2. POJAM NEURA UNLJIVOSTI…. ………………….….. IVANJE ... · teorije marksizma, pomenuti...

SADRŽAJ: 1.UVOD….. …………………………………………………………… 1 2. POJAM NEURAČUNLJIVOSTI…. ………………….….. 2 2.1. Odnos uračunljivosti i krivice ……….…. .…………………… 2.2. Osnov uračunljivosti... .………………………….…... 3 3. UTVRĐIVANJE NEURAČUNLJIVOSTI ……. .………… 5 3.2. Biološki metod .......................................................................... 3.3. Duševna poremećenost …….. ………………………………. 7 3.4. Duševne bolesti ………………………………………………. 3.5. Privremena duševna poremećenost ........... .............................. 9 3.6. Zaostali duševni razvoj ……. …….. ……………………….. 10 3.7. Druga teža duševna premećenost …………………………….... 3.8 Mogućnost rasuđivanja i odlučivanja ………...... …………… 11 3.9. Mješoviti metod…………………………………………………. 4. IZRICANJE MJERA BEZBJEDNOSTI OBAVEZNOG PSIHIJATRIJSKOG LIJEČENJA…… ………………………… 12 4.1. Oduzimanje poslovne sposobnosti ………. ………….……… 13 4.2. Problemi kod oduzimanja poslovne sposobnosti osobama s duševnim smetnjama............................................................................... 14 5.ZAŠTITA SLOBODA I PRAVA MENTALNIH BOLESNIKA ... ……………………………………………..……… 17 5.1. Havajska deklaracija……………………………………………… 5.2. Nacrt principa i garancija za zaštitu mentalnih bolesnika i unapredjenje staranja o mentalnom zdravlju ……………………….… 18 5.3. Pravci razvoja zaštite sloboda i prava mentalnih bolesnika…… 20 5.4. Bitno smanjena uračunljivost ………………………………... 22 6. ACTIONES LIBERAE IN CAUSA …………………….…… 23 6.1. Odgovornost za actione liberae in causa……………………….. 6.2. Actione liberae in causa i smanjena neuračunljivost…… …….. 24 6.3. Sredstva i načini kojima se izvršilac može dovesti u stanje privremene neuračunljivosti……………………………………………. 6.4. Alkohol ………………………………………………………. 25 6.5. Droge ………………………………………………………..… 27 6.6. Upotreba lijekova (tabletomanija)….. .………………..……….. 29 6.7. San …………………… ………………………………… …….. 30 6.8 .Ostala sredstva ………... …………………………………..… 31 7. ZAKLJUČAK …………….…………………………….. 32 LITERATURA………... …………………….……….. …… 33

Krivično pravo/Neuračunljivost Nataša Vaskrsić

1

1. UVOD

Nema krivice, a time ni krivičnog djela ukoliko je u konkretnom slučaju, pri dejstvu određenih okolnosti, isključeno svjesno i voljno postupanje učinioca krivičnog djela. Subjektivni osnovi isključenja krivičnog djela su:

1) Neuračunljivost 2) Sila i prjetnja 3) Stvarna zabluda i 4) Pravna zabluda

Osnovni element krivice predstavlja uračunljivost čije postojanje se kod učinioca krivičnog djela uvek pretpostavlja. Zato se u Zakoniku ne određuje pojam uračunljivosti već pojam neuračunljivosti, pri čijem postojanju ne postoji krivično djelo. Iz teorije krivičnog prava, razmatrajući pojam krivičnog djela, učimo da nema krivičnog djela bez subjektivnod djela krivice. Teorija krivičnog prava, ipak nije u stanju da adekvatno objasni pravnim laicima kako da nazovemo postupke one osobe koja se sa stanovišta zakona ne smatra krivom, jer u trenutku izvršenja djela nije bila uračunljiva. Sa stanovišt krivičnog prava lica sa mentalnim poremećajima izazivaju najčešće interesovanje kao mogući učinioci krivičnih djela. Svaka vjest o izvršenju nekog svirepog, podmuklog ili masovnog ubistva izaziva slične reakcije javnosti: radoznalaost, zgražanje saosjećanje sa porodicom žrtve. Često ćemo i kada ne znamo ko je učinio krivično djelo svi da prokementarišemo da je to mogao da uradi samo neki lidak. Predrasude javnosti su uglavnom, da teška krivična djela sa elementima naselja čine duševno poremećene osobe. Niko ne može da opovrgne da oni čine krivična djela , medjutim samo 4% od ukupnog broja duševnih bolesnika je registrovano kako izvršioci nekog krivičnog djela. Laičko posmatranje opasnosti duševno bolesnih osoba često je mnogo gore nego što to stvarno jeste, zbog toga su opasne zablude, predrasude ili na osnovu toga zasnovane procjene.


2

2. POJAM NEURAČUNLJIVOSTI

Nije uračunljiva ona osoba koja je u vrijeme učinjenog krivičnog djela nije mogla shvatiti značaj svoga djela ili nije mogla upravljati svojim postipcima zbog trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremecenosti ili zaostalog duševnog razvoja (Zakon o Krivičnom postupku BiH, Sl. novine F BiH br.35/03,37/03,56/03 čl.34.st1 ). Učinitelj krivičnog djela čija je sposobnost da shvati značaj svog djela ili da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog nekog stanja iz stava 1.ovog člana može se blaže kazniti (bitno smanjena uračunljivost), (Zakon o Krivičnom postupku BIH, Sl. novine F BiH br.35/03,37/03,56/03, čl34.st2). Neuračunljivost je osnov isključenja odgovornosti.Učinilac koji je učinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti ne može biti smatran krivim,odnosno neuračunljivost isključuje krivicu kao obavezan element krivičnog djela. Neuračunljivost je odredjeno psihičko stanje učinioca u momentu izvršenja krivičnog djela,čiji su uzroci biološkog i psihološkog karaktera. Uračunljivost predstavlja skup intelektualnih i voljnih elemenata koji čine čoveka sposobnim da misli, rasuđuje i odlučuje o svojim postupcima i da njima upravlja. Iz ovoga prizilazi da se uračunljivost sastoji iz dve grupe sposobnosti: intelektualne i voljne. Svaki punoljetan učinilac krivičnog dela je duševno normalan, pa iz toga proizilazi da je i uračunljiv. To znači da se u krivičnom postupku svakog učinioca neće utvrđivati uračunljivost, vec samo kod onog učinioca u čiju se normalnost posumnja na bazi njegovog ponašanja. Iz ovoga proizilazi da se ne utvrđuje uračunljivost, već neuračunljivost. Učinilac koji je krivično delo učinio u stanju neuračunljivosti ne može biti smatran krivim, odnosno neuračunljivost isključuje krivicu kao obavezan elemenat krivičnog dela.1

2 .1. Odnos neuračunljivost i krivice

Uračunjivost je osnov krivice, jer ona ne može postojati bez uračunljivosti. To je klasično shvatanje odnosa uračunljivosti i krivice. Naime, ako se krivica shvati kao psihički odnos učinioca prema svom djelu, onda je jasno da ga učinilac može imati samo tada ukoliko je on sposoban da ima psihički odnos, tj. ukoliko je sposoban da izgradi svoj stav prema radnji i posledici i drugim okolnostima krivičnog djelu. To znači da bi učinilac krivičnog djela bio kriv potrebno je da se njegove psihičke odluke obavljaju pravilno i neometano. Uračunljivost kao krivična sposobnost je lično svojstvo, jer svaka osoba mora da bude sposobna za rasuđivanje i odlučivanje da bi bila krivično odgovorna za učinjeno krivično delo. Prema tome, da bi učinilac mogao da zauzme bilo kakav psihički odnos ima normalan i zdrav psihički aparat, da je sposoban da prima utiske iz unutrašnje i spoljašnje sredine, da ih sređuje , oblikuje i zadrzava i da na taj način dobija saznanje o tome sta se dešava oko njega i u njemu , da stvara zaključke i odluke kroz koje će izraziti svoj stav prema tim događajima. Ako je učinilac u vrijeme vršenja krivičnog djela imao zdrav psihički aparat, sposoban za pravilno funkcionisanje, tada za takvog učinioca kažemo da je sposoban za rasuđivanje i odlučivanje.

1 M. Radovanović ,Pravo SFRJ, Beograd 1976,str.163


3

2.2. Osnov uračunljivosti

U teoriji se odavno postavlja pitanje osnova uračunljivosti i možda nijedno pitanje u nauci krivičnog prava nije bilo više sporno od ovog.Po pitanju na čemu se zasniva uračunljivost,odnosno kada se učinilac jednog krivičnog djela smatra kao podoban za uračunljivost,postije razna mišljenja i teorije u zavisnosti od filozofskok pravca koji se zastupa.

1) Prema teoriji indeterminizma,uračunljivost se zasniva na slobodnoj volji,pa se kao podoban za uračunljivost smatra onaj čija je volja slobodna.Po shvatanju pristalica apsolutnog indeterminizma,volja je slobodna ako su njene odluke potpuno spontane.Usled toga,lični osnov krivične odgovornosti nalazi se u slobodnoj volji, pa se kao reakcija na krivično djelo može pojaviti samo kazna sa ciljem odmazde,odnosno ispaštanja zbog slobodne volje.

Navedeno shvatanje, koje su zastupali predstavnici klasične škole i koje se zasniva na metafizičkom pojmu o slobodi volje,napušteno je u teoriji krivičnog prava pod uticajem razvoja nauke o čovjeku i ljudskom društvu.Sem toga,ovo shvatanje je u protivnosti sa svrhom kažnjavanja,kako se ovo uglavnom postavlja u nauci i zakonodavstvu shodno teorijama individualne i generalne prevencije.Jer,ako bi volja čovijeka bila apsolutno slobodna i nezavisna od svih uticaja spolja,onda se zaštita društva od kriminaliteta i popravljanje delikvenata,kao osnova kažnjavanja,ne bi mogla kaznom da ostvare,jer se na volju ne može da utiče,pošto je ona slobodna.Zato se na mjesto apsolutnog indeterminizma,usvaja relativni indeterminizam od strane neoklasične škole,po kome je volja relativno slobodna,jer postoji izvjestan uticaj motive i karaktera u odlučivanju.Da li će jedno lice učiniti neko krivično djelo ili ne,zavisi od motive koje će usvojiti kao i od njegovog karaktera.Prema tome,postji relativna sloboda u odlučivanju odnosno postoji mogućnost slobodnog odlučivanja na koje se zasniva odgovornost učinioca krivičnog djela. 2) Prema teoriji determinizma, koju zastupaju predstavnici antropološke i pozitivne škole,volja čovjeka nije slobodna,već je njegova djelatnost određena,determinisana raznim unutrašnjim (endogenim) i spoljnim (egzogenim) faktorima.Usled ovoga, osnov uračunljivosti i odgovornosti ne nalazi se u slobodnoj volji, pa se krivično djelo ne može psihički da pripiše njegovom učiniocu.Zato se na mjesto lične odgovornosti postavlja princip društvene, zakonske odgovornosti učinioca, po kome svaki ucinilac, pa i duševno bolestan odgovara pred društvom zbog izvršenja krivičnog djela,a ovo je radi svoje efikasne zaštite ovlašćeno,da se od učinioca krivičnog djela zaštiti merama društvene odbrane.Kao osnov za određivanje i odmeravanje mera društvene odbrane,na mjesto uračunljivosti je usvojen temibilitet ili perikolozitet.Pod ovim se podrazumjeva opasnost koju učinilac ispoljava svojom naklonošću za vršenje krivičnih djela i označava stah sredine koji on izaziva usled svog načina života i ponašanja. Pomenuto učenje navedenih škola, koje u nauci predstavlja apsolutni determinizam kritikovano je od strane mnogih škola,a naročito sociološke,zbog poricanja svake mogućnosti lične odgovornosti.Sem toga, kazna zbog učinjenog krivičnog djela ne bi imala nikakvog opravdanja, ako bi volja čovjeka i njegova


4

djelatnost bile apsolutno determinisane,jer bi izricale prema ljudima, učiniocima koji su kao kakav automat izvršili krivično sjelo.Zbog toga se po novijem shvatanju smatra, da je čovjekova volja relativno determinisana. Polazeći od ovog shvatanja sociološka škola je,usvajajući determinizam,zadržala i uračunljivost kao osnov krivične odgovornosti.Međutim, ona je pored uračunljivosti uvela i opasno stanje stranke kao osnov za primenu mera bezbjednosti prema nekim delikventima.Opasno stanje je svojstvo izvesnih kategorija delikvenata iz grupe hroničnih krivaca, koji ispoljavaju težnju za vršenje krivičnih djela iz endogenihi egzogenih faktora. 3) Prema indiferentističkim teorijama, za određivanje osnova uračunljivosti bez značaja je, indiferentno je pitanje, da li je ljudska volja slobodna ili ne.Rešenje pitanja o slobodi volje pripada filozofiji, dok krivično pravo za svoje praktične potrebe treba da nađe neki drugi osnov. Po jednoj teoriji (teorija normalnosti- Fr. Liszt) , uračunljivost je sposobnost učinoica za socjalno ponašanje koje odgovara potrebama zajedničkog života ljudi. Po drugoj teoriji (teorija ličnog identiteta, Merkel, Frank) uračunljivost je sposobnost čovjeka da tačno ocjeni izvjestan nadražaj na djelanje id a na to reaguje na način koji ogovara njegovoj ličnosti. Po trećoj teoriji (teorija zastrašenja, ili psihičkog reagovanja na kaznu, -Alimena) uračunljivost je podobnost za zastrašivanje odnosno podobnost za osećanje kazne kao sankcije. 4)Prema teoriji našeg prava (prava SFRJ), koju naročito zastupaju prof. Srzentić-Stajić, osnov uračunljivosti je psihičko stanje u kome postoji mogućnost za svesno djelovanje čovjeka, a to znači mogućnost pravilnog shvatanja zbivanja u sebi i oko sebe, i mogućnost preduzimanja radnji u saglasnosti za svesno postavljenim ciljevima.Razmatrajući pitanje osnova uračunljivosti sa pozicija teorije marksizma, pomenuti aurora smatraju da treba poći od relativno uslovljene volje čovjeka, a time i njegove djelatnosti.Međutim, čovjek kao svjesno i misaono biće u tome uzročno povezanom procesu nije pasivni factor koji se po zakonu nužnosti sjepo ukopčava u process zbivanja, već je on ujedno aktivni factor, koji utiče na procese zbivanja i u prirodi i u društvu. Problem volje,njene slobode i uslovljenosti, svodi se u suštini na određivanje pravilnog odnosa između slobode i nužnosti čovjekovih postupaka.Taj odnos ustanovljavanja i ispoljavanja marksistička teorija determinisanosti čovjekove volje odnosno čovjekove djelatnosti.


