UVOD

Predmet i zadatak fitocenologije

DEFINICIJA: Fitocenologija je znanost o biljnim zajednicama – ona proučava zakonitosti ţivota i

razvitka prirodnih biljnih skupina koje su nastale djelovanjem biljaka i staništa te meĎusobnim

utjecajem jednih biljaka na druge u različitim geografskim područjima u bliţoj prošlosti (uglavnom od

Tercijera do danas).

Naziv – Fitocenologija (Gams 1918)je sloţenica koja potiče od grčkih riječi: fyton –biljka; koinos –

zajednica; logos – nauka. Osim naziva fitocenologija u meĎunarodnoj literaturi koristi se naziv i

fitosociologija (pogotovo u zemljama zapadne Evrope).

Kod fitocenologije šuma (nauka o šumskim biljnim zajednicama) naglasak je na biljnim skupinama

koje čine šumske zajednice.

Uloga fitocenologije u šumarstvu je da pruţi stručnjacima neophodna znanja o ekologiji šume kao

osnovi za stručne šumarske discipline: zaštitu, uzgajanje i uređivanje šuma odnosno općenito za

potrajno gospodarenje šumama. U hortikulturi u biti daje osnovna znanja o ekokordinatama za

pojedina staništa, kao okvira za izbor vrsta dendroflore.

Podjela fitocenologije

Usljed velike sloţenosti fenomena fitocenoze, nauka o biljnim zajednicama sastoji se od više

meĎusobno povezanih oblasti:

• Sinmorfologija – proučava izgled, graĎu i floristički sastav fitocenoza.

• Sinekologija – bavi se odnosom fitocenoza prema uslovima sredine.

• Sindinamika – proučava zakonitosti nastajanja, razvitka i propadanja fitocenoza.

• Sinhronologija – proučava istorijski razvoj vegetacije, povezujući ga sa dalekom prošlošću

Zemlje.

• Sinhorologija – bavi se arealima – oblastima rasprostranjenja fitocenoza.

• Sintaksonomija – svrstava bljne zajednice u hijerarhijski ureĎen sistem.

Prefiks “sin” (grč. – syn) označava riječi: sa, zajedno, skupa.

Povjesni razvoj i pravci istraživanja vegetacije

Vegetacijska istraţivanja ima tradiciju staru skoro tri stoljeća. Raznovrsnost ekosistema na Zemlji uz promjenu

shvatanja o vegetaciji i staništu, razvoj različitih metoda istraţivanja vegetacije, kroz ovaj vremenski period,

imalo je za proizvod različite pravce istraţivanja vegetacije i brojne istraţivače koji su pratili te pravce. Pojedini

pravci imaju povjesni značaj, dok su neki još uvjek u značajnoj uoptrebi.

Sistematska istraţivanja – opisivanja geografsko vegetacijskih obiljeţja počinju sa: ALEXANDER VON

HUMBOLT-om – 1806. godine, koji je prvi uporebio termni asocijacija koji se i danas koristi. Za njim slijede

mnogi drugi istraţivači koji su manje ili više slijedili Humboltov pravac: SCHOUW (1823); GRISEBACH

(1872)...

Relacija biljne zajednice sa naglaskom na stanište istraţivana je od više autora: UNGER (1836), SENDTNER

(1854), DRUDE(1896), WARMING(1909), SCHIMPER(1898), SHRÖTER(1904)...

Na florističkom kriteriju razvijene su raličičti pravci: CIRIŠKO-MONPELJEŠKA ŠKOLA, ANGLO-

AMERIČKA ŠKOLA, SKANDINAVSKA ŠKOLA, RUSKA ŠKOLA

Dinamička orijentacija istraživanja vegetacije imala je veliku pažnju američkih i britanskih ekologa (anglo-

američka škola): COWELS (1899), COOPER (1913), CLEMENTS (1916), TANSLEY (1920, 1939), GLEASON (1926),

CURTIS (1959), WHITTAKER(1951, 1957, 1957), DAUBENMIRE (1952, 1968).

U ovom pravcu centralnu poziciju zauzima regionalna klimaksna zajednica koja je sa svim ostalim zajednicama

vezana u chrono-sekvence.

2. Sistematski pristup i hijerahijska raspodjela vegetacijskih jedinica (slična LINNE-ovoj sistematici

biljne taksonomije) primjenjena je od strane JOSIAS BRAUN-BLANQUETA (1928, 1932) sa njegovim

sljedbenicima: Brockmann-Jerosch, Pavillard, Flahault,... Ciriško-monpelješka škola imala je najjači uticaj na

vegetacijska istraţivanja kontinentalnog dijela Evrope . Ova metoda je imala i najjači uticaj na na vegetacijska

istraţivanja na zemlje sa područja bivše Jugoslavije sa velikim brojem istraţivača: Horvat, Horvatić, Fukarek,

Jovanović, Em, Zupančič, Tregubov, Stefanović, Beus...

3. Teţište meĎusobnim odnosima biljnih vrsta dato je u ruskoj školi čiji su predstavnici: ALEHIN,

SUKAČEV, LAVRENKO...

4. Skandinavska škola apslutno teţište daje florističkom sastavu skoro potpuno zanemarujući stanišne

uslove. Osnivači ove škole su : Sernander, Du Rietz. U Skandinav-skoj školi naglašavaju dominantne vrste dok u

ciriško-monpelješkoj školi daje se veća teţina karakterističnim i diferencijalnim vrstama jer se pretpostavlja da

ove imaju uţu ekološku amplitudu te mogu biti bolji indikatori za stanje okoliša.

• Tipološki smjer razvijen je od Morozova u Rusiji i Cajandera u Finskoj. Cilj tipologije šuma je

definirati i razvrstati šume i šumska staništa u jasno ograničene tipove prema postojećim ili

proizvodnim sposobostima radi lakšeg i racionalnijeg gospodarenja.

• Matematičko-statistički prsitup takoĎer ima svoje mjesto u vegetacijskim istraţivanjima. Smatra se da

je ovaj pristup istraţivanju biljnih zajednica novijega datuma, mada je Rus Remansky počeo da koristi

ove tehnike još 1930. Ove metode počinju da se šire početkom 50-tih godina prošloga stoljeća i još

uvjek se razvijaju : Curtis i McIntosh (1951) razvijaju «continuum inex», a Goodall (1954) Principal

Components Analysis (PCA). Bray and Curtis (1957) razvijaju polarnu ordinaciju, a Austin (1968)

koristi kanonsku korelaciju u procijeni odnosa biljka okoliš. Hill (1973), uvodi u nauku «Correspodence

Analysis» (CA). Tokom 1977 godine, Fasham i Prentence neovisno razvijaju «Nonmetric

Multidimensionig Scaling» (NMDS). Hill (1979) ispravlja nedostatke CA i razvija «Detrneded

Correspodence Analysis» (DCA). Razvoju «Fuzzy» teorije doprineo je Roberts (1986). Iste godine

C.J.F ter Braak je učinio najveću modernu revoluciju u ordinacijskim metodama objavljujući

«Canonical Correspodence Analysis» (CCA)

Osnovni pojmovi ekologije

Ekosistem - biogeocenoza

Termin: “ekosistem” uveo je Tansley (1935) u smislu u smislu postojanja kopnenih zajednica sa

njihovim staništima. On je iznio stanovište da organizmi ne mogu biti izučavani odvojeno od njihovog

specifičnog okoliša. Oboje organizmi i okoliš ne mogu se izdvojiti iz funkcionalnog sistema u prirodi.

Sličan zaključak dao je Sukačev (1945) koji je zaključio da biljna zajednica (fitocenoza) zajedno sa

njenim okolišom čini “biogeocenozu”. Sa vegetacijsko sistematskog gledišta koncept biogeocenoze

ima prednost jer definira granice od biljno-sinekološkog interesa, za razliku od ekosistemskog

koncepta koji ima više univerzalan značaj, jer ostavlja više otvorene granice sa različitim interesima

istraţivanja.

Definicija: Ekosistem-biogeocenoza predstavlja beskrajno sloţen, u isti mah dinamičan sistem

uzajamno povezanih dijelova ţive i neţive prirode u kome sve uzajamno djeluje jedno na drugo

posredno ili neposredno i sve je istovremeno u promeni i pokretu. Svaka promjena ma koje karike u

spletu odnosa koji vladaju u ekosistemu povlači za sobom promene u prostranstvu čitavog ekosistema.

