Globalni međunarodni i geopolitički odnosi u novom svjetskom poretku

PETAR KUREČIĆ*

Sažetak

Globalne odnose proučavaju i geopolitika i međunarodni odnosi. Svaka disciplina proučava

ih sa svog aspekta, koristeći svoj framework i izvlačeći zaključke kroz znanstveni pristup

proučavanju problematike. Geopolitički odnosi u svijetu ostaju u znaku sukoba interesa koji

definiraju geopolitiku. Borba interesa danas se vodi drugim sredstvima. Svako proučavanje

globalnih odnosa mora proučavati centre moći i njihove odnose. Suvremeni centri moći

prvog reda važnosti u svijetu su SAD, Kina, Rusija i Europska unija. U centre moći drugog

reda važnosti spadaju Indija i Japan. Najvažniji centar moći uopće su SAD, koje

najznačajnije utječu na novi svjetski poredak. Odnosi SAD-a i drugih važnih aktera

svjetskog poretka, te međusobni odnosi ostalih centara moći, temeljni su čimbenici koji

utječu na suvremene međunarodne i geopolitičke odnose. Američka globalna politika, te

odnosi SAD-a i «ostalih koji nešto znače», ostat će glavni čimbenik definiranja svjetskog

poretka u sljedećih nekoliko desetljeća. Manje vjerojatno je moguće globalno povezivanje

najvažnijih aktera protiv unipolarizma. Globalne međunarodne i geopolitičke odnose u

slučaju ponovne uspostave neke vrste multipolarizma najviše će oblikovati međusobni

odnosi suvremenih najvažnijih centara moći u svijetu, te centara moći drugog reda važnosti.

SAD i Kina predstavljaju centre moći u uzletu, dok su Rusija i Japan na «izmaku svojih

snaga», te im važnost polako opada. Europska unija i Indija mogle bi krenuti u oba smjera,

ovisno o stupnju jedinstva i razvoja koji će u budućnosti ostvarivati.

Ključne riječi: globalni međunarodni odnosi, globalni geopolitički odnosi, centri moći,

novi svjetski poredak, Sjedinjene Američke Države, unipolarizam, multipolarizam.

Uvod

Suvremenicima autora članka pruža se dobra prilika za saznavanje novih spoznaja, jer

žive u doba značajnih promjena u svijetu. Ono što nam omogućava poznavanje i mogućnost

analize globalnih međunarodnih i geopolitičkih odnosa, može se usporediti sa strategijama i

igrama vojskovođa koji su kroz povijest pokušavali pobijediti protivnike. Znanstvenici, koji

bi trebali biti nepristrani promatrači i istraživači, često se ne mogu suzdržati od unosa

vlastitih opredjeljenja ili interesa u analize, pa im manjka objektivnosti. Razlog je možda u

važnosti područja istraživanja kojim se bave geopolitičari i istraživači međunarodnih odnosa,

jer se kroz aktivnosti koje oni trebaju istraživati direktno odlučuje o sudbini svijeta.

* Mr. sc. Petar Kurečić je diplomirani politolog i profesor geografije.

Geopolitika i međunarodni odnosi istraživanju globalnih odnosa pristupaju sa vlastitog

stajališta, sukladno frameworku i potrebama istraživanja koje moraju zadovoljiti.

Istraživanje globalnih odnosa nužno mora dotaknuti pitanje svjetskog poretka kao

stanja međunarodnog sustava u nekom povijesnom razdoblju. Poredak u svijetu danas

presudno će utjecati na poredak u svijetu sutra. Stoga je bitno istražiti ga i vidjeti što je u

njemu dobro, što loše, te koje su mu tendencije razvoja. Suvremeni poredak obilježen je

globalizacijom, unipolarizmom, prestrojavanjima globalnih aktera svjetskog poretka,

pokušajima uspostave globalne vladavine i univerzalnih konvencija. Odnose u suvremenom

svjetskom poretku možemo pratiti kroz uloge pojedinih važnih aktera poretka (najsnažnije i

najveće države svijeta, glavni svjetski centri moći) i njihove međusobne odnose. U radu je

primijenjen pristup koji istražuje osnovne značajke međunarodnog položaja, nacionalnih

interesa i vanjskopolitičkih orijentacija najvažnijih svjetskih centara moći (SAD, Kina,

Rusija, Europska unija) i njihove međusobne odnose, te odnose s važnijim regijama ili

državama svijeta koje su značajne za ukupnost vanjske politike svjetskih centara moći. Dan

je i kraći osvrt na značajke centara moći drugog reda važnosti (Indija i Japan).

Razdvajanje dijelova svijeta na pojedine centre moći i regije ne znači da ne postoji

povezanost u jedinstveni globalni geopolitički sustav. Radi se samo o naglašavanju razlika

između svojevrsnih jezgara i periferije svjetske moći. Prije analize globalnih međunarodnih i

geopolitičkih odnosa dan je osvrt na sličnosti i razlike geopolitike i međunarodnih odnosa u

proučavanju globalnih odnosa i svjetskog poretka.

Geopolitika i međunarodni odnosi u proučavanju globalnih odnosa

Geopolitika, kao znanstvena disciplina na kontaktu političke i geografske znanosti,

bavi se trajnijim odnosima moći u prostoru, te u obzir uvijek uzima prostornu komponentu.

Bavi se dugoročnim političkim opredjeljenjima država koja proizlaze iz njihovih nacionalnih,

a ne samo političkih interesa. Ukratko, objekt istraživanja geopolitike su odnosi između

prostora koji je uglavnom teritorijaliziran, stanovništva čiji se broj povećava i političke

organizacije kojom stanovništvo prostor organizira u teritorij. Geopolitika globalne odnose

naziva globalnim geopolitičkim odnosima, a poredak u svijetu istražuje kao geopolitički

poredak u globalnom geopolitičkom sustavu. Geopolitički poredak sastoji se od prostora

(osnova u kojoj postoji geopolitički sustav), geopolitičkih struktura (aktera geopolitičkog

poretka) i geopolitičkih procesa, te njihovih međuodnosa, koji čine nadgradnju i

uspostavljaju nove strukture, procese i međuodnose. Geopolitički poredak dinamična je

kategorija, koja se neprekidno mijenja s promjenama struktura i procesa.

Međunarodni odnosi proučavaju globalne odnose kao globalne međunarodne odnose.

Poredak međunarodni odnosi nazivaju svjetskim poretkom, koji možemo označiti kao stanje

međunarodnih odnosa u međunarodnom sustavu. Međunarodni odnosi geografski kontekst

uzimaju kao dodatni moment u istraživanju međunarodnih odnosa i svjetskog poretka.

Međunarodni odnosi više pažnje poklanjaju kratkoročnim i srednjoročnim mogućnostima

razvoja odnosa u međunarodnom sustavu, naglašavajući političke odluke i opredjeljenja

važnijih ličnosti koje djeluju u političkim elitama država. Međunarodni odnosi bave se i

analizom faktora i subjekata međunarodnih odnosa, te njihovim međusobnim odnosima.

Međunarodni odnosi istražuju povezanost subjekata međunarodnih odnosa,

uvjetovanost međunarodnih zbivanja i procese koji postaju sastavni i relativno stalni dio

ponašanja takvih aktera na međunarodnom planu. Zadatak im je u dinamici svjetskih kretanja

pronaći one osnovne kategorije, zakonitosti i tendencije koje određuju taj razvoj i odrediti

osnovne činioce uz čiju pomoć se taj razvoj ostvaruje. Znanstveni pristup međunarodnim

odnosima zahtijeva istraživanje izrazito teorijskih pojmova i njihovih uzajamnih odnosa, a od

istraživača da te pojmove zna upotrijebiti u objašnjavanju golemog broja konkretnih

događaja. Međunarodni odnosi ne mogu se svesti na opis i gomilanje činjenica, niti su oni

podobni za apstraktne analize u kojim nema činjenica ni podataka.1 U priličnom broju

slučajeva osnovna problematika geopolitike i međunarodnih odnosa može biti vrlo bliska.

Razlika se više očituje u pristupu. Geopolitika iz određene problematike izvlači momente i

zaključke bitne za geopolitičko promišljanje i istraživanje, a međunarodni odnosi izvlače ono

bitno za istraživanje problematike međunarodnih odnosa.

SAD – najvažniji centar svjetske moći

Sjedinjene Američke Države ili skraćeno SAD, najvažniji su centar moći suvremenog

svijeta. SAD su najvažniji akter suvremenog svjetskog geopolitičkog poretka, a njihova

vodeća uloga proizlazi iz iznimno velike koncentracije moći prisutne pod jedinstvenim

centrom upravljanja. SAD su svjetski lider u svim aspektima nacionalne moći. SAD danas

imaju najveću vojnu, političku, ekonomsku i kulturnu moć u svijetu.2 Suvremeni poredak,

1 Vidi: Vukadinović, R. (1998.), Međunarodni politički odnosi, Barbat, Zagreb, str. 11, 19-202 Za pobliže upoznavanje s američkom moći i značajkama suvremenog položaja SAD-a u svijetu vidi:

Kissinger, H. (2001.), Does America Need a Foreign Policy?, Simon & Schuster, New York, poglavlje: America

at the Apex: Empire or Leader?

koji još nije dovoljno određena kategorija da bismo jednoznačno mogli zaključivati što on

jest i što će biti, snažno je obilježen utjecajem i ulogom SAD-a u globalnim odnosima, te

samim time u novom svjetskom poretku. Dio autora stanje geopolitičkih odnosa u svijetu

smatra nastavkom američke hegemonije, koja je u uzletu od mandata predsjednika Reagana.

Druga grupa autora smatra da se radi o prijelazu u novi ciklus hegemonije u kojem će

ponovno dominirati SAD. Treća skupina autora (Agnew, Corbridge3 itd.) predviđa nastanak

nove hegemonije bez hegemona, u kojoj će vladati hegemonija pravila. SAD su država koja

je uspjela najviše povezati sve aspekte moći i okupiti najveći kvantum moći u povijesti

svijeta (hegemonija nove vrste, globalna hegemonija, Brzezinski4). Američka hegemonija na

svim poljima međunarodnih i geopolitičkih odnosa čini najvažniju odrednicu suvremenog

svjetskog poretka, posebno kad govorimo o strukturama poretka i njihovim međusobnim

odnosima moći. Odnosi moći i mogućnosti djelovanja najsnažnijih struktura presudno

određuju svjetski poredak. Istraživanja suvremenog svjetskog poretka moraju istraživati

ulogu SAD-a, koje geopolitika smatra najsnažnijom geopolitičkom strukturom suvremenog

geopolitičkog poretka, a međunarodni odnosi najvažnijim subjektom međunarodnih odnosa u

novom svjetskom poretku. Unipolarno vodstvo SAD-a u svijetu i odnosi s važnim

geopolitičkim strukturama (države Kina, Rusija, Indija, Japan, te političko-gospodarski blok

Europska unija sa stožernim državama Njemačkom i Francuskom), čini glavnu odrednicu

suvremenog globalnog geopolitičkog poretka.

