti. Jer je svakako uzalud. Nema svrhe ni koristi. Smrt i samo smrt tvoja je sudbina.

Pa što mi onda predlažeš? Ako je sve tako da onda odem pobiti one koji su mi nanijeli zlo, koji su mi rekli tešku riječ, čak i one koji su me samo ružno pogledali. Ako si ti u pravu što me onda priječi da uradim tako?

Opet ti razmišljaš! Opet misli puštaš da isplivaju na površinu. Da, mogao bi to uraditi. Mogao bi. I tek onda bi se zafrknuo. Kako, pitaš? e, jadniče. Pa tako bi, a da ne naplatiš svoj trud, pomogao baš svom najvećem neprijatelju, smrti. A ona ti tu pomoć i ne traži. I što je još gore, za tu pomoć, i ako bi joj na taj način pomogao, ne da ne bi dobio nikakvu nadoknadu, nego bi ti to stvorilo još više problema. Imao bi bar zadovoljštinu duše, osvetio bi se onima koji su te samo i mrko pogledali? Ali to je trenutno. Iako bi osjetio to zadovoljstvo ono bi bilo kratkog vijeka, a znaš li, slutiš li što bi se ubrzo poslije toga dogodilo? Te tvoje misli koje nikako da utišaš počele bi te kažnjavati, maltretirati – Zašto si to učinio? – pitale bi te. Što bi im odgovorio?

75PROZA

Utišaj se čovječe! Smiri se, spriječi misli.A što je sa smrtnim grijehom, što je sa životom vječnim o kojem

ti pričaju? Jer, kažu, života vječnog nema za one koji su griješili smrtno. Istovremeno, i sam znaš, da nema onoga tko nije griješio smrtno. Kažeš, pokajao se za svoje grijehe? Kako se pokajao? I hoće li to pokajanje biti dovoljno jer bi moralo biti bezgranično, a čovjek ne razumije, ne može shvatiti bezgraničnost. Ma koliko tko imao široke poglede, ma koliko, kao, eto ti, razvijao svoje misli opet ima neku granicu i einstein ju je imao. Ali, i da pobiješ sve one koji su ti nanijeli zlo, koji su te samo mrko pogledali, što poslije? Opet te čeka smrt! Neman ne odustaje niti je ikada odustala.

eto, i kada bih htio, kako da zaustavim misli? Kako? Kako kada je i ovo što te pitam misao? Možda bi izlaz bio da poludim? Onda ne bih imao misli. Ili možda opet bih? Jer, valjda i luđaci imaju neke misli. Na kraju krajeva, znaš priču o krugu. Postavi na jednom mjestu kružnice najluđeg pa u krug redaj sve pametnijeg od pametnijeg. I što dobiješ na kraju? Najpametniji i najluđi stoje jedan pokraj drugoga, rame uz rame. Vidiš, ne vrijedi ni poludjeti jer te opet čeka smrt. Njoj je svejedno. Uostalom smrt je nešto najdemokratskije što postoji. Ne smeta joj ni boja kože, ni vjeroispovijest, politički nazori, ni spol ni starosna dob. Ne bira, a dijete, a starac. Rekoh ti, čovječe, neman kojoj nema ravna, neman kojoj se nitko oduprijeti ne može.

Utišaj se, umiri svoje srce. Prestani misliti, umri prije smrti.Ah, da, ni to ne možeš bijedni čovječe!

U Čustom Brdu, ljeta Gospodnjega 2013.

76 OSVIT 81–82/2015.

čovjek Za uveseljavanje

- Hajde, pjesniče, da konačno jednom završimo ono što ti godinama obećavam.

Danas si naišao u pravom trenutku, jer ako ti to danas ne ispričam, ako ti ne otvorim dušu, ubit ću se. Možda ću se ja ubiti i poslije nekada, ali si sadašnjim svojim nailaskom, ako ništa drugo, odgodio moje samoubojstvo do daljnjega. Znaš, ne mogu se ja više s ovim nositi. Dok sam bio mlađi inekako, ali kako godine idu...

- Gdje gori, Žuti? Što te spopalo? Zafrkavaš se, kakvo samoubojstvo!? O čemu ti to? Jesi li pijan, koliko si ih od jutros popio?

- A, ne, pjesniče, griješiš, nisam popio niti jednu, samo kavu, ovo mi je vjerojatno deseta od jutros. Konobar me samo b’jelo gleda, vjerojatno misli da sam lud, a vi, pjesnici, mislite čovjek mora biti pijan ili lud da bi spominjao samoubojstvo.

- Ne mislim ja, Žuti, da si ti lud, što ti je, ali, priznajem, jesam pomislio da si pijan, i pitam se što te je tako spopalo. Toliko godina mi govoriš da ćemo sjesti i da ćeš mi ispričati tu neku svoju priču koja je, kako kažeš, za romana. Iskreno, mislio sam da od toga nema ništa, ali sam se izgleda prevario. Pa, hajde, pričaj. To je, izgleda, neka davna priča? Čega se sjećaš, Žuti, govori, slušam te.

- Čega se jedino sjećam, pjesniče? Čega? Boli i samo boli. Duševne. Odakle je počelo? Stvarno, odakle je počela ta bol, gdje joj je početak, prapočetak, zametak? Genetika, možda. Danas je moderno, in, reći – sve je to genetika. Da, onda, optužim svoje roditelje? Ali koje od njih. Ako optužim samo majku hoću li biti u pravu? A što ako nije naslijeđeno od njezina genetskog koda? Ili da optužim oca? I opet isto pitanje. Je li onda najbolje da ih optužim oboje? Podjednako. Tako je manja mogućnost da

77PROZA

ću se prema nekom od njih ogriješiti. A što ako nije genetsko naslijeđe? Što bih napravio podižući optužnicu protiv njih? Bi li ta optužnica bila smrtni grijeh? Tužiti onoga tko ti je dao sjeme, onoga tko te rodio? A još i nisam siguran da je baš do njih. Ostaje mi optužiti Alaha. Ali tko sam ja da Njega tužim? I da ga tužim, ta tužba je osuđena na neuspjeh. Zašto pokretati neku parnicu za koju sam siguran da je ne mogu dobiti. Premda izbjegavam i u običnom, svakodnevnom govoru uporabiti riječ apsolutno, jer ovdje na zemlji nema ničega apsolutnog, pjesniče, nema onoga koji apsolutno i bezgranično razumije, u ovom slučaju, kada bih bar malo razumio to, mogao bih biti apsolutno siguran da tu parnicu ne mogu dobiti. A da optužim nju? Da, to mi se nekako čini najprirodnijim, najlakšim. Uostalom, kriva je i pred Bogom i pred ljudima. Što se tu ima posebno razmišljati. Ako podignem optužnicu protiv nje, jer je, kako rekoh kriva i pred Bogom i pred ljudima, tu parnicu ne mogu izgubiti. No, ljudi su izmislili odvjetnike, moj pjesniče.

- A što je ona kriva ‒ reći će njezin odvjetnik. - Bila je mlada i naivna.

- Prigovor ‒ čulo bi se od mog pravnog zastupnika. - Bila je punoljetna, dakle argumentacija mog kolege odvjetnika otpada. Molim uvaženi sud da se ovo unese u zapisnik.

- Prihvaća se ‒ rekao bi sudac.- Dobro, gospodine sudac, dopustite da nastavim. Ali on je

bio stariji od nje, ona neiskusna, nevina. Prihvaćam, da, bila je punoljetna, ali nije sve u slovu zakona nego treba gledati i na duh zakona. Molim uvaženi sud da ovu činjenicu ima u vidu.

- Opet prigovor! ‒ skočio bih moj odvjetnik. - Držimo se mi činjenica. Bila je punoljetna, samo to je relevantno. Kolega želi vašu pozornost, časni sude, skrenuti na iracionalno.

- Prigovor se opet prihvaća - profesionalnim glasom progovorio bi sudac.

78 OSVIT 81–82/2015.

- Razumijem suprotnu stranu što traži da se, kako kaže moj kolega, u ovaj postupak ne uvodi iracionalno i uza svu moju volju da to poštujem moram ovdje reći, iako to suprotna strana ne želi čuti, dapače, alergična je na to, čak načisto pobjesni, štoviše izgubi svaki takt i počne iracionalno razmišljati, svi su im krivi, ali bila je zaljubljena. Tko to od nas može suditi ljubavi?

- Prigovor! Prigovor! Kolega opet u postupak unosi iracionalno – vikao bi moj odvjetnik i tako u nedogled.

- Ali, ljubav, pjesniče! Što je to ljubav? Kakva je to bila njezina ljubav? I kako se može dokazati da se radilo o ljubavi? A što ako je bilo iz čiste znatiželje? Da vidi kako je to kad joj, da ne kažem što, razumiješ me. A još gore, dapače najgore, je ako je to bilo iz ljubavi, e tek onda ću se ubiti. Nekako bih to i podnio, nosio se s tim da je dala jednom, prevarilo je. To bih, čini mi se, lakše podnio. Da, da, čovječe, a što ako je stvarno bilo iz ljubavi. Vidiš li ti, sjeća se da je s njim bila tri puta. Da je jednom, pa hajde, dogodilo joj se, ali tri puta! I tko mi jamči da je tri puta? Tko?! Možda mi je slagala? Slagala nego što je. Čuj, tri puta!? Ili ju je on nakon trećeg puta otpilio. Veli, budalo, kujo mala, ja sam svoje isćeifio, a i nisi neka pička. Loša si u seksu. Sada se, pjesniče, tješim. Je l’ da, kako je čovjek slab, kako sam sebe i sada pokušavam zavarati, kao što sam se zavaravao tolike godine. Loša! Ma nemoj. I kako to da podnesem? I da je bilo iz naivnosti? Da je bila pijana, pa čak i da je bilo iz puste želje da vidi kako je to kad joj uđe, nekako bih to mogao svariti, ali ako je iz ljubavi?! I nakon toliko godina saznam da se s njim dugo zabavljala. Čak ga je čekala dok je došao iz vojske! Vidiš li ti to!? Čovječe, saznam da su se dopisivali, jedno drugom slali ljubavna pisma! Što li mu je pisala u tim pismima? Da ga voli, vjerojatno, a što bi drugo. Kaže, kuja, rekla mi je to više puta samo ja zaboravim. Laže, pjesniče, laže kuja, majku joj lopovsku. To da zaboravim? Nikada. Ali što ako je ona još uvijek u njega zaljubljena? Ni tu mogućnost, kada sada pogledam malo

79PROZA

bolje, ne mogu isključiti. Ali da mu je dala iz ljubavi nedvojbeno je. Nemoj klimati glavom, nemoj me prekidati, jer ako napraviš bilo kakav pokret, ako kažeš bilo koju riječ i još u njezinu obranu, poludjet ću totalno, nije isključeno i da ću sve sa stola slupati, da ću te udariti iako ti s tim nemaš ništa. Pusti me, sada kada sam ti se otvorio, da ti ispričam sve, ne prekidaj me, majke ti.

- Pa, kad mu dade? ‒ pitam je.Svaki put drugi odgovor, moj prijatelju. Ili mi je uvijek

odgovarala isto, ali mi silna bol duše nije dala da to primim, da to memoriram u mozgu. Kažu doktori, čuo si za to sigurno, kada se čovjeku nešto strašno događa, mozak jednostavno sve to izbriše, skloni, sakrije iz sjećanja. Ali, ako je i tako kako doktori kažu, eto vidiš, na znaju da se to vraća. Deset godina, deset punih godina nisam o tome progovorio ni riječi, čak nisam ni razmišljao o tome. Rekao sam sebi, dobro je, zakopat ću to, spaliti sve to, bilo, jebi ga, što ćeš sada, ali vidiš opet mi se vratilo svom žestinom i spalit će me, spržit će me kao vatrena stihija travku. Veli, dala kada je došao iz vojske. Prekidali, pa se ponovno sastajali. eto, vidiš da se radilo o ljubavi. Ali ne će kuja da prizna da je ljubav bila u pitanju. Pokušava me zavarati.

- Dobro, eto nije bila ljubav, pitam je, kako si mu se onda vraćala poslije prekida, kako mu dade, kako kažeš, tri puta. Uh, nemoj da te sada zadavim, tri puta!? Što me jebeš, bona, kakvi tri puta?

A i da je, pjesniče, jednom, tri puta ili pedeset puta, kakva mi je razlika. Znam, vidim što ti se mota u toj tvojoj ćelavoj glavi, ali ne ćemo sada o tome. Ili da tužim njezine roditelje? Oca? Je li joj, to što mu je dala, genetsko naslijeđe od oca? Onakav miran? Da, da, mogla je od njega naslijediti tu mirnoću. Ali ispod žmire tri vire, kaže narodna izreka. Od onih mirnih najprije se i dogodi takvo nešto. Šute i svoj posao. Nitko ili malo tko će posumnjati na njih. Ili joj je to genetski dio iz njegove naivnosti? Naslijedila

80 OSVIT 81–82/2015.

je tu naivnost od njega? A, ne, ne, kakva naivnost, vidiš opet se samozavaravam. Ako je naivna, ili ako su otac i ona naivni, hajde neka ih netko prevari da mu nešto daju badava, da mu nešto urade a ne naplate! Ma, kakva naivnost! Dala jer je željela, jer je htjela da vidi kako je to kad joj... Vidi, vidi, grozim se i na pomisao da mu je dala iz ljubavi, a kamoli da to sebi glasno kažem. A vjerojatno je bilo iz ljubavi. Čuj, vjerojatno, sigurno. Ili joj je to od one matere? Bogobojazna je, kažu. Ne d’o ti Alah pred njom opsovati, spomenuti uzalud ime Njegovo. A ti, pjesniče, znaš da su takvi najgori. Ovamo bogobojazni, ovamo sveci, a dala. Možda čak on i nije inzistirao. Vidiš, to mi nije palo na pamet.

Okriviti njega? Kako bih ga mogao okriviti, nije ju uzeo na silu. Što stvarno ako mu je kuja mrdala ispred nosa, što ako ga je izazivala, mamila? Podastrla mu svoj tjerajući miris ispred nosa. Jašta je, nego to. Ne će pas sam dok kuja ne mrdne repom. Kaže mi, bila sam zbunjena, ni sama ne znam što mi se dogodilo. Još da joj povjerujem! Ne zna? A kako zna da je bilo u autu? Kako zna gdje su se i na koje mjesto u šumi odvezli? Iz neznanja pa se vozili pola sata do šume. I nije joj se za tih pola sata vratilo znanje. Ma, majku li joj lopovsku, laže. Sve mi kuja laže.

- Jednom, tada, ni gaćice nisam skinula, samo ih je nekako malo odgurao u stranu.

Jednom!?- Kako jednom? Zaboravila kuja da mi je kazivala kako je to

bilo tri ili četiri puta.Pa i ako je točno da joj je prvi put samo odgurnuo gaćice u

stranu, a čisto sumnjam i u to, kažem i ako je to točno, drugi, treći i Alaha ti dragog pitaj koji put, skidala mu se potpuno gola. Moj pjesniče, imao ju je potpuno golu, a kasnije je mene grlila. Tko kaže da u onoj svojoj lopovskoj glavi, kada zažmiri, nije zamišljala njega umjesto mene?

- Joj, ne sjećam se. Što me to pitaš? Sramim se toga.

81PROZA

I opet da joj povjerujem. Sramila se ne sramila, njega nikada ne će zaboraviti. I na času smrti, u trenu kada svoju grješnu dušu bude predavala Bogu na istinu znat će, sjetit će se njega a ne mene. Uvijek, ama baš uvijek, u svakom trenu života, znat će tko joj je bio prvi. Jer, prvi se pamti, svi mi ostali, pjesniče, smo daleko, daleko ispod. Svi smo mi poput jednog klika na računalu, samo nas obrišeš i ne moraš nas se nikada više sjetiti. Ne, ne i ne! Ma koliko mi ne bio drag, njega ne mogu optužiti nikako i ni za što. A ja? Da nisam ja kriv, pjesniče? Kako ja, pitao sam se milijun puta? Ni znao je nisam kada se to dogodilo. Ali kada mi je rekla!? Kriv sam, jasno da sam kriv. Zašto se jednostavno nisam okrenuo i otišao, pa onda nek’ da ćaći svom ako hoće. To sam trebao uraditi. Zar ni toliki bijes koji sam tada izlio nije bio dovoljan da me otrijezni? Sve po redu sam joj psovao. I oca, i majku, i svu familiju, gdje god sam se koga sjetio živog i mrtvog.

- Kujo, majku ti tvoju kurvanjsku koja te rodila, psovao sam. Majku od koje si taj kurvanjski gen naslijedila.

Nisam tada zaboravio ni oca joj, pa zašto ih onda sada optužujem? Zašto optužujem i svoje roditelje? Je li zato što sam od njih naslijedio tu jebenu osobinu da oprostim? Da oprostim sve, svaku uvredu, bilo čiju? Da oprostim i posljednjem kretenu koji me uvrijedi, ponizi? Jesam li je možda volio? Jesam li bio toliko zaljubljen? I zašto sam je prihvatio bez obzira što sam znao? Što je moja krivica, pjesniče? Istina, nakon početne boli, bijesa, ludila čak, pomislio sam, zaboravit ću. Vremenom će prestati boljeti. I, zavarao sam samoga sebe. Prestalo je, ustvari pritajilo se to negdje u meni, jer sam to potisnuo u najudaljeniji kutak mozga, misleći naivno kako će tamo i ostati zauvijek. Ali se pojavilo. Pojavilo se žešće nego kod prve spoznaje o izdaji. Jer, shvatio sam to kao najtežu izdaju, težu od izdaje života. Da me netko izda, pa izgubim život zbog te izdaje, manje bi boljelo od toga. Uh, manje štete od toga a veće žalosti nigdje nema, u pravu

82 OSVIT 81–82/2015.

su stari ljudi kada su to govorili. Danima sam bolovao poslije toga. Grudi su mi se napinjale do pucanja, srce divljački lupalo. U mozgu zbrka, totalni kaos. Ubiti se, pomišljao sam. Nema druge nego ubiti se. I kako sam mogao spavati s njom kada sam to znao? Da sam samo spavao! Kako sam je mogao zvati, ne imenom nego joj čak tepati? A i fizički? Kako sam joj mogao lizati kada znam da joj je njegov ulazio? To mi je skoro kao da sam ga i njemu pušio. U svojoj biti nema nikakve razlike, ako sam joj lizao onu na koju ga je on naslanjao u koju ga je on turao, pušio sam mu ga, nego kako. Onda sam najveći krivac ja. Da, da, ma koliko boljelo treba biti realan. Tko me je tjerao? I kako sam joj dopustio da mi tepa? Kučka! Ona da me zove sunce moje. Ma, sunce li joj njezino. Trebao sam je, prvi put kada me je tako nazvala, zatjerati tamo odakle je izašla, trebao sam joj razvaliti šamarčinu, šutnuti je, izgaziti i kazati: Marš, kujo, da te više nikada ne vidim i da mi se više nikada nisi obratila nikako, a kamoli sa sunce moje. Jebalo te takvo sunce. Sve sam ja to znao, pjesniče i prijatelju moj, sve. Nema opravdanja za mene. Ja sam rođeni gubitnik i to ti je. Jedino rješenje bi bilo da se ubijem, a da nisam kukavica to bih i uradio. Te isprike – grijeh je ubiti se, oduzeti si život koji ti je Alah darovao! Ma nemoj! To su samo isprike kukavica kao što sam ja i meni slični. Što imam koga kriviti? Kriviti njezine roditelje, svoje, nju? Njega, rekoh, nemam razloga. To je fer, zašto ga kriviti? Čovjek je samo uzeo ono što mu je kuja dala.

Ali i ja sam imao druge, vjerojatno ona misli u svoju obranu, ali to ne izgovara. A ja sam, pjesniče, gle ironije, ne ćeš mi vjerovati, ni ti niti bilo tko, u brak s njom ušao nevin! Halo, čovječe, nevin! Koja sam ja budala, držao se moralnih načela, romantičnih shvaćanja! Ali i da sam imao druge, kakve to veze ima s tim što je nevinost dala njemu a ne meni? Kakve? Ne bi to smjela ni pomisliti a kamoli me to pitati, kamoli to reći u svoju obranu. Da sam spavao sa stotinu njih, sa tisuću ili deset tisuća, to

83PROZA

ne može izbrisati činjenicu da je ona svoju nevinost dala drugom, a ne meni. To ne može izbrisati činjenicu da će se njega sjećati u svakom trenutku svog života pa i u času kada bude umirala. Slažeš li se pjesniče? Izdaja je to svemirskih razmjera, to je apsolutna izdaja. Vi pjesnici volite ovakve izraze, svemirsko, ili slične usporedbe.

- Imamo zajedničko toliko toga ‒ govorila mi je.Što to mi imamo zajedničko? Što? Imamo to da smo godinama

spavali u jednom krevetu. I to joj je nešto! To ona naziva zajedničkim. Tako sam mogao spavati s bilo kojom. I što bih s njom imao zajedničko? To što bi hrkala u krevetu pokraj mene i svojim hrkanjem budila me? To što bih i s njom izlazio u drugu sobu jer bi mi razjebala san kao i ona? Daj, molim te! Pusti priču. Poslije tih razgovora plakala bi. Plakala! Ma nemoj. I sada bih ja trebao da se na to sažalim, da kažem, nemoj plakati, ne ću ti to više nikada spomenuti. Dobro, da i to kažem, kakve koristi bi ona imala od toga? Zar misli da mogu zaboraviti? Kako to zaboraviti!? Uostalom, može li ona, je li ona i na tren zaboravila tko joj ga je prvi stavio? Znam, računa s mojim kukavičlukom i s mojom velikodušnošću. Zna da imam tu jebenu osobinu oprostiti istog trena kada me netko uvrijedi. Dobro. evo, priznajem, u pravu je. Ali i kada bih imao svu volju svijeta da to zaboravim, kada bih imao svu ljubav svijeta opet to ne bih mogao zaboraviti. Da joj oprostim? Ja nisam dragi Alah, ja ne spoznajem apsolutno. Samo je moja tuga, zbog njezine izdaje, zbog njezina genetskog naslijeđa, zbog mog genetskog naslijeđa, zbog mog kukavičluka, velikodušnosti, urođenog gubitništva, zbog svega znanog i neznanog, apsolutna. Ovi mi, dok im pjevam, dok ih uveseljavam, naručuju onu od Džinovića. Ne pratiš ti to, je l’ da? Ali čuo si, mora da si negdje čuo, ide tekst ovako:

84 OSVIT 81–82/2015.

Tuuga mii je sve što imaam jaaaa, neeka mii jee jooš stooo goodiinaaa, kad jaa ne znaam da se snaađem, drugu traažim gdje god zaađeem, Boga mooliim da je ne naaađeeem.

Vele, pjevaj nam tu, nevjerojatno je kako je dobro otpjevaš, nikakve razlike nego što je i sam Džinović otpjeva. Kad bi znali, moj pjesniče! Kad bi samo znali zašto mi je ta pjesma legla. Ali ne znaju kako mi duša jeca i srce krvari dok im pjevam. Oni misle da ja to pjevam njima, a ja to, moj pjesniče, pjevam samom sebi. I nek’ me, kuja, ne pita zašto sam živ mrtav. Nek’ ne traži od mene da se smijem, nek’ ne traži da joj tepam. I nek’ ne tepa ni ona meni jer me to boli. Neka me zove konjem, budalom, neka me zove govnom, ali neka mi samo ne tepa, jer me to boli najviše, jer ću od toga potpuno poludjeti. I neka me pusti. Nek’ pusti da venem kao cvijet, da kopnim kao proljetni snijeg dok me potpuno ne nestane. A ako me sretne tamo, ako je vjerovati tamo se ne zna tko je s kim spavao, tko ga je komu turao, tko je komu pušio, no bez obzira na sve to, neka me i tamo zaobiđe, neka se pravi kao da me nikada u životu nije vidjela, kuja jedna.

eto, pjesniče, ako, i kada jednog dana čuješ da sam poginuo nesretnim slučajem, jedino ti ćeš znati pravu istinu. A sada ustani i idi, ni riječi mi nemoj reći a kamoli se zahvaljivati jer bi to boljelo, skoro isto kao kada mi ona kuja tepa.

85PROZA

ivo Mijo anDrić

politika profesora saleMa

Škripa prozorskog krila označila je početak razmjene ustajalog zraka iz zadimljenog sobička sa svježim koji je dotekao s vanjske strane stakla. Kad je veći dio dima iscurio van, ukazali su se likovi dvojice sredovječnih ljudi. Jedan je šutio, dok je drugi, za glavu niži i skoro dvaput lakši, govorio pastelnim glasom oboje-nim mješavinom razočaranja i rezignacije.

- e, moj jarane. Grlo sam potrošio objašnjavajući mu da sve ne može biti po njegovom. A on zapeo ko ćoravo prase i hoće da dokaže da su dva i dva pet. I to meni, starom i oguglalom mate-matičaru. Džaba je njemu pričati kako je matematika egzaktna nauka i kako su njezini zakoni već odavno otkriveni i razjašnjeni.

Tako je profesor Salem opisivao znanje učenika srednje teh-ničke škole svom poznaniku koji je, na molbu učenikova oca, do-šao intervenirati da mu se, umjesto jedinice zaključi dvojka.

- Ma ne će ti on, bolan ne bio, nakon srednje škole biti ministar, već obični irget u nekoj lokalnoj firmi. Pusti dijete da završi razred. Pa neka ide s milim bogom. I meni je dosta rođakovih molbi da mu iskamčim tu prokletu dvojku. Daj mu je, pa ćemo i ti i ja mirnije spavati. U suprotnom, nosit ću ga na savjesti. A i ti, bogami, jer ako me odbiješ nikad ti to ne ću oprostiti. Kao ni meni njegov zlosretni otac.

Dugo je uporni čovjek obrazlagao razloge zbog kojih bi, sla-bom matematičaru, trebalo ispraviti negativnu ocjenu i omogućiti mu da, kao i drugi sretni učenici, završi srednju školu. Spominjao

86 OSVIT 81–82/2015.

je teške uvjete života koji prate učenika i njegovu obitelj. Punu kuću djece, sve jedno drugom do uha. Malu plaću čistača gra-buljara na rudničkoj separaciji. Bolesnu mater koja jedva hoda. I ono što mu se činilo najbitnijim u njegovoj posredničkoj misi-ji iskamčavanja makar mršave dvojke, a što je sažeo u tri-četiri kratke rečenice:

- Ne će ti on bolan biti ministar, već obični irget u nekoj lokalnoj firmi. Pomozi mu. Ako ni’ko drugi, bog će ti platiti. Ima’ će kad! Dug je ljudski život!

Profesor Salem na kraju je popustio. Znao je to od početka, ali je namjeno zatezao konop do pucanja. Da jaran shvati kako je matematika važan predmet. Ne samo u školi, već i u kasnijem životu. Onaj tko ne zna računati, uvijek se može preračunati. Ili nešto pogrešno uračunati. Odnosno zaračunati. Nije se s matema-tikom igrati. Ni u kapitalizmu, a još manje u socijalizmu. Zbog nje su kroz dugu historiju i glave letjele. Carstva propadala. Jedne epohe nestajale, a druge nastajale. Sve zbog dobrih ili loših raču-na. Odnosno, dobrih i loših matematičara.

Držao je profesor Salem do svoga zanimanja. Ne samo zato što je slovilo kao najteže u obrazovnom procesu. Već, i prije svega, zbog toga što je matematika određivala sudbine ljudi. Što ih je usmjeravala ili zaustavljala u razvoju i napredovanju. Omogu-ćavala im lagodan život ili ih gurala u provaliju i propast. Tko je znao dobro računati, u svakoj se situaciji mogao snaći. I skočiti na konja. Ili pasti s konja na magarca. Kad račun zataji. Kad stvari krenu naopačke ili, ne daj bože, nizbrdo.

Zato je od učenika tražio ozbiljnost. Punu koncentraciju pri rješavanju zadataka na kontrolnom ispitu. Stalno vježbanje. Dr-žanje brojaka u glavi i kada spavaju. Provjeru čak i onda kad mi-sle da je rezultat sto posto u redu. Roditelje slabijih učenika pozi-vao je na razgovore već od početka drugog polugodišta. Dok nije kasno za ispravljanje negativnih ocjena.

87PROZA

Pozivao je i oca ovoga učenika. Nekoliko puta slao je poruke po njegovom sinu. No, on bi svaki put rekao kako je otac zauzet poslom, a mati bolesna. Kako će doći kad dobije slobodan dan. I tako ukrug. Vazda ista priča u koju nije mogao, niti je želio povje-rovati. Sumnjao je u istinitost učenikovih riječi, skrivajući ljutnju koja se, kao dan, mogla pročitati na njegovom licu. Nastojao je sačuvati minimalnu crtu povjerenja između profesora i učenika. Onu, koja je često presudna u procesu formiranja mladih ljudi.

Tako je na svoju obrazovnu ulogu gledao i doživljavao je čestiti profesor Salem. I bio je u pravu! U svemu. Bez ostatka.

............

Prošlo je podosta godina otkad je učeniku bez talenta za ma-tematiku, zaključio staklenu dvojku i pustio ga u svijet znanja i rada. Na intervenciju jarana koji mu tu uslugu nije nikada zabora-vio. Svaki put kad bi se pekla rakija šljivovica donosio mu je po nekoliko litara. Onako, da mu se nađe za slučajne goste. A gostiju je bilo. Slučajnih i namjernih. I svaka bi otvorena flaša brzo po-kazala dno.

Nije profesor Salem bio siguran da su sve te flaše napunjene iz jaranovog kazana. Sumnjao je da su u to bili umiješani i prsti uče-nikovog oca. Živio je na selu. Imao je sigurno bogat i rodan šlji-vik i pekao je rakiju svake godine. Ali to profesoru Salemu i nije bilo tako važno. Šljivovica je bila kao grom i nije joj se mogla pronaći mana ni u mamurluku. Glava od nje nije boljela. Bijeli se miševi nisu razmnožavali pred očima. Dan poslije pića hodalo se uspravno. Ti su fakti tjerali svaku sumnju. Kao vjetar dosadnu gustu maglu. A vrijeme je i dalje teklo svojim zacrtanim tijekom.

.............

88 OSVIT 81–82/2015.

Negdje ujesen, s kraja osamdesetih godina, kad se već bližio istek radnog vremena, banu na profesorova vrata zapuhani mu jaran. S dvije pletenke od po pet litara. Pune ko šipak, do čepa. Nakon pozdrava, odloži teret na stol za goste i sruči se na najbližu stolicu.

- Šta ti je jadan ne bio? ‒ reče mu profesor, ne suzdržavajući smijeh. - Kud si navro s tim pletenkama?

- Donio ih tebi ‒ odgovori mu jaran, hvatajući s naporom udi-saje zraka iz zadimljene prostorije.

- A šta će mi tolika rakija? – pitao je opet profesor.- Da piješ. Da se častiš – kazao je jaran.- Zašto da se častim? – čudio se profesor.- Vidje’ ćeš – odgovorio je jaran.- Šta ću vidjeti? – tražio je profesor precizan odgovor.- Vidje’ ćeš – bio je neumoljiv jaran i nastavljao istim tonom.

– Vidje’ ćeš. Ima vremena.- Pa reci mi sada – navaljivao je profesor.- Ne ću ti reći. Još nije vrijeme za tu priču.I ostao je jaran neumoljiv, bez obzira na profesorovo navalji-

vanje da otkrije tajnu pojačane šljivovicinske zahvalnosti. Popili su po nekoliko čašica i razišli se u miru božjemu. I u maligan-skom zadovoljstvu. Obostranom.

...........

Pri kraju jeseni te godine održavali su se prvi višestranački iz-bori. Neki su ih nazivali demokratskim. Drugi vražjim. Krajnosti su se, u ocjeni, sudarale i odbijale. Kao u igri koja nema kraja.

Profesor Salem nije volio politiku. Ona mu je bila odviše ljiga-va, opskurna i odurna. Kao žaba krastača, ne dao bog. Na izbore je ipak redovno išao. Takvo je bilo vrijeme. I običaji. Kao gla-

89PROZA

sač, uredno je izvršavao svoju samoupravnu i ljudsku obvezu. A s njom zajedno i građansko pravo i dužnost. Za koga je glasovao, to je samo on znao. Je li njegov glasački listić bio važeći ili neva-žeći, bila je tajna koju će sa sobom odnijeti u grob.

Na ove, takozvane prve demokratske, izbore nije kanio ići. Nije se moralo. Pa ako se nešto već ne mora, ako ti je na volju, onda to možeš i preskočiti. Takav mu je rezon bio na početku misli. A onda...

Onda mu se telefonom javio jaran. Stara jaranika, kako ga je počeo zvati unazad neku godinu. Pri dobrom raspoloženju.

- Ideš na izbore? ‒ rekao je prije pozdrava.- Kakvi izbori? Jebeš izbore. Ne idem ‒ uzvratio je istom mje-

rom na odvaljeno pitanje koje je više naginjalo na običnu konsta-taciju.

- Ma nemoj mi reći ‒ s čuđenjem je, poluupitno pridodao jaran.- Šta ću na izborima kad se unaprijed zna ‘ko će pobijediti ‒

kazao je profesor.- Ne zna se. U tome ti je kvaka. Sad se po prvi put ne zna ‘ko

će pobijediti – odlučan je bio jaran u nastojanju da promijeni Sa-lemovo gledište o višestranačkim izborima.

- Zna se! – bio je uporan profesor u svom tvrdom matematič-kom stavu. Kao što je bio uporan u objašnjavanju da su dva i dva četiri. A ne pet kako su pokušavali dokazati oni koji su se prera-čunali na vlastitu korist. Kao njegov rođak, recimo.

- Ništa se ne zna ‒ odlučno je opovrgnuo njegovu nedokazanu tezu samouvjereni jaran. I na kraju razgovora dodao.

- Ti izađi na izbore i glasaj po savjesti. Vidje’ ćemo se kad bi-rački odbori prebroje i zbroje glasove. Na kraju ja častim.

Ovim je obećanjem završen razgovor. Jaran je poklopio sluša-licu. Profesor ostao bez teksta. A i nije mu trebao.

Koloplet izbornih misli držao je sljedećih dana profesora Sale-ma podalje od drugih tema. Predizborna halabuka nije ga zanima-

90 OSVIT 81–82/2015.

la i nije želio u njoj sudjelovati ni na koji način. Čak ni čitanjem novina, niti zagledanjem izvješenih lista političkih stranaka kojih je bilo na sve strane. Na reklamnim panoima. Pročeljima kuća. Potpornim zidovima. Karoserijama lokalnih autobusa. Odbače-nim frižiderima i škrinjama za duboko zamrzavanje. Olinjalim balkonima. Na stablima nepotkresanog drveća. Svuda, gdje su oči stizale.

Grozio se profesor, gledajući tu nadrealnu sliku primitivizma. Taj kičeraj kakvoga u svom dugom životu nije vidio. Došlo mu bilo da zdere plakate i postere koji su ga odvajali od normalnog svijeta. Jedva se odupirao tim nedajbožnim primislima. Na kraju je zaključio da se to njega ne tiče. Odlučio je ne izlaziti na izbore te prepustiti drugima da odluče o njegovoj i svojoj sudbini.

Da vrag ne stanuje daleko ni od njegove kuće uvjerio se kad ga je večer prije glasovanja nazvao uporni jaran. Iako je trajala predizborna šutnja u kojoj su se svi punoljetni građani s pravom glasa refenali s vlastitim političkim uvjerenjima i odlukama, jaran je bio otvoren kao nebo. Nakon prijaznog pozdrava, oprezno je pitao profesora.

- Jesi li odlučio za koga ćeš glasat?- Nisam! Rekao sam ti da ne idem na izbore – odgovorio je

nadmoćno profesor.- Znam ja da se ti šališ – pokušavao je jaran spustiti dijalog na

majčicu zemlju. - Znam da ćeš izaći kao i svi drugi pametni ljudi. Nego, reci ti meni lijepo, za koga ćeš glasat?

- Ni za koga! – rezolutno je odgovorio profesor.- Dobro, jarane. Dobro. Onda makar izađi na izbore. Ne moraš

glasati za nas. Glasaj za koga hoćeš. Po savjesti. Svojoj savjesti. Ali izađi na izbore. To te molim i ništa drugo.

I razgovor je bio gotov. Veza je prekinuta. S jaranove strane!Profesor Salem s čuđenjem je gledao nijemi telefonski aparat.

Slušalica mu je još uvijek bila u desnoj ruci. U blizini uha. Čuo se

91PROZA

poznati signal prekinute veze. Kad se pribrao, spustio je slušalicu i otišao u radnu sobu. Tamo se najbolje osjećao kad su ga mučile dileme i nejasnoće. Razgovarao je sam sa sobom.

- A tko ste to vi? – pitao se, naslućujući polovičan odgovor. Do pola je to mogao biti jaran, a od pola... netko drugi ili nešto drugo. Možda osoba? A možda i stranka? Tko zna? Odgovor svakako postoji. On je na listama. Saznat će ga sutra. I donio je odluku. Definitivnu. Ide na izbore! Ne zbog samih izbora koje bi rado preskočio. Već iz znatiželje. Iz radoznalosti. Da utvrdi tko su to „oni“.

Sljedećeg dana rijeke građana slijevale su se na birališta. Među njima i profesor Salem. Svečano obučen. Zakićen crvenom kra-vatom. S kosim srebrnastim crtama koje padaju ulijevo. Zanimlji-va kombinacija. Po izboru njegove žene Zlate.

Kad je, nakon sat vremena čekanja u redu, došao do biračkog mjesta uljudna cura uručila mu je nekoliko listova papira u ra-znim bojama. Na njima su bila imena stranaka i kandidata za ra-zličite razine vlasti. Od kantonalnih do državnih. S tim je listama i grafitnom olovkom u ruci sjeo u najbližu slobodnu klupu ograđe-nu bijelim kartonima s tri strane. Ambijent primjeren slobodnim demokratskim izborima i tajnom glasovanju.

Posložio je liste, a onda započeo detaljan pregled njihovog sa-držaja. Krenuo je od reformiranih komunista, jer mu se činilo da će na toj listi pronaći „njih“ za koje bi, po jaranovom savjetu, trebao glasati. Pozorno je razgledao popis imena. Sve poznati lju-di. Priznati društveno-politički radnici. Doskorašnji funkcionari. Samo, na listi nije bilo „njih“. Onih na koje je sumnjao da bi tu trebali biti. Nastavio je dalje. Redale su se stranke za strankom. Imena za imenima. No, nigdje nije bilo „njih“.

I onda... kad je već izgubio strpljenje i namjeravao se vratiti na prvu listu i zaokružiti broj ispred nje, pojavila se lista sa zelenim znakom i skraćenim nazivom ispred punoga: SDA! Pri vrhu te

92 OSVIT 81–82/2015.

liste otkrio je jaranovo ime. A ispred njega... još jedno, od davnih dana poznato.

- Nemoguće! – oteo se profesoru polučujan glas. - Nemoguće!Pogledao je još jednom. Pa još jednom. Besmisleno je bilo

dalje sumnjati. To je njegovo ime! Njegovo i ničije drugo!Nekoliko trenutaka potrošio je profesor za donošenje konač-

ne odluke. Matematičko načelo koje je bio spreman primijeniti u svakom trenutku, došlo je do punog izražaja. U njega su se u istom trenutku slijevale logika, emocije i interesi. Uz njih i sve ostalo.

Brzim potezom olovke zaokružio je broj ispred „njihove“ od-nosno „naše“ liste i odložio je na desnu stranu. Za ostale razine vlasti glasovao je po savjesti.

Obrađene liste presavio je na četvrtinu i ugurao u glasačku ku-tiju. Tako je odradio svoju građansku dužnost. Ostvarujući pritom i osobno pravo utvrđeno ustavom i zakonom.

Kada je izašao na čist zrak sredio je uskovitlane misli i zaputio se u stan udaljen tristotinjak metara. Polako, ali sigurno. Kako bi Švabe rekle u sličnim situacijama „langsam, aber sicher“.

Ostatak dana proveo je čitajući i ocjenjujući kontrolne ispite iz matematike. Posla je bilo preko glave, jer je većina odgovora vi-sjela između jedinice i dvojke. Na rubove arak papira ispunjenih teško čitljivim brojkama zapisivao je, uglavnom, jedinice. Raču-najući da će loše prvo polugodište motivirati učenike na pojačano druženje s udžbenikom iz matematike u drugom polugodištu.

Za vrijeme zakašnjele večere, kad su se na televiziji vrtjeli ne-službeni rezultati izbora, zazvonio je telefon. Profesor je, sa zalo-gajom u ustima, izašao na hodnik i podigao slušalicu. Na drugoj strani opet je bio on. Jaran! Veseo kao da su mu netom uručili naj-više državno odlikovanje. U pozadini njegovog ustreptalog glasa čula se pjesma. Cika. Vriska.

93PROZA

- Jesam li ti rekao, prijatelju, da glasaš za nas. Znao sam da ćemo pobijediti. Hvala ti do neba. Dragi Allah će ti to platiti. Dragi Allah... Kažem ti... A ni mi te ne ćemo zaboraviti. Ne beri brigu! Bi’ će on ministar. Još kakoooo...!

Izdeklamirao je jaran sve ono što mu je u tom trenutku ležalo na srcu, ni ne pokušavajući čuti glas s druge strane. Pjesma se razlijegala u stožeru stranke za koju profesor do prije nekog vre-mena ne bi ni u snu glasovao. Kosilo se to s njegovim životnim načelima i davno usvojenim internacionalnim idejama.

Ali, kako svako pravilo ima svoje izuzetke, profesor je jedan takav izuzetak primijenio u ovom slučaju. Zbog jarana. Možda i zbog rakije šljivovice. Tko zna?!

...........

Sljedećih dana sklapale su se i ispunjavale kadrovske križalj-ke. Kakve sve, profesor nije znao. Nije ga to ni zanimalo. Imao je prečih poslova. Izbore je izbrisao iz vlastite memorije. Rezultate nije. Barem mu se tako činilo.

Kad su sve kockice poslagane, ponovo se javio jaran. Likovao je. S razlogom. No, za razliku od ranije naglašene euforije, bio je suspregnuto odmjeren dok je profesoru priopćavao posljednje vijesti iz tabora stranke.

- Izabrali smo ga za prvog ministra. Za premijera kantona. Je li ti to drago? Jesi li ponosan? ‒ pitao je iznenađenog profesora Salema.

Nastupila je duga stanka. Profesor je oduzimao, množio, dije-lio i zbrajao vlastite misli.

- Drago mi je – rekao je na kraju i uljudno dodao: - Čestitam. I dvojka je nekome dovoljna da osvoji vlast – a za sebe je zaklju-čio:

94 OSVIT 81–82/2015.

- Makar da je i poklonjena. I kasnije zalivana rakijom šljivovi-com. Da izraste do prvog ministra. Do premijera!

............

Poslije ne baš masnoga objeda, profesor je nastavio pregledati kontrolne ispite. Po okončanju posla vratio se onim ranije ocije-njenima te, bez razmišljanja, na svakom listu upisanu jedinicu prepravio u dvojku. Za svaki slučaj!

Na radost budućih ministara.Možda i novih predsjednika države.Tko će to znati?!

95PROZA

Milenko županović

Bože Moj

Dolina je bila obasjana suncem, ali jedno mjesto je bilo u hladovini, nikako se nije uklapalo u cijeli ambijent.

Godinama je bilo tako, običan svijet je to različito tumačio, ali jedino je kralj bio nezadovoljan, on je mislio da je to loš znak za njegovu imperiju, zato je izdao posebnu zapovijed.

Htio je sagraditi brdo na tom mjestu, i zato je siromašne natjerao da nose kamenje po točno urađenom rasporedu, tko nije htio ili nije mogao bio je bačen u roblje.

Radovi su išli veoma sporo, kako je gomila kamenja bila sve veća, sunce se povlačilo, nije htjelo dodirnuti tlo na tom mjestu.

Sve se činilo da je kralj odlučio ići u svojoj suludoj zamisli i do samog neba.

Vremenom mnogi radnici su umirali na tom mjestu, od starosti ili iscrpljenosti, a dolinom je odjekivalo: Bože moj...

Od te gomile kamenja, jedan mali kamen se odvojio i krenuo svojim putem.

Poslije mnogo godina kada je kralj već bio star zapovjedio je da gradnja stane.

Međutim, upravo tada, sunce je obasjalo gomilu kamenja, brdo je sijalo, dok su svi ostali bili u mraku.

Dolinom je odjekivalo: Bože moj, Bože moj...U tom trenutku svi su kleknuli i počeli plakati, osim kralja koji

je sve to nijemo promatrao.

96 OSVIT 81–82/2015.

Netko je prolazio, išao je teškim korakom, ali nitko mu nije smio pomoći.

Mali kamen je nastavio svoj put, prešao je veliki dio, čak je dospio u ocean.

Svi su plakali i njihov plač bio je sve veći, kada je čovjek došao na vrh brda.

Tada se sunce opet povuklo s tog mjesta i obasjalo dolinu, ali narod je klečao i plakao.

Dolinom je odzvanjalo: Bože moj, Bože moj...Činilo se kao i da sunce plače, tuguje za njim, hladovina koja

je prekrila dolinu bila je u obliku križa.Dolinom je odzvanjalo: ‘“Bože moj, Bože moj, zašto me

napusti?“Mali kamen je prevalio veliki put i došao do mene.Imao mi je nešto kazati, prenijeti tajnu poruku.Sunce je obasjalo moje lice i ja sam utonuo u vječnost.Bože moj, Bože moj...