5

3. UTVRĐIVANJE NEURAČUNLJIVOSTI

Neuračunljivost se utvrđuje u krivičnom postupku uz pomoć ljekara –psihijatra koji daje nalaz o postojanju stanja duševne poremećenosti i mišljenje o mogućnosti, odnosno nemogućnosti rasuđivanja i odlučivanja. Na osnovu nalaza i mišljenja ljekara-psihijatra, sud donosi konačnu odluku o neuračunljivosti, smanjenoj uračunljivosti ili uračunljivosti učinioca krivičnog djela. Neuračunljivost se uvijjek utvrđuje u odnosu na krivično djelo.To dalje znači da je moguće da jedan učinilac u istom vremenskom momentu u odnosu na jedno djelo bude neuračunljiv,a u odnosu na drugo uračunljiv. Lice koje svojom radnjom ostvari sve elemente bića nekog krivičnog djela u stanju neuračunljivosti nije za to delo krivo, odnosno uzima se da ne postoji ni krivično djelo jer nije ostvaren njegov subjektivni element. U odnosu na neuračunljivog učinioca, pod uslovom da je opasan po okolinu, mogu biti primenjene određene mere bezbednosti.Pored obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, to su i zabrana upravljanja motornim vozilom, zabrana vršenja poziva, delatnosti ili dužnosti i oduzimanje predmeta. Zakonom se mogu predvideti različiti načini utvrđivanja postojanja neuračunljivosti. Poznata su tri metoda od kojih se može poći prilikom zakonskog oblikovanja instituta uračunljivosti, ili tačnije rečeno tri načina utvrđivanja neuračunljivosti, a to su: biološki, psihološki i mješoviti. Za psihološki metod mjerodavne su samo posledice, odnosno poremećaji do kojih dolazi na psihičkom planu, dok kod biloškog metoda, sasvim suprotno, u obzir se uzimaju samo samo određena bolesna, abnormalna psihička stanja. Mješoviti metod traži i jedno i drugo, odnosno i uzrok i posledicu. Navedeni metodi ipak ne polaze od pravog stanja stvari, tako da se samo uslovno mogu prihvatiti. Naime, postoje forme duševne poremećenosti koje se ne zasnivaju na organskim, biološkim promenama, tj. Nisu uslovljene nikakvim somatskim promenama koje se egzaktno mogu utvrditi. Nije prihvatljiva fikcija da svaki duševni poremećaj ima organski uzrok, samo što nauka još nije u stanju da ga ustanovi. S druge strane, ni psihološki metod ne može sasvim egzaktno utvrditi neku psihičku datost, tj. nešto što se određenim naučnim metodama može okvalifikovati kao psihički poremećaj. On se u znatnoj meri oslanja i na vrednovanja, tako da se govori i o psihološko-normativnom metodu.2

2 Z.Stojanović,Krivično pravo opšti dio, Beograd 2002,str.169


6

3.1. Psihološki metod

Psihološki metod se sastoji u utvrđivanju postojanja psihičkih smetnji, koje rezultiraju iz nenormalnih psihičkih stanja i utvrđivanja stepena njihovog uticaja na rasuđivanje i odlučivanje učinioca djela, dok se, pak, sama nenormalna psihička stanja ne utvrđuju ovim metodom. Psihološki osnov se može manifestovati ili u obliku nemogućnosti shvatanja značaja svog djela (odsustvo moći rasuđivanja) ili u nemogućnosti upravljanja svojim postupcima (odsustvo moći odlučivanja), bez obzira na to koja su nenormalna stanja prouzrokovala takvu nemogućnost. Učinilac nije svjestan značaja svog djela onda kada ne shvata prirodni značaj svoga djela, kada nije svjestan djelovanja prirodnih zakona. Takođe, ta je svjest odsutna i kada on ne shvata društveni značaj svoga djela. Učinilac ne može upravljati svojim postupcima onda kada ima pravilnu predstavu, kada “još vlada svojim razumom, ali je izgubio vlast nad voljom”.2 Iako u nekim slučajevima kod učinioca nema ni jednog ni drugog, tj. ukoliko usled nekog od stanja duševne poremećenosti on ne može shvatiti ni značaj svog djela niti upravljati svojim postupcima, zakonski uslov u pogledu psihološkog osnova postavljen je alternativno, tako što se traži da učinilac ili nije mogao da shvati značaj svog djela, ili nije mogao da upravlja svojim postupcima. Dovoljno je da nedostaje ili intelektualna ( moć rasuđivanja ) ilivoluntaristička komponenta ( moć odlučivanja ). Ono što kumulativno mora biti ostvareno za postojanje neuračunljivosti jeste psihološka i biološka komponenta. Naime, uvjek mora kumulativno biti ostvaren jedan od četiri oblika duševne poremećenosti ( biološki osnov ) i jedan od dva oblika psihičkih smetnji ( psihološki osnov ). To znači da usled jednog od četiri oblika duševne poremećenosti učinilac ili nije mogao da shvati značaj svog djela, ili nije mogao da upravlja svojim postupcima. ( na primer usled duševne bolesti nije mogao upravljati svojim postupcima, ili usled zaostalog duševnog razvoja nije mogao da shvati značaj svog djela ).3

3.2. Biološki metod

Biološkim metodom se utvrđuju abnormalna psihička stanja, ali se ne utvrđuje uticaj ovih stanja na odvijanje psihičkih funkcija. Tako je po ovom metodu, učinilac krivičnog djela neuračunljiv, ako je u vreme vršenja krivičnog djela bio duševno poremećen. Ovim metodom se, dakle, utvrđuju uzroci neuračunljivosti, ali ne i njihove posledice.

Biološki osnov se može ispoljiti u tri vida: Privremena ili trajna duševna bolest, privremena duševna poremećenost i zaostali duševni razvoj i druga teza duševna poremećenost.

• Od duševnih bolesti obzirom na njihov uzrok razlikuju se egzogene (traumatske psihoze, epilepsija izazvana promenama na mozgu i druge) i endogene u koje spadaju manično-depresivna psihoza (ciklotimija),

3 Z.Stojanović Krivično pravo opšti dio, Beograd 2002,str.170


7

shizofrenija, paranoja, nasledna epilepsija, progresivna paraliza, melanholija i tako dalje.

• Privremena duševna poremećenost obuhvata stanja izazvana afektima ili intoksikacijom usled konzumiranja alkohola i droga, ali može biti i normalno stanje kao što je san na primer.

• Zaostali duševni razvoj (oligofemija), je oblik duševne poremećenosti kod koje je oštećena inteligencija nezavisno od uzroka i stepenuje se na laku, srednju i tešku pa se i razlikuju kategorije duševno zaostalih lica (debili, idioti, imbecili).

Neuračunljivost postoji samo kada postoji najmanje jedan biološki i jedan psihološki osnov. Izmedju njih mora postojati uzročan odnos: nemogućnost shvatanja značaja djela i upravljanje postupcima treba da se javlja kao posledica postojanja momentu izvršenja djela trajnog ili privermenog duševnog oboljenja, privremene duševne poremecenosti ili zaostalost duševnog razvoja kod učinioca krivičnog djela.

3.3. Duševne poremećenosti

Duševna poremećenost podrazumeva stanje usled koga je došlo do narušavanja normalnog odvijanja psihičkih procesa kod učinioca krivičnog djela, tako da on u usled toga nije u mogućnosti da pravilno odlučuje i rasuđuje. Duševne poremećenosti mogu biti nasledne, urođene, ili stečene. Nasleđene su one koje su imali roditelji, ili preci učinioca djela. Urođene duševne poremećenosti su one koje nastaju kod ploda u vreme toksikacije ili oboljenja mozga ili endokrinih žlezda. Stečene duševne poremećenosti su one koje su nastale za vreme porođaja i posle rođenja u toku života. Uzroci duševnih poremećaja mogu biti organske i psihološko-socijale prirode. Kao uzroci organske prirode to su najčešće povrede, oboljenja tokom života. Kao uzroci psihološko-socijalne prirode to su najčešće duševni potresi, koji nastaju zbog konflikata u socijalnoj sredini i iznenadni životni događaji koji imaju karakter drame, stresa, tragedije i sl.4.

3.4. Duševne bolesti

Zakon na prvom mjestu navodi duševne bolesti kod kojih pravi razliku prema njihovom trajanju, odnosno prema mogućnostima izlječenja i djeli ih na trajne i privremene. S obzirom na na uzrok duševnih bolesti , uobičajena ja njihova podjela na egzogene i endogene . Egzogene su one koje su izazvane nekim spoljnim faktorima koji spolja djeluju na organizam i gde se njihovo dejstvo može ustanoviti, pa se stoga govori o duševnim bolestima ( psihozama ) koje su organski uslovljene. To su, na primjer traumatske psihoze ( nakon povrede mozga ), psihoze izazvane infekcijom npr.(progresivna paraliza ), epilepsija izazvana promjenama na mozgu, propadanja ličnosti usled moždane artrioskleroze, itd…

4 M. Radovanović ,Pravo SFRJ, Beograd 1976, str.170


8

Endogene psihoze su, pak, one duševne bolesti čiji je uzrok unutrašnji, kod kojih se ne mogu dokazati organski uzroci. To su, pre svega, manično-depresivna psihoza, shizofrenija i paranoja.Pod duševnim oboljenjima uopšte podrazumjevaju se oboljenja centralnog nervnog sistema (prvenstveno mozga), koja se ispoljavaju u patološkom oblicima većine psihičkih funkcija.Pomenuta narušavanja psihičkih funkcija izražavaju se u svim djelovima psihičkog života čovjeka,a naročito u poremećaju nagona,osjećaja i afekta, raspoloženja i temperamenta, intelektualnih funkcija duševnog života,volje i akcije.Duševna oboljenja prema svom trajanju mogu biti trajna i privremena.5 Psihoze se obično klasifikuju na: 1) one koje potiču od organse bolesti ili povrede mozga, ili 2) one koje su funkcjeonalni poremećaji emotivnog porjekla. Jasno je da će svaka povreda mozga ili bolesno stanje mozga, koji mjenjaju rasuđivanje pojedinca ili sposobnost samosavlađivanja, uticati na njegovo ponašanje. Ako je organsko stanje takvo da je on duhovno dezorjentisan, njegovo ponašenje može se uputiti apsurdnim,opasnim ili protivdruštvenim smjerom. Kada poremećeni pojedinac patio d priviđanja, on može napasti svoje tobožnje neprijatelje ili izvršiti vrlo teške zločine. a) Manijačko-depresivne psihoze i zločin Ako je psihoza izrazita i vijolentna (kao što je to često u razvijenim manijačko-depresivnim slučajevima), pacijenta obično stavljaju pod nazor u neku ustanovu, gdje nije u stanju da izvrši bilo kakav težak prestup, ali je još u mogućnosti da izvrši manje prestupe.Ako je njegova manija manje izrazita, ona može ostati neotkrivena sve dok on ne izvrši neki težak prestup.Takve osobe ponekad se šegače s nekim, ne obraćaju pažnju na pristojnost pri oblačenju ili izvršavaju seksualne prestupe.U depresivnoj fazi manijačko-depresivne sindrome ili u slučajevima čiste melanholije, pacijent može samoubistvo ili ubistvo. Obično depresivni pacijent vjeruje da žrtvu ili žrtve ubistva spašava torture. Involutivna melanholija je depresivno-duševno oboljenje poznih srednjih godina i javlja se češće kod žena nego kod muškaraca. Ona ne povlači zaostajanje intelektualne funkcije, ali je obilježena velikim strahom i osećanjima krivice i manje vrijednosti. U takvom slučaju često imamo takođe imaginarnu tjelesnu bolest. Pacijent je razdražljiv i agresivan i može katkad drugu osobu violentno napasti bilo kojim predmetom.6 b) Šizofrenija