Nakon raspada hladnoratovskog poretka, otvorena je mogućnost za nastanak novog

svjetskog poretka, koji danas još uvijek prolazi kroz etapu sazrijevanja, obilježenu brojnim

turbulencijama i promjenama koje utječu na sadašnjost i budućnost poretka. Etapa u kojoj je

prisutna promjenjivost međunarodnog i geopolitičkog položaja, vanjskopolitičkih orijentacija

te gospodarskih i sigurnosnih politika pojedinih država, koje još uvijek čine najznačajnije

subjekte svjetskog poretka i čije postojanje definira međunarodni sustav.

Prijelazom u razdoblje kad međunarodni odnosi prolaze svoju redefiniciju, otvoren je

prostor za nove razvoje u međunarodnim odnosima i nova promišljanja o tome kakvi bi

trebali biti suvremeni međunarodni odnosi. SAD, kao vodeća svjetska sila i država

zadovoljna svojim položajem u svijetu, zalaže se za očuvanje trenutnog poretka i smatra da

je: «suvremeni svjetski poredak već uspostavljen i da novi model međunarodnih odnosa

Nye, J. S. (2002.), The Paradox of American Power, Oxford University Press, New York, poglavlje: The

American Colossus 3 Agnew, J., Corbridge, S. (1995.), Mastering Space, Routledge, London4 Brzezinski, Z. (1999.), Velika šahovska ploča, HUMS i Interland, Varaždin, str. 1-25

može biti uspostavljen samo u okviru postojeće strukture rasporeda sila».5 Stoga danas nije

moguće stvoriti poredak po formuli jedna supersila i četiri velike sile. Danas postoji jedna

supersila koja će predvoditi svjetski poredak bar još jednu generaciju. U ovakvoj situaciji

pitanje je da li postoji multipolarnost. Ako postoji, onda je shvaćanje multipolarnosti nešto

drugačije od tradicionalnog shvaćanja. Ovakva multipolarnost bi značila da postoji središnji

snažan pol kojeg čine SAD, a ostali polovi koje čine četiri velike sile – Kina, Rusija, Japan i

Europska unija, nisu u stanju biti lideri ili ispunjavati funkcije koje može ispunjavati središnji

pol.6 Ovakav multipolarizam, kao revizionističko shvaćanje široko prihvaćenog tumačenja

multipolarizma, postavlja pred istraživače pitanje da li je to multipolarizam ili prikriveni

unipolarizam. Novo shvaćanje multipolarizma naizgled podsjeća na pentagonalizam Henryja

Kissingera, koji je 70-ih godina 20. stoljeća kao najbolju formulu za odnose na vrhuncu

svjetske moći dao viziju odnosa između najznačajnijih globalnih aktera kao pentagona

svjetske moći u kojem bi ključne uloge imali SAD, bivši SSSR, Japan, Europa i Kina.

Kissinger, kao velikan znanosti o međunarodnim odnosima, ipak nije mogao znati, iako je

možda naslućivao, da će SAD dvadesetak godina nakon njegovih predviđanja ostvarivati

globalnu hegemoniju i imati sposobnost nametanja političke volje, ekonomskih zakonitosti i

vojne nadmoći gotovo cijelom svijetu. Ovo su postulati svakog unipolarizma, pa i američkog,

snažno prisutnog u novom svjetskom poretku. Proučavanje dijelova pentagona i njihovih

odnosa treba provesti kroz istraživanje njihove ukupne nacionalne moći, položaja u

globalnim geopolitičkim odnosima, položaju u međunarodnom sustavu, karakteru odnosa s

ostalim akterima svjetskog poretka. O značajkama svakog dijela pentagona ovise sadašnji i

budući odnosi među njima. Ovi odnosi će najznačajnije utjecati na budućnost svjetskog

poretka. Suvremeni poredak poznaje samo četiri najvažnija svjetska centra moći, jer je Japan

ipak iza ovih centara moći, u društvu s Indijom. Uloga SAD-a kao daleko najvažnijeg centra

moći nezamjenjiva je, jer su SAD jedine sposobne predvoditi uređenje odnosa u novom

svjetskom poretku. Danas je vodeća pozicija SAD-a u svijetu mnogo izraženija nego za

hladnog rata, jer je nestala druga supersila SSSR, a moć SAD-a ostala je okupljena i

nedirnuta. SAD danas ima mogućnost globalne projekcije vojne moći, najveću ekonomsku

moć i najveći udio u znanstveno-tehnološkoj revoluciji. Svoje vrijednosti i stavove SAD

projiciraju kroz globalni prostor, s mogućnošću, silinom i brzinom dosad najjačom u

povijesti. SAD imaju najveći hard i soft power u svijetu. Najeksplicitniji primjer moći SAD-

a su vojne intervencije, koje je SAD provodio i provodi samostalno ili sa saveznicima. Vojne

5 Vidi: Vukadinović, R. (1998.), Izazovi novom svjetskom poretku, Politička misao, vol. XXXV, br. 2, str. 79-936 Isto

intervencije u povijesti bile su uglavnom uzrokovane događajima koje su SAD doživljavale

kao prijetnju sebi, ponajviše jer se percepcija većine događaja u SAD-u zbivala kroz prizmu

realpolitike i geopolitičkih promišljanja (npr. Kennan, Kissinger).

SAD će pokušati zadržati vodeću poziciju u svijetu (što bi učinila bilo koja država da

ima priliku biti vodeća u svijetu). Novi svjetski poredak definirat će dominacija i hegemonija

jedine globalne sile koja će učiniti sve što je u njenoj moći da zadrži vodeći položaj. Pokušat

će omesti sve buduće potencijalne suparnike da povećaju svoju moć i unaprijede položaj u

međunarodnom sustavu, jer bi mogli postati ozbiljni izazivači, posebno ako se ujedine u

svojim nastojanjima. Neorealistička perspektiva, koja se pretežno bavi istraživanjem sustava

država i njegovih zakonitosti i značajki, suvremeno stanje međunarodnih odnosa označila bi

kao izrazitu dominaciju jednog pola, SAD-a. Dominacija jednog pola je kroz povijest obično

dovodila do nastanka ad hoc savezništava ili grupa država ili ljudi (terorizam, kao zločinačka

aktivnost) koje su željele radikalno mijenjati postojeći poredak.

Odnose SAD-a i ostalih centara moći u svijetu treba istraživati kao odnose jačeg i

slabijeg (jer je to jednostavno tako), u kojima prevladavaju i kooperacija i kompeticija.

Brzezinski se u svojoj knjizi Velika šahovska ploča i njeni geostrateški imperativi ograničio

na analizu odnosa SAD-a prema dijelovima Euroazije, kao prostora ključnog za ostvarivanje

svjetske moći. SAD sve više ostvaruje prevlast u Euroaziji, no nije mu potrebna potpuna

kontrola Euroazije. Dovoljno je kontrolirati ključne dijelove i svugdje ostvarivati geopolitički

utjecaj i prisutnost. Neke ideje containment codea Georgea Kennana nikad nisu izgubile

vrijednost, npr. prisutnost na ključnim lokacijama, zadržavanje (terorizma, a ne komunizma),

te ostvarivanje kontrole nad strateški važnim prostorima Bliskog istoka i središnje Azije.7

Suvremeni utjecaj SAD-a na globalnom planu ostvaruje se uglavnom kroz ekonomska

sredstva, tehnološku nadmoć i kulturni utjecaj (soft power). Politički pritisak primjenjuje se

kad ova sredstva nisu dovoljna, a vojna sila dolazi do izražaja samo kad su iscrpljene sve

opcije, ili kad treba pokazati da se odlučnost predsjednika i položaj SAD-a ne smiju dovoditi

u pitanje. Politika SAD-a nakon hladnog rata doživjela je transformaciju, obilježile su je

geoekonomsko natjecanje na globaliziranom svjetskom tržištu i humanitarne intervencije

predsjednika Clintona. Nije bilo vojnih intervencija vođenih geopolitičkim razlozima.

Američku globalnu politiku u novom svjetskom poretku možemo istraživati kroz

pristup koji naglasak daje glavnom kreatoru američke vanjske politike – po Ustavu SAD-a to

7 O odnosima SAD-a i ostalih dijelova Euroazije i promišljanjima Z. Brzezinskog vidi: Brzezinski, Z. (1999.),

Velika šahovska ploča, HUMS i Interland, Varaždin

Ovdje je naglasak na globalnoj američkoj politici koja snažno određuje geopolitičke kodove ostalih država.

je američki predsjednik, u kojem treba biti prisutan glas američkog naroda kroz legitimitet

izravno dobiven od američkih građana. U novom svjetskom poretku, nakon posljednje

geopolitičke tranzicije SAD je imao tri predsjednika. George Bush je uveo SAD u novi

svjetski poredak i prvi počeo upotrebljavati tu čuvenu sintagmu. Mandat George Busha bio je

obilježen raspadom hladnoratovskog poretka, geopolitičkom tranzicijom, raspadom SSSR-a,

proliferacijom država u Euroaziji i ostankom SAD-a na čelu svijeta kao jedine supersile,

početkom većeg broja lokalnih ratova i etničkih sukoba, te vojnom intervencijom protiv

agresora Iraka koja je obilježila kraj svršetak i početak novog poretka.8

Bill Clinton je provodio bitno drugačiju vanjsku politiku od George Busha. U prve

dvije godine mandata bila je to «vanjska politika bez vanjske politike», slabo definirana i

neangažirana, jer je Clinton bio zaokupljen rješavanjem unutarnjih američkih problema, zbog

kojih je i izabran za predsjednika SAD-a. Clinton je vanjsku politiku SAD-a od geopolitike i

realpolitike usmjerio prema geoekonomskom natjecanju u uvjetima globalizacije. Clintonov

drugi mandat ostat će više zapamćen u svijetu. Obilježile su ga humanitarne intervencije i

pokušaji da se uspostave bolji odnosi s većinom najvažnijih aktera novog svjetskog poretka i

ostalim državama koje su bile spremne prihvatiti novi svjetski poredak s liderskom pozicijom