BogoroDičin veo

Ostali su sami na obali, dok su roditelji pošli na jutarnju misu, blagdan za oči, crkvene zastave, vjetar ih lagano pomjera, usklik Bogu s usana vjernih, pred ikonom njezinom, za dobrobit svih, u kapeli na otoku, s plavom kupolom i sjajem zavjetnih pločica, pred otvorenim nebom, zagledani u magičan pogled majke, djeca na obali, iščekivali su povratak roditelja, pod otvorenim nebom, njih trojica, igra u pijesku, uzburkano more, jedrenjaci u prolazu,

97PROZA

valovi u ritmu, preskaču tijela na obali, pijesak pomjeraju, kandila u crkvi na otoku sjajnom, pred otvorenim nebom, tri dječaka, vrućina nesnosna i želja za hladom na drugoj strani obale, pred zatvorenim morem i dubinama sjajnim, usklik Bogu s ljubavlju, pred ikonom sjajnom, na oltaru predaka, starozavjetne sibile, strogi pogledi očeva, roditelji u kapeli, uzburkano more, dječaci u njemu, jedan se ne želi predati pred izazovom, molitva vjernih pred otvorenim nebom, svjetlost prodire u dubine sjajne, tama ledi srca nevjernih, izazov je sve veći, dvojica odmiču pred obalom, najmanji gubi snagu, valovi prekrivaju tijelo, kapela s plavom kupolom, dvorana pomirenja, vapaj nemoćnog, nitko ne čuje u crkvi s korom u slavi Boga, sakrivene suze majke, dječaci na obali, ne vide najmanjeg, prepušten sudbini, dubinama sjajnim, pred jutarnju misu, s molitvom na usnama, vjerom svjetlosti pred otvorenim nebom, tamna srca hvataju tijelo i vuku ga k dnu, nitko ne čuje njegov vapaj, preplašeni pogledi dječaka, kraj obreda, korovi s pjesmom Bogu, uskliknimo s ljubavlju, pogledi prema obali, nema nikoga, plač majke i molitva pred ikonom, suze Bogorodice, molitva vjernika s kandilima ugašenim, Bogorodica s velom, dječaci s druge obale pozivaju roditelje na otoku slavnom, iščekivanje, očaj roditelja, noć se spustila, na srca nevjernika, tamne dubine guraju tijelo, utroba oceana, pogled prema ikoni, ali tamo nije bilo nikoga, prazni ram u punoj crkvi, tamna srca nevjernih, pucaju, drobe se u milosti vjernih, majka izvlači tijelo iz dubina sjajnih, zagrljaj roditelja, dječaci na okupu, sva trojica kao nekada, pred oltarom, molitvom pred ikonom sjajnom, ikone Bogorodice, bez vela, sa školjkom u rukama, bijela tkanina u moru, svjetlost otvorenog neba, obasjava tkaninu, iz dubina sjajnih, ikone Bogorodice.

98 OSVIT 81–82/2015.

Corpus Christi

Svake godine u isto vrijeme, na dan Svete Marte od Ribeltema, iznosi se najveća relikvija španjolskog grada Las Nievesa, ostenzorij sa svetinjom, u procesiji se nalazi skoro cijeli grad, ona vodi do statue svetice na samom brdu, vjernici nose na rukama kovčege sa svećenicima koji se nalaze u njima, na kraju same procesije molitva na brdu i relikvija se vraća u crkvu, koja se nalazi u središtu grada, među ostalim crkvama kojih ima više tisuća.

Jednog dana pojavio se neznanac, odjeven samo u jednu bijelu haljinu, bos, nije razgovarao sa stanovnicima, činilo se kao da ne zna njihov jezik.

Hranio se plodovima voćaka, i spavao pored statue svetice, netko bi mu donio nešto da pojede ili je on nekad lovio ribu.

Ali problemi su se pojavili kada je u tom inače toplom kraju, nastupila oštra zima, neznanac se nije htio skloniti ni u čiju kuću, već je tražio sklonište u središtu grada, dok je silazio niz brdo rukama je dodirnuo žbunje koje je bilo zaraslo i trnje mu se zarilo u ruku, krv je kapala po snježnim pločama grada, on je tumarao od jedne crkve do druge dok se nije zaustavio kod jedne crkve, rukama je prigrlio njezin zid, ona je bila zaključana.

Toplota se širila njegovim tijelom, nešto iz crkve je grijalo njegovo tijelo, i on je tako prespavao noć, zagrljen sa zidom crkve.

Jutro je donijelo sunce i snijeg se počeo topiti, on je otišao do svog brda uzeti neku voćku.

Zima nije htjela lako odustati, sljedeća noć je bila još hladnija, on je otišao u središte grada da pronađe crkvu, ali kako će ju naći među tisućama?

99PROZA

Hodao je sve brže, dok nije počeo trčati, vrtjeti se u krug, već je gubio snagu, kada je primijetio krvavi otisak svoje ruke na zidu crkve i tada je bio spašen.

Na njegovim prstima se nalazilo trnje još od prošle noći, plakao je od sreće i tako je zaspao, u daljini se mogla čuti pjesma vjernika, zvona crkve su se oglasila.

Kada je svanulo tijelo neznanca je ostalo ukočeno, tijelo su mu odnijeli u kovčegu na rukama, kroz grad, svi su plakali, neznanca su pokopali odmah pored statue svetice.

Ostenzorij sa svetinjom, trnom iz krune Isusa Spasitelja je plakao i taj plač je odjekivao praznom crkvom, a na njezinom zidu je bio krvavi otisak.

Trn zariven u prste neznanca bio je prekriven snijegom, procesija se odvijala gradom.

101prikaziESEJ oSviT

Mato neDić

preoBraZBa povijesne u književnu stvarnost

uvod

Djelo Ratovanje slovinskoga naroda proti Turcima godine 1875 – 1877. koje je, kako stoji na naslovnici, uz gusle skitio Žalovan epski je spjev u trideset devet pjesama. Objavljeno je u Dubrovniku nakladom tiskare D. Pretnera 1881. godine. Pisanje djela potaknuto je povijesnim događajem, bosanskohercegovač-kim ustankom, koji je prethodio povlačenju Turske Carevine iz Bosne i Hercegovine i dolasku Austro-Ugarske Monarhije, koja je Bosnu i Hercegovinu okupirala po odlukama Berlinskoga kon-gresa 1878. godine.

U djelu je jasno vidljivo kako autor dobro poznaje povijesne okolnosti te ih snagom pjesničkoga dara preoblikuje u literarnu zbilju. No, s obzirom da djelo nije potpisano autorovim imenom i prezimenom, nego pseudonimom Žalovan, potrebno je otkriti autorov identitet. Poznato je da je fra Martin Nedić1, između broj-1 Fra Martin Nedić, prvi ilirac iz Bosne, rođen je u Tolisi 1. travnja 1810.

godine. Početne je škole završio u Kraljevoj Sutjesci, a potom je školovan-je nastavio u Subotici, Solnoku, Đenđešu i Vaczu. Po povratku u Bosnu bio je učitelj hrvatskoga, latinskoga i turskoga jezika u Kraljevoj Sutjesci, graditelj škola, crkava i samostana, franjevački diplomat i redodržavnik, književnik i povjesničar. Najpoznatija njegova djela su: Razgovor koga vile ilirkinje imadoshe u pramalitje 1835. godine, Poraz bašah a zavedenje nizama u Bosni, Ratovanja slovinskoga naroda proti Turcima, Život fra

102 OSVIT 81–82/2015.

nih drugih pseudonima koje je upotrebljavao, neka svoja djela potpisao i pseudonimom Žalovan. Primjerice, 1851. godine u Ca-rigradu je objavljeno djelo Pokret godine 1848. i 1849., koje je fra Martin Nedić spjevao s fra Marijanom Šunjićem te je i ovo djelo potpisano pseudonimom Žalovan. Budući da je Šunjić preminuo 28. rujna 1860. godine2, razvidno je da nije mogao napisati djelo Ratovanje slovinskog naroda proti Turcima godine 1875 – 1877. te da je autor ovoga djela fra Martin Nedić.

Fra Julijan Jelenić o ovome djelu piše: „U 39 pjevanja, što su 1881. objelodanjena u Dubrovniku pod naslovom Ratovanje slo-vinskoga naroda proti Turcima godine 1875 – 1877., opjeva Ne-dić pod pseudonimom ‘Žalovana’ borbe jugoslavenskih kršćana protiv Turaka, što su se vodile neposredno pred zaposjednuće Bo-sne i Hercegovine i što su bile bližnji povod, da je Austro-Ugarska spomenute pokrajine zaposjela. Pjesme su spjevane na guslarski način: u strogo narodnome desetercu.“3

povijesni okvir epskoga spjeva

Iz povijesti je dobro poznato da je bosanskohercegovački ustanak započeo u lipnju 1875. godine bunom hrvatskih seljaka u zapadnoj Hercegovini, u okolici Gabele. Ubrzo se ustanak pro-

Mariana Šunjića, Kitica od devet u raznih sgodah ubranih cvietova, Stan-je Redodržave Bosne Srebrene itd. Fra Martin Nedić je umro 26. svibnja 1895. godine i pokopan je na groblju Karaula u župi Tolisa.

2 Vrhbosanska nadbiskupija početkom trećeg tisućljeća, Nadbiskupski ordi-narijat vrhbosanski, Vikarijat za prognanike i izbjeglice, Sarajevo ‒ Zagreb, 2004., str. 1265.

3 Julijan Jelenić: Lijepa književnost bosanskih franjevaca (1780. – 1878.), u Hrvatska književnost BiH koncem XIX. i prve polovice XX. stoljeća, (prire-dio Miloš Okuka), Matica hrvatska Sarajevo i HKD „Napredak“, Sarajevo, 2005., str. 452.

103ESEJ

širio i na istočnu Hercegovinu, a potom i na Bosansku krajinu, istočnu Bosnu i dio Sandžaka. Uzroci ustanka bili su težak polo-žaj kršćanskoga stanovništva zbog prevelikih poreza, osobito na-kon nerodne 1874. godine, ali i opći osjećaj potlačenosti, nerav-nopravnosti i poniženosti, koji je stoljećima bujao u porobljeno-me kršćanskom stanovništvu u Bosni i Hercegovini, tadašnjim pokrajinama Turskoga Carstva. Tijekom ustanka formulirani su i politički ciljevi, koji su vodili ideji o oslobađanju Bosne i Herce-govine od turske vlasti. U događanja su se uključile Srbija, Crna Gora i Rusija, koje ulaze u rat protiv tada već oslabljene Turske. Tijekom ustanka bosansko muslimansko stanovništvo potporu je davalo Turcima te se uglavnom borilo na strani Turaka. Ustanak je skršen u proljeće 1878. godine, a njegova izravna posljedica bilo je sazivanje Berlinskoga kongresa (koji je trajao od 13. lipnja do 13. srpnja 1878. godine), na kojemu je uprava nad Bosnom i Hercegovinom prepuštena Austro-Ugarskoj Monarhiji.4

poetska kronika

Spjev Ratovanje slovinskoga naroda proti Turcima godine 1875 – 1877. fra Martin Nedić je zamislio kao poetsku kroniku u kojoj u epskome desetercu iznosi događaje koji su vezani uz temu. Kroniku započinje pjevanjem o događajima koji su se zbili u Hercegovini u srpnju 1875. godine, te iz mjeseca u mjesec iz-vještava o razvoju događaja vezanih uz ustanak potlačene raje, da bi djelo završio pjevanjem o boju koji se dogodio na Visočini kod Ostroga 4. lipnja 1877. godine. Povijesnu stvarnost pri tome autor poetskim sredstvima preoblikuje u literarnu zbilju. To čini stav-ljajući se u poziciju narodnoga pjesnika i pjevača, guslara starca

4 Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, III. knjiga Be-Ca, Pro leksis d.o.o., Večernji list d.d., Zagreb, 2005., str.127.

104 OSVIT 81–82/2015.

Žalovana, koji od vila doznaje koji su se događaji zbili i koji se još imaju zbiti te ih u pjesmi prenosi narodu. Uzore za ovakav pjev autor pronalazi u usmenoj književnosti koja je narodu bli-ska i koja ga je kadra poučiti, kao što je to stoljećima činila, ali i u pisanim djelima njemu milih autora, kao što su Andrija Kačić Miošić, Ivan Mažuranić te Ivan Gundulić (na dva mjesta u spjevu Nedić odstupa od epskoga deseterca te nakratko uvodi osmerac, kojim je, primjerice spjevan Gundulićev Osman, a poznato je da je Nedić, kao i mnogi ilirci što su, osobito cijenio Gundulićev spjev te je i djelo Poraz bašah a zavedenje nizama u Bosni iz 1884. godine spjevao djelomično po uzoru i na Gundulića).

Zanimljivo je da u fra Martinovu spjevu nema glavnoga lika, kako je to uobičajeno u djelima ove vrste. Upravo se zato ovo djelo može nazvati kronikom, budući da je autoru cilj zabilje-žiti događaje i dati komentar zbivanja, iznijeti redoslijed doga-đanja, karakterizirati likove na obje strane, i turskoj i rajinskoj, stvoriti svojevrsnu poetsku fresku koja će, zbog aktualnosti teme, biti zanimljiva suvremenicima, ali koja će i budućim naraštajima progovoriti o presudnome povijesnom trenutku za Bosnu i Her-cegovinu. Premda je književni izričaj za koji se fra Martin Nedić odlučio, odnosno epski deseterac koji je odabrao kao sredstvo prikaza povijesnih događaja, primjeren sa stajališta dotadašnjega književnog iskustva u Bosni i Hercegovini (pa i narodnoga čita-teljskoga iskustva), a fra Martinu je i prirođen, aktualnost toga izraza je upitna sa stajališta vladajuće književne poetike toga vremena. Naime, djelo se pojavljuje u vrijeme početka realizma u hrvatskoj književnosti te proza dobiva prevlast nad poezijom, osobito nad epskom poezijom. Ipak, fra Martin Nedić kao stari spjevalac (kada je objavio spjev, imao je sedamdeset jednu godi-nu) želi ostati vjeran poetskoj tradiciji i blizak narodu za koji piše te stihove niže epskim desetercem.

105ESEJ

Već na početku spjeva on osuđuje poturčenjake te u njihovome odmetništvu od kršćanske vjere i pristajanju uz turske okupatore vidi uzrok bosanske propasti i zala koja su zadesila raju.

Žalovan je gorko žalovao,U žalosti suze prol’jevao,Mal’ da nije vida izgubioGledajući nemilo progonstvoKoje trpi ko se krstom krstiKroz četiri stotine godinaU svoj Bosni i Hercegovini,A progonstvo čine poturice,Poturice, a od iste krviOpet Bošnjak ili Hercegovac5

Progovorivši na ovaj način, pjesnik se već na početku spjeva postavlja na stranu potlačene raje te ukazuje na dublji problem koji je nekadašnjemu Bosanskome Kraljevstvu donijela turska okupacija, koja ga nije samo srušila i zatrla, nego je u njegov duhovni prostor unijela elemente svoje kulture i civilizacije koja je oprečna onoj postojećoj, kršćanskoj, te se kroz stoljeća turske vladavine Bosnom ove dvije kulture potiskuju i sukobljavaju, a duhovno-religijska slika bosanskoga prostora se bitno mijenja, što za sobom u našemu vremenu nosi i promjenu etničkoga do-življaja sebe samih kod jednoga dijela stanovnika Bosne i Herce-govine.

Uz to što kao povijesnu kulisu svojemu pjevu pjesnik uzima stvarne likove i događaje, a u višoj sferi promišljanja uzroke buni vidi u sukobu islama i kršćanstva, on u prvi plan stavlja krono-logiju događaja vezanih uz bunu te u spjevu donosi brojne opise

5 Ratovanje slovinskoga naroda proti Turcima, Pjesma I., stih 1. - 10.

106 OSVIT 81–82/2015.

bitaka, navodeći konkretne podatke o broju poginulih i o ratnome plijenu koji je zaplijenila jedna ili druga od sukobljenih strana.

Jedan od prvih opisa bitaka čitatelj susreće već u prvoj Žalo-vanovoj pjesmi:

Kratko vr’jeme – za dugo ne bilo – Eto Turci kao b’jesni vuciU pô noći sasvim iznenadaUdaraju na seoce Rasno;Ali Turcim loša sreća bišeJer im Rasno odupre se krasno:Pet Turaka glave izgubiše,A ostali hitro pobjegoše.6

U daljem tijeku iznošenja događaja pjesnik prikazuje stradanja kršćana i zločine koje su Turci počinili te ukazuje na problem izbjeglištva:

Kad ostala raja bez ognjištaListom bježi u zemlju kršćanskuI to nejač i nevoljna starež;Dvje hiljade duša pobjeglo je,Metkovići rado ih primili,D’jele s njima svoje zalogaje.7

Koliko je fra Martin Nedić precizno želio iznijeti podatke o stradanjima, ali i o uspjesima raje, vidljivo je na mnogim mjesti-ma u spjevu, no kao primjer mogu poslužiti i stihovi iz Pjesme IV.:

6 Pjesma I., stih 152. ‒ 159.7 Pjesma II., stih 31. ‒ 36.

107ESEJ

Sabrala se četa dosta jakaOd hiljadu i dvjesta momaka,Na Nevesinj složno udarili,Pet stotina Turak’ pogubili,Megju njima sedam Ljubovića,Po starini bosanskih plemića,Koji su se negda poturčili,A starinom kršćani su bili. – Miličević opet s jakom četomKod Ljubinja poturice mlati,Šeset od njih rusom glavom plati,Tries konja raja zapl’jenila,Sedam stotin’ stoke ulovila.8

Kao ilirac, Nedić je vjerovao u slavensko bratstvo, ali se u nje-ga znao i razočarati. Tako se on raduje uključivanju Srbije, Crne Gore i Rusije u borbu protiv Turaka, nadajući se da će ta borba dovesti do konačne propasti turske vlasti u južnoslavenskim ze-mljama i omogućiti stvaranje Velike Ilirije, što je bio cilj borbe iliraca u prvoj polovini 19. stoljeća, a od toga cilja fra Martin ne odustaje do kraja svojega života te i kada u Bosnu dođe Au-stro-Ugarska, on ne gubi nadu da će se jednom južnoslavenski narodi osloboditi tuđinske vlasti te da će stvoriti zajedničku dr-žavu, zasnovanu na slobodi i ravnopravnosti, ali, kada vidi kamo srpska politika smjera, da je srpska zamisao stvoriti veliku srpsku državu koja će se protezati od Jadranskoga do Crnoga mora, on takvu zamisao osuđuje i odbacuje.

Uspušene glave književnika,Koji sebe Srbim nazivaju,

8 Pjesma IV., stih 49. ‒ 61.

108 OSVIT 81–82/2015.

A Srbiju možda ni vidili,A još manje u Bosni su bili, Kažu i u knjigam’ svojim pišu:Nit je bilo nit ima Bošnjaka, Nit Ilira nit kakvih Slovina, U Bosni su vav’jek Srbi sami.9

Provodni motiv u spjevu je ipak ideja o slavenskome bratstvu, na kojoj je temeljena mogućnost ostvarenja ilirskih ciljeva, a u velikoj buni bosanskohercegovačke raje Nedić upravo vidi mo-gućnost za ostvarenje tih ciljeva. Ta ideja o bratstvu uobličena je u stihove, koji se pojavljuju na više mjesta u spjevu, onda kada je potrebno naglasiti jedinstvo, koje je podloga ostvarenju uspjeha u borbi protiv neprijatelja:

Nije brata što ne rodi majka,A Slavjanu majka Slavijanka!10

U strukturu poetske kronike fra Martin Nedić uvodi i kraće ro-mantičarske epizode. One služe za razbijanje grubosti kazivanja o bitkama, pobjedama i porazima jednih ili drugih te su osvježava-jući, moglo bi se reći lirski motivi u epskoj strukturi. Dva su tipa takvih epizoda. U prvome od njih pjesnik donosi tužbalicu, koja je kao oblik narodnoga pjeva prisutna u usmenoj književnosti, dakle, čitateljima ili slušateljima njegova spjeva poznata iz njiho-voga ranijeg iskustva, a druga je govor o ženi ratnici, Nediću po-znat motiv iz njegove omiljene literature, Gundulićeva Osmana. Prvi romantičarski motiv, naricanje Ljubovića ljube, susrećemo u Pjesmi V.:

9 Pjesma XXX., stih 35. ‒ 42.10 Pjesma IV., stih 71. ‒ 72.

109ESEJ

Procvilila Ljubovića ljuba,A nad mrtvim svojim gospodarom,Gospodarom željnim beg-OsmanomNa ognjištu izgorjelog dvoraU lijepom selu Nevesinju.Cvileći je ‘vako naricala:Moj Osmane, moje milovanje,Jaoh sada, moje žalovanje!Moj Osmane, moje drago zlato,Kako si mi sada potamnilo!Moj Osmene, moje sunce žarko,Kako si mi sada pomračalo!Moj Osmene, moje ljute rane,Jesam li ti vav’jek govorila;Nemoj gorak biti prema kmetim,Ne progoni onog, ko se kroti,Ne prigoni raju krajnom kraju,Jer su davno stari ljudi rekli:Ta raja je kao i meraja,Od nje nikog ne zaboli glava.11

Govoreći o tuzi Ljubovića ljube zbog gubitka muža, beg-Osma-na, Nedić ukazuje na boli druge strane u sukobu, kazuje kako razumije te boli, ali upozorava da su do sukoba doveli zapravo Turci svojim neljudskim odnosom spram potlačenoga naroda.

Druga romantičarska epizoda, posvećena ženi ratnici, nalazi se u Pjesmi XII., a govori o Olandeški, kako kaže Nedić, Ivki Merkus:

U tom boju, braćo moja draga,Svi gledaju čudo nevidjeno:

11 Pjesma V., stih 1. ‒ 20.

110 OSVIT 81–82/2015.

Ukaza se silna vojvodkinja,Merkus Ivka, b’jesna junakinja,Pletenicu pod kapu savila,Vezen prsluk na prsim skopčila,Svu odjeću muškarca obukla,Šestopercem smrtonosno puca,Britka sablja uz bedru joj kuca.12

Uključujući takozvane retardirajuće motive, kao što su nari-caljke, kletve i zaklinjanja, poslovične misli, digresije i govor vila u epsku strukturu poetske kronike, Nedić ponešto omekšava svoj poetski izraz, donekle podilazi čitatelju ili slušatelju, omogućava mu predah od krvavih i grubih prikaza bitaka, a onda širokim ep-skim zahvatom nastavlja govor o osnovnoj temi spjeva.

sukob svjetova

Kada je turski sultan Mehmed II. Osvajač 1463. godine na polju Milodraževu fra Anđelu Zvizdoviću i franjevcima u Bosni dao Ahdnamu, odnosno povelju kojom im je dopustio ostanak u porobljenoj Bosni i obavljanje vjerske službe, dogodio se susret dvaju svjetova, islamskoga i kršćanskoga. Franjevci su sultana tom prilikom morali priznati gospodarom Bosne i obećati mu vjernost, a zauzvrat su mogli živjeti sa svojim pukom i utvrđi-vati ga u vjerskoj pouci. Nakon ovoga događaja sultan je otišao svojim putem, a njegovi su namjesnici krenuli provoditi tursku politiku islamiziranja domaćega stanovništva, koja je nastavljena stoljećima. Iz takve se njihove djelatnosti izrodio sukob svjetova, islamskoga i kršćanskoga, budući da su kršćani u Bosni pod tur-skom vlašću ostali bez osnovnih prava te su postali, kako bismo

12 Pjesma XII., stih 126. ‒ 134.

111ESEJ

to suvremeno rekli, ne samo građanima drugoga, nego, osobito katolici, i građanima trećega reda. O tome sukobu u spjevu Ra-tovanje slovinskoga naroda proti Turcima progovara i fra Martin Nedić, a uzroke za podizanje bune upravo vidi u nemogućnosti ovih dvaju svjetova da pronađu zajedničke ciljeve, a onda i zajed-nički jezik. Premda je svjestan da su bosanski muslimani i kršćani braća, o čemu pjeva u Pjesmi VIII.:

Srce mi se od žalosti c’jepaKad se sjetim strašna krvarenjaMegju braćom a od jedne krvi13,

on je svjestan i dubokih razdora koji stoje među tom istom bra-ćom, od koje su se jedni priklonili onome što im je ponudila tur-ska vlast, a to su životne olakšice uvjetovane zaboravom vlastite vjere i identiteta, a drugi su zadržali svijest o svojemu identitetu i o vjerskoj pripadnosti, znajući da zbog toga moraju pretrpjeti mu-čan život u oskudici i mnoge nepravde, ali ne hoteći se pokoriti do kraja onima koji su im oteli zemlju i slobodu.

PremdaC’jelu Bosnu i HercegovinuOpasuju l’jepe pokrajineU kojim su ljudi jedne krvi, Jedne krvi i jednog jezikaOd starine zvanog ilirskoga,Ilirskoga, drukče slovinskoga14,

13 Pjesma VIII., stih 7. ‒ 9.14 Pjesma I., stih 27. ‒ 32.

112 OSVIT 81–82/2015.

u Bosni se, zbog neravnopravnoga položaja u koji su dovedeni oni koji su prihvatili islam te postali muhamedanci i onih koji to nisu učinili, pojavila vjerska nesnošljivost, o čemu je, na trenutak odstupivši od epskoga deseterca, fra Martin u osmeračkim stiho-vima dao svjedočanstvo:

Turčin traži i dalje ostatiKô njegovi stari što su bili,Po nauku njihovog prorokaNek su vazda kao kakva stoka:„Glupi, svake bez prosvjete,Puni zlobe i osvete,Varalice, ubojice,Tugje muke izjelice,Prama psima milostivi,Pram kršćanim nesnosljivi,Svoje vjere ljubitelji,Svake druge tlačitelji.15

U osudi Turaka i bosanskih muhamedanaca, koji im pružaju svekoliku potporu i pomoć u borbi protiv nevoljne raje, fra Mar-tin odlazi tako daleko da u Pjesmi XIV. prikazuje kako je i sam muslimanski prorok Muhamed osudio zle postupke Turaka. Time je Nedić naglasio da islam kao religija nije zlo, nego su zli ljudi koji u ime religije, a zapravo da bi ostvarili svoje ljudske intere-se (koje proglašavaju bogougodnima) i zadovoljili svoje strasti (koje su niske), zlo opravdavaju pozivajući se na religiju. U pri-kazu proroka Muhameda fra Martin zamišlja duše poginulih Tu-raka, koje odlaze „u svečevo krilo“, a „svetac“ ih, to jest prorok Muhamed, osuđuje ovim riječima:

15 Pjesma IV., stih 23. – 34.

113ESEJ

Kojom mjerom raji ste mjeriliOnom mjerom raja je vratila,U dženetu nema za vas mjesta16

Sve da dogje melaiča trista17

Moliti se meni, pa i Bogu,Za vas milost izmolit ne mogu,

Jer ste gorki prama raji biliI tim dragog Boga uvr’jedili;Zato sada u gjehenem ajte18

I u njemu na v’jeke kukajte.19

Bosna između Zapada i istoka

Bosna je, zbog svojega zemljopisnoga smještaja, ali i zbog pri-rodnih bogatstava kojima je obilovala, uvijek privlačila pozornost i Zapada i Istoka. Na njezinoj je današnjoj istočnoj granici svo-jevremeno nastala granica dvaju carstava: Istočnoga i Zapadnoga Rimskog Carstva; na njezinoj je drinskog granici također postav-ljena i granica dviju Crkava: Katoličke i Pravoslavne. U bosanske su se prilike (i neprilike) stoga u povijesti uvijek željeli umiješati i predstavnici zapadnjačkih, ali i predstavnici istočnjačkih vlada, osjećajući se pozvanima rješavati sporove unutar Bosne, sporove koji nastaju među njezinim stanovnicima, ali i one šire, međuna-rodne, sporove koji se tiču sigurnosti europe i međunarodnoga poretka. Tako je bilo kroz povijest, a iznimka nije bilo ni vrijeme

16 dženet = raj (napomena fra M. Nedića)17 melaič = angjeo (nap. fra M. Nedića)18 gjehenem = pakô (nap. fra M. Nedića)19 Pjesma XIV., stih 135. – 144.

114 OSVIT 81–82/2015.

u kojemu je živio fra Martin Nedić, pa ni ono o kojemu je pjevao u spjevu Ratovanje slovinskoga naroda proti Turcima.

Pjesnik Nedić najprije prikazuje kako se zapadne sile zani-maju za stanje u Bosni te kako se svrstavaju na stranu jednih ili drugih. On osobito osuđuje mađarskoga grofa i političara Gyulu Andrássyja (1823. – 1890.), austrougarskoga ministra vanjskih poslova u vrijeme bosanskohercegovačkoga ustanka, jednoga od glavnih organizatora Berlinskoga kongresa, kojega naziva Tur-kistancem i optužuje za bliskost s Turcima, za rad protiv bosan-skohercegovačkih interesa20, a hvali Francuze, koji su ustanicima poslali materijalnu pomoć.21

Na drugoj strani pjesnik prikazuje kako turskoj vojsci, koja je udružena s domaćim muhamedancima, u svibnju 1876. godine pristiže pomoć u ljudstvu:

Dv’je hiljade i osam stotina,Sve samijeh crnih ArapinaKrenu morem iz Stambola grada,Pravo zdravo na Klek dojedriše, Da umnože silu Muktar-pašeI da satru ljute buntovnike,Prorokove vjere protivnikeU svoj Bosni i Hercegovini.22

Miješanje stranih vojnih postrojba koje se stavljaju na stranu jedne ili druge zaraćene strane nikada nije doprinosilo smirivanju rata, nego naprotiv, njegovome razbuktavanju. Tako je i dolazak

20 Pjesma XI., stih 122. i dalje21 Pjesma IX., stih 171. i dalje22 Pjesma XVI., stih 60. – 67.

115ESEJ

Arapa bio još samo jedna epizoda koja će produžiti krvave doga-đaje u bosanskohercegovačkome ustanku.

Da predstavnici međunarodne zajednice ni tada nisu bili spo-sobni ili, što je vjerojatnije, nisu htjeli razumjeti probleme u Bo-sni i Hercegovini, svjedoče i Nedićevi stihovi iz Pjesme XVI. u kojima govori o vijećanju međunarodnih predstavnika u Metko-viću u svibnju 1876. godine i o austrougarskome predstavniku, koji izbjeglice iz Hercegovine nagovara na povratak u zemlju, a daljnju potporu austrijskoga cara uvjetuje tim povratkom. Među-tim, „šor Lukšardo“23, kako ga pjesnik imenuje, zaboravlja da u Hercegovini buna i dalje traje, a da problemi zbog kojih je izbila nisu u međuvremenu smanjeni, već su još i povećani.

Bosna je, kako izgleda, u međunarodnoj politici uvijek bila „moneta za potkusurivanje“ te su se „preko njezinih leđa lomila koplja“. Predstavnici stranih zemalja vode politiku tih zemalja te se i preko Bosne, kao i preko drugih malih ili vojno i financijski slabih država, obavlja omjer snaga vojno moćnih, financijski ve-likih. U Pjesmi XXVII. fra Martin će dati poetsku kritiku sebič-noga ponašanja engleza, Francuza i Poljaka u odnosu prema raji koja se u bosanskohercegovačkome ustanku bori za svoja prava.

Zaključak

epski spjev Ratovanje slovinskoga naroda proti Turcima go-dine 1875 – 1877. fra Martin Nedić je napisao u obliku poetske kronike, spjevao ga je u epskome desetercu zauzevši autorsku poziciju narodnoga pjesnika i pjevača, starca Žalovana, kako se imenovao, guslara koji u trideset devet pjesama opjevava doga-đaje koji su bili bitni za razvoj bosanskohercegovačkoga ustanka, koji je, između ostaloga, doveo do povlačenja vojnih snaga Tur-

23 Pjevanje XVI., stih 89.

116 OSVIT 81–82/2015.

ske Carevine iz Bosne i Hercegovine 1878. godine i do zauzeća ovih zemalja od Austro-Ugarske Monarhije.

Povijesnu stvarnost, koja mu je bila dobro poznata budući da je bio suvremenikom događajima o kojima pjeva, Nedić je pre-obrazio u literarnu zbilju koristeći se umjetničkim sredstvima i postupcima koje omogućava epska poezija, a to su epski desete-rac, epsko pripovijedanje i karakteriziranje, epska širina i osla-njanje na usmeno-književnu tradiciju. Time je ostvario djelo čija je vrijednost sadržana u aktualnosti opjevane teme i u bogatstvu pjesničkoga jezika kojim se pjesnik pri pjevanju služio.

117OGLEDI I KRITIKEOGLEDI I KRITKE OSvIT

fabijan lovrić

itaka je pronaŠla oDiseja

Tomislav Marijan Bilosnić: Odisej, (pjesme), Udruga 3000 godina Za dar, Zadar, 2013.

1.Itaka, zemlja izgubljenih i nađenih snova, vječita personifik-

acija metafizike i jave, san i zbilja, potaknula je pjesnika da stvori još jedno vrijedno djelo lamentirajući o jednoj temi, o predlošku koji jedinstvenom porukom uspostavlja izravan kontakt s činjen-icom kako smisao i dobro pripremljeno lukavstvo mitologije, i u književnosti imaju garantirani uspjeh. Njegove varijacije počinju Trojanskim konjem, poznatom činjenicom antičke povijesti. Tako, iz tih davnih dana, putuje iz Jonskog mora Odisejeva postojbina kao mjesto nesvakidašnjeg junaka, kao njegova čežnja za zaviča-jem. Tako pjesnik potvrđuje svoju odrednicu glavnog književnog pikara u hrvatskoj, pa i u književnosti danas uopće, ostvarujući svoj san u jedinstvu dobro odabranih tematskih cjelina. Zato, Ita-ka koja putuje kao čežnja, pronalazi svog suvremenog Odiseja u vječitom traganju za postojbinom, za smislom koji vodi ljubav kako bi prepoznao drage obrise svog otoka. Ipak, nesklono vri-jeme vraća ga u prošlost i u srž pothvata koji učini inspirativni lik, kao predložak da se ostvari novo djelo na čvrstim temeljima, a ti temelji su, bar za početak, drvena građa, tako prirodna i bliska, tako moćna i topla: Drvom će svi biti pobijeđeni / u drvu su divovi / u drvu je vatra / ratnici, zmije i oluje (Trojanski konj). Toplina

118 OSVIT 81–82/2015.

drveta unijela je ratnike u utvrdu, i dobro smišljeni plan je uspio, ali pjesnik taj trenutak vidi svojim očima. Odisej smišlja varku: Odisej smišlja konja / dušu mu zadržavajući za sebe / vatru sa sunčanim rebrima (Odisej smišlja konja).

Zaokupljen mitologijom i poviješću, niže pjesmu za pjesmom, po već ranijem predlošku viđenom u ranijim knjigama o jednoj temi, kao što su: Kuća, Doručak, Tigar..., iscrpljujući na sebi svo-jstven način cjelinu, secirajući fragmente i uplićući ih u mrežu literarnog bitka. Na konju je Helena i nitko ne sumnja ništa. Čini se kako je to samo običan dar? Noć otkriva zamku: U Troji na konja pada mjesec / srebrni mravi / koji pod zemlju odvlače sreću / mrvu po mrvu / U ognjenim kolima / konj Trojance uznosi na Ilij / oni piju kao da nemaju grla / smiju se ne znajući da su mrtvi (Konj otvara Troju). Prateći tijek radnje, snagom metafizičke mis-li i suvislosti vizija, pjesnik usustavlja radnju u onom mogućem razvoju u kojem je jedino i mogla biti takvom, od početka do realizacije, prema poznatoj priči, sklapajući kockice nepoznatog u cjelini koja nedostaje. Tako slika postaje potpuna i upečatlji-va. Slijed događaja jedino moguć, što iscrpljuje temu i daje joj konačan oblik: Svakoga časa trebalo bi granuti / sunce istrgnuto iz očiju (Ilij).

2.

U drugom dijelu, koji je naslovljen „Molitva Ateni“, pjesnik se pita: kakav je ovo svijet / gdje počinje i dokle dopire? (Kron). Ovo je vječito pitanje svih ljudi i svih vremena. Nema onoga koji se nije upitao o pravednosti ovoga svijeta, koji na neki način nije osjetio podijeljenosti, koji nije bio prevaren; bar snom; ili ćud ljivom vremenskom nepogodom kada se čovjek osjetio tako malen i slab, prestrašen i nemoćan pred silinom iznenadne giblji-

119OGLEDI I KRITIKE

vosti koja ruši sve pred sobom: Atlas je plav / Atlas drži plave nebeske stupove / na ramenima / grobišta mornara (Atlas).

Začudno je i pjesnikovo usvajanje određenoga na različite zemljopisne prostore, prostore u kojima sam obitava. Otuda opravdava naslov Itaka je srela Odiseja, u Zadru, između zidina na poluotoku koji je njegov svijet, njegova Itaka: Na Troju ša-lje čudovište / odgađa moj put u Itaku / koraljima i draguljima / osvaja djevice / Jednu i u Zadru obljubi / kad me na put pošalje / Sina Polifema ostavi / među velebitskim pastirima (Posejdon). I ovdje je jasno kako je bog mora samo personifikacija odnosa, umreženost koja egzistira u bitku priče, te se nalazi i na mjes-tima iznad plaveti mora kako bi ostavio sina među velebitskim pastirima, što bi opet u krajnjem mogla biti imaginativna primis-ao na Zoranićev put, na čitav niz stvaralačke ustreptalosti u kojoj pjesnika drži stvaralački nagon i čija erupcija nemilosrdno nagoni elemente, krhotine slika iz kojih se javljaju misli kako bi se us-postavilo tkivo pjesme i kako bi začudnost ideje dobila na strukt-uralnoj raskoši, povezujući dimenzije svjetova. Takvo pjesništvo daje prigodu mitskom i suvremenom kako bi se ujedinili i kako bi zajedničkim efektima, pjesničkim slikama, potvrdili opravdanost pjesnikove nakane i plastičnosti jezičnih mogućnosti u izrazu: Evo, božice, na Egejskom / na Jonskom / na Kvarnerskom moru / mojoj snazi više ništa ne znači obilje / moju ratničku opremu zah-vatila je hrđa / povijest se u nama samima mijenja / kao razdalji-na / osvojeno je samo ono što je u srcu zatočeno (Molitva Ateni). Poveznice su i ovdje jasne i vidljive, po toponimima morskim, ali i po prošlom i mitskom i po jastvu koje je opet sinonim sadašnjo-sti, potvrda stvaralačkog čina.

Ljepota žene je opjevana izravno s mjesta promatrača koji gle-da, koji vidi reakcije i psihološke borbe drugih sa samima sobom, jer je ljepota žene uvijek fascinantna, razarajuća zbog sigurnosti i

120 OSVIT 81–82/2015.

ponosa koji nosi u sebi i psihološkog efekta koji ostavlja na pro-matrača, ovdje u pjesmi koju izdvajam:

afrodita

Ugledavši Afroditu, grom slijepa sjena postadeizgubi usta, izgubi udoveu smolu mu se zubi rastočišeu užitaku pjenuI oživje kameni kip pun željau postelji moje ljubavi ležećis lovcima i slavujimas ružama iz kojih iskaču riđodlaki lavovicrne pantere na Mliječnoj staziŠkrope nas mlijekomženskom vodom koja će u svakoj kapiraspoloviti Mjesec

Nakon osvajanja Troje, dolazi slavlje onih koji pobjeđuju, tuga gubitnika, život pokazuje svoje lice u nasilnim promjenama, dok slava pobjede pronalazi načine kako zadovoljiti euforiju u sebi, javljaju se ljubavi, stišava se buka, kao u dobro osmišljenom ka-zalištu, počinju zdravice, vino se toči: Na vinovoj lozi / žar satira / svemirski zrikavci / a zvijezde u žilama. / Pijan sad lijeva gusto vino / toči u vrućici / i počasnicu / pjeva gospodaru: / „Naš gos-podin poljen jizdi, / jizda da mu je“. // Živi bili, vino pili! (Di-onizijeva zdravica).

121OGLEDI I KRITIKE

3.

Koliko god katastrofa bila sveobuhvatna i pogubna, život uvijek nađe vrijeme i način za pobjedu. Tako junaci postaju dio legenda, mitova i pobjeda zaogrnutih vizijama, ali uvijek hrana nesputanom duhu avanturizma, čak pouka za ljubav kako se zlo nikada ne bi ponovilo. Zato pjesnik poklanja ciklus pjesama ju-nacima koje naslovi Helena i junaci. U mitološkom okviru svi oni su poznati, ali u stihovima kao što jesu, tek ih treba dokučiti, dotaknuti njihovu snagu i slabost, viziju pobjednika i vremenski sraz koji slijedi sve junake kroz sva ratišta ovoga svijeta. Posl-jednja pobjeda je pronaći mir u sebi. Onaj tko je izvojevao takvu pobjedu, junak je iznad svih junaka, dostojan za najuzvišenije počasti, dostojan pobjede i njezine veličine u blagostanju naroda kojemu pripada i kojega zbog hrabrosti u ratu i razboritosti u miru štuju i najljući neprijatelji. Samo takvi junaci ulaze u mit, ostaju u njemu kako bi primjerima svjedočili, kako je bilo i kako jest: Što god da to je bojim se Grka / i kad darove nose // Što god da donose / kušnja je koja otvara vrata / otvara strah / koji zavodi cijeli svijet / zmiju / koja je i protiv sebe sagriješila / smrt Troji (Laokont).

Junake pobjeđuje ljepota Helene. Pred njom su i najjači i su-više obični i nemoćni, nemoćni zbog žudnje, nemoćni zbog boli koju im nanosi neuzvraćena žudnja, žudnja koju moraju ubiti u sebi i ne pokazati svu tugu njezine slabosti: Okrutna i sebična žena / u stopu je prate njeni prosci / kako bi sačuvali nedirnutu bol / I Odisej se udvarao Heleni / To je sve što se zna o Menelaju / o njegovim očima koje vide noć / dok se plete razgovor o izda-jicama (Helena). Neograničena je snaga u ljepoti žene. Njezin promišljeni ljubavni zov, reklo bi se nevin i slučajan, koji ljep-otice znaju obilato koristiti, kroz povijest je bio svjedočanstvo o najvećim osvajanjima, najvećim zabludama muškaraca. Ljubavni

122 OSVIT 81–82/2015.

bič udara po očima: Zagrljajem ugušen, odjeven u stihove / sad mi je cjenkati se po svijetu za svoje blago / Ispod beskrajna tro-janskog neba / ljubljah je tužnu poput kiše / ljubljah ženu od zlata i snova / deset joj godina noseći rat na dar / gubeći ga (Paris).

Ovaj ciklus o junacima mitskih trenutaka povijesti: Laokont, Helena, Apolon, Menelaj, Paris, Ahilej, Agamemnon, Prijam, Kasandra, Ares, Ahejci, Patroklo, Hektor, Odisej, kao i u rani-jim pjesmama u ovoj knjizi, opjevani su u trenutcima spoznaje kako ih bilježi stvarnost povijesnih spoznaja, te poslužiše kao iza-zov kako bi se kroz pjesnički izraz približili čitateljskoj publici. Suvremen pjesnički izraz, u formi i jezičnoj svježini, čine ove pjesme prihvatljivima zbog autentičnosti i svježine koju nose u sebi. Zato je razumljivo da ovaj ciklus završava pjesmom Odisej je tigar:

Vječno tigar i Odisej zameću domovinuzaboravljaju sva imenasvako sjemesvaku ženuvodu otežalu mašćuTigar je Odisejnačinjen od očiju punih zvijezdalutalica koji živi od samog lutanjajunak kojem nije dobro od slavepa izmišlja kule i bogove

4.

Ne želeći odustati od iscrpljivanja teme, ne iscrpivši svoju pjesničku nazočnost nad njom, pjesnik nam u četvrtom ciklusu donosi muze, Nimfe i ostala bića stvarajući potpunu sliku jednog

123OGLEDI I KRITIKE

odnosa: mita, filozofije, povijesti i pjesništva, čineći jedinstvo poznatim pjesničkim alatom kako bi osvježio cjeline u jedinstvu protočnosti informacija do čitatelja na njemu izravan, pjesnički način, koristeći svu raspoloživost metafizičkih odnosa kako bi ostvario cilj: Jedna od njih majka je Ahilejeva konja / jureća po-bjednica / Vidio sam ih mnoštvo / s perjatim kosama / Djevica orlova / vjetar zaziva u bijeg (Harpije).

U svemu ima epskog naboja, epskih elemenata koji su nezao-bilazni u odnosima o kojima pjesnik piše: Od svega što boj je prosuo / na našu svečanost / mi smo odabrali / riku / koja ne prestaje krvariti (Muze). Ovdje je prepoznatljiv osobni stav spram pjesničkoga umijeća u kojemu se pjesnik nesebično daje podnoseći sve uspjehe i padove svjestan kako treba upravo tako i biti; jer tko je taj da razumije pjesnikovo nastojanje u svjedočenju stihom, u njegovu imaginaciju koja je svjetlost čovječanstva. U takvom odnosu i umreženosti interesa egzistira ovo pjesništvo, supatnički izvorno u odnosu pjesnika i njegovih junaka. Pjesnik tako postaje sudionikom i suputnikom uz svoje junake. Zato i može, zato piše u prvom licu kada je i sam u doticaju s temom koja je njegov plod i njegov vizionarski zanos u kojem stvara, a u taj zanos bi i oni koji bi narušili sklad, bilo životni, bilo poetički, baš kao lik Kirke: Mahnita moja ljubavnica / gozbu nam poklanja (Kirka). U toj gozbi je zabluda i prijevara koju Kirka vješto ko-risti za svoje ciljeve.