U tome se ogleda jedinstvo ţivotne zajednice i ţivotnog staništa.

EKOSISTEM = BIOCENOZA + BIOTOP

Odum (1959) navodi da glavne komponente ekosistema, ţivi organizmi i odgovarajući okoliš treba da

djeluju zajedno u odreĎenoj vrsti funkcionalne stabilnosti.

Biocenoza Definicija: Biocenoza je ţivotna zajednica, odnosno zajednica ţivih bića (biljaka i ţivotinja)

koja naseljava odreĎeni prostor i koja se pod nekim ekološkim uvjetima stalno odrţava u

nekom obliku.

U prirodi postoje samo jer biljke i ţivotinje ţive zajedno povezane brojnim vezama. Znanost o

zajednicama ţivotinja - zoocenozama zove se: zoocenologija. Znanost o biljnim zajednicama -

fitocenozama naziva se fitocenologija - fitosociologija. Osim fitocenoza i zoocenoza

biocenozu sačinjava i mikrobiocenoze.

BIOCENOZA = FITOCENOZA+ZOOCENOZA+MIKROBIOCENOZA+MIKOCENOZA

Razdvajanje izučavanja biocenoze na ove dvije nauke je samo “uslovno dozvoljeno” jer je

nemoguće generalno izučavanje ovih zajednica usljed kompleksnosti odnosa i broja veza koje

vladaju izmeĎu ovih cenoza-zajednica.

U metabolizmu biocenoze specijalizovane su tri skupine organizama koji izgraĎuju – stvaraju,

razaraju i iskorištavaju organske materije:

- Proizvođači (producenti): zelene biljke koje kao autotrofni organizmi koji u pocesu

fotosinteze proizvode organsku materiju.

- Potrošači (konzumenti): heterotrafni organizmi (ţivotinje, gljive, bakterije, biljke bez

hlorifila) koji su potraošači gotove organske materije. Vaćni su za odrţavanje

dinamičke ravnoteţe u ekosistemu.

- Razgrađivači (reducenti): najčešće bakterije i gljive koje razgraĎuju oragnsku materiju na

njihove organske sastavnice, čime omogućuju kruţenje meterije i energije u ekosistemu.

Biotop Definicija: Biotopi predstavljaju dijelove naseljenog prostora i u isto vrijeme staništa

oraganiziranih i meĎusobno povezanih sistema ţivih bića. Biotop se često naziva i stanište.

Biotop sačinjavaju edafotop i klimatop.

BIOTOP = EDAFOTOP + KLIMA

Biom

Biomi predstavljaju egionalne ekosisteme koji snaţno koreliraju sa vegetacijskim

formacijama.

SINMORFOLOGIJA

Hipoteze o biljnim zajednicama

Definisanje termina biljna zajednica nije lako, jer biljna zajednica, nasuprot svakoj pojedinoj

vrsti nije jasno odvojen entitet, odnosno nema jasnih granica. S toga je veoma je vaţno shvatiti termin

– “biljna zajednica”. U sljed postojanja različitih shvatanja ovog termina postoje i različita gledišta

koja imaju direktan uticaj na osnovne ciljve nauke o vegetaciji odnosno metode koje se koriste u

istraţivanjima vegetacije.

1. Holostičko gledište (Super-organizmička teorija): Ova teorija je razvijena od Clementsa

(1916, 1928). U najkraćem ona poistovjećuje sukcesione stadije zajednice od pionirskog

stadija do klimaksne zajednice sa ţivotnim razvojem organizma: raĎanjem, rastom, zrelošću,

reprodukcijom i smrti. MeĎutim, vaţne razlike nisu nisu navedene. Smrt zajednice se ne moţe

uporediti sa prirodnom smrću organizma koji gubi funkcije njegovih organa. Populacija

biljnih vrsta ne nestaje usljed starosti, čak kod katastrofa one mogu biti djelimično ili potpuno

zamjenjene kroz kompetitivnu zamjenu. Nasuprot organizmima biljne zejednice se ne mogu

reproducirati u različitim staništima bez gubljenja vlastitoga identiteta. Tansley je 1920

naglasio da je ova teorija previše hipotetička i uoptrebio više odgovarajući termin

“qusiorganism” - kvaziorganizam.

2. Sistematsko gledište: Razvijeno je od Braun-Blanqueta (1928, 1932) i dr., koja se moţe

takoĎer shvatiti kao organizmička teorija, jer je ovaj istraţivač imao na umu kalsificirati biljne

zajednice u hijerarhijski sistem slično kao što su organizmi klasificirani u različite

taksonomske grupe.

On je previdio u ovoj analaogiji da organizmi pojedine vrste su članovi genetički srodne populacije,

dok biljne zajednice nisu genetički srodne sa ostalim sličnim biljnim zajednicama. Ovdje su

osobine bazirane uglavnom osnovnim strukturnim osobinama ili siličnosti sastava vrsta.

MeĎutim slične kalsifikacije su primjenjivane i kod pedološke klasifikacije, petrogafske klasifikacije i

sl. Obje prethodne teorije se nazivaju i teorije zajednica

3. Individualističko gledište: Gleason je 1926 i 1938 razvio individualistički koncept biljne

zajednice, koji odbacuje analogije sa organizmom. On je tvrdio da biljna zajednica zavisi od

selektivnih sila svakog posebnog okoliša i okolne vegetacije, gdje se okoliš mjenja kroz prostor i

vrijeme. Na osnovu on ovoga on je zaključio da ne postoje dvije biljne zajednice koje sliče odnosno

koje su bliske jedna drugoj. Ako bi se prihavtio ovaj princip, onda bi se morao odbaciti i taksonomski

sistem gdje ne postoje dva organizma apsolutno identična. Ovaj koncept se često naziva i koncept

kontnuuma jer je na ovaj način odbacio postojanje granica izmeĎu zajednica.

Još uvjek se vode diskusije koja gledišta odnosno pravci najviše odgovaraju stanju u prirodi.

Pojedini autori navode da je je npr. teorija kontinuuma povoljnija za istraţivanje odnosa

vegetacija/okolišjer vodi matematičko-statističkim metodama, a teorija zajedica je povoljnija za

komunikaciju i ekološki menadţment.

Definicija : Zajednica moţe biti opisana kao prostorna i vremenska organizacija oragnizama

sa različitiom stepenom integracije i kao takva zauzima viši nivo organizacije nego pojedinačni

organizmi za sebe (Danserau 1963).

Definicija: To je dio vegetacije u uniformnom okolišu relativno uniformnog florističkog

sastava i strukture koja je razvaja od ostale okolne vegetacije.

Definicija: Mnogoliki skupovi vrsta, koji su vezani za za odreĎene ţivotne prilike i odlikuju

se ne samo posebnim florističkim sastavom nego i posebnom strukturom kao jasno izraţene

cjeline, nazivamo biljnim zajednicama – fitocenozama (Stefanović, 1986).

Sastojina

Definicija: To je dio šume čiji su površina i oblik toliki da obezbjeĎuju normalan ţivot i

razvoj tog dijela u jednorodnim prirodnim uslovima. To je dio šume jednorodnog florističkog

sastava i strukture, pribliţno jednkog stepena razvoja, za koji bi se moglo uslovno reći da je

“ekološki samostalan” u uţem smislu.

Valičina satojine se mijenja i zavisi od više faktore: konfiguracije zemlje, jednoličnosti

staništa, antropogenih uticajia... Ekološki vrlo specijalizovane zajednice grade najčešće male

areale ( npr. tresetišta), a zajednice široke ekološke amplitude lako zauzimaju velike prostore

(npr. tajge).

Vaćna osobina svake sastojine je jednoličnost, koja ne moţe biti apsolutna, jer se svaka

satojina odlikuje svojim individualnim osobinama.

Edifikatori su vrste drveća koje dominiraju u spratu drveća i uslovljavaju ustraojstvo

zajednice.

Subedifikatori su one vrste koje imaju veliko značenje u nekom sloju drveća, ali se razvijaju

pod uticajem edifikatora.