SAD-a (većina tranzicijskih država, države Latinske Amerike).9

Treći predsjednik SAD-a u novom svjetskom poretku je sadašnji predsjednik George

W. Bush. Vanjska politika Busha jr. u skladu je dugoročnim crtama vanjske politike

republikanske stranke, prilagođena suvremenom dobu i poziciji SAD-a kao globalnog lidera

u svijetu. Osnovne crte ove politike su isticanje i očuvanje liderske pozicije SAD-a u svijetu,

unipolarno djelovanje za zaštitu i osiguranje vlastitih interesa, održanje labavih koalicija što

više država koje su podrška američkoj politici prema pojedinim regijama (uspostava

regionalnih savezništava i provedba politike ravnoteže u pojedinim regijama), preuzimanje

odgovornosti za sigurnost većine globalnog prostora, jačanje sustava domovinske sigurnosti

SAD-a (osnivanje Ministarstva domovinske sigurnosti), borba protiv terorizma svim

sredstvima i na svim frontovima (kod kuće i u inozemstvu), mogućnost vojnih intervencija

protiv država koje krše pravila koja vrijede u novom svjetskom poretku (npr. države koje

protivno rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a razvijaju oružja za masovno uništenje), jačanje

i proširivanje transatlantskog sustava kolektivne sigurnosti NATO-a (potvrđeno na summitu

NATO-a u Pragu, studeni 2002.), promicanje i zaštita gospodarskih interesa SAD-a,

8 Više u: Vukadinović, R. (2001.), Amerika u novom svjetskom poretku, Međunarodne studije, vol. I, br. 2-3, str.

5-209 Više u: Čehulić, L. (2001.), Clinton i novi svjetski poredak, Politička kultura, Zagreb

promicanje američke kulture i vrijednosti kao puta za lakše djelovanje na drugim poljima

vanjskopolitičke akcije (soft power prema Josephu Nyeu10). Zaštita nacionalnih interesa,

povećana izdvajanja za sustav nacionalne sigurnosti i posebno vojno-tehnološki napredak,

procjena pojedinih situacija u svijetu kao vrijednih američkog djelovanja ili ne (Powellova

doktrina), mogućnost preventivnih udara u borbi protiv terorizma i snažna zaštita interesa

SAD-a u očuvanju vodeće pozicije u svijetu (Wolfowitzova doktrina, ugrađena u novu

strategiju nacionalne sigurnosti SAD-a) – sve su to sredstva i programi koji trebaju osigurati

provođenje vanjske politike Georgea W. Busha. Osim ovih značajki, vanjska politika Busha

jr. obilježena je rezerviranošću prema institucijama međunarodnog prava (Međunarodni

kazneni sud) i institucijama za očuvanje globalne sigurnosti (povlačenje iz ABM sporazuma,

protivljenje Sporazumu o zabrani proizvodnje mina i Sporazumu o zabrani nuklearnih

pokusa, protivljenje Kyoto protokolu o smanjenju zagađivanja atmosfere i Cartagena

protokolu o zabrani genetski modificiranih organizama). Možemo zaključiti da sadašnja

američka vanjska politika ide logičnim i predviđenim smjerom. Tragični događaji od 11.

rujna 2001. g. dali su SAD-u priliku koju bi svaka velika i snažna država požurila iskoristiti

(kompeticija u međunarodnoj okolini i jačanje nacionalne moći logična je posljedica značajki

međunarodnog sustava). Prilika je to da se osigura dugoročno vodstvo u svijetu na svim

poljima, te između ostalog osiguraju američki interesi u najvećem svjetskom spremniku

energije – Bliskom istoku i središnjoj Aziji. Politika SAD-a razumljiva je i logična, u skladu

sa svim premisama realpolitike. Poremećaj u dotoku izvora energije doveo do bi narušavanja

američkog načina života i potpuno bi uništio bilo koju političku elitu na vlasti u SAD-u.

Stanje američke nacije i interesi gospodarsko-vojno-političke elite ne dopuštaju drugačiju

politiku prema svijetu.

Između samostalne politike ili unipolarnog djelovanja, djelovanja sa saveznicima i

djelovanja s ostalim državama u okviru UN-a, SAD je izabrao uglavnom samostalno

djelovanje.11 Unipolarno djelovanje SAD-a s nekadašnjim multipolarizmom i multipolarnim

modelima ima vrlo malo ili gotovo uopće nema dodirnih točaka. Pentagonalizam Henryja

Kissingera predviđa usklađivanje i balansiranja nacionalnih interesa nekoliko najvažnijih

aktera svjetskog poretka. Unipolarizam bi po neorealističkoj teoriji zbog svog hegemonskog

djelovanja morao izazvati reakciju ostalih dijelova međunarodnog sustava, manje ili više

sposobnih za djelovanje. Za Brzezinskog su SAD jedina i posljednja svjetska supersila čiju

10 Nye, J. S. (2002.), The Paradox of American Power, Oxford University Press, New York 11 Opširnije razmatranje pozicije SAD-a u novom svjetskom poretku vidi: Vukadinović, R. (2001.), Amerika u

novom svjetskom poretku, Međunarodne studije, vol. I, br. 2-3, str. 5-20

dominaciju nitko neće ugroziti još nekoliko desetljeća. Različiti pogledi na ulogu SAD-a u

svijetu u svakom će slučaju morati čekati svoju potvrdu u budućnosti međunarodnih odnosa.

Odnose SAD-a i ostatka svijeta možemo podijeliti na odnose s najvažnijim akterima

novog svjetskog poretka i odnose s ostalim državama u svijetu koje su obično grupirane u

regije svijeta.12 Postoji i pristup koji su primjenjivale same SAD, a koji države dijeli na

saveznike, države potpuno uključene u međunarodni sustav s visokim stupnjem razvijenosti

odnosa sa SAD-om, države u tranziciji, slabe države i opasne države (rogue states). Odnosi s

Europom još uvijek su najvažniji za SAD, iako odnosi s Kinom i ostatkom Azije postaju sve

važniji. Budućnost transatlantskog partnerstva od iznimne je važnosti za sigurnost i stabilnost

europskog prostora, ali i za sigurnost SAD-a. No, važna je i zbog toga što SAD-u omogućava

da europski prostor ostane saveznički raspoložen prema SAD-u i omogući mu prisutnost u

Europi. Europi je SAD pouzdan partner s kojim je povezana suradnjom na političkom i

sigurnosnom polju, dok su na gospodarskom polju odnosi više kompetitivni. SAD mora ostati

angažiran na europskom prostoru, snažno djelovati na svoje europske saveznike u pravcu

održanja dosadašnje i razvijanja buduće suradnje na bitnim političkim i vojnim pitanjima.

Brzezinski u knjizi The Geostrategic Triad: Living with China, Europe and Russia, Ameriku i

Europu smatra osovinom globalne stabilnosti, lokomotivom svjetske ekonomije i skupnošću

globalnog intelektualnog kapitala i tehnoloških inovacija. Odnos s Europom mora biti prvi na

listi prioriteta SAD-a. Proces europske integracije smatra birokratskim, a ne istinskim

povezivanjem. Europa se ujedinjuje ekonomski (što pokazuje i uspjeh Eura), ali politički

postaje konfederacija. Sigurnost Europe velik je problem, jer Europljani ne osjećaju potrebu

za većim sigurnosnim organiziranjem. Europa je ekonomski suparnik SAD-a, a u političkom

smislu je glavni saveznik. Zajednički interesi ostaju mnogo važniji od nesuglasica koje mogu

postojati između SAD-a i Europe. SAD predstavljaju jamca sigurnosti Europe, a Europa je

SAD-u nezamjenjiva kao partner u američkoj globalnoj politici širenja globalne stabilnosti,

demokracije i prosperiteta. NATO je ključan instrument djelovanja u transatlantskom

partnerstvu, stoga SAD podupire njegovu što jaču ulogu i širenje. Europska unija je glavni

partner SAD-u u održanju globalne stabilnosti, poretka te razvoju demokracije.

Odnosi SAD-a i Kine svakako su najizazovniji međunarodni odnosi u svijetu danas,

jer je Kina druga svjetska sila u usponu i možda buduća druga supersila. Kina je velika zemlja

12 Američka vanjska politika toliko je opširno područje da moramo razdvojiti globalnu politiku i poziciju SAD-a

u svijetu od odnosa s ostalim akterima poretka. Ovdje su dane osnovne značajke globalne američke politike koja

snažno određuje geopolitičke kodove ostalih država, osnovne crte odnosa SAD-a i ostalih važnih aktera novog

svjetskog poretka, te odnosi SAD-a s pojedinim svjetskim regijama.

s najvećim brojem stanovnika, rastućim gospodarstvom i vojnom moći. Najveći je američki

suparnik koji može ugroziti kontrolu azijskog prostora. Stoga politika SAD-a stalno varira od

pozitivnog do negativnog kad su u pitanju odnosi s Kinom. Kineska politika prema SAD-u

pokazuje mnogo manje oscilacija, te uglavnom ne odstupa od proklamiranih principa.13

Odnose SAD-a i Kine Brzezinski smatra vrlo bitnim za mir u istočnoj i jugoistočnoj Aziji, ali

Kinu ne smatra toliko bitnom kao neki drugi, jer je njen razvoj usporen siromaštvom i slabom

početnom pozicijom, a u budućnosti je moguća ozbiljna politička kriza zbog nedostatka

političkih sloboda. Kina nije ni neprijatelj ni strateški partner SAD-a. Problemi Tajvana i

Tibeta ne bi trebali biti problemi, ako se Kina, osim ekonomski, liberalizira i politički.