Uvijek postoji ravnoteža, za i protiv, tako nasuprot Kirki stoji Kalipsa, nježna i lijepa; dočekuje putnika koji se hrabro odlučio na put: Devet sam plivao dana i desete noći / me bozi prignaše na otok Ogigiju… / bio je to najljepši otok svih mora i oceana / na njemu žena ljepša od svjetionika i zvijezda / s kristalnom spiljom za brodolomca / boginja Kalipsa s vremenom tišine i voćem mira (Kalipsa).

124 OSVIT 81–82/2015.

5.Odisej pronalazi ravnotežu u sebi i u svom zavičaju. Upra-

vo na to pitanje pjesnik daje mogući odgovor u petom ciklusu, Odiseja, ili svakodnevno vraćanje zavičaju:

Mornari na krilatim tronošcima sjedepijući vodu ljubavimore s kućom u sebiI opet oživljava priča koja im pali srcagrad koji prolazi kroz vrijemekroz devet zidovašto razoreni padaju na glave njihovena glavu zemljena kraljevu glavuZemlji se slijevaju zvijezde jedna za drugomodvajajući sliku mornaraod slike gradakao kada se jabuke odvajaju od stablaskrivajući se poput jeguljameđu vlatima trave(Mornari na krilatim tronošcima sjede)

Sada, dok sjede u miru, mornari pričaju o zavičaju, o moru, o vremenima koja su iza, ali i ispred njih. Iskustvo im govori kako je arkadija u Itaki, a more ostaje vječita ljubav, kao i ona istins-ka i razumljiva ljubav prema ženi, prema onoj koja nosi život, koja zna njegovati i štititi vrijednosti darovane milošću Njegov-om: Nosim ti sve što moru nisam vratio / sve ribe koje upravlja-ju mojim disanjem i kretanjem / ruke u rastvorenim jedrima / vjetar među prstima / kao što to čini ljubav javivši se odjednom (Vjenčani dari).

125OGLEDI I KRITIKE

Vjenčan s Itakom pjesnik pronalazi mir, ali se i pita: Koliko će trajati prelazak sna u tišinu, gdje je tišina u stvari vječnost, pot-vrda svih potvrda koje valoriziraju ovo uspješno pjesništvo kroz desetljeća strpljivoga i suvisloga rada, kroz nesklona vremena pjesništvu i pjesničkome umijeću iz čije sveukupnosti treba izaći osoba pjesnika sa svim lovorikama koje mu pripadaju kao onome koji svoj svijet neštedimice podaruje na užitak drugima i drukčiji-ma. Ovo je pitanje svih pitanja i prije svega kreativna egzistencija koja traži svoj put do točke u kojoj se spajaju nebo i zemlja posta-jući neraskidivo jedinstvo svemira. U takvim odnosima obitava pjesnik, Tomislav Marijan Bilosnić. To je istinska, njegova Itaka koja ga je našla zamišljenoga u vrtu ispod murve: Deset godina čekam da mi pošalješ jabuku… (Deset godina čekam). Čekanje je preraslo u tišinu, u očekivano i žuđeno, u stvarnost u kojoj se prostire sva ljepota Itake, u kojoj jedino i ima smisla Odisejev san, put kojim je prošao da bi mu, već umornom od svega, Itaka doš-la ispod murve, nastanila se, postala opipljiva, stvarna; prešla u tišinu. Bilosnić je prešao u tišinu trajanja u kojoj je dugovječnost garancija opstanka, garancija ljepote koja osvojeni svijet stavlja u funkciju. To uspijeva samo onima koji znaju kako treba koračati po vodi, kako treba vjerovati moćima vizije čiji krugovi pronose gibljivost svjetova kroz vrijeme: Zamisli to čudo kad voda stiže svom domu, u zrak / i zgrušani postaju / staklo koje puca / dok mu se približavamo ogledavajući se (Zamisli to čudo).

U čudu je Itaka pronašla svoje sidrište, pronašla onoga koga je oduvijek imala, pronašla pjesnika koji je oduvijek bio tu, ali ga zanos puta udaljio, tek toliko kako bi što manje osjećao, mislio o onome što mu je tako blizu, tako neodvojivo od njega samoga, a to je ljubav spram zavičaja, spram onoga što je dio njega i što ga nikada i nije puštalo iz zagrljaja: Sve su kapi mora pune mojih želja / misli poput valova / i šutnje (Voda se u tišinama stvara). Činom stvaranja završava i putovanje, bilo koje, jer u njemu klija

126 OSVIT 81–82/2015.

moć iskustva iz kojega se rađaju novi obrisi. Odisej priznaje umor i zaključuje kako je došlo vrijeme zadnjeg putovanja, ali, nije li to samo obmana do krepkosti sna iz kojega će ustati još poletniji za novi put? Tu je i pitanje smisla, uspjeha, moći, gubitka, prolazno-sti i vječnosti, život i smrt, priznanje i negodovanje postojećega kako bi viši cilj postao gospodar, postao uhvatljiv za uloženi na-por, postao strast na kraju puta kojim se prošlo i na kojem je ostao trag. Može li to svjedočiti lice:

Gdje je moje lice prije Trojelice prije svih moralice koje nije izvješeno poput rubljana konopima HelespontaMeni pripada liceod nevolje same i tuge…Jer bez imena kakvog med ljudimanikoga nemaGdje mi je ime prije imenai oca i majkeime s kojim se Sucu otpozdravlja?… (Gdje je moje lice)

6.

Odisej tuguje za Trojom, ali ju želi srušiti u njezinoj sjeni, želi od nje načiniti mjesto sjećanja i mjesto molitve, izmiče mu i pret-vara se u različita stanja u kojima traži put prepoznavanja kojim je nekada prošao: Srušiti svetu Troju / grobnica je od nje načinjena / jezici crni / neprozirni poput laži… (Srušiti sjenu Troje). Je li to želja sna ili san želja? Tko će dokučiti, ali je jedno sigurno, kako zavičaj ne smije i ne može biti izgubljen. Itaka je taj san i ta java,

127OGLEDI I KRITIKE

raskrižje svih putova i putovanja. Itaka je čovjek sam i Odisej je Itaka, svaki ratnik i svaki ranjenik su Itaka duboko u svakome živom biću, pa čak i neživa bića imaju svoj zavičaj. Tako pjesnik otkriva nakanu ljubavi: Od uspomena sačinjena / lepeza isijava / krila / na kojima Odisej slijeće / u središte / samoga sebe / u ruke žene… (Jonska sol, Itaka).

Onaj koji poznaje tajnu kristala soli, zna prepoznati put.Nakon Krika, koji je potvrdio pjesnikovu ljubav od najranijih

dana, ovo je pjevanje koje koristi iskustvo daleke civilizacije koju još uvijek otkrivamo, na nove načine i novim metodama. Ovdje pjesnički alat tanane kaligrafije otkriva srž u koju je zabodena ljubav, izravno i ne štedeći samoga sebe. Zato je ovaj doprinos rijedak način izravnog pjevanja o tematici antike koja nikoga nije ostavila ravnodušnim; bar ne one koji posegnuše za umnim bo-gatstvima koju ostavi čovječanstvu: Na šahovsku ploču njegovu / jurišaju bijeli junaci / što obnoć izlaze iz ovčjih runa / iz mjehura sunca / iz šljema zmijonosca / gubeći se u zamkama putova… (Itački grad).

Itački grad nije od cigle, kamena, zemlje i pruća, nije od drve-ta niti drugoga građevnog materijala, on je od snova i vulkana ljubavi koji ga štite od zla, od zaborava koji uvijek prijeti zamrsiti putove, zamesti tragove, učiniti sve prolaznim i nevidljivim. Zato je dobro imati pjesnika koji zna čuvati uspomene.

7.

Niti jedan put nema kraja. Uvijek postoji još jedan korak. Up-ravo u taj korak počesto je upleten prst sudbine, prst o kojemu pišemo, čiju tajnu pokušavamo dokučiti lakonski zaključujući: samo da ne bi toga koraka, sve bi bilo drukčije... Ali, o tome nit-ko ne zna. Zato postoji tajna puta, zato postoji mašta koja stvara

128 OSVIT 81–82/2015.

vizije, koja umjetničkim djelom materijalizira te vizije slikovnim jezikom: Na kraju puta čekaju nemani / Na kraju puta nestaje snage / Na kraju puta krije se cijeli život… (Na kraju puta). Niti sam pjesnik ne dvoji o kraju puta, nego uvjerljivo govori kako se tamo krije cijeli život. Ili, kako je tvrdio Petar Šegedin: „Nema spasa od života!“ To što čovjek nema potvrdu svojih emociona-lnih znanja, ne mijenja njegovu nakanu da domišljatošću oslika svoje vizije, da ih stavi u funkciju vjerodostojnosti. Isto to čini i Tomislav Marijan Bilosnić, pjesnik čije eruptivno stvaralaštvo suvereno ispunjava stranice hrvatske književnosti; svjetske kn-jiževnosti. Kao takav, vidio je kraj svijeta: I vidjeh posljednji dan svijeta / more koje nas napušta / kako iz mora izranja zvijer / planine koje se neće obnoviti / I vidjeh tlo bez čarolije / nebo od dima i pepela… (I vidjeh posljednji dan svijeta). Otkuda sve to, on ne zna, ali ga unutarnji poriv goni kako bi to čuđenje u sebi približio i čitateljima.

Kako je lijepo živjeti u čuđenju!U čuđenju cvjetaju dvije ruže antipoda, i nikako se odlučiti,

a ruka sama krene k bijeloj, ali ju zaustavi zov crne, i tako, obje ostanu neubrane:

…Hoću li stićionoj kojoj sam utisnut u misliu plamičak ognjištažeravi u moru -svjetlu okova

Teško li je oprijeti se sudbini

I ja sam prošaoo zidove tjesnaca objesio plave i crvene ribeobjesio Helijeva goveda

129OGLEDI I KRITIKE

zločine svojih drugovabrodove pune poroka… (Teško li je oprijeti se sudbini)

Sve one radnje, svi događaji u čovjekovu životu za koje nema dokaze, čovjek pripisuje sudbini kao jedinom mogućem iz čega se rodio bitak suštine, bitak nečega što može biti opipljivo bez uzroka i uzorka, ili se osjeti djelovanje koje nazivamo sudbinom, koje opet ima posljedice određenoga intenziteta. Zato i pjesnik govori o temi sudbine, o njezinoj energiji i moći kojoj se teško oduprijeti. Međutim, naslućuje se istrajna borba sa svojom emo-cionalnom inteligencijom od koje očekuje razumsko, prihvatljivo rješenje uloženog napora kako bi došao do zaključka o djelovanju moći sudbine. Time postaje aktivan sudionik misaonog procesa o određenom pitanju. Nije li rješenje Itaka: Evo me na Itaki / pros-jak nakon toliko bogatstava / nakon traženja?... (evo me na Itaki).

Itaka je sudbina. Ona je srela Odiseja/Bilosnića (baš kao Seina Pariz kod Jacquesa Preverta) koji priča o svojim putovanjima, ali ne nailazi na vjernost slušatelja i razumije kako je njegov put njemu važan, kako je trag puta vidljiv na njemu samome, kako onaj koji uzgaja svinje ne vidi draž puta u Odisejevim očima, ne cijeni iskustvo doneseno s tih putova, nego je zadovoljan u svom svijetu i okružju u kojemu je pronašao život. Zato Odisej ne vje-ruje, baš kao što i pjesnik s prvom napisanom pjesmom u džepu nosi u sebi prve strahove kada se odluči zatražiti mišljenje iskus-nijeg, uvijek u dvojbi o mišljenju, ali potajno osjeća kako slijedi pravi put: Čekam, ne vjerujem da je toliko vremena prošlo / kako sam bio živ, sad kada sam živ / gol na suncu koje me nije štedjelo / šaljući mi samo pletilje svoje… (Nije minulo ništa u vremenu koje je prošlo).

Penelopa, prirodna čežnja muškarca za ženom je tu, na Itaki, ona plete i osluškuje zvukove koji dolaze, kao u antičkoj tragediji

130 OSVIT 81–82/2015.

(sada će taj trenutak) u kojoj se dugo čeka trenutak da se iskaže sudbina, da se razumije poruka i neka bude jasna i prihvatljiva puku, tako i ovdje, kod ovih Bilosnićevih pjesama, čekamo da se dogodi sudbina, rješenje i da uskliknemo u zanosu. Ne, dužni smo pjesniku za ljepotu, za gotovo pjesnički scenarij jedne drame čov-jeka, jedne ljubavi, prirodne i čiste: Kroz brazgotinu na nozi / Pe-nelopa krenu putom na kome sam je ljubio (Brazgotina na nozi).

Bez domovine se ne može, kao niti bez vlastitoga tijela u ko-jemu ostaje ljubav, ostaje ljepota još jednoga djela, pjesničkoga uratka Tomislava Marijana Bilosnića kojim nam dariva mir Itake osvojen u krilu Penelope: Penelopa / prepoznaje me u tajni ob-naženog tijela / u pjeni gorućih udova / Po snazi me prepozna / po tuzi svojoj / po neraskidivom korijenju prstiju… (U postelji).

Smisleno i smireno, najupečatljivijim pjesničkim alatima Bi-losnić nas provodi kroz likove bogate antičke civilizacije kako bi kroz mitske likove pokazao vrijednost života i vjeru u ljubav. Kroz sve što je prošao njegov junak (njegovi junaci) prošao je i sam u svom stvaralačkom činu kako bi nakon puta otpočinuo u zagrljaju, kako bi pokazao kako život ima smisla ako se darivaš nekome, ako ga razumiješ, ako u svom etičkom kodeksu nosiš ljepotu i ljubav umjetnosti pomoću koje pokazuješ najhumanije ljudske nagone za očuvanjem tradicijskih ljepota, a Bilosnić to upravo čini.

131OGLEDI I KRITIKE

Božica Zoko

živa iMena po sva vriMena

Pero Pavlović: Orovci, Ruđerovim imenom probuđena povijest, Neum ‒ Dubrovnik, 2011.

(Preuzeto iz knjige Božice Zoko: Bolje vas našla! Od pjesme do pjesme, uz pjesništvo Pere Pavlovića)

Kad razmislimo, povijest čovječanstva povijest je jedne obite-lji. Ili, u najboljem slučaju, nekoliko njih. (Onih slavnih 200 hr-vatskih obitelji možda?) Duševni bolesnici, kako lijepo danas nazivamo one koje su nekoć zvali Božjim ljudima iliti božjacima, po nekim promatračima (jer ti su bolesnici, poput hrvatske nam domovine i Bosne i Hercegovine, stalno na nekom promatranju – čudno je da ih svak ima pravo promatrati i svak se ima pravo miješati u njihov život, a oni sami proglašavani su redovito nes-posobnima za rad i život – svi su prepuni viceva o luđacima, o ludnicama, te ovaj umišlja da je Napoleon, te onaj da je kokoš i tako dalje ‒ ne treba niti govoriti da su to puke bedastoće – jedan od najvećih uzroka i razloga, recimo shizofrenije, za koju pošteni psihijatri rado priznaju da pravo ne znaju niti uzrok, niti razlog, niti svrhu, a niti posljedice te bolesti, jest to, možemo reći iz vla-stitog iskustva, što cijelo čovječanstvo doista ćute kao jednu veli-ku obitelj, a to znači da im popuste samoobrambeni sustavi koji se redovito vežu uz bližnje ili samog sebe. Doista ljube svoje ne-prijatelje. Ćute sebe kao cijeli svijet i svijet kao sebe. Izumiru s izumirućim vrstama, pate s patnicima, umiru s umirućima, muče

132 OSVIT 81–82/2015.

se s mučenicima, raduju se s radosnima, ljubuju s ljubljenima… i tako u nedogled. Razumije se da je to gotovo neizdrživo i da ve-ćina potraži pomoć zbog tog sveljudskog osjećaja. Ili pomoć po-traži njih jer oni najčešće sami ne razumiju – u čemu griješe i nitko im ne može dokazati da to što oni osjećaju nije ono pravo i jedino ispravno. Onda ih s vremenom prisile da im jedina briga bude u koje će vrijeme popiti tabletu i štogod pojesti. Od elektro-šokova, preko tvrdnje da se živčane stanice nepovratno gube koja se podučavala i u pučkim školama do teških farmakonskih terapi-ja – što li su sve duševni bolesnici morali podnositi! Dakako, zna-nost napreduje – sad se odriču šokova i tvrde da se stanice živča-ne ipak mogu do u duboku starost – obnavljati – i tko zna do ka-kve će još mudrosti doći – dotle duševni bolesnici trpe. Može se kršćanski reći – uzmu prevelik križ. I padnu i ne mogu se dignuti – razmrve se pod njim. Jer, priznajte – tko doista ljubi svog nepri-jatelja – gotov je luđak, zar ne? Ipak pristajemo na tu gotovost i gotovinu. Pritom moramo napomenuti da nam je u lijepom sjeća-nju ostao Viktor emil Frankl koji nas je dopratio u 21. stoljeće svojom logoterapijom jedini od svih razvikanih psihijatara tvrde-ći da liječi logos – (Krist!) – smisao, riječ, besjeda, pravica, gla-gol, slovo… Od doslovnosti do doslovnosti – hvala Bogu još nas ima – a možemo se dosjetiti jadu i reći - Ja sam sam sebi najveći neprijatelj! I eto nas! Među normalnima koji ljube samo sebe, najdražeg sebe i koji se kao takvi normalni i nemaju bogznačime pohvaliti kako je rekao Ferdo Ladika. Ti takozvani normalni (za razliku od udarnika koji uvijek ruše normu!) ne vole dostatno ni rođenu braću i sestre, a kamoli da ulaze u kakva pobratimstva lica u svemiru i posestrimstva bića u nemiru. Ili su čak puni Kainove zavisti vazda spremni na kakvo bratoubojstvo. To je toliko bilo rašireno da u mnogim narodima i jezicima po emilu Benvenistu brat znači neprijatelja ili suparnika. I Izraelci dijele Kaina i Abela, Jakova i ezava… Uvijek jedan bude izabran, makar na prijevaru.

133OGLEDI I KRITIKE

Ilirske tradicije poznaju pak dvovlašće, Rimljani imahu triumvi-rate i tetrarsi su zabilježeni – četiri rimska cara suvladara, ali kod Židova bje (bratsko) trvenje do potpunog, kletog uništenja – he-rema. Ipak Bog je dao i Kainu potomstvo i njegova loza je poboč-na onoj Isusovoj što izlazi od Seta i koja u sebi ne nosi to bratou-bilaštvo, koja su ga prevladala – Isus je žrtva pomirnica – i pjeva-mo – Zdravo, zdravo, spasa cijeno zdravo janje pomirbeno! Seto-vo potomstvo već je samo po sebi – mirno. Mirotvoračko. Miro-tvorci što ih Isus časti blaženstvom i kaže da će se sinovima Bož-jim zvati. Jabuka ne pada daleko od stabla. A s kruške pada samo – kruška! A iz Orahova Dola potekoše Boškovići, Medvjedovići i mnogi drugi Orovci – Pero Pavlović u svojoj poemi opjevava samo glasovite, govori o Ruđerovim imenom probuđenoj povije-sti i pokazuje kako činjenice mogu biti poetične – navodi ih, a sami životi što stanu u dvije-tri rečenice – u nekoliko podataka – postaju poezija. Između svojih prisjećaja Pavlović umeće svoje osjećaje, ali sve s mjerom, ljekarničkom vagom, da niti jedna ri-ječ ne bude suvišna, niti jedna ne nedostaje – oskudni povijesni podatci vjenčavaju se s raskošnim poetičkim obiljem i rađaju lju-bav – kao i toliko put dosad. Od škrtih izvora – kap po kap – po-teklo je vrelo i oživjelo Orahov Dol – dobivamo jednu lirsku pa-noramsku sliku – jedan orovski preporod, samo što na toj slici nije kao na Bukovčevom Ilirskom preporodu sve glasovito sku-pljeno u jednu nebu otvorenu dvoranu – nego, naprotiv, iz Oraho-va Dola po svoju smrt krenuše na sve četiri strane svijeta. Nada-leko je zaorilo! Od Ruže postade Ruggiero. Svjetski zvjezdozna-nac i zemljomjer, mudroslovac, pjesnik i matematičar, fizičar i metafizičar. Cijelu Aristotelovu policu mogao bi popuniti. Išao je mudroslovljem do zemljomjerstva, zemljomjerstvom do zvjezdo-znanstva, matematikom do poezije, fizikom do metafizike – i obratno! – kako već na tim putovima jest. A kao bogoslovac i svećenik znao je da svi putovi vode prema Bogu. Ako pak ne ideš

134 OSVIT 81–82/2015.

nikamo – Bog dođe k tebi. Čekaj ga i on će sigurno doći. Objave i predaje, vjere i učenja pune su takvih dolazaka, gostovanja, po-slanstava i posjetitelja božanskih. Prvim je kršćanima bio obećan drugi dolazak još za njihova života – i možda se i dogodio, ali nije bio prepoznat ili zapisan – a poslije, moramo to nažalost reći – s dolaskom nitko ozbiljno nije niti računao. Kako kršćani, tako i Židovi. Većina kršćanskog svećenstva zadovoljava se time da je Isus živ jedino u njihovim rukama tijekom mise i na tome temelje razlog svoje konfesionalne opstojnosti, neki čak uporno ponavlja-ju da je svaka misa Isusova muka i smrt i redovito zaboravljaju reći i – U S K R S N U Ć e ! – bez čega bi sve svećenstvo bilo samo nepotreban pučki trošak, sve učenje puko traćenje vremena i sve crkve bile ruševine i sve mise bile praznoslovlje. Laž i prili-ka. Roma locuta, locuta, locuta… a causa, Bogu hvala, još uvijek infinita! Oni po redu i činu Melkizedekovu i danas ako ih Bog ne uznese – mogu očekivati samo smrt na križu. Sve u redu! – Isus je visio tamo tri sata i ostavio nama slobodno parkiralište što bi rekao pater Flavijan Šolc. Jedino ako postignemo isto što i Sveti Franjo – raspeće je zagrljaj – zagrljaj – raspeće! e onda svaka čast! Ali i Sveti Franjo bi danas bio na kakvom zatvorenom odje-lu duševne bolnice. Barem neko vrijeme. Drugi Boga smještaju samo u svoj duh, a neki po starom dobrom poganskom običaju u – rukotvorine. I pismo je rukotvorina. Maori nemaju pisma i nji-hove prikazbe predaka nalik su našoj donedavnoj predodžbi đavla – vele isplažen jezik gledamo na njihovim kipovima. I njihov rat-nički ples završava toptanjem nogu, širom rastvorenih očiju i usta u kojima brzo lamata jezik. Sve je usmeno, usmeno se prima i usmeno šalje dalje i naši kad su došli tamo zadobiše još jedno ime – Tarara! Tarara! Tarara! Tako su Maori čuli hrvatski jezik i nje-govu učinkovitost. Njegovu moć da pokori zbilju. Njegovu moć da spasi dušu kad se rekne. Jest, Spasitelj nam može doći na usta – ravno iz pluća. Iz cijelog našeg bića. Kad šutimo, čekamo. I

135OGLEDI I KRITIKE

Židovi čekaju Mesiju, ali, ako mole Boga, onda mole da ne dođe – i ovako im dosta dobro ide. S holokaustom će moći ucjenjivati svijet na neki rok, ali ne zadugo i ne sav svijet – to im mora biti jasno i jest i zato su svoju državicu naoružali preko svake mjere – spremni uništiti svijet ne bude li po njihovom. U to ne treba sumnjati. Pravo pitanje jest – je li Bog spreman uništiti svijet? Ili će nam dati još koju šans(on!)icu? Sa svakim novim danom, sa svakim satom, minutom i sekundom – skupa očekujemo odluku, konačnu odluku i konačno rješenje. Dotle – pjevajmo! O sebi i bližnjima i daljnjima. O drugima i o sebi. Rimabaud bi rekao da je to jedno te isto. Čisto isto je tek u ljubavi – kad sve postane isto istijano! Isto istijancato! Svi u istosti! Svi u istini! Svi u Bogu! Svi u ljubavi! Moguće. Moguće i kad je nemoguće. O hvala svim dosadašnjim slikama i sličnostima! Prilikama i priličnostima. Još ćemo u njima uživati – na svom putu i u svom životu – dok ne postanemo posve istiniti – dotle nam je kao i Pavlovićevi Orovci putovati, putovati – tražiti i nalaziti svoju rečenicu u kakvoj budu-ćoj poemi. Pavlović s takvom nježnošću govori o učenim i slav-nim glavama orovačkih rodova, s ljubavlju kakvu može imati samo onaj tko je u njihovu nauku i slavi sudjelovao, makar kao onaj neimenovani temelj, onaj živalj što kroz povijest prođe ne-prozvan i nezazvan od potonjih, koji svom potomstvu namire lju-bav i ništa više – ljubav prema naravnom i prema nadnaravnom. Dug sjetan pogled u prošlost i budućnost gledajući ih zajedno u nekoj nedohvatnoj vječnosti koju ipak usporedno ili usred vreme-nitosti uživamo. Lijepo je biti Pavlovićev čitatelj. Ali i općenito samo – čitatelj! Bivati to što čitaš i dopustiti da riječ prolazi to-bom i otvara unutrašnja kraljevstva ili svemire osobe širi do ne-dogleda – prostiranje u svim smjerovima, mali zakutci, vlastita kućica i postelja – velebna skromnost i vedro čelo. Bože! Kako lako u poemi izgleda poginuti za vjeru! Za rod! Za izbor po srod-nosti! Za svoj izbor! Kako je smrt nešto sasvim ljudsko – zadnji

136 OSVIT 81–82/2015.

kucaj na vratima što će se nakon toga ipak otvoriti i nitko živinski ne kriči kao u Šimićevoj pjesmi. Naprotiv, ćuti se božanska pri-sutnost. Rasprostrt mir – nebo plahta – svi počivamo s mrtvima načas. I vječno živimo s njima. Neopisivu slast oćutjeti i neopisi-vu muku otrpjeti – dano nam je oboje, ponekad i u isti čas. Možda uvijek istodobno uživamo slast i muku i opisujemo, opisujemo – kruzi se uze i šire, povijesna uzvojnica-zavojnica se uspinje ili napinje – ponekad se raspruži u lentu vremensku – Gospodin Bog, naš predsjednik, nosi je preko ramena. Što, zar smo za istim stolom s Gospodom?! Da, tako je i obećao. Apostoli su sjedili. I Juda je sjedio. Petar, Ivan, Jakov… Andrija, Filip, Toma, Tadej, Jakov Alfejev; Bartolomej i Matej, Šimun Revnitelj i Juda Jakov-ljev. Redoslijed ne mora biti ovakav – od Jude do Jude – ali jedno je sigurno – svi smo poslani! Sama činjenica što smo ovdje to dokazuje. Hoćemo li svjedočiti ili svjetlost točiti? Hoćemo li klo-nuti ili se ustobočiti? Hoćemo li se dati raspeti za ovu ljepotu ili nas čekaju neke još ljepše muke – neizvjesno je. Neizvjesnom s pouzdanjem predan! – tako je Vojmil Rabadan preveo Francoisa Villona. Franjo Francuz bio bi zadovoljan. I mi smo! Dugosilazno u u našeg Ruže dovodi nas ravno u Orahov Dol, još jedno od mje-sta gdje nam je dobro biti. Ali, kao iz svih mjesta ovoga svijeta – iz njega valja otići. Kad-tad. Prije ili poslije smrti. Ranije i kasni-je uvijek se slije u pravovremenost. Ovdje smo da putujemo ili kružimo – dugosilazno i dugouzlazno. Bude i kratkih silazaka i uzlazaka, ravnih dužina i kračina. Bude pjeva! Bilo je i polugla-sova, ali pretvoriše se u glasove, čiste, pune, zvonke, jasne, raz-govijetne, vragometne! Jer, đavli su oduvijek voljeli Hrvatsku i jezik njezin. Ajde, barem netko! – reći će ponekad Hrvatice i Hr-vati i prionuti još jače i žešće uz svoju najveću ljubav. Uz svoju najveću međusobnu ljubav. Razgovor ugodni! Vatra, oganj, pla-men i zlamen što se kasnije pretvori u znamen, a znamen u zna-menku – naš broj od svjetlosti. Koliko nas, toliko nje. Ima nas.

137OGLEDI I KRITIKE

Pronikosmo, proničemo, proniknut ćemo! Pronicati sve do nakraj tame i pitati Boga – mariš li za me? Il’ sam samo sluga beskori-stan? Izolda i Tristan teže zemlju Iliriju u kojoj su sretne ljubavi moguće, a mi ju uživamo – ukrug i uzduž i poprijeko – naširoko, nadugačko – i ukratko – živjeti je slatko, gorko, kiselo i slano – ljuto – da ljuće ne može biti i blago i milo i drago i tvrdo i meko i lijepo i grdo. Teško! I hrapavo! Glatko! Lehko, lehko! Daje nam zapravo naš subesjednik Bog, naša subesjednica priroda. Sugo-vornik i sugovornica. I stalna simultanka – naša duša prevoditelji-ca. Igra se šaaah! Sve dok netko ne postane – mat! Mat! Mat! Mat! e onda se ide isponova. Umnažati pšenično zrno. Makar siromasi, svi smo bogatci i bogatići! Čuvajmo to što imamo, ču-vajmo se za ono zadnje prepoznavanje prije nego postanemo sa-svim svoji. Možda je naš imetak bezvrijedan na bjelosvjetskim tržnicama i možda bi se cjelokupna naša povijest mogla prodati tek kao stari papir – ali ni tada ne ćemo biti izgubljeni – idemo u još jedan krug tajanstva. Otajstvo našeg kruženja oko jezgre i naš boravak usred mezgre gre u svoju završnicu – sreća naša ako smo u tom svemu uspjeli nekome pripraviti mjesto, ako iza nas ostane više prostora – više vremena – više vječnosti – više imena, bića, stvari i pojava. Više ljudi. Više ljubve. Više ubavosti. I poslije nas – mi. Guba do gube i eto – poljubca! eto ljubljene riječi – sve je otkriveno – tajna proniknuta raste u novo tajanstvo. I epos i etos i eros – što bi rek’o stari Grk – Helen – Ahejac ili Doranin ili Jonja-nin ili Makedonac ili onaj Tračanin Orfej i njegova euridika – pri-je nego uzmu liru i stanu svirati i lirisati i lirizirati i prebirati žice i učiti pjevati ptice – sjetimo se da je cijela povijest naša – sklada-mo ju i sklada nas. Skladatelj i skladateljica. Od Gradišća sve do Drinopolja – skladaju i ladaju tugom za jugom, bugarenjem za ungarenjem – sve se sliježe u Panoniju i Dalmaciju pa u Bijelu i Crvenu – Hrvatsku – jerbo sni se snivaju, umovi se umuju i Hum je kum, Travunje se kose – Duklje se ponose Bosnom – Zete su

138 OSVIT 81–82/2015.

uzete i ne samo Rimljani već i stari Rasinasi – svi su naši! Ovo je osvajanje svoga – uvijek se jezikom hrvatskim može probuditi povijest. Gdjegod takneš – vrije, vrca, vrvi – proslavimo još jedno kolanje krvi u svima nama! Gnijezdo od kamena i ptići kamenići i geni kameni – oni u Sumeru i Akadu na glinenim su pločicama, a naši, evo, papirnati – eto, gle – svi ovi zavijutci slova naš su razmnožaj, naš umnožak sa svima ili tek sa samima sobom – sve-jedno – uvijek je to jedno malo ili jedno veliko – SVe i jedno malo i jedno veliko – JeDNO. Da, povijest se može probuditi – s lakoćom! Lakosana je to gospa, a opet može i tvrdo usnuti i usta-ti sva zaboravna i mamurna – i biti cijela omamljena i sanena s tek pokojim budnim djelićem. Stoga uvijek dobro dođu budnice i da-vorije i pokoja pjesma orna – da se svi sasvim razbudimo. Mladež nam je opet počela vilovati (jer i nekoć je – inače ne bilo toga glagola!). Netko je zabilježio lupu i buku, zveku i zvonjavu što se mogla čuti u noćima punog Mjeseca i to blizu kolijevke hrvatske državnosti – u solinskoj udolini i u Poljicama. Puk je bio na noga-ma i lupao je i bučio i zvečao i zvonio svim raspoloživim oruđima i što ga grlo nosi slavio. To strasno obožavanje sunčane svjetlosti na Mjesečevu punu obrazu obasjanom njome – ne može se možda uspoređivati s bauljanjem naše mladeži pod sječom lasera i slje-pilom reflektora i naša negdašnja mladež i puk sigurno imahu na raspolaganju manje opijata i otrova nego današnja, ali ne treba ni prirodu koja im bje bliža podcjenjivati – njene mogućnosti zaci-jelo nadmašuju naše pretpostavke o njima. U to se uvjere ljudi dovedeni do krajnosti – uvjere se da krajnost – nije kraj! Nije lako doći do kraja – znaju svi moreplovci – zna to i Columbova Santa Maria – da još otkrivamo Ameriku. Sve ovo što nam se događa jest – otkriće Amerike. Još se otkrivamo skupa s Amerikom. Lju-bav sve pokriva. Žene u burkama burkaju ulice pustih gradova. Naše stare nošnje drže ženu u ljepoti i čednosti. Lošije smo odje-veni nego naši preci, a pune su nam kuće robe. Postali smo zaro-

139OGLEDI I KRITIKE

bljenici vlastitih stvari. I siromasi su cijenili robu i stvari, ali im domovi ne bjehu zatrpani njima kao nama danas. Gdje li je nesta-lo plemenito rukotvorstvo? Umjesto njega u Americi i diljem svi-jeta imamo tvornice noćnih mora – jer kako inače nazvati sve te zamišljaje zločinstava, sve te snimke iz carstva sjena što nam pre-plavljuju i utapaju oči. Isus je po uskrsnuću jeo ribu u emausu i onu na žaru na obali Genezaretskog jezera. Još mi ne poznajemo svjetlost, još ne znamo što sve može. Još ne poznajemo sebe. Samo zato još nas mogu krivotvoriti, samo zato još nas mogu utjerivati u laž. Tko? Uvijek ćete nekoga zateći na tom poslu – danju-noću. U tri smjene. Vrag ne spava. Uspavajte se tamo gdje ste zatečeni! – predložio je pjesnik i možda otuda toliko kamenja. Tko zna!? Svi mi bjesmo jednom rečeni i još se govorimo. Uspa-vani, probuđeni, uspavani, probuđeni. Možda smo mi kamenje što je progovorilo kad su svjedoci zašutjeli. Kako bilo da bilo – unaprijed smo smišljeni. Samo neka ide sve po planu! Pitanje je samo – čijem? Ne možemo sva dobra i zla što se događaju pripi-sivati samo Bogu i đavlu. Nešto je i od nas. Živih i mrtvih. Naša radost i naša bol. Božji dar. Naš gnjev pravednički i onaj grješnič-ki. Jedan te isti gnjev. Od srca ponizan i umiljen. Od srca ponizna i umiljena. Muž i žena. Jedno tijelo, jedna duša. Tu treba stati i uživati. U tom tijelu i u toj duši. U tom muštvu i u tom ženstvu. U tom jedinstvu. U tom mnoštvu riječi odabranih da iskažu ovaj čas i njegovo sljedovanje. Potpuni primitak. Što se sve ljudima doga-đa?! Miruj, miruj srce moje! – pjevali su pjesmu Petra Preradovi-ća. Kao pticu u zatvoru za svijetom te želja mori. Ta i svijet je – malo veća krletka! Hoće li čovječanstvo moći svoju povijest uve-sti u Božji mir? I mirovati tamo. U punini. Časovito i to biva. I sporadično. Mjestimično. Ovdje-ondje. Katkad. Gotov u magnu-ću. Postoji trenutak kad pisac, književnik, pjesnik – nadilaze sebe i ulaze u viši poredak. Trenutak kad pjesnik potpuno nestane u pjesmi. Većina Pavlovićevih pjesama bilježi takav nestanak. Go-

140 OSVIT 81–82/2015.

tovo sve. Prvo lice jednine je samozatajno. I poučno – svi bismo trebali znati odmoriti se u nekome izvan nas samih. U nečemu što nismo samo i isključivo mi sami. Zapravo je tužno biti sveden samo na se. Sam čovjek – nezacijeljena rana. Sam čovjek to je pola bijede i pol jada, ali loše društvo to upotpuni. Primorci imaju izreku - Bolje biti sam nego loše kumpanjan! Pavlovićevo pje-sništvo nadilazi tu podjelu na samoću i društvenost baš kao što ju većina biljaka ne priznaje. Recimo, jedna stabljika, jedno batvaš-ce, a mnoštvo cvjetova na njemu. Svi redom pupaju, svi redom cvatu, svi redom venu i svaki ima u sebi i muško i žensko – samo čekaju – pčelu! I pčela obično – dođe! Oplođena sjemena čuvaju u sebi iskru života, a naš Josip Ruže Bošković, Medvjedovići i sva hrvatska imena i prezimena što se začuju i zaore u našim gla-sovima jesu – još uvijek živa. Pjesnik Nikola Bonifačić Rožin u svojoj zvonjelici posvećenoj ljubavi rekao je – da uzrijam ime živo po sve vrime… Zrije, zrije, zrije… zori, zori, zori –! Božja rudina!

R U D I ! S V I Ć e i S V A N J I V A – D A N !!!!!!!

141OGLEDI I KRITIKE

ivan Baković

paBirCi s ruBova Malih Mjesta

(Uz zbirku pjesama Ive Raguža Stolačke st(r)anice)

Mala mjesta imaju (barem) jednu prednost pred velikim mjesti-ma. (Ne misli se ovdje na male sredine, nego na mala mjesta. Jer i velika mjesta mogu biti male sredine. „U maloj su sredini samo strasti i ambicije velike...“ – rekao bi Vlatko Pavletić.) Mala mjesta se više voli nego velika. Iz malih se mjesta češće odlazi, pa je i žal za njima veći. Jedno od tih malih mjesta (ne i sredina) je nadahnulo Ivu Raguža napisati ovu zbirku i nasloviti ju Stolačke st(r)anice. Skita se pjesnik stolačkim (rodnim) i inim kraje(vi)m(a) Dolnjih strana i zaustavlja se na nekim „stanicama“, pa se tako redaju: Stolac, Rotimlja, Trebinja, Bajovci, Stjepan Krst, Barani, Prenj, Ravno, Kifino Selo, Ulog, Morine, Plužine, Pušišta, Bjelojevići, Hrasno, Crnoglav, Rivine, Ošanići, Križevac; i prebire požutjele „stranice“ s kojih nas ugodno iznenadi poneka davno zaboravljena draga riječ: pratidžije, planištari, kaloše, osoje, prisoje, kasaba, ci-cvara, mlaćenica, sirutka, harari, branzari, kantari, škip, mjeh, ka-menice, gumno, dernek, vunena gunjina, prijesnac na ovnujskom loju, vakat i zeman, hajvan i insan, ulari i samari...

Prebire pjesnik mjesta i njihovu povijest, najčešće gorku i opterećenu, kako je i inače ovo područje opterećeno povijesnim mijenama: Bilo je ovdje mnogo suza umjesto / meda i mlijeka (Miholjdan u Trebinju). Koliko je samo ova zemlja u sebe primila krvi i suza, da je barem upola vratila vodom bila bi Misir: Vrijed-

142 OSVIT 81–82/2015.

na je ovdje i kap vode / A znoja nešto manje (Velika Gospa u Pre-nju). Čitajući ove stihove čitatelj se ne može ne sjetiti najboljeg opisa žeđi u hrvatskoj književnosti, onoga u romanu Gorko sun-ce, također sina Donje Hercegovine, Anđelka Vuletića. I unatoč svim nevoljama trebalo se pouzdati u Boga koji svim upravlja i ravna: Treba dočekati i nedjelju svetu / Odbaciti motiku u zapećak / Prihvatiti se krunice / Pomoliti se svetom Anti / I svetom Iliji – koji prži li – prži (Majka na kamenu). I tako od pamtivijeka U kolopletu uspomene / Smjenjuju se tada / I radost, i tuga (Sveta Ana u Ulogu).

Onda smo dobili struju i vodu, televiziju i internet, sva blaga zemaljska; i izgubili radost, i narod: Tri desetljeća kasnije / Ni starine ni pleća ovnujskog / Ni humskih pratidžija / Ni pjesme nji-hove (Nevesinje). Zapitan je pjesnik nad tim gdje je sve to nesta-lo, tko nam je ukrao radost življenja s pjesmom: Ruše se godine kao suhozidine (...) Istrule vile i naviljak drače (...) Na seoskom gumnu na vrše se više / Tek kukurijek se klati (San ili java). Tek još ponegdje prosine ostatak prošlih vremena: Miriše raštika na neka / prošla vremena (...) Kudjelja i vreteno / pletu vrijeme (...) Molitva i krunica / broje godine (Na kraju sela), ili se samo ukaže gorka konstatacija: Jer davno su prodani konji / I istruli ulari i samari (Djed Stojan). Netragom su nestali Cicvara, tava, mlaće-nica, sirutka / harari, branzari, kantari (Kifino Selo), i još mnogo toga vrijednog žaljenja.

Obilazi pjesnik hercegovačke derneke, misišta i zavite (Ilindan u Stocu, Mala Gospa u Stocu, Mali Uskrs u Stocu, Sveta Ana u Ulogu, Velika Gospa u Prenju, Miholjdan u Trebinju, Petrovdan u Rotimlji, Sveti Roko na Trebinji, Miholjdan u Prenju, Mala Gospa u Ravnom, Sveti Ivan na Stjepan Krstu), bilježi viđeno i prebire uspomene. Zabilježi i poneku provokaciju kao znak vremena koje smo živjeli: U novom autu provezao se / Drug iz Komiteta / Ilin-danska prašina – iza njega / A i pjesma je malo utihnula (Ilindan

143OGLEDI I KRITIKE

u Stocu). A i mlađarija je bila samo mlađarija: Vire momci iza cr-kvenog zida / A dumo viče: mogli ste i doma ostati! (Mala Gospa u Stocu).

Vrijedi spomenuti još jednu karakteristiku Raguževih pjesama. To je ironija prema društvenim pojavama mladalačkih dana: Dok inflacija raste / Mi se spuštamo niz Bjelave / Sa nakvašenim no-gama / U starim cipelama (Bjelave); ili nerijetkim pojavnostima „vječnih studenata“: Padao je i ustajao / Godina devet (...)Stasiti Hercegovac pod teretom knjiga / i briga / Padao je i ustajao. (...) A onda su se vratili u Hercegovinu / Mato i diploma / Pa ti pričaj do mile volje (Mato na Miljacki).

Iz rečenoga je razvidno da je motivski krug Ive Raguža u zbirci Stolačke st(r)anice Donja Hercegovina, njezina prošlost i sadaš-njost, koje je dosta umješno sazdao u stihove, iako se mjestimice zgodi i poneka nespretna rima koja ipak značajno ne umanjuje zadovoljstvo čitanja ovih stihova. A kako je prošlost ovoga pod-ručja bila teška (ali i pjesmovita), a sadašnjost poprilično sumor-na, ne čudi da se na dosta mjesta osjeti žal za jednim svijetom koji bespovratno zamiče, kao i ljudi koji su ga činili. Djevojke prolaze. I odlaze. / Nestaju u daljini (Petrovdan u Rotimlji). Kao što ćemo i mi...

144 OSVIT 81–82/2015.

nikola ŠiMić tonin žaklina gliBo

Basnoslovljenje života

Život(h)inj(ic)e knjiga basni, hrvatskog pjesnika i slikara iz Pridrage, Zvonka Čuline, Od ponosa i sreće kad je život pjesma, do žalopojki stresa i kompleksa. Biblioteka ZaPis 10 (Projekt Za-Pis – Zavičajni pisci i slikari). Nakladnik – Gradska knjižnica Benkovac. Urednik Mile Marić, Benkovac 2014. Znalački urađe-na knjiga u svim oblicima knjiškoga izraza. Pamtljiv rukopis il-ustratorice (Karolina Kulier Čulina). Format i lice knjige. Prelom. Grafičko oblikovanje. – da (nam) situacija bude jasna / a sudbina uvijek krasna / svakog dana / jedna basna! ‒ Zvonko Čulina.

Basna, kratka epska forma, u prozi ili u stihu, drevni oblik književnog postojanja, kroz tisućljeća govorene i pisane riječi, svjedoči tijek da društvene i sociološke odnose posvjedoči spe-cifičnim iskazom, usmenom književnošću svih naroda, u kojoj glavnu ulogu imaju životinje (nekada biljke i druge nežive stvari) s ljudskim svojstvima. Preko njih se kao preko likova, posredno dakle, prikazuju ljudske naravi. Oblikovnim sredstvom dijaloga. Čitajući basnu, promišljamo ljudska svojstva. Domišljamo razlog basni.