Asektori su sporedni članovi zajednica i razvijaju se pod uticajem edifikatora i

subedifikatora.

Prelazi: Definicija: Predstavljaju područja gdje se dodiruju dvije ili više sastojina

(fitocenoza), a vrste šire ekološke amplitude prelazi iz jedne sastojine u drugu.

MJEŠAVINE VEGETACIJE USLOVLJENE GEOLOŠKOM PODLOGOM

Definicija: Mješavine vegetacije predstavljaju područja gdje nisu u dovljnoj mjeri izraţaeni

osnovni ekološki faktori koji utiču na ustrostvo zajednice.

KOMPLEKSI (MOZAICI):

Definicija: Područa na kojima se na uskom prostoru izmjenjuju dvije ili više tipično

razvijenih zajednica (fitocenoza).

Metod proučavanja biljnih zajednica

Vegetacijske karakteristike prije svega koje ovise od morfoloških osobina biljaka – strukture koja se

razlikuje od biljke do biljke – skupine biljaka “florističkog sastava”. Naše istraţivanje ovih

karakteristika zahtjeva opis-analizu relativno malih dijelova vegetacije za koje smo zaključujemo da

reprezentuju veće jedinice. Ovo nas neminovno vodi uzorkovanju – postavljanju eksperimentalnih

ploha. Osnovni ciljevi istraţivanja vegetacije su:

1) Fitocenološko, sa namjerom analize fitocenoza za klasifikaciju biljnih zajednica.

2) Ekološko, sa namjerom da korelira loklane varijacije florističkog sastava sa okolišnim

faktorima (Idealno je kada su fitocenološko i ekološko uzorkovanje integrisani)

3) Dinamičko, sa namjerom da prepostavi i opiše vegetacijske promjene u prošlosti i budućnosti.

4) Primjenjeno, za ispitivanje uticaje gospodarenja na ekosisteme.

Postoje dva osnovna pristupa istraţivanju vegetacije: upotrebom fitocenoloških snimaka za

klasifikaciju i ordinacijska analiza.

Zadaci klasifikacionog metoda su grupisanje odvojenih staništa u u kategorije. Staništa koja nalazimo

u jednoj kategoriji su jako slična. Zajedničke osobine staništa u klasi su saţeta da sluţe da opišu te

klase.

Za razliku od prethodnog zadaci ordinacijske klasifikacije su “portretisanje” svakog staništa. Ovo je

učinjeno prikalzivanjem sličnosti ili razlika svih staništa u formi geometrijskog modela.

Za rad na terenu upotrebom fitocenoloških snimaka za klasifikaciju (fitocenološki metod) mora

zadovoljiti sljedeće kriterije:

1. Fitocenološki snimak mora biti veliki toliko da sadrţi sve vrste koje pripadaju odgovarajućoj

biljnoj zajednici.

2. Stanište mora biti uniformno.

3. Biljni pokrov mora biti homogen koliko je moguće, npr.: na jednom karaju plohe ne bi smijela

dominirati jedna vrsta, a na drugom kraju druga.

Zadovoljavanje ova tri kriterija zapravo znači uspostavljanje relativne homogenosti uzoraka na

odreĎenom staništu, što je u suglasnosti sa definicijom fitocenoze: to je dio vegetacije u uniformnom okolišu relativno uniformnog florističkog sastava i strukture koja je razdvaja od ostale okolne vegetacije. Naprijed navedeno vodi konceptu minimalne površine uzorka

Definicija: Minimalna površina uzorka predstavalja reprezentivan areal, koji je adekvatan uzorku

vrsta koje se regularno pojavljuju, što je direktno vezano sa ukupnim brojem vrsta u staništu.

Definicija: Najmanja površina u kojoj sastav vrsta zajednice u uzorku je adekvatno predstavljen.

Da bi ovo bilo zadovoljen neophpdno je sukcesivno povećanje uzorka, odnosno determinacije

vrsta/uzorak odnosa. Ovaj metod je prihvaćen i od Braun-Blanqueta i u Anglo-Američkoj školi.

Uzorkovanje karakteristika vrsta

Sljedeće su mjere za uzorkovanje vrsta na plohama:

Abundacija (Brojnost) – predstavlja ukupan individua u uzorku (plohi). Osobina

vegetativnog razmnoţavanja biljaka umogome oteţava korištenje ove mjere. Gustina je

varijabla dobijena derivaciojom abundacije po jedinici površine.

Frekvencija – predstavlja mjeru koja pokazuje u koliko se subplotova pojavila vrsta od

ukupnog broja plotova. Izraţava se u %.

Pokrovnost- predstavlja relativnu površinu zauzetu vertikalnom površinom krošnje

nadzemnim djelovima biljke, kao dio površine uzorkovane plohe. Ona moţe biti iskazana za

ukupnu vegetaciju ili za svaki sloj zasebno. Najčešće se procjenjuje.

Brojnost/pokrvnost skala – predstavlja kombinovanu mjeru pokrovnosti i brojnosti. Pokazala se

veoma korisnom kod uzoraka sa velikim brojem vrsta. Korištenje ove skale zahtjeva relativno malo

vremena za fitocenološki snimak. Odgovara za upotrebu za bilo koju biljnu zajednicu.

Skala brojnost/pokrovnost – odnosi se navrste

5 – bez obzira na brojnost ako zauzima >75% površine

4- bez obzira na brojnost ako zauzima 50-75%površine

3 – bez obzira na brojnost ako zauzima 25-50% površine

2 – bez obzira na brojnost ako zauzima 10 -25% površine

ako su brojne i zauzimaju 1 – 10% površine

+ - ako ih ima nekoliko i zauzimaju < 1% površine

r – ako su rijetke –pojedinačne, sa zanemarljivom pokrovnošću.

Zdruţenost (Socijalnost) – Predstavlja način pojavljivanja odreĎene vrste u istraţivanoj

sastojini, odnono plohi u smilu da li javlja u većim skupinama ili samostalno. I u ovom

slučaju imamo skalu za socijalnos vrsta:

5 – raste u velikim (skoro čistim) populacijama

4 – raste u manjim kolonijama ili formira velike skupine

3 – formira manje skupine ili jastučiće

2 – raste u gomilicama (busenovima) ili manjim gustim grupicama

1 – raste pojedinačno

Primjer: Ako Deshampsia caespitosa – dobije oznaku 3.4, ona označava da zauzima 25-50%

površine raste u manjim kolonijama ili formira velike skupine.

Vitalitet – podrazumjeva odgovarajuću ţivotnu sposobnost pojedinih vrsta na plohi. Neke

vrste dobro na nekim staništima, dok na drugim staništima rastu veoma loše. Informacija

ovakvog tipa moţe nam pomoći kod odreĎivanja statusa kompetitivnosti pojedinih vrsta u

sastojini/plohi. Skala vitaliteta je sljedeća:

°° biljka je veoma slaba

° biljka je slaba

nema indeksa: biljka je normalna

• biljka je izuzetno vitalna

Fenologija (Periodičnost) –podrazumjeva razvoj vrsta u fenofazama. To je manifestacija

ţivotnih pojava pojedine biljke u fitocenozi tokom vegetacijskog razdoblja, odnosno tokom

godine. Fenološke faze su definisane prema sljedećoj skali:

0 – 2 prvi listovi se otvaraju

3 dva do tri lista su otvorena

4 – 5 skoro svi listovi su otvoreni

6 biljka je potpuno razvijena

7 stabljika ili prvi list ţute

8 < 50% lišća je poţutilo

9-10 > 50% biljke je poţutilo ili je biljka mrtva

S obzirom na stanje fenofaze većine vrsta u fitocenozama razlučujemo različite aspekte,

odnosno izgled fitocenoza. Tako imamo sljedeće aspekte: proljetnji ljetnji, jesenji i zimski

aspekt. Struktura sastojine (slojevtost) ima veliki uticaj na razvoj aspekata te sastojine npr.:

- Šuma bukve ima izraţenu aspektivnost u proljeće, usljed potpune zasjene tokom ljeta.

- Acidofilne šume kitnjaka imaju maleni sklop (zasjenu) pa je aspektivnost razvijena

tokom cjele godine.