Američki interes je da Kina postane partner u velikom prostoru Euroazije, jer joj njen položaj

i veličina daju nezamjenjivu važnost u velikom dijelu Azije.14

Ostale azijske zemlje nisu dovoljno jake i previše su razjedinjene da bi ugrozile SAD

ili se ujedinile u nastojanju da se suprotstave vodstvu SAD-a. Najvažnija zadaća SAD-a je

igranje uloge posrednika u odnosima azijskih država, čiji su odnosi još opterećeni brojnim

neslaganjima, neriješenim problemima i teritorijalnim sporovima. SAD treba spriječiti da

jedna država (Kina) uspostavi dominaciju nad većim dijelom azijskog prostora.15

Indija, kao druga najveća azijska sila zaslužuje pozornost SAD-a, iako je njena

važnost mnogo manja. Indija ima važnost ne toliko sama po sebi, nego zbog stalnog

neprijateljstva s drugom nuklearnom silom u južnoj Aziji, a to je Pakistan. Pakistan je

američki saveznik i država koja bi mogla ući u nuklearni rat s Indijom, što je sve više

vjerojatno. Mogućnost nuklearnog sukoba nije samo prijetnja sigurnosti Azije, već globalnoj

sigurnosti, pa je SAD zainteresiran da u južnoj Aziji ne dođe do ovakvog razvoja događaja.16

Odnosi SAD-a i Japana su sa završetkom hladnog rata ušli u novu fazu. Japan je i

dalje ostao najvažniji saveznik SAD-a i američki mostobran u Aziji, ali se njegova relativna

važnost za SAD smanjila, zbog promjena u globalnim geopolitičkim odnosima (nestanak

SSSR-a, bolji odnosi s Kinom itd.). Saveznički odnosi s Japanom, zajedno s Korejom,

omogućuju američku prisutnost u blizini kineskih i ruskih granica. Gospodarska razmjena i

sigurnosna suradnja ostaju kameni temeljci japansko-američkih odnosa koji imaju sigurnu

budućnost, ali vjerojatno neće imati onu važnost za SAD koju su imali u hladnom ratu, čak ni

13 Odnosi Kine i SAD-a obrađuju se i u cjelini Narodna Republika Kina.14 Brzezinski, Z. (2001.), The Geostrategic Triad: Living with China, Europe and Russia, Center for Strategic

and International Studies, Washington15 SAD shvaća što Kina znači u Aziji. Posebno zanimljivo će biti pratiti razvoj daljnjih rusko-kineskih odnosa,

ako Rusija ocijeni da joj novo strateško partnerstvo sa SAD-om ne može donijeti neke veće koristi. 16 Više u: Kissinger, H. (2001.), Does America Need a Foreign Policy?, Simon & Schuster, New York

u slučaju novog containmenta (Kine, naravno). Japan bi stoga mogao razmisliti o novom

smjeru vanjske politike koja bi trebala biti samostalnija i angažiranija, ne dovodeći u pitanje

razvijene i prijateljske odnose sa SAD-om. Koalicija SAD-a i Japana ne bi trebala biti

usmjerena protiv nikoga, čak ni Kine, osim ako neka sila svojom politikom ne pokaže da ima

agresivne namjere i predstavlja prijetnju sigurnosti u azijsko-pacifičkom prostoru.

Odnosi SAD-a i Rusije poprimili su nova obilježja nakon 11. rujna 2001. g. i

uspostave svojevrsnog strateškog partnerstva. Rusiju treba postupno uključivati u okvire

transatlantske zajednice, te stvoriti okolnosti u kojima će Rusija uvidjeti da joj je u interesu

postati demokratskom i europskom postimperijalnom nacionalnom državom. Euroazija ne

može biti stabilna bez stabilne Rusije, pa to treba biti postulat američke politike prema Rusiji.

Kao najveća država i nuklearna sila, s položajem na spoju dvije velike svjetske jezgre

(Europa i istočna Azija), Rusija ostaje važan faktor na velikom prostoru, a samim time i

važan faktor u američkoj vanjskoj politici. SAD Rusiju treba što više približiti Zapadu i na

različite načine uključiti u organizacije, integracije i pomoći u ekonomskom oporavku.17

Da bismo sagledali odnose SAD-a s pojedinim svjetskim regijama moramo prvo

utvrditi o kojim se regijama svijeta radi. To su Latinska Amerika, Afrika, Bliski istok i

središnja Azija, južna Azija, jugoistočna Azija, te Australija i Oceanija. Ova podjela svijeta

na regije pokušava objediniti neke druge podjele.18

Odnosi SAD-a s Latinskom Amerikom mogu se opisati kao odnosi u kojima nema

značajnih mogućnosti promjena, osim na gospodarskom planu gdje je moguće još više

povećati trgovinsku razmjenu. Uspostava Sjevernoameričkog područja slobodne trgovine

(NAFTA) 1993. g., čije su članice SAD, Kanada i Meksiko, jedno je od ostvarenja na tom

planu. Upravo je u Latinskoj Americi Clintonova geoekonomija najviše došla do izražaja.

Države Latinske Amerike, osim Kube i donekle Venezuele, prihvaćaju američko vodstvo u

regiji i ne dovode ga u pitanje. Aktivno rade na daljnjem razvoju slobodnog tržišta i

demokracije. Daljnji korak u razvoju sveameričkog područja slobodne trgovine učinjen je

2002. g. u Quebecu, potpisivanjem sporazuma 44 države. U doba hladnog rata SAD je

poduzimao vojne intervencije kako bi spriječio promjenu društvenih odnosa ili srušio režime

u nekim državama. Danas takva potreba gotovo da i ne postoji. Najvažniji saveznik i partner

17 Odnosi Rusije i SAD-a obrađeni su u cjelini Ruska Federacija. Ovdje donosimo samo američki pogled na te

odnose iz perspektive sadržane u knjizi: Brzezinski, Z. (2001.), The Geostrategic Triad: Living with China,

Europe and Russia, Center for Strategic and International Studies, Washington18 U svijetu još naravno postoje regije: Angloamerika, Europa, Rusija, te istočna Azija. No one su obrađene kao

četiri centra moći (SAD, Europska unija, Rusija, Kina). Japan se kao dio regije istočna Azija obrađuje posebno s

obzirom na važnost Japana, kao centra moći drugog reda u svijetu.

SAD-a u Latinskoj Americi u doba hladnog rata bio je Brazil, a danas je to Meksiko, koji je

napravio zaokret u politici prema SAD-u. Latinska Amerika stoga ostaje prostor ekonomski

važan za SAD, bez značajnijih sigurnosnih izazova i prijetnji američkom vodstvu u regiji.

Afrika je prostor koji je uvijek bio u drugom planu američke vanjske politike. Tako je

i danas. Siromaštvo, golemi problemi, zarazne bolesti i nevažnost u globalnoj strategiji

Afriku čine nezanimljivom SAD-u. Zanimanje mogu izazvati prirodni resursi, prirodne

katastrofe ili pojava islamskog esktremizma i terorizma (Sudan, Kenija, Tanzanija itd.). SAD

će djelovati u Africi samo ako njegovi interesi budu ugroženi ili ako će postojati sigurnosna

prijetnja s teritorija Afrike prema SAD-u. Ekonomska politika će naravno biti nastavljena i

vjerojatno pojačana. Mogućnost humanitarnih intervencija u Africi (kao što je bila Somalija)

vrlo je malena. Bliski istok i središnja Azija predstavljaju fokus američke vanjske politike na

početku 21. stoljeća, zbog strateških, energetskih i sigurnosnih razloga. Bliski istok je u

fokusu američke geopolitike već 50 godina (od rušenja Mosadeqa u Iranu zbog kontrole nad

zalihama nafte). Nafta predstavlja pokretača američkog i svjetskog gospodarstva, a Bliski

istok i središnja Azija sadržavaju 2/3 poznatih zaliha nafte na svijetu. SAD jednostavno mora

biti prisutan u regiji jer mora osigurati nesmetanu opskrbu naftom svog gospodarstva i

građana. Oko toga ne može i neće biti kompomisa s američke strane. SAD su osigurale

potporu država Arapskog poluotoka, koje su im najvažniji saveznici i opskrbljivači naftom.

Saveznici su potrebni za odvraćanje i za mogući sukob s dva neprijatelja – Irakom i možda

Iranom. Osim strateških interesa, tu su i sigurnosna pitanja borbe protiv terorizma, jer je

Bliski istok regija iz koje dolazi najveći broj terorista i neprijatelja SAD-a. SAD će i dalje

ostati prisutan na prostoru Bliskog istoka, dok će u središnjoj Aziji pojačavati svoju

prisutnost koja je već ostvarena kroz prisutnost američkih trupa u nekim državama središnje

Azije. Povećanje prisutnosti, uz daljnju ekonomsku suradnju i vojnu prisutnost, moglo bi

imati učinak veće reakcije iz fundamentalističkih krugova i povećati opasnost od terorizma.

No, moglo bi dovesti i do smanjenja terorističke aktivnosti. Preduvjet je veći angažman

SAD-a u borbi protiv terorizma i njegovo značajnije iskorjenjivanje.

Južna Azija ostaje prostor stalne nestabilnosti i mogućnosti za izbijanje nuklearnog

rata između Indije i Pakistana. SAD u ovoj regiji ima prvenstveno sigurnosne interese, jer je

zabrinut za sigurnost u regiji koja nije samo regionalna nego nužno i globalna, zbog golemih

vojnih kapaciteta i realne mogućnosti upotrebe nuklearnog oružja, te blizine treće nuklearne

sile Kine, koja je saveznik Pakistana. Ekonomski interes SAD-a ovdje je u drugom planu, ali

postoji. SAD će uvijek djelovati na smirivanju tenzija u regiji i održanju stabilnosti.

Jugoistočna Azija nekadašnji je prostor američke angažiranosti (Vijetnam, domino

teorija) u skladu s containment codeom i zadržavanjem komunizma. Danas su odnosi s

jugoistočnom Azijom u uzlaznoj putanji, prvenstveno na ekonomskom planu. Postojanje

azijskih tigrova (Hong Kong, Singapur) i država koje to žele postati (Malezija, Indonezija)

dovelo je do velikog povećanja trgovinske razmjene s SAD-om i velikih američkih ulaganja.

Danas je većina država jugoistočne Azije, uzimajući u obzir značajnije i veće susjede (Indija,

Kina) sigurnosno upućena na SAD, koji ima ulogu vanjskog balansera odnosa snaga u regiji,

te vodi brigu o sigurnosti regije, odvraćajući moguće remetitelje ravnoteže iz susjedstva.19

Australija i Oceanija čine prostor koji sa SAD-om ostvaruje značajnu ekonomsku i

političku suradnju na principima zajedničkih interesa i savezništva. Australija i Oceanija kao

projekcije europskog stanovništva na drugom kraju svijeta, sve su upućenije na Ameriku i

države azijsko-pacifičkog ruba. Trgovinska razmjena s tim državama daleko nadmašuje onu s

Europom, zbog prostorne blizine i dostupnosti. SAD je u hladnom ratu bio s Australijom i

Novim Zelandom povezan obrambenim paktom ANZUS, a ove dvije države i danas svoju

sigurnost u velikoj mjeri vežu uz SAD, te su izrazile podršku i pridonijele borbi protiv

terorizma. Kao izvoznici sirovina uvijek će imati svoje mjesto u trgovini s SAD-om. Na

Pacifiku je SAD značajnije prisutan već preko 100 godina. Nakon Japana, djelomičnu ulogu

rivala na Pacifiku pokušao je preuzeti SSSR, a u budućnosti bi to mogla biti Kina. No,

Pacifik nije toliko bitan i na njemu nema značajnih mogućnosti ugroze američke premoći da

bi dobio značajniju ulogu u američkoj vanjskoj politici, osim kao tranzitni prostor i prostor za

smještaj nekih oružanih i svemirskih sustava.