Glasoviti basnopisci: ezop, J. de La Fontaine, G. e. Lessing, Goethe, I. A. Krilov, Ščerdin... kod nas od Dubrovčanina Mavra Vetranovića, Matije Divkovića, Pavla Posilovića, Jurja Habdeli-ća, Stipana Jajčanina, Ivane Brlić-Mažuranić, Gustava Krkleca, Luke Paljetka... osvjedočena imena, mnogih nacionalnih kultura,

145OGLEDI I KRITIKE

potvrđuju svojevrsni izazov izraziti se tom poetskom vrstom. Za sebe ne mogu reći, da sam istaknuti basnoznalac, ali i ne netko koga ta književna forma nije privukla, s toga s oprezom i pošto-vanjem prema svima koji su se u suvremeno doba okušali, pišemo o književniku Zvonku Čulini. Nepoznanica i praznina u svijetu hrvatske basne je književna produkcija basnopisaca do pojave Zvonka Čuline. On se svojim Život(h)inj(ic)ama nameće kao ne-zaobilazna suvremena pojavnost i čini taj književni oblik nepre-kinutim, oblačeći ga u novo poetsko ruho.

Čulinini basnopisi svojevrsna su ljudska kazališna scena, bo-gati duhovno-iskustveni nanosi, ovdje i sada, tadašnjost, jučeraš-njost, moralni kovitlaci sadašnjosti, poetska prezentacija stvarno-sti u kojoj su uloge ljudi podijeljene među životinjama. Neke se možebitne životne situacije jedino basnom mogu objasniti, poja-sniti, pobasniti, životno primjenjivom koristi.

U svakoj riječi i stihu ne da nam se sakriti slikar, ali nam se ne-sebično otkriva i daje pjesnik koji svoje basne slika riječima, teh-nikom pisma. Crnilo i svjetlilo. Idući preko granica. Sa stranica života književnim škarama izrezuje svijet svoje basne. Sve se to s toliko drugoga već u uvodu rečenoga, pamtljivo i prepoznatljivo oko njegovoga imena okuplja. Toliko umjetničkih izričaja. Basna je njegov pjesnički i slikarski otisak prirode, prsta sudbonosnih odnosa posvjedočenih riječima prirodne osobine ljudskoga roda.

Izdvojeni pojedinac, zainteresiran za suodnose čovjeku po-jašnjavaju značenja koje izravno teško prihvaća i drži u prostoru nepodražavanja graničnih prostora svjesnosti. etička svevremen-ska pitanja selektivno analizirana različitim tematskim i poetskim pristupima basnom obogaćuju analitički izraz uma. Odgovori svjesnoga pred nedvosmislenim razrješenjima upitnih situacija daju dio odgovora s kojom je svaka osobnost nakon pročitane basne suočena. Odgovor nije jednoznačan, on je duboko indivi-

146 OSVIT 81–82/2015.

dualno obojen s parametrima svega što je čitatelja svih književnih oblika, a napose basni dimenzioniralo.

Kroz svoju basnu Zvonko Čulina, izoštrenom analitičnošću, eruptivnih potencijala, duhovne i umjetničke širine, literarnom i estetskom dimenzijom intimnog tona, ulazeći u nečiju ličnost, ismijava glupave napuhanke, spušta na zemlju bahate silnike, kudi ljudske poroke, lukavosti i podmuklosti razno-raznih mu-tikaša, materijalista, suprotstavlja vrlinu, čestitost, poštenje, pra-vednost... Upućuje na: Progledaj! Postavlja pitanja svrhe svih takvih manifestacija ponašanja. Njegove basne, njegov identifi-kacijski kod, podatne su za jezik filma, navlastito jezik crtanoga filma.

Kad lijeni pas dade gas, tražeći spas. / Od vonja do konja. / Učenik-mučenik, Zujara-muha i ostali. / Hvalisanje morskog i primorskog psa. / Na kraju crne priče. / Kung-fu(j) majstor. / Sv(r)ačija posla. / Aligatorski valcer. / Zakon želuca, opasne na-mjere ili zaboravljena idila. / Progresivna Fuš-Uš. / Ošišani šiš-miš. / Do samoutjehe crva. / Dva merino slučaja. / Miss dupina. / Autoportret jedne pirane. / Tko će žabi dlaku dati!? / Majmun crvenoga prkna. / U i oko košnica. / Gladna lisica i zov kokošinj-ca. / Slon u pidžami. / ...

Život(h)inj(ic)e Zvonka Čuline, nova umjetnička dimenzija za poetski identifikacijski kod i basnoslovljenja o/u životu.

147REAGIRANJAREAGIRANJA oSvIT

pero pavlović

SIdrIštE u SrEdozEmlJu ZDravka korDića

U jubilarnom dvobroju Osvita (79/80) koji je izišao 2014. objavljen je tekst Zdravka Kordića Sidrište u Sredozemlju. Riječ je o kritičkom osvrtu na moju knjigu pjesama Humčice, biljčice, slike nebeske koju je objavila zagrebačka Alfa 2013. Nije mi cilj polemizirati s autorom. Što je napisao ‒ napisao. Njegovo je to osobno pravo, i to poštujem. Nadam se da spomenuti tekst nije pisao iz zavisti. Očit je kopernikanski obrat u odnosu na njegove dosadašnje ocjene moje poezije. Što su neki drugi rekli o mom pjesništvu ‒ rekli su. S time se autor ne mora složiti. Možda autor i ne zna u koje je udžbenike, čitanke, antologije, i druge izbore, uvrštena moja poezija, pa napisa ono što napisa. To nije sada bitno. Gosp. Zdravka Kordića smatram velikim književnikom, velikim čovjekom i dobrim prijateljem. Nedavno je postao i doktor znanosti i na tome uspjehu sam mu, među prvima, čestitao. Pisao on o mome pjesničkom stvaralaštvu; pisao i ja o njegovome. I to je dobro. Ostanimo ljudi. Tek ću spomenuti da je stihozbirka Humčice, biljčice, slike nebeske bila ušla u uži izbor za nagradu „Tin Ujević“ Društva hrvatskih književnika, a nagrađena je nagradom „Neretvanska maslina“ koju zajednički dodjeljuju gradske knjižnice Metkovića, Opuzena i Ploča, Turistička zajednica Slivna i Južnohrvatski ogranak Društva hrvatskih književnika. Nagrada se dodjeljuje za najuspješniju

148 OSVIT 81–82/2015.

knjigu poezije koja uz književne, estetske i umjetničke domete tematizira ekološka pitanja i zaštitu tradicijskih i baštinskih vrijednosti hrvatskog naroda. I na kraju, da se malo pjesnički osvježimo, evo moje pjesme novijeg nadnevka koju sam posvetio hercegovačkim pjesnicima. Među njima je, svakako, i Zdravko Kordić te, uz ostale, i moja malenkost.

hercegovina

Zemlja humskih velmožaZemlja hercegovaTijelom: kamenita, kršna, osunčanaDušom: nježna, čista, plemenita; i suza i radostGranica je ljubav koja dvije obale njenog bića spaja u jednoBudna, Hercegovina nije Hercegovina bez svojih pjesnika

Književnik Pero Pavlović, Neum

149PROMIŠLJANJAPROMIŠLJANJA OSvIT

Matej ŠkariCa

neoDgovornost preMa jeZičnoM naslijeđu ili svakoDnevno prikraDanje stranih riječi hrvatskoM jeZiku iZa leđa

Stvarnost hrvatskog jezika postaje sve nezgodnija, u nekim slučajevima i sve bolnija, pogotovo ako kolo vode današnji su-vremeni, brzi i poprilično moćni mediji koji kao da se natječu u kvarenju našeg jezika i čistijeg jezičnog izričaja. U današnjem populističko-konzumerističkom pristupu „lomljenja preko kolje-na“ i pribavljanja što više pozornosti javnosti na račun kvalite-te sadržaja, različitim se urednicima, voditeljima i novinarima u radu potkrada štošta. Naime, nije grijeh priznati neznanje ili po-luznanje, veći je grijeh nastaviti po starom te pogrješke ponavljati ili još gore ‒ „pakovati ih“ javnosti kao nešto uobičajeno. Za tu izvrsnost i čistiji jezični izričaj nebrojeni su se, takoreći opjevani i neopjevani, vrijedni i samozatajni autori, svojevrsni junaci hr-vatskog jezika, desetljećima trudili i borili, a posljednjih godina mnogi od njih nemoćni moraju gledati upropaštavanje narodnog naslijeđa od strane raznih antihrvatskih struja i kulturnih grupaci-ja koje nastoje pridići srpsko-hrvatski jezik iz ruina propale bivše države. Ponekad se skoro pa iz obijesti vršlja nad hrvatskim je-zičnim naslijeđem, a zapravo najviše (me) vrijeđa taj nedostatak truda i volje pojedinaca za radom na unaprjeđenju i očuvanju vla-stitog jezika. Zapravo kod mnogih je riječ o nepodnošenju, neo-

150 OSVIT 81–82/2015.

dgoju, nedisciplini i neodgovorosti, više negoli o nepozornosti ili kojekakvom propustu ili zaboravu. Jer mnogo toga se kod nas radi površno, nabrzaka, s nedostatkom samokritičnosti i nerijetko traljavo, pa tako i kad je u pitanju osobni odnos i odgovornost prema materinjem jeziku. Tako nam je i u samoj državi čije vri-jednosti svaki dan raznose i rasturaju, kako izvana tako i iznutra. Upitajmo se stoga: Tko nam to danas štiti nacionalne i stoljetne vrijednosti? Rasprodaju li se zapravo one kao što se rasproda-je i (pre)ostala narodna imovina, prirodna bogatstva, proizvod-ni pogoni, gradovi, sela, žitna polja i čiste rijeke?! Jezik nas je oduvijek štitio i krasio, gradeći naličje prepoznatljivosti u svijetu i među susjednim nam narodima. Mladi ljudi danas tako mogu čuti svakojake izjave preko zvučnika i malih tv-ekrana, a odrasli (barem oni upućeniji i načitaniji) mogu ili začepiti uši, prebaciti na drugi kanal, isključiti televizor ili se žaliti nekoj službi za kori-snike čije dežurne djelatnike na kraju krajeva ionako nije ni briga za ova i slična pitanja.

Doista, široka je ova tema u koju se uhvatih i pitanje je – otkud prići problematici čistoće hrvatskog jezika kao i stalne obveze rada na unaprjeđivanju istog? Napomenimo kako je to obveza svakog pripadnika hrvatskog naroda – posebice naših dužnosnika i zaposlenika koji žive dobro na račun hrvatskog državnog prora-čuna i smješteni su po raznim javnim službama i servisima, kako bi rekli – od općina do županija pa sve do ministarstava te nebro-jenih agencija i agencijica. Kad bih primjerice počeo pričati koli-ko se loše i traljavo govori po hrvatskim institucijama, ministar-stvima i uredima dosta ljudi ne bi (mi) povjerovalo, ali ako se na brz način želite uvjeriti koliko se pogrješno i uporno „turaju pod nos“ tuđice i strani jezični elementi slobodno odaberite neke od desetaka hrvatskih televizijskih ili radijskih kanala. Tamo strane riječi ‒ tuđice, čudne i odbojne inačice ili ekvivalenti, složenice i „starokovanice“ iz bivše države sve više uzimaju maha, do te

151PROMIŠLJANJA

mjere da zbunujuju one koji su odgajani i u školama učeni jedno, a danas im se u stvarnosti servira nešto potpuno drugo – i tako dolazi do zbunjenosti običnog slušatelja, opravdanog čuđenja pa i zgražavanja nad običajima današnjice. Slušatelj ne želi biti krivo informiran i zagađen lošim sadržajima iz medijskog ozračja, ali to mu se izgleda uporno radi u hrvatskoj informativnoj svakod-nevici.

No da ne bi suviše teoretizirali pređimo na primjere. Iako je nepravilnih, netočnih i kvarnih riječi jako puno nabrojat ćemo ovdje samo neke, možda one najučestalije. Je li u tijeku možda neki namjerni i svjesni proces „othrvaćivanja i utapanja“ hrvat-skog jezika u neku novu jugoslavensku poludivlju neo-kulturu – za propitat je iskreno, ali svakog obrazovanog i normalnog dr-žavljanina ove zemlje trebala bi zabrinuti činjenica da se hrvatski jezik uporno i svjesno kvari, čak i razbija s određenim blagim podsmijehom. Državu nismo dobili tako davno, a već je prepu-štamo raznoraznim „prljavim šibama“ i nezdravim vjetrometina-ma pa tako i ovim kulturnim koje razaraju ono najvrjednije kod naroda, a to je jezik. Jezik kao živuće sredstvo prepoznatljivosti, prijenosa misli, ideja i znanja.

Ujutro nas tako na postajama Hrvatskog radija – kojeg pošteno plaćamo i financiramo kao i televiziju – budi „izvještaj Hrvat-skog hidrometeorološkog zavoda“ a ne izvješće. Ne znam čime su nama ispirali mozgove u gimnaziji i na fakultetu, ali nakon više od dvadeset godina poprilično strogog i opsežnog obrazo-vanja slušati sada riječ izvještaj doista je neprilično, neodgovor-no, pomalo i bezobrazno. Znamo da je riječ izvještaj ostatak srp-sko-hrvatske jezične prošlosti, ali, eto, ona se ponovno potkrada voditeljima preko jezika.

Potom je tu glagol uhapsiti umjesto – uhititi. Tu se više gotovo i ne treba truditi jer svi govore kako je – „...uhapšen ovaj ili onaj političar, gradonačelnik, ravnatelj“ (pardon!, direktor) itd.

152 OSVIT 81–82/2015.

Danas umjesto – događaj, događanja, dogoditi se..., ljudi sva-ko malo imaju običaj reći – desilo se, dešavanja i slično, a što je nepravilno te općenito nelijepo čuti.

„Veš-mašina“ izbacila je perilicu gotovo u 80 posto slučajeva. Perilica se nije uspjela ustoličiti tijekom devedestih godina proš-log stoljeća i zato nam je u upotrebi ponovno (nespretna) veš-ma-šina.

Avion je „uletio“ umjesto zrakoplova. Čak se i Hrvati smiju sami svojim složenicama kao što je zrakoplov ili zrakomlat (he-likopter ili helić po uličnom slengu). Dobro priznajem, nisam ni ja toliko za ovu drugu inačicu, ali pitam se što to nedostaje hrvat-skoj riječi zrakoplov (zrakoplovstvo) pa našim građancima toliko smeta?

Penzija umjesto mirovina. Uporno se ovu skladnu hrvatsku riječ izbacuje i „tura se pod nos“ njezina strana inačica. Čini se kako je nekako i starijem naraštaju ta „penzija“ milija. A očito su se ljudi navikli u Jugi veseliti kada poštar „s pemzijom“ (kako je jednom zgodom izjavio jedan bosanski umirovljenik) pokuca na vrata, tako da je pozitivni ugođaj s prisjećanjem na bolja vremena ostao do danas.

Tramvaji i autobusi staju na stanicama, a ne više na postajama.Nogostup „se pomaknuo“ pred trotoarom.Hiljada se ponovno potkrala umjesto tisuće. Kažu neki – daj

ti nama hiljdarku, šta će nama nekakva ruska verzija jedinice u društvu tri nule. To je običaj iz vremena ‘90-tih.

Potom je tu muzika umjesto glazba. Dok su se jedno vrijeme umjetnici i glazbeni autori trudili rabiti ovu hrvatsku riječ, danas su bjelosvjetski i internacionalni muzik-fantasti u potpunosti za-vladali šarenim urbanim dance-floorovima, scenama i vikališti-ma. Tako da nema ni govora o nekakvoj tamo (nacionalističkoj ili ne dao Bog desničarsko-ognjištarskoj) „glaso-zbiljnosti“.

153PROMIŠLJANJA

Kompjuter je u tehničko-elektroničkom svijetu s radnog stola ponovno gurnuo računalo. Izgleda ipak da je korisnicima engle-ski glagol – to compute bolji od nekakve tamo „drvene računaljke u boji“ koja podjeeća na seoske vašare iz ‘80-tih godina. I tako nam i računalo polako uzmiče pred kompjuterom.

Tu je i tastatura, umjesto hrvatske riječi tipkovnica koja je, priznajmo, poprilično uspjela i dobro zvuči, ali, eto, ni to se ne sviđa našim prozapadnim urbano-slobodarskim internacionalisti-ma koji nekako više vole svjetsko, a ne svoje.

S druge, teorijske strane, faktor je zamjenio čimbenik. Uslovi su „bezuslovno“ izbacili uvjete s naše javne scene.

Pozorište pomalo gurka ili pod rebra lakta naše kazalište tako da se ne bih čudio da u Zagrebu uskoro uz trg maršala (gospoda-ra mora) budemo imali i HNP umjesto HNK. - Šta znaš, sve je moguće.

Liječnik je izgnan iz ljekarne, a zamijenio ga je doktor u apo-teci. Stoga se upitajmo – ima li lijeka protiv silnih istočnih ali i zapadnjačkih virusa koji napadaju naš (nekad zdravi) hrvatski jezični organizam?

I tako dalje i tako bliže....Postoji jedna slikovita narodna izreka – Ćoravu nema svrhe

(je džabe) namigivat. Tako i u pogledu jezičnih savjeta. Mnogi tako ne žele biti svitovani (savjetovani) već idu svojim novota-rijskim svjetskim putovima nesvjesni dugoročnih štetnih učinaka ovakvog i sličnih odnosa prema našem jeziku.

154 OSVIT 81–82/2015.

ante kolanović

faCeBook

Facebook je jedan od pojmova koje je zadnjih godina teško izbjeći. Spominju ga stari i mladi, kude ga i hvale, vole ga i mrze. Što je to tako posebno oko njega da je postao općepoznat pojam s preko milijardu i dvjesta milijuna korisnika u svijetu?

Kad je Tim Berners Lee krajem 80-ih godina prošlog stoljeća izumio World wide web, tj. ono što danas zovemo internetom, na umu mu je bila ideja da se ljudi putem računala povežu i među-sobno komuniciraju. I zaista, fenomen interneta proširio se svi-jetom poput požara i prenio u digitalni oblik sva područja ljud-skog djelovanja, pa danas često možemo čuti da ono što nije na internetu ni ne postoji. Kako se internet dalje razvija, tako se u zadnje vrijeme često čuje i pojam web 2.0. On označava iduću stepenicu u razvoju weba, a podrazumijeva da web stranice više nisu statične, nego omogućuju interakciju korisnika sa stranicom i sadržajem na njoj, kao i s ostalim korisnicima koji pregledavaju taj sadržaj. Facebook i druge društvene mreže upravo su ogledni primjeri kakva je ideja iza weba 2.0. Povezanost, interakcija, di-jeljenje sadržaja i ideja dovedeni su gotovo do maksimuma koji današnja tehnologija omogućuje, a ideja koju je Tim Berners Lee imao podignuta je na viši stupanj. Facebook je dakle dio weba, no za razliku od web stranica facebook ima nekoliko bitnih razlika.

Prva je da su web stranice statične, one su izvor i mjesto na kojemu korisnici konzumiraju sadržaj koji ona nudi. Oni moraju

155PROMIŠLJANJA

sami naći web stranicu koju žele posjetiti, što znači da moraju imati unaprijed ideju, namjeru da ju posjete i poduzeti odgova-rajuće radnje. Facebook i druge društvene mreže imaju druga-čiji koncept – one same idu prema onima koje bi njihov sadržaj mogao zanimati. Kad jedan korisnik, bio on pojedinac ili neka organizacija, objavi neki sadržaj na svom profilu ili stranici (za privatne osobe koriste se facebook profili, dok se za organizacije, tvrtke i slične koriste facebook stranice), taj sadržaj pojavljuje se u News feedu onih koji su jednom rekli da ih takav sadržaj zanima. Znači da oni ne moraju u trenutku kad im je neki sadržaj ponuđen razmišljati o tome, ne moraju unaprijed imati namjeru posjetiti neku stranicu. To je za oglašivače i sve one koji žele ne-što prodati ili podijeliti neku ideju od ogromne važnosti.

U osnovi facebooka je ideja da ljudi žele biti povezani s dru-gim ljudima, da se interesiraju jedni za druge i da žele znati što se događa s ljudima oko njih, kao i da žele pratiti zbivanja iz po-dručja koja su im bitna na jednom mjestu, umjesto da posjećuju bezbrojne stranice. Što to znači u praksi?

Otvaranjem profila na facebooku jedan pojedinac može pratiti na svom News feedu (naziv za stranicu na facebooku na kojoj se pojavljuju sve obavijesti) što rade njegovi prijatelji, što se novo događa u svijetu ili u nekim područjima koja ga zanimaju i slično. To naravno ne znači da ćete znati gdje su svi vaši prijatelji u bilo kojem trenutku niti što rade (osim ako naravno netko od njih nije takav da želi da svi znaju sve o njemu pa sam napiše da je sad npr. u MUP-u i da čeka u redu za novu osobnu, ili da je upravo ručao sarmu), nego samo ono što oni žele da ostali ljudi znaju, kao npr. koju pjesmu ovih dana vole slušati ili što misle o nekoj društvenoj pojavi ili događaju. Često se čuju optužbe na račun facebooka da ugrožava privatnost svojih korisnika, no istina je da su ljudi sami ti koji ugrožavaju svoju privatnost, s obzirom da ih nitko ne prisiljava apsolutno ni na što. Međutim, imajući u vidu svijet

156 OSVIT 81–82/2015.

u kojemu danas živimo, nemoguće je izbjeći određeno curenje osobnih podataka. Putem signala vašeg mobitela netko zna gdje se točno nalazite u bilo kojem trenutku (analizirajući gdje ste od 8 do 16 sati svakog radnog dana u tjednu mogu vrlo lako zaključiti gdje ste zaposleni, analizirajući gdje ste svaku noć znaju i gdje živite), putem vaših bankovnih transakcija znaju i na što trošite novac pa po tome i koji su vam interesi i slično. To su tekovine modernog doba i ma koliko se zavaravali nemoguće ih je izbjeći ako mislimo živjeti normalne živote.

Već spomenuti News feed različit je svakom korisniku facebo-oka te dva ista ne postoje. To je i logično, jer svatko ima različite prijatelje i različite interese te slijedom toga bira različite sadržaje koje će pratiti. Facebook putem svojih algoritama bilježi sadržaj s kojim ste stupili u interakciju i na temelju tih podataka odabire što će vam se na News feedu pokazivati. Kroz godine prosječan korisnika likea (za dobivati informacije o nekom sadržaju služe facebook stranice, i korisnik ih mora likeati, tj. stisnuti opciju svi-đa mi se, dok za praćenje prijatelja mora poslati određenoj osobi zahtjev za prijateljstvom koji druga osoba mora odobriti) previše sadržaja, i kad bi facebook objavljivao sve novo od svega toga došlo bi do poplave informacija i korisnik bi se teško snašao u svemu tome.

Jedan od pojmova koji se često čuju uz facebook i druge druš-tvene mreže je viralno. Riječ je o sadržajima koji se šire putem društvenih mreža, koji su toliko zanimljivi da velik broj ljudi stu-pa u neki oblik interakcije s njima (dovoljno je da jedna osoba stisne like, i njegovi prijatelji će dobiti obavijest o toj radnji i onda će i oni vidjeti taj sadržaj) i na taj način se šire mrežom poput virusa. Koliko je to moćno sredstvo širenja informacija dovoljno govori da je skok Felixa Baumgartnera s ruba svemira u manje od sat vremena putem facebooka i drugih društvenih mreža vidjelo nekoliko milijuna ljudi iz svih krajeva svijeta.

157PROMIŠLJANJA

Facebook je polako evoluirao, pa je vremenom sve više i više odraslih i starijih ljudi prisutno na njemu. Time se polako gubi dio mlađe populacije, koja, razumljivo, ne želi biti na istoj mreži sa svojim roditeljima. Međutim, facebook profil polako je postao nešto poput online osobne iskaznice, pa je danas moguće ulogira-ti se u mnoge druge sustave i mreže preko njega.

Još uvijek, međutim, bez facebooka se može. Ljudi su nor-malno živjeli i preživjeli i dok ga nije bilo. Otvaranjem osobnog profila bit ćete povezaniji s prijateljima koji već imaju profile i informiraniji o stvarima koje vas zanimaju, i vjerojatno se dobro zabaviti. Ukoliko imate posao, pa makar i da je riječ o cvjećarnici ili brijačnici, otvoriti facebook stranicu je neupitna potreba.

159znanstveno podruČjeznanstveno podruČje oSviT

iko skoko Zoran toMić

fra franjo MaBić (1952. ‒ 2015.)

uvod

Smrt fra Franje Mabića, člana Hercegovačke franjevačke pro-vincije, a aktualnog župnika župe Izbično, iznenadila je sve u ponedjeljak jutro, 27. travnja 2015. Fra Franjo se nikada nije tu-žio na svoje zdravstvene probleme. U nedjelju u noći, 26. travnja 2015., u župnoj kući u Izbičnu od srčanog udara preminuo je u 64. godini života, 43. godini redovništva i 38. godini svećeništva. Sveta Misa i ispraćaj pok. fra Franje bili su u utorak, 28. travnja 2015. u 12 sati u župnoj crkvi u Izbičnu. Svetu misu predvodio je otac biskup mons. dr. Ratko Perić, a u koncelebraciji je bio provincijal Hercegovačke franjevačke provincije dr. fra Miljenko Šteko i još desetak svećenika. Svetu Misu zadušnicu predvodio je istog dana u 15 sati u prepunoj samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu provincijal fra Miljenko, a sudjelovalo je skoro sedamde-setak svećenika. Pjevane misne dijelove su predvodili širokobri-ješki župni zbor i zbor crkve sv. Petra i Pavla iz Mostara. Nakon Mise od pokojnika oprostili su se generalni vikar hercegovačkih biskupija don Željko Majić i širokobriješki gvardijan fra Tomi-slav Puljić. Fra Tomislav je pročitao i nekoliko brzojava sućuti. Sprovodne obrede i ukop na groblju Mekovac predvodio je pro-vincijal fra Miljenko. Fra Franjino tijelo je spušteno u grobnicu uz pjesmu „Kraljice neba, raduj se“.

160 OSVIT 81–82/2015.

1. životopis

Franjo Mabić rodio se u obitelji Blage i Ruže r. Mikulić na Kočerinu 25. ožujka 1952. Kršten je istog dana u župnoj crkvi na Kočerinu. Krstio ga je župnik fra Zdravko Zovko, a kum mu je bio Franjo Mikulić.1 Pučku školu završio je na rodnom Kočerinu 1966. Bio je u sjemeništima u Bolu na Braču od 1967. do 1969. i na Poljudu u Splitu od 1969. do 1971. Studirao je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu od 1973. do 1975. i na Franjevačkoj teolo-giji u Bologni od 1975. do 1978. Obukao je franjevačko odijelo u Franjevačkom samostanu sv. Ante na Humcu 14. srpnja 1971. pred provincijalom dr. fra Rufinom Šilićem. Fra Franjo je služio vojni rok 1971. i 1972. u Doboju i Travniku. Jednostavne zavjete položio je pred provincijalom dr. fra Rufinom Šilićem na Humcu 13. listopada 1973. Vječne zavjete položio je 25. kolovoza 1977. u Franjevačkom samostanu u Tomislavgradu pred provincijalom fra Ivom Bagarićem. U Bologni ga je zaredio za đakona 19. stu-denog 1977., a za svećenika 18. veljače 1978. mons. Antonio kar-dinal Poma.

2. Bio je marljivi pastoralni djelatnik

Fra Franjo je volio svoje zvanje i poslanje. Volio je reći: „Ja sam profesionalno svećenik, a u slobodnom vremenu sam, tj. po hobiju, pisac i kuhar.“ Pastoralno je djelovao u više hercegovač-kih župa mostarsko-duvanjske biskupije. Duhovni pomoćnik bio je u župi sv. Ivana Krstitelja u Konjicu od rujna 1978. do kolovo-za 1980. i župi sv. Stjepana u Čerinu od 1980. do 1983. Župničku službu obnašao je u više župa. U župi Bezgrješnog začeća BDM u Posušju od 1983. do 1988., u župi sv. Ante Padovanskog u Šu-ici od rujna 1988. do kolovoza 2000., u župi sv. Petra i Pavla u

1 Matica krštenih Župe Kočerin, sv. 5., str. 55. i br. 31.

161znanstveno podruČje

Mostaru od kolovoza 2000. do kolovoza 2005. i župi sv. Josipa Radnika u Izbičnu od 25. kolovoza 2005. do svoje smrti. Bio je vikar u Franjevačkom samostanu sv. Petra i Pavla u Mostaru od kolovoza 2000. do lipnja 2003. Volio je rad s ministrantima i mla-dima. Rado je održavao kontakt s njima i poslije odlaska iz župe. Pratio ih je u njihovu odrastanju i osnivanju obitelji. Rado je pro-povijedao. Uvodio je trodnevnice, devetnice i mnoge pobožnosti u svojim župama. U Mostaru je uveo mise zornice. Posvećivao je dosta vremena i znanja uređivanju crkava i župnih kuća. Kari-tativno je djelovao posebno za vrijeme Domovinskog rata u župi Šuica, a i u svojoj zadnjoj župi Izbično. Rado je obnavljao župne matice. Skrbio je i o crkvenim objektima. Obnavljao je župnu crkvu u Šuici, filijalnu u Jasenci te gradio nove u Izbičnu.

Vrhbosanski nadbiskup mons. Vinko kardinal Puljić imenovao ga je članom Vijeća za kler BK BiH 18. prosinca 2000.

3. Bio je pisac

Fra Franjo je volio pisati. Objavio je preko 30 knjiga. Kao stu-dent počeo je objavljivati u raznim listovima kod nas i u Italiji (Porzioncola). U Našim ognjištima imao je rubriku „Bilje i zdrav-lje“. Bio je kolumnist u Večernjem listu. U lovačkom listu „Her-ceg-Bosne“ – Hoop imao je svoju kulinarsku rubriku specijaliteta divljači.

Svoje propovijedi je rado pisao. Počeo ih je objavljivati 1990. u Duvnu u Našim ognjištima.

3.1. Govorio im je u prispodobama – 1990.Knjiga Govorio im je u prispodobama – Zbirka primjera i mi-

sli za propovijed izišla je u Knjižnici Svete baštine pod brojem

162 OSVIT 81–82/2015.

27. Urednik je Ferdo Vlašić. Lektor Jakov Bubalo. Nakladnik Sveta baština – Duvno. Za nakladnika Gabrijel-Pero Mioč. Tisak „Franjo Kluz“. Izišla je u Duvnu 1990. Predgovor je napisao Ja-kov Bubalo. Između ostalog napisao je: „Zbirka takvih primjera upravo je pred nama. Priredio ju je mladi, ali iskusni dušobriž-nik fra Franjo Mabić. Poput marljive pčele koja svoj medonosni slad sabire od cvijeta do cvijeta, i Mabić je ovu dojmljivu zbirku primjera sabrao s raznih prostora ovodobnog svijeta te je od nje izatkao svojevrsni mozaik svega onog što oblikuje i tvori ljudski i kršćanski život.“ 2

3.2. Govorio im je u prispodobama II – 1991.

Knjiga Govorio im je u prispodobama II ‒ Druga zbirka pri-mjera i misli za propovijed izišla je u Knjižnici Naših ognjišta pod brojem 76. Urednik je Ferdo Vlašić. Lektor Jakov Bubalo. Nakladnik Naša ognjišta – Tomislavgrad. Za nakladnika Gabri-jel-Pero Mioč. Tisak „Franjo Kluz“. Izišla je u Tomislavgradu 1991. Predgovor je napisao Jakov Bubalo. Jakov napisa: „Inače, sadržajni djelokrug primjera i prispodoba, što ih je za ovu novu zbirku sabrao i odabrao isti fra Franjo Mabić, i ovaj je put zamjet-no širok i prilično raznolik“.3

3.3. Govorio im je u prispodobama III – 1992.

Knjiga Govorio im je u prispodobama III ‒ Treća zbirka pri-mjera i misli za propovijed i katehezu izišla je u Knjižnici Naših ognjišta pod brojem 80. Urednik je Ferdo Vlašić. Lektor Jakov

2 Fra Franjo Mabić: Govorio im je u prispodobama, Sveta baština, Duvno, 1990., str. 5. - 6.

3 Fra Franjo Mabić: Govorio im je u prispodobama II, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1991., str. 6.

163znanstveno podruČje

Bubalo. Nakladnik Naša ognjišta – Tomislavgrad. Za nakladnika Gabrijel (Pero) Mioč. Tisak TP „Franjo Kluz“ – Omiš. Izišla je u Tomislavgradu 1992. Predgovor je napisao Jakov Bubalo. Jakov napisa: „Za razliku od prvih dviju zbirki, u kojima su primjeri i prispodobe uglavnom sadržajno razvrstani, ovdje su te iste sa-stavnice složene i sklopljene u jednu veoma preglednu abecednu ljestvicu“.4

3.4. Knjiga svakodnevnih životnih prilika. Govorio im je u prispodobama IV. – 1993.

Knjiga svakodnevnih životnih prilika ‒ Govorio im je u pris-podobama IV ‒ Četvrta zbirka primjera i misli za propovijed i katehezu izišla je u Knjižnici Naših ognjišta pod brojem 84. Ured-nik je Ferdo Vlašić. Lektor Jakov Bubalo. Nakladnik Naša ognji-šta – Tomislavgrad. Za nakladnika Gabrijel (Pero) Mioč. Tisak TP „Franjo Kluz“ – Omiš. Izišla je u Tomislavgradu 1993. „Moj uvod“ napisao je autor, a potpisao se s Vrano Blagin. Ponekad je koristio taj pseudonim u periodici. Predgovor je napisao Jakov Bubalo. Jakov napisa: „U čitavom svom obujmu Knjiga svakod-nevnih životnih prilika nudi čitatelju pravo malo bogatstvo kao plod božanskog i ljudskog duha“.5

3.5. Propovijedaj riječ – 1998.

Knjigu Propovijedaj riječ: svetkovine, blagdani, prigodni-ce, pogrebni govori fra Franjo Mabić objavio je 1996. Izišla je u Knjižnici Naših ognjišta pod brojem 108. Urednik je Gabrijel

4 Fra Franjo Mabić: Govorio im je u prispodobama III, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1992., str. 5.

5 Fra Franjo Mabić: Knjiga svakodnevnih životnih prilika, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1993., str. 8.

164 OSVIT 81–82/2015.

Mioč. Lektor Jakov Bubalo. Nakladnik Naša ognjišta – Tomislav-grad. Tisak „Franjo Kluz, d.d. – Omiš. Za nakladnika potpisuje se Gabrijel (Pero) Mioč. Ilustracije je uradio akademski slikar Anto Mamuša. Izišla je u Tomislavgradu 1999. Predgovor je napisao Jakov Bubalo. Napisa u predgovoru: „No nema dvojbe da će sva-ki propovjednik u njima naći dragocjena duhovan zrnca za dobro oblikovanje vlastitih propovijedi“. 6

3.6. Govorio im je u prispodobama V – 1999.

Knjiga Govorio im je u prispodobama V ‒ Peta zbirka primje-ra, misli, crtica i usporedbi za propovijedi, uvode u misu i katehe-zu potpisuju fra Franjo Mabić i fra Marko Jukić. Izišla je u Knjiž-nici Naših ognjišta pod brojem 119. Urednik je Gabrijel Mioč. Lektor Vlade Lozić. Nakladnici su Naša ognjišta – Tomislavgrad i Tiskara „Franjo Kluz, d.d. – Omiš. Za nakladnika potpisuje se Gabrijel (Pero) Mioč. Ilustracije je uradio akademski slikar Anto Mamuša. Tisak TP „Franjo Kluz“ – Omiš. Izišla je u Tomislav-gradu 1999. Katalogizacija u publikaciji Sveučilišne knjižnice u Splitu UDK 252. Predgovor je napisao fra Gabrijel Mioč. Napi-sao je: „Pisci ove zbirke nikoga na ništa ne napućuju. Donijeli su mnogo primjera za dosta evanđeoskih različitih poruka i ostavili slobodu upotrijebiti ih kako tko hoće“.7

3.7. Nedjelje A: blagdani i svetkovine – 2002.

Knjiga Nedjelje A: blagdani i svetkovine izišla je u Knjižnici naših ognjišta pod brojem 134. Urednik je Gabrijel Mioč. Na-

6 Fra Franjo Mabić:: Propovijedaj riječ, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1996., str. 6.

7 Fra Franjo Mabić – fra Marko Jukić: Govorio im je u prispodobama V., NO, Tomislavgrad, 1999., str. 6.

165znanstveno podruČje

kladnici su Naša ognjišta – Tomislavgrad i Franjo Kluz d.d. – Omiš. Tisak: Franjo Kluz d.d. – Omiš. Izišla je u Tomislavgradu godine 2002. Kategorizacija u publikaciji Sveučilišne knjižnice u Splitu UDK 264-043. Predgovor je napisao dr. fra Marinko Leko. Fra Marinko napisa: „Stoga vjerujem da će braća svećenici za svoju propovijed i korist vjernicima u ovim propovijedima uvijek naći dobar poticaj i više od toga“.8

3.8. Nedjelje B: blagdani i svetkovine – 2002.

Knjiga Nedjelje B: blagdani i svetkovine izišla je u Knjižnici Naših ognjišta pod brojem 140. Urednik je Gabrijel Mioč. Na-kladnici Naša ognjišta – Tomislavgrad i Franjo Kluz d.d. – Omiš. Tisak Franjo Kluz d.d. – Omiš. Izišla je u Tomislavgradu godine 2002. Kategorizacija u publikaciji Sveučilišne knjižnice u Splitu UDK 254-043. Predgovor je napisao dr. fra Marinko Leko. Fra Marinko napisa: „Propovijedi su jasne, razumljive za sve vjerni-ke, jer je ponuđena Istina jednostavna, bez uljepšavanja“.9

3.9. Nedjelje C: blagdani i svetkovine ‒ 2004.

Knjiga Nedjelje C blagdani i svetkovine izišla je u Knjižnici Naših ognjišta pod brojem 153. Za urednika i za nakladnika pot-pisan je Gabrijel Mioč. Knjigu je lektorirala Zdenka Zrno. Na-kladnici Naša ognjišta – Tomislavgrad i tiskara Franjo Kluz d.d. – godine 2004. Grafičko oblikovanje i tisak bio je u tiskari „Franjo Kluz“ d.d. – Omiš. Kategorizacija u publikaciji Sveučilišne knjiž-nice u Splitu UDK 264-043. Predgovor je napisao dr. fra Ivan Ivanda. Knjiga sadrži 71 propovijed, a 252 stranice. U uvodu fra 8 Fra Franjo Mabić: Nedjelje A blagdani i svetkovine, NO, Tomislavgrad,

2002., str. 6.9 Fra Franjo Mabić:: Nedjelje B blagdani i svetkovine, NO, Tomislavgrad,

2003., str. 6.

166 OSVIT 81–82/2015.

Ivan Ivanda kaže: „Propovjednik fra Franjo doista nam snažno, bez krzmanja, poručuje: odluči se za tu sferu svjetla i života.“10

3.10. O smrti: propovijedi, primjeri, misli i crtice prigodom sprovoda – 2002.

Knjiga O smrti: propovijedi, primjeri, misli i crtice prigodom sprovoda izišla je u Knjižnici Naših ognjišta pod brojem 135. Urednik je Gabrijel Mioč. Lektorica je Zdenka Zrno. Ilustracije je uradio Anto Mamuša. Nakladnici su Naša ognjišta – Tomislav-grad i Franjo Kluz d.d. – Omiš. Izišla je u Tomislavgradu godine 2002. Kategorizacija u publikaciji Sveučilišne knjižnice u Splitu UDK 252. Predgovor je napisao dr. fra Tomislav Pervan. Knjiga sadrži komentare čitanja Sv. pisma u obredniku „Sprovodi“. Fra Franjo u uvodu kaže zašto je napisao ovu knjigu: „Kao što sam davno napisao za svoju knjigu primjera i propovijedi da nikada nisam želio niti imao na umu pisati knjigu, a još manje knjige, tako i sada kažem da ovu vrstu nikada nisam mislio pisati, možda, ponajviše zbog težine problema. No kada sam uvidio kako mogu svojim radom – već dvadeset i tri godine – pomoći drugima zašto i ne bih?!“11

3.11. Došašće – Božić propovijedi za sve dane, nedjelje i svetkovine – 2003.

Knjiga Došašće – Božić propovijedi za sve dane, nedjelje i svetkovine12 izišla je u Knjižnici Naših ognjišta pod brojem 143.

10 Fra Franjo Mabić: Nedjelje C blagdani i svetkovine, NO, Tomislavgrad, 2004., str. 7.

11 Fra Franjo Mabić: O smrti propovijedi, primjeri, misli i crtice prigodom sprovoda, NO, Tomislavgrad, 2002., str. 7.

12 Fra Franjo Mabić: Došašće – Božić propovijedi za sve dane, nedjelje i svetkovine, NO, Tomislavgrad, 2003., str. 6.

167znanstveno podruČje

Urednik je Gabrijel Mioč. Lektorica je Zdenka Zrno. Korektor Oto Bilić. Nakladnici su Naša ognjišta – Tomislavgrad i Franjo Kluz d.d. – Omiš. Izišla je u Tomislavgradu godine 2003. Kate-gorizacija u publikaciji Sveučilišne knjižnice u Splitu. Fra Franjo u uvodu kaže: „Nije ovaj materijal stručan ni u biblijskom, ni u pastoralnom, a ni u propovjedničkom smjeru. To ostavljam onima koji imaju katedre i koji su se i akademski pripremali za to, koje su zajednice slale na višegodišnju pripremu da nam pomognu na ovom području. No, ipak je ovo jedna pomoć koja će dobro doći barem za konzultaciju u obvezama pretrpanom božićnom vreme-nu.“

3.12. Sveci i svetkovine – 2007.

Fra Franjo je rado govorio i o svecima. Posebno na početku svetih misa u Međugorju. Objavio je knjigu Sveci i svetkovine u Knjižnici Naših ognjišta pod brojem 171. Urednik je Robert Jolić. Lektorica je Iva Beljan. Ilustracije akad. slikar Anto Ma-muša. Nakladnici su Naša ognjišta – Tomislavgrad i Franjo Kluz d. d. – Omiš. Za nakladnika Gabrijel (Pero) Mioč. Izišla je u To-mislavgradu godine 2007. Kategorizacija u publikaciji Sveučiliš-ne knjižnice u Splitu UDK 264. Predgovor je napisao fra Marko Jukić. Napisao je: „Mislim da su život, vjera, molitva i svećenič-ko iskustvo, posebno u Hercegovini s njegovim narodom, ali i u svijetu, od Asiza do Jeruzalema, satkali ovu fra Franjinu knjigu propovijedi za svetkovine i blagdane“.13

3.13. Pripovijetke i događaji – 2012.

Knjigu Pripovijetke i događaji objavio je u nakladi Matice hrvatske Čitluk, Župe sv. Josipa Radnika Izbično i Suton d.o.o. 13 Fra Franjo Mabić: Sveci i svetkovine, NO, Tomislavgrad, 2007., str. 6.

168 OSVIT 81–82/2015.

Široki Brijeg 2012. Lektor je prof. fra Nikola Rosančić. Korektor Ivan Crnjac – Crni. Tisak Suton d.o.o. Široki Brijeg. Katalogiza-cija u publikaciji Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, Sarajevo br. 821.163 (497.6)-92. U uvodu napisao je fra Franjo: „Ova knjiga u Vašoj ruci je skup članaka, pripovi-jesti, priča i događaja koji su se stvarno zbili pojedinim osobama ili su stvarni događaji u vremenu u kojem su nastali u zadnjih tridesetak godina“.14

3.14. Dvije Dragice Pavković ‒ 2007. i 2012.

Fra Franjo je 2007. objavio knjigu Dvije Dragice Pavković ‒ Mučeništvo u kasnu jesen 1947. u Izbičnu. Nakladnik je Župa sv. Josipa Radnika u Izbičnu. Za izdavača je potpisan fra Fra-njo Mabić, župnik. Autor fotografija je također fra Franjo Mabić. Lektorica je prof. Bernarda Crnjac. Tiskana u Logotipu ‒ Široki Brijeg. Drugo dopunjeno izdanje knjige Dvije Dragice Pavković objavio je 2012. Nakladnici tog drugog izdanja su: Matica hrvat-ska Čitluk, Suton d.o.o. Široki Brijeg i Župa sv. Josipa Radnika u Izbičnu. Za nakladnike potpisani su fra Franjo Mabić, župnik, Andrija Stojić i Ante Suton. Knjiga je katalogizirana u publikaciji Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, Sa-rajevo pod brojem 821.163 (479.6)-94.

3.15. Župa Izbično danas – 2006.

Fra Franjo je marljivo i predano radio u župi Izbično, kao i na ostalim župama u kojima je djelovao. Objavo je knjigu Župa Izbično danas 2006. Nakladnici su Župa sv. Josipa Radnika Izbič-no i Naša ognjišta Tomislavgrad. Lektor je bio fra Marko Jukić.

14 Fra Franjo Mabić:: Pripovijetke i događaji, MHČ, ŽSJRI, Suton; Čitluk, Izbično, Široki Brijeg, 2012., str. 5.

169znanstveno podruČje

Tiskana je u Logotipu Široki Brijeg. Katalogizacija je u publika-ciji Narodne knjižnice HNŽ Mostar, UDK 908 (497.6 Izbično).