Osim ovih navedenih mjera koje su standardne za fitocenološka istraţivanja mogu se koristiti

i druge vrste mjera koje nisu standarne za fitocenološka istraţivanja npr.: temeljnica – kod

odreĎivanja diverziteta drveća unutar šuma; fitomasa (biomasa) – kod odreĎivanja količine

vezanog ugljika u pojedinim tipovima zajednica.

Spratovnost (Slojevitost) – Kvalitativni pokazatelj

a) Nadzemno slojanje

b) Podzemno slojanje

Nadzemno slojanje:

1) Sloj visokog drveća:

a) glavna etaţa

b) nuzgredna

c) podstojna

2) Sloj grmlja:

Sloj višeg grmlja > 1m

Sloj niţeg grmlja < 1m

3) Sloj prizemne flore: Krupnije

Sitnije

5) Sloj mahovina

Podzemno slojanje je posljedica zakorjenjivanja na različitim dubinama, što je u vezi sa različitim

morfološkim osobinama korjena (žila srčanica ili tanjirast korjen). Za podzemno kao i nadzemno

slojanje bitnoa je funkcija upoterba protora (smanjenje kompetitivnosti za prostor i hranu).

Funkcionalni Tipovi Biljaka (FTB) – Plant Functional Types (PFT)

FTB (eng. = PFT) – predstavlja skupine biljnih vrsta koje djele odreĎene morfo-funkcionalne

karakteristike. FTB – su u početku korišteni kod elokoških istraţivanja, ali su takoĎer imali veliku

vaţnost u biogegorafiji. Korištenje ovog termina započinje od Knight & Loucks 1969 i Box-a 1981

koji su korerirali ekofizonomiju tipova biljaka sa klimatskim faktorima. Peters je zapazio da je ova

studija upotrebljiva za globalni model, i predstavlja dobar primjer “predvidive ekologije”

Tokom 90 – tih godina prošlog vijeka FTB sistemi su korišteni u relciji klima – vegetacije sa

posebnim naglakom na klimatske promjene i nastalim promjenama.

Učestalo korištenje FTB sistema oţivjelo je i vratio paţnju ţivotnim (biološkim) oblicima biljaka.

Sistem ţivotnih oblika biljaka počeo je da razvija Warming 1895, a nastavio Raunikaer 1907, 1934 i

1937. godine. Ovaj sistem je posebno razvijen od Muller-Dombois & Ellemberg 1974 koji su podjelili

u zavisnosti forme rasta i visine biljke.

Ţivotni (biološki) oblici biljaka

Biljke se najčešće klasificiraju u različiti taksonomske kategorije( familija, rod, vrsta...). Osim

navedenog one mogu biti klasificirane u ţivotne oblike ili na snovu rasta u klase bazirane na osnovu

njihovih sličnosti u srukturi i funkciji.

Za ţivotne oblike biljaka uobičajeno se podrazumjeva da rastu u uslovima koji pokazuju jasnu

relaciju sa vaţnim stanišnim faktorima, npr.: listopadno drveće ţivotni oblik biljaka koji odgovara

nopovoljnom godišnjem dobu kada otpada lišće.

Ţivotni oblik bljnih vrsta uobičajeno je konstantna karakteristika.

Vrsta koje imaju nevezane familije (misli se u evolucionom smislu) mogu pripadati istom ţivotnom

obliku.

Danski fitogeograf Raunkiaer je razvio sistem koji je našao najširu aplikaciju u vegetacijskim

istraţivanjima. Njegov ekološki orijentiran sistem primarno je baziran na mjestu razvoja

regenerativnih organa u najnepovoljnije godišnje doba. U osnovi on je odvojio pet osnovnih ţivotnih

oblika:

1. Ph -Phanerophytes (Fanerofite) : Imaju pupoljke na vrhu izbojaka (> 25cm). U ovu skupinu spada

svo naše drveće i grmlje. Pupoljci su zaštićeni ljuspama

2. Ch – Chamaephytes (Hamefite - ): Sitniji grmovi i polugrmovi, čiji su pupoljci < 25 cm iznad

zemlje. Imaju jastučast habitus.

-grmičasti i polugrmičasti: Vaccinium sp., Calluna vulgaris, Thymus sp., Teucrium sp....

-puzavičasti: Veronica officinalis, Artostaphyllos uva ursi,...

-sukulentni: Sedum sp., Sempervirum sp.....

3. H – Hemicryptophytes (Hemikriptofite): Višegodišnje biljke koje imaju pupoljke polusakrivene u

nepovoljnom godišnjem dobu, i to u suhom lišću, rozetama ili busenovima, npr.: Carex sp., Sesleria

sp., Primula sp., Planago sp.,...

4. G – Geophytes (Geofiti): Skupine viših biljaka koje nepovoljno godišnje doba preţivljavaju

pomoću podzemnog stabla: rizoma, lukovice ili krtole, npr.: Galanthus nivalis, Scilla bifollia,

Corydalis cava, C. solida...

5. T – Terophytes (Terofiti): Jednogodišnje biljke koje nepovoljno doba preţivljavaju u obliku

sjemena, npr. vrste: Melampyrum sp., Poa annua, Polygonum sp...

Osim navedenih Mueller-Dombois & Ellenberg (1974) dodaju i sjedeće oblike:

- Lijane i Hemiepifite: Clematis vitalba, Hedera helix, Vitis sylvestris

- Epifiti: Orchidea sp.u tropima

- Semi-paraziti i paraziti: Viscum album, Orobanche sp.

- Hidrofite: Lemna sp., Callitriche sp.

Osnovnih pet ţivotnih oblika kasnije je prošireno na 23 glavna oblika biljaka (Muller-Dombois &

Ellemberg 1974).

Prvi nivo separacije (od osnovna 23 oblika) predstavalja funkcionalnu podjelu na: autotrofne,

poluautotrofne, ili heterotrofne biljke. U okviru ove tri trofične grupše u drugom nivou eparacje bilke

se grupišu u skupine na osnovu anatomske strukture na vaskularne (kormofite) i nevaskularne

(talofite) biljke. U okviru trećeg nivoa podjele iste se dijele na samodrţeće biljke i one druge koje

nemaju vlastitu potporu: lijane, epifite i sl. Na četvrtom nivou se dijele na višegodišnje i

jednogodišnje. Iako u biti pet osnovnih oblika biljaka se dijeli na jednogodišnje i

višegodišnjeposljenje su podjeljene na: a) nelistopadno drveće, grmlje i zeljasto bilje b) listopadne

drvenaste biljke uključujući i one sa reduciranim korjenomgrmove i zeljasto bilje (hemikriptofite i

hamefiete) c) one sa totalnom redukcijom korjena (geofite).....

Spektar ţivotnih oblika

Precentualno učešće pojedinih ţivotnih (bioloških) oblika u nekoj zajednici predstavlja spektar

ţivotnih (bioloških) oblika. Najjednostavnija je podjela na pet osnovnih ţivotnih oblika.

Sinuzija

Tremin sinuzija (synusia) podrezumjeva grupe biljka istog ţivotnog oblika pojavljuju u istom habitatu

nazivaju se sinuzije. Jednostavne biljne zajednice koje imaju samo jednu sinuziju su npr zajednice

lišajeva na stijenama ili kori drveća. MeĎutim, većina staništa je zauzeta u više sinuzija, koje mogu da

rastu jedna iznad druge u više slojeva jedno pored drugog ili mješane.

SINEKOLOGIJA – UZAJAMNI ODNOSI ZAJEDNICA I STANIŠTA

Ekologija se moţe uslovno podjeliti na dvoje discipline:

- Autekologija (idioekologija): proučava odnose pojedinih organizama prema

spoljašnjoj sredini.

- Sinekologija: proučava odnose ţivotnih zajednica prema spoljašnjoj sredni.

Stanište je pojam koji obuhvata sve ţive i neţive faktore na odreĎenom prostoru i predstavlja

ekološki pojama (za stanište se često koristi i pojam sredina). Za razliku od staništa, nalazište

je geografski pojam koji odreĎuje geografsko mjesto gdje se nalazi neka biljka ili biljna

zajednica.