Možemo zaključiti da će SAD u skladu s vodećom pozicijom koju ima u svijetu i dalje

nastaviti najznačajnije utjecati na budućnost globalnih međunarodnih i geopolitičkih odnosa.

Samim time najznačajnije će utjecati na sudbinu svijeta, posebno ako se uzme u obzir utjecaj

SAD-a na globalnu ekonomiju i globalni ekološki sustav. Sljedećih nekoliko desetljeća bit će

obilježeno dominacijom SAD-a u svijetu na svim poljima. Bitno je da li će ta dominacija biti

vrijednosno dobra ili loša. Odgovor na to pitanje dobit ćemo kroz razvoj međunarodnih

odnosa između ostalih značajnijih i manje značajnih aktera svjetskog poretka. Ako odnosi

između najvažnijih aktera svjetskog poretka budu postajali sve više kooperativni, pa čak i

19 Za suvremene odnose SAD-a s ostatkom svijeta vidi: Kissinger, H. (2001.), Does America Need a Foreign

Policy?, Simon & Schuster, New York. Kissinger grupira svijet u regije: Europa, Amerika, Azija, Bliski istok i

Afrika. Treba reći da je po Kissingeru SAD dio i transtlantskog svijeta, u koji još ubraja Europu i Rusiju, a

ujedno je i dio zapadne hemisfere, koju čine Angloamerika i Latinska Amerika. Kissinger je koristio teritorijalni

i funkcionalni princip pri ovakvoj podjeli svijeta, koja je dosta općenita, ali utilitarna.

saveznički, s tendencijom distanciranja od SAD-a i unipolarne politike, znat ćemo da je

američka dominacija prevelika i počinje izazvati protivne reakcije. U protivnom, bit će teško

ocijeniti da li se najznačajniji akteri osim SAD-a nisu ujedinili u protuameričkom djelovanju

zbog toga što nisu osjećali dovoljno snažnu potrebu za tim, ili zato što su utjecaj i sposobnost

uvjeravanja SAD-a bili toliki da im to nisu dopustili.

Narodna Republika Kina

Kina je država čije vrijeme moći i utjecaja u svijetu tek dolazi. Od kraja 70-ih godina

20. stoljeća, nakon smrti Mao Zedonga i rješenja pitanja nasljednika, počeo je velik zaokret u

kineskoj unutarnjoj i vanjskoj politici. Ključni čovjek zaokreta bio je Deng Xiaoping, kojeg će

povijest svrstati među najznačajnije ljude kineske novije povijesti. Deng je Kinu promijenio u

tolikoj mjeri, da je malo tko to mogao predvidjeti. Kina je pod Dengovim vodstvom započela

s velikim ekonomskim reformama, koje su donijele najduži kontinuirani rast BDP-a u svijetu

u posljednja dva desetljeća. Kina sa sadašnjom stopom porasta BDP-a može udvostručiti svoj

BDP svakih 10 godina. Ekonomske reforme najviše su bile izražene u zaokretu prema

tržišnom gospodarstvu, liberalizaciji kineskog gospodarstva, velikim stranim ulaganjima i

velikim infrastrukturnim projektima.20 Političke reforme u vidu veće demokratizacije društva

slabo su pratile ekonomske reforme. No, i za to postoji djelomično opravdanje, koje se sastoji

u realnosti kineskih uvjeta i svakodnevnice, koja traži jaku središnju i odlučnu vlast i ne bi

podnijela nagli prijelaz u potpuno drugačiji oblik vladavine.21 Kina sve više počinje sličiti

azijskim tigrovima, koji imaju jaku središnju vlast, uz razvoj izvozno orijentirane ekonomije

na ekonomskim zakonitostima i tržišnim principima. Zbog toga je Kina stekla sposobnost da

ojača politički utjecaj u svijetu, te unaprijedi svoj sustav nacionalne sigurnosti. Kao velika

država sa najvećim brojem stanovnika na svijetu, važnost Kine u međunarodnim odnosima

nameće se sama po sebi. Praćena je sve većom i konkurentnijom ekonomijom. Stoga neki

predviđaju da će već za 20-30 godina nastupiti doba Kine u međunarodnim odnosima. Kina bi

mogla početi ostvarivati vrlo jak utjecaj na međunarodne i geopolitičke odnose i svjetski

20 Više u: Jurišić, K. (1999.), Pola stoljeća Narodne Republike Kine, Politička misao, vol. XXXVI, br. 3,

str. 34-4421 Dobar primjer naglog prijelaza iz totalitarizma u autokraciju (kvazi-demokraciju) i iz planskog u

nekontrolirano tržišno gospodarstvo pokazuje slučaj Rusije i još nekih država bivšeg SSSR-a, te neke države

jugoistoka Europe. Danas su te države u vrlo lošem stanju općenito, gospodarstvo im stagnira, društvo se

raspada. Nemaju viziju razvoja ni jasno i uspješno definirane nacionalne interese, čije bi im ostvarivanje i zaštita

mogli donijeti stabilnost i prosperitet.

geopolitički poredak. Utjecaj Kine mogao bi se kumulativno pojačati, ako će voditi politiku

bez izrazite želje za dominacijom, nego za stvaranjem savezništava. Važno će biti i da se

kineski stav o potrebi postojanja multipolarnosti u svijetu ne promijeni, što nije vjerojatno.

Kina je jedan od najvećih zagovornika multipolarnog svijeta, koji je u suprotnosti s

unipolarnošću i hegemonijom koju ostvaruju SAD. Kina je istodobno jedna od najvećih

nepoznanica i predstavlja možda najveći izazov za novi svjetski geopolitički poredak.

Suvremena kineska vanjska politika u skladu s geopolitičkim, geostrateškim i

međunarodnim položajem Kine određuje prioritete prema tim realnostima. Svoje djelovanje

prema svijetu oblikuje i prema razvoju događaja u najvažnijim državama u međunarodnoj

zajednici. Kao i svaka država, posebnu pozornost posvećuje susjedima, pogotovo jer graniči s

tri nuklearne sile (Rusija, Indija, Pakistan).22 Prva nuklearna sila s kojom Kina graniči je

Rusija, površinom najveća država svijeta i nuklearna velesila, te država s kojom je Kina u

povijesti imala teritorijalne razmirice i manje konflikte. Raspad SSSR-a donio je poboljšanje

rusko-kineskih odnosa, pa su ti odnosi konstruktivni. Kina je službeno priznala današnju

granicu prema Rusiji i ostalim državama ZND-a u središnjoj Aziji. S Rusijom je sklopila niz

sporazuma, od kojih neki uključuju i države središnje Azije (Šangajska skupina). Indikativan

je velik porast trgovinske razmjene s Rusijom i središnjom Azijom, te izgradnja naftovoda

koji bi trebao povezivati središnju Aziju i rubna mora Pacifika. Ovaj naftovod će postati

konkurencija prijevozu nafte morem iz Gulfa i biti glavna linija opskrbe naftom istočne i

jugoistočne Azije. Druga sila je Indija, s kojom Kina ima lošije odnose, zbog teritorijalnih

razmirica, pitanja Tibeta i borbe za prevlast u Aziji. U toj borbi Kina ima neusporedivo bolju

poziciju. Treća nuklearna sila na kineskim granicama je Pakistan, koji je prirodno povezan s

Kinom, zbog neprijateljstva s Indijom. Pakistan predstavlja vrijednog saveznika Kine. Kina s

Japanom danas ima razvijenu gospodarsku suradnju, s velikim japanskim ulaganjima u

kinesko gospodarstvo. Politički odnosi opterećeni su japanskim nepriznavanjem odgovornosti

za ratne zločine u Kini, koji se mjere milijunima mrtvih. Japan, zbog povezanosti i

subordinacije SAD-u u vanjskopolitičkim i sigurnosnim pitanjima, ne može razviti odnose s

Kinom na višoj razini nego što su sada, ako ne promijeni temelje svoje vanjske politike.

Države jugoistočne Azije donekle se plaše Kine i njenog rastućeg utjecaja u Aziji, te ju

doživljavaju kao regionalnog hegemona. Udružene su u Udruženje država jugoistočne Azije

(ASEAN) i razvijaju bilateralne i multilateralne odnose unutar ASEAN-a. S Kinom imaju

razvijenu trgovinsku suradnju, ali u temeljnim vanjskopolitičkim pitanjima slijede SAD ili

imaju vlastiti kurs.

22 Ako DNR Koreja posjeduje nuklearno oružje, onda Kina izravno graniči s čak četiri nuklearne sile.

Kineska vanjska politika aktivna je na više pravaca: globalno odbija svjetski poredak

utemeljen na hegemoniji, pokušava razviti odnose s azijskim državama istog mišljenja, razvija

intenzivnu suradnju s Rusijom, promovira ideje multipolarizma u državama Trećeg svijeta.23

U skladu s promicanjem multipolarizma, Kina smatra da Ujedinjeni narodi moraju ostati

jedino mjesto gdje se donose temeljne odluke o svjetskom poretku i upotrebi sile protiv

agresora, uz sve druge funkcije koje organizacija obavlja. Jačanje uloge UN-a, reorganizacija

i preuzimanje novih funkcija bili bi procesi koje bi Kina svakako podržala.

Odnosi Kine i SAD-a prolaze tranzicijsko razdoblje u kojem će se iskristalizirati

kakva će biti priroda tih odnosa u budućnosti, iako se to ne može tvrditi sa sigurnošću.24 Za

Clintonova mandata, SAD su prema Kini i istočnoj Aziji vodile politiku aktivnog angažiranja,

povezujući ekonomske i sigurnosne interese, razvijajući ekonomsku suradnju kroz jamčenje

sigurnosti, u skladu s geoekonomijom. Glavna značajka politike SAD-a prema Kini je

nepostojanje konsenzusa oko politike, uloge i značaja suvremene Kine. Najveća razilaženja su

oko pitanja ljudskih prava i neprihvaćanja liberalne demokracije i zapadnih vrijednosti u Kini.

Neslaganja postoje i oko Tajvana, Tibeta, proliferacije oružja itd. Ipak je u toj politici bio

moguć određen konsenzus oko tri temeljna pitanja (ekonomska suradnja, mir i sigurnost

azijskog prostora), vođen ipak uglavnom ekonomskim interesima. Dolaskom Busha jr. za

predsjednika SAD-a događa se zaokret u američkoj vanjskoj politici uopće, pa tako i prema

Kini. Sadašnja američka administracija ima mnogo radikalnija stajališta prema Kini od one

prethodne.25 S obzirom na trenutno potpuno drukčije prioritete američke vanjske politike

(borba protiv terorizma), Kini se u američkoj administraciji ne pridaje prevelika pozornost.