3.16. Oruga ‒ sveto brdo – 2010.

Fra Franjo s Tihomirom Crnjcem tiska knjigu Oruga ‒ sveto brdo godine 2010. Nakladnik je Župi ured sv. Josipa Radnika, Izbično. Sunakladnik je Suton d.o.o. Široki Brijeg. Lekturu je iz-vršila Bernardica Crnjac. Tiskana je u tiskari Suton d.o.o. Široki Brijeg. Knjiga je katalogizirana u publikaciji Nacionalne i uni-verzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, Sarajevo pod brojem 272-57 (479.6 Oruga).

S fra Nikolom Pašalićem, župnikom u New Yorku, objavio je Devetnice i Trinaest utoraka sv. Anti „Sveti Ante“, godine 2013.Nakladnici Matica hrvatska Čitluk, Župa sv. Josipa Radnika Iz-bično, Naša ognjišta Tomislavgrad objavili su mu knjigu Božje bilje oko nas (Začinsko, ljekovito, jestivo, mirodijsko, medono-sno, otrovno) ‒ zbirka Božjega blagoslova oko nas u prirodi.

U korizmi 2014. objavio je Križni put s akademskim slikarom Antom Mamušom.

Bio je član Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne od 2003.

Fra Franjo je imao i svoju stranicu http://www.frafranjomabic.info. Uređivao ju je redovito. Bila je bogata sadržajem. Imao je skoro po tisuću posjetitelja dnevno.

4. Bio je prevoditelj

Bio je član Društva hrvatskih prevoditelja od 22. siječnja 1992. S fra Ivanom Borasom je 1982. s talijanskog preveo knjigu

170 OSVIT 81–82/2015.

N. Fabrettija Franjo. Objavljena je u „Godini mladih“ u 10 000 primjeraka. Knjigu talijanskog franjevca Gabriela Adanija Zašto je život lijep? preveo je i objavio u nakladi zagrebačke Mladosti godine 1993. Te iste godine preveo je s fra Ivanom Borasom i objavio Rossijevu knjigu Moj najdraži svetac.

5. Bio je kuhar

Fra Franjo je volio kuhati i pripremati domaće likere. Posebno je počeo učiti kuhati za vrijeme služenja u župi Šuica: „Nu, kako bilo da bilo, odgovorno tvrdim, da nije bilo nesretnoga rata i voj-ske i moga župnikovanja u Šuici, ja nikad ne bih naučio ovoliko i ovako kuhati i pisati kuharske knjige i priručnike.“15 Mnogi su probali njegove specijalitete. Objavio je 2000. kuharicu Recepti iz fratarske kuhinje zatim i Recepti iz fratarske kuhinje II. Treću knjigu kuharice objavila mu je izdavačka kuća Alfa.

5.1. Fratarska kuhinja u slici i riječi ‒ 2008.

Knjigu Fratarska kuhinja u slici i riječi objavio je 2008. Na-kladnik je Župni ured sv. Josipa Radnika, Izbično. Za nakladni-ka fra Franjo Mabić. Lektorica prof. Bernardica Crnjac. Korice i unos teksta fra Franjo Mabić. Tiskana je u tiskari Suton d.o.o, Široki Brijeg. Katalogizacija u publikaciji Nacionalne i univer-zitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, Sarajevo br. 641.5:27 -789.32 (082.12.). Predgovor je napisao fra Marko Jukić. Napisao je: „U knjizi Recepti iz fratarske kuhinje nalazi se stotinjak vrsta raznovrsnih jela, kako za one koji imaju dublje džepove, tako ima i onih koja se danas smatraju zaostalima i koja mlađe žene rijetko

15 Fra Franjo Mabić: Tjestenine i rižoti, MHČ, ŽSJRI, Suton; Čitluk, Široki Brijeg, Izbično, 2012., str. 4.

171znanstveno podruČje

spremaju. Stoga će ova knjiga biti od koristi posebno djevojkama i mladim majkama.“16

5.2. Stara hercegovačka kuhinja ‒ 2009.

Knjigu, bolje reći monografiju, Stara hercegovačka kuhinja objavio je 2009. Nakladnik je Župni ured sv. Josipa Radnika, Iz-bično. Za nakladnika fra Franjo Mabić. Sunakladnik Suton d.o.o., Široki Brijeg. Tiskana je u tiskari Suton d.o.o, Široki Brijeg. Ka-talogizacija u publikaciji Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, Sarajevo br. 641.55 (497.6)(082.12). U uvodu napisao je fra Franjo: „Velikih objašnjenja u postupcima ovdje ne treba, zato sam pripustio obilje slika da one povežu sva-ku osobnu maštu“.17

5.3. Tjestenine i rižoti – 2012.

Knjiga Tjestenine i rižoti – je njegova knjiga koja ima 119 recepata spravljanja tjestenina, a objavljena je u nakladi Matice hrvatske Čitluk, Suton d.o.o. Široki Brijeg i Župe sv. Josipa Rad-nika u Izbičnu godine 2012. Za nakladnike su potpisani fra Franjo Mabić, Andrija Stojić i Ante Suton. Dizajn, prijelom i pripremu je uradio Stipe Novokmet. Tiskana je u tiskari Suton d.o.o. Široki Brijeg. Katalogizacija u publikaciji Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, Sarajevo br. 641.5 (083.12).

Fra Franjo je, kao sin sv. Franje Asiškog, volio prirodu.

16 Fra Franjo Mabić (Vrano Blagin): Fratarska kuhinja u slici i riječi, Iz-bično 2008., str. 5.

17 Fra Franjo Mabić: Stara hercegovačka kuhinja, Izbično, 2009., str. 8.

172 OSVIT 81–82/2015.

Zaključak

Fra Franjo Mabić je bio iznimno nadaren i marljiv. Nesebično je radio u svim župama gdje je djelovao kako na pastoralnom, tako na karitativnom, spisateljskom i kulinarskom polju.

Nakon proslave 30. obljetnice svećeništva rekao je: „Prosla-vio sam 30 godina svećeništva i zahvaljujem Bogu, obitelji, Pro-vinciji, biskupiji, župljanima svih župa gdje sam djelovao i radio (Konjic, Čerin, Posušje, Šuica, Mostar i Izbično) na svim Božjim darovima i ljudskim razumijevanjima i molim za isto u budućno-sti jednako zahvaljujući svima.“18

Svoj zemaljski hod završio je iznenada, u nedjeljnu večer, na-kon tri sv. mise koje je tog dana proslavio sa svojim župljanima i ne sluteći da su mu to oproštajne mise i životna točka na plodan ljudski i svećenički život. Neka mu vječnost u kući Oca Nebe-skog bude nagrada za životno putovanje od rodnog Kočerina do posljednje stanice u Izbičnu.

Počivao u miru Božje!

literatura

Fra Franjo Mabić: Govorio im je u prispodobama, Sveta baština, Duvno, 1990.

Fra Franjo Mabić: Govorio im je u prispodobama II, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1991.

Fra Franjo Mabić: Govorio im je u prispodobama III, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1992.

Fra Franjo Mabić: Knjiga svakodnevnih životnih prilika, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1993.

18 http://www.frafranjomabic.info. (28. 4. 2015.)

173znanstveno podruČje

Fra Franjo Mabić – fra Marko Jukić: Govorio im je u prispo-dobama V, NO, Tomislavgrad, 1999.

Fra Franjo Mabić: Nedjelje A blagdani i svetkovine, NO, To-mislavgrad, 2002.

Fra Franjo Mabić: Nedjelje B blagdani i svetkovine, NO, To-mislavgrad, 2003.

Fra Franjo Mabić: Nedjelje C blagdani i svetkovine, NO, To-mislavgrad, 2004.

Fra Franjo Mabić: O smrti propovijedi, primjeri, misli i crtice prigodom sprovoda, NO, Tomislavgrad, 2002.

Fra Franjo Mabić: Došašće – Božić propovijedi za sve dane, nedjelje i svetkovine, NO, Tomislavgrad, 2003.

Fra Franjo Mabić: Sveci i svetkovine, NO, Tomislavgrad, 2007.

Fra Franjo Mabić: Pripovijetke i događaji, MHČ, ŽSJRI, Su-ton; Čitluk, Izbično, Široki Brijeg, 2012.

Fra Franjo Mabić (Vrano Blagin): Fratarska kuhinja u slici i riječi, Izbično 2008.

Fra Franjo Mabić: Stara hercegovačka kuhinja, Izbično, 2009.

Fra Franjo Mabić: Tjestenine i rižoti, MHČ, ŽSJRI, Suton; Čitluk, Široki Brijeg, Izbično, 2012.

Arhiv Hercegovačke franjevačke provincijeMatica krštenih Župe KočerinVečernji list od 28. 4. 2015.http://www.frafranjomabic.info.

174 OSVIT 81–82/2015.

silvana Marić

viđenje novog ustavnog uređenja Bih

sažetak

Od početka rata u Bosni i Hercegovini, vode se polemike oko toga kako treba biti uređena BiH. Svi mirovni sporazumi koji su predlagani od strane međunarodne zajednice nisu doveli do prestanka rata u BiH, sve do 1995. godine kada je potpisan Daytonski mirovni sporazum. S Daytonskim mirovnim sporazumom, a prije njega Washingtonskim sporazumom, došlo je do prestan-ka rata u BiH. Rat u BiH je zaustavljen ali trajni mir i dogovor nije postignut. Ovaj sporazum je trebao biti samo prijelazni oblik prema uređenju BiH kao stabilne, održive i prosperitetne države.

Ni dva desetljeća nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma nije riješeno pitanje BiH niti je postignuta ravnopravnost njezinih konstitu-tivnih naroda. Složena država kao što je BiH ne može biti ustanovljena kao unitarna građanska država.

Hrvatski narod u BiH prema provedenom istraživanju treba dobiti vlasti-tu federalnu jedinicu. Osim vlastite federalne jedinice anketirani građani su odgovorili da se u BiH treba mijenjati izborni zakon prema kojemu bi sva tri naroda na izborima trebala birati svoje političke predstavnike. Jedno od ključ-nih pitanja je pitanje o promjeni uređenja BiH kao države dvaju etniteta gdje će više od polovice anketiranih odgovoriti potvrdno. Promjena uređenja BiH je nužnost jer s uređenjem BiH kao države dvaju entiteta i triju naroda, bez po-djednakih prava nije moguć niti ulazak BiH u europske i svjetske organizacije.

ključne riječi: Mirovni sporazumi, Hrvati, ustavno uređenje, BiH, Dayton-ski sporazum, federalizacija.

175znanstveno podruČje

uvod

Daytonskim mirovnim sporazumom je zaustavljen rat u BiH ali nije postignut mir. Prestanku rata i nastanku ustava BiH pret-hodili su brojni prijedlozi i mirovni sporazumi koji su trebali za-ustaviti rat u BiH. Njihovim potpisivanjem, pa odustajanjem ili nepotpisivanjem su se mijenjale prilike i na vojnome polju. Kal-kuliranje s mnoštvom sporazuma koji su ponuđeni za prestanak ratnih razaranja nije bilo odlika hrvatskoga naroda u BiH nego drugih dvaju naroda.

Cutilleirov plan, Vance-Owenov plan, Owen-Stoltenbergov plan, Plan s Invinciblea i brojni drugi prijedlozi i mirovni plano-vi su željeli doći do prestanka sukoba u BiH. Kao država Bosna i Hercegovina se sastoji od dvije geografske cjeline, Bosne i Her-cegovine, nastanjene s tri konstitutivna naroda, Hrvatima, Srbima i Bošnjacima, a ta tri naroda su pripadnici dviju velikih konfesija islama i kršćanstva. Ovo su osnovne razlike koje njezinu držav-nost čine posebnijom od brojnih drugih europskih država. Osim ovih razlika postoje i brojne druge razlike kulturne, običajne, je-zične i dr. Uređenje BiH proizašle iz Daytona nije odgovarajuće za jednu složenu državu kao što je BiH: dva entiteta, tri nacije (konstitutivna naroda), tri jezika, dvije konfesije…

Nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma učinje-ne su brojne promjene u Ustavu na štetu Hrvata. Broj tih promje-na broji se u stotinama od općinske do državne razine. Neke od njih su: neispunjenje konfederacije s R. Hrvatskom, prenošenje ovlasti sa županija na entitete, smjenjivanje hrvatskih političkih i društvenih djelatnika, promjena izbornih zakona, nemogućnost biranja svoga člana Predsjedništva, nemogućnost ulaženja u Par-lament većinski izabranih hrvatskih stranaka, neravnomjerna ras-podjela državnih sredstava, neispunjenje prava na posjedovanje medija na hrvatskome jeziku, promjena pravila za izbor u Dom

176 OSVIT 81–82/2015.

naroda BiH i Federacije BiH na štetu Hrvata, ukidanje mehaniz-ma zaštite vitalnog nacionalnog interesa, nametanje posebnog Statuta za grad Mostar… Sve ove izmjene koje su donesene na štetu Hrvata su išle u smjeru jače centralizacije BiH.

Ovaj rad govori o mogućem novom ustavnom uređenju koje se spominje zadnjih godina u informacijskom i medijskom pro-storu. Svi do sada ponuđeni prijedlozi nisu doveli do političkoga dogovora tri konstitutivna naroda u BiH. Hrvati kao narod najviše očekuju promjene u uređenju BiH jer su njihova prava najviše narušena, od svih razina, onih najviših državnih do najnižih župa-nijskih, odnosno općinskih. Zahtijevati vlastita prava pored prava koja su postojala na papiru nakon potpisivanja Daytonskog mi-rovnog sporazuma nije svakidašnji čin u jednoj europskoj državi.1

Dok se prava manjina i drugih manjinskih skupina u europi povećavaju dotada se prava jednoga od konstitutivnih naroda u BiH smanjuju. Kroz istraživanje smo htjeli potvrditi ili opovr-gnuti hipotezu o ugroženosti hrvatskoga naroda u BiH, mogućem novom ustavnom uređenju, prosvjedima u BiH te o viđenju no-vouređene BiH. Ovo je samo polazno istraživanje koje bi trebalo ponuditi okvir za daljnja istraživanja vezana za BiH.

novo viđenje ustavnog uređenja Bih

Bosanskohercegovački političari, točnije vodeće političke stranke triju konstitutivnih naroda u BiH, su se u više navrata nastojali dogovoriti oko novog ustavnog uređenja BiH, ali bez većih uspjeha. Međunarodna zajednica odbija preuzeti inicijativu u vođenju tih pregovora te ponovno ostaje status quo.

1 Vidi Martinović, Darko: Valentin Inzko – „Bolesnik s Miljacke“ file:///C:/Users/Korisnikpc/Downloads/PA_10_Martinovic.pdf (10. 11. 2014. god.)

177znanstveno podruČje

Izdvojit ćemo tri pokušaja dogovora oko ustavnih promjena za BiH, a oni su: travanjski paket, Prudski sporazum i sastanak u Butmiru.

travanjski paket samo je jedan od pokušaja ustavnih promje-na za BiH u vremenu nakon završetka rata. Razgovori su vođenu u Washingtonu 2006. god. na inicijativu visokog predstavnika C. Schwarz-Schilinga. Parlamentarna skupština BiH nije usvojila travanjski paket, točnije 26 zastupnika je bilo za usvajanje ustav-nih promjena, a 16 protiv.2 Jedna od glavnih točaka travanjskog paketa jest bila da se predstavnici u Dom naroda BiH biraju iz Zastupničkog doma BiH. Dom naroda BiH tvore predstavnici Bošnjaka (5) i Hrvata (5) birani iz Doma naroda Federacije te predstavnici Srba (5) birani iz Narodne skupštine Republike Srp-ske.3 Za kvorum je potrebno devet članova, tri hrvatska, tri srp-ska i tri bošnjačka člana. Travanjskim paketom je trebalo doći do promjene, predstavnike u Dom naroda BiH birali bi zastupnici iz Zastupničkog doma BiH na način da bi bošnjački političari mogli predlagati hrvatske predstavnike iz stranaka koji nisu izabrani ve-ćinskom voljom hrvatskog naroda na izborima. Tijekom godina je izmijenjen odnos u Domu naroda tako da je za kvorum sada potrebno sedam članova što je opet na štetu Hrvata u BiH.

Prudski sporazum4 je bio još jedan neuspjeli pokušaj ustav-nih reformi u BiH. Potpisan je 2008. god. u Prudu od strane triju vodećih stranaka triju konstitutivnih naroda BiH: HDZ-a, SDA i

2 Vidi https://www.parlament.ba/sadrzaj/about/arhiva_saziva/predstavnicki_dom/2002_2006/default.aspx?id=19749&langTag=hr-HR&pril=b (8. 11. 2014. god.)

3 Vidi Aneks IV – Ustav Bosne i Hercegovine http://www.oscebih.org/de-jtonski_mirovni_sporazum/BS/annex4.htm (10. 11. 2014. god.)

4 Vidi Zajednička izjava HDZ, SDA i SNSD http://www.ustavnareforma.ba/files/articles/20081108/244/bs.%20Prudski%20sporazum,%2008.%2011.%202008..pdf (8. 11. 2014. god.)

178 OSVIT 81–82/2015.

SNSD-a. Prema ovom sporazumu postojale bi tri razine vlasti, a središnja razina vlasti u BiH bila bi podijeljena na četiri federalne jedinice, a odluka o Brčko Distriktu bi bila donesena Ustavnim zakonom, odnosno Zakonom s 2/3 većinom. Dogovor u Prudu ne će uspjeti zbog nepostizanja dogovora oko ustavnih promjena. I sve ostale političke stranke u BiH se nisu usuglasile oko spora-zuma tako da je to bio samo još jedan u nizu pokušaja rješenja ustavnih promjena za BiH.

Treći, a možda najbliži rješenju ustavnih promjena u BiH jest butmirski proces. Sastanak je održan u Butmiru 2009. god. Sa-stanku su nazočili predstavnici triju najjačih političkih stranka triju konstitutivnih naroda i međunarodni predstavnici na čelu sa švedskim ministrom vanjskih poslova Carlom Bildtom i po-vjerenikom europske unije za proširenje Ollijem Rehnom i za-mjenikom američke državne tajnice Jamesom Steinbergom, ali i predstavnici drugih političkih stranka u BiH. europsko-američka koalicija je predstavila paket promjena u vojnoj bazi Butmir u Sarajevu, a neke od njih su bile: „Dom naroda trebao je ubudu-će odlučivati samo o pitanjima od vitalnog nacionalnog interesa, pri čemu se rok za prigovor jasno ograničio na 15 dana. Članovi Doma naroda su trebali biti birani iz sastava Zastupničkog doma, a ne iz entitetskih parlamenata, kao što je to do sada bio slučaj. Sada je dominantniji Zastupnički dom trebao biti povećan sa 42 na 87 članova. Predsjedništvo se trebalo svesti na reprezentativnu ulogu i bilo bi birano od strane Parlamenta. Vijeće ministara je trebalo dobiti dodatne nadležnosti (između ostalog ekskluzivnu nadležnost za vanjsku politiku), čime bi postalo jedini organ iz-vršne vlasti u BiH.“5 Jedino su predstavnici SDA prihvatili ovaj sporazum, dok su ga predstavnici HDZ i SNSD odbili. Hrvati

5 f i l e : / / /C : /Use r s /Kor i sn ik -pc /Downloads /Po l i t i cka_misao_ 2_2010_159_180%20(1).pdf (7. 11. 2014. god.)

179znanstveno podruČje

bi kao konstitutivan narod ovim ustavnim promjenama najviše izgubili u BiH. Ovaj prijedlog ustavnih promjena je išao u smjeru centralizacije BiH. Federacija BiH je najsporniji element drža-ve Bosne i Hercegovine jer najveći problemi se javljaju kada se spomene preustroj ovoga entiteta, koji je zajednički Bošnjacima i Hrvatima.

Viđenje novog ustavnog uređenja kao i tijekom rata se vrati oko tri prijedloga, a oni su:

građansko-unitarno uređena Bih koju najviše zastupaju bošnjački političari, tek poneki hrvatski i srpski političari. Kroz ovaj model traži se ukidanje županija i entiteta, čime se potpuno negira „daytonska BiH“.

Profesor i akademik Božo Žepić u jednom od svojih članaka piše o prednostima i nedostatcima ovako uređene BiH. Kao ne-dostatke navodi:

• ne može uspješno riješiti nacionalno pitanje• odsutnost legitimnosti• primjena modela vodi unitarizaciji i centralizaciji• majorizacija• otežana koordinacija• model ne jamči dugoročnu perspektivu države.6

federalizacija Bih – tri federalne jedinice, koju najviše zago-varaju hrvatski političari, a protiv ovog oblika uređenja ne ustaju niti srpski političari sve dok se ne dira u Republiku Srpsku.

Kao prednosti federalno uređene BiH, države triju unija ili en-titeta, prof. Božo Žepić navodi:

• legitimnost

6 Usp. Žepić, boŽo: „Četiri modela ustavnog uređenja BiH“, u: National Se-curity and the Future, Vol. 6, No. 1-2, 2005., str. 11. - 12.

180 OSVIT 81–82/2015.

• održava kontinuitet daytonske BiH• jednostavnost funkcioniranja• rješenje nacionalnog pitanja• izgradnja međusobnog povjerenja• mogućnost kompromisa• brži razvoj gospodarstva…7

Daytonska Bih – koju zagovaraju srpski političari, koji su s dobivanjem Republike Srpske ostvarili sva svoja prava kao kon-stitutivni narod BiH. Ovako uređenja BiH odgovara i velikom broju bošnjačkih političara jer imaju većinsku vlast u Federaciji BiH.

„Srpska nacionalna politika prije rata je predlagala model države sastavljene od tri republike. Danas brani samo postojeći daytonski koncept države, koji jedini ne postavlja pitanje opstan-ka Republike Srpske.“8

Osim ova tri modela uređenja BiH javlja se i četvrti model, a on je kantonizacija Bih. I ovaj model najviše podupiru hrvatski predstavnici smatrajući da se hrvatsko pitanje može riješiti i kroz ovaj model uređenja.

Tri politike, tri viđenja uređenja BiH bez jasnoga dogovora i bez želje stranih predstavnika da se dođe do drugačije uređene BiH još uvijek nema pomaka ni na jednom polju za BiH. Pitanje uređenja BiH može biti riješeno i kroz promjene na međunarod-nom planu. Samo s vanjskim poticajima koji su i stvorili ovako uređenu BiH, složenu i neodrživu državu sastavljenu iz dva enti-teta, može doći do reorganizacije BiH.

7 Isto, str. 14. - 15.8 Isto, str. 23.

181znanstveno podruČje

„Bosna i Hercegovina je, sukladno Aneksu IV Daytonskog do-kumenta, država s dva entiteta i tri konstitutivna naroda, s mnogo specifičnosti uvjetovanih baš tom konstitucijom…“9 Devetnaest godina nakon Daytona najveće se rasprave vode oko promjene Ustava BiH – Aneksa IV i državnoga uređenja. Ustavno uređenje BiH koje je proizašlo prvo iz Washingtonskog, a kasnije Dayton-skog sporazuma pokazalo se kao nezadovoljavajuće za sva tri konstitutivna naroda BiH. Bosna i Hercegovina ne ostvaruje vid-no poboljšanje niti na jednom od polja. Izvjesno je da će morati doći do promjene Ustava, no međunarodni činitelji sada zahti-jevaju da se tri konstitutivna naroda sama dogovore oko novog ustavnog uređenja BiH. Kroz medije se već duže vrijeme pojav-ljuju razni prijedlozi uređenja BiH od političkih, znanstvenih pa sve do vjerskih prijedloga kako bi BiH trebala biti uređena, no konačnoga usuglašavanja još uvijek nema, a građani BiH su u teškoj gospodarskoj situaciji i promjene su im potrebne.

Na izborima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH u zadnja dva mandata pobjedu je odnio Željko Komšić član SDP-a zbrojem hrvatskih i bošnjačkih glasova čime se narušava pravo hrvatskoga naroda u BiH da izaberu svoga člana Predsjedništva. Na izborima za Parlamentarnu skupštinu ponovno vlast ne formiraju većinski izabrani članovi hrvatskoga naroda nego koalicija SDP-a, SDA-a, HSP i Narodne stranke Radom za boljitak („platformaši”). Ovime se krše glavne odredbe Ustava BiH o ravnopravnosti triju konsti-tutivnih naroda Hrvata, Srba i Bošnjaka. Također se ovime naru-šava teritorijalni suverenitet BiH kao suverene i nezavisne države i članice mnogobrojnih međunarodnih organizacija. Poništava se odluka Ustavnog suda o nelegitimno formiranoj vlasti iako je u Aneksu IV Ustava BiH propisano da su odluke Ustavnog suda konačne.

9 prlić, JaDranko: Nesavršeni mir, Mostar, Ziral, 1998., str. 144.

182 OSVIT 81–82/2015.

Međunarodni protektorat još uvijek je na snazi u BiH, a Visoki predstavnik je odlučujući na svim razinama odlučivanja u BiH. „Ustavna reforma je neizostavna, jer sadašnji ustavni aranžmani nisu ni efikasni ni racionalni, i nemaju demokratski sadržaj.“10 Iako većim dijelom i domaći i strani političari, na neki način „bje-že“ od promjene Ustava, njegovo mijenjanje je potrebno zbog trenutnoga stanja u državi koja ne ide u smjeru europskih promje-na niti u smjeru demokratizacije.

Izabrani predstavnici svakog od naroda trebaju se usuglasiti oko prijedloga njihovog naroda o uređenju BiH, odrediti plan i program djelovanja oko uređenja i napretka BiH. Potrebno je pr-venstveno da hrvatski narod koji je u ovome trenutku najugrože-niji u BiH izgradi jedinstvenu platformu od koje ne će odustati pod pritiscima izvana i pod pritiscima druga dva naroda. Hrvatski interesi i prava su na margini zbivanja u BiH, tako da samo zajedničkom strategijom hrvatske političke stranke mogu tražiti ravnopravnost s druga dva naroda u BiH koja su im Daytonom oduzeta. Srbi ne žele ukidanje entiteta Republike Srpske što im je dodijeljeno u Daytonu i imaju zakonsko pravo na to. Bošnjaci žele građansku BiH gdje će vrijediti pravilo jedan čovjek jedan glas što njima najviše odgovara. Hrvati žele najviše od svih promjenu Ustava jer u Federaciji s Bošnjacima ne mogu ostvariti svoja prava te traže ili treći entitet ili kantonizaciju BiH gdje će imati jedno vrhovno tijelo ili instituciju koja će štiti interese hr-vatskoga naroda u BiH.

„Ako se malo bolje analizira, Daytonski sporazum je doista vrlo neobičan. Taj je sporazum zapravo mrtvačko zvono za državu Bosnu i Hercegovinu, jer je prihvaćanjem članka II,

10 pogarčić, vlaDislav: „Odgonetavanje bosanskohercegovačke sfinge“, u: Hrvatska budnica, Osijek – Mostar, 1995., str. 5.

183znanstveno podruČje

koji kaže da ‘prava i slobode koje postavlja europska kon-vencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama nadilazi sve druge zakone’, ta država zapravo izgubila svoju suve-renost.“11

Iako se o ustavnim promjenama govori već nekoliko godina, one još nisu provedene. Ustav BiH je od potpisivanja u Parizu mijenjan kroz razne odluke od strane Visokoga predstavnika i drugih institucija BiH. Ovako uređena Bosna i Hercegovina ne će još dugo biti održiva. europska unija i strani predstavnici tra-že mijenjanje Ustava ali uz dogovor triju konstitutivnih naroda. Jedni su za mijenjanje Daytonskoga sporazuma, dok drugi nagla-šavaju promjenu Aneksa IV, tj. Ustava BiH. Daytonski sporazum i Aneks IV često se poistovjećuju u medijima iako su to dvije potpuno različite stvari. Aneks IV jedan je od aneksa Daytonsko-ga sporazuma koji se odnosi na Ustav BiH. Političko nadmetanje oko novoga ustava ili izmjene postojećega, te odluke o državno-me uređenju Bosne i Hercegovine je popraćeno u svim medijima (domaćim i stranim). Tako imamo natpise o tri federalne jedinice, o ukidanju federalnih jedinica, o državi, naciji, o kantonizaciji, o regijama, o četiri federalne jedinice… „Postoje mnogi modalite-ti uređenja BiH čiji su autori razne političke stranke, institucije, organizacije civilnog društva i pojedinci, ali nema ni jedan toliko dobar da bi bio prihvatljiv za sve. Svatko ima svoj koncept i nitko nije voljan popustiti drugome.”12

„Dayton 2“ ili koji već naziv bude nosio novi sporazum o no-vom ustavnom uređenju BiH treba dovesti do ravnopravnosti i

11 blaskovich, Jerry: Anatomija prijevare, Zagreb, Moderna vremena, 1998., str. 249.

12 Žepić, boŽo: Pat pozicija u Bosni i Hercegovini, Prilog kritičkom promišl-janju stvarnosti i budućnosti, Mostar, Ziral, 2005., str. 18.

184 OSVIT 81–82/2015.

konstitutivnosti naroda BiH. S promjenom ustavnog uređenja BiH doći će i do promjene na bolje i na gospodarskom i svim drugim poljima te može doći do pomaka u približavanju BiH eu-ropskoj uniji.

istraživanje o sadašnjem ustavnom uređenju i položaju hrvata kao

jednog od tri konstitutivna naroda Bih

Za potvrdu početne hipoteze rada služili smo se anketom kao metodom istraživanja. Istraživanje je provedeno u pisanom an-ketnom obliku. Istraživanje su proveli studenti pete godine Poli-tologije Ivan Kraljević i Goran Kutle, sada završeni politolozi i sama autorica rada. Anketni upitnik je proveden u dvije županije s većinskim hrvatskim stanovništvom, Hercegovačko-neretvanska županija i Zapadnohercegovačka županija. Ispitanici su slobodno pristali odgovoriti na anketni upitnik koji je bio anoniman. Broj anketiranih osoba je 148. Ispitanici su podijeljeni u tri dobne sku-pine. U anketiranju su isključene malodobne osobe. Prvu skupinu čine osobe od 18 do 28 godina, drugu skupinu čine osobe od 29 do 45 godina i treću skupinu čine osobe iznad 45 godina. Anketna pitanja su se odnosila na sadašnje ustavno uređenje BiH, na situ-aciju u kojoj se BiH nalazi, ne tako davne prosvjede i na položaj Hrvata unutar sadašnjeg ustavnog uređenja BiH i njihova pred-viđanja oko budućeg ustavnog uređenja BiH. Kroz ovaj anketni upitnik pokušalo se dokazati ili opovrgnuti hipotezu da BiH nije dobro uređena država s obzirom na tri konstitutivna naroda i da Hrvati trebaju zauzimati drugačiji položaj unutar BiH s novim ustavnim uređenjem. Grafički ćemo prikazati rezultate istraživa-nja:

185znanstveno podruČje

grafikon 1: Kako je ustrojena Bosna i Hercegovina?

Prvo pitanje Kako je organizirana BiH? je bilo uvodno pita-nje koje je dalo odgovor koliko su građani ovih dviju županija upoznati s uređenjem Bosne i Hercegovine. Od 148 anketiranih njih 93 je odgovorilo da je BiH sastavljena od dva entiteta i Brč-ko Distrikta, dok je njih 48 odgovorilo iz dva entiteta, Republi-ke Srpske i Federacije BiH. Najmanji broj ih je odgovorio da je BiH uređena kao jedinstvena država. Možemo zaključiti da gra-đani nisu dovoljno upoznati s uređenjem BiH jer građani Brčko Distrikta pripadaju ili jednom ili drugom entitetu.

grafikon 2: Mislite li da je ustavno uređenje proizašlo iz Daytona odgovarajuće za složenu državu kao što je BiH?

Kako je ustrojena Bosna i Hercegovina?

Mislite li da je ustavno uređenje proizašlo iz Daytona odgovarajuće za složenu državu kao što je BiH?

186 OSVIT 81–82/2015.

Drugo pitanje odnosilo se na stav građana prema sadašnjem ustavnom uređenju BiH koje je proizašlo iz Daytona. Anketira-ni građani smatraju da ustav koji je donesen u Daytonu i koji je odredio BiH kao državu dvaju entiteta nije zadovoljavajući za složenu državu kao što je BiH. Njih 66,2 % je odgovorilo negativ-no, a 12,8 % anketiranih smatra da je uređenje BiH odgovarajuće. Jedan dio anketiranih, točnije 22 od 148 anketiranih je neodlučno.

grafikon 3: Jeste li za to da BiH bude uređena kao „građanska“ BiH tj. unitarna gdje bi vrijedilo pravilo jedan čovjek – jedan glas?

Treće pitanje je donijelo najviše nejasnoće u istraživanju. S odgovorom na ovo pitanje došli smo do potpuno oprečnih odgo-vora u sljedećim pitanjima. Velik broj anketiranih je odgovorio da nisu najbolje razumjeli ovo pitanje. Pitanje je glasilo: Jeste li za to da BiH bude uređena kao građanska BiH, tj. unitarna BiH gdje bi vrijedilo pravilo jedan čovjek – jedan glas?. Potvrdno je odgovorilo 45,3 % ispitanika, dok je negativno odgovorilo 43,2 % ispitanika. Iz odgovora zaključujemo da je gotovo polovica ispitanika za građansku BiH dok je polovica protiv tako uređene BiH.

Jeste li za to da BiH bude uređena kao „građanska“ BiH tj. unitarna gdje bi vrijedilo pravilo jedan čovjek – jedan glas?

187znanstveno podruČje

grafikon 4: Mislite li da je uzrok prosvjeda u BiH samo loša ekonomska situacija u BiH?

S obzirom na nedavne prosvjede u BiH koji su ponovno skre-nuli pozornost domaće i svjetske javnosti na BiH postavili smo dva pitanja koja su se dotakla prosvjeda u BiH. Jedno od pitanja odnosilo se na karakter prosvjeda te smatraju li anketirani građani ovih dviju županija da je uzrok prosvjeda samo loša ekonomska situacija u BiH ili za prosvjede postoje i drugi razlozi. Najve-ći broj anketiranih njih 93 je odgovorilo da uzrok prosvjeda nije samo loša ekonomska situacija u BiH kako se medijski pokuša-va prikazati, dok 38 ispitanika smatra da je uzrok prosvjeda loša ekonomska situacija.

grafikon 5: Mogu li prosvjedi u BiH izazvati međunacionalne sukobe?

Mislite li da je uzrok prosvjeda u BiH samo loša ekonomska situacija u BiH?

Mogu li prosvjedi u BiH izazvati međunacionalne sukobe?

188 OSVIT 81–82/2015.

Peto pitanje se također odnosi na prosvjede i postavlja pitanje postoji li mogućnost nastanka međunacionalnih sukoba tijekom prosvjeda. Više od 50% ispitanika je odgovorilo pozitivno, dok je oko 26% ispitanika bilo neodlučno. Oko 15% ispitanika je od-govorilo negativno. Ako uzrok prosvjeda nije samo loša ekonom-ska situacija u BiH i ako anketirani građani smatraju da postoji mogućnost međunacionalnih sukoba uzrok treba tražiti u drugim motivima ili razlozima.

grafikon 6: Mislite li da se situacija u BiH može promijeniti novim ustavnim uređenjem BiH?

Više od 60% građana se slaže da se situacija u kojoj se BiH da-nas nalazi može riješiti novim ustavnim uređenjem BiH oko koje-ga još uvijek nema konsenzusa. Anketirani građani su za promje-nu postojećeg uređenja BiH. Samo 6,1% anketiranih smatra da se situacija u BiH ne će promijeniti novim ustavnim uređenjem BiH.

Mislite li da se situacija u BiH može promijeniti novim ustavnim uređenjem BiH?

189znanstveno podruČje

grafikon 7: Smatrate li da treba promijeniti izborni zakon BiH koji bi omogućio svakom od tri konstitutivna naroda BiH da bira svoje predstavnike?

S obzirom na postojeće izborne zakone BiH prema kojima konstitutivni narodi ne odlučuju o konačnom izboru svojih pred-stavnika u vlasti, prije svega Hrvati, sedmo pitanje se odnosilo na promjenu izbornog zakona koji bi omogućio da sva tri kon-stitutivna naroda mogu izabrati svoje predstavnike u vlasti i na predsjedničkoj i na parlamentarnoj razini. Ovo pitanje je donijelo najveći postotak pozitivnih odgovora, 88,8 % anketiranih građa-na izjasnilo se za donošenje izbornog zakona prema kojemu kon-stitutivni narodi trebaju birati svoje predstavnike u vlasti. Njih 4,7% ne želi da konstitutivni narodi mogu izabrati svoje predstav-nike u vlasti.

Smatrate li da treba promijeniti izborni zakon BiH koji bi omogućio svakom od tri konstitutivna naroda BiH da bira svoje predstavnike?

190 OSVIT 81–82/2015.

grafikon 8: Hoće li po Vašem mišljenju doći do promjene odnosa prema Hrvatima kao konstitutivnom narodu BiH s mogućim novim ustavnim uređenjem BiH?

Osmo pitanje se izričito odnosi na položaj Hrvata u BiH i na mogućnost promjene odnosa prema Hrvatima s mogućim novim ustavnim uređenjem BiH. Između 50 i 60% anketiranih smatra da će doći do promjene odnosa prema Hrvatima s novim ustav-nim uređenjem BiH. Njih 25,7% se nada da će doći do promjene odnosa prema Hrvatima, dok ih 12,8% ne misli da će doći do promjene odnosa prema Hrvatima.

grafikon 9: Kako vidite moguće novo uređenje BiH?

Hoće li po Vašem mišljenju doći do promjene odnosa prema Hrvatima kao konstitutivnom narodu BiH s mogućim novim ustavnim uređenjem BiH?

Kako vidite moguće novo uređenje BiH?

191znanstveno podruČje

Deveto pitanje koje nagovještava viđenje novog uređenja BiH, s obzirom na anketirane, je dalo sljedeće odgovore: kao jedinstve-nu državu BiH vidi 13,5% anketiranih, kao državu sastavljenu od tri federalne jedinice je vidi njih 56,1%, kao državu sastavljenu od pet regija (što je jedan od novijih prijedloga) je vidi 11,5% anketiranih, dok je kao državu sastavljenu od više jedinica bez isticanja etničkog kriterija vidi 18,2% anketiranih. Više od polo-vice anketiranih Bosnu i Hercegovinu vidi kao državu sastavljenu od tri federalne jedinice.

grafikon 10: Jesu li po Vašem mišljenju opravdani zahtjevi Hrvata za uspostavu vlastite federalne jedinice?

Deseto pitanje glasi Jesu li opravdani zahtjevi Hrvata za us-postavu vlastite federalne jedinice u BiH? Najveći broj anketira-nih ispitanika, točnije njih 76,4% izjasnilo se s da, dok se 9,5% izjasnilo s ne. Iz devetog i desetog pitanja možemo zaključiti da najveći broj anketiranih BiH vidi kao državu sastavljenu od tri fe-deralne jedinice, s tim da Hrvatima treba pripasti treća federalna jedinica.

Jesu li po Vašem mišljenju opravdani zahtjevi Hrvata za uspostavu vlastite federalne jedinice?

192 OSVIT 81–82/2015.

Zaključak

Ratna događanja u BiH prestaju 1995. godine potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma. Daytonski sporazum je doveo do prestanka sukoba, ali nije odveo BiH u pravcu stabilizacije i napretka. Možemo reći da je Daytonski mirovni sporazum trebao biti samo prijelazno razdoblje prema novom uređenju BiH do ko-jega se trebalo doći kroz određeno vremensko razdoblje nakon prestanka rata.

Ne samo da godinama nakon prestanka rata nije došlo do po-boljšanja odnosa među tri konstitutivna naroda BiH nego su ti odnosi još više narušeni. Uzrok narušavanju odnosa su brojne promjene Ustava BiH koje su išle na štetu Hrvata u BiH. Dayton-ski sporazum je naveliko izmijenjen uplivima međunarodnih predstavnika. Slabljenjem Federacije BiH, a samim time i države BiH, išlo se u smjeru jače unitarizacije i centralizacije od strane bošnjačkih političara i međunarodnih predstavnika.

Ni brojni predloženi sporazumi koji su trebali dovesti do no-vog uređenja BiH od travanjskog paketa, Prudskog sporazuma i sastanka u Butmiru nisu doveli do očekivanih rezultata te su na kraju propali. Bosna i Hercegovina je složena država čije je pre-uređenje nužno.

Kroz sami rat i poslije njega predlagani su razni oblici uređe-nja BiH, ali svi ti oblici se mogu povezati s tri viđenja uređenja BiH: Bošnjaci – građansko-unitarna BiH, Hrvati – federalizacija ili kantonizacija, Srbi – Daytonska BiH, opstanak Republike Srp-ske ili njezino odcjepljenje.

Kroz anketno istraživanje koje je za hipotezu imalo dokazati da sadašnje ustavno uređenje BiH nije dobro, da su potrebne iz-mjene postojećih izbornih zakona, da su Hrvati u BiH majorizira-ni došli smo do potvrdnih odgovora više od 50% anketiranih oso-ba. Prosvjedi koji su se dogodili u BiH za većinu anketiranih nisu

193znanstveno podruČje

samo ekonomske prirode nego i političke. Velik broj anketiranih osoba smatra da prosvjedi ovakve vrste mogu prerasti u među-nacionalne sukobe. Za poboljšanju situaciju u BiH s promjenom ustavnog uređenja BiH izjasnilo se više od 60% anketiranih. Što se tiče oblika uređenja koji bi bio najpovoljniji za Hrvate u BiH većina anketiranih je odgovorila da bi to trebala biti treća fede-ralna jedinica.

Glas naroda bi trebao biti vodilja onima koji su izabrani od strane naroda da se usuglase oko novog oblika ustavnog uređenja i prestanka rušenja prava jednog od konstitutivnih naroda u ovo-me slučaja Hrvata u BiH. Najvažnije od svega je što su hrvatski političari za bilo koji oblik uređenja prema kojem bi bila zado-voljena prava triju konstitutivnih naroda BiH čime ne narušavaju prava druga dva konstitutivna naroda.

izvori:

Aneks IV – Ustav Bosne i Hercegovine http://www.oscebih.org/dejtonski_mirovni_sporazum/BS/annex4.htm (10. 11. 2014. god.)

blaskovich, Jerry: Anatomija prijevare, Zagreb, Moderna vremena, 1998.

Martinović, Darko: Valentin Inzko – „Bolesnik s Miljacke“ file:///C:/Users/Korisnikpc/Downloads/PA_10_Martinovic.pdf (10. 11. 2014. god.)

pogarčić, vlaDislav: „Odgonetavanje bosanskohercegovačke sfinge“, u: Hrvatska budnica, Osijek – Mostar, 1995.

prlić, JaDranko: Nesavršeni mir, Mostar, Ziral, 1998.Žepić, boŽo: „Četiri modela ustavnog uređenja BiH“, u: Nati-

onal Security and the Future, Vol. 6, No. 1-2, 2005.

194 OSVIT 81–82/2015.

Žepić, boŽo: Pat pozicija u Bosni i Hercegovini, Prilog kri-tičkom promišljanju stvarnosti i budućnosti, Mostar, Ziral, 2005.

https://www.parlament.ba/sadrzaj/about/arhiva_saziva/pred-stavnicki_dom/2002_2006/default.aspx?id=19749&langTa-g=hr-HR&pril=b (8.11.2014. god.)

http://www.ustavnareforma.ba/files/articles/20081108/244/bs.%20Prudski%20sporazum,%2008.%2011.%202008..pdf (8.11.2014. god.)

file:///C:/Users/Korisnikpc/Downloads/Politicka_mi-sao_2_2010_159_180%20(1).pdf (7. 11. 2014. god.)

195znanstveno podruČje

Zorica jurilj izvorni članak uDk 615.89(497.6-3 hercegovina)

39:61(497.6-3 hercegovina)

prinosi proučavanju pučke MeDiCine u ZapaDnoj herCegovini

sažetak

U radu se govori o hercegovačkoj tradicijskoj medicini, narodnim nazi-vima bolesti koje su pratile taj puk u prošlosti, o dijelovima tijela koji su bili izloženi bolesti te kako su ljudi imenovali pojedine dijelove tijela. Mnoštvo je lijekova biljnoga, životinjskoga i mineralnoga podrijetla koje je narod sam spravljao, poučen iskustvom starijih i knjigama ljekarušama koje su donosile recepte za pojedine bolesti. Hercegovci su se uvijek, pa i u bolesti, za pomoć utjecali Bogu, Božjem milosrđu, Gospi i svecima Božjim. Molili su, postili, činili zavjete. Vrlo rijetko u bolestima su se bavili praznovjerjem. Tradicijska je medicina ostavila dubokoga traga na ovaj narod pa se ljudi i danas koriste naslijeđenim, stečenim znanjima u različitim bolestima.

ključne riječi: pučka medicina, ljekaruše, bolesti, molitva, sveci zaštit-nici.

uvod

Bolesti postoje otkad je svita i vika. Kaže narod da bolest ne bira, napada i siromašne i bogate, i stare i mlade, i muško i žen-sko. Zapadnu Hercegovinu i njezin neuhranjen puk, u prošla vre-mena, bolest je često pohodila. Normalno je i razumljivo da će se bolest najprije pojaviti tamo gdje joj se teško oduprijeti, tamo

196 OSVIT 81–82/2015.

gdje je neimaštine i teških uvjeta života, a toga u Hercegovini bijaše u izobilju. Puno je novorođenčadi umiralo, puno je obite-lji s rajnom dicom. I tako, pored svih svojih jada, puk se morao boriti i protiv svakakvih „bolešćurina“. Koliko bi se puta naglas razmišljalo kud će rđa nego na jare. Ali, kuknjavi i predaji ne bijaše mjesta u njihovim glavama. I u najvećim se kušnjama tra-žilo rješenje. Dakako, sve bi se povjerilo Božjoj providnosti, ali poduzimalo bi se i sve što je u ljudskoj moći. Malo je liječnika bilo, posebice na ovim prostorima. Pomoć se najprije tražila od svećenika i pratara jer su oni učeni i jopet bolje znadu od obič-noga čovika, a nakon njih od narodnih liječnika. Način se liječe-nja prenosio s generacije na generaciju, a likarije su bila sredstva životinjskoga, biljnoga i mineralnoga podrijetla, ono što je Bog da’ na našim poljima i livadama, ono što je reslo i paslo po našim poljanama. Trebalo je biti dobar znalac npr. u razlikovanju bilja, vremenu njegova branja, načinu sušenja i sl. Trebalo je biti opre-zan u uspostavljanju dijagnoze i u izboru lijeka. Rijetko su ljudi odustajali od liječenja, ali za neke su bolesti znali reći da samo Bog more učinit čudo.