Šizofrenija je izraz koji se sada najčešće primjenjuje na ono što se ranije nazivalo dementia praecox. Oboljenje karakteriše progresivno intelektualno izopačenje. Postoji niz oblika šizofrenije, koje nećemo ni pokušavati da podrobno pretresemo. Svi oblici su ozbiljni: relevantno mali broj šizofreničara se oporavlja. Isto tako, relativno mali broj vrši ozbiljne prestupe, i to iz dva razloga: prvo, pacijenti su emotivno toliko rastrojeni da ih obično stavljaju u zavod, te stoga imaju malo prilika da izvrše zločin. Drugo, takve osobe su većinom mirne, bojažljive i povučene u 5 M. Radovanović, Pravo SFRJ,Beograd 1976, str. 172 6 M.Eliot,Zločin u savremenom društvu, Sarajevo 1962,str.275


9

carstvu svojih halucinacija. Neki su paranoični i vjeruju da su bog ili njihov izaslanik. U drugim primjerima paranoičar je Naposeon ili neka druga čuvena isririjska ličnost.7 c) Paranoja Paranoja se takođe klasifikuje kao posebna vrsta hronične duševne bolesti. U toj bolesti sistematski se javljaju priviđanja, ali pamćenje je neuštećeno. Pojedinac je pun sumnjičenja i vjeruje da je žrtva neprijateljstava sa svih strana. Po Frojidu, paranoja je u tesnoj vezi sa homoseksualnom sklonošću koja nije bila zadovoljena već projektovana. Paranoidni tipovi ličnosti su retko u bolnicama jer su obično u stanju da se o sebi brinu i najčešće su bezopasni. Ipak, paraniičari ponekad izvršavaju ubistva i druga violentna krivična djela i oni su potencjalno opasni. Oni ponekad napadaju ili pokušavaju da ubiju nepoznate osobe. Ponekad oni pokušavaju da ubiju javne službenike. Takvi paranoičari često pišu nepristojna pisma; u stvari, pisci nepristojnih pisama većinom su paranoičari. Oni takođe vrše pronevjere. Ostale vrste prestupa obuhvataju pijanstvo i napuštanje porodice. Paranoja je bolest kojoj se teško postavlja dijagnoza jer se pacijent obično odupir svojoj dijagnozi ili zatvaraju. Ako slučaj dođe pred sud, on može biti dovoljno vješt da ljekara koji daje dijagnozu učini “čudnim”. Ipak, iako relative bezopasne, takve osobe mogu izvršiti mnoge lakše prestupe, a u slučajevima klevetanja ili pisanja nepristojnih ili pretećih pisama, one mogu ugrožavati duševno spokojstvo drugih osoba.8

3.5. Privremena duševna poremećenost Privremena duševna poremećenost označava privremeni poremećaj većine psihičkih funkcija razuma, koje traje dok postoji dejstvo endogenog uzroka tog poremećaja ili traje dok se ne prekrati medicinskom pomoci. Pojam privremene duševne poremećenosti obuhvata ređe neka normalna (iscrpljenost, pospanost ) , a češće neka patološka stanja, koja su prolaznog, privremenog karaktera. To su stanja izazvana jakim afektima. Privremenu duševnu poremećenost mogu izazvati sledeća stanja: -reaktivna psihopatska stanja, naročito komplikovana sa psihološkim afektima kao što su patološke reakcije u redovnom životu, u ratu, psihičke indukcije i epidemije hipnotično stanje, moralna zakržljalosti zatvoreničke psihopatske reakcije; -psihopatije sa patološkim afektima ili sa prehrambenim, odbrambenim i roditeljskim nagonom; -seksualne psigoapatoje sa patološkim afektom, kao što je slučaj kod homoseksualaca, transvestita i egzibicionista; -akutni alkoholizam, privremena stanja narkomana, moždana oboljenja; 7 M.Eliot,Zločin u savremenom društvu, Sarajevo 1962,str.256 8 M.Eliot,Zločin u savremenom društvu, Sarajevo 1962,str.276


10

Pored navedenih stanja, privremenu duševnu poremećenost mogu izazvati još i afektivna stanja jakog intenziteta koja nisu patološkog karaktera, ali koja su u stanju da potpuno prekinu psihičke procese, tj. da dovedu dao šoka. Od patoloških stanja koja predstavljaju privremenu duševnu poremećenost treba navesti još i mesečarenje9

3.6. Zaostali duševni razvoj

Zaostali duševni razvoj predstavlja psihičku nerazvijenost koja je prouzrokovana zakržljalošću centralnog nervnog sistema, nenormalnošću endokrinih žljezda i neživljenjem u socijalnoj sredini. Zaostali duševni razvoj ( oligofrenija ) je takva forma duševne poremećenosti gde je oštećena inteligencija bez obzira na njen uzrok. Ona se može stepenovati i uobičajeno je da se razlikuju tri stepena duševne zaostalosti. Oni se dobijaju na osnovu vrednosti koje se ostvaruju na psihološkim testovima za merenje inteligencije Tako se razlikuje : laka, srednja i teška zaostalost Laka zaostalost je kada se koeficijent inteligencije ispitane osobe kreće između 70 i 85. Srednja kada se koeficijent kreće između 50 i 70, a teška zaostalost kada se koeficijent inteligencije kreće od 0 do 50. U zaostalost duševnog razvoja spadaju:idiotizam

- imbecilitet i debilnost - kretenizam - - infantilnost - moralno ludilo - - čulni nedostaci Uzroci ovog stanja mogu biti brojni i različiti. Neki se javljaju u toku začeća, za vreme trudnoće, nakon porođaja i u toku prvih godina razvoja deteta. Zaostali duševni razvoj kao oblik duševne poremećenosti treba razlikovati od eventualne nepotpune duševne razvijenosti osoba koje su neznatnije prekoračile granice punoljetstva, ali još nisu potpuno duševno razvijene usled pojedinih individualnih svojstava, ali i usled pojedinih spoljašnih uticaja. Tako mlađe punoljetne osobe mogu da budu nepotpuno duševno razvijene, odnosno njihova duševna razvijenost može da odgovara razvijenosti maloljetnika. Međutim, takvo stanje ne odgovara zaostalom duševnom razvoju kao osnovu koji isključuje uračunljivost.

3.7. Druga teža duševna premećenost

Ova formulacija je dosta neodređena.Ovdje spadaju oni oblici duševne poremećenosti, koji se ne mogu navesti u prethodne tri, To je razlog uvođenja u KZ, kao i u nekim stranim zakonodavstvima, ovog četvrtog oblika duševne poremećenosti. U svakom slučaju mora se raditi o težem obliku duševnog poremećaja. Tu bi se , na primjer, mogle svrstati neke psihopatije, teži poremećaji nagona ili teže neuroze. Naročita bezobzirnost prema dobrima drugih, na primjer, ili nedostaci u karakteru učinioca koji nisu podobni da isključe mogućnost rasuđivanja ili mogućnost odlučivanja, ne bi se mogli smatrati težom poremećenošću u ovom smislu.

9 M. Radovanović, Pravo SFRJ, Beograd 1976, str.173-174


11

3.8. Mogućnost rasuđivanja i odlučivanja Kada se utvrdi da je neka osoba duševno poremećena, to ne znači da je ona istovremeno i neuračunljiva. Duševna poremećenost ne vodi automatski do neuračunljivosti. Da bi takva osoba bila i neuračunljiva, potrebno je ustanoviti da je ona usled duševne poremećenosti bila u nemogućnosti da rasuđuje ili odlučuje. Nemogućnost rasuđivanja, znači nemogućnost shvatanja svog djela, a nemogućnost odlučivanja, njegovu nemogućnost upravljanja svojim postupcima prema sadržaju svesti. Nemogućnost shvatanja značaja svog djela označava intelektualnu nemoć jedne osobe da shvati realni i društveni značaj djela. To znači, da učinilac krivičnog djela u vreme vršenja radnje nije bio u mogućnosti da shvati radnju i posledicu svoga djela kao i sve okolnosti koje čine obeležje bića tog djela. Nemogućnost shvatanja društvenog značaja djela znači da ne postoji mogućnost takve osobe da shvati da je njemo djelo asocijalno , tj. štetno i društveno opasno. U pravnoj teoriji, rijetko, javlja se i shvatanje prema kome je za postojanje neuračunljivosti , pored nemogućnosti stvarnog i društvenog značaja djela, potrebno i da postoji nemogućnost shvatanja pravnog značaja djela, odnosno nemogućnost shvatanja protivpravnusti, odnosno zabranjenosti djela. Mogućnost odlučivanja predstavlja moć upravljanja svojim postupcima saglasno sadržaju svjesti. To znači da je mogućnost odlučivanja vezana za mogućnost rasuđivanja. Iz ovoga proizilazi da se mogućnost odlučivanja neće ni ispitati ukoliko se utvrdi da duševno poremećena osoba nije sposobna za rasuđivanje. Dakle, mogućnost odlučivanja pretpostavlja postojanje mogućnosti rasuđivanja i obrnuto. Zapravo mogućnost odlučivanja se izražava u preduzimanju voljne radnje. To je složen proces koji se sastoji u sposobnosti da se savladaju unutrašnje i spoljne poteškoće i prepreke. Unutrašnje teškoće se sastoje u borbi motiva, u vladanju osećanjima i vladanju nagonima, dok se spoljne teškoće sastoje u otklanjanju raznih objektivnih prepreka, kao što su nabavljanje sredstava za učinjena djela, pronalaženje saučesnika itd. Prema tome, voljna radnja se sastoji iz dva stadijuma:

1. pripremni (sastoji se iz prethodne svesti o cilju misaone akcije ) 2. završni ( predstavlja izvršenje donjete odluke)

3.9. Mješoviti metod

Polazeći od mjšovitog metoda rješenje u našem krivičnom pravu za postojanje neuročunljivosti zahteva ostvarivanje kako biološkog, tako i psihiloškog osnova. To znači da je potrebno kako postojanje nekog abnormalnog duševnog stanja tako i određenih psihičkih smetnji prouzrokovanih tim stanjima.10 Samo zajedničkom primenom biološkog i psihološkog metoda može doći do utvrđivanja neuračunljivosti. Zbog toga što se utvrđivanjem samo abnormalnih bioloških stanja ne može ustanoviti da li postoji neuračunljivost ili smanjena uračunljivost, ako se ne ustanovi i stepen dejstva na određene psihičke funkcije od čijeg rada zavisi uračunljivost. Isto tako , ni ustanovljenje samo psihičkih smetnji nije dovoljno za utvrđivanje neuračunljivosti ako se ne ustanove i biološka stanja koja produkuju te smetnje , od čijeg obima i stepena poremećenosti može da zavisi i stepen smetnji u oblasti psihičkih funkcija.

10Z. Stojanović, Krivično pravo opšti dio,Beograd 2002,str 168-169


12

4. IZRICANJE MJERA BEZBJEDNOSTI OBAVEZNOG PSIHIJATRIJSKOG LIJEČENJA

Izricanje mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječanja u zdravstvenoj ustanovi ili obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi se može činiti u svim fazama krivičnog postupka. Svakako to zavisi u kojoj fazi i kada ovlašteni tužilac traži izricanje te mjere. Licu koje je počinilo krivično djelo u stanju neuračunljivosti može se izreći mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja u zdravstvenoj ustanovi ili na slobodi, ali tek po podnijetom prijedlogu za izricanje te mjere od strane Javnog tužioca. Ista mjera se može izreći licima nakon potvrđivanja optužnice, odnosno u postupku koji slijedi poslije potvrđivanja optužnice. Ako je u toku istražnog postupka utvrđeno (pismeni nalaz i mišljenje vještaka psihijatra i drugi dokazi) da je lice počinilo krivično djelo u stanju neuračunljivosti, izlišno je tada protiv tog lica podnositi optužnicu i očekivati potvrđivanje optužnice. Takav postupak je nezakonit, neracionalan i suprotan odredbama i pravilima procesnog zakona. U tom slučaju, Javni tužilac podnosi prijedlog za izricanje mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja u zdravstvenoj ustanovi ili na slobodi. U konkretnom slučaju, pravilno je Javni tužilac postupio kada je podnio prijedlog za izricanje mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja u zdravstvenoj ustanovi. Žalbom branioca se neosnovano ukazuje na nepravilnost radnji Javnog tužioca. Nasuprot tome, ako je optužnica potvrđena, a u kasnijoj fazi krivičnog postupka je utvđeno da je optuženi počinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti, izriče se mjera obavzenog psihijatrijskog liječenja u zdravstvenoj ustanovi ili na slobodi, u toj fazi krivičnog postupka. U oba slučaja je potrebno obezbjediti dokaze i utvrditi da je lice prema kome se izriče ova mjera svojim radnjama ostvarilo obilježja nekog krivičnog djela. Dakle, izricanje mjere bezbjednosti je uslovljeno izvršenjem krivičnog djela. U svakom slučaju sud će, u bilo kojoj fazi krivičnog postupka na temelju provedenih dokaza, utvrditi da je optuženi učinio određeno krivično djelo i da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio neuračunljiv. Odlučiće, pri čemu će posebno imati u vidu pismeni nalaz i mišljenje vještaka psihijatra, da li će optuženom izreći mjeru bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, odnosno obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi. Ukoliko sud nađe da optuženi nije bio neuračunljiv, obustaviće postupak za primjenu ove mjere bezbjednosti. Ukoliko sud utvrdi da optuženi nije učinio određeno krivično djelo, o navedenoj mjeri bezbjednosti po okončanju ovog postupka, odlučivat će se u sudskom vanparničnom postupku. U okviru opšte svrhe krivičnih sankcija, svrha mjera bezbjednosti je da se otklone stanja ili uslovi koji mogu biti od uticaja da učinilac ubuduće vrši krivična djela. (Krivični zakon Republike Srpske Sl. glasnik RS, br. 72/2011 i 101/2011,član 55)


13

Učiniocima krivičnih djela mogu se izreći ove mjere bezbjednosti: ( Krivični zakon Republike Srpske,Sl. glasnik RS, br. 72/2011 i 101/2011,član 56).