SAD smatra da su snaga i utjecaj Kine u međunarodnoj zajednici mnogo manji nego što se

smatralo prije, pa provodi politiku ignoriranja Kine i njenih zahtjeva prema međunarodnoj

zajednici. Ovakva politika je rizična. Najveća brana kineskom viđenju svjetskog poretka su

SAD, koje su gotovo u potpunosti uspjele nametnuti svoje viđenje svijeta na većem dijelu

globalnog prostora. Kina danas predstavlja najveću silu na prostoru Azije i zapadnog Pacifika.

Njena uloga i značaj u Aziji će rasti. Opasnosti mogu doći iz unutarnje domene (protivnika

kineskog poretka i institucija) te od širenju drugih prijetnji koje spadaju u soft security –

trgovina drogom, oružjem, opasnim tvarima, vojnom tehnologijom i ljudima.

23 Prema: Vukadinović, R. (1998.), Izazovi novom svjetskom poretku, Politička misao, vol. XXXV, br. 2, str. 79-93

24 U predviđanju budućih događaja nikad ne možemo tvrditi nešto sa sigurnošću. Možemo samo nešto ocijeniti više ili manje

vjerojatnim, na temelju dosadašnjih događaja koji imaju određenu tendenciju.

25 Više u: Čehulić, L. (2001.), Posthladnoratovski odnosi SAD-a i Kine, Međunarodne studije, vol. I, br. 2-3, str. 109-123

Ruska Federacija

Rusija, najveća država na svijetu, nekadašnji jedini pravi suparnik SAD-a i druga

supersila, danas je država-bolesnik. Rusija je iz hladnog rata i planskog ekonomskog sustava

izašla u velikoj mjeri uništene ekonomije, s golemim političkim i ekološkim problemima, te

stanovništvom koje umjesto nametnute ideologije i iluzija o veličini i povijesnoj misiji

«majčice Rusije» danas ima samo jednu brigu, a to je – kako preživjeti? Ruska ekonomija

uglavnom je prešla u ruke nove političko-ekonomske elite čiji se utjecaj u državi i društvu

snažno isprepliće. Pljačkaška privreda nema sluha za potrebe Rusa i nacionalne interese

Rusije. Jeljcin i njegova nekompetentna vladavina omogućili su razvoj kaotičnog stanja u

Rusiji. U kaosu bili su ugroženi i teritorijalni integritet i opstanak Rusije, te sama demokracija

u Rusiji. SAD i Europa bili su jamci opstanka Jeljcina i glavni pomagači Rusije u tom

početnom razdoblju nakon nastanka neovisne Rusije. Jeljcin je uveo određen stupanj

demokracije u Rusiju i počeo je provoditi reforme. Slijedio je savjete koji su dolazili sa

Zapada i nije pokušavao obnoviti rusku moć. Nakon dobrih odnosa Rusije i SAD-a u

posthladnoratovskom razdoblju došlo je do zaoštravanja oko mnogih pitanja (Čečenija, širenje

NATO-a, prisutnost i akcija NATO-a na Balkanu). Velika kriza u Rusiji 1998. g., bila je

korak prema dnu s kojeg se Rusija izvukla zbog porasta cijena nafte (glavni ruski izvozni

proizvod, strategijska sirovina i sredstvo za discipliniranje neposlušnih susjeda koji ovise o

ruskoj nafti). Rusija danas uvelike ovisi o svjetskom tržištu nafte jer visoke cijene nafte Rusiji

omogućuju normalno funkcioniranje njenih institucija, vojske i policije. Osim velikih

ekonomskih problema, Rusiju pogađaju problemi sa susjedima (Ukrajina, baltičke države) i s

manjinskim narodima koji se nalaze u sastavu Ruske Federacije (npr. Čečenija).

Nakon odlaska Jeljcina s predsjedničke dužnosti i dolaskom Vladimira Putina na

dužnost ruskog predsjednika, došlo je do velikih promjena u ruskoj unutarnjoj i vanjskoj

politici, iako je Jeljcin ustoličio Putina da nastavi njegov politički kurs i spriječi jačanje

komunista u Rusiji. Putin je riješio čečensko pitanje, počeo provoditi reforme u upravi, vojsci,

sudstvu, te započeo borbu protiv ruske oligarhije. Osim toga, počeo je raditi na uspostavi nove

ruske vanjske politike i novog imagea Rusije i ruske sile u svijetu. Putin u svojoj politici nije

imao nepromjenjiv smjer jer se počeo ponovno približavati SAD-u. To se ne čini logičnim

korakom s obzirom na dotadašnje značajke njegove vanjske politike. Nakon ovog zaokreta,

poznatog kao Putinova doktrina, došlo je do približavanja Rusije Zapadu. Na rusko

približavanje Zapadu značajno je utjecalo novo stanje u međunarodnoj zajednici, vezano uz

terorističke napade i borbu protiv terorizma u svijetu. Uspostava globalne antiterorističke

koalicije donijela je nove mogućnosti suradnje Rusije i SAD-a, koji su brzo i bezbolno riješili

nesuglasice oko širenja NATO-a, američkog istupanja iz ABM sporazuma i smanjenja broja

nuklearnih bojevih glava na jednu trećinu sadašnjeg broja sa svake strane. U drugoj polovini

90-ih godina SAD su pokušavale drugačijom taktikom ostvariti svoje geostrateške ciljeve u

prostoru Euroazije koji okružuje Rusiju. Odnosi Rusije i SAD-a bili su značajno drugačije

prirode nego što su sada.26 Ruska vanjska politika umnogome je određena unutarnjim

prilikama u Rusiji, koje su loše i brzo se mijenjaju generirajući nove krize, pa je nemoguće

trajno definirati rusku vanjsku politiku i nacionalne interese za sljedeća desetljeća. Promjena u

ruskoj vanjskoj politici može se najbolje iščitati iz promjene u ruskoj vanjskopolitičkoj

orijentaciji. Rusija krajem 90-ih nije imala mogućnosti da bude partner SAD-a na globalnoj

razini, a tih mogućnosti nema ni danas. Promjena koja se desila sastoji se u drugačijem stavu

službene ruske politike prema SAD-u i globalnim geopolitičkim i međunarodnim odnosima.

U članku Izazovi novom svjetskom poretku27, Radovan Vukadinović piše da je u nedostatku

sredstava za održavanje partnerstva sa SAD-om, ruska politika usmjerila svoje napore prema

bližem inozemstvu (zemlje ZND-a), Kini i zemljama zapadne Europe. Sukladno promjenama

u ruskoj vanjskoj politici, isti autor u članku Novi rusko-američki odnosi28 navodi kako je

ključna točka za promjenu ruske vanjske politike bio napad na SAD 11. rujna 2001. g. Ovaj

napad bio je povod koji je pokrenuo velike reperkusije, ne samo u američkoj vanjskoj politici,

nego i u politikama važnih i moćnih država svijeta i mnogih međunarodnih organizacija. U

slučaju Rusije čini se da je napad od 11. rujna poslužio kao dobar povod predsjedniku Putinu

za opravdanje za novog vanjskopolitičkog smjera. Rusija je svjesna svoje sve slabije pozicije

u globalnim odnosima. Ruska službena politika to nije smjela niti smije priznati ruskom

narodu.29 Stoga je borba protiv globalnog terorizma u bila izgovor da se popusti SAD-u na

26 U knjizi Velika šahovska ploča Zbigniew Brzezinski piše da SAD žele policentrizam kad je raspodjela

geostrateških pozicija u Euroaziji u pitanju, da strpljivo i naporno grade odnose sa najvažnijim državama koje

okružuju Rusiju (tzv. geopolitičkim osima: Ukrajina, Azerbejdžan, Uzbekistan), da Rusija ne može spriječiti

proširenje NATO-a te da nema uvjeta da bude strateški partner SAD-u, jer za to jednostavno nije sposobna zbog

svojih unutarnjih slabosti koje se projiciraju i prema van, naravno.27 Vukadinović, R. (1998.), Izazovi novom svjetskom poretku, Politička misao, vol. XXXV, br. 2, str. 79-9328 Vukadinović, R. (2001.), Novi rusko-američki odnosi, Međunarodne studije, vol. II, br. 1-2, str. 5-2029 Procjena službene ruske politike bila je da su teroristi i širenje islamskog fundamentalizma najveća opasnost

koja ugrožava teritorijalni integritet i sigurnost Rusije. Nuklearno oružje Rusija ne koristi u borbi protiv

terorizma, jer ne može masovno uništavati dijelove svog teritorija i stanovništvo koje živi na tim teritorijima. U

ovom paradoksu pokazuje se ključna razlika između dva aspekta i poimanja sigurnosti, hard-security i soft-

security, koji naglašuje da većini modernih i organiziranih država u svijetu danas ne prijeti tradicionalna vojna

opasnost, nego stalne i skrivene prijetnje koje su često otkrivene kad je šteta učinjena (napadi kemijskim i

mnogim poljima. SAD je dobio podršku u borbi protiv terorizma (što Rusija koristi kao

opravdanje za pacificiranje Čečenije), dobivena je ruska potpora za napad na talibanski režim

u Afganistanu i za razmještaj američkih vojnika u središnjoj Aziji i na Kavkazu, uz korištenje

vojnih baza u Uzbekistanu, Turkmenistanu, Tadžikistanu, Kirgistanu i Gruziji. Putin je pristao

na ustupke, očekujući protuusluge. Odnosi koje su uspostavili Bush jr. i Putin za posljedicu bi

trebali imati daljnje poboljšanje odnosa SAD-a i Rusije.30

SAD je Rusiji omogućio da postane dvadeseta članica NATO pakta, ali ne punopravna

članica sa pravom veta, jer to Rusija ne može biti. Rusija samo ima mogućnost sudjelovanja u

radu NATO-a i davanja vlastitog mišljenja o problemima kojim se NATO bavi. Odluka koju

su donijeli transatlantski saveznici ukazuje da Rusiju smatraju dovoljno važnom da bi pitali za

mišljenje o sigurnosnim pitanjima u Euroaziji. Ovakvu odluku mora se analizirati iz nekoliko

razloga. Rusija jest najveća država svijeta s drugim nuklearnim potencijalom, te je fizički

prisutna na 1/3 prostora koji zauzima Euroazija. Iz ovih činjenica proizlazi važnost i uloga

Rusije u Euroaziji. Rusija je Zapadu potrebna ne da djeluje u Euroaziji, nego upravo da ne

djeluje, nego da se što više bavi sama sobom i odnosima sa SAD-om i donekle Europom.