1. prvi likari u hercegovini

Čovjek je uvijek nastojao brinuti se o zdravlju duše i tijela, tražio je duhovne i tjelesne liječnike. „Briga o vlastitome zdrav-lju i suočavanje s različitim bolestima su jedina konstanta koja definira postojanje ljudske vrste kroz tisućljetnu ustrajnost. Ljudi su od davnina pronašli načine da se zaštite od bolesti i ozljeda i da povrate svoje zdravlje.“1 Kako se u Hercegovini teško živjelo, tako ni zdravstvo nije moglo biti na nekoj zavidnoj razini. Svijest

1 Usp. guševska, lJilJana: Makedonske ljekaruše – utjecaji i prožimanja, Zbornik radova Međunarodnoga kongresa „Tradicijska kultura ‒ povezni-ca u integraciji regije“, Mostar, 2011., str. 104.

197znanstveno podruČje

stanovništva, higijenske (ne)mogućnosti i navike, također su po-godovale čestom razvoju bolesti, posebice epidemijskih. „Trajno je bila razvijena, tzv. pučka medicina, kao uostalom i drugdje, često i predominantno, osobito u vremenima duhovne i kulturne zaostalosti.“2

Prvi su pučki liječnici na ovim prostorima bili svećenici, pra-tri. Oni su se služili najpopularnijim knjigama pučke medicine tzv. ljekarušama (likarušama, hećimušama)3. To su knjige rece-pata i uputa za izrađivanje i primjenu domaćih i starinskih lijeko-va. One su nastajale na temelju medicinskih iskustava i saznanja koja su ljudi imali, ali i kao rezultat zapadnjačkih utjecaja. „Nai-me, kako su franjevci svršavali studij na Zapadu, odatle su na po-vratku u zavičaj donosili brojne knjige medicinskog sadržaja koje su koristili u zdravstvenom radu.“4 Uzor ljekaruša je bila prva lje-karuša prevedena na hrvatski jezik, Cvit likarije iz 1768. godine, autora fra emerika Pavića.5 Najpoznatije ljekaruše u Hercegovini

2 raguŽ, Kazimir: Kako se liječilo kroz prošlost i od čega se umiralo, Hum-ski zbornik XV, Župa Stjepan Krst (1974. – 2014.), prigodom 40. godišnjice osnutka, Stolac – Neum – Dubrovnik, 2014., str. 342.

3 Vidi anić, vlaDiMir: Rječnik hrvatskoga jezika, Novi liber, Zagreb, 1998., str. 499.

4 karaMatić, Marko: Uloga franjevaca u povijesti bosansko-hercegovačkog zdravstva, Croatica Christiana Periodica, Vol. 8., No. 13, lipanj, 1984., str. 70.

5 Fra emerik Pavić je autor prve medicinske knjige na hrvatskom jeziku. Ri-ječ je o pravilima Salernske medicinske škole koja je fra emerik preveo na dalmatinski. Flos medicinae ili Cvit likarije od prvorazrednog je značaja za povijest zdravstva u Hrvata. Pisana je u deseteračkim stihovima radi lakše-ga pamćenja i razumijevanja. Neki su od stihova: Od načina jišća i pića Ručajući valja piti često / Al po malo, pazi kano sveto. / Ako želiš vazda zdravo biti / Ti za ručkom nemoj mlogo piti. // A večere da ti ne naude, / Nji početak piće neka bude. // Jedan orah služi dobrom zdravlju, / Drugi, treći – teb na smrt šalju. // Svako kada ti izideš jaje, / čaša vina neka ti se daje.

(Usp. www.mgz.hr/.../file/Flos_medicinae_Cvit_likarije:pdf – pristupljeno 31. ožujka 2015.)

198 OSVIT 81–82/2015.

su Domaći liekar iz 1868. godine sa Širokog Brijega, autora fra Mije Nikolića i Domaći liečnik – Medicus domesticus fra Duje Ostojića. „Fratri su u svojim samostanima imali i posebne prosto-rije za ljekarne i subraću koja su prepisivala i upotpunjavala svoje ljekaruše.“6 Neki su mi stariji fratri pripovijedali kako se u proš-losti gotovo svaki od njih, uz pastoral, morao baviti i bavio medi-cinom. Razlogom bijaše neukost i neprosvijećenost puka koji je u fratrima gledao i dokture. Često su fratri djelovali preventivno poučavajući narod kako se zaštititi od pojedinih bolesti. „Od her-cegovačkih franjevaca spominje se i da je fra Petar Bakula zavr-šio tečaj medicine i da je po povratku iz Italije jedno vrijeme bio i osobni liječnik Ali-paše Rizvanbegovića.“7

Vremenom se medicinska aktivnost franjevaca smanjuje, a posao preuzimaju priučeni ljudi iz naroda koji opet svoje znanje prenose na nekoga iz obitelji. Liječili su uglavnom travama, na-mišćali iščašene kosti, želudac...

Najpoznatiji travar na ovim je prostorima bio Ljubušak Sadik Sadiković8. Mnogi su u svojim domovima imali njegovu knjigu Narodno zdravlje i koristili se njome kao pomagalom u liječenju različitih bolesti. Liječenjem su se bavile i neke časne sestre. Naj-poznatija među njima je s. Krispina Dugandžić (1885. – 1963.). 6 nikić, anDriJa: Fra Dujo Ostojić (1863. – 1938.) i njegov „Domaći liečnik

– Medicus domesticus“, Acta medico-historica Adriatica, 2010.; 8 (2), str. 270.

7 isto, str. 271.8 Sadik Sadiković (1867. – 1939.) bavio se liječenjem travama, prije njega su

to činili njegov otac i djed, a nakon njega, njegov sin i unuk. Sadik je kao mladić puno saznao o ljekovitim svojstvima biljaka kojih je u ljubuškom kraju u izobilju, a o bolestima i liječenju puno je naučio u Prvom svjetskom ratu, radeći s liječnicima kao mladi bolničar u austrougarskoj vojsci. Kod njega su na liječenje dolazili ne samo ljudi iz okolnih krajeva, nego i iz inozemstva i svi se slažu da je Sadik bio veliki znalac, ali i jednako dobar čovjek (Usp. www ljubuski.net/1222-sadik-ef-sadiković-kralj-narodne-medicine, pristupljeno 1. travnja 2015.) .

199znanstveno podruČje

„Lijekove je inače sama spravljala, a najpoznatiji joj je bio lijek za mujasin, vrstu kožnog oboljenja. Umijeće spravljanja tog lije-ka prenijela je na pojedine sestre, ove pak na druge – do današ-njeg dana.“9 Danas se spravljanjem toga lijeka bavi s. Silvana Rozić (Blatnica, 1943.).

U Hercegovini su kao likari imali posla i oni koji su vojni rok, u bivšoj JNA, služili u sanitarnom vodu. Tamo su izučili osnovno znanje o prvoj pomoći bolesniku i po povratku kućama, svome su puku previjali rane, davali injekcije, ali i medicinske savjete.

U novije vrijeme sve veći broj školovanih liječnika nalazi svo-je mjesto u liječenju hercegovačkoga puka, ali treba napomenuti da je tradicijska medicina, sve do danas, itekako popularna. Ljudi, ne samo da se koriste sredstvima biljnoga podrijetla, nego traže i narodne liječnike kod lomova ruku i nogu, želučanih bolova (ako se osoba strunila, ako ima spušten želudac). Svjedokinjom sam kako mnogi, iz tzv. intelektualnog miljea, ne traže školovane or-topede, abdominalne specijaliste nego traže namišćare iščašenih kostiju i spuštenih želudaca (posebice je popularna baka Stana iz Lisica kod Ljubuškoga, koja namješta kosti i Marija iz Oklaja kod Širokoga Brijega koja namješta želudac) i kako se ista praksa nastavlja iz godine u godinu.

2. liječenje duše i tila

Čovjek nije samo tijelo ili samo duša,već se sastoji iz duše i tijela.

(Sv. Augustin; De civitate Dei; 13,24)

9 palac, s. nataliJa: U knjigu života upisane, Mostar, Provincijalat Školskih sestara franjevki Provincije Svete obitelji, 2013., str. 90.

200 OSVIT 81–82/2015.

Svaki čovjek ima dušu i tilo i sve što u čovjeka nije duša, nje-govo je tijelo. Čovjek skrbi o svojoj duši i o svome tijelu. Što je duša, a što tijelo? „Riječ duša u Svetom pismu često označuje ljudski život ili cijelu ljudsku osobu. Ali označuje i ono najnu-tarnjije u čovjeku i što je u njemu najvrednije, ono po čemu je posebna slika Božja: duša znači duhovno počelo u čovjeku.“10 Naše je tijelo glava, trup i udovi, a KKC kaže da „ljudsko tijelo ima udjela u dostojanstvu slike Božje: ono je ljudsko upravo zato što je oživljeno duhovnom dušom...“11 Nisu se ljudi u prošlosti bavili znanstvenošću duše i tijela, ali su znali da je čovjek upra-vo to jedinstvo i da nema zdrave duše bez zdrava tijela i zdrava tijela bez iste takve duše. Znali su da se po Božju moralo čuvati zdravlje i dostojanstvo tijela i duše. Stoga je čovjek posezao za različitim metodama i likarijama kako bi očuvao svoje zdravlje. Pojedine je dijelove tijela imenovao na svoj način. Tako se moglo čuti kako se liječe: drob, kulen, trbu’ – trbuh; pandžaci – ruke; šljuci – noge; zatijok – zadnji dio glave; šija – vrat; gubice – gor-nja i donja usna; možđani, mosak – mozak; kosirice – kosti od ušiju do navrh brade; mrzgavci – šupljina od nosa do grla; džiga-rica – jetra; križi, krsta – leđa; guzno crivo – debelo crijevo; mijur – mjehur; cipci – dio ruku, od lakta do šake; gljezno – gležanj; stegno – dio noge, od koljena do kukova; civanica – tanka kost između koljena i skočnoga zgloba; naplet – gornji dio tabana, od pregiba do prstiju; koke – skupljeni svi prsti ruke.

Za skladno oblikovana čovjeka bi se reklo da je kršan12, a za mršava, da je criveša (usukan, špatan).

10 Katekizam Katoličke crkve, Zagreb, HBK, Glas Koncila, 1994., str. 106., (II/363.)

11 isto, (II/364.)12 Vidi kralJević, ante: Ričnik zapadnoercegovačkoga govora, Ogranak

MH u Širokom Brijegu, Dan d.o.o., Zagreb, Široki Brig – Zagreb, 2013., str. 151.

201znanstveno podruČje

3. tradicijska medicina

Bolest je bila pratiteljicom života, ali otkad je bolesti postoji i briga za zdravlje. Ako bi došla neka sitna bolest na Hercegovca, ne bi se previše osvrtao na nju. Kako došlo, tako prošlo – raz-mišljalo se. Nije se baš puno ni govorilo o nečijoj bolesti, kao da bijaše sramota. Posebice nije bilo uputno govoriti o bolesti neke cure jer će joj to predstavljati problem pri udaji. Za ozbiljnije se bolesti tražio priki lik za bonika, pravi lijek koji će ozdraviti bo-lesnika. Neke su bolesti oduvijek u puku, izlječive i neizlječive; neke su posljedicom teških uvjeta života i danas nisu „aktualne“ (kuga, guba); neke su danas izlječive, a prije stotinjak godina od-nosile su puno života. Tako je tuberkuloza, u narodu poznata kao tišika, na početku prošloga stoljeća bila prava pošast. Mnoštvo je i mladih ljudi izgubilo život. Kad bi se netko jako razbolio reklo bi se kako je logom lego, zakukuruzio ili zakukuvijo, a ako ne bi mogao ustati iz kreveta reklo bi se da je pa’ na noge. Ako bi smršavio onda je opo u licu, vas se šuši, ispale mu košćurine, ocidijo se i nema ga pola. Ako ozdravi, onda se okovrljo. Kad bi se čovjek udebljao,onda se pojmio, popravio.

Ljudi su posebice strahovali da se bolesti koje su jednom „ukrotili“ ne ponove jer su znali da je gora odvala nego povala, da je bolest znatno opasnija kad se vrati.

Bilo je i otutnih, onih koje je bolest rijetko ili nikako pohodila, pa se s ponosom isticalo kako su zdravi ko drin, dukat, boca ili cekin i kako isan š njima more brdo razbit.

Dakle, kad bi se bolest pojavila, trebalo je reagirati. Iako do kraja predani u ruke Božje i s mislima Bože, budi volja tvoja, ljudi su činili sve što je bilo u njihovoj moći kako bi našli lijek i svladali bolest. Nekim se bolestima ni ime nije izgovaralo. Strah je i najteže bilo govoriti o karcinomu, raku. Znalo ga se imenova-

202 OSVIT 81–82/2015.

ti oni đava, ono, ne daj Bože. Ljudi bi isto tako ustuknuli kad je nekoga udarila kap (moždani udar).

Bolesniku se uvijek ugađalo, govorilo se da ne smije ostati ničega željan13. Isto je pravilo bilo i prema trudnicama. I njima je trebalo ugoditi, pripraviti jelo koje žele da ti se ne izidu gaće.

Lijekovi koji su se pripremali bili su u obliku čaja, praha, ma-sti, sirupa, obloga i zvali su se, ne lijek protiv nečega, nego lik od trbua, glave, prilade...ili lik za trbu, glavu, priladu...

„U gotovo svakoj obitelji je bio član, obično žena, koji je bio upućen u tajne ljekovitog bilja i njihovu primjenu, kao i u izra-di raznih balzama, jakija, namještanju iščašenih kostiju, liječenju rana i sl.“14

4. Bolešćurine i likarije15 protiv njih

Ljudi su se u Hercegovini, kao lijekovima, koristili tvarima biljnoga, životinjskoga i mineralnoga podrijetla, onim što su ima-li u svojoj okolici, onim što je njihov proizvod ili što se može naći u prirodi. U uporabi su najviše bili duhan, bokvica, luk, divlja smokva, mlado maslo, mast, rakija loza, lipa, anđelika, kupus, sr-

13 Pričao mi je moj pok. otac Stanko kako su nakon II. svjetskoga rata od tifusa oboljeli njegov rođak i strina. Takvim je bolesnicima, po ondašnjem shvaćanju, bilo zabranjeno uzimati bilo kakvu tekućinu. Očev je rođak, tada mladić od petnaestak godina, tražio vina. Svi su mu priječili, ali se njegova majka usprotivila i dopustila mu piti pravdajući se kako ne želi da joj dite ode željno na oni svit (strina je umrla, a rođak ozdravio, odrastao, oženio se, dobio djecu, dočekao i unučad).

14 guševska, lJ.: Nav., dj., str. 114. 15 Najviše sam bolesti i lijekova zapisala po osobnome sjećanju, a što sam

čula od svoje majke Regine Jurilj (Donji Crnač, 1941.), od njezinoga brata Andrije Zeljke (Donji Crnač, 1943.), od starijih sestara u samostanu i od mnogih drugih starijih ljudi.

203znanstveno podruČje

čanik, zubara i dr. „Ljudi su s vremenom stekli znanje o biljkama koje imaju veću prehrambenu vrijednost, koje od njih pomažu određenim zdravstvenim problemima, koje kod liječenja rana, kao i kako da ih sakupe i suše, kako da od njih pripreme ljekovite napitke itd.“16

Mnoge su se bolesti liječile na više različitih načina i s više različitih lijekova, različito od mjesta do mjesta, a za neke su se bolesti, u svim krajevima Hercegovine, uvijek upotrebljavali isti pripravci. Najčešće bolesti protiv kojih je trebalo tražiti lika su:

Bradavice – Namazati mlikom divije smokve ili maslačka. O bradavicama i lijekovima protiv njih je pisano u gotovo svim lje-karušama. Tako, u Likarijama priprostitim fra Luke Vladimiro-vića iz 1775. godine piše: „Bradavicam lik – Iztuci brabaka od ovce, zakuvaj s medom, pak maži kuda su ti bradavice.“17

I u Plehanskoj ljekaruši postoji recept: „Bradavice – Tko želi bradavice sa svog tiela skinuti neka: 1. jasenova zelena derveta metne na vatru; i s onim sokom maži bradavicu, 2. dobro protari bradavice, dok pocervene, pa ih onda natopi sokom od rosopa-sti.“18

Naputci i savjeti za liječenje pojedinih bolesti u ljekarušama počinju navodom bolesti ili simptoma te bolesti. Također je zani-mljiv i jezik ljekaruša. Riječi se pišu etimologijski i, uopće, puno je odstupanja od današnjega književnoga jezika.

Boli drob, trbu’ – Na trbuh se stavljala ugrijana cigla; korijen srčanika ili zubare zatopiti u rakiju lozovaču i piti.

16 guševska, lJ.: Nav., dj., str. 104. 17 Devetak, ZDravko: Likarije priprostite fra Luke Vladimirovića, Zbornik

„Kačić“, sv. 30 – 31, Split, 1989. – 1999., str. 180.18 kuJunDŽić, nikola – škrobonJa, ante – toMić, toMislava: Plehanska

ljekaruša „Zbirka lijekova sa zbirkom ljekovitih trava i uputom za pravit meleme i murćefe“, Acta medico-historica Adriatica, 2006.; Vol. 4, No.1., str. 60.

204 OSVIT 81–82/2015.

Micina (kad se meso upali, nateče, obično oko korijena zuba) – Najbolje se liječi kad se u rakiju čelju (prva, najjača rakija koja se uhvati od kotla kod pečenja rakije) trene krupne soli pa se time mućaju usta; staviti na obraze, s bolne strane zuba, krmetije ne-čisti.

prilada – Liječi se poparom (u ključalu vodu dodati udrobljen suhi kruh, sitno narezati bijeloga luka i pola bublje iscvrljana ma-sla te što vrelije posrkati). Ako je kod prilade začepljen nos onda se u loncu s vodom kuhala trina (ostatak sijena) i parilo se nad njom.

uboj (udarac) – Staviti korijen trave anđelike ili bokvice na udarena mjesta; ostrugati ubojnoga kamena, zamišati s vodom i stavljati kao oblog na udarena mjesta.

U Domaćem liekaru iz 1868. godine sa Š. Brijega piše:uboj – Pelina pofrigaj na zejtinu i puno puta privijaj.19

naboj (gnojna rana na tabanu) – Ugrijati crvenoga luka i stavljati na gnojna mjesta. Da se ne bi pojavili naboji, najbolje je gaziti po pepelu svitnjaka (vatra koja se pali uoči Ivandana) na Ivandan ujutro, prije izlaska sunca, jer ljudi vjeruju da gaženje po ivanjskome pepelu sprječava stvaranje naboja.

U istom Liekaru za liječenje naboja stoji: naboj – Uzmi lista od bršćana, metni u dobro sirće vinovo, za

24 sata pak ono listje meći na naboj neka stoi 24 sata i prominjuj ovo listje na naboju.20

Zaduva (astma) – Napraviti ležaj od svježe aptovine i leći u nj.

19 filipović-fabiJanić, raDMila: „Domaći liekar“ iz 1868. godine sa Š. Brije-ga“, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu – etnologija, nova serija, sveska 26., Sarajevo, 1971. str. 162.

20 isto, str. 146.

205znanstveno podruČje

velika vatra (povišena temperatura) – Izrezati sirova kum-pira ili umutiti bjelance i stavljati na gole tabane.

srdobolja, dvor, kad se ‘kogod ulije (proljev) – Piti čaj od oskoruša ili jesti suhih oskoruša; čaj od srbiguzice (šipurka). O srdobolji piše i Domaći liekar:

srdobolja – Izpeci jaje na umak, metni pečata crvenog u pra-hu i pij na šteserce.21

srdobolja opet sliedi (baba bosanski) – Sjemena od bokvice iztuci i pij u vinu bielom ol u rakii za tri jutra.22

speći se, kad ‘kogod ne mere na dvor (ne imati stolicu) – Kad se ne može otići porajsebe na dvor nekoliko dana, onda je najbolje staviti sljeza u ulje, uvariti i time se zasrkivati.

kašalj, rikavac kašalj – Dobar je čaj od zovine; kad je kašalj rikavac i dijete se zakocene od kašlja, pomodri, tada je najbolji lijek magareće mlijeko.

Jedan od recepata protiv kašlja iz ljekaruše je Likarije pripro-stite fra Luke Vladimirovića:

kašlju likaria– Uzmi luka česna, sala oli slanine krmeće i pelina trave desetak varha. Stuci sve ujedno vrlo dobro. Namaži tabane od nogu i namaži modru kartu u večer, ter privijaj na noge, neka stoi 24 ure, i to dva tri puta.23

otok od zuba, zubobolja, grlobolja – Ugrijati obojak i držati na oteklini zuba, na strani bolnoga zuba ili na grlu.

kostobolja – Toploga kvasa od kruha ili zamišani’ mekinja stavljati na bolno mjesto.

opekotine – Liječe se premazivanjem kiselim mlijekom ili mladim maslom. Mlado je maslo priki lik i za popucale pete.24

21 isto, str. 156. 22 isto.23 Devetak, Z.: Nav., dj., str. 182.24 Postoji anegdota o Ciganki koja je došla u hercegovačku kuću i tražila od

206 OSVIT 81–82/2015.

Opekotine spominje i Radmila Filipović-Fabijanić pišući o na-rodnoj medicini stanovništva Lištice (danas Širokoga Brijega) s okolinom:

opekotine se leče privijanjem donje strane lipove kore, izre-zanog sirovog krompira, kao i mazanjem mašću koja ostane u tavi kada se u njoj bez masnoće isprži žumance.25

uvobolja – Loj istopiti i ukapati u uho kroz novinski papir smotan u obliku lijevka.

ječmen, čmičak – Pronaći u blizini rodilju da zamuze mlije-kom u bolesno oko. Vjeruje se, kad netko ima ječmen, kako je to znak da mu je neka u bližoj obitelji trudna (zbabna, kuljava, bremenita).

U vremenima neimaštine veliki je problem bio kada žena rodi-lja nije imala mlijeka. Nije bilo, kao danas, zamjenskih sredstava. Moglo je biti od pomoći ako bi koja žena u selu, u susjedstvu, također dojila dijete i imala dovoljno mlijeka. Tada bi se dijete nosilo toj ženi da ga podoji. Zato je nužno bilo pronaći lijek kako bi žena imala mlijeka. U Uvjericama Ivana Zovke postoji lijek za ovaj problem:

nemličnost (kad žena rodilja nema dovoljno mlijeka) – Ta žena, da joj primakne i pridođe mlijeko, neka dulje vremena pije vodu, u kojoj je razmućena bija (ostrogitina ili onaj crvenkasti lišaj sa stećaka, jer jedino bija od njih može da bude), te će se omliječiti i biće joj mlijeka.26

stopanjice mladoga masla da namaže popucale pete. Kad joj je ljubazna domaćica dala maslo, ona ga je pojela. Začuđena ju je domaćica pitala nije li tražila maslo za pete. Ciganka joj je spremno odvratila da je gore gucalo ne bi dole pucalo.

25 filipović-fabiJanić, raDMila: „O narodnoj medicini stanovništva Lištice s okolinom“, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu – etnologija, nova serija, sveska XXIV/XXV, Sarajevo, 1970. str. 329.

26 Zovko, ivan: Uvjerice, MH Mostar (priredio Stjepan Ivanković), Bibliote-ka „Baština“, Mostar, 2000., str. 186.

207znanstveno podruČje

U fra Lukinim Likarijama priprostitim piše za nemličnost:ženam mliko da dođe – Vari komorač i ostupan jarik (ječam),

ter onu vodu neka žena pije.27

U Domaćem liekaru ima više recepata za nemličnost:Mliko ženam da dođe – Uzet nečist od miša i stuć u pra(h).28

Mlieko da nejmajućim ženam dojđe – Uzmi brabonjaka od miša štakora po drama u čorbi uvečer i ujutro popij, imati ćeš mlieka dosta.29

Isti Liekar donosi i poneki recept za liječenje bolesti životinja (npr. koja krava neda mlieka).

obrezotina – Najbolje će zarasti ako se na obrezotinu stavi iskrižanoga duhana, ako je mala obrezotina onda može i pljuvač-ka.

rana – Na ranu se stavljala bokvica ili mlado maslo. Za dezin-fekciju kod rana dobar je urin.

Za zaustavljanje krvarenja – Najbolje se ustavlja duhanom i paučinom.

Šuga, svrab – Variti listove oraha u vodi i time kupati bole-snika.

Zanimljiv je recept za liječenje svraba iz širokobriješkoga Lie-kara:

svrab – Sprži rok olti rog kozii, iztuci u pra, smiešaj s nevare-nim maslom i maži se.30

ujed ose, ‘čele ili sršljena – Ako je ostao žalac izvaditi ga i dobro natrljati kamenom ili mesliđanom.

ujed zmije – Onaj tko ima zdrave zube zagristi ujedeno mje-stu i ispijukati iz rane otrov, nakon toga na ranu staviti komorača.

27 Devetak, Z.: Nav. dj., str. 256. 28 filipović-fabiJanić, r.: „Domaći liekar“..., str. 144.29 isto30 isto, str. 157.

208 OSVIT 81–82/2015.

Blidoća, slabokrvnost, ako je ‘kogod kanitan, špatan – Ku-hati crnoga vina sa šećerom i piti; ujutro, natašte popiti svježe jaje ispod kokoške (probušiti iglicom jaje s dva kraja i ispijukati).

gujine, gliste – Svariti kukuruza, dobro osoliti i žvrnjati.Bajat (otvrdnuće koje se javlja na zdravom mjestu) – Obično

nestane vremenom samo od sebe, a „ne će li se to čekati, dok samo sobom bude, a lud bi i bio ko bi čeko; onda valja uzeti iz uha smole i malo pram vatrom ugrijati, te po onoj bajati namazati.“31

ljutina – Koga mori ljutina dobro mu je vrhom jezika liznuti luga.

čir – Kad se napne pun je vode, dok ne propukne treba na nje-ga stavljati vrućeg, zgnječenog krumpira da se što prije provali.

Liekar o čiru kaže:čir kad se napne – Uzmi mesa sirova brka govediega, i češće

puta privijaj.32

Za dobar glas – Istopiti domaćega meda u vodi i piti; grgljati rakiju s kuhinjskom solju.

I u ljekarušama piše o dobrom glasu, dvije donose isti recept:glas imati dobar – Isuši dobro cviet zobikov, topi ga u bielom

vinu i pij.33

glas imati dobar – Isuši cvitja od zovike, topi ga u bilo vino i pij, ima ćeš dobar glas.34

žulj – Dobro je natrljati ga sokom od mličike i zgnječenog češnjaka.

ugnjojeno mjesto – Ugrijati ulja, staviti na krpu i time zaviti.oteklina – Skuhati mladih listova šljive zerdelije, tople ih sta-

viti na otečeno mjesto i zaviti krpom; na list mlade raštike staviti

31 Zovko, i.: Nav. dj., str. 177.32 filipović-fabiJanić, r.: „Domaći liekar“..., str. 133.33 isto, str. 138.34 Devetak, Z.: Nav. dj., str. 196.

209znanstveno podruČje

svinjske masti i staviti na otok, zaviti krpom da se list ne poma-kne. Postupak ponavljati barem tjedan dana.

Domaći liekar donosi lijek za svaki otok:otoko svaku – Svari šljeza i vrućim obvijaj otoko.35

proširene vene, natečene vratne žile – Najbolji su lijek pija-vice koje isisavaju bolesnu krv.36

krasta – Najbolje je kraste mazati kiselim mlijekom.kad boli grlo – Na grlo staviti neoprane ovčje vune natopljene

rakijom ili obojak natopljen rakijom, ugrijati i staviti oko vrata. „Lijek za bolesti grla jest piti vodu od krupe – krupa jesu ledena zrna od tuče, koja se pokupe u bocu, te čuvaju za lijek.“37

Mnogi su od ovih recepata i danas aktualni i mnogi se nji-ma sve više koriste jer vjeruju da su lijekovi farmaceutskih tvrtki otrovi i da ih je dobro izbjegavati, ako je ikako moguće.

5. liječenje molitvom, postom, zavitom

Od davnina su se ljudi u Hercegovini, za pomoć u bolesti i različitim nevoljama, obraćali Bogu, Božjem milosrđu, svecima i sveticama Božjim. Molili su, postili, zavitovali, činili apotropej-ske obrede. „Neki apotropejski obredi imaju magijske poganske karakteristike, a neki su kristijanizirani.“38

35 filipović-fabiJanić, r.: „Domaći liekar“..., str. 149.36 Pričala mi je majka kako je u D. Crnču kao mala djevojčica, nakon II. sv-

jetskog rata, gledala taj postupak, gledala kako pijavice lizu po nozi susjede Šime.

37 kristić, augustin: Crkveno-narodni običaji Kreševa, Dobri pastir, Saraje-vo, 1956., str. 134.

38 Dragić, Marko: Apotropejski obredi, običaji i ophodi u hrvatskoj tradici-jskoj kulturi, Croatica et Slavica Iadertina, Vol. 3., No. 3., Zadar, 2008., str. 370.

210 OSVIT 81–82/2015.

Škropljenje blagoslovljenom vodom, odlasci na grobove mu-čenica i mučenika, oduvijek su u hercegovačkom narodu.39 Mno-ge su majke, za zdravlje svoje djece, bosonoge propješačile Her-cegovinom idući na zavjetne grobove, stružući prah s njih, uzi-majući kamenčić ili malo zemlje s tog, po njihovom vjerovanju, svetoga mjesta i čuvajući to kao moći. I danas majke nose odjeću svoje djece na blagoslov, da ju djeca nose u zdravlju. „Ima rodite-lja koji će za vrijeme teške bolesti svoga djeteta zavjetovati ga u redovnički ili svećenički stalež.“40

Nosile su se i čuvale moći svetaca, blagoslovljene krunice, svete sličice, medaljice. Ljudi su oduvijek uvjereni u snagu i moć ovih predmeta u zaštiti od bolesti i svih zala. Sakralni su im objekti i predmeti ujedno i podsjećanje da Bogu pripadaju.

Molitva je najbolji saveznik u bolesti i ljudi je rijetko napušta-ju. Kuga je davno iščezla, ali ostala je molitva Bogu da nas čuva od „kuge, glada, rata i zla svakoga“41 i molimo je svake godine na misi blagoslova naših polja. Ljudi su se za zdravlje puno molili sv. Anti koji je znao ozdravljati i gubavce. Guba je strašna zara-zna bolest davne prošlosti (bolesnike se izoliralo u posebne usta-nove), ali je i danas ostao izraz kad nas se netko pasa, kad naglo, brzo ode: Nisam gubav(a)!

39 O tome više u Dragić, Marko: Deset kamenih mačeva (Hrvatske predaje i legende iz Bosne i Hercegovine), Mala nakladna kuća Sv. Jure, Baška Voda, 1999., str. 166. - 195.

40 suton, Jerko: Vjerski život i običaji Zapadne Hercegovine, Mostar, 1968. (Umnožen rukopis. Primjerak se nalazi u Franjevačkoj knjižnici u Mosta-ru), str. 64.

41 Takva je, primjerice, molitva: Jedan Očenaš, Zdravomariju / svetom Juri i Iliji, / svetoj Kati, / našim zaštiteljim / i braniteljim, / da nas zaštite i ubrane / od ova tri biča strašna: / od kuge, glada i rata, / od munje, grada i zla vri-mena. / Od svakoga zla i grija, / oslobodi nas, / Gospodine Bože. Dragić, marKo: Duša tilu besidila, (Hrvatske pučke molitvene pjesme iz Bosne i Hercegovine). Mala nakladna kuća Sveti Jure, Baška Voda, 1997., str.156.

211znanstveno podruČje

Sveti je Ante omiljen i štovan svetac u Hercegovini i pripisuju mu se mnoga čudesa i ozdravljenja. Od davnina je raširen post utorkom, danom sv. Ante. Mole se devetnice, obavlja se pobož-nost trinaest utoraka sv. Ante i gotovo da nema mjesta u Hercego-vini koje nema neku zavjetnu kapelicu ovoga sveca.

Postojalo je, a postoji i danas, liječenje sveton meduljicom ili križem. Ovim su se oblikom liječenja obično bavile žene. Uz osnovno sredstvo, medaljicu ili križ koje bi stavile na bolno mje-sto, one bi izgovarale basmu (zaklinjanje, egzorcizam ili u narodu znano kao bajalica). Basma je vrsta narodne magijske medicine u kojoj je lijek pjesnička riječ i snaga uvjeravanja osnovni uvjet svake izvedbe.42 Basme su kod Hrvata kristijanizirane te ih je na-rod nazivao molitvama.43 U hercegovačkom se kraju često bajalo protiv poganice:

Odmakni se poganice od očiju,od nosa, od usta, od ušiju!Iđi tamo di Boga ne mole,iđi tamo di k misi ne iđu!Poganice, nesretnice,iziđi iz Šiminog desnog oka!44

42 kekeZ, Josip: Poslovice, zagonetke i govornički oblici, Matica hrvatska, SHK, Zagreb, 1996., str. 282.

43 Dragić, Marko: Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, (FF Split), Split, 2008., str. 505.

44 Kazivala mi s. Asumpta (Šima) Rozić (Sretnice, 1938.) kako ju je kao malu djevojčicu, kad je imala poganicu na oku, liječila žena iz sela. Još je kazala kako joj je pripelila da nekoliko dana ne smije gledati konja i kozu (te je životinje imala Šimina obitelj i Šima ih je jako voljela) jer će upropastiti liječenje.

212 OSVIT 81–82/2015.

Slična se formula izgovarala i u drugim hercegovačkim seli-ma. U širokobriješkom selu Dobrkovići također se liječilo na isti način, a u magijskoj su formuli bili i stihovi:

Vrati se poganice natrag,ne znalo ti se za trag!45

Osobe nositeljice ovih usmeno-retoričkih magijskih tvorevina zovu se mole, moliboge, bogomolje, bogomoljke.46 Moliboga naj-prije stavi križ ili medaljicu na bolno mjesto, prekriži se, izmoli Vjerovanje, nakon toga brzo izgovara magijsku formulu. Nakon formule slijedila bi molitva koju za dokturicom izgovaraju svi ukućani, a na koncu se obreda svi prekriže.

Bajalo se protiv uroka, demonskih sila, duševnih i tjelesnih bolesti: opsjednutosti, straha, vrtoglavice, trzavice, nesanice, po-ganice i drugih bolesti.47

Vrlo se rijetko u Hercegovini liječilo zapisima48 fratara. „Fra-njevci su u načelu bili protiv praznovjernih postupaka u liječenju premda je i među njima bilo onih koji su na zahtjev davali zapise, što je svakako posljedica jednog ukorijenjenog mentaliteta u na-rodu.“49

Na hercegovačkim se prostorima puk neznatno bavio magijom i praznovjerjem koji su najvećim dijelom orijentalne provenijen-cije, ali se i danas može čuti kako neki ljudi izreknu da kucnem

45 Kazivala mi s. Mirjam (Filomena) Spajić (Dobrkovići, 1942.).46 Dragić, M.: Poetika i povijest..., str. 505.47 Usp. kekeZ, J.: Nav., dj., str. 282.48 Zapis je papirić na kojemu su zapisane čarobne riječi koje će odagnati neki

nabac, urok, promiru ili bolest (v. gusić, ivica i filip: Rječnik Dalmatinske zagore i zapadne Hercegovine, Zagreb, 2004., str. 554.).

49 karaMatić, M.: Nav. dj., str. 64.

213znanstveno podruČje

u drvo, da ga ne ureknem, a radujući se dobrom zdravlju svoga djeteta.

5.1. sveci specijalisti za bolesti

Bogu i Majci Božjoj se uvijek molilo, u zdravlju i u bolesti. Majka Božja, Gospa od zdravlja, zaštitnicom je puka i liječi od različitih bolesti. Drugi su sveci imali uža područja, bili su speci-jalisti za pojedine bolesti. Tako se hercegovački puk molio razli-čitim svecima, imao posebne obrede u posebna vremena.

Na blagdan sv. Blaža (3. 2.) na misi bude obred grličanja. „Svećenik tijekom mise postavi ispod grla dvije svijeće u obliku slova ‘V’ i moli se sv. Blažu za očuvanje glasa, glasnica i grla.“50

Na jurevdan (23. 4.) prije izlaska sunca travari su brali trave kojima su liječili ljude.51 U nekim bi se krajevima „prije izlaska sunca kupalo ili umivalo vodom u koju bi se stavljalo bilje ili omaja (pjenušava voda s mlinskoga kola). Vjerovalo se da to do-prinosi zdravlju i ljepšem tenu.“52 I u širokobriješkome se kraju nekoć umivalo prije sunca, a „drevni je kreševski običaj na Jurje-vo u rano jutro ići na uranak i umivati se u snijegu, ako bi ga bilo. Stara vjerovanja kažu da je taj običaj pridonosio zdravlju i ljepoti.“53 Isto se tako govorilo da će onaj koji ne ustane rano na Jurevdan bit lin svugodinu. U posuškome se kraju, primjeri-ce, vjerovalo „da sv. Jure prolazi kolima prije nego svane i koga zateče u krevetu, pregazi ga, i taj će cijelu godinu biti lijenčina

50 Dragić, Marko: Svijeća u kulturnoj baštini Hrvata, Crkva u svijetu, Vol. 45., No. 4., Split, 2010., str. 481.

51 Dragić, M.: Apotropejski obredi..., str. 378.52 Dragić, M.: Poetika i povijest..., str. 34.53 Dragić, Marko: Sveti Juraj u tradicijskoj baštini Hrvata, Croatica et Slav-

ica Iadertina, Vol. IX, No, 9/1, Odjel za kroatistiku i slavistiku, Sveučilišta u Zadru, Zadar, 2013., str. 286.

214 OSVIT 81–82/2015.

i spavalica, i nikakve koristi od njega neće biti, a tko se ustane prije nego sunce izađe, naloži ognjište i o kućna vrata objesi prvi proljetni pupoljak bit će vrijedan i koristan te godine.“54 Sv. Juri su pridavane iznimne moći. Tako je „u narodnoj tradiciji sv. Jure zaštitnik od teških bolesti: bolesti s jakim grčevima, visokom vru-ćicom, padavicom, kužnom epidemijom.“55 Od sv. Jure se tražila pomoć i zaštita i za stoku i cijelo imanje. Tako se „u Kočerinu, Privalju, Izbičnu, Jarama i drugim selima kod Širokoga Brijega prije izlaska sunca obilazila stoka i cijelo imanje, i škropilo bla-goslovljenom vodom, i molilo za dobar urod i zdravlje stoke.“56 Na Jurevdan bi još domaćice kitile kuće, najviše tilovinom. „Vje-rovalo se da će zelenilo odagnati demone, a zelenilo u narodnom vjerovanju ima apotropejsku moć.“57

Sveti je Jure, po hercegovačkoj tradiciji, onaj koji sa sv. Ilijom po nebu gonja ognjena kola i ove se svece moli da sačuvaju od munje, grada, groma, zla vrimena i svakog zla časa.58

Mnogo je legenda u hrvatskome narodu, proznih i stihovanih, ispripovijedano o sv. Juri i njegovoj snazi i neustrašivosti.

Na ivandan (24. 6.) se palio svitnjak i pepeo s te vatre je imao moć; gazanje po pepelu te vatre pomagalo je u liječenju naboja. U Knešpolju (okolica Širokoga Brijega) se na uočnicu sv. Ivana, na rijeci Crnašnici, pila voda koja ima čudesnu moć ozdravljenja duše i tijela. Ista se voda za okrjepu nosila teškim bolesnicima.

sv. rok (16. 8.) liječi rane bilo koje vrste. U životopisima sv. Roka59 piše kako su Rokovi roditelji dugo bili bez poroda i kako

54 isto, str. 285.55 isto, str. 272.56 isto, str. 288.57 Dragić, M.: Apotropejski obredi..., str. 378.58 Usp. suton, J.: Nav., dj., str. 113.59 O sv. Roku vidi u Živković, anDriJa: Gospodnje i svetačke propovijedi,

Knjižnica UPT, Đakovo, 2002., str. 281.

215znanstveno podruČje

su od Boga isprosili sina koji se rodio 1295. g. i koji je na svo-me tijelu imao znak u obliku križa. Rok je još kao malo dijete u Montepellieru, u Francuskoj, pratio svoju majku u pohodima bol-nicama i kućama najzapuštenijih siromaha i tu se pripravljao za velika djela. Prije svoje dvadesete godine ostao je bez roditelja, prodao sva svoja dobra, novac podijelio siromasima i zaputio se u talijanske bolnice pružati pomoć oboljelima od kuge. U bolnici u Aquapendenteu, gdje je tada boravio, dogodilo se nekoliko ču-desnih ozdravljenja i vijest se brzo širila, a jednako tako i štova-nje ovoga sveca. Rok postade zaštitnikom od rana, kuge, kolere, gube, zaraznih bolesti bilo koje vrste. Mnogo je Hrvata koji su čudesno ozdravili po zagovoru sv. Roka60 i ovaj je svetac zaštitni-kom mnogih mjesta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. „U Rakit-nu kod Posušja nalazi se Katin greb. Predaja kaže kako su djevoj-ku Katu Turci rastrgali konjima prije više od dvjesta godina jer je branila svoju katoličku vjeru i nevinost. Grob je ograđen i njemu mnoštvo vjernika sa svojim svećenicima hodočasti na blagdan sv. Roka služeći svetu misu.“61 Hrvati katolici i danas se mole sv. Roku i preporučuju se tome svecu da im bude u pomoći.62

sv. rafael (29. 9.) je patron ljekarnika. sv. luka (18. 10.) je zaštitnikom liječnika i kirurga.sv. lucija (13. 12.) je specijalistica za očne bolesti i u „hr-

vatskoj narodnoj tradicijskoj kulturi se povezuje s očima, vidom

60 Kazivala mi je s. Rafaela (Sofija) Kožul (Turčinovići, 1939.) kako je jedna žena iz Turčinovića (navela je njezino ime i prezime) imala živu otvorenu ranu na nosu i kako je na njezinu preporuku počela molitvu sv. Roku. Na-kon nekoliko dana rane je nestalo ko rukom (u jednom broju Naših ognjišta iz 1970. g. postoji svjedočanstvo ozdravljene žene).

61 Dragić, Marko: Sveti Rok u tradicijskoj katoličkoj baštini Hrvata, Nova prisutnost, časopis za intelektualna i duhovna pitanja, Vol. XI, No. 2, Kršćanski akademski krug, Zagreb, 2013., str. 173. - 174.

62 isto, str. 181.

216 OSVIT 81–82/2015.

i ženskim ručnim radom.“63 Prema legendi jedan je od Lucijinih prosaca bio zanesen ljepotom njezinih očiju te se nikako nije mo-gao smiriti. Bojeći se da njezine oči ne bi mladića navele na zlo, Lucija ih je sama sebi iskopala i poslala mladiću.64 Kovači slave sv. Luciju radi očinjega vida, da ih Bog po zagovoru sv. Lucije sačuva od ćoravosti.65 Od sv. Lucije do Božića dvanaest je dana i oni se zovu Lucini dani, a u kreševskom kraju vidioci.66 Svaki dan predstavlja jedan mjesec u godini i po njima ljudi proriču vrijeme, miritaju kakva će biti iduća godina. Na sv. se Luciju sije ‘šenica. Pšenica se stavlja u posudu, zalijeva vodom svaki dan i na Božić je ures ili mjesto gdje će se staviti i gorjeti božićne svijeće.

Tijekom godine postoje posebni dani u kojima ljudi traže zdravlje ili osnažuju svoje tijelo:

Na Cvjetnicu se umiva izvorskom vodom kako bi se steklo ili očuvalo zdravlje. U vodu se stavljaju milekuše (ljubičice), a ponekad i grančica drinovine. „Drijen je u narodu metafora za zdravlje. Vjerovalo se da time donose zdravlje i ljepotu lica.“67 Odavno se u narodu za zdravog čovjeka kaže da je ko drin.

veliki petak – Vino koje se popije na Veliki petak pretvara se u krv, osnažuje čovjeka. „Vino je simbol Isusove muke i krvi“68 i pije se kao uspomena na prolivenu Isusovu krv. Ponekad se i djeci davalo zeru vina kako bi im se pretvorilo u krv. „Ako ko ima glavobolju zavjetuje se, da ne će izmivati glave drugim petkom

63 Dragić, Marko: Advent u liturgiji i narodnoj kulturi Hrvata, Crkva u svije-tu, Vol. 43, No. 3., Split, 2008., str. 426.