1. obavezno psihijatrijsko liječenje,

2. obavezno liječenje od zavisnosti,

3. zabrana vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti,

4. zabrana upravljanja motornim vozilom,

5. oduzimanje predmeta.

Učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, sud će izreći obavezno psihijatrijsko liječenje ako na osnovu težine izvršenog krivičnog djela i stepena učiniočeve duševne poremećenosti utvrdi da postoji opasnost da bi mogao izvršiti isto ili teže krivično djelo i da je radi otklanjanja ove opasnosti potrebno njegovo liječenje. (Krivični zakon Republike Srpske, Sl. glasnik RS, br. 72/2011 i 101/2011član 58, st.1).

Duševni bolesnici, lica zaostalog duševnog razvoja i psihopatski strukturalne ličnosti su naročite kategorije učinilaca krivičnih djela sa mentalnim poremećajima sa kojim se,uz kaznu ili mjesto nje mogu primjeniti posebne mjere lječenja ili čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Razlog primjene ovih sankcija jeste priroda djela, koje su počinili,žbog čega predstavljaju opasnost po svoju okolinu.

Zato je potrebno njihovo izdvajanje iz društva i njihov nadzor.Očigledno je da je potrebno psihijatrijsko liječenje ovakvih lica.Prema tome mjesto ovim liciam nije u zatvoru gdje ne mogu sa dobiju odgovarajuću psihijatrijsku pomoć,a mogu izazvati novekonflikte ili biti žrtve od ostalih osuđenika.

4.1. Oduzimanje poslovne sposobnosti

U postupku oduzimanja i vraćanja poslovne sposobnosti sud utvrđuje da li je punoljetno lice zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rasuđivanje u stanju da se samo brine o svojim pravima i interesima, te da u skladu s tim potpuno ili djelimično oduzme poslovnu sposobnost punoljetnom licu, ili potpuno ili djelimično vrati poslovnu sposobnost onom punoljetnom licu kod kojeg su prestali razlozi za potpuno, odnosno djelimično oduzimanje poslovne sposobnosti.(Zakon o vanparničnom postupku RS, Službeni glasnik Republike Srpske, broj 74/05,čl.29 st.1).

Postupak za oduzimanje i vraćanje poslovne sposobnosti pokreće se na prijedlog:

a) nadležnog organa starateljstva,

b) nadležnog tužioca,

v) bračnog druga, djeteta i roditelja onog lica za koje se predlaže oduzimanje, odnosno vraćanje poslove sposobnosti,


14

g) djeda, babe, brata, sestre, unuka i drugih lica, ukoliko trajno žive u domaćinstvu sa licem za koje se predlaže oduzimanje, odnosno vraćanje poslovne sposobnosti,

d) lica kome se oduzima ili vraća poslovna sposobnost ukoliko ono može da shvati značaj i pravne posljedice svog prijedloga i

đ) drugih lica, ukoliko je predviđeno zakonom.

Postupak može pokrenuti i sud po službenoj dužnosti.( Zakon o vanparničnom postupku RS, Službeni glasnik Republike Srpske, broj 74/05 ,čl.29 st.1).

Kad utvrdi da postoje uslovi za oduzimanje poslovne sposobnosti, sud će licu prema kome se vodi postupak, potpuno i djelimično oduzei poslovnu sposobnost. Sud može odložiti donošenje rješenja o djelimičnom oduzimanju poslovne sposobnosti zbog zloupotrebe alkohola ili drugih opojnih sredstava, ako se osnovano može očekivati da će se lice prema kome se postupak vodi uzdržati od zloupotrebe akohola ili drugih opojnih sredstava. ( Zakon o vanparničnom postupku,čl.38 st.1).

4.2. Problemi kod oduzimanja poslovne sposobnosti osobama s duševnim

smetnjama Zaštita osoba s duševnim smetnjama izvan zdravstvenog sektora uređena je i odredbama (Porodičnog zakona FBiH, Službene novine FBiH, broj 35/05). Te odredbe omogućavaju lišavanje pojedinaca svih ili određenih prava na odlučivanje. Naizgled, one omogućavaju da takva ograničenja budu sukladna (ne)sposobnostima štićenika, iako se čini da sudovi obično primjenjuju pristup u kojem u potpunosti lišavaju ovakve osobe prava odlučivanja. Ovim odredbama se, nadalje, zahtijeva od staratelja da podnosi godišnje izviješće o stanju štićenika pod njegovom zaštitom nadležnom Centru za socijalni rad. Odredbe Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda u svezi s lišavanjem slobode poslovno nesposobnih osoba proizlaze iz slučaja HL protiv Ujedinjenog Kraljevstva (podnesak br. 45508/99, odluka od 5.10. 2004. godine). U pitanju je de facto lišavanje slobode poslovno nesposobnih osoba u bolnici ili u drugoj ustanovi na temelju ovlaštenja staratelja ili drugog zamjenskog donositelja odluka. Takvi slučajevi razmatrani su u (Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama FBiH u članku 10. i članku 41). U odluci u predmetu HL navodi se da de factolišavanje slobode poslovno nesposobne osobe može predstavljati lišavanje slobode u smislu članka 5. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda, te je shodno tome potrebno uspostaviti zaštitne mjere kako bi se osigurao odgovarajući prihvat takvih osoba. Sukladno predmetu HL, de facto pritvor nastaje onda kada ustanova vrši „potpunu i učinkovitu kontrolu“ nad zaštitom i kretanjem poslovno nesposobnog štićenika. Lišavanje slobode ne ovisi o tome da li štićenik namjerava napustiti ustanovu, jer HL to nije ni pokušavao. Zapravo, radi se o uspostavljanju dostatno intenzivnih kontrolnih mehanizama nad štićenikom. Situacije koje ukazuju na takvo lišavanje slobode podrazumijevaju zaključavanje vrata s ciljem onemogućavanja štićenika da napusti ustanovu, poduzimanje napora ili namjera da se štićenik spriječi u pokušaju bijega


15

ukoliko to pokuša ili da mu se onemogući uporaba lijekova sa svojstvima sedativa (čak iako je svojstvo sedativa nuspojava lijeka koji je namijenjen za druge svrhe). Nadalje, onemogućavanje posjeta članovima obitelji ili prijateljima ili druga ograničenja kontakata s društvom izvan ustanove također upućuju na lišavanje slobode za koje bi se moglo pozvati na članak 5. Prema tome, čini se da su mnoge dobrovoljno poslovno nesposobne osobe u psihijatrijskim ustanovama i domovima socijalne zaštite u BiH lišene slobode i kao takve su pod zaštitom članka 5. Posljedica primjene članka 5. je da je neophodno uspostaviti i materijalne kriterije i proceduralne zaštitne mjere u prilog pritvorima. Zakon u oba entiteta BiH ukazuje na to da se od sistema starateljstva očekuje da osigura okvir za ovakve vrste prihvata u ustanove. Mnogo je toga u ovim odredbama što se može pokazati korisnim u svezi s ovim pitanjem. Shodno tome, od staratelja se zahtijeva da podnosi godišnje izvješće o štićenicima pod njihovom zaštitom, a od organa starateljstva – uglavnom je to nadležni Centar za socijalni rad – zahtijeva se da detaljno razmotri ta izvješća (Porodičnog zakona FBiH,Službene novine FbiH, broj 35/05. član. 180). Mišljenja štićenika uzimaju se u obzir prilikom izbora staratelja. Postoje izvjesne poteškoće u oslanjanju na strukturu starateljstva kakva trenutno postoji. Kako bi se zadovoljili standardi Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda, sadržani u člancima 5. i 6, struktura starateljstva mora potpadati pod odlučne i definirane principe, uključujući stručno medicinsko mišljenje i primjerene mjere zaštite kako bi se osiguralo poštivanje materijalnih odredbi. Prije svega, postojeći zakoni ne pružaju staratelju nikakve materijalne smjernice o tome kada bi štićenik trebao ili mogao biti primljen u ustanovu. Staratelj ima veoma važnu dužnost postupiti u najboljem interesu štićenika ( Porodičnog zakona FBiH Službene novine FBiH, broj 35/05 članak 165), ali se ne kaže ništa više o tome što bi moglo ukazati kada je lišavanje slobode primjereno. Nadalje, ne postoji kontrola kojom bi se moglo utvrditi kako pažljivo staratelj izvršava svoje obveze. Na primjer, nije jasno definirano pitanje rutinskih posjeta staratelja štićenicima, niti provjera temeljitosti njihovih godišnjih izvješća. Iako se savjesnost centara za socijalni rad ne dovodi u pitanje, veoma je prisutno mišljenje da oni nemaju adekvatne resurse koji će osigurati značajne mjere zaštite u ovakvim slučajevima. Također, nije jasno na koji način štićenik, koji se ne slaže s odlukom o sebi, može osporiti cjelokupan nalaz o nesposobnosti i tražiti smjenjivanje staratelja. Međutim, to nije isto što i osporavanje primjerenosti odluke koju je donio staratelj. Prema konvenciji sve zemlje su obavezne“osigurati da sve mjere koje se odnose na ostvarivanje poslovne sposobnosti trebaju obuhvatit zaštitne mehanizme i odgovarajuće zaštitne mehanizme i odgovarajuće učinkovite mehanizme zaštite protiv zlostavljanja“.Konvencijom se nameću obaveze svim državama da“sve mjere vezane za uživanje poslovne sposobnosti poštuju prava, volju i želju dotične osobe,isključuju svaki sukob interesa i nedozvoljeno miješanje,budu proporcjalne okolnostima u kojim se svaka osoba nalazi,da se nalaze u najkraćem mogućem perijodu,i da podliježu reviziji od strane, nadležnog, neovisnog i nepristrasnog tjela“ Navedene odredbe Konvencije zapravo obvezuju države da izmijene svoje zakone koji dozvoljavaju potpuno lišavanje poslovne sposobnosti punoljetnih osoba s umanjenim sposobnostima, te postavljanje druge osobe koja će donositi osobne odluke u ime te osobe, te umjesto toga“ usvoje pravna rješenja kojima će se omogućiti osobama sa


16

umanjenim sposobnostima da vrše svoja prava kroz razne oblike podrške u donošenju odluka“. Pitanja koja se odnose na starateljstvo („poslovan nesposobnost“) dijele se na dvije kategorije. Prvo je pitanje opsega ovlasti danih starateljima, sa posebnim naglaskom na to da li je nekim štićenicima oduzeto pravo na odlučivanje u stvarima za koje su još uvijek sposobni sami odlučivati. Druga kategorija se tiče standarda upravljanja režimom starateljstva nakon imenovanja staratelja. U prvom slučaju, međunarodni propisi se udaljavaju od pretpostavke da je potpuno starateljstvo prikladno za ugrožene osobe. Princip 3 Preporuke Vijeća Europe R (99) 4 koju je dao Odbor ministara o načelima u svezi s pravnom zaštitom poslovno nesposobnih punoljetnih osoba jasno objašnjava ovo pitanja.


17

5. ZAŠTITA SLOBODA I PRAVA MENTALNIH BOLESNIKA

Demokratija društvene zajednice može se vrednovati obimom i kvalitetom ljudskih prava i sloboda koje poseduju njeni članovi. Ovaj problem može se posmatrati sa različitih stanovišta. Jedan od njih je medico-legalni,odnosno forenzičarsko-psihijatrijski aspekt. Upravo sa toga stanovišta cjelokupna ljudska populacija može se podjeliti na mentalno zdravi i duševno bolesni dio.Nas zanimaju slobode i prava mentalno bolesne populacije, koja u kvantitativnom pogledu uopšte nije zanemarljiva. Savremena istraživanja pokazuju da 20-25% stanovnika velikih gradova pati od različitih vrsta mentalnih poremećaja, a samo polovina njih zatrazi psihijatrijsku pomoć Upravo zato se kao nit između prava i psihijatrije povlače pitanja, koliki je kvantum sloboda i prava mentalnih bolesnika i koje konkretne aktivnosti društvena zajednica preduzima na njihovoj zaštiti i provođenju. Ujedinjene nacije su do sada donjele više dokumenata kojima se utemelju razradjuju slobode i prava mentalnih bolesnika. To su:1.Deklaracija o ljudskim pravima (1948) 2.Deklaracija o pravima mentalno retardiranih (1971) 3.i konačno Deklaracija o pravima ivalidnih osoba (1976) 4. Najnoviji dokumenat Ujedinjenih nacija nosi naziv “Nacrt principa i garancija za zaštitu mentalno obolelih i za unapređenje staranja o mentalnom zdravlju” (1989).Svijetsko udruženje psihijatara, usvojilo je 1977.godine Havajsku deklaraciju,koja se bavi etičkim principima i pristupu mentalno bolesnom čovjeku.11 .

5.1. Havajska deklaracija

Havajska deklaraciaja Svetskog udruženja psihijatara predstavlja neku vrstu etičkog kodeksa koji uređuje odnose na relaciji psihijatar pacijent. Psihijatriju defiiniše kao nauku čiji je cilj unapređenje mentalnog zdravlja i razvoj ličnosti sve do postizanja mentalnog i socjalnog blagostanja. Posebno se apostrofira ličnost psihijatrijskog bolesnika. Ukazuje san a njegovo dostojanstvo, kao i na njegovo pravo da raspolaže svojim životom i zdravljem .Bolesnik mora biti upaoznat sa načinom i vrstom liječenja koje će biti preduzeto. On se slobodno izjašnjava i svojevoljno prihvata ili odbija liječenje. To se naravno ne odnosi na bolesnike koji, zbog bolesti,ne mogu normalno da rasuđuju ili ipak svojim ponašanjem ugrožavaju sebe ili okolinu. Psihijatar je u Deklaraciji predstavljen kao subject koji je cjelokupnim stručnim integritetom u funkciji svoje struke i u službi bolesnika. Dužan je da svoj posao obavlja na najvišem stručnom nivou,da stalno radi na vlastitoj edukaciji i osposobljavanju medicinskog osoblja. Psihijatar ne smije da zloupotrebljava preimućstva svoje profesije, ne smije da učestvuje u represivnim psihijatrijskim mjerama kada ne postoji potreba.12

11 R.Kovačević,et al. , Ustavnost i zakonitost u zastiti ljudskih sloboda i prava,Institut za kriminološka i socjološka istrazivanja, Beograd 1997,str.188 12R.Kovačević,et al. , Ustavnost i zakonitost u zastiti ljudskih sloboda i prava,Institut za kriminološka i socjološka istrazivanja, Beograd 1997,str.189


18

5.2. Nacrt principa i garancija za zaštitu mentalnih bolesnika i unapredjenje staranja o mentalnom zdravlju

Ovaj dokumenat Ujedinjenih nacija, kao i drugi, izveden je iz bazične Deklaracije o ljudskim pravima u kojima se naglašavaju dostojanstvo i jednakost, kao i neotudjiva prava svih ljudi. Pitanja koja tretira nacrt mogu se podjeliti u dve grupe:medicinska i pravna pitanja. Uprvu grupu spadaju:dijagnostika i liječenje mentalnih bolesnika, dobrovoljni pristanak na tretman i prisilna hospitalizaciaj. Drugu grupu čine:zaštita gradjanskih prava i zaštita prava u krivičnom postupku. a)Prisilna hospitlizacija Genetalno opredjeljenje izraženo u nacrtu jeste da pirjem bolesnika treba da bude dobrovoljan. Psihijatar je dužan da bolesniku objasni svrhu prijema, zatim ciljeve i metode liječenja,kao i eventualne rizike. U psihijatriji je poznata kategorija tzv.”neprotestirajućeg pacijenta”.To je bolesnik koji dobrovoljno ne pristaje na liječenje, ali ga i ne odbija. Rad se o poznatom fenomenu sugestibilnosti psihijatrijskih bolesnika.Pod pojačanim pritiskom okoline, oni popuštaju i pristaju na prijem u bolnicu i ako ga intimno ne žele. Nacrt propisuje situacije u kojima treba provesti prisilnu hospitalizaciju: 1.kada zbog manifestovane duševne bolest,bolesnik ugrožava svoj život ili vitalne interese 2.kada iz istih razloga ugrižava život ili egzistencijalne interese drugih. Pored navedenih situacija prisilna hospitalizaciaj je dozvoljena u cilju observacije i ispitivanja,kada već postoje ljekarski nalazi koji ukazuju na teški duševni poremećaj, a objektivno stanje bolesnika je takvo da bi mogao da ugrozi sebe ili druge.Ljekar koji obavlja prisilni prijem dužan je da to pismeno obrazloži. Svaki takav slučaj, u što kraćem roku, razmatra stručni organ ustanove nakon toga zdravstvena ustanova je dužna da u odredjenom roku obavesti nadležni sud ili drugi organ, koji nakon razmatranja cjelog slučaja, donosi konačnu odluku o prisilnom prijemu ili pak nalaže otpust. Odluka prisilno hospitalizovanju mora da bude vremenski ograničena na rok ne duži od mjesec dana. Nakon toga sledi ponovna procedura kojom dolazi do produženja hospitalizacije ili do otpusta. Međutim, praksa je pokazala da prisilna hospitalizacija ima i loše strane. To se ispoljava kod bolesnika čiji duševni poremećaj traje kratko, nekoliko sati ili dana, dakle često kraće i od sam eproceduere. Druga loša strana je psihijatrijsko i pravno etiketiranje osoba koje su inače na socjalnom planu funkcjonalne i uspješne. U cilju poštovanja principa i garancija za zaštitu mentalno obolelih predlaže se osnivanje multidisciplinarnih nepristrasnih tjela, koja bi pratila tok liječenja, uslove u kojima se ono provodi kao i rešavanje žalbi bolesnika .U našim uslovima, smatramo potrebnim formiranje takvih tjela za pacijente kojima su od strane sudova izrečene mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u ždravstvenoj ustanovi.13 13R.Kovačević,et al. , Ustavnost i zakonitost u zastiti ljudskih sloboda i prava,Institut za kriminološka i socjološka istrazivanja, Beograd 1997,190


19

b) Zaštita građanskih prava mentalnih bolesnika

Odrebe Nacrta predviđaju ostvarivanje svih građanskih prava i obaveza kao što to ostvaruju i duševno zdrave osobe .Mentalni bolesnici su legalno kompetentne osobe, sve dok se to ne ospori posebnom sudskom odlukom. Ključni fenomen u ostvarivanju građanskih prava jeste poslovna sposobnost. Pod tim pojmom u pravu se podrazumjeva sposobnost zaključivanja pravnih poslova tj.mogućnost da se izjavama volje proizvedu građansko-pravna dejstva. Poslovna sposobnost se stiče sa navršenih 18.godina zivota. Psihološki supstrat poslovne sposobnosti je sposobnost za rasuđivanje. Mentalne bolest i poremećaji kao što su napredovale forme shizofrene psihoze, demencije i oligofrenije, remete normalno rasuđivanje. U zavisnost od progresije mentalnog poremećaja rasuđivanje može biti lakše ili teže komprimitovano. Prema tome mentalni bolesnik će biti ograničeno poslovno sposoban ili potuno poslovno neposoban. Postojanje duševne bolesti dokazuje se psihijatrijskim ispitivanjem i taj posao pripada psihijatru. Sposobnost za rasuđivanje manifestuje se konkretnim snalaženjem osobe u realitetu, njenim odnosom prema stvarima i pojavama, mogućnostima da racjonalno poveže i intelektualno obradi obične životne detalje i sve to stavi u funkciju očuvanja integriteta vlastite ličnosti.Prema tome, procjena sposobnosti za rasudjivanje pretpostavlja dobro opšte obrazovanje i bogato životno iskustvo procjenjivača. Ovaj posao pripada sudu..Pri tome sud se rukovodi činjenicom, da li konkretna osoba ugrožava vlastita prava i interese ili prava i interese drugih.14 Psihijatrijska hospitalizacija, bilo da je prisilna ili dobrovoljna, privremeno lišava bolesnika mogućnosti da se brine o svojim pravima i interesima. Zbog toga psihijatri, po pravilu, ne insistiraju na oduzimanju poslovne sposobnosti, čak i u onim slučajevima gdje je sposobnost rasudjivanja bitno kompromitovana. Kod povoljnog toka mentalne bolesti dolazi do reintegracije ličnosti i do kvalitetnijeg racudjivanja. c) Zaštita mentalnih bolesnika u krivičnom postupku Osnovni trend koji pokazuju savremena krivična zakonodavstva, jeste maksimalna humanizacija krivičnog postupka prema mentalno bolesnim delikventima. Jedna od ključnih radnji u krivičnom postupku jeste psihijatrijsko vještačanje tj.ispitivanje ličnosti okrivljenog te procjena sposobnosti shvatanja značaja djela, kao i mogućnost upravljanja postupcima. Ovo je medicinska djelatnost koju obavljaju psihijatri, odnosno specjalisti forenzičke psihijatrije. U procesu psihijatrijskog vještačenja učestvuju i saradnici iz nemedicinskih struka kao što su psiholozi i socjalni radnici, kao i specjalisti drugih medicinskih oblasti (neurofizijolozi,internisti,biohemičari i dr.). Tokom istražnog postupka i glavnog pretresa mentalno bolesni delikvent biva izložen seriji ispitavanja, koja imaju cilj utvrđivanje istine, ali mogu imati i negativne posledice. Naime, mentalni bolesnik se nalazi u situaciji da pred sudom i javnosti objašnjava svoju bolest, koja pretstavlja njegovu realnost i njegovu intimu. Zbog toga smatramo logičnim da se isključi javnost od momenta kada javno tužilaštvo stavi sudu prijedlog za izricanje mjere psihijatrijskog ležanja pa do okončanja postupka. Osoba koja je mentalno bolesna ima

14R.Kovačević,et al. , Ustavnost i zakonitost u zastiti ljudskih sloboda i prava,Institut za kriminološka i socjološka istrazivanja, Beograd 1997,192


20

pravo da se njena bolest ne iznosi u javnost, već da ostane anonimna, odnosno da bude dostupna samo učesnicima postupka. Zaštita prava mentalno bolesnih počinitelja krivičnih djela koji se nalaze na mjerama bezbjednosti zdravstvenim ustanovama je vrlo delikatno posručje rada. Kritike stručnjaka i javnosti upućene su kako pravnicima tako i psihijatrima. Pravnicima se zamjeraju anahrona i prevaziđena zakonska rješenja koja propisuju neograničeno vremensko trajanje mjere liječenja i čuvanja u ustanovi, kao i totalnu apstinenciju od odgovornosti nakon upućivanja bolesnika u ustanovu. 15 Postoje mnogbrojni predlozi za vremensko ograničenje mjere bezbjednosti liječenja i čuvanja, koji se uglavnom slažu da ona ne bi trebalo da traje duže od 5.godina. Izuzetak bi bili slučajevi gdje psihijatrijska patologija zaista perzistira izvor opasnog ponašanja bolesnika. Primjedbe na rad psihijatara baziraju se na činjenici da mentalne bolesnike liječe u ustanovama koje po svom ustrojstvu i smještajnim uslovima ne zadovoljavaju ni minimum psihijatrijskih standarda. Ne ulazeći u polemičku raspravu o opravdanosti jednih ili drugih primjedbi čini nam se realno konstatacija da su slobode i prava mentalnih bolesnika na mjeram bezbjednosti ozbiljno ugrožene.

5.3. Pravci razvoja zaštite sloboda i prava mentalnih bolesnika Može se reći da se zaštita sloboda i prava mentalnih bolesnika u savremenim društvenim sistemima kreće u tri pravca: to su zakonodavni, edukativni i terapijski.

a) Zakonodavni pravac

Zakonski i drugi propisi koji regulišu život mentalno bolesne populacije moraju maksimalno da štite slobode, prava i interese bolesnika. Mentalna patologija je sastavni dio svakog društva. Ona se ničim, pa ni propisima ne može izolovati. U društvu je nastala i jedino u društvu se može sanirati. Zakonska rješenja bi trebala da uvažavaju savremena dostignuća psihijatrijske nauke, a posebno njenih specjalnost socjalne i forenzičke psihijatrije. Oni propisi koji odredjuju izolaciju mentalnih bolesnika, u cilju zaštite društva u stvari uništavaju duševno bolesnog čovjeka sistemom kontinuirane psihičke i socjalne deterioracije. Humani propisi treba d aintegrišu mentalno bolesnu populaciju u društvu, da joj odrede obaveze i aktivnost u cilji liječenja i rehabilitacije.16 b) Edukativni pravac Edukacija u smislu razumjevanja fenomena mentalne bolesti je zaista neophodna svim osobama koje se u radu susreću sa duševnim bolesnicima. Edukacija treba da obuhvati ne samo ljekare psihijatre već i cjelokupno medicinsko osoblje. U poslednje

15 R.Kovačević,et al. ,Ustavnost i zakonitost u zastiti ljudskih sloboda i prava,Institut za kriminološka i socjološka istrazivanja, Beograd 1997,str.194 16 R.Kovačević,et al. ,Ustavnost i zakonitost u zastiti ljudskih sloboda i prava,Institut za kriminološka i socjološka istrazivanja, Beograd 1997,str.194


21

vrijeme sve su žešći zahtjevi i interesovanja za obrazovanje pravnika iz oblasti forenzičke psihijatrije. Praktična iskustva nam pokazuju da, oni pravnici koji posjeduju elementarna psihijatrijsk znanja, mnogo lakše i uspješnije komuniciraju sa psihijatrijskim vještacima, što im obezbjeđuje poseban kvalitet i sigurnost u radu.17 c) Terapijski pravac

Kao posledica intenzivnog razvoja psihijatrijske nauke, a posebno socijalne psihijatrije, nastao je novi terapijski koncept koji ima za cilj prevenciju i liječenje svih mentalnih poremećaja. Taj novi pristup mentalnoj patologiji dobio je naziv sveobuhvatna psihijatrijska zaštita. On podrazumjeva povezivanje svih psihijatrijskih ustanova i službi, humanitarnih udruženja, formalnih i neformalnih grupa u jedan dobro uredjen sistem. Svi segmenti sistema imaju posebne uloge, zadatke i odgovornosti. Predmet rada cjelokupnog sistema jesu sve aktivnosti na zaštiti i unapredjenju mentlnog zdravlja. Najveći dio aktivnosti obavlja se izvan psihijatrijskih ustanova, a nosioci poslova su:kako medicinski tako i nemedicinski radnici. Koncept sveobuhvatne psihijatrijske zaštite podrazumjeva poseban civilizacijski i kulturološki odnos prema fenomenu mentalne bolesti. Mentalno bolesna populaciaj se shvata kao integralni dio društvene zajednice koja samo uz sveobuhvatnu pomoć zdravog dijela stanovništva može da se oslobodi tereta savremenog zivota koji se zove mentalna bolest.18

5.4. Bitno smanjena uračunljivost

Bitno smanjena uračunljivost nije osnov koji isključuje krivicu. Bitno smanjena uračunljivost je bitno smanjena sposobnost učinioca krivičnog djela da rasuđuje, ili odlučuje o svojm postupcima usled postojanja nekog od stanja duševne poremećenosti: trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti, ili zaostalog duševnog razvoja. Između duševnog zdravlja, na kome se bazira uračunljivost i duševne poremećenosti koja dovodi do neuračunljivosti , postoje brojna prelazna stanja koja dovode do toga da učinilac nije ni uračunljiv ni neuračunljiv. Iako je prilikom njenog zakonskog regulisanja, kao i kod neuračunljivosti, primenjen mješovit metod, ona je ipak bliža uračunljivosti. To ograničenje uračunljivosti, koje se istovremeno pojavljuje i kao ograničenje neuračunljivosti i koje se po svom obliku i intenzitetu može javiti u različitim stepenima naziva se bitno smanjena uračunljivost. U vreme nastanka bitno smanjene uračunljivosti, bilo je onih koji su bili protiv stepenovanja uračunljivosti. To su uglavnom predstavnici klasične škole. Danas je ovaj institute u teoriji nesporan i poznaju ga sva savremena evropska krivična zakonodavstva. Pošto bitno smanjena uračunljivost ne isključuje krivicu, učiniocu krivičnog djela u tom stanju mogu se izreći sve krivične sankcije koje se izriču i uračunljivom licu. Međutim, zakon uvažavajući specifičnosti ovog stanja, predviđa mogućnost ublažavanja kazne. Takođe postoji i mogućnost da se uz kaznu izrekne 17 R.Kovačević,et al. ,Ustavnost i zakonitost u zastiti ljudskih sloboda i prava,Institut za kriminološka i socjološka istrazivanja, Beograd 1997,str.195 18 R.Kovačević,et al. ,Ustavnost i zakonitost u zastiti ljudskih sloboda i prava,Institut za kriminološka i socjološka istrazivanja, Beograd 1997,str.195


22

mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, a uz uslovnu osudu mjera psihijatrijskog liječenja na slobodi. Ova mjera se može primeniti i ukoliko je učinilac nakon primene mere bezbednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja, pušten na uslovni otpust. Između bitno smanjene neuračunljivost i neuračunljivosti postoji kvalitativna razlika: bitno smanjeno uračunljivo lice je uračunljivo i kod njega može postojati krivica za djelo koje je učinilo u stanju bitno smanjene uračunljivosti. Prema rješenju iz KZ bitno smanjena uračunljivost postoji onda kada je sposobnost učinioca da shvati značaj svoga djela ili sposobnost da upravlja svojim postupcima usled jednog od četiri zakonska oblika duševne poremećenosti (duševna bolest, privremena duševna poremećenost, zaostali duševni razvoj, druga teža duševna poremećenost) bila bitno smanjena. To znači da je uslov u pogledu biološkog osnova, odnosno oblika duševne poremećenosti, isto postavljen kao i kod neuračunljivosti. Bitno smanjena uračunljivost u odnosu na neuračunljivost se razlikuje na psihološkom planu, tj. U pogledu postojanja moći rasuđivanja i odlučivanja. Ono, kod bitno smanjene uračunljivosti postoje, ali se trazi da je bar jedna od njh usled duševne poremećenosti u momentu izvršenja krivičnog djela bila bitno smanjena. Na primjer, usled privremene duševne poremećenosti sposobnost učinioca da shvati značaj svoga djela bila je bitno smanjena ili je njegova sposobnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena usled duševne bolesti.19 Pošto bitno smanjena uračunljivost ne isključuje krivicu, učiniocu koji je krivično djelo učinio u tom stanju mogu se uzreći sve krivične sankcije koje se izriču i uračunljivom učiniocu ( kazna, mjere upozorenja, odredjene mjere bezbjednosti). Međutim, zakon uvažavajući specifičnost ovog stanja, predviđa mogućnost ublažavanja kazne. Postoji i mogućnost da se uz kaznu izrekne mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Kao i neuračunljivost, stanje bitno smanjene uračunljivosti mora postojati u momentu izvršenja krivičnog djela. Takođe, i bitno smanjena uračunljivost se procjenjuje u odnosu na određeno krivično djelo. Moguće je, zato, da kod učinioca koji učini više krivičnih djela u sticaju u odnosu na jedno djelo postoji bitno smanjena uračunljivost, a u odnosu na drugo potpuna uračunljivost, dok u odnosu na treće djelo može može postajati neuračunljivost. Treba razlikovati bitno smanjenu uračunljivost od obične smanjene uračunljivosti. Običnu smanjenu uračunljivost poznaje naša sudska praksa i teorija, ali ne i zakon. Ona predstavlja dalje stepenovanje uračunljivosti i nalazi se između bitno smanjene uračunljivosti i uračunljivosti. Dok samo u slučaju bitno smanjene uračunljivosti postoji mogućnost ublažavanja kazne primjene navedenih mjera bezbjednosti, obična smanjena uračinljivost može imati samo karakter olakšavajuće okolnosti kod odmeravanja kazne prilikom stepenovanja krivice.20

19 Z. Stojanović, Krivično pravo opšti dio,Beograd, 2002,str.171 20 Z. Stojanović, Krivično pravo opšti dio,Beograd,2002,str.172


23

6. ACTIONES LIBERAE IN CAUSA Naše krivično pravo predviđa institut actiones liberae in causa, tj. radnje slobodne uzroku nazivajući ga skrivljena neuračunljivost. Pravilo je da učinilac krivičnog djela ne može biti krivično odgovoran ako je delo izvršio u neuračunljivom stanju. Međutim, od ovog pravila postoji izuzetak i to u slučaju kada se učinilac sam stavi u stanje neuračunljivosti i u takvom stanju izvrši krivična djela. Dakle, postoji mogućnost da učinilac bude krivično odgovoran za djelo koje izvršio u stanju neuračunljivosti pod uslovom da se sa umišljajem ili iz nehata sam stavio u stanje neuračunljivosti. U teoriji krivičnog prava vrlo rano je nastao spor oko toga da li je učinilac ovako izvršenog djela krivično odgovoran i može li se kazniti. Jedni su smatrali da on nije odgovoran, da je radnja kojom se stavlja u neuračunljivo stanje pripremna radnja. Drugi su, sasvim suprotno, smatrali da takva radnja nije pripremna radnja,već da je učinilac takvom radnjom sebe upotrebio kao sredstvo za izvršenje djela, dakle, radi se o radnji izvršenja djela jer se ona na posredan način javlja kao uzrok posledice krivičnog djela. Krivična odgovornost za actiones liberae in causa bazira se na činjenici da učinilac u momentu stavljanja sebe u privremeno neuračunljivo stanje ostvaruje uzrok posledice pod uslovom da je tog momenta bio uračunljiv i da je znao, odnosno mogao znati i bio dužan da zna da u takvom stanju može izvršiti krivično djelo.21 Za postojanje krivične odgovornosti za slučaj actiones liberae in causa potrebno je: -Da se lice samo stavlja u stanje privremene neuračunljivosti; -Da je lice u vreme stavljanja u stanje privremene neuračunljivosti uračunljivo; -Da je lice u stanju privremene neuračunljivosti izvršilo krivično djelo činjenjem, ili nečinjenjem; -Da između radnje, kojom se lice stavlja u privremeno neuračunljivo stanje i posledice ostvarenog krivičnog djela postoji uzročni odnos. Ne može se govoriti o postojanju actiones liberae in causa ako je lice već bilo neuračunljivo u vreme upotrebe opojnih sredstava. Isto tako, ukoliko je lice bilo uračunljivo, ali se nije opilo svojevoljno već pod dejstvom neotklonjive prinude, ili usled patološkog pijanstva koje nastupa zbog nekog organskog poremećaja, čega ono nije svesno.

6.1. Odgovornost za actions liberae in causa Osnovni krivični zakon usvaja savremenu koncepciju o postojanju odgovornosti za krivična djela izvršena u slučajevima postupanja sa actiones liberae in causa. Tu koncepciju on izražava u odredbi čl. 12. st. 3. koja glasi:

21 Z. Stojanović, Krivično pravo opšti dio,Beograd, 2002,str.184


24

“Krivično je odgovoran učinilac krivičnog djela koji upotrebom alkohola, droga ili na drugi način dovede sebe u stanje u kome nije mogao shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima, ako je pre nego što se doveo u to stanje djelo bilo obuhvaćeno njegovim umišljajem ili je u odnosu na krivično djelo kod njega postojao nehat, a zakon za takvo djelo predviđa krivičnu odgovornost i za nehat”. Kao što se vidi, krivična odgovornost postoji, kako za umišljajnu tako i za nehatnu actiones liberae in causa. Međutim, razlika je u tome što se za umišljajnu odgovara uvjek, a za nehatnu samo onda kada zakon predviđa da će se kazniti za to delo i kada bude izvršeno iz nehata. Pored postojanja odgovornosti za krivična djela koja su izvršena u stanju pijanstva, u nekim zakonodavstvima postoji i posebno krivično djelo opijanja. Za postojanje ovog djela je potrebno da je lice krivo za izazivanje potpunog pijanstva i da je u takvom stanju izvršilo neko krivično djelo predviđeno u krivičnom zakonu. Ono se razlikuje od actiones liberae in causa zbog toga što u njemu mora da postoji krivica u odnosu na radnju opijanja i posledicu prouzrokovanu u stanju pijanstva, dok kod ovog djela krivica postoji samo u odnosu na potpunu opijenost kao posledicu radnje opijanja, ali ne i na posledicu prouzrokovanu u stanju pijanstva. Naše krivično pravo ne određuje opijanje kao posebno krivično djelo smatrajući da prouzrokovanje posledice bez krivice ne može dovesti do krivične odgovornosti, pa ni do kažnjivosti.22

6.2. Actiones liberae in causa i smanjena uračunljivost Upotrebom alkohola, droga i drugih živčanih otrova može se prouzrokovati privremena neuračunljivost, ili privremeno smanjena uračunljivost. skrivljena, tj. svojevoljno izazvana privremena neuračunljivost ne isključuje postojanje krivične odgovornosti i kažnjivosti za djelo koje je prouzrokovano u takvom stanju, pa je logično da će utoliko pre postojati i krivična odgovornost i kažnjivost za djelo izvršeno u slučaju smanjene uračunljivosti prouzrokovane opijanjem. Naše krivično zakonodavstvo ne predviđa takvu mogućnost, jer bi bilo nelogično da se blaže kazni lice koje je samo sebe dovelo u stanje smanjene uračunljivosti od lica koje je sebe dovelo u stanje potpune neuračunljivosti.23 6.3. Sredstva i način kojima se izvršilac može dovesti u stanje privremene

neuračunljivosti Postoje više sredstava koja imaju kriminogeni značaj, tj. Sredstva kojima se učinilac može dovesti u stanje privremene neuračunljivosti. Kao sredstva kojima se učinilac može dovesti u stanje privremene neuračunljivosti. Druga sredstva i načine Krivični zakon ne spominje, ali isto tako Zakon ne predviđa nikakva ograničenja u pogledu sredstava načina kojima se pojedino lice može dovesti u stanje neuračunljivosti i to izražava širokom formulacijom ili na drugi način.

22 M. Radovanović,Pravo SFRJ, Beograd 1976, str.179 23 .M.Kukolj, Actiones Liberae in causa, Prva književna komuna Mostar 1981.str.90.


25

Nije slučajno što Zakon ističe samo alcohol i droge. To su najrasprostanjenija sredstva, a alkoholizam je redovan i opštepriznat način dovođenja u stanje privremene neuračunljivosti. Drugi načini i sredstva su rijetki. Krivični zakonik- Opšti dio iz 1947. godine nije pominjao ni alcohol ni droga sredstva, što ne znači da nije imao u vidu upravo alcohol. U sadašnjem Krivičnom zakonu alcohol se navodi iz praktičnih razloga jer je i institute actions liberae in causa u početku bio vezan samo z apijanstvo, da bi u svom daljem razvoju dobio širi značaj. Sredstva kojima se izvjesno lice želi staviti u privremeno neuračunljivo stanje treba da je takvo da prouzrokuje:

a) nemogućnost shvatanja značaja svoga djela ili nemogućnost upravljanja svojim postupcimai

b) mogućnost da izvršilac u takvom stanju provede svoju namjeru u djelo ili nehatno izvrši određeno krivično djelo.