Osnovni ţivotni faktori i njihovo djelovanje

Sve ekološke faktore staništa moţemo podjeliti na:

- abiotičke (fzičko-hemijski uslovi sredine) i

- biotičke (uticaji različitih organizama uključujući i čovjeka u zajednici).

U grupu abiotičkih faktora spadaju:

• edafski,

• orografski,

• klimatski (geografska širina i duţina - pojedini autori).

U grupu biotičkih faktora spadaju:

• fitogeni,

• zoogeni i

• antropogeni

Ekološki faktor djeluju kao cjelina, istovremeno i kompleksno, meĎusobo se dopunjuju,

pojačavaju se ili slabe u djejstvu i zamjenjuju se.

Prema načinu djelovanja na biljne organizme djele se na: direktne i indirektne.

Zamjenljivost ekoloških faktora je veoma vaţna za biljni svijet, npr.:

1. Klimatski sa klimatskim faktorom: oborine sa relaitvnom zračnom vlagom ili svjetlost

sa toplotom.

2. Klimatski sa edafskim faktorom: pojava borealne vegetacije u juţnoj Evropi na

mokrim i hladnim zemljištima.

3. Klimatski sa biotskim faktorom: širenje šumske vegetacije osim zbog ekstremne

klime moţe biti zamjenjeno pašarenjem ili košenjem

Abiotički faktori

Klima

Klimatski faktori su oni faktori koji dolaze posredstvom atmosfere: svjetlost, topolta,

voda i vlaga, vjetar i zračni pritisak. Pojmovi koji se odnose na klimu su:

Makroklima- predstavlja klimu većeg relativno homogenog područja.

Mezoklima - predstavlja klimu regionalnog područja.

Mikroklima – predtavlja klimu jednog ograničenog prostora (lokalna klima).

Fitoklima – podrazumjeva klimu vezanu za pojedine biljne zajednice (nastavje pod uticajem

vegetacije modificiranjem mikroklime nekog područja). Šumska vegetacija ima specifičnu

šumsku fitoklimu koja se naziva sastojinska klima.

Svjetlost

Od nje ovise osnovne ţivotne fukcije: fotosinetza i transpiracija. Mijenja se sa promjenom

geografske širine: ekvator – pol. Količina svjetlosti takoĎer zavisi od: ekspozicije, inklinacije

i kofiguracije terena. Svjetlo je vaţan ekološki faktor na koji se u sastojini moţe uticati

jačinom i načinom uzgojnih zahvata. U šumskim fitocenozama nije odlučujuća najveća

količina svjetlosti, nego najmanja koju drveće moţe podnijeti (borba za opstanak – sukcesije).

Prema potrebi za svjetlom za normalan rast šumsko drveće se dijeli na:

Heliofiti – vrste svjetla: ariš, breza, bagrem, poljski jasen, hrsatovi, borovi, topole, vrbe...

Hemiheliofiti – vrste polusvjetla: bijeli i crni grab, crni jasen, pitomi kesten...

Hemiskiofilne – vrste polusjene: brijestovi, gorski javor i mlječ, klen, obični grab,

Skiofilne – sjenopodnoseće vrste: bukva, jela i smrča

U sastojinu sjetlost ulazi kao direktna, odnosno kao difuzna.

Pojam “užitak svjeta” podrazumjeva odnos količine svjetla unutar neke sastojine prema

količinu svjetla na utvorenum prostoru npr. 1/5 ili 1/28.

Toplota

Toplota utiče na sve ţivote procese, pogotovo svojim ekstremnim djelovanjma. Za

svaki fiziološki proces su vaţne kardinalne temperaturne tačke (max. i min.), jer se kod

pribliţavanja njihovim vrijednostima fiziološki procesi usporavaju ili kada se dostignu ove

tačke ovi procesi prestaju. Prema ovome se i dijele biljke na:

a) termofilne- sa visokim koordinatnim tačkama

b) frigorifilne- sa niskim koordinatnim tačkama

Osim navedenog u odnosu na temperaturu fitocenoze djelimo na:

a) kserotemne fitocenoze – zahtjevaju mnogo toplote u vrijeme vegetacionog perioda

(zajednice crnog bora, česmine, medunca, crnoga graba i crnoga jasena i sl.)

b) mezotermne fitocenoze - zahtjevaju umjerenu količinu toplote za razvoj (zajednice

kitnjaka i o graba, luţnjaka i o. graba, bukve, bukve i jele...)

c) mikrotermne zajednice - zahtjevaju malu količinu toplote za razvoj (zajednice

subalpiske bukve, subalpinske smrče, mrazišne šume smrče, bora krivulja...)

Toplinska klasifikacija kilme po srednjim jesečnoj/godišnjoj tempereturi (Gračanin) st. C

< 0,5 klima nivalna; 0,5 – 4,0 klima hladna; 4,0-8,0 klima umjereno hladna; 8,0-12,0 klima

umjereno topla; 12,0-20,0 klima topla; >20,0 klima je ţarka, vruća

Osim što utiče na šumske zajednice, dogadjaju se i obrnuti procesi kada zajednica utiče na

temperaturu. Toplinski reţim se dosta mijenja u šumi, smanjuju se ekstremi i kolebanja

temperature, zimi i noću je toplije u šumi nego izvan šume.

Voda i vlaga

Voda je jedan od osnovnih - esencijalnih sastojaka svih organizama. Osim za ţivot

jedinki voda je veoma vaţna i za razvitak i opstanak pojedinih fitocenoza. U vezi sa ukupnom

količinom atmosferskih taloga i njihovim rasporedom u toku godine formirani su sljedeći

tipovi vegetacije:

a) kserofilna vegetacija – vegetacija koja imale zahtjeve za vodom - vlagom (šume

medunca, crnoga graba i jasena, šume crnike...)

b) mezofilna vegetacija – vegetacija koja ima umjerene zahtjeve za vodom - vlagom (

šume kitnjaka i o.graba, luţnjaka i o. graba, šume bukve , šume bukve i jele...)

c) higrofilna vagatacija – vegetacija koja ima velike zahtjeve za vodom -vlagom

(poplavne šume vrba, topola, joha, poljskog jasena...)

U fitocenologiji i šumarstvu često se koriste kombinacije imena faktora za toplotu i vlagu, što

je i logično s obzirom na povezanost ova dva faktora.

Vjetar

- Mehanički uticaj vjetra

a) povoljno npr.:oprašivanje cvjetova, širenje plodova, ...

b)nepovoljno npr.: mehanička oštećenja, krvivljenje stabala, ...

- Fiziološki uticaj vjetra (problem transpracije biljaka).

Edafski faktori

Biljna zajednica i tlo su razvijaju se paralelno na odreĎenom mjestu pod uticajem istih činioca

okoliša (klime, oragnizama, matičnog supstrata, reljefa i vremena). Vegetacija i tlo se

razvijaju u recipročnoj zavisnosti, ali su jakost i obim meĎusobnog djelovanja različiti u oba

pravca.

Dvosmjerni uticaj izmeĎu tla i vegetacije se ogleda u utome što se svaka promjena tla

odraţava na stanje prirodne vegetacije i obratno.

Odnos fitocenoza prema fizičkim svojstvima tla

Biljne zajednice se razlikuju u svojim zahtjevima prema mehaničkim (teksturnim) svojstvima

zamljišta npr.:

- Za točila (sipare) su vezane biljke točilarke npr. ruj - Cotinus coggygria u zajednici

Cotinetum coggygriae s.lat.

- Na šljunkovitim nanosima vodotoka nalazimo zajednice vrba: Salicetum incanae,

Salicetum purpurae...

- Za pijeske su vezane vrlo specifične i ekološki specijalizirane zajednice zvane

psamofitske zajednice.

- Za zemljišta koja su pjeskovito-ilovasto- glinovitog sastava u kojim u različitim

omjerima nalazimo navedene teksturne frakcije, veoma je vaţan i kapacitet za zrak

ivodu. Većina šumskih fitocenoza se razvija na zemljištima sa ovim fizičkim

karakteristikama.

- Na “teškim” glinovitim zemljištima u niţim područjima nalazimo šume luţnjaka,

šume poljskog jasena, šume crne johe a u višim šume smrče, šume bijelog bora i

smrče.