64 isto, str. 425.65 kristić, a.: Nav., dj., str. 129.66 isto67 Dragić, M.: Apotropejski obredi..., str. 375.68 Dragić, Marko: Sveto trodnevlje u duhovnoj baštini bosansko-hercegov-

ačkih Hrvata, u „Pasionska baština BiH“, Zbornik radova VI. međ. znan-stvenog simpozija Pasionske baštine, Zagreb – Sarajevo, 2008., str. 221.

217znanstveno podruČje

u godini, do li na Veliki petak, a to radi njegove znamenitosti.“69 Veliki je petak glavni dan posta i pokore i do podne se ne radi, a „poslije podne besplatno se ore sirotinji, čiste se kuće bolesnika i siromaha koji nemaju nikoga.“70

Zaključak

Stanovnici zapadne Hercegovine u prošlosti su dijelili istu „zdravstvenu“ sudbinu kao i svi drugi stanovnici cijele Herce-govine. Neimaština i glad bile su svakodnevicom i ljudi su tražili izlaza u likarijama koje su crpili iz svoje okoline, ali uvijek su sebe i svoje zdravlje povjeravali Bogu i Božjoj milosti. Osnovni su načini liječenja, u pučkoj medicini, sredstvima biljnoga, živo-tinjskoga i mineralnoga podrijetla koja su često imala samo su-gestivni učinak. Znanja o lijekovima i liječenju su se prenosila s koljena na koljeno i temeljena su na narodnom znanju i iskustvu, a ne na znanstvenim spoznajama. Mnogi su recepti i danas u upo-rabi i čini se da ljudi sve više vole tradiciju pa se tako koriste i tradicijskom medicinom. Značajnu su ulogu u tradicijskoj medi-cini imale i ljekaruše. One su istodobno spomenik jednom vreme-nu, kulturi naroda i njegovom jeziku. Također su svjedočanstvo čovjekove snalažljivosti koji je za svaku bolest tražio lijeka i to u sredstvima koja je mogao naći u svojoj bližoj okolici. Ljudi se danas sve više okreću tradicijskoj medicini zbog čestog razočara-nja službenom medicinom, zbog dugog čekanja i redova u zdrav-stvenim ustanovama, zbog česte nepristupačnosti i neljubaznosti

69 buconJić, nikola: Život i običaji Hrvata katoličke vjere u BiH, (pretisak), Mostar, 1999., str. 61.

70 Dragić, Marko: Veliko trodnevlje u ramskoj pasionskoj baštini, Hum, Časopis Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru, br. 6, Mostar, 2010., str. 87.

218 OSVIT 81–82/2015.

zdravstvenih radnika, zbog straha i prijekora liječnika kako su sami krivi za svoju bolest...

Izučavanje ovoga oblika liječenja ima višestruku korist. Pored etnomedicinskoga i etnofarmacijskoga aspekta, pučka je medici-na neiscrpno kulturološko i jezično blago jednoga naroda i pruža neiscrpne mogućnosti saznanja o jednome narodu, njegovim obi-čajima, bogatoj narodnoj predaji, uvažavajući istodobno sredinu, vrijeme i uvjete u kojima je nastajala.

izvori

Najviše sam saznanja dobila od svoga pok. oca, prof. Stanka Jurilja koji je stalno njegovao ljubav prema tradicijskome svoga kraja i koji je tu ljubav nastojao prenijeti i na svoju obitelj.

U zadnje vrijeme najviše informacija o tradiciji ovoga kraja crpim od svoje majke Regine Jurilj i Andrije Zeljke, njezinoga brata, moga ujaka.

Također su mi dragocjen izvor saznanja starije sestre u samo-stanu od kojih bih ponešto čula, ali ih i konzultirala oko ponekih nejasnoća.

literatura

anić, vlaDiMir: Rječnik hrvatskoga jezika, Novi liber, Zagreb, 1998.

Devetak, ZDravko: Likarije priprostite fra Luke Vladimirovi-ća, Zbornik „Kačić“, sv. 30 – 31, Split, 1989. – 1999.

Dragić, Marko: Sveti Juraj u tradicijskoj baštini Hrvata, Cro-atica et Slavica Iadertina, Vol. IX, No, 9/1, Odjel za kroatistiku i slavistiku, Sveučilišta u Zadru, Zadar, 2013., str. 269. – 313.

219znanstveno podruČje

Dragić, Marko: Sveti Rok u tradicijskoj katoličkoj baštini Hr-vata, Nova prisutnost, časopis za intelektualna i duhovna pitanja, Vol. XI, No. 2, Kršćanski akademski krug, Zagreb, 2013., str. 165. – 182.

Dragić, Marko: Svijeća u kulturnoj baštini Hrvata, Crkva u svijetu, Vol. 45., No. 4., Split, 2010., str. 467. – 488.

Dragić, Marko: Veliko trodnevlje u ramskoj pasionskoj bašti-ni, Hum, br. 6, Mostar, 2010., str. 81. – 104.

Dragić, Marko: Sveto trodnevlje u duhovnoj baštini bosan-sko-hercegovačkih Hrvata, Pasionska baština BiH, Zbornik rado-va VI. međunarodnog znanstvenog simpozija Pasionske baštine, Zagreb – Sarajevo, 2008., str. 212. – 249.

Dragić, Marko: Apotropejski obredi, običaji i ophodi u hr-vatskoj tradicijskoj kulturi, Croatica et Slavica Iadertina, Vol. 3., No. 3., Zadar, 2008., str. 369. – 390.

Dragić, Marko: Poetika i povijest hrvatske usmene književno-sti, Filozofski fakultet Split, Split, 2008.

Dragić, Marko: Advent u liturgiji i narodnoj kulturi Hrvata, Crkva u svijetu, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Spli-tu, Vol. 43, No. 3, Split, 2008., str. 414. – 440.

Dragić, Marko: Deset kamenih mačeva (Hrvatske predaje i legende iz Bosne i Hercegovine), Mala nakladna kuća Sv. Jure, Baška Voda, 1999.

Dragić, Marko Duša tilu besidila, (Hrvatske pučke molitvene pjesme iz Bosne i Hercegovine), Mala nakladna kuća Sveti Jure, Baška Voda, 1997.

filipović-fabiJanić, raDMila: „Domaći liekar“ iz 1868. godi-ne sa Š. Brijega, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu – Et-nologija, nova serija, sveska 26., Sarajevo, 1971., str. 117. – 178.

filipović-fabiJanić, raDMila: O narodnoj medicini stanovniš-tva Lištice s okolinom, Glasnik Zemalj. muzeja BiH u Sarajevu

220 OSVIT 81–82/2015.

– Etnologija, nova serija, sveska XXIV/XXV, Sarajevo, 1970., str. 319. – 335.

gusić, ivica i filip: Rječnik Dalmatinske zagore i Zapadne Hercegovine, Zagreb, 2004.

guševska, lJilJana: Makedonske ljekaruše – utjecaji i proži-manja, Zbornik radova Međunarodnoga kongresa „Tradicijska kultura ‒ poveznica u integraciji regije“, Mostar 2011., str. 104. – 117.

karaMatić, Marko: Uloga franjevaca u povijesti bosan-sko-hercegovačkog zdravstva, Croatica Christiana Periodica, Vol. 8., No. 13, lipanj 1984., str. 61. – 74.

Katekizam Katoličke crkve, Zagreb, HBK, Glas Koncila, 1994.kralJević, ante: Ričnik zapadnoercegovačkoga govora,

Ogranak MH u Širokom Brijegu, Dan d.o.o., Zagreb, Široki Brig – Zagreb, 2013.

kristić, augustin: Crkveno-narodni običaji Kreševa, Dobri pastir, Sarajevo, 1956.

kuJunDŽić, nikola – škrobonJa, ante – toMić, toMislava: Plehanska ljekaruša „Zbirka lijekova sa zbirkom ljekovitih tra-va i uputom za pravit meleme i murćefe, Acta medico- historica Adriatica, Vol. 4, No. 1. 2006; str. 37. – 70.

nikić, anDriJa: Fra Dujo Ostojić (1863. – 1938.) i njegov „Domaći liečnik – Medicus domesticus“, Acta medico-historica Adriatica, 2010; 8 (2), str. 267. – 274.

palac, s. nataliJa: U knjigu života upisane, Mostar, Provin-cijalat Školskih sestara franjevki Provincije Svete obitelji, 2013.

raguŽ, kaZiMir: Kako se liječilo kroz prošlost i od čega se umiralo, Humski zbornik XV, Župa Stjepan Krst (1974. – 2014.), prigodom 40. godišnjice osnutka, Stolac – Neum – Dubrovnik, 2014., str. 341. – 356.

221znanstveno podruČje

suton, Jerko: Vjerski život i običaji Zapadne Hercegovine, Mostar, 1968. (Umnožen rukopis. Primjerak se nalazi u Franje-vačkoj knjižnici u Mostaru).

Zovko, ivan: Uvjerice, MH Mostar (priredio Stjepan Ivanko-vić), Biblioteka „Baština“, Mostar, 2000.

Živković, anDriJa: Gospodnje i svetačke propovijedi, Knjižni-ca UPT, Đakovo, 2002.

ContriButions to the stuDY of folk MeDiCine in Western herZegovina

summary

The paper discusses the Herzegovinian traditional medicine, folk names for the disease that plagues people in the past, the parts of the body expo-sed to the disease and how the people appointed body parts. There are many drugs of plant, animal and mineral origin by the people made themselves. They were taught by the experience of elders books and herbal manuals that brought recipes for specific diseases. People from Herzegovina have always, even in illness, to help affected God, the mercy of God, Our Lady and the saints of God. They prayed, fasted, did vows. Very rarely they are practiced superstiti-on. Traditional medicine has left a deep mark on this nation and people still use inherited, acquired knowledge in a variety of diseases.

keywords: folk medicine, herbal manuals, diseases, prayer, patron saints.

222 OSVIT 81–82/2015.

ivan Matičević, prof. klasična gimnazija fra Marijana lanosovića s pravom javnosti

tri oDgovora na Bol iZ svijeta grčke MuDrosti i pjesMe1

Kako se grčki duh nosio s boli?

sažetak

U radu se predstavlja poimanje boli u grčkoj filozofiji i u grčkome svi-jetu. Grčki bogovi nisu bili nikakve tajnovite i mračne sile koje su obitavale u šumama ili na osamljenim mjestima. Mjesto života ljudi i bogova u staroj Grčkoj je bio polis. Ipak, kako se ovaj lucidan i neustrašivi grčki duh nosio s prekomjernom boli izazvanom prirodnim katastrofama, obiješću tiranina ili bogataša? Često o Grcima imamo sliku kao nepobjedivim atletama, vojnicima, filozofima, prožetima vedrinom života i mladosti u jedinstvu uma i prirode, a zaboravljamo drugu stranu medalje, koju će ovaj rad pokušati osvijetliti i predstaviti tri pokušaja shvaćanja boli kroz grčko pjesništvo i grčku filozofiju. Kršćansko poimanje boli drugačije je od grčkoga gledanja na ovaj problem. Budući da je Riječ Božja postala meso (tijelo) ona je iskusila ponajveću mjeru ljudske boli svojom smrću na križu i boli dala smisao svojim uskrsnućem. Bol i patnja za kršćanina nisu neosvojivi bedemi, nego, budući da ih je Bog koji je postao čovjekom pobijedio svojom smrću i uskrsnućem, utočište svakoga kršćanina u boli je upravo Kristov križ. Grčko poimanje i viđenje boli razlikuje se od kršćanskog, već od toga da Grci nisu imali osobnog spasitelja koji bi ih

1 Ovaj je rad nastao kao pokušaj da se zaboravu otrgne djelo Jamesa Adama Ancient Greek Views of Suffering and Evil. Autor slijedi istoimeni članak, djelomično preuzima autorovu podjelu, ali je i dopunjuje vlastitim sazna-njima koja se tiču teme.

223znanstveno podruČje

iskupio i oslobodio njihovih grijeha. Štoviše, nepouzdano je govoriti o grijehu u cjelini grčkog svijeta. Prvotno značenje ove imenice je pogrješka, ali ne i grijeh u moralnom smislu ili u smislu pobune protiv autoriteta.

ključne riječi: bol, Homer, Pindar, Platon, Teokrit, tragedija, bog.

Zar su bol i život nešto srodno?2 (Menandar)

1. uvod

Kad bismo pokušali definirati filozofiju mogli bismo je jedno-stavno objasniti kao odnos biti čovjeka i biti svega što jest. Na to bi nam slušatelj, zasigurno, postavio pitanje: A odakle filozofija, zašto i poradi čega filozofiramo? Odgovor na ovo pitanje, ipak ne bi bio tako jednostavan kao prethodni. Čovjek je kao biće, za razliku od životinja i bogova, tragično biće. Ovo tragično znači, da je čovjek takvo čudesno i neobično biće koje svoju svrhu ili smisao može ispuniti ili promašiti. Sofoklo koru u tragediji Anti-gona stavlja u usta ove riječi: Mnogo toga je strašno, ali ništa nije strašnije od čovjeka.3

Primjer toga kako čovjek može promašiti svoje određenje jest tragička pogrješka o kojoj Aristotel govori u Poetici kada govori o Sofoklovu Kralju Edipu.

Značenje riječi pogrješka (hamartia) u grčkoj tradiciji razli-kuje se od značenja u židovsko-kršćanskoj upotrebi riječi. U Sv.

2 MenanDar Fr. 1., Kitaraš (n.p.) 3 Antigona, 332 – 333, u Sabrane grčke tragedije eshil – Sofoklo – euri-

pid, preveli Koloman Rac i Nikola Majnarić, Vrhunci civilizacije, Beograd, 1988.

224 OSVIT 81–82/2015.

pismu hamartia nije pogrješka, već grijeh, prijestup, prekršaj, povreda. Ovaj pojam grijeha u sebi obuhvaća raspon od pobune protiv autoriteta do potpunog ignoriranja Božjih zapovijedi. Uz hamartiju u Sv. pismu uvijek je prisutan osjećaj krivnje kojeg nema kod Aristotela. Također, biblijski smisao ove riječi uključu-je i neprijateljstvo protiv Boga, a to neprijateljstvo čini neprihva-ćanje Božje volje. Iz ovoga se vidi da riječ hamartia u Sv. pismu ima prvenstveno moralno značenje. Aristotelovo razumijevanje ove riječi, ipak je drugačije. Grčka upotreba ove riječi obuhva-ća intelektualne pogrješke, pogrješke suđenja, političke zablude, tehničke pogrješke, etičke pogrješke. Glagol hamartano znači po Senčevu rječniku ne dostići, ne postići, zabrazditi, varati se, gri-ješiti, izgubiti. A za imenice postoje tri značenja pogrješka, blud-nja, krivnja. Do tragičke pogrješke dolazi samo zahvaljujući traj-noj zaslijepljenosti lika, a to je hamartia. Hamartia kod Aristotela nema moralni karakter, već intelektualni. Tragički junak (kao na primjer edip) nije netko tko olako shvaća život i živi ga bez pro-pitivanja. On zapravo, svojim vlastitim naporom želi razriješiti svaku tajnu u svome životu. Razrješujući tajnu čini neispravljivu tragičku pogrješku, a da je nije svjestan. Karakter takvog junaka koji se pokazuje kroz njegova djela daje do znanja, da nije riječ o najmudrijem ni o najpravednijem čovjeku, već o čovjeku koji posjeduje određenu izvrsnost koja je sredina između dvije kraj-nosti. Gledajući na ovaj način hamartia bi bila otklon k jednoj od tih krajnosti.4 Rezultat tragičke pogrješke je taj da tragični junak uništi one koje voli.

Prvo pitanje koje se ovdje otvara jest: je li hamartia individu-alna pogrješka? Kada edip ubije oca i oženi se vlastitom majkom, njegova pogrješka nije učinjena zlobom, nego neznanjem. Ha-martia je ovdje nesvjesno činjenje pogrješke djelujući u neznanju

4 Npr. hrabrost je sredina između kukavičluka i neustrašivosti.

225znanstveno podruČje

neke činjenice. Dalje se postavlja pitanje, je li edipova ustraj-nost da otkrije tko su mu roditelji uzrok tragičke pogrješke ili pak njegova obijest i osornost kada se sukobio s ocem i ubio ga? Ipak, na edipu ne leži sva krivnja zbog učinjene pogrješke. Prva i temeljna pogrješka je učinjena odmah nakon njegova rođenja kada ga je otac Laj ostavio u planini. Laj je prije njegova rođenja doznao da će ga sin ubiti i naslijediti i zato ga je dao ubiti. Poanta je da se edipov otac Laj htio postaviti u neku ruku iznad sudbine. Taj čin, protivan sudbini, izraz je njegove silovitosti, obijesti. Laj posjeduje hybris koja se očituje u izbjegavanju vlastite sudbine, a također i edip posjeduje hybris koja se isto očituje u njegovu izbjegavanju od bogova određene sudbine. Uvijek je prisutno pi-tanje, određuju li bogovi našu sudbinu ili je samo promatraju? Možda je, s druge strane, edipova tragička pogrješka vjerovanje da je izbjegao proročanstvo. U suočavanju sa Sfingom, edip je pokazao mudrost, a ne slijepu tvrdoglavost, a došavši na dvor gri-ješi u prosudbi, ne znajući dovoljno za ispravnu odluku. Strašni i bolni događaji o kojima Aristotel govori u 14. glavi Poetike, kad brat ubija oca ili sin majku, mogu nastati u rodbinskim ve-zama ili prijateljstvu. Takvi događaji izazivaju sažaljenje i strah. Hamartia je vezana uz drame, gdje plemenita osoba pada u pro-past posredstvom bogova. Ovdje posredstvom bogova znači da je pogrješka na kojoj se osniva tragički obrat iz sreće u nesreću suprotstavljena zloj namjeri. Kao što je već citirano Aristotel po-grješku definira kao štetu s neznanjem. Pojam koji se veže uz hamartiju kao prvenstveno intelektualnu pogrešku je sljepoća. Ova sljepoća može značiti sljepoću razuma i uvida u samu stvar, preko koje junak nerazdvojno uzrokuje svoje vlastito uništenje. Za poimanje tragičke pogrješke važno je imati na umu da je njoj prvotna karakteristika manjkavi uvid koji omogućuje da se dobra namjera izjalovi. Moje je mišljenje da slobodan čin (odluka) nije jedini bitan moment tragičke pogrješke, nego neki nedostatak u

226 OSVIT 81–82/2015.

čovjeku, kojeg sam čovjek nije svjestan. Može se reći da tragička pogrješka proizlazi iz samog čovjeka kao ograničenog smrtnog bića i njegova razuma i dovida. Zato tragedija kroz sebe prikazuje čovjekovu bit. Ona oslikava čovjeka i njegov pathos, njegovo, ne samo nerazumijevanje sudbine i volje bogova, već prvenstveno nerazumijevanje sebe sama. Čovjeku su život, ali isto tako i smrt-nost, bolje rečeno, mogućnost da promaši ili ispuni svoj život, dane prije svake njegove odluke, prije svakog njegovog da ili ne. Nedostatak uvida znači ograničenost ljudskog usmrtivog uvida. Budući da, po Aristotelu, tragedija mora biti oponašanje strašnih i dirljivih događaja, ti događaji su svrha tragedije.

O Grcima često mislimo kao o narodu neslomljiva duha, veli-kih povijesnih djela, umjetničkih ostvarenja. Ali kako su se Grci nosili s boli i trpljenjem? Kako su pokušali objasniti da na svijetu koji je proizveden demiurgovim gledanjem u ideje može postojati nešto kao bol. egipatski svećenik na početku Platonova Timeja govori: Solone, Solone vi ste Heleni uvijek djeca, nema Helena koji je star. 5

Trijezan grčki um koji je vidio bogove u ovome svijetu i koji se od ljudi nisu razlikovali ni po čem drugom osim po besmrtno-sti, susreo se s fizičkom i duhovnom boli i trpljenjem, i pokušao dati odgovor na njezino pitanje.

2. prvi odgovor – Zeus ključar i dobara i zala

Homer u Ilijadi6 govori da dvije bačve leže u Zeusovom domu, iz jedne dijeli dobra, a iz druge zla. Ove riječi Homer stavlja Ahi-

5 platon: Timej 22b, Velika edicija „Ideja“, Beograd, 1981. 6 Tako besmrtni bozi odrediše ljudima jadnim, neka žive u tuzi, a bez briga

oni su sami. Dvije bo bačve leže u Zeusovu domu, – iz jedne darove daje zle, a iz druge darove dobre. Kome gromovni Zeus iz obiju bačava smješa,

227znanstveno podruČje

leju u usta u trenutku kada ga je Priam došao moliti za mrtvo tijelo svoga sina Hektora. Prijam dolazi Ahileju u šator mimo sve ahejske vojske i prvo mu poljubi ruke koje su mu ubile sina. Imao je pedeset sinova koje su mu Ahejci pobili i sada je došao s veli-kim blagom moliti Hektorovo tijelo da ga pokopa. Zeus je taj koji je ključar i dobara i zala. Svakome dijeli po svojoj volji. Njemu se pripisuju i dobra i zla. Kod Homera nema nikakva dualizma, nema nikakva dobrog i zlog boga. Zeus je jedini, i on u svojoj vo-lji daje kako želi. Ali ovakav način razmišljanja ne pobuđuje kod Ahileja melankoliju i malaksalost. Ahilej zna od početka svoju sudbinu. Znao je ako ostane kod kuće da ne će vidjeti slave, znao je da je ljudski život prolazan i kratak, ali zato ustraje u borbi. Slava i život koji izvire iz borbe je ono što ga tjera naprijed. On štoviše kaže, ako me čeka jednaka sudbina i ako ću ležati mrtav, sada hoću steći slavu. Ja prihvaćam bol i patnju, ali me pustite da se pokažem, da sam najbolji, da zasjam u svjetlosti najčišćega sunca. Homer melankolični prikaz ljudskoga života daje u šestom pjevanju Ilijade7, kada se na bojnom polju susretnu dva ratnika Glauk i Diomed. Ove riječi su svjesni izraz prolaznosti čovjeka i najbolje izražavaju melankoliju i osjećaj boli čovjeka homerskog doba. Taj mladi čovjek želi živjeti, boriti se, natjecati se, pjevati, ali ne i umrijeti. Svijet koji dolazi nakon ovoga života je puka sli-ka ovoga na zemlji, carstvo sjena, u kojem se sjene moraju napiti krvi žrtvovanih životinja da bi mogle govoriti. Grčki podzemni svijet, carstvo mrtvih ima etimološki važno značenje. Had je mje-sto ne-vida, mjesto mraka, tmine, zemlja sjena. Hrvatsko ime Had

taj će sad na zlo, a sada na dobro naići; (Il 24. 525 – 530), Homer: Ilija-da, preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić, NZMH, Zagreb, 2003.

7 Kakav je lišću rod, i ljudskom plemenu je takav; jedno po zemlji lišće raz-bacuje vjetar, a drugo po šumi brsnatoj raste, kada proljetno nastane doba. Tako i ljudi jedni dospijevaju, a drugi ginu. (Il. 6. 146 – 149).

228 OSVIT 81–82/2015.

kao prijevod, ne samo podzemnog svijeta sjena, nego i njegovog vladara, skriva ovo značenje nevida, mjesta gdje sjene nemaju niti duhovnog niti fizičkog vida, dok se ne napiju krvi žrtvovanih životinja. Rano grčko shvaćanje je krvi davalo osobit značaj, jer je smatralo da se u isparavanjima koja se dižu iz krvi krije nešto što se zove psihe, a sama psihe daje sjenama da vide i progovore.

Za grčkog državnika i pjesnika Solona čovjek nije sretan dok ne umre.8 Važno je spomenuti prelijepe riječi grčkog pjesnika Pindara koje najbolje oslikavaju borbu grčkog duha s boli. Pindar je pjesnik igara i natjecanja i u jednoj od svojih oda, točnije, prvoj olimpijskoj pjeva ovako: Nikad slabić opasnost veliku ne doživ-ljuje, a tko umrijeti mora, zašto da neslavan u zapećku starost doživi, što je bez radosti i bez svake ljepote. U borbu onu suđeno mi je poći, a ti mi sretan uspjeh omogući.9

Junake među ljudima i bogove razlikuje usmrtivost. Smrtni su oni koji su smrću, bolom, ranjeni, oni kojima je u dio pala moguć-nost da promaše svoj život ili da ga istinski žive, dok su athanatoi oni bez-smrtni, oni koji nemaju udjela ni u kakvoj raspadljivosti, koji nemaju smrtne sudbine, takorekoć oni koje smrt ne može raniti. Bogovi ne samo da ne mogu umrijeti, nego oni vide što ispravno treba činiti, dok kod ljudi postoji mogućnost promašaja pravoga puta. Ahilej je kratkovječan, i zadesit će ga ista sudbina kao i Hektora. Da je ostao u očinskoj zemlji Ahileja bi dočekala duboka starost bez slave, ali on usprkos svemu bira slavu i čast znajući i spoznajući svoj kratki vijek. Ovo izloženo je prva mo-gućnost odgovora na patnju. Patnja dolazi od bogova koji i dobra i zla daju onima na zemlji. Božanstvo djeluje u svemu. Agame-

8 Niti je blažen nijedan smrtnik, nego (su) svi bijedni koje smrću ranjene sunce gleda. (n.p.) usp. Antologija stare lirike grčke, priredio Koloman Rac, Logos, Split, 1981.

9 Prva olimpijska oda, 130 – 137, usp. Pindar: Ode i fragmenti, prev. Ton Smerdel, MH, Zagreb, 1952.

229znanstveno podruČje

mnon, shvaćajući gdje je pogriješio, govori da je Zeusova kći Sljepoća uzrok njegova promašaja. Agamemnonovo opravdanje Ahejcima glasi da su mu Zeus i opaka erinija zamračili um i srce kada je Ahileju uzeo robinju Briseidu. Njegovo opravdanje za bol je bog.10 Kao zaključak prvog odgovora na bol može poslužiti sedamnaesti fragment atenskog zakonodavca i pjesnika Solona: Posvuda (je) ljudima nepoznat uvid besmrtnih.

3. Drugi odgovor – nije sramota raditi, već je nerad sramota

Druga mogućnost razumijevanja boli isto se nalazi kod Home-ra, ali u Odiseji. Zeus se žali na ljude11. Ljudi su sami odgovor-ni za svoje boli i nevolje. Čovjek postaje patnik kada prekorači mjeru, kada njegova djela pređu u hybris (obijest). Ali što je s nepravednicima koji uživaju u ovome svijetu i čine nepravdu?12

10 Ja vam nijesam tu krivac, nego je krivac Zeus i erinija mračna i sudba, u skupštini mi oni opačinu vrgoše ljutu u srce, kada sam dar od Ahileja uzeo divnog. Nego što mogoh učinit? Božanstvo djeluje u svem. Časna je Zeusova kći Grehota, kojano kleta svakoga prevarit zna; u Grehote nježne su noge, Zemlje ne dotiče ona, već ljudima nad glavama hodi i njima udi te jednog od dvojice ona zaplete. Jednoć prevari ona i Zeusa, za kojega vele da je med bozima prvi i ljudima. (Il. 19. 87 – 96).

11 Αj koliko se tuže na bogove smrtnici ljudi govoreć, od nas zla da dolaze, a jade sami spremaju preko sudbine grijehom i drskošću sebi. (Od. 1. 32 – 34), usp Homer: Odiseja, preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić, NZMH, Zagreb, 2003.

12 Kralju besmrtnika, pa to da je pravica kakva? Nitko ne učini zla, nikada krivično što, grijehom ne ogriješi duše nit krivo se zakune kletvom, nego je pravičan on, al se ne nagradi to. Koji će smrtnik na svijetu, kada tako što vidi, poštivat besmrtne bogove još? Kako li će suditi on, kada se čovjek nepošten i obijestan, ne mareć ništa za čovječji sav jad, za božji ne hajuć gnjev, bani u obilju bogatstva svoga, a čovjek poštenjak kunja – zatire njeg

230 OSVIT 81–82/2015.

Je li patnja kazna za grijehe koje je patnik počinio? Platon citira u spisu Država (380a) eshila kada kaže: bog krivnju stvara smrtni-cima sam, kad u zlo vrći kuću hoće posvema.13

Stoik Kleant, od kojega nam je sačuvana jednino njegova Hi-mna Zeusu, navodi da su zli ljudi sami odgovorni za zla koja čine svojim djelima ne poštujući i ne imajući na umu red koji je prisu-tan u čitavom kozmosu. Vrhovni bog Zeus nije odgovoran za boli koje si nanose zli svjesno čineći djela protivna vječnome redu. Ta djela se odnose prema Kleantu na dokolicu i djela radi ugode tijela. U grčkoj mudrosti i pjesmi postoje mjesta koja govore da je umišljeno znanje, odnosno nedovid, neuvid, odgovoran za bol koju si čovjek nanosi. Hesiod u svojim Poslovima i danima daje objašnjenje zla u svijetu preko vatre koju je Prometej dao ljudima, jer je Prometej samovoljno dao vatru ljudima, bez Zeusova zna-nja. Ipak, premda bolesti navaljuju na ljude, postoji lijek za bol koji se zove rad. Hesiod mu daje osobine ne samo fizičke nego i duhovne naravi. Rad nije samo sredstvo postizanja materijalne sigurnosti, nego je i put k izvrsnosti, izlaz iz surove stvarnosti. Čak kaže da su oni koji vole raditi bogovima draži od lijenčina. Božja je volja stavila muku i znoj ispred izvrsnosti. Rad pribav-lja dostojanstvo čovjekovu životu. Premda je čovjekov život pun jada i nesreća, čovjek radom i borbom stječe ono što je plemenito, a takve i bogovi vole.

Zborim ti dobro misleć, tebi, ludi moj Perze, nevaljalštinu mo-žeš na gomilu sabrati lako, lagani do nje su puti, i ona stanuje blizu. Ispod vrline znoj su stavili besmrtni bozi, dugačak put je do nje, usto stremenit dosta, isprva još je hrapav, al na vrh kad se dođe, onda postaje lagan, premda težak bijaše.14

uboštva teškog trh. Koloman Rac: Antologija stare lirike grčke, Logos, Split, 1981. 80. str.

13 platon: Država, Naklada Jurčić, Zagreb. 2001.14 hesioD: Poslovi i dani, 286 - 292, MH, Zagreb,1970.

231znanstveno podruČje

4. treći odgovor – Bez muke nema nauke

Treća mogućnost razumijevanja boli jest ta da je bol vježbali-šte. Stara izreka glasi bez muke nema nauke. Svrha boli je ojača-nje, kako fizičko tako i duhovno onoga koji je trpi. I Platon isto govori u spisu Država (380b) govoreći o božjim djelima koja pje-snici pjevaju u svojim pjesmama – ili da nađu lijep način kako da ih opjevaju, ili da uopće ne govore. Platon spominje Niobu, maj-ku koja je kažnjena tako da joj je božica Leta, Apolonova majka, poubijala svu djecu, jer ju je uvrijedila. Platon zaključuje da se može govoriti da je bol bila na korist, a ne na nesreću. On dopu-šta da se govori kako je bol onima koji trpe dosuđena, od boga potrebna, i da je na korist, jer su u svojem životu postali bijedni. Bog nikada nije onaj koji daje zlo. Bol je vježbalište na kojemu se razvija karakter čovjekov. Ovdje je vrijedno istaknuti Helena među Helenima, a to je Pindar. Pindar kroz svoje ode uspoređuje čovjeka sa snom sjene, govori da je jednodnevan čovjekov život, ali u isto vrijeme pjesnik je igara, na kojima pjeva i veliča one kroz koje ono najbolje progovara.15 Njegove ode prikazuju ose-bujnu vedrinu čovjeka kojega bogovi ljube. Ne postoji nikakav pesimizam u njegovim pjesmama. On je pjesnik igara, pjesnik atleta koji se svojom snagom i brzinom mogu uzdići do razine heroja. A heroji su u grčkom svijetu potomci bogova, djeca ko-joj su bogovi očevi ili majke. U šestoj nemejskoj odi posvećenoj Alkimidu iz egine pjeva jedan je rod ljudi, a drugi je bogova, ali bogovi su ti koji mogu svojom moći učiniti da ovaj san sjene zablista kao podnevno sunce. Pindar neprestano poziva na borbu, jer ovaj jednodnevni vijek se može i mora boriti i izboriti za čisto-ću svoje biti. Nada je ohrabriteljica i spasonosna pratilja čovjeka. Po mitu je, paradoksalno, kako je na dnu Pandorine kutije ostala 15 Jednodnevni. Što je tko? A što nije? San sjene čovjek. Ali kada je obasjan

svjetlom koje dolazi od boga, sjajna radost jest u ljudima i blag vijek. (n.p.)

232 OSVIT 81–82/2015.

samo nada, i da ona nije iskočila van ljudi je ne bi poznavali. Ipak, ona im je pratiteljica.

U grčkoj antologiji nada i sreća su dvije boginje koje čine svojevrsno natjecanje u čovječjem životu. Nada je ljudima utje-šiteljica. Ona ih drži na životu kada im se bogovi čine daleko, a izvrsnosti preteške i nedostižne. Postoji božanska pravednost koja čini svoja djela, polako u ljudskome životu i koja upravlja ljudskom sudbinom. Hrabrost je uz nadu ona izvrsnost koja je njoj pratilja. Herodot u petoj knjizi svoje Povijesti govori o na-rodu Tračana koji su se okupljali oko novorođenčeta i jadikovali koliko će nesreća morati proživjeti u svojem životu, a pokojni-ka su sahranjivali uz ples i veselje i uz to su govorili da se sada oslobodio svih nevolja i da se nalazi u potpunoj sreći. To je nada poslije smrti koja ljude drži u ovdašnjem životu.

Na kraju vrijedno je spomenuti citat Pindara koji govori najbo-lje kako nikakva melankolija niti pesimizam nije mogla zarobiti grčki duh, koji je svojom živošću bio i ostao temelj čitavog grč-kog svijeta. Citat je iz Pindarove prve olimpijske ode i glasi: ... a tko umrijeti mora, zašto da neslavan u zapećku starost doživi, što je bez radosti i bez svake ljepote. U borbu onu suđeno mi je poći, a ti mi sretan uspjeh omogući.

literatura

Antologija stare grčke lirike, Koloman Rac, Split, Logos, 1981.

aristotel: Nikomahova etika, Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada, 1992.

aristotel: O pjesničkom umijeću, Zagreb, Školska knjiga, 2005.

233znanstveno podruČje

eshil, sofoklo, euripiD: Sabrane grčke tragedije, Beograd, Vrhunci civilizacije, 1988.

heroDot: Povijest, MH, Zagreb, 2000.hoMer: Odiseja, Zagreb, Naknadni zavod Matice Hrvatske,

2003.hoMer: Ilijada, Zagreb, Naknadni zavod Matice Hrvatske,

2003.hesioD: Poslovi i dani, Zagreb, MH, 1970.pinDar: Ode i fragmenti, Zagreb, MH,1952.tukiDiD: Peloponeski rat, Zagreb, MH, 1957.

3 ansWers on pain anD froM the WorD of greek philosophY anD poetrY

How did the Greek spirit bear pain?

summary

This work presents some answers on the question of pain and suffering in the ancient greek philosophy and poetry. There a three possible answers, and each and every one of them provides one kind of solution to the problem. First answer is that Zeus is provider of good as the bad which is present in human life. Second answer speaks about relations between gods and men. Third an-swer provides solution that labour is solution and alleviation in human life, as a gift from the gods. Only hard work is solution to the problems in the world and in life of mortal men.

key words: pain, Homer, Heraklit, Platon, tragedy, god.

235AFORIZMIAFORIZMI OSvIT

ivo Mijo anDrić

prosijane Misli

U svijetu je promaknuće znak unapređenja. Kod nas je to znak da nam je nešto promaknulo!

Pao sam na ispitu, a da mu uopće nisam pristupio!

Stalan jesam. Ali, samo-stalan, nisam!

Bili su u prvim borbenim redovima. Zato danas pjevaju borbene pjesme!

Neograničena sloboda vodi anarhiji. Anarhija vodi ograničenoj slobodi!

Dobri ljudi stare, ali nikada ne zastarijevaju!

Smrt je izgubljeno finale života!

Život ima smisla samo onda, kada je osmišljen.

Ništa nam nije padalo s neba. Osim kiše, snijega i leda!

Rad unosi red, a nerad – nered!

236 OSVIT 81–82/2015.

Ja sam ponosan čovjek. Zato uvijek dobijem... po nosu!

U zemlji punoj stranaca, svatko vuče na svoju stranu!

Važno nam je da je sudbina u našim rukama. Nije važno što su nama ruke vezane!

Dobro je što nam je demokracija otvorila usta. Loše je što nam je zatvorila oči!

Budni smo. Zato sve manje sanjamo ljepšu budućnost!

Nije problem što ljepota nije prelazna. Problem je što je prolazna!

Samo kremirani odlaze k nebu. Svi drugi završavaju u zemlji!

S kruške su pali samo oni koji su bili na niskim granama!

Car je gol samo onda kada ga skinu... s trona!

Slava živima! Hvala mrtvima!

Život nam je darovala majka. Za smrt se moramo sami pobrinuti!

Pošteno govoreći, nema se tu što reći!

Istina je da volimo lagati. Laž je da ne volimo istinu!

Najlakše je okriviti Boga za nastanak ljudi. A onda molitvom iskupljivati njihove grijehe!

237AFORIZMI

Najlakše je izaći na kraj s onima, koji ne idu u krajnosti!

Banka vam je bila kao bog kada ste uzimali kredite. A gora je od đavola kada ih morate vraćati.

Ako mislite isto što i ja, onda ništa ne mislite!

Od slavljenja izborne pobjede neki se ne otrijezne... do kraja mandata!

Cilj opravdava sredstva. A meta – metak!

Od kraja osamdesetih kod nas sve sja. Prvo secesija, zatim agresija, onda tranzicija i na kraju kao šlag na tortu – recesija!

Nije nam problem što smo goloruki. Veći nam je problem što smo gologuzi!

Misli nas izdaju, djelo nas otkriva!

238 OSVIT 81–82/2015.

Božidar stanar

AfOrIZmI

Najmanje je ljudi poginulo od posljednjeg metka koji je ostavljen za sebe.

Iste mu se stvari događaju bez obzira na koju nogu ustaje.

Kritiziramo pojavu: „Dobro jutro, čaršijo, na sve čet’ri strane“, a hvalimo okretanje prema zapadu.

Od svega što je pohabano najvrjednije su knjige.

Od svih zetova najgori je domazet.

Najgora punica je živa tašta.

Našim glavarima tijesne su narodne kape.

Naš poglavica ne vitla tomahavkom, on prijeti kažiprstom i srednjim prstom.

Najružniji dio muške ruke je od šake do lakta.

Kad god netko spomene riječi: dobričina, junačina, poštenjačina, drugaričina, ja bih se sjetio riječi – magarčina.

239AFORIZMI

Zvijeri su male mace za ljude.

Ništa nije gotovo kad prihvatiš zdravo za gotovo.

Kći javlja majci da ju muž maltretira i da će se vratiti da živi s njom. „Ne!“ – odgovorila je – „On to mora iskihati! Doći ću ja

da s vama živim!“

U skupini riječi: kratež, palež, garež, metež, tupež, srdež i sličnih ež-ova, kolo vodi LUPeŽ.

S prinudnog otkupa poslije onog rata, prešli smo na otvorenu pljačku poslije ovog rata.

Naša je država velika – većina naših potoka ulijeva se u tuđe rijeke.

Prije će se ero vratiti s onog svijeta, nego iz Australije i Novog svijeta.

Od svih zagonetka najviše mu pristaje ova: „Šest nogu, dvije vise – dvije glave isto misle!“

Naša država?! Ne zna se je li veća muka ili bruka.

Konjokrad, konjevod, derikonja, ubiparip su braća od različitih majki.

Čovjek je zagonetka od više nepoznatih, ali se da grafički prikazati – karikaturom.

Ženo, naš sin sve više sliči na našeg slugu. Ne benavi! Dijete sliči na junaka preko devet brda, kamoli ne će na slugu u kući!

240 OSVIT 81–82/2015.

Zvonko čulina

AfOrIZmI

preko vezePomogla mu teta da dođe do fakulteta.

radnici – trudbeniciSebičan čovjek radi (rinta) za ovaj a nesebičan za onaj svijet.

nerazmjeriBogat duhom siromašan kruhom.

paradoksI najpametniji čovjek ima svoje ludosti.

greškeNa malim greškama se uči, a na velikim – strada.

ljudi koje ništa ne može iznenaditiPesimiste ne bi iznenadilo da padaju ćuskije, a optimiste, da pa-daju pečene koke s neba.Kad sadist voli – boli!Sit je gladi!

(rimovana) novogodišnja željaAko me netko voli – neka priđe, a ako me mrzi, neka zaobiđe.

241in memoriamin memoriam oSviT

stalo Mu u gruDiMa srCe

In memoriam Tomislavu Grgi Antičiću

Prije pet godina upoznao sam Tomislava Grgu Antičića. Ubrzo smo se sprijateljili i krenuli na turneju predstavljanja naših knji-ga. Obišli smo Hrvatsku uzduž i poprijeku, Bosnu i Hercegovinu isto tako. Obišli smo i naše Hrvate u Zemunu i Subotici. Skoknuli smo i do Beča i Graca. Na moj prijedlog primljen je u Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosna i u Hrvatsko kulturno druš-tvo Napredak

Pet dana prije njegove nenadane smrti, nazvao me i predlagao da krenemo ponovo na turneju, jer je na pomolu njegova nova knjiga pjesama, a i moj novi, i posljednji roman u životu, usko-ro izlazi na svjetlo dana (nemam više snage ni volje prosjačit za tiskaru), a naslovljen je Zlo koje raste. Rekao sam mu da to uči-nimo na proljeće. Složio se. Onda nenadano nazove me njegove žena i plačnim glasom kaže kako je umro od srčane bolesti, naglo i nenadano. Kako bi rekao Mak Dizdar: Stalo mu u grudima srce. Desetak dana prije umro je moj prijatelj pjesnik Krešo Šego, pa onda Grgo Antičić, i dok ovo pišem saznao sam da je umro moj prijatelj iz djetinjstva, Zvonko Nevistić. Bože, umiru mi prijatelji, rano i relativno mladi. Tužan sam radi toga, Bože; jesam, kako ne ću biti.

Njegov školski kolega iz gimnazijskih dana Vlado Andrijaše-vić održao je dirljiv govor na ispraćaju na zagrebačkom groblju Mirogoj, 17. veljače 2015. godine, pa koristim njegov govor, jer on više zna od mene o pokojnom Antičiću.

„Poštovana obitelji našega Tomislava, dragi prijatelji i pozna-nici pokojnika. U ime generacije maturanata Srednje ekonomske

242 OSVIT 81–82/2015.

škole Makarska školske godine 1964./65. predloženo je da se oprostim od našega kolege Tomislava.

Na početku iskrena sućut cijeloj njegovoj brojnoj obitelji, kao i vama njegovi dragi prijatelji i poznanici.

Njegov curiculum vitae, životopis, tako je rijedak, neponovljiv i bogat događajima, da bi stao u stotinu godina, a ne u samo 69 koliko je Tomislav doživio.

Rodit će se u Igranima, malome mjestu Makarske rivijere između Makarske i Ploča 7. ožujka 1946. godine. Niže razrede osnovne škole završio je u Igranima, a više razrede, kao i Srednju ekonomsku školu završava u Makarskoj. Iz Igrana je u Makar-sku i obrnuto putovao svakoga dana parobrodom Rečina, kako po kalma bonacama, tako isto i po fortunalima bura i juga.

Bio je odličan učenik, a naša generacija Srednje ekonomske škole Makarska proglašena je srebrnom u 60-godišnjoj povijesti te škole.

Grgin otac bio je američki državljanin, Hrvat koji je 1939. g. došao po obitelj u tadašnju... Jugoslaviju. Započeo je napad Nje-mačke na Poljsku i on je morao ostati tako da se nikada nije vratio u Ameriku. Tomislav jednom novinaru kaže: „U kući smo uvijek imali dvojezični životni prostor, razgovaralo se na hrvatskome i engleskome. Kada je bio ljut otac je znao psovati na engleskom, a kad bi mu rekli: Barba Tome, psuješ na engleskome, odgovorio bi im da kada Hrvat govori engleski onda to nije engleski nego hrvatski.“

U Zagrebu je zakasnio na upis, odmah je skupio novac i sa-movoljno otišao u Osijek, gdje upisuje ekonomski fakultet. Na-kon godinu dana studija u Osijeku, prebacuje se na ekonomski fakultet u Zagrebu. Još kao student, nekoliko mjeseci radi kao referent nabave u R. Končar Transformatori na Jankomiru. Ubrzo uviđa da se istodobno ne može studirati i raditi, pa se odlučuje za studij. Čak, štoviše, u skupini od 7-8 studenata ekonomije Ma-

243in memoriam

karskoga primorja, koju su predvodili poslije doktori znanosti i sveučilišni profesori Pere Sikavica i Slaven Letica, bili smo i ti i ja, dragi Tomislave. Zvali su nas „Paklena fregata“, u II. godi-ni studija prelazimo na ubrzani studij i diplomiramo u lipnju ili srpnju 1969. godine, dakle za tri i pol godine. Ti, nakon diplome, radiš u marketingu Kreditne banke Zagreb, zatim prelaziš u JAT (Jugoslavenski aerotransport) u Zagrebu. Već nakon 6-7 mjeseci Grgo odlazi raditi u predstavništvo JAT-a u Frankfurt, jer je JAT želio u Njemačkoj imati svoga čovjeka, koji zna razgovarati s Ni-jemcima i može razgovarati s gastarbajterima, pretežito onima iz Hrvatske i Hercegovine. Nakon pola godine probnoga rada, 1973. g., imenovan je za regionalnoga charter menadžera za Njemačku, postaje najmlađi JAT-ov direktor ikada. Zvali su ga „Latin“ jer je Dalmatinac, a kako se na telexima JAT-a potpisivao kao fra An-tičić, fra je bila IATA, skraćenica za Frankfurt, prozvali su ga fra Antičić i tako je postao „Franjevac“.