Nakon što je Ruskoj SFSR raspadom SSSR-om oduzeta mogućnost globalnog djelovanja,

Rusija nema mogućnost djelovanja ni na čitavom prostoru Euroazije, jer više ne može prijetiti

vojnim djelovanjem, a za ostale vrste djelovanja uglavnom nema sredstava. Naravno, još

uvijek ima država, članica ZND-a, koje su ovisne o Rusiji, ali je ta ovisnost sve manja. Rusija

više ne predstavlja toliko značajnog aktera, koji može samostalno mijenjati globalne odnose i

usmjeriti razvoj svjetskog poretka u drugom pravcu. Rusija za djelovanje na planu većem od

susjednog ili regionalnog mora tražiti saveznika. Ako će htjeti umjereno se ekonomski

razvijati i usmjeriti se na trgovinu, saveznika treba tražiti u Europskoj uniji ili nekoj od država

Europske unije ili više njih (Njemačka, Francuska). To neće i ne može biti savezništvo u

pravom smislu, možda više posebni odnosi ili neka vrsta partnerstva. Ako želi nastaviti novo

proklamiranu politiku, s težištem na sigurnosnim pitanjima, može se i dalje snažnije vezati uz

SAD, ali prerano je govoriti kakvi će biti učinci nove ruske vanjske politike i koliko će ona

potrajati. Treća mogućnost je i najizazovnija za globalne geopolitičke odnose, a predstavlja

rusko povezivanje s Kinom. Suvremena ruska politika želi razvijati dobre odnose s Kinom,

biološkim oružjem, bombaški napadi, terorizam, propagandno djelovanje s ciljem stvaranja sljedbenika itd.).30 Razilaženja oko nekih pitanja neće dovesti u pitanje američko-ruske odnose. Kissinger je predvidio zaokret u

rusko-američkim odnosima koji je nastupio sredinom 2001. g., s prvim susretom Busha i Putina. Zaokret postaje

konstanta odnosa nakon događaja od 11. rujna 2001. g., kad se SAD našao na udaru radikalnih islamskih

terorista. Rusko vodstvo procijenilo je da se problemi sa SAD-om mogu riješiti kroz obostrane ustupke, a bilo je

nemoćno spriječiti da SAD povuče neke poteze koje je želio povući.

kao što ih želi razvijati sa svim susjedima, na principu jednakosti i poštovanja suverenosti i

teritorijalnog integriteta. Dvije strane nalaze zajedničke ekonomske (trgovina, ruske sirovine

za kineske proizvode) i političke interese (međusobna podrška oko Tajvana i Čečenije, princip

teritorijalnog integriteta obiju država, protiv separatizma i samoopredjeljenja pojedinih

manjina u Rusiji i Kini). Da li će odnos s Kinom imati drugačiji karakter od odnosa s ostalim

susjedima ovisit će o tome da li će Kina tražiti da Rusija igra ulogu mlađeg brata. Uspjeh

mogućeg strateškog partnerstva ovisit će o tome. Kina ne bi smjela tražiti da Rusija mora

priznati vodeću ulogu Kine, iako Kini objektivno pripada uloga starijeg brata u mogućem

kinesko-ruskom partnerstvu. Moralo bi to biti pravo partnerstvo, osnovano na otvorenosti i s

podjelom uloga svake države u tom partnerstvu. Rusija bi trebala biti jamac sigurnosti i

djelovati prema Europi, a Kina glavni eksponent djelovanja na azijskom i pacifičkom

prostoru. Djelovanje prema SAD-u i ostatku svijeta moralo bi biti zajedničko i koordinirano.

Europska unija

Europska unija kao četvrto središte moći u svijetu svakako zaslužuje pozornost, više s

aspekta međunarodnih odnosa, a manje s aspekta geopolitike. Značaj EU u međunarodnoj

zajednici najviše proizlazi iz njene ekonomske moći, koja je veća od američke. Ima i više

stanovnika od SAD-a. S najavljenim proširenjem, broj stanovnika EU još će porasti. Politička

moć EU mnogo je manja od njene ekonomske moći, zbog razjedinjenosti u stavovima, te

kompliciranom i dugotrajnom procesu donošenja odluka. To je normalno jer EU nije država,

nego supranacionalna zajednica, politička i ekonomska integracija. U EU ne postoji jedan stav

i jedan glas, nego se stavovi svih 15 država članica moraju uzimati u obzir. Odluke ne mogu

biti donesene ako nije postignut konsenzus. Vojna moć EU u neskladu je s gospodarskom

moći. EU nema vlastitu vojsku, a Eurocorps i pokušaji stvaranja Europske sigurnosne i

obrambene politike (ESDP), kao dijela koncepta Zajedničke vanjske i sigurnosne politike

(CFSP) ne razvijaju se ni približnom brzinom i pravcem kako bi se mogli razvijati. EU je pri

razvijanju Europskog sigurnosnog i obrambenog identiteta (ESDI) pristala da se ESDI razvija

unutar NATO-a.31 EU danas počiva na tri stupa – ekonomija, vanjska politika i sigurnost,

pravosuđe i unutarnja politika. Prvi stup još uvijek je najvažniji i vjerojatno će tako i ostati.

Za položaj EU u novom svjetskom poretku najvažniji je drugi stup koji se odnosi na vanjsku i

sigurnosnu politiku. EU danas predstavlja jedno od četiri najvažnija središta moći u svjetskom

poretku, ali na njenu stvarnu moć značajno utječe stupanj jedinstva članica. Stupanj jedinstva

31 Više u: Barić, R. (2002.), Budućnost obrambene politike EU, Međunarodne studije, vol. II, br. 1-2, str. 69-98

koji može biti postignut oko temeljnih pitanja uređenja svjetskog poretka vrlo je bitan.

Europska unija ima vrlo slab glas kad se raspravlja o tome da li svijet treba biti unipolaran ili

multipolaran, te kakva treba biti uloga SAD-a ili UN-a u novom svjetskom poretku. Europa

inzistira na poštivanju mnogih konvencija i protokola (npr. Kyoto protokol, Cartagena

protokol, Ottawska konvencija, zabrana nuklearnih pokusa, Međunarodni kazneni sud), ali

njeno inzistiranje nije uvjerljivo, a moć uvjeravanja nedovoljna. Vrijednosna orijentacija

Europske vanjske i sigurnosne politike mnogo je pozitivnija od vrijednosne orijentacije

ostalih najvažnijih aktera svjetskog poretka. No, europsko viđenje svijeta i uspjeh europske

vanjske politike u drugom planu s obzirom na ostale važne aktere. SAD uspijevaju nametnuti

svoje viđenje svjetskog poretka velikom dijelu svijeta, Rusija to uspijeva djelomično u svom

susjedstvu, Kina također. EU neke stvari ne uspijeva nametnuti ni u nekim dijelovima Europe,

pa čak ni nekim svojim članicama koje unilateralnim djelovanjem prema izvaneuropskim

silama razbijaju jedinstvo EU. EU održava neke vrste posebnih odnosa s mnogim državama

koje nisu članice EU, kroz razne sporazume i pridružena članstva. EU ima takve odnose i s

mnogim neeuropskim državama. Razilaženja u mnogim bitnim pitanjima sa SAD-om

vjerojatno neće dovesti do nestanka transatlantskog partnerstva, jer je to partnerstvo prečvrsto.

Stoga će transatlantsko partnerstvo, uz nesumnjivo neke transformacije koje će morati proći,

ostati najvažniji moment u vanjskoj politici EU. Transatlantizam ima budućnost i jer su

države zapadne Europe (a možda i drugih dijelova Europe) upućene na SAD, čija bi prisutnost

i partnerstvo trebale biti činjenica i brana protiv prijetnji i mogućih opasnosti s istoka i juga.

Odnosi Europske unije i Rusije prolaze kroz etapu promjena, u kojima i jedna i druga

strana traže nove prilike za suradnju, ponajviše na ekonomskom planu. Nakon brojnih

različitosti u stavovima oko integracije Rusije u europske ekonomske tokove, EU je usvojila

Zajedničku strategiju za Rusiju. Rusija je pojačala svoje kontakte s EU kad je shvatila da od

novog američko-ruskog strateškog partnerstva neće biti ništa.32 No, događaji od 11. rujna

2001. g. ponovno su u središte pažnje uveli američko-ruske odnose. Rusija ne može računati

na brzu integraciju u Europu, kao ni mnoge druge države na ruskim granicama. Ta činjenica

otvara mogućnost da će između EU i Rusije duže vrijeme postojati pojas država koje neće biti

potpuno integrirane u Europu, te će služiti kao posrednici između EU i Rusije. Uključivanje

Rusije u rad NATO-a i njena jača integracija u transatlantske odnose i procese ne mora biti

vezana za rusku integraciju u Europu. Rusija jednog dana može postati i punopravna članica

NATO-a (što sada ne izgleda vjerojatno), a proces uključivanja Rusije u EU dotad uopće ne

mora krenuti. Najvjerojatnija mogućnost je ta da će Rusija i dalje ostati predmet velikog

32 Čehulić, L. (2001.), Uspostavljanje novih odnosa EU i Rusije, Međunarodne studije, vol. I, br. 1, str. 56-68

interesa EU, koja će na svojim budućim granicama ili u njihovoj blizini željeti stabilnu,

demokratsku Rusiju, koja će biti spremna na ekonomsku, političku i sigurnosnu suradnju s

Europom, a možda i sa SAD-om. Ostale europske države, koje danas nisu članice EU, a

željele bi to biti, imat će priliku postati članice EU kad ispune kriterije koji su potrebni da bi

postale članice. Želja za ulaskom u EU danas prevladava kod većine europskih država

nečlanica, osim nekih koje zbog svojih specifičnih razloga ne žele postati članice (patuljaste

države Europe, Švicarska, Norveška, Island – prvenstveni razlog je bogatstvo i resursi koje ne

žele izvrgnuti podjeli i kontroli; osim toga postoje i države koje zbog političkih razloga ne

mogu postati članice u bližoj budućnosti npr. Bjelorusija, Turska; zbog ekonomsko-političkih

razloga npr. BiH, Srbija, Albanija itd.). EU će u sljedećih desetak godina postati zajednica 27

ili više država. Takvo veliko proširenje izaziva zabrinutost kod država članica. Pitanje je da li

bi to značilo da se EU mora potpuno transformirati i da li će to uopće biti ona ista EU s

svojim specifičnim obilježjima, principima i zakonitostima? Odnosi EU i ostatka svijeta

razvijat će se prvenstveno na ekonomskoj osnovi, s tim da će nekadašnje kolonijalne velesile

Velika Britanija i Francuska i dalje održavati jače veze sa svojim bivšim kolonijama. Odnosi

EU i država s ostalih kontinenata uređeni su brojnim sporazumima.