Odnos fitocenoza prema hemijskim osobinama zemljišta

Reakcija zemljišta ima veoma vaţan ekološki značaj, jer moţe biti veoma vaţna za

rasprostranjenost pojedinih biljnih zajednica. U odnosu na vezanost fitocenoza za odreĎene

intervale reakcije zemljišta razlikujemo:

- Neutrofilne fitocenoze (pH 6,8-7,2) npr.: šume gorskog javora i bijelog jasena, bukve

i jele na krečnjaku

- Acidofilne fitocenoze ( pH < 6,7) npr.: šume bukve i rebrače, jele i smrče

- Bazifilne fitocenoze ( pH > 7,3) npr.: šume crnoga bora na dolomitu, hrasta na

peridotitu

- Indiferentna pH se kreće od vr. kiselog do bazičnog

U odnosu u kalcijum (Ca) u zemljištu mogu se razlikovati sljedeće grupe biljaka:

a) Kalcifilne biljke (obligatni – neophodno prisustvao kalcija u tlu i fakultativni –

prisustvo kalcija je povoljno za rast i razvoj): Pinus heldreichii, Acer

monspessulanum, Corylus colurna, Staphylea pinnata...

b) Kalcifobne biljke – ne podnose kalcij u tlu: Pinus peuce, Castanea sativa, Alnus

viridis, Calluna vulgaris...

Posebnu skupinu čine halofitske fitocenoze koje su izgraĎene od biljaka koje dobro

podnose svojstva zaslanjenih zemljišta, koja nalazimo najčešće u pustinjama i

polupustinjama. Vrste koje dobro podnose zaslanjenost tla su: Quercus robur, Ulmus

campestris, Robinia pseudoacacia, Gleditschia triacanthos, Eleagnos angustifolia...

Biljke koje zahtjevaju veće količine azota u tlu nazivamo nitrofilnima: npr. vegetacija

visokih zeleni ( svaza Adenostylion alliariae), vegetacije koja prati torove: Hyosciamus niger,

Malva neglecta, Matricaria discoidea i sl.

TaukoĎer u BiH nalazimo i veoma specijalizovane biljke vezane za peridotitsko-

serpentinsko područje i tla koje nazivam serpentinofitama u koje spadaju npr. Halacsya

sendtneri, Asplenium cuneifolium, Nothochlaena maranthae, Fumana bonapartei,

Euphaorbia gregersenii...

Biotski faktori

Fitogeni faktori Razlikuju se uticaji biljaka jednih na druge kao i na biotop, koji se ostvaruju u

prirodnim uslovima u okviru biocenoza:

- parazitizam: ţivot jednog organizma na račun drugog organizma, pri čemu mu se

oduzimanjem hrane umanjuje vitalnost organizma domaćina npr. rod: Cuscuta ili

Orobanche...

- poluparazitizam: organizmi gosti uzimaju od organizma domaćina samo vodu i

mineraline soli, a proces fotosineteze obavljaju samostalno, npr.: Viscum album i

Loranthus europaeus.

- alelopatija: (biohemijski uticaji) – kada jedna biljna vrsta jednosmjerno negativno

utiče na drugu vrstu korišetnjem otrovnih (uglavnom organskih) sastojaka, npr.

Juglans regia, Pteridium aquilinum, Eucaliptus sp. ...

- saprofitizam: uticaji kada organizmi koji pospješuju razlaganje mrtvih organskih tvari

npr.: neke vrste iz rodova Orchidaceae i Pyrolaceae.

- facilitatija: termin koji podrazumjeva kada biljke mijenjaju abiotski okoliš u tom

smjeru da on postaje više povoljan za rast, razvoj i opstanak drugih biljaka (najčešče

mehanizmom sukcesije ili koegzistencije dviju vrsta).

- saprofitizam (mutualizam): predstavlja meĎusobni uticaj dvije biljne vrste u situaciji

kada obje biljke imaju koristi od ovih meĎusobih uticaja. Najčešće je rijedak izmeĎu

viših biljaka, ali izmeĎu viših biljaka i mikro-organizama je čest npr. Rhizobium.

Orografski faktori

Orografija (reljef) utiče mnogostruko na faktore klime i tla u njihovom djelovanju na

vegetaciju, ona ih pojačava ili ublaţuje. Male promjene reljefu mogu da uzrokuju znetne

promjene u vegetacijskom pokrovu. U orografske faktore spadaju: nadmorska visina,

ekspozicija (izloţenost), inklinacija (nagib), veličina planinskih masiva.

Nadmorska visina: s promjenom nadmorske visine mijenjaju se klimatski elementi: svjetlost,

toplota, oborine, zračna i zemljišna vlaga, vjetar... Što bitno utiče na razvoj različitih

vegetacijskih pokrova. Tako za 100m n. v. srednja godišnja temperatura opadne za 0,55 C,

odnosno vegetacion period se smanjuje za 11,5 dana.

Ekspozicija: biljne zajednice koje se nalaze na različitim ekspozicijama posebno “toplih S -

W” (narodni naziv – prisojne strane) i “hladnih N- E” (narodni naziv – osojne strane)

pokazuju da postoje značajne razlike u pogledu osnovnih klimatskih (temperaturi, svjetlosti,

vlaţnosti) i edafskih (vlaţnosti, dubini, erodibilnosti). Razlike se povećavaju sa povećanjem

nagiba terena. Ovi nejednaki uslovi utiču bitno na sastav i graĎu šumskih fitocenoza.

Inklinacija: ovaj faktor utiče dvojako kao klimatski i kao orografski. Pod ovim uticajem

mijenja se mikroklima.Ovo dolazi usljed toga što se padine sa različitim nagibom različito

zagrijevaju, što je povezano sa trajanjem snjeţnog pokrivača, zadrţavanjem i oticanjem vode,

isparavanjem iz zemljišta.TakoĎer, veličina nagiba i dubina zemljišta su u obrnutoj proporciji.

Veličina masiva: razlog ovom faktoru je uticaj površine planinskih masiva. Naime, s

povećanjem visine planine povećavaju se izoterme, što je uslovljeno većom Sunčevom

radijacijom. Ova pojava ima uticaj na vertikalno raščlanjenje vegetacije.

- epifitizam: predstavlja pojavu naseljavanja nekih biljnih vrsta na druge biljke. U umjerenim

krajevima su to uglavnom niţe biljke: alge, lišajevi i mahovine. Od paprati ovako se ponašaju

npr.: Polypodium vulgare; Asplenium sp.,...

- mehanički uticaji: uticaji penjačica i povijuša oglada se u tome da fizičkom pojavom ili

silom utiču na rast biljke ili zajednice. U našim uvjetima npr.: najčešće ometaju normalan rast

i razvoj podmlatka jele i smrče. U ovu skupinu spadaju vrste: Clamatis vitalba, C. flammula,

Hedera helix, ...

Zoogeni faktori - Pašarenje, brstenjem i ţirenje

- Divljač

Antropogeni faktor

-Paljenje, sječa, krčenje, kresanjem lisnika, steljarenje i zagaĎivanje.

SINDINAMIKA - Do pojave C. Darwina smatralo se da je u prirodi sve statično, odnosno da je priroda kao takva

stvorena te nema potrebe da se mjenja. Nakon Darwina različiti učenjaci počinju kritički

posmatrati promjene koje nastaju u prirodi.

- Tako je uočeno postojanje sukcesija vegetacije koji se smatra fundamentalnim konceptom u

ekologiji.

- Def.1: Sekvence promjene sastava vrsta ili/i strukture vegetacije kroz vrijeme.

- Def.2: Promjene sastava vrsta u tridimenzionalnoj arhitekturi biljnog pokrva na odreĎenom

mjestu kroz vrijeme.

- Def.3:Vrijemenski slijed različitih biljnih zajednica na jednom prostoru koje predstavljaju niz

spontanih, meĎusobno povezanih i meĎusobno uvjetovanih evoluirajućih procesa

samoorganizacije ekosistema.

- Kada je prvi put uočeno postojanje postojanje dinamike vegetacije obraćena je paţnja na tri

osnovne osobine:

1. Diskretan početak

2. Pojmljiv smjer putanje

3. Jasan kraj

- Vegetacijske promjene su bazirane na fundamentalnoj ideji da različiti kapaciteti biljaka

prilagoĎene preovlaĎujućim stanišnim determinantama u prirodi. Vidi se da su u ovaj koncept

uključeni oboje abiotski faktori i organizmi.

- Jedna ili više promjena u kombinaciji u: raspoloţivosti staništa, diferencijalnoj

raspoloţivosti vrsta i diferencijalnim osobinama vrsta izazivaju promjene u sastavu i

strukturi vegetacije kroz vrijeme.

Vrste sukcesija - Vegetacijske promjene koje uključuju povećanje broja vrsta i povećanje strukturne

kompleksnosti poznate su kao progresivne sukcesije.

- Vegetacijske promjene koje uključuju gubitak vrsta i smanjenje strukturne

kompleksnosti nazivaju se regresivne ili retrogresivne sukcesije.

- Dvije glavne sile oblikuju sukcesije:

a) Autogene sile koje potiču od ekološke interakcije biljaka i bitnih osobina staništa, npr:

kompeticija vrsta, alelopatska interakcija...(često se nazivaju: endodinamične

sukcesije).

b) Alogene sile koje potiču od činioca izvan sistema, usljed različitih poremećaja npr.

antropogeni činioci (često se nazivaju: egzodinamične sukcesije)

- Postoje dva osnovna tipa sukcesija:

a) Primarne – sukcesije se javljaju na staništima na kojima nikada nije postojala

vegetacija, npr.: naseljavanje u geološkom smislu svjeţih terena, novonastalih riječnih

ada. U evolutivnom smislu one nikada nisu cikličnog karaktera, ali se nalaze

konstantnom progresu kroz vrijeme.

- Clements (1916) je razlučio 6 subkomponent u procesu sukcesije: 1) nudacija –

izlaganje naseljavanju nenaseljenog substrata; 2) migracija – početni moment nasljevanja

ţivog prostora -dolasku organizama; 3) ecezis – odgovara klijanju, zakorjenjavanju, rastu i

reprodukciji; 4) kompeticija – borba za opstanak koja rezultira izmjenama vrsta 5) reakcija –

naseljene vrste modifikuju prvobitne uslove staništa; 6) stabilizacija – stanište naseljeno

vrstama koje mu odgovaraju.

b) Sekundarne - sukcesije javljaju se na staništima na kojima je već uspostavljen ekosistem, i

predstavljaju sve ne fenološke promjene vegetacije. To uključuje sve po Gamsu : normalne

(promjene koje se konstantno i snaţno ponavljaju npr. nakon košenja, ispaše i sl.) , ritmičke

(promjene se manje ili više regularno ponavljaju u intervalima od nekoliko meseci ili godina,

npr.: sklapanje sastojine nakon padanja grane ili stabla) i djelimično katastrofične sekvence

(potiču od iznenadnih velikih neritmičkih narušavanja prirode npr.: nakon poţara većih

razmjera javlja se vegetacija koja je je preţivjela pod zemljom).

- Ukoliko se sukcesija dogaĎa na malom prsotoru naziva se mikrosukcesija ili serula.

- U razvitku vegetacije jednoga kraja jasno se razlikuju pojedini odsječci- sekvence koje

traju duţe ili kraće vrijeme i nemaju jednako znečenje za predstavu o vegetaciji. Te

sekvence predstavljaju sindinamske jedinice: stadij, faza i klimaks.

- Stadij- predstavlja vremensku sekvencu u razvoju vegetacije jednoga kraja, koja je

jasno vremenski i fizionomski ograničena. Imamo početni, prelazni i konačni stadij.

Moţe se dogoditi da početni i/ili prelazni stadij predstavljaju ujedno i konačni.

Konačni stadij moţe biti klimatogeni ili trajni. Klimatogeni stadiji je definisan

makroklimom područja, odnosno trajni stadij imamo ako usljed nekog ekološkog

faktora ne moţe se razviti klimatogeni stadij.

- Faza - predstavlja vremensku sekvencu u razvoju asocijacije. Imamo inicijalnu

optimalnu i termninalnu fazu.

Klimaks – (grč. klimax – prečka na meredvinama; stupanj; često se interpretira kao posljednji

stepenik)- Predstavlja kraj sukcesije sa biljnom zajednicom u kojoj biljke neprestalo traju kroz

reprodukciju.U klimaksu biljne zajednice sastav vrsta opstaje neporomjenjen kroz duţi niz

godina. Usljed različitih promjena (abitoskih, biotskih evolucije...) neprestano trajanje

nepromjenjienog sastava vrsta nije moguće. To znači da klimaksna zajednica nije statična

odnosno da se nalazi izvan sindinamskih promjena, pojedino drveće uire, novonastali prostor

naseljavaju nove individui –organizmi.

Def.: Klimaksna zajednica znači moţe biti opisana kao postojanje equilibrijuma izmeĎu

preovlaĎujućih ekoloških faktora staništa i pripadajućih biljaka koje se nalaze u dinamičkoj

ravnoteţi izmeĎu sebe.

Clements je vjerovao da sve sukcesije u jednoj regiji vode istom klimatski kontrolisanom

finalnom stadiju, nazvanom klimatogena asocijacija. Ova ideja je poznata kao monoklimaksna

hipoteza.

Poliklimaksna hipoteza ima u stanovište da klimaksni pejzaţ – krajobraz sadrţi u sebi mozaik

edafskih, topografskih ili ekoklimatski različitih zajednica. Jedna od ovih je uobičajeno

geogrefski dominantna.

SINHOROLOGIJA

Def.: SINHOROLOGIJA - nauka koja se bavi proučavanjem areala biljnih zajednica, čiji je postanak

uvjetovan povjesnim, ekološkim i genetičkim faktorima.

Areali različitih vrsta su uglavnom poznati meĎutim, areali biljnih zajednica obiluju prelazima,

mješavinama. Često nejasno izraţen sastav tako da često nije moguće dati sintetski sinhorološki

pregled vegetacije.

Areali: veličine se razlikuju npr. Sj. Amerika i Evropa (Tajge ili Tundre i lišćarske šume Evrope).

Kompaktni – cjeloviti areali: površine biljnih zajednica su manje više povezane, odnosno prostorno

se dodiruju; npr. zajednice bukve i jele. (U biti ni jedan areal nije u potpunosti cjelovit)

Disjunktni – raskidani areali: geografski izolovani djelovi biljnih zajednica na većim prostorima,

odnosno biljne zajednice nemaju meĎusobnu vezu, npr.: zajednice makedonskog hrasta, zajednice

pančićeve omorike...

Endemični areali: zajednice koje u svom sastavu imaju endemične vrste, npr.: Halacsyetum Sendtneri

s. lat.

Reliktne zajednice: sadrţe uglavnom neizmjenjenu davno postojeću vegetaciju.

Progresivni areali: najčešće u pomoć antropogenog faktora pojedine zajednice se šire,

naročito grmolike vegetacije, npr.: Amorpha fruticosa...

Regresivni areali – pod antropogenim uticajem areali pojedinih zajednica se smanjuju, npr.:

zajednica kitnjaka i običnog graba (Querco-Carpinetum illyricum s. lat.)

Endemi i relikti

Endemi su vrste-organizmi ograničenog areala, vezani na jednu manju geografsku cjelinu.

Neoendemi se javljaju u jako izolovanim ekološkim ostrvima. Za ove endeme ne potoje

dokazi da su ranije bili šire rasprostranjeni.

Reliktni endemi (Paleoendemi) – današnji mali areali predstavljaju ostatke nekada široko

rasprostranjenih areala.

Subendemi (Poluendemi) – rašireni na većim geografskim cjelinama: alpski, dinarski,...

Stenoendemi (strogi endemi) – endemi ograničeni na manje geogrefske cjeline npr. pojedine

planine: Prenj, Velebit,...

Lokalni endemi (Isključivi endemi) – endemi ograničeni na svega nekoliko hektara ili

kvadratnih kilometara.

Relikt (lat. riječ) – Organizam sačuvan iz davnih vremena. Obično imaju osamljen

taksonomski karakter.

Refugij (lat. refugium – utočište, sklonište, zaklon, pribjeţište, azil): područje sa posebno

brojnim reliktima koji su im po konstelaciji ekoloških faktora omogućili opstanak, odnosno

pruţili su im sklonište – pribjeţište.