Iako je po zanimanju diplomirani ekonomist, Tomislav Grgo Antičić, pseudonima Od palikuće, okušao se i kao književnik. Kardinal frontova ukupno je deseta objavljena Antičićeva knji-ga, od toga je njih čak sedam objavio za manje od godinu dana. Piše drame i pjesme. Objavio je drame: Rajska zemlja, Balkan-ski kolodvor i Kiki riki arka, Babinjak, Psetanija (drama-basna), Dajkuni i Kardinal frontova (tematizira Alojzija Stepinca i Križni put).

Objavljuje i zbirke pjesama: Molitva za Vukovar (1988.), Cvje-tanje lišća i Lađari duša. Uređivao je mjesečni list Harahvati, kojem je bio pokretačem.

Molitva za Vukovar: zbirka pjesama o herojskim braniteljima Vukovara 1991. ispjevana na hrvatskom jeziku s prepjevom na engleski, tiskana u pismu latinici i starohrvatskom pismu glago-ljici. Tomislav mi je jednom kazao kako je Molitva za Vukovar najljepša zbirka pjesama – poema nastala u ratovima, a poslije ne-

244 OSVIT 81–82/2015.

nadmašne Jame Ivana Gorana Kovačića. Tomislav je bio članom društva Napredak, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne iz Mostara (od 1. lipnja 2009.), Udruge umjetnika Vladimir Ma-zer i pjesničke udruge Jutro poezije.

Hrvatski štand na Sajmu knjiga 2006. godine u Frankfurtu, najvećem na svijetu, ugostio je naš Tomislav, glavni urednik i direktor mjesečnika Harahvati. Objasnio je jednom prigodom da ime časopisa dolazi od imena „pramajke Hrvata, božice Hara-hvati (Sarasvati), zaštitnice učenja, znanosti i umjetnosti“. Prvi broj tjednika Harahvati predstavljen je 3. 11. 2005. u Hrvatskome novinarskom domu u Zagrebu, a Tomislav je najavio novi časopis kao tjednik za cijelu obitelj, koji će sveobuhvatno pratiti i društve-na i poslovna zbivanja. Tomislav će u politici ostati zapamćen po tzv. Domoljubnoj rezoluciji od 24. travnja 2011. Nakon sramot-nih presuda Haškoga tribunala generalima Gotovini i Markaču, i tako pokušaja dovođenja u pitanje hrvatske državnosti, predložio je da se pokrene akcija s odlukom i zadatkom donošenja „Domo-ljubne rezolucije“, i to čitav tekst iste s Odlukom u četiri osnovne točke i podtočkama (a, b, c, d) uz njih, te zaključkom.

Tomislavova poslovna karijera je bila zaista uspješna, promi-jenio je veliki broj država i važnih mjesta u svojoj karijeri. U Frankfurtu je ostao do 1977. g., onda se vraća u Zagreb, gdje postaje direktor Yugotoursa za Hrvatsku, koji je bio u sastavu Ge-nex-a. Tri godine je vodio cijeli inicijativni i receptivni turizam, a kada se trebao ponovno vratiti u Frankfurt, odbio je ponudu i odlazi u Nikoziju, pa u Bejrut, egipat i na kraju u Sudan, gdje je do 1987. g. bio direktor Generalexporta za Sjeverozapadnu Afri-ku. Te godine se vraća u Zagreb te je do 1989. g. direktor Genexa za Hrvatsku. „Sjećam se da sam u to vrijeme sam napravio 74% hrvatskog izvoza kroz robe i investicije“ – kaže Tomislav u jed-nome intervjuu. Slijedi odlazak u Indiju na mjesto direktora Ge-neralexporta za Jugoistočnu Aziju, gdje ostaje do 1991. g., a kada

245in memoriam

je počeo Domovinski rat, stavlja se na raspolaganje Ministarstvu vanjskih poslova.

Radeći, od 1971. g., u inozemstvu Tomislav je uštedio do-voljno kapitala da može konačno započeti vlastiti biznis. Priča nadalje Tomislav: „Pokretanje vlastitog posla započeo sam pred odlazak u Indiju, 1989. g., kada je prvi put bilo moguće osnovati privatne tvrtke u Jugoslaviji / Hrvatskoj. Već tada sam se odlučio za proizvodnju ekoloških sredstava za pranje i čišćenje, tako sam osnovao vlastitu tvrtku eco-Per d.o.o. Dugo Selo. U početku smo imali predstavništva u Sudanu, Singapuru, Indiji i Dubaiu, ali smo ih bili primorani zatvoriti radi restriktivnih zakona i propisa prilikom izvoza iz Hrvatske. Do danas je ostala tvrtka eco-Per Sudan, čiji je također vlasnik. Upravo zbog ekološkoga proizvod-nog programa eco-Per je 1992. g. dokapitalizirao švicarski par-tner koji je sada suvlasnik.“

Kad je 1988. g. krenuo s proizvodnjom Tomislav je imao samo 12 radnika, a danas cijela eko-Per grupa ima oko 120 zaposlenih u Zagrebu, Karlovcu i Osijeku. Radeći kao predstavnik Genexa u inozemstvu, predstavljao je Plivu, Lek, Krku, Galeniku, Podrav-ku… i upoznavao razmišljanja njihovih stručnjaka.

O djeci Tomislav priča u intervjuu jednome novinaru: „Na ro-diteljima je da djetetu pruže mogućnost školovanja koje ono sma-tra da mu je najpogodnije i ne smije ga se vezati.“ To školovanje im je i omogućio. Iako Tomislavova djeca, osim kćeri Marije, nisu izravno uključena u privatni biznis, ipak je svatko od njih puno pomogao u razvoju očevoga posla. Tomislavov sin dr. sc. Tome, koji je studirao na prestižnim stranim sveučilištima, prošle je godine izabran za ravnatelja Instituta Ruđer Bošković u Zagre-bu. Zvonimir je ekonomist i stručnjak za akvizicije, investicijska ulaganja i dionice. Hrvoje studira na Teološkome fakultetu teo-logiju i filozofiju i najvjerojatnije je da će se on priključiti tvrtki

246 OSVIT 81–82/2015.

poslije fakulteta. Kći Marija vodi poslove usluga čišćenja, održa-vanja i cateringa u sestrinskoj tvrtki ICC u Zagrebu.

Tomislave, ove smo godine, u lipnju, trebali slaviti 50 godina mature, proslave koje si osobito volio. A danas gledamo nijemi u tvoj odar. Završavam parafrazirajući dijelove jedne pjesme novo-ga akademika, i njegova kolege književnika, Jakše Fiamenga, a stavljajući minimalno dopunjeni tekst u usta Tomislavove djece. Njegova djeca bi sada rekla:

Dragi čaća, Za nekoliko minuta će te do furgona,njih šest ponit među ruke, naricat ćemo mi, tvoja djeca, teško brecat će bilo (zvono), finili su čaća tvoji trud i muke,kamena će ploča pokrit tvoje tilo.Dušu si razumi smokve i rogača,ka svoj i naš život pristave si zida,danas će te odvest okle se ne vraća, a vrh stola prazna ostat će katriga.Rodilo je zlaton sve ća god da si taka,neka ti, čaća, na sve vike, zemlja bude laka.Istrajat će tila, dat se neće stina, a i ti si s nama i neka te nima!Adio, kolega Tomislave!“

ante Matić

247in memoriam

oDlaZak velike kaZaliŠne DaMe

U Zagrebu je u subotu 24. siječnja u 78. godini preminula poznata glumica Tatjana (Tanja) Feher, dugogodišnja članica ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru i Narodnog pozorišta Mostar.

Na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu studirala je u klasi Branka Gavelle, a 1962. diplomirala kod Georgija Para. Svoju je glumačku karijeru započela u HNK Osijek, gdje je u složenoj i teškoj ulozi Viole u predstavi Na tri kralja 1964. u režiji Marka Foteza, potvrdila svoj neosporni talent. U Osijeku ostvaruje još nekoliko istaknutih uloga kao što su Su-šu-švan (Weiss, Petnaest nizova novca) i Anne Boleyn (Shakespeare, Henrik VIII. i njegovih šest žena), obje nastale u režiji Ivana Martona.

Iduće godine dolazi u Narodno pozorište u Mostaru, gdje je prvi put zaigrala kao Tereza u komadu Talac (Bien) koji je 1966. režirao Želimir Orešković. Surađivala je s nekim od najznačajnijih redatelja onoga doba kao što su Kosta Spaić, Dimitar Kjostarov, Tomislav Tanhofer, Ivica Kunčević, Ljubiša Georgijevski... Ostat će upamćene njezine uloge Hasanaginice iz 1968. u režiji Bore

248 OSVIT 81–82/2015.

Grigorovića, potom Lize (Braća Karamazovi), Jelene Đurić (Komandant Sajler), Celimene (Mizantrop), Agnese (Škola za žene), Tili (Utjecaj gama zraka na sablasne nevene), Helene (Trojanke), Ljubice (Majčina sultanija)... Na Kazališnim igrama u Jajcu 1985. nagrađena je za ulogu Mimike u komadu Tone Partijiča Moj tata socijalistički kulak u režiji Steve Žigona, a nagrađena je i za ulogu Gertrude u Hamletu koju je u Mostarskom teatru mladih 1991. režirao Sead Đulić.

Osnivanjem Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru 1994. postaje njegova članica. Ovdje još jednom pokazuje sve one kvalitete što su je krasile tijekom karijere: veliki talent, bujni scenski temperament, gracioznost i sjajnu dikciju. Iako je igrala u velikom broju predstava u ovoj kazališnoj kući, vrhunac je svakako doživjela ulogom Marte u komadu Mire Gavrana Ljubavi Georgea Washingtona iz 1998. S komadom Tanje Radović Noćna gušterica u režiji Lawrencea Kiirua obilježila je 40 godina umjetničkog rada. Na Festivalu glumca u Vinkovcima 2008. skupa s kolegicom Nikolinom Marić dobila je nagradu Fabijan Šovagović za najbolju žensku ulogu u predstavi Nine Kleflin Bljesak zlatnog zuba u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta Mostar. Njezina posljednja predstava koju je odigrala u HNK Mostar bila je Sjećanja iz garderobe u režiji Dragana Komadine, a u produkciji Matice hrvatske Mostar. Iz aktivnog kazališnog života povlači se 2012., a posljednje godine svog života provodi u staračkom domu u rodnom Zagrebu.

Osim po iznimnoj i bogatoj niski uloga, Tanja Feher ostat će upamćena, kao plemenita osoba i autentična kazališna dama, par excellence. Tatjana Feher je trajno zadužila kazališnu i kulturnu scenu grada Mostara.

ansamblhrvatskog narodnog kazališta u Mostaru

Mostar, 24. 1. 2015.

249in memoriam

čuDesno poZnanstvo i iskreno prijateljstvo

Pokojnom Kreši, njegov nespokojni prijatelj Ante

Na sajmu knjiga u Beogradu, davne 1975. godine, sreo sam pjesnika Milu. S njim su išla dva meni nepoznata čovjeka. U onoj gužvu kod nekog štanda, odmah sam ga napao, zašto nije u svoju panoramu novije hercegbosanske poezije uvrstio Krešu Šegu i još jednog pjesnika iz moga zavičaja. On mi je davao nekakve čudne znakove, a ja sam nastavio dokazivati da je Šegi mjesto u svakoj hrvatskoj antologiji poezije, pa sam to potkrijepio njegovom pjesmom Kruhoprognanici, koju smo objavili u Našim ognjištima. Naime, bio sam tada jedan od osnivača tih novina i član uredništva zadužen za poeziju. Oduševila me Krešina pjesma o iseljeništvu. Ne samo to, rijetki su bili hrvatski pjesnici koji su tada htjeli objaviti svoje pjesme u katoličkom mjesečniku Naša ognjišta. Krešo je bio jedan od prvih koji je objavio pjesmu u tim novinama.

I dok smo stajali kod tog štanda, Mile je rekao kako je išao do određenih godišta mladih pjesnika, pa me upitao znam li ljude koji su s njime. Rekao sam da nemam pojma i onda je on rekao da bi bilo dobro da se upoznaju sa mnom, pa je počeo davati mi neke epitete kako sam sjajan, dobar pjesnik i prozaik, pa kad je jedan od te dvojice pružio mi ruku i rekao: Krešo Šego, ostao sam bez riječi, iznenađen. Počeo sam se na neki način ispričavati, da sam o njemu govorio iz uvjerenja, i da ga uopće do sada nisam vidio u životu. Njemu je to sjelo, pa smo od toga dana do kraja njegova života bili istinski i iskreni prijatelji.

Svaki put kad sam dolazio u Međugorje, svratio sam u njegov kuću, ljudikao s njim, popio pravu domaću lozovaču i zapalio s njim škiju. Nekoliko puta sam kod njega i prenoćio.

250 OSVIT 81–82/2015.

Godinama smo se družili kad bi on došao u Zagreb, ili kad bih ja išao u Međugorje, ili u Mostar na skupštine Društva književnika. Ja nemam puno iskrenih i dobrih prijatelja. Istina, imam podosta bivših prijatelja. Jedan od tih rijetkih i istinskih prijatelja bio je Krešo Šego. Bilo je zanimljivih sporenja kad smo ulazili u neke raspre oko nekih stvari. Tako smo se malo sporili glede Gospe i ukazanja. Govorio sam da sam uvjeren da se ukazala djeci, a Krešo je govorio da vjeruje u Gospino ukazanje. Baš te godine sam s majkom bio u kući vidjelice Vicke i s njom razgovarao. Kad je Krešo rekao:

- Kako moreš bit uvjeren? Radi se, Ante, o transcendenciji, o čudu kakvo je teško i zamisliti, naravno, ako to čovjek gleda običnim, ljudskim očima i poima onako, ljudski, kao obični vjernik. Lako je u čudo ukazanja povjerovati vjerniku, ali kako to objasnit nevjerniku, ili onomu koji nema veze s kršćanstvom.

Onda sam mu pokušao kao teolog (studirao sam teologiju u Firenci) to pojasniti, pa sam ustvrdio kategorički, da je istina što djeca govore o Gospi.

- Zamisli Krešo, kad sam pitao Vicku kojim jezikom je Gospa govorila, ona je rekla, pa po naški i mi smo je razumili. Bog može učiniti tako da njegova majka progovori bilo kojim jezikom, pa je u Fatimi govorila portugalski, u Lurdu francuski, a u Međugorju naški, hrvatski, ikavicom. Isusova majka, Gospa, govorila našom ikavicom, pa to je nešto da ti pamet stane.

Onda sam mu jednoga dana poslao moju priču Međugorje, da je pogleda i ukaže na slabosti, naravno, ako ih ima. On mi je nakon nekoliko dana rekao preko telefona, da je dobra i ja sam je uvrstio u knjigu priča Lijepa naša tuđina, pod naslovom Međugorje.

Zapravo ta priča je više njegova, nego moja. On je meni pričao, kad sam prvi put zanoćio kod njega u Međugorju, kako je građen veliki križ na brdu, pa sam ja po njegovoj priči o podizanju križa na brdu Križevcu i moga doživljaja Međugorja, napisao dvije

251in memoriam

priče: Put križa, kako se starica Jela Vasilj uspinje na brdo da vidi križ, koji je s drugim curama, momcima i zidarima podizala, nosila vodu, pržinu… i drugu o Gospinu ukazanju naslovljenu Međugorje, i mojemu doživljaju tog čuda i svega što je vezano uz to. Ovu drugu priču sam dopunio i doradio i kraj joj izmijenio, kao dragu uspomenu na moga pokojnog prijatelja Krešu Šegu, blistava pjesnika, dobra i plemenita čovjeka.

Međugorje

Ima dana koji se pamte i čitava života nose kao cvijet čija i odsutnost miriše podjednako i u javi i u uspomeni. Ti sveti, veliki i rijetki dani postanu međaši ili temeljci u malom i kratkom ljudskom životu. Jedan od tih je dan kad sam s majkom prvi put išao u Međugorje.

Bijaše to u godini kad se Gospa ukazala djeci u Međugorju. Zatekli smo mnoštvo svijeta u crkvi i oko crkve. Iza crkve su sjedili svećenici na stolicama ili stajali, a vjernici čekali skrušeno u redovima za ispovijed. Tada sam se ispovjedio kao nikada prije; kleknuo golim koljenima na zemlju, kraj lozova trsa, okrenut licem prema svećeniku. Krajičkom oka preko njegova ramena zirkao sam prema velikom križu na brdu o kojem mi je pričao prijatelj, pjesnik Krešo Šego kako je rađen i zašto je podignut baš na tom brdu. Nakon ispovijedi dugo sam gledao u križ. Neki su tvrdili da se vrti. Krivudava planinska staza koja je vodila do velikog križa na tjemenu brda bila je osuta hodočasnicima, i ta se duga vijugava povorka činila nestvarnom, u lijepom, sunčanu danu, nezaboravno i tajnovito za smrtno ljudsko oko.

Čudno stišan i smiren, nakon molitve u crkvi pošao sam s majkom do kuće u kojoj živi vidjelica Vicka. Mati je usput zastajkivala, odmarala se i svako toliko pogledavala prema križu

252 OSVIT 81–82/2015.

pitajući me vidim li na koju se stranu križ vrti. Čim smo ušli u kuću i sjeli, mati je upitala vidjelicu Vicku je li vidjela Gospu:

- Vidila san je, vidila i čula – odgovorila je spremno djevojčica Vicka.

- I što nam poručuje majka Božja, milosna je bila?- Rekla je da budemo dobri, da molimo, postimo...- I što je još rekla?- Molite, molite, postite, molite, obratite se... i jednom smo joj

vidili suze, plakala je Gospa, milosna je bila.- Što reče, dite lipo i drago, Gospa je zaplakala?- Je, plakala je, i kroz suze rekla da je Bog šalje da nas povede

prema raju. I onda je rekla da se obratimo i zahvalila nam što smo se odazvali njezinu pozivu.

Nešto se u meni slomilo, neka tajnovitost ispunila je svaki djelić mog bića. Ni dan danas ne znam zašto sam se naježio i zašto su mi tijelom prošli srsi nakon kojih sam osjetio čudesno smirenje, a u kuću sam ušao nervozan i nespreman prihvatiti ikakvo čudo. Štoviše, mislio sam u sebi da je sve to dječja tlapnja. Moja mati uhvatila je ruku djevojčice Vicke, poljubila je i zaplakala.

- Nemoj, mama, plakati – rekao sam, a mati je brišući suze tiho izustila:

- To ja od sriće plačem. Moreš li, sine moj, i zamislit, Gospa, majka Božja i naša došla u ovo misto i dici se ukazala. Mora bit da smo puno zgrišili njezinu sinu Isusu dok je poslo svoju majku...

Nakon tih riječi svi smo ušutjeli. Svečana tišina ispunila je praznine, opkoljavala nas i rasla sve dok nisam upitao vidjelicu Vicku:

- Je li Gospa govorila hrvatskim jezikom?Vicka me pogledala pomalo iznenađena, nasmiješila se blago i

rekla: - Govorila je naški i mi smo je razumili.- Što to pitaš, pa kako će govoriti dici negoli po naški, ta kako

bi je razumili? Svašta tebi pada na pamet – ukorila me mati, i dometnula: - On je novinar i piše knjige.

253in memoriam

Vidjelica Vicka me oštro pogleda i reče:- Ne smite ništa loše pisat o Gospi; ona želi da se svi obratimo,

da molimo, postimo i da budemo jedni drugima dobri. Gospa je govorila: - Draga dico...

- Jesi čuo, sine, šta oće Gospa? – kazala je mati. Pred kućom se okupilo podosta znatiželjnika, hodočasnika i

vjernika, pa je Vickin otac dao do znanja da pođemo jer i drugi čekaju da vide i čuju njegovu kćer vidjelicu Vicku.

Mati se dugo pozdravljala s Vickom, ljubila je u lice, u ruke, govorila da pozdravi Gospu kad je vidi i da joj kaže da je ona rodila desetero djece i da ih čuva, da čuva svu djecu, sve ljude. Mater smo jedva otrgli od Vicke. Kad se udaljismo malo od kuće, govorio sam majci da nije trebala plakati i da se zalijepila za Vicku kao čičak, kao da je ona, oprosti mi, Bože, Gospa.

- Pa neka sam, i što to tebi smeta kad nije smetalo njoj i Gospi?- Mama, malo si pretjerala, pa vidiš koliko svijeta čeka ispred

kuće, a ti bi do mraka razgovarala, zapitkivala, poručivala Gospi ovo i ono.

- Šuti, sram te bilo, psuješ više od sve moje dice! Vrime ti je da se pokaješ. Ajde obećaj to i Gospi i sebi samu. Otiđi u crkvu, pomoli se još jednom, pa ćeš vidit da će ti Gospa pomoć. Ona je tu, među nama, samo je ne vidimo – kazala je majka dok smo se približavali crkvi. Ušao sam u crkvu, pomolio se i izašao kao ozaren. Nikad nešto slično nisam doživio. Od tada do sada kamo god idem preporučujem se Gospi Međugorskoj. Znam da mi pomaže.

U to sam se uvjerio više puta. Osobito onoga ratnoga dana kad je grunula granata blizu nekolicine vojnika, pala je u neku rupu i nikom od nas nije pala ni dlaka s glave. Tada mi je rekao bojnik Ivan:

- Imali smo sreće. Malo je falilo da nas ne pogodi.- Nismo mogli poginuti.

254 OSVIT 81–82/2015.

- Kako nismo, pa vidiš li gdje je pala? Da je samo nekoliko koraka bliže, sve bi nas raznijela.

- To bi se dogodilo da se nisam preporučio Gospi kad sam ovamo pošao.

- Što bulazniš, pa vidiš li gdje je pala granata, a ti meni o...?- Vidim i znam. A znaš li zašto je tresnula u onu rupu?- Zašto? – pitao je bojnik srdito.- Kad sam uzeo pušku u ruku i pošao branit goli život i naše

svetinje, molio sam Gospu da me čuva i da se živ i zdrav djeci vratim.

Bojnik me čudno pogledao i kazao: - I ti vjeruješ da je to istina?- Ne da vjerujem, ja sam uvjeren da je majka Isusova došla u

Međugorje, da se ukazala djeci, da je govorila hrvatski, ikavicom. Možeš li ti to pojmit, bojniče? Gospa djeci govori hrvatskom ikavicom u malom hercegovačkom selu na padini brda na kojem je veliki križ.

- Dugo se poznajemo, prijatelju, i moram ti priznat da me ta tvoja vjera začuđuje. Ti vjeruješ kao da si je vidio, a tko zna što je to bilo. Crkva o tome nije rekla svoju zadnju riječ.

- Crkva smo mi: ti, ja, moja majka s kojom sam prvi put išao u Međugorje. Od tada idem svake godine ma gdje živio. I svaki put nešto posebno osjetim. Uspinjati se uz ono brdo do velikog križa odista je čudesno. Od kad se Gospa ukazala ne prestaju dolaziti. Znaš li ti da je kroz Gospino svetište prošlo milijune ljudi sa svih kontinenata? U Međugorje dolaze sve rase, nacije, vjere, uzrasti: bijeli, crni, žuti i crveni. Međugorje je postalo centar svijeta. Čovječe, dolaze iz Japana, s juga Afrike, Argentine, Brazila, Amerike, Kanade, Australije, Filipina, Koreje, Kine, pa čak i iz Rusije, a o bližim zemljama da ne govorimo. Varaju se oni koji misle da je Međugorje malo hercegovačko selo; ono je postalo duhovni centar svijeta. Bog je poslao svoju majku Mariju da s

255in memoriam

brda križeva progovori svijetu, ovomu našemu strašnom svijetu u kojemu ima više zla negoli dobra. Međugorje je početak duhovnosti trećeg milenija.

- Ti počeo fantazirati kao onaj pjesnik kad je govorio da je preko Gospe u Međugorju Bog nakanio ispuniti svoj plan, da je odabrao hrvatski narod za duhovnu obnovu europe i svijeta.

Rekavši to bojnik se nasmijao pomalo cinično, što je mene najprije ražalostilo, a potom i zabrinulo, pak sam ušutio i počeo se udaljavati od njega bez riječi i pozdrava. On je to zamijetio i počeo pomirbeno:

- Šalio sam se.- Nije to za šalu. I objesi ti to mačku o rep, stari moj. Znamo

se odveć dobro da bismo jedan drugom glumili ili bacali prašinu u oči.

- Kao da je lako vjerovati onoj djeci.- Ne vjeruje se djeci.- Nego komu u ovom slučaju?- Kad se vjeruje, uvijek se vjeruje u Boga. Gospa se ukazala

djeci iz Međugorja, kao što je svojedobno slično učinila u Fatimi i Lourdesu... Ali, ono što je pjesnik govorio odista je tako. Zar Bog nije duhovno obnavljao svijet i Crkvu preko nekih malih ljudi, kao što je onaj siromašak iz Asiza i toliki drugi sveti i Božji ljudi. Zanimljivo je da se Gospa uvijek ukazuje djeci. Ne će se valjda ukazat meni ili tebi, koji smo dosta toga sagriješili, a djeca su nevina. Čudni su putovi Božji.

- Još čudniji su ljudski – uskočio mi je u riječ Ivan, a ja se nisam dao smesti, pak smo nastavili raspredati priču o čudesima, o svetim ljudima i na kraju Ivan kaza:

- Međugorje. Ipak prst je to i znak Božji. Izgleda da si u pravu. Počeo sam vjerovati u Božji plan koji se u naše vrijeme obistinjuje preko malog, napaćenog hrvatskog naroda. Tisuću godina i više vjernosti Bogu, Crkvi, pa stoljeća ropstva, patnje, poniženja... sve

256 OSVIT 81–82/2015.

to vidjelo je Božje oko, vidjela nebesa. Uopće se ne čudim što je Gospa došla baš u malo hrvatsko, hercegovačko selo. Tako je dolazila u francusko, španjolsko, meksičko...

- Moram ti nešto priznati.- Što?- Prošli su me neki srsi dok si to govorio. Ali, moram ti reći, već

je prošlo dosta vremena od ukazanja, a ti nisi otišao u Međugorje, grešna dušo – kazao sam onako prijateljski, a bojnik predloži:

- Idemo danas.- Sada i odmah!- Da! Moram danas biti u Međugorju. A bili smo na južnom bojištu, ponad Dubrovnika, u jeku

hrvatskog obrambenog i oslobodilačkog rata, koji su nazvali – Domovinski rat.

Pokušao sam ga odgovoriti od nagle odluke, a on je bio uporan i neumoljiv, odriješit:

- Moram danas u Međugorje i pomoliti se, moram, razumiješ li, prijatelju, moram. Spopao me je neki čudni priziv moranja.

- Kad je tako, onda idemo. Moram se spremiti.- Obuj patike.- Idemo li u svetište ili i gore, na brdo?- Dokle bi ti? Ajde, reci i bit će tako.- Do križa. Do križa o kojem mi je pričao Krešo i kojemu je

išla stara Jela.- Do velikog križa, prijatelju, na brdo sveto.Neko sam vrijeme stajao šutke pokušavajući sebi objasniti

zašto sam godinama hodočastio u Međugorje, a da se nijednom nisam uspeo na brdo i pomolio kod velikog križa, koji se daleko vidi odsvakle i dominira Međugorjem i okolicom. Čak sam i priču napisao i objelodanio u knjizi o starici Jeli Vasilj kako se uspinje na brdo da vidi križ, koji je podizala s drugim djevojkama i zidarima iz Međugorja, a ja nisam nikada gore bio, niti dotakao veliki križ.

257in memoriam

Pričali su oni koji su gore išli da su uz stazu posvuda križevi, većinom drveni, koje hodočasnici donose i zabadaju u zemlju s obje strane puta kojim prolaze do velikog križa, a veliki križ visoko se izdiže iz mnoštva malih križeva, cvijeća i svijeća koje su donijele ruke vjernika hodočasnika sa svih kontinenata. Tako jednom prilikom reče župnik u Međugorju, da oko velikog križa i usput ima križeva od drveća koje je raslo u Americi, Kanadi, Aziji, Australiji, europi, Africi. A ja ne mogu objasniti zašto nisam išao vidjeti križ izbliza, zašto sam pohodio samo crkvu, pa čak nisam bio na onom mjestu iznad Bijakovića, kamo svi idu gdje se prvi put djeci ukazala Božja majka. Onda sam tiho rekao da nikad nisam bio na brdu.

Ivan se nemalo iznenadio, lupnuo me lagano rukom po ramenu:- Prijatelju, danas ćemo ići vidjeti križ.- Teško ćemo stići danas. Daleko je Međugorje, a iz Međugorja

do križa pješke treba ići najmanje dva sata.- Ako ne stignemo danas, onda ćemo sutra. Imamo gdje noćiti,

kod prijatelja Kreše, pa ujutro rano put pod noge i na brdo.I zapustismo se put Međugorja. U smiraj dana stigli smo pred

Krešinu kuću. Dočekao nas raširenih ruku i silno se obradovao što nas vidi. Nakon meze pršuta i sira iz mija, te domaćeg pića, dugo smo u noć razgovarali o svemu pomalo, a ponajviše o čudu ukazanja Gospe u Međugorju.

Sutradan uspeli smo se na brdo. I, zaista, usput smo vidjeli mnogo križeva i križića, sličica i slika, kipića, cvijeća i svijeća, i drugih zavjetnih darova, što su ih hodočasnici ostavljali pored puta i pokraj križa.

Na brdu križeva, visoko u brdima neizrecive ljepote, kraj velikog križa, oslonjen čelom o goli kamen, podigao sam ruke u nebo i zavapio suznih očiju:

- Bože, smiluj se duši mog ratnog druga Joze. Strefi ga komadić granate. Stalo mu je u grudima srce. Majko sveta, Gospe naša i

258 OSVIT 81–82/2015.

kraljice Hrvata nikad Jozo ne će vidjet Međugorje, a tako je silno želio ovdje doći.

Onda sam tiho molio za zdravlje, za moje najmilije, za prijatelje.

Dolaskom u Međugorje osjećao sam neko čudesno i neobjašnjivo smirenje, koje me nije napuštalo za boravka u tom svetištu. Tko bi to objasnio, Bože moj! Nikad nešto slično nisam nigdje osjećao, a obišao sam pola svijeta.

I dok sam ja tako, na domak velikog križa na tjemenu brda, skrušen molio u tišini i muku planinskom, neka je grupa hodočasnika zapjevala pjesmu, koju svaki put na misi pjevaju. Čuvši riječi pjesme, međugorske himne Gospi:

Dolazimo ti, majko dragasa svih strana svijeta i nosimo ti jade svoje…

Meni su potekle suze. I ja sam Gospi donio jade svoje. Skrivao sam lice od prijatelja i onih koji su bili oko mene, da me ne vide uplakana. evo, plačem i sada dok ovo pišem, plačem za mojim prijateljem Krešom. Silno će mi nedostajati kad budem dolazio u Međugorje. S kim ću podijeliti misli, ljudikati, savijati škiju i razgovarati o svemu što se događa i što nas tišti i pogađa.

Kad sam se utišao, pribrao, donekle smirio učini mi se da preko brda, kroz uvale, iznad naselja, niz dolinu odzvanjaju riječi koje majka Božja djeci stalno ponavlja kad odlazi nakon ukazanja: Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu.

ante Matić

259in memoriam

susret na MostuKreši Šegi

Davno nekada u neko lijepo, vedro i veselo doba sreli smo se. Sreli smo se na mostu. Na mostu pjesništva. On je preko njega prelazio dugim, laganim koracima. Sreo je mene i pozvao me da i ja pređem preko njega. Prelazila sam kraćim koracima i zagazila na most. Zvao me je da dođem bliže. I došla sam uz njegovu po-moć na Dane poezije, Šimićeve susrete, i… Dođi Ive na susret s djecom u školama. Na njegov nagovor dođoh na sve skupove i u Cvitak čiji je on začetnik – otac. Susretali smo se na Šimićevim susretima i postajali iskreniji prijatelji. Zvao me i nagovarao da pišem za Cvitak.

„Ive ti to možeš, piši za djecu“, rekao mi je Krešo. Ja sam se opirala, ali sam čula njegovu Vučedolsku golubicu. Čula sam njegov glas i odlučila pisati za djecu. Hoće li me sada netko nago-varati da pišem o prirodi, godišnjim dobima, blagdanima?! Nitko. A možda i nije tako!

Skupa smo putovali i nastupali u školama od Boke Kotorske, preko Hercegovine, Uzdola, do Jajca.

Kada smo putovali u Bosnu smijali smo se i pričali viceve, a Krešo veli: „Što ako me policija zaustavi?“ Brzo je vozio. „Dat ću mu Cvitak, ali možda ne će upaliti jer sam dva puta istom policajcu dao isti Cvitak i prošao bez kazne. Policajac se zamislio i rekao mu: „Kada će biti novi?“ Brzu vožnju opravdavao je da mora doći što prije do škole u kojoj djeca jedva čekaju Cvitak. Kad god je vozio uvijek je imao za dar ili za kaznu najbolji dječji list Cvitak.

Krešo ko Krešo, dobričina, ljudina, duhovit, zna se snaći u svakoj situaciji. Nije znao za mržnju. Mržnju među ljudima ra-stjerivao je njegov blagi i topli osmjeh, a to je uspjeh.

260 OSVIT 81–82/2015.

Prije njegove bolesti zovem ga i pitam zašto me ne zove jer mogu uskoro umrijeti, a on se smije i veli mi: „Ive, samo ti umri spreman je govor i buket ruža.“ Uskoro sam isplakala buket ruža. Zovem ga ponovo i čujem tih, blag i umilan glas. „Kako si?“. „Dobro sam. Ive, samo piši za Cvitak.“ I taj razgovor su zalile suze.

Ostao je most između neba i zemlje i susret na njemu i susret u nekom drugom cvitku. Cvit ne umire nego vječno živi s ostav-ljenim djelima, riječima, druželjubivošću, tolerancijom i blagim osmjehom. Jesmo li opet na mostu koji si prešao i ja ću ga prijeći? Svjetlo će sjati.

iva nuić

261DOKUMENTIDOKUMENTI OSvIT

Broj: ____/15Mostar, 7. svibnja 2014.

Temeljem odluke Upravnoga odbora Društva hrvatskih knji-ževnika Herceg Bosne o dodjeli Godišnje nagrade DHK HB broj: 83-4/09 od 22. studenoga 2008. godine Upravni odbor DHK HB je na svojoj sjednici 7. svibnja 2015. godine, a na prijedlog Po-vjerenstva za dodjelu Književne nagrade „Antun Branko Šimić“ donio

ODLUKUo dodjeli književne nagrade „antun Branko Šimić“

I.

Književna nagrada „Antun Branko Šimić“ za 2015. godinu do-djeljuje se književniku anti Zirdumu za roman Učiteljica mod-nog krojenja u Sarajevu 1914., koji je objavilo poduzeće Dobra knjiga iz Sarajeva 2014. godine.

II.

Nagrada će se dodijeliti na završnoj priredbi „52. Šimićevih susreta“ u Drinovcima, u petak 8. svibnja 2015. godine.

262 OSVIT 81–82/2015.

oBraZloženje:

DHK HB svake godine dodjeljuje godišnju nagradu za najbo-

lje književno ostvarenje koje je objavljeno u razdoblju od 1. svib-nja godine koja prethodi do 1. travnja godine u kojoj se nagrada dodjeljuje (u ovom slučaju od 1. svibnja 2014. do 1. travnja 2015. godine). Natječaj za dodjelu ovogodišnje nagrade raspisan je 16. veljače 2015. godine. Na natječaj se prijavilo devetnaest autora, a poslali su dvadeset četiri književna djela. Autori su na natječaj poslali sljedeća djela:

1. Ivan Alerić, Dan maka, pjesme2. Janko Bučar, Molba nad molbama, zapisi3. Mila s. Bernardina Crnogorac, Sjene, roman4. Zvonko Čulina, Život(h)inj(ic)e, pjesme5. Dunja Detoni-Dujmić, Bili smo istok i zapad, pjesme6. Igor Divković, Latino Bizantino, pjesme7. Asaf Duraković, Beramska kapela, pjesme8. Vendelin Karačić, Kronova galija, pjesme9. Vendelin Karačić, U suzvučju postojanja, pjesme10. Marina Kljajo-Radić, San na rijeci, pjesme11. Marina Kljajo-Radić, Plodovi pjesme, sabrane recenzije12. Ante Kraljević, Chiarina pisma, pjesme13. Ante Kraljević, Kada ptice ne pivaju, priče14. Fabijan Lovrić, Horusov sraz, pjesme15. Anto Marinčić, Potom je sve utihnulo, roman16. Anita Martinac, Medaljon, roman

263DOKUMENTI

17. Julijana Matanović, I na početku i na kraju bijaše kava, priče

18. Zdravko Ostojić, Kradljivci ljepote, priče za djecu19. Damir Pešorda, Nametnička kultura, ogledi20. Anto Stanić, Bako, zašto plačeš?, roman21. Miljenko Stojić, Niz mitnicu, ogledi22. Miljenko Stojić, Propetlje, priče23. Anto Zirdum, Učiteljica modnog krojenja u Sarajevu

1914., roman24. Anto Zirdum, Samo se prosvijetljeni vide u tmici, antropo-

loške opservacije

Upravni odbor DHK HB donio je Odluku o imenovanju Pro-sudbenoga povjerenstva za Godišnju nagradu „Antun Branko Ši-mić“. Nakon pomnog čitanja i dužne raščlambe Prosudbeno je povjerenstvo proučilo pristigla djela, te je načinilo sljedeći uži izbor djela od kojih će jedno biti nagrađeno:

1. Igor Divković, Latino Bizantino, pjesme2. Marina Kljajo-Radić, San na rijeci, pjesme3. Fabijan Lovrić, Horusov sraz, pjesme4. Anita Martinac, Medaljon, roman5. Julijana Matanović, I na početku i na kraju bijaše kava,

priče6. Anto Zirdum, Učiteljica modnog krojenja u Sarajevu

1914., roman

S obzirom na veliki broj prijavljenih autora i na izuzetnu kva-litetu pristiglih djela, Povjerenstvo je u odabiru iz predočenoga

264 OSVIT 81–82/2015.

užega izbora izdvojilo dvije knjige: Učiteljica modnog krojenja u Sarajevu 1914., roman, autora Ante Zirduma i roman Anite Martinac Medaljon da bi se na kraju odlučilo za konačan prijed-log. Upravni odbor DHK HB je prihvatio prijedlog Prosudbenog povjerenstva da se Godišnja nagrada „Antun Branko Šimić“ za 2015. godinu dodijeli književniku anti Zirdumu za roman Uči-teljica modnog krojenja u Sarajevu 1914., koji je objavilo podu-zeće Dobra knjiga iz Sarajeva 2014. godine.

Prihvaćajući stav Prosudbenoga povjerenstva da su, u kvali-tativnome smislu, romani ujednačeni te da nije bilo lako donijeti odluku o godišnjoj nagradi na natječaju Upravni odbor DHK HB dao je povjerenje kompetenciji Povjerenstva i njihov prijedlog nije mijenjao, Upravni odbor DHK HB također je prihvatio obra-zloženje Povjerenstva koje se odnosi na analizu sadržaja i formu romana te ono čini sastavni dio Obrazloženja ove odluke.

Romanom Učiteljica modnog krojenja u Sarajevu 1914. Anto je Zirdum na književni način obilježio stotu obljetnicu početka Prvoga svjetskog rata, čijim je povodom bio poznati atentat u Sa-rajevu. Autor je djelo koncipirao u četiri dijela: O vojničkim pi-smima i ratnim dnevnicima, Dnevnik učiteljice modnog krojenja i šivanja (prva polovica 1914.), Noćnik učiteljice modnog krojenja i šivanja i Pobjeda Erosa u carstvu Thanatosa (posthumno čita-nje pisma kapetana Begovića).

Prvim dijelom romana autor se predstavio kao pronalazač i priređivač zanimljivoga dnevnika iz 1914. godine, čije pisanje pripisuje sarajevskoj učiteljici Mariji Lempracht, te pisma kape-tana u austrougarskoj vojsci, stanovitoga Begovića, koji je bio zaljubljen u Anku Topić, sustanarku spomenute Marije, inače prvu poznatu bosanskohercegovačku pjesnikinju, rođenu u Žepču 1882. godine, autoricu zbirke pjesama Izgubljena zvijezda, koju je objavila u Sarajevu 1908. godine.

265DOKUMENTI

Ispisujući kvazidnevnik sarajevske učiteljice Marije, Zirdum pokazuje vještinu pripovijedanja koje je sveo na jednostavno, in-timno kazivanje, kakvo priliči dnevničkoj formi, ali u koje unosi niz spoznaja o vremenu i ljudima koje opisuje. Pred čitateljem se tako redaju događaji vezani uz kulturni i politički, ali i vjer-ski život u Sarajevu u prvoj polovini 1914. godine. Oblikujući priču iznesenu u dnevničkome zapisu učiteljice Marije, Zirdum se često služi umjetničkim postupkom citatnosti, čime se izvrsno uklapa u postmodernistički diskurs.

U drugome dijelu dnevnika Marije Lempracht, naslovljenome Noćnik učiteljice modnog krojenja i šivanja govori se o događa-jima koji su uslijedili nakon 1. srpnja 1914. godine, odnosno na-kon atentata na austrougarskoga prijestolonasljednika i njegovu suprugu. U tome dijelu romana autor prikazuje doživljaje dviju žena koje na ratnu stvarnost gledaju svaka iz svoje perspektive, premda povezane prijateljstvom, svaka sa svojim strahovima i nadama. Oblikujući ovaj dio romana, autor prikazuje kako ratna neman ruši ranije stvorena uvjerenja u ljudima koji su najednom iz mira ušli u razdoblje nemira, ukazuje na iznenađenje koje na-staje kada se rat približi Sarajevu i kada se ratna sreća okrene u suprotnome smjeru od očekivanoga.

U završnici romana autor donosi pismo kapetana Begovića na-pisano voljenoj Anki Topić. Ovo je pismo Topićevoj došlo poslije Begovićeve smrti, a njegova je funkcija u romanu biti komenta-rom događajima koji su prikazani u učiteljičinome dnevniku.

Miješajući tako dnevničku i epistolarnu formu, uključujući u pripovijedanje znanja o vremenu i ljudima koji su u njemu živje-li, umećući pjesme i tekstove vezane za to vrijeme i ljude koje prikazuje, Anto je Zirdum romanom Učiteljica modnog krojenja u Sarajevu 1914. ostvario zanimljivo djelo lagane čitateljske pro-hodnosti. Odabravši ovakav umjetnički postupak kojim će kroz dnevničku formu iznijeti događaje, romanopisac se povukao pred

266 OSVIT 81–82/2015.

svojim likovima, njima je dopustio da govore o vremenu u ko-jemu su živjeli, omogućio im je da svojim govorom sami sebe karakteriziraju te je time ostvario moderan roman kojim je vjerno oslikao jedno davno, ali prijelomno vrijeme.

Upravo zbog aktualnosti i univerzalnosti tema kojima se bavi u romanu postižući pri tome visoku umjetničku vrijednost, Uprav-ni odbor Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne odlučio je Godišnju nagradu „Antun Branko Šimić“ dodijeliti književniku Anti Zirdumu.

predsjednik Dhk hB

ivan sivrić

MOSTAR, 2015.GODIŠTE XXI.Mos

tar,

2015

.

81

-82

81–82

Ivo Mijo ANDRIĆ, Ivan BAKOVIĆ, Zdenka BILOBRK, Zvonko ČULINA,

Žaklina GLIBO, Zorica JURILJ, Ante KOLANOVIĆ, Miljenka KOŠTRO,

Marijana KRIŽANOVIĆ, Fabijan LOVRIĆ, Silvana MARIĆ, Anto

MARINČIĆ, Ivan MATIČEVIĆ, Mato NEDIĆ, Iva NUIĆ, Zdravko

OSTOJIĆ, Željka PANDŽA, Alojz PAVLOVIĆ, Pero PAVLOVIĆ, Ivan

SIVRIĆ, Iko SKOKO, Marija SMILJANIĆ, Božidar STANAR, Ivan

ŠAROLIĆ, Matej ŠKARICA, Nikola ŠIMIĆ TONIN, Igor ŠIPIĆ, Zoran

TOMIĆ, Božica ZOKO, Milenko ŽUPANOVIĆ

Tomislav Grgo ANTIČIĆ

More moje ljubavi

Moja lađa nema vesla

Ne plovi širokim morima

Ali u moru moje ljubavi

Moja je lađa jedrenjak

Visokih jarbola i lepršavih barjaka

Plovi na vjetrovima sanja

Uzdiže i spušta jedra

Uplovljava, isplovljava

Baca i diže sidra

Gdje god mora moje ljubavi ima