RUJAN

- 2014 -

Dragi prijatelji,

Tako vas mi je mnogo pisalo kad je umro moj brat Benedikt, i onda opet kad je moja sestra Tereza umrla mjesec dana iza toga. Hvala vam, hvala vam, za vašu ljubav, vašu dobrotu i suosjećanje. Ono što me dirnulo jest širina naše velike obitelji po cijelome svijetu. Oni koji su se nalazili u ljubavi i božanskoj mudrosti Benedikta, oni koji su bili blizu Terezi s njezinim mudrim sposobnostima, njezinom nježnom ljubavlju i njezinim prekrasnim smislom za humor i smijeh. Postoje naravno mnogi u Arci i Vjeri i svjetlu koji su bili zagrijani, zadivljeni i ojačani njezinom prisutnošću. Za mene je bilo skoro normalno da je Tereza trebala otići kad je otišao Benedikt. Kroz godine on je bio njezina podrška tijekom tako mnogih osamljenih godina dok je živjela u centru za stare ljude kojeg vode dobre Male sestre siromašnih. Svake nedjelje i možda češće, kad bi je nazvao, on je bio njezino svjetlo, njezina utjeha i njezina nada u uskrsnuće. Nije čudo da je čeznula i molila da ga slijedi. I to je i učinila vrlo brzo.

Razgovarao sam s Benediktom putem telefona kad je bio u bolnici ne tako daleko od njegovog samostana u Kanadi. Tražio sam ga da me čeka ako bi mu postalo lošije. I tako je i bilo da sam bio uz njegovo uzglavlje na dan kad je umro. Ležao je tamo sa svojim nježnim osmijehom koji se gotovo smijao, oživljavajući druge oko njega čak i u njegovoj boli. Bio je nježan i sveti redovnik tijekom 68 godina, tražeći i zračeći prisutnost Božju. U jednom trenutku - o nježni čovječe – stavio je svoju ruku u moju ruku i tako smo odmarali i molili zajedno dok se njegovo disanje i srce nisu zaustavili. Nisam mogao zadržati suze; njegov doktor mi je davao maramicu za maramicom. Nisam htio napustiti to tiho mjesto, to molitveno prisustvo jednog s drugim, ali naravno morao sam, jer on je napustio ovu stranu rijeke vidljivog života za drugu stranu. Veo između vidljivog i nevidljivog je tako tanak, tako neznatan. Cijeli svoj život, on je čekao ovaj trenutak i susret s Onim kojeg je ljubio i kome je dao sav svoj život. Prešao je na drugu stranu. Hvala ti veliki brate! Ja sad moram nastaviti sa životom ovdje. Mjesec dana nakon toga Terezu, koja je pala u svojoj sobi u Londonu, su odveli u bolnicu u kojoj je radila kao doktor mnogo godina. Doktor koji ju je liječio je teško razumio njezinu želju da se pridruži Benediktu. Ona, koja je tako divno pratila i nježno medicinski brinula za stotine ljudi, tijekom zadnjih trenutaka svojeg života je sama imala prekrasnu pratnju kad je doktor koji je bio s njom i volio je u svijetu palijativne skrbi, predložio da je vrate k Malim sestrama.

Bio sam s njom u bolnici prije nego se tamo vratila, kad je bila u strašnoj agoniji koju nitko nije mogao razumjeti. Bilo je bolno za mene i za druge. Njezin plač "molim te, molim te", je bio poput vriska. Kad se vratila Malim sestrama, našla je mir. Razgovarao sam s doktorom palijativne skrbi koji se brinuo za nju tamo tijekom njezinih zadnjih trenutaka kad se činila više ili manje nesvjesnom. Pitao sam ga za mišljenje koliko dugo će živjeti. Odgovorio je da ima još za dovršiti duhovni posao, posao zagovora. "Otići će kad taj posao bude dovršen". Umrla je nježno idućeg dana. Njezin sprovod je bio tako lijep. Skladno, i ako smijem reći, slavno ispunjenje mnogih godina u kojima se borila i čeznula za ujedinjenjem crkvi. Sprovodna misa, koju je slavio otac David Stanley, dogodila se u Angeličkoj katedrali Canterbury-a s mnogim, mnogim njezinim prijateljima i ljudima iz Arke. Pokopana je na malom groblju u Barfrestonu, selu gdje je započela prvu zajednicu Arke u Ujedinjenom Kraljevstvu 1974.g. Tamo počiva u miru s prvim ljudima kojima je pružila dobrodošlicu u zajednici i koji su otišli u Vječno počivalište. Tereza je bila prekrasna žena, veličanstvena žena, suosjećajna i dobra i tako sposoban doktor. Dala je mnogo ne samo zajednicama Arke, koje je osnovala i koordinirala u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjevernoj Europi, već svim našim zajednicama u federaciji. Borila se da osigura da naše zajednice budu mjesta rasta i dobrodošlice ne samo za one koji su bili primljeni zbog svojih slabosti i potreba, već i za one koji su došli pomagati i biti s njima. Njezino srce je čeznulo za jedinstvom svih Kršćana i svih ljudi. Pjesma njezinog života i njezine boli je bila "neka svi budu jedno ".

Pedeset godina Arke! Nježna ruka Božja nas je sve vodila, sve nas pozvala, bila je sa svima nama, kako su godine prolazile. Da, Arka je Božje djelo. Bog čezne za jedinstvom. Bog čezne da oni koji su bili tako često odbacivani i stavljeni sa strane zbog svojih hendikepa, budu tretirani vrijednima i važnima, u našem društvu, crkvama i religijama. Oni nas sve mogu tako mnogo naučiti o tome što znači biti čovjek: ne tražiti da budemo pobjednici već da budemo oni koji okupljaju ljude u zajednicu i jedinstvo. Zovu nas da volimo i da otvorimo svoja srca svim ljudima, i svakoj osobi bez obzira na razlike, i zbog razlika. Zovu nas da ostavimo naše predrasude, koje čine da neke ljude vidimo važnijima dok na druge gledamo s visoka, i da radije idemo zajedno prema jedinstvu naše velike ljudske obitelji. Da, Arka je Božje djelo. Zahvaljujem za tu nježnu Božju ruku jer On nas je sve vodio od Raphaela i Philippa u Trosly-u pa do tako mnogo drugih ljudi u svijetu koji žive, slave i ljube.

Ovdje u Francuskoj nas se okupilo 2000 zajedno u Paray-le-Monial u svibnju, da zahvalimo za našu priču, i za tu nježnu ruku Boga koji nas je vodio. Zatim je u lipnju svaka zajednica išla u drugu zajednicu da slavi naše jedinstvo i da zahvali. U rujnu će se mnogi, mnogi okupiti na ulicama Pariza da pjevaju i plešu i slave i zahvaljuju za one koji su najslabiji i koji su nama dali život i mnogim drugima. Konačno, ti ljudi iz osnivačkih zajednica iz baš svake zemlje na svijetu će doći zajedno u Trosly gdje je sve počelo i slavit ćemo i zahvaljivati Bogu za djelo mira koje je Arka.

Moji dani ovdje u samostanu Orval i dani prije toga, u Karmelu Cognac gdje sestre već gotovo 40 godina mole za Arku i Vjeru i svjetlo, bili su nježni i tihi. Bez telefona, bez posjeta. Dopustio sam da me zavede tišina, tišina koja je punina, tišina koja oblikuje moje srce, tišina u kojoj mogu otkriti, bez straha ili bježanja, svoju slomljenost, ali u kojoj mogu također naći svog iscjelitelja, Isusa. Da, Bog je taj koji liječi moj um i moje srce i zove me u unutarnju cjelovitost i u mir. Slavim svoj 86. rođendan – koliko je još rođendana predamnom? Vidjet ćemo. Želim nastaviti svoj put rasta u ljubavi i prihvaćanju svega što ja jesam, svojih slabosti i darova koje sam primio. Moje putovanje prema konačnom mjestu odmora i slavlja u Srce Božje traje. Shvaćam sve više i više kako malo znam kako moliti. Možda sve što mogu jest ponuditi sebe i sve što jesam Isusu i čekati njegov nježan i blagi dolazak.

Ovdje sam čitao prekrasnu knjigu od Frances Young, metodističke klerikinje i majke od Artura, čovjeka s vrlo ozbiljnim invaliditetom. To je njezina priča i Arturova priča. Čak štoviše, to je izvrsna teologija oko stvarnosti osoba s invaliditetom: značenje njihovih života i njihovog poziva u Božjoj viziji, značenja gubitka i puta prema Bogu. Tijekom godina i Frances Young i David Ford su bili blizu Arci i Vjeri i svjetlu. Oni su nam pomogli da stavimo u riječi i nađemo smisao onoga što svi živimo. Knjiga se zove "Arturov poziv" i tiskana je od SPCK u Londonu.

Pišem zadnje retke ovog dugog pisma uz more u mjestu Ambleteuse. Prijatelji su posudili meni i Odile svoju kuću (hvala ti Odile što se brineš za mene i paziš da ne padnem na svoje lice); prekrasnu vilu s veličanstvenim pogledom na more, koje se valja po obali.

Brodovi prolaze i galebovi klize na vjetru ili idu svojim putem suprotno vjetru, cijelo vrijeme kričeći: Kè-èh or kiau. Sunce, kao i oblaci, je došlo i otišlo. Bilo je divno za vidjeti kako su plaže postale raj za djecu. Bog je ovdje na poseban način prisutan kroz veličanstveno stvaranje. More je toliko u pokretu, tako snažno, ponekad malo ljuto, a onda opet tako nježno. Sve je ovdje kao odraz moći i malenosti Božje, gdje veliki i maleni dolaze zajedno da stvaraju jedinstvo. Sad odlazim nastaviti životni put duhovnih obnova, susreta i molitve u Trosly-u.

PS: još vijesti i

izdanja: moja knjiga

"Suze tišine" prvi

put tiskana 1970.,

ponovno je izdana

od Anansi Press u

Torontu s novim

fotografijama od

Jonathana Boulet-

Groulx-a,i bit će

objavljena u

listopadu.

Sad je također dostupno na engleskom 14

videa Ivanovog Evanđelja, snimljenog u Izraelu i

Palestini. Mogu se kupiti putem Francisca

Media.

Također, upravo je od D.L.T.-a London izdana mala knjiga koju smo napisali John Swinton i ja o teologiji mentalnog zdravlja, pod nazivom Mentalno zdravlje: inkluzivni crkveni resurs (The Inclusive Church Resource).