Japan i Indija – svjetski centri moći drugog reda

Japan najkraće možemo opisati kao ekonomski div, a politički i vojni patuljak, s

nedostatkom tendencije da se ovakva situacija promijeni. U centre moći drugog reda spada

samo zbog iznimne ekonomske moći (druga država na svijetu po BDP-u). Japan je država

čiji se značaj u međunarodnoj zajednici neprekidno smanjuje. Razloge tome možemo naći u

objektivnim značajkama kao što su ovisnost o uvoznim resursima, recesija gospodarstva,

izdvojenost od ostatka Azije, starenje i smanjivanje propulzivnosti stanovništva. Razlozi leže

i u vanjskoj politici Japana. U vanjskoj politici Japana prisutan je naglasak na ekonomskim

aspektima. Japanski proizvodi su sve manje konkurentni. Pojava jačih ekonomskih suparnika

u Aziji također ugrožava japansku ekonomiju. Na političkom polju, jačanje utjecaja Japana

ograničeno je čvrstom vezanošću Japana za SAD i nesamostalnošću vanjske politike. U

sigurnosnim i geopolitičkim pitanjima, angažman Japana ograničen je zbog povijesne

odgovornosti. Japan je zbog ekonomske moći jedan od važnih aktera svjetskog poretka, ali je

njegova uloga u svjetskom poretku sva manja i manja. Ovakva tendencija će se nastaviti u

budućnosti. Japan nikad neće biti istinska svjetska velesila, zbog svih navedenih razloga.

Indija je centar svjetske moći čiji je utjecaj u porastu, s tendencijom da jednog dana

postane svjetski centar moći prvog reda važnosti. Indija je danas sila broj dva u Aziji,

nuklearna sila i država koja ima preko milijardu stanovnika. Titula sile broj jedan u Aziji i

najmnogoljudnije države na svijetu pripada Kini, koja je jedina država koja može suzbiti

širenje utjecaja Indije iz regije južna Azija. Pakistan, s kojim Indija stalno ima konfliktne

odnose, još od nastanka dviju država, ne može suzbiti utjecaj Indije. SAD, koji nije direktno

prisutan u Aziji, također nema interesa ni potrebe na sebe preuzimati tu ulogu. Indija je

država u usponu, čije vrijeme u međunarodnim odnosima tek dolazi, ali će joj položaj u Aziji

i međunarodnoj zajednici konstantno biti opterećen stalnim neprijateljstvom s Pakistanom i

rivlastvom s Kinom. Indija bi ipak mogla još unaprijediti svoj međunarodni položaj, ako ne

uđe u razdoblje ozbiljnije krize, ali neće moći značajnije teritorijalno proširiti svoj utjecaj na

azijskom kontinentu. Morat će se zadovoljiti ulogom regionalnog hegemona u južnoj Aziji.

Mogućnosti širenja utjecaja Indije donekle postoje u jugoistočnoj Aziji i istočnoj Africi.

Odnosi u južnoj Aziji i na Indijskom oceanu i dalje govore u korist postojanja Cohenova

neovisnog geopolitičkog područja i u budućnosti. Jedina prijetnja prevlasti Indije na

Indijskom može doći od SAD-a, ako će SAD smatrati da njegovo prisustvo ovdje mora biti

pojačano zbog osiguranja strateških interesa na Bliskom istoku i borbe protiv terorizma.

Zaključak

Suvremena zbivanja u svijetu pružaju nam priliku za velik broj različitih istraživanja

međunarodnih i geopolitičkih odnosa na globalnoj razini i na razinama nižim od globalne.

Suvremeni međunarodni i geopolitički odnosi toliko su kompleksno i sadržajem veliko

područje da je na globalnoj razini moguće prikazati samo vrlo općenite tendencije i značajke

međunarodnih i geopolitičkih odnosa. Geopolitički odnosi više su usmjereni na odnose među

državama kao glavnim geopolitičkim akterima, te na njih utječu temeljni i dugoročni

nacionalni interesi. Međunarodni odnosi obuhvaćaju i manje važne aktere svjetskog poretka,

nemaju toliko izraženu nacionalnu i teritorijalnu komponentu, te su više pod utjecajem

kratkoročnih i srednjoročnih odluka policy-makera. Na globalne međunarodne i geopolitičke

odnose, obilježene nastajanjem i transformacijama novog svjetskog poretka, sve više utječu

unipolarizam i globalizacija s jedne, te lokalizacija i fragmentacija s druge strane. Uz

globalizaciju, global governance te internacionalizaciju politike, borba protiv terorizma

poprima globalne razmjere i postaje jedno od glavnih obilježja suvremenih međunarodnih

odnosa. Odnos najvažnijih svjetskih centara moći glavni je čimbenik koji određuje i određivat

će svjetski poredak. Najvažniji svjetski centar moći, Sjedinjene Američke Države, imaju

najveći utjecaj na razvoj novog svjetskog poretka. Osim SAD-a, najveći utjecaj na svjetski

poredak imaju ostali centri moći prvog reda važnosti – Kina, Rusija i Europska unija. No, kod

Europske unije moramo biti oprezni jer se ne radi o jedinstvenoj državi, pa su zbog toga njene

mogućnosti djelovanja smanjene. Kina je država koja predstavlja budućnost svjetskog

poretka, te vrijeme njene pune afirmacije tek dolazi. Rusija je nakon raspada hladnoratovskog

poretka i uspostave neovisne Rusije, krenula drugačijim putem od Kine, te je danas prisiljena

tražiti opstanak na globalnoj sceni i biti de facto subordinirana nekim drugim svjetskim

centrima moći. U centre moći drugog reda važnosti ubrajamo Japan i Indiju. Njihov utjecaj na

svjetski poredak također je značajan. Kod Indije se zapaža tendencija porasta tog utjecaja, a

kod Japana zapaža se lagani pad utjecaja na svjetski poredak. Svjetski poredak bliske

budućnosti bit će vjerojatno američki geopolitički poredak, pa ćemo ga tako moći i zvati. U

poretku budućnosti prevladat će borba između unipolarizma i multipolarizma. Reakcije

najvažnijih svjetskih centara moći ovisit će o vanjskoj politici SAD-a. SAD, kao jedina

globalna supersila imaju moć presudnog utjecaja na svjetski poredak. Feedback na tu politiku

ovisit će o tome kakva će biti ta politika, geopolitički orijentirana i unipolarna ili idealistički

orijentirana i multipolarna. O vanjskoj politici SAD-a ovisit će nastanak budućih savezništava

među ostalim centrima moći, koji mogu dovesti do nove ravnoteže u sustavu.

Literatura

Agnew, J., Corbridge, S. (1995.), Mastering Space. Hegemony, territory and international political economy.,

Routledge, London

Barić, R. (2002.), Budućnost obrambene politike EU, Međunarodne studije, vol. II, br. 1-2, str. 69-98

Brzezinski, Z. (1999.), Velika šahovska ploča: američki geostrateški primat i njegovi imperativi, HUMS i

Interland, Varaždin

Brzezinski, Z. (2001.), The Geostrategic Triad: Living with China, Europe and Russia, Center for Strategic and

International Studies, Washington

Cohen, S. B. (1963.), Geography and Politics in a World Divided, Random House, New York

Cvrtila, V. (2000.), Dekonstrukcija geopolitičkog poretka na primjeru pseudodržava, Politička misao, vol.

XXXVII, br. 2, str. 85-88

Čehulić, L. (2000.), Demokracija i ljudska prava u posthladnoratovskoj američkoj i europskoj politici, Politička

misao, vol. XXXVII, br. 2, str. 109-122

Čehulić, L. (2001.), Clinton i novi svjetski poredak, Politička kultura, Zagreb

Čehulić, L. (2001.), Uspostavljanje novih odnosa EU i Rusije, Međunarodne studije, vol. I, br. 1, str. 56-68

Čehulić, L. (2001.), Posthladnoratovski odnosi SAD-a i Kine, Međunarodne studije, vol. I, br. 2-3, str. 109-123

Čehulić, L. (2002.), Transnacionalni izazovi američkoj politici, Međunarodne studije, vol. II, br. 1-2, str. 37-52

de Blij, H. J., Muller P. O. (1994.), Geography: Realms, Regions and Concepts, John Wiley & Sons, New York

Eva, F. (2000.), China and Japan: Culture, Economics and Geopolitics in the Quest for a Leading International

Role, Geopolitics, vol. V, br. 3, str. 1-21

Huntington, S. P. (1996.), The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order, Simon & Schuster,

New York

Jurišić, K. (1999.), Pola stoljeća Narodne Republike Kine, Politička misao, vol. XXXVI, br. 3, str. 34-44

Kissinger, H. (2001.), Does America Need a Foreign Policy?, Simon & Schuster, New York

Nye, J. S. (2002.), The Paradox of American Power, Oxford University Press, New York

Rumley, D. (1999.), Geopolitical Change and the Asia-Pacific: The Future of New Regionalism, Geopolitics,

vol. IV, br. 1-2, str. 83-97

Taylor, P. J. (1993.), Political geography. World Economy, Nation-State and Locality, Longman Scientific &

Technical, Essex

Vukadinović, R. (1998.), Međunarodni politički odnosi, Barbat, Zagreb

Vukadinović, Radovan (1998.), Izazovi novom svjetskom poretku, Politička misao, vol. XXXV, br. 2, str. 79-93

Vukadinović, R. (1999.), Globalizacija i globalna američka politika, Politička misao, vol. XXXVI, br. 1, str. 26-

41

Vukadinović, R. (1999.), NATO-ova akcija u Jugoslaviji i novi svjetski poredak, Politička misao, vol. XXXVI,

br. 2, str. 15-24

Vukadinović, R. (2001.), Međunarodni odnosi od hladnog rata do globalnog poretka, Agencija za komercijalnu

djelatnost, Zagreb

Vukadinović, R. (2001.), Amerika u novom svjetskom poretku, Međunarodne studije, vol. I, br. 2-3, str. 5-20

Vukadinović, R. (2002.), Novi rusko-američki odnosi, Međunarodne studije, vol. II, br. 1-2, str. 5-20