U našem daljim razmatranjima alcohol i droga će imati značajno mjesto, a obradićemo i značaj ostalih sredstava. Odredićemo, takođe, i značaj nekih sredstava koja u suštini nisu nenormalna stanja, već su čovjeku imanentna fiziološka stanja, ali imaju dosta sličnosti sa dejstvom alkohola i često se obuhvataju u teoriji institutom actions liberae in causa.24

6.4. Alkohol

Alkohol je jedno od sredstava kojima se učinilac može dovesti u stanje privremene neuračunljivosti. On se pojavljuje kao kriminogeni factor, ali ima i svoje zdravstvene i socjalne dimenzije.Kao sredstvo za uživanje i kao sredstvo za dovođenje u stanje potpune neuračunljivosti i smanjenje uračunljivosti, alcohol je poznat još kod najstarijih primitivnih zajednica i kao takav predstavljao je pedmet interesovanja svih društava do danas, a postoje veoma male mogućnosti da to ne bude i ubuduće.Ljudsko društvo je u svom razvoju doživljavalo, krupne i kapitalne pomjene, koje ne samo da nisu onemogućile održavanje alkohola,nego je alcohol, i pored svih mjera za njegovo suzbijanje, postajao sve veće zlo i uporno je prodirao i tamo gdje ga ranije nije bilo. Alkoholizam u posjednje vrijeme uzima sve više maha i pojavljuje se sve masovnije u svim ljudskim djelatnostima i po broju zahvaćenih lica svrstava se na treće mjesto, odmah poslije oboljenja srca i krvnih žila, koja zauzimaju prvo mjesto i malignih tumora koji se nalaze na drugom mjestu.Smatra se da 3-5% odraslih osoba postaju alkoholičari, a u medicinskoj literature su izneseni podaci prema kojima u čitavom svijetu treba računati sa oko 25,000.000 alkoholičara. Postoji niz podjela alkoholizma na oblike i razgraničenja na pojedine faze značajne po tome što učinilac u pojedinim fazama može izvršiti određena krivična djela. Akutno pijanstvo se ispoljava u lakšem stanju obične nekomplikovane opijenosti ili u težem stanju neobične komplikovane opijenosti.U običnu akutnu

24 M.Kukolj, Actiones Liberae in causa, Prva književna komuna Mostar 1981,str.94


26

opijenost može dospjeti svako lice koje konzumira alcohol. Akutna poijenost nastaje spontano, slučajno, ili zadesno, ili pak namjerno, a njen intenziet zavisi od količine konzumiranog alkohola. Hronični alkoholizam nastaje dugovremenim ili trajnim konzumiranjem alkoholnih pića i predstavlja psihofizičku posledicu hroničnog trovanja. Hroničnim alkoholičarem se smatra lice koje je postalo zavisno od alkohola i kod koga je trajna, prekomjerna potrošnja alkohololnih pića dovela do oštećenja fizičkog ili psihičkog zdravlja, koje se očituje simtomima pristupačnim kliničkoj dijagnostici. Naročito u odnosu na hronični alkoholizam dugo vremena vodila se borba oko shvaranja da li je alkoholizam porok ili bolest. Jasno je da je pobjedilo ovo drugo mišljenje, mada i prvo još egzistira u pojedinim radovima pravnika. Može se reći da su ljekari jedinstveni u tome da se radi o bolesti. No, ipak se mora prihvatiti mišljenje da je alkoholizam bolest, za koju bolesnik snosi veliki dio odgovornosti. Međutim, delikvente alkoholičare ne možemo posmatrati samo kao bolesnike, jer činjenice često ukazuju, naročito kod akutnog alkoholizma, da se radi o veoma opasnim kriminalcima koji više pripadaju pravniku nego ljekaru. Za hroničnog alkoholičara se može reći da je bolesnik i kao takav smanjeno uračunljiv ili potpuno neuračunljiv, ali stepen uračunljivosti se treba odrediti od slučaja d slučaja, jer i hronični alkoholičar pod odeđenim okolnostima može biti potpuno odgovoran za izvršenje krivičnog djela. Akutni alkoholizam ima glavni značaj u pogledu institute actions liberae in causa. Zbog činjenice da izaziva privremenu neuračunljivost,dok hronični alkoholizam ukazuje na postojanje duševnog oboljenja. Akutna alkoholna opijenost zasniva se na promjenama u fizijološkim procesima u centralnom nervnom sistemu. Usljed konzumiranja alkohola kod izvršioca se javlja stanje u kojem je oslabljena ili potpuno isključena regulativna funkcija visokih intelektualnih uređaja. Dejstvo alkohola na čovjeka je često različito i zavisi od niza spoljnih faktora. Akutno pijano stanje dovodi do stanja smanjene uračunljivosti ili potpune neuračunljivosti, što je lakše utvrditi kod akutnog nego kod hroničnog pijanstva. Alkohol smanjuje sposobnost rasuđivanja objektivne situacije, kritičnost i smisao za realno, slabi etičke emocije, kao što je osjećaj odgovornosti, obzirnost i taktičnost prema drugom čovjeku i podiže samopouzdanje. Ljudi koji se u trijeznom stanju ne usuđuju da budu agresivni, a nose u sebi jaku potrebu da to budu, piju alcohol da bi mogli odbaciti obzire i strah. Akutna opijenost, takođe, smanjuje sposobnost inhibicije, smanjuje oštrinu vida, sposobnost koordinacije, produžuje reakciono vrijeme i stvara osjećaj euforije Voljne radnje su poremećene, na prvom mjestu fin ii precizni pokereti. Alkohol je tipični nervni otrov. Skoro sve manifestacije njegovog dejstva na različite organe su centralnog porjekla. Alkohol ne izaziva morfološki vidljive promjene na nervnim ćelijama, ali dovodi do smanjenja oksidativnih procesa u njima, usled čega nastaje hipoksija mozga uz neporemećeni krvotok i disanje. Ustavom SFRJ(član 222) i Ustavom SRBIH(član0233) sudovima je stavljeno u zadatak da prate i proučavaju one društvene odnose i pojave od opšteg interesa, koje se nalaze u okviru njihovih osnovnih zadataka, specjalnog krivičnog sudovanja na


27

sprečavanju društveno štetnih pojava. Alkohol i alkoholizam su već odavno uočene društveno štetne pojave koje predstavljaju kriminogeni faktor prvog reda . Mnoga istraživanja, kod nas i u svijetu, pokazuju odnos između alkohola i kriminaliteta. Taj odnos je veoma značajan i ogleda se u porastu krivičnih djela protiv života i tijela, protiv morala, a naročito veliki uticaj ima alcohol na porast nehatnih krivičnih djela i krivičnih djela maloljetnika. Alkohol ima veliki kriminogeni značaj i rijetke su pojave koje, kao alkoholizam tako kompleksno zahvataju skoro sve komponente društvenog zivota, što je uslovilo da se taj problem obrađuje u okviru mnogih nauka, npr. Socjologije, psihijatrije, farmakologije, pedgogije, psihologije, kriminologije i krivičnog prava. Granica između alkoholisanosti i delikventne faze nije mnogo udaljen, jer svako prekomjerno konzumiranje alkohola, bilo akutno ili hronično, dovodi do potencijalne opasnosti od delikventskog ponašanja. Dakle, jedna od posledica alkoholizma je kriminalitet. Agresivni, impulzivni ljudi upotrebom alkohola postaju još agresivniji, oslobođeni moralnih kočnica i mnoga evidentiran akrivičn adjela događaju se u pijanom stanju Alkoholizam i kriminalitet se pojavljuju se pojavljuju kao dvije parazitske društvene pojave koje nagrizaju društveni organizam i zagorčavaju život čovjekov. U toj štetnosti one su međusobno povezane, tako da dopunjavaju i uslovljavaju jedna drugu. Alkohol je najranije poznato sredstvo kojem se neko llice može dovesti u stanje privremene neuračunljivosti. Ostala sedstva su poznata od ranije, ali je njihova masovnost i vezanost za kriminalitet ipak novijeg datuma. Ujedno, alcohol je od svih tih sredstava najlegalniji i naj masovniji u upotrebi i zato je u krivičnopravnoj literature do sada dobijao veći značaj. Na primjeru alkohola, uglavnom se analizira i primjena institute actions liberae in causa. Međutim, krivičnopravno tretiranje alkohola, istorijski posmatrano, bilo je različito it a različita tretiranja registruju i u savremenom krivičnom pravu.25

6.5. Droge

Od prvih slučajeva uzimanja droga do apela Ujedinjenih nacija, upravljenog na sprečavanje zloupotrebe droga, prošlo je mnogo vremena. U istoriji ljudskog društva droge su imale široku i raznoliku primjenu. Povećan upotreba opojnih sredstava, kao sredstava za uživanje, počela je već da zabrinjava polovinomprošlog i početkom ovog vjeka. To je imalo uticaj ana donošenje niza zakonskih akata. Narastanje narkomanije je u toku i to obavezuje na svestranu pripremu u pogledu onoga što dolazi. Jedan dio priprema treba da se vrši krivičnopravnom planu radi rješenja pitanja uračunljivosti delikvenata narkomana, tj. Onih koji su u trenutku izvršenja djela bili pod uticajem nekog narkotičkog sredstva. XI Međunarodni Kongres za krivično pravo u svom radu došao je do zaključka da se u značajnijoj mjeri napustio rad na području narkotika, kako kod prevencije, tako i kod represije i nalaže svim nadležnim da ponovo aktueliziraju to pitanje. U dosadašnjim radovima pažnja je poklonjena regulisanju i kažnjavanju proizvodnje, prometa, uvoza, izvoza i posjedovanja droge od pažnje koja je poklonjena krivičnoj odgovornosti z adjela izvršena u opijenom sanju. Isto tako, više pažnje je posvećeno 25 M.Kukolj, Actiones Liberae in causa, Prva književna komuna Mostar 1981,str.98


28

medicinskom tretmanu nego krivično pravnom ili bolje rečeno krivičnopravni tretman je obuhvaćen samo jednu dimenziju, dok je druga ostala potpuno zanemarena. Zloupotreba droga može imati za cilj da se u stanju koje nastane nakon upotrebe droge izvrši određeno krivično djelo. Takva situacija zahtjeva krivičnopravni tretman. Sama aktivnost konzumiranja droga se ne tretira kao kriminalna djelatnost već kao bolest, ali se često u akciji obezbeđenja droge vrše različiti delikti kao što su: obijanje apoteka,falsifikovanje recepata ,kidnapovanje, ucjene, krvni delikti, navođenje maloljetnika na uzimanje droge i td. Postoji mogućnost da se pojedinac upotrebom droge stavi u stanje neuračunljivosti ili smanjene uračunljivosti i u takvom stanju izvrši krivično djelo. Kako je kod većine droga reakcija često specifična i zavisi od sam estrukture ličnosti, to se može reći da uglavnom nema apsolutno gotovih šema i da se svaki slučaj mora posebno vještačit. Mnoge droge svojim dejstvom na čovjeka omogućuju izvršenje krivičnih djela. Morfijum ima svojstvo da smanji strah, napetost i inhibicije i brojne životne stresove i vrlo je pogodan za delikvente koji u trijeznom stanju nisu sigurni u sebe. Upotrebom droge LSD i nekih drugih droga konzumenti dobijaju želju da učine ono čega se inače plaše, oslobađaju se svih kompleksa i nastoje da urade ono o čemu su ponekad samo potajno razmišljali. Dejstvo marihuana je slično onom koje nastaje upotrebom alkohola. Heroin je jedan od narkotika koji može da pogoduje izvršenju krivičnih djela. Kada neko lice počne upotrebljavati heroin, u prvim nedeljama pokazuje jaku euforiju u kojoj je snaga pojačana. Kada se ocjenjuje uračunljivost narkomana, mora se najprije poći od toga da je narkoman promjenjiva ličnost,a da ukoliko još u tom stanju izvrši krivično djelo, treba ispitati njegov odnos prema djelu.Neophodno je izvršiti psihološko i psihopatsko ispitivanje ličnosti u cilju utvrđivanja da li je djlo učinjeno u drogiranom ili nedrogiranom stanju i kakvo je stanje predhodilo uzimanju droga. Da bi se mogao primjeniti odredba institute actions liberae in causa, učinilac, u trenutku stavljanja u neuračunljivo stanje, treba da je uračunljiv i vin. U ostalim slučajevima institute actions liberae in causa se ne može primjenjivati.26 Kao i hronični alkoholičari tako i hronični narkomani, po pravilu, ne bi mogli biti tretirani u okviru institute actions liberae in causa. Treba praviti razliku između onih koju uzimaju drogue da bi u opijenom stanju izvršili krivično djelo i onih koji se već odavno drogiraju i koji više nemaju uračunljivih perioda,već iz narkomanskog delirijuma prelaze u apstinencijski delirijum. Dešava se da se učinioci krivičnih djela na sudu brane činjenicom da su tempore criminis bili drogirani. Ni stručnom vještaku u tom slučaju nije lako odrediti da li jet a tvrdnja tačna. U praksi su zabilježeni slučajevi da se učinilac, upotrebom omamljujućeg sredstva stavio, u stanje opijenosti da bi u takvom stanju izvršio krivično djelo. Jasno je da se u takvom stanju radi o krivičnoj odgovornosti baziranoj na institutu actions liberae in causa. Da bi se ovaj institute mogao primjeniti, potrebno je na bazi prikupljenih podataka utvrditi da li je učinilac znao, bio dužan i mogao da zna da u opijenom stanju može učiniti krivično djelo. Krivično djelo može biti učinjeno ne u opijenom stanju, već u stanju gladi od drga, kada se pojavljuju apstinencijalni simtomi. Za utvrđivanje krivične odgovornosti kod pojave apstinencijalni simptoma 26 M.Kukolj, Actiones Liberae in causa, Prva književna komuna Mostar 1981,str.100


29

značajno je da je sposobnost savlađivanja ponašanja najčešće potpuno uklonjena ili bar bitno umanjena. U trenutku kada se takav učinilac odlučuje na izvršenje nekog krivičnog djela, sposobnost da shvati značaj djela ili mogućnost upravljanja postupcima ne postoji. Apstinencijalno stanje, samo po sebi neovisno od narkomanove volje, dovodi do takvog pritiska na narkomana da je on prinuđen da učini neko krivično djelo u cilju da pribavi drogue. Dok kod izvršenja djela u stanju proizvedenim nastupom apstinencijalne krize može doći do blažeg kažnjavanja, za izvršenje djela u potpune neuračunljivosti, izazvane drogiranjem pod uslovom ezanim z ainstitut actions liberae in causa, predviđena je puna odgovornost.27

6.6. Upotreba lijekova (tabletomanija)

U današnje vrijem ljudi su zatrpani raznim sredstvima koja treba d aim omoguće mir, sreću i blagostanje. Danas se troše velike količine raznovrsnih lijekova. Farmaceutsk industrija je proizvela veliki broj lijekova za koje se u času stavljanja u upotrebu smatralo da ne izazivaju ovisnost i zbog toga su se mogle nabavljati u slobodnoj prodaju.Ljudsko društvo je prihvatilo ova sredstva, legalizovalo njihovu upotrebu, a o štetnim posledicama po zdravlje i život za sada dovoljno ne razmišljamo. Za ovu pojavu već se udomaćio naziv tabletomanija, kojom se ujedno želi istaći da se radi o manje opasnom stanju tj. Lakšoj ovisnosti od narkomanije. U tabletomanska sredstva se ubrajaju stimulatori centralnog nervnog sistema, sedative, trankilizeri i hipnotici. Stimulatori centralnog nervnog sistema izazivaju stanje budnosti i aktivnosti i smanjuju psihički i fizički zamor. Isedativi i trankilizeri imaju slično umirujuće dejstvo na one koji ih konzumiraju i zbog toga se teško razgraničavaju. Danas, i pored sve češćih i sve opravdanijih zahtjeva da se izvršioci krivičnih u stanju proizvedenom ne samo prekomjernom upotrebom lijekova, nego i običnom upotrebom jednog od lijekova, poziva na odgovornost, treba najprije postaviti pitanje svjesnosti ljudi o opasnosti upotrebe. Za krivičnopravni tretman upotrebe lijekova značajna je odluka da se na lijekove koji imaju dejstvo na centralni nervni system u pravcu njegovog umirenja stavi vidljiv znak koji upozorava na opasnost, uz propratni tekst da onaj koji ga konzumira ne smije da upravlja vozilom(prema tome, takođe, da ne preuzima ni druge precizne i opasn eradnje z aodređeno vrijeme).Izvršilac je prilikom upotrebe nekih od pomenutih sredstava opemenut, što znači da je bio svjestan i znao je da poslije upotrebe određenog lijeka može u vrijemenu dok njegovo dejstvo traje propustiti dužnu radnju ili učiniti radnju koju inače ne bi smio. Posebno se pitanje otvara kada je izvršilac prekomjerno upotrebijo lijekove u cilju izvršenja nekog krivičnog djela. Česti su slučajevi samoubistva koja se vrše prekomjernim uzimanjem lijekova. Zato se i postavlja pitanje da li se kod prekomjerne upotrebe lijekova može pojaviti još i izvršenje nekog krivičnog djela. Dakle, postoje dvije strane upotrebe lijekova. Jednu predstavlja normalna, redovna upotreba lijekova, koj adovodi do određenih posledica nepovoljnih za obavljanje

27 M.Kukolj, Actiones Liberae in causa, Prva književna komuna Mostar 1981,str 102


30

određenih poslova, za određeno vrijeme djelovanja lijeka. Drugu stranu predstavlja prekomjerna upotreba, koja dovodi do neželjenih posledica i pretvarase u narkomaniju. Mišljenje većine je da se slučajevi izvršenja krivičnog djela mogu podvesti pod institute actions liberae in causa, jer se medikamentima izvršilac može dovesti u stanje privremene neuračunljivosti. Kod prekomjerne upotrebe lijekova koja je dovela do izvršenja krivičnog djela, treba voditi računa da li je izvršilac svjestan, bio dužan i mogao biti svjestan da će u stanju proizvedenom medikamentima izvršiti krivično djelo. Krivična odgovornost ne bi dolazila u obzir ako bi se utvrdilo da je krivično djelo izvršeno usljed apstinencijalnih simptoma u koje se stanje izvršilac ne može svjesno dovesti. Ono je samo posledica ranijeg stalnog konzumiranja medikamenata. Ljekari su često sukrivci ili direktni krivci za stvaranje ovisnosti kod pojedinih pacijenata. Često nekontrolisano i neodgovorno propisivanje medikamenata može da bude kobno. Ljekar može često da bude nesvjesni krivac, pa se postavlja pitanje da li je bio dužan da zna za takve opasnosti. Ovisnost o mnogim medikamentima pojavljuje se kod liječenih alkoholičara. Da bi se alkoholičar izliječio id a bi se otklonili apstinencijalni simptomi, ljekari često upotrebljavaju barbiturate. Ljekar može id a pogrješi i pacijenta dovede do ovisnosti drugim i nekontrolisanim propisivanjem u velikim količinama. Na kraju možemo reći da je krivičnopravno rješenje u ovoj oblasti apsolutno zavisno od medicinskog rješenja, a kako medicina još nije ušla u sve tajne tabletomanije, to ni krivično pravo ne može da zauzme jasan stav. Značajno je istaći optimizam koji u posljednje vrijeme podgrijavaju uspjesi tzv. Biološke psihijatrije, prema kojima bi se do rješenja ovog kompleksnog pitanja moglo doći u toku ovog vijeka.28

6.7. San

Stanje sna nije ono u kome postoji privremena duševna poremećenost, već stanje u kome se fizički zdrava odrasla osoba ne nalazi pri svjesnosti i svijesti. To je normalno fiziološko stanje koje, za razliku od ostalih stanja, u određeno vrijeme neminovno dolazi i čovjek ga teško može izbjeći. San i letargija, opijenost snom, predstavljaju besvjesno stanje. Idubok san kao i iznenadno buđenje iz sna usled zastoja svjesti mogu dovesti lice u besvjesno stanje u kome može izvršiti krivično djelo. San, teoretski, može dovesti većinom do propuštanja, dužnosti, a u oblasti činjenja san se javlja kod saobraćajnih nesreća. Snu u većini slučajeva predhodi stanje zamorenosti. Zamor se, dakle javlja kao predhodni stadijum sna. Vrhovni sud Jugoslavije, obrazlažući jednu presudu, istakao je :”Da li je sposoban z avožnju u pogledu fizičkog i psihičkog stanja, uu svakom slučaju to sam vozač treba da odluči. Zato je on i odgovoran Praksa pokazuje da vozač može i mora da paspozna svoj zamor koji predhodi iznenadnoj zaspalosti. Još u trenutku kad aje postojala svjesnost izvršilac je mogao znati i bio je dužan da zna, ako nastavi sa vršenjem radnje (vožnje), može usled Zamora i sna izazvati udes. Ako bismo pošli od ranije formulacije odredbe institute actions liberae in causa, onda je jasno da ta odredba ne navodi stanje prouzrokovano snom. Međutim, novom

28 M.Kukolj, Actiones Liberae in causa, Prva književna komuna Mostar 1981,str. 108


31

formulacijom u članu 12.stav3. KZ, po našem mišljenju, omogućava se obuhvatanje i stanja sna. Primjena odredbe institute actions liberae in causa na slučajeve izvršenja krivičnog djela u stanju sna u koje je izvršilac došao, iako je bio svjestan, bio dužan i mogao biti svjestan posledica, teoretski je realna i ostvariva u praksi.29

6.8. Ostala sredstva

1. Bolest. Osim naveedenih sredstava, koja jasnije ukazuju na primjenu institute

actions liberae in causa, postoje i druga sredstva u pogledu kojih ni teorija ni praksa nisu zauzele jasan stav.Jedno od njih je i bolest koja može da dovede do izvršenja krivičnih djela naročito u saobraćaju. Nekada vozač može dospjeti u stanje gubitka svjesti, iznenadnog nastupa paralyze, prehlade, glavobolje itd. Nekad vozač može predosjetiti da će mu doći zlo pa ipak nastavlja voziti Lajčo Klajn ističe da su to najčešće radi o odstupanju od pravila da se krivična odgovornost procjenjuje u trenutku činjenja, odnosno nečinjenja .Ovakve slučajeve, prema njegovom mišljenju, treba procjenjivati na osnovu opštih principa odgovornosti za vinost, s obzirom na psihičko stanje i odnos učinioca prije nego što je doveden u neuračunljivost ili smanjeno uračunljivo stanje.

2. Afekt. Afekt je intenzivno kratkotrajno stanje osjećanja, odnosno trenutna, momentna, iznenadna navala na čovjeka da uradi nešto pod tim uticajem. Kod afekta čovjek nema vremena da razmišlja o svom djelu, a još manje da pomišlja na njegove posledice. U pogledu krivične odgovornosti za djelo učinjeno u afektnom stanju, stariji pravni teoretičari su bili mišljenja da se može uzeti kao pravilo da afekt ne isključuje krivičnu uračunljivost.

3. Hipnoza. Jedno od stanja u koje se učinilac može dovesti, a koje može da se tretira u okviru institute actions liberae in causa, je i stanje hipnotisanosti. Stanje hipnositisanosti nastupa preduzimanjem i vršenjem hipnoze, a hipnoza se najčešće definiše kao posebno stanje promjenjene svjesti u kojoj je hipnositisano lice većinom podložno sugestiji. Lice koje je pod uticajem hipnoze izvršilo krivično djelo, koje po svojim obilježjima odgovara obilježjima krivičnog djela određenog zakonom, neće se kazniti zato što se smatra da ono nije učinilo krivično djelo. Namjerno podvrgavanje hipnotičkoj sugestiji pruža dobar primjer trajanja predhodnog umišljaja uz čije prisustvo se može izvršiti krivično djelo. Dakle, može se zaključiti da autohipnozu, kao i hipnozu za koju je lice dalo pristanak u cilju izvršenja krivičnog djela, treba prosuđivati na osnovu institute actions liberae in causa.

29 M.Kukolj, Actiones Liberae in causa, Prva književna komuna Mostar 1981,str. 111


32

7. ZAKLJUČAK Uočeno je da lica sa mentalnim poremećajima izazivaju interesovanje kao mogući izvršioci krivičnog djela. Predrasude javnosti su uglavnom, da teška krivična djela sa elementima naselja čine duševno poremećene osobe.Mišljenja smo da oni čine manji postotak od ukupnog broja izvršilaca krivičnog djela. Možemo da zaključimo da nema krivice, a time ni krivičnog djela ukoliko je u konkretnom slučaju, pri dejstvu određenih okolnosti, isključeno svesno i voljno postupanje učinioca krivičnog djela.

Već smo istakli da ako se radi o licima za koja se u krivičnom postupku ustanovi da su u neuračunljivom stanju izvršila protivpravno djelo sa obilježjima krivičnog djela,prema njima se kao osnovna sankcija može izreći,mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskoh liječenja ili čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Takođe ova sankcija ili druga mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi može se izreći prema licu bitno smanjene uračunljivosti Pravilo je da učinilac krivičnog djela ne može biti krivično odgovoran ako je delo izvršio u neuračunljivom stanju. Međutim, od ovog pravila postoji izuzetak i to u slučaju kada se učinilac sam stavi u stanje neuračunljivosti i u takvom stanju izvrši krivična djela. Dakle,možemo da zaključimo da lice koje je učinilo krivično djelo u stanju neuračunljivosti ne može biti smatrano krivim ali da postoji mogućnost da učinilac bude krivično odgovoran za djelo koje izvršio u stanju neuračunljivosti pod uslovom da se sa umišljajem ili iz nehata sam stavio u stanje neuračunljivosti uz pomoć gore navedenih sredtava.


33

LITERATURA:

1. M.Eliot,Zločin u savremenom društvu ,Sarajevo,1962 . 2. M. Radovanović,Pravo SFRJ, opšti deo,Beograd 1976 3. M.Kukolj, Actiones Liberae in causa, Prva književna komuna Mostar 1981. 4. R.Kovačević,et al., Ustavnost i zakonitost u zastiti ljudskih sloboda i prava,Institut za kriminološka i socjološka istrazivanja, Beograd 1997. 5. Zoran Stojanović, Krivično pravo opšti dio,Beograd 2002. 6.Zakon o krivičnom postupku BiH,Sl.novine FBiH br.35/03,37/03,56/03, 7. Zakon o krivičnom postupku RS. Sl. glasnik RS, br. 72/2011 i 101/2011 8. Zakon o vanparničnom postupku RS, Službeni glasnik Republike Srpske, broj 74/05

2. POJAM NEURA UNLJIVOSTI…. ………………….….. IVANJE ... · teorije marksizma, pomenuti...

Documents

Transcript of 2. POJAM NEURA UNLJIVOSTI…. ………………….….. IVANJE ... · teorije marksizma, pomenuti...