Zonalna, intrazonalna, azonalna i ekstrazonalna vegetacija Zonalna vegetacija je uslovljena prije svega općim klimatskim prilikama: klima zonalne

(hrastove šume) i klimaregionalne (klimapojasne) jedinice (visinski zonirani vegetacijski

pojasevi)

Intrazonalna vegetacija – nikad ne obrazuje svoju zonu, nego je uvjek uključena u neku

drugu odreĎenu zonalnu vegetaciju, npr.: šume plemenitih lišćara su uvjek uključene unutar

šuma bukve i jele (sa smrčom)

Azonalna vegetacija – nikad ne obrazuje svoju vlastitu zonu i moţe biti uključena u bilo koju

drugu vegetacjiski zonu, npr.: poplavne šume joha, vrba, topola...

Ekstrazonalna vegetacija – onaj dio zonalne vegetacije koji se nalazi izvan granica svoje

zone, npr.: šume sladuna i cera uključene unutar šuma medunca i bijeloga graba.

Florne oblasti na zemlji

Sjevernu poluloptu (izuzev tropskog dijela) obuhvaća HOLARKTIKUS. Holarktikus se

dijeli na 7 flornih područja:

- arktičko subarktičko florno područje

- eurosibirsko – sjevernoameričko florno područje

- mediteransko florno područje

- umjereno eurazameričko florno područje

- makronezijsko florno područje

- atlansko florno područje

- pacifičko florno područje

Osim holarktikusa razlučuju se i: paleotropis, neoptropis, capensis, australis, antarktis

(Diels, 1929).

Vegetacijska područja Evrope

Braun blanquet je postavio sinhorološke kategorije i na osnovu njih raščlanio Evropu na

biljnogeografska područja.

Regija – najviša sinhorološka jedinica. Evropa je raskrsnica tri regije:

a) Eurosibirsko-sjevernoameričke

b) Sredozemne (Mediteranske)

c) Irano-turanske (Aralo-kaspijske)

Regije se dijele na provincije kao biljnogeografsko područje niţeg ranga.

Eurosibirska-sjevernoamerička regija je najveća u noj nalazimo sljedeće provincije: borealna,

srednjoruska, srednjoevropska, atlanska, ilirska i mezijska .

Sredozemna regija ima dvije provincije: istočna i zapadna mediteranska provincija.

Irano-turanska regija zauzima najmanji dio Evrope od ušća Dunava i karpatskog luka prema

Kaspijskom moru i istoku.

SINHRONOLOGIJA –SINKRONOLOGIJA

Današnja slika vegetacije izmeĎu ostalog i rezultat njenog razvoja u prošlosti.

Def.: SINHRONOLOGIJA – SINKRONOLOGIJA je nauka o rasprostranjenosti, uslovima

postanka, graĎi i sastavu, dinamizmu biljnih zajednica u pradavno doba ( iz tog razloga je

neki autori nazivaju i PALEOFITOCENOLOGIJA).

Davnom prošlošću biljnog svijeta ( od nastanka do tercijera) se bavi druga nauka koja se

naziva paleobtanika.

Uvod Radi boljeg shvatanja razvoja biljnih zajednica od tercijara na ovamo ukratko će biti opisan

razvoj (evolucija) vegetacije u davnoj prošlosti.

1. U Siluru (Paleozoik) pojavljuju se prve najprimitivnije kopnene biljke ( 375 miliona

godina pr. n. ere).

2. TakoĎer u Palezoiku, tokom Karbona (345 miliona godina pr. n. ere), odigrala se prva

zelena revolucija (prve dţinosvske zelene paprati, od kojih danas imamo ostatke

kamenog uglja).

3. Druga zelena revolucija se odigrala u Juri (190 miliona godina pr. n. Ere), tokom

Mezozoika kada su nastale mnoge golosjemenjače (Ginkgoate i Pinate)

4. Treća zelena revolucija se odigrala u Kredi (65 miliona godina pr. n. ere), takoĎer

tokom Mezozoika kada su formirane skrivenosjemenice (drvenste i zeljaste više

biljke)

Tokom Tercijera (Kenozoik) dolazi do zahlaĎenja, prvo usporenog a zatim naglog tako da se

flora do kraja ovog perioda mijenja. U Evropi su rasprostranjeni: joha, hrast, bor, smrča, jela,

kesten.

Tokom Kvartara (Kenozoik) nastaje nastaje ledeno doba (diluvijum) – koji predstavlja

najveću prirodnu katastrofu u istoriji vegetacije sjeverne hemisfere. Pretpostavlja se da je

klima najhladnija bila oko 23 000 godine pr. n. ere. U toku kvartara pojavila su se četiri

zahlaĎenja tokom kojih se pojavilo zaleĎivanje (nazivi:Ginc, Mindel, Ris i Virm).

Biljni fosili

Predstavljaju ostatke – tragove nekadašnjeg biljnog svijeta. Imamo prave fosile od

mineraliziranih ostataka biljaka ili njihovih dijelova ili mumificirane biljke ili njihovi

dijelovi. Zapravo sedimentne stijene predstavljaju “geološke ljetopise” o nekadašnjem

biljnom i ţivotinjskom svijetu.

Polen analiza

Polnova zrnca su veoma otporna i mogu na tresetima i jezerskim sedimentima orţati

hiljadama godina. Vjetar polen raznosi po ovim sedimentima. Svake godine sediment poraste

ali se dogodi i novi nalet polena, tako horzont sedimenta odreĎene starosti ima u svom

sastavu dominaciju plena jedne ili više vrsta polena. Uzimajući uzorke polena sa različitih

dubina i te dubine korelirajući sa odrešenom starosti (geološkim putem) odreĎujemo koja su

vrste rasle i u kojoj količini na odreĎenom prostoru. Kao proizvod imamo polendijagram: na

apscisi se nanosi procenat pojedinih vrsta, a na ordinati starost (dubina horizonta).

Juţna Europa u toku glacijacije

Postoje tri teorije o stanju vegetacije u juţnoj Europi:

1.Da se prirodna vegetacija u biti sačuvala iako je izgubila pojedine predstavnike rodova

drveća i grmlja (predstavljale su izvor za obnovu šuma u srednjoj Europi)

2.I ova područja su pretrpila značajne klimatske promjene koje su u značajnoj mjeri oštetili

vegetaciju i floru u juţnoj Evropi.

3.Zbog gomilanja vode u kopnenom ledu nivo mora se snizio pa su šume rasle u obalnom

podmorju. U vrijeme 4 najjače oledbe Virm (50 000 godina pr. n. ere) se pretpostavlja da je

raspored vegetacije izgledao: na području današnjih šuma crnike raslle su borealne borove

tajge, primorske nizine i otoci sadrţavali su bukovo-jelove šume, plitki morski pojas

sadrţavao je kserofilne hrastove šume i šumostepe, a dubokomorski pojas bio je obrastao

ritskim šumama...

Periodi postglacijalonog doba

U postglacijalno doba ustanovljeno je pet prelomnih perioda (odnosi se na veći dio Evrope):

1. Preborealna faza: 14000-8000 pr. n. ere (starije kameno doba). Dominira hladna

kontinentalna klima. Od vrsta nalazimo b.bor, breze i vrbe.

3. Atlanska faza - 5000 do 2500 godina pr. n. ere. (mlaĎe kameno doba). Klima je topla sa

povećanom vlaţnošću. Dolazi do diferenciranja šuma po visinskim pojasevima: bukva (600 –

800 m); jela (800-1200 m); smrča (>1200 m).

4. Subborealna faza – 2500 do 800 godine pr. n. ere. (bakreno-bronzano doba), klima je

vlaţna i hladna dominiraju bukva i o. grab. U to doba bukva se spustla u ravnicu i zauzela

staništa luţnjaka.

5. Subatlanska faza – savremeni klimatski uvjeti, razvijene današnje šumeske i travne

zajednice.

Napomenimo da je snaţniji uticaj čovjeka na prirodno formiranu vegetaciju počeo relativno

kasno tek početkom srednje vijeka oko 1000 godine nove ere.

Sintetska tabela (Fitocenološka tabela)

Unosom u podataka u fitocenološku tabