Baraka Pet Be, Miroslav Krleža

Zbirke novela ''Hrvatski bog Mars'' koja je nastajala od 1922. do 1933. godine, a kao

cjelovita zbirka izašla 1947. sastavljena je od sedam novela antiratne tematike koja nosi

ironičan i podrugljiv naslov. Mars predstavlja hrvatskog boga rata, pa tako na ironičan način

Krleža prikazuje stanje u Hrvatskoj za vrijeme Prvog svjetskog rata i opise hrvatskih seljaka i

intelektualaca. Krleža u djelu opisuje apsurdnost ratovanja, tragedije pojedinaca koji pate i

umiru bez ikakvog smisla i posebnog značenja.

U baraci Pet Be vlada kaos nespojiv sa današnjim pojmovima bolnice. U samom opisu

barake uočljiva je ironija. Krleža tom ironijom prikazuje apsurdnost ratovanja i nemar ljudi

jednih za druge. Ranjenike uspoređuje s vrećama koje su unosili ili iznosili. Nad svakim je

tijelom stajala etiketa da se zna u kakvom je stanju ranjenik. „U betoniranom bazenu bućkala

je smrdljiva žuta voda, pjenila se sivozelena sapunica i pljuvali krvavi zavoji i vata.“ „Doista,

nigdje čovjek ne može da se tako zablati kao na fronti, ali kad su Vidovića unijeli u veliku

parnu kupaonicu, onako musava kao što su prljavi pacijenti iz transporta ranjenika marvinskih

vagona mjeseca augusta, on je još mogao da se gadi. „ „Tu umire pod tušem na staklenom

stolu jedan čovjek, tamo drugi jauče, ventilatori zuje kao insekti nevidljivi, a Rusi u kaki

rubačama nose novi ranjenički materijal kao vreće, i sestre i ranjenici i doktori, svi viču, svi

trče, svi su izgubili glave. „ U baraci je Vidović ležao na broju osam. Sudbina broja osam kao

da je predodređena za smrt. Jednostavno mu je bilo suđeno umrijeti, odnosno čekati taj kobni

trenutak. Njega također okružuju teški ranjenici podijeljeni u tri grupe. Prva su grupa

polomljene kosti: kosti vire iz tijela ranjenika, ali ljudi samo leže i

šute. Druga su grupa amputirani: bez noge ili ruke i bez zavijenih rana koje se zbog toga samo

suše. Treća su grupa cuvax: to su oni umirući koji su samo na proputovanju kroz bolnicu jer

uglavnom ne dočekaju novi dan.

On ne nalazi smisao u tome što je rođen, sve što se oko njega događa čini mu se toliko

apsurdno i besmisleno. Svjestan je da će umrijeti zbog tuđeg nemara i takvu smrt smatra

sramotnom. Želi živjeti ali ne pronalazi smisao stalnog ratovanja i ležanja po špitalima.

Okružen je ranjenicima koji zazivaju boga kao posljednju nadu jer im je lakše podnijeti silnu

bol kroz vjeru u boga, ali Vidović nema nikakav odnos s Bogom. Zbog borbi u kojima je

sudjelovao, i zbog općeg apsurda rata, Vidović izgubio vjeru u Krista. Tijekom boravka u

baraci Vidović je doživio veliko razočaranje, najprije prizorom koji ga je dočekao u baraci,

prljavštinom i smradom, zatim nemarom bolničara za ranjenike, osobito kad je umirao broj

devet, a pijane bolničarke ništa nisu poduzele.

I sam je Vidović doživio kobnu i tragičnu smrt, baš onakvu kakvu je nazivao sramotnom.

Umro je sam i bespomoćan u okruženju bolničara koji nisu dostojno pomagali ranjenicima

niti suosjećali s njihovom boli.

Vidović osjeća strašnu unutarnju bol kada shvati da ne postoji nitko tko bi mu ublažio boli ili

kome bi bilo stalo do njega. Čak niti Bog koga zazivaju svi drugi. "Gle! Svatko od njih imade

svoga Boga! Svatko od njih imade svoga Boga!"

"I onaj Fijumanac ("Mamma mia! Mamma mia!") i on imade svoje kardinale i pape i rimske

zastave, i Rus i Madžar, i oni imadu svoju gospodu Bogove, a koga imam ja? I mene boli! I ja

sam nastrijeljen baš kao i oni! A ja nemam nikoga!"

I tako je zaboljelo Vidovića da je dignuo ruke i ispružio ih za nekim, i ruke su mu ostale u

zraku, i on je osjetio strašnu prazninu, i steglo ga je u grlu, i zaplakao je glasno.“

Grof Axerlode lik je oblikovan ironijom i groteskom. U životu se iskazao kao ambiciozan

čovjek koji je želio postati junak ili veliki ratnik, no to nije mogao ostvariti jer smatra da je

rođen u krivo vrijeme, stoga često ironično daje komentare na tadašnja vremena. Željan je

rata kako bi se istaknuo, kako bi postao veliki junak i ratnik, a zapravo je ništa drugo doli

obični šef bolnice. Ističe se njegovo slavno podrijetlo. On je plemić i izrazito poštuje tradiciju.

Potječe iz plemenitaške aristokratske obitelji i time se ponosi. On žudi za ratovanjem,

borbama i vojskom da se istakne. Nema osjećaja za ranjenike u bolnici. Potpuna zaluđenost

ratom, slavom i pobjedom grofa Axerloda potiče da ranjenike tjera na mimohod.

Axerlode simbolizira neprijatelje Hrvatske, odnosno gospodara nad Hrvatskom.

Elementi ekspresionizma vidljivi su u nemiru i kaosu koji vladaju u bolnici; prevladavaju

ružni motivi u opisima prostora i opisima ranjenika, izgubljenost i osamljenost lika Vidovića.

Najistaknutiji je motiv smrt, prikaz masovne scene u mimohodu i prikaz ratne bolnice.

Elementi naturalizma vidljivi su u detaljnom opisivanju kupaonice, opisi krvavih rana, čovjek

je prvenstveno fizičko biće pa tek onda duhovno i nitko ne mari za njega. Ljudi se ponašaju

poput životinja i dehumaniziraju se masovnim scenama mimohoda. Opsjednutost smrću

uglavnom je odlika ekspresionizma slična odlikama naturalizma.

Krleža se s nacionalnim pitanjem susreo u ulozi pitomca austrougarske vojne škole. Tu je

ulogu, jer je već naslućivao svoje buduće književno i kulturno poslanje, osjećao kao prisilu,

što ga je izazivalo na intimno ili javno sukobljavanje sa svjetonazorskim osnovama službene

austrijske politike i njezina militarizma, a jugoslavenstvo i idealizacija Srbije u tom su sukobu

imali snagu subverzivna polemičkoga stava. Zato on promatra rat kao besmislenu muku u

kojoj su Hrvati potlačeni i mučeni u Austrougarskoj vojsci.

Rat je ponekad nužno i jedino rješenje bremena tlačitelja naroda i kao takvog ga podržavam.

Rat u smislu osvajanja novih teritorija na štetu tamo već nastanjemog naroda u potpunosti

osuđujem, kao što osuđujem i sva ratna stradanja civila odnosno takozvanih kolatelarnih

žrtava. Pojam rata se kroz stoljeća, a u naše vrijeme i kroz godine mijenja pa danas ne

možemo jasno razlučiti agresiju zbog materijalne koristi i agresiju protiv agresije odnosno

„oslobađanje“ naroda od strane neke druge vojne sile. Na kraju krajeva jedan Srpski general

je agresiju na Vukovar nazvao oslobađanjem Vukovara od Hrvatskih paravojnih postrojba. To

sve govori o relativnosti rata u današnja vremena.

Matej Samardžić, 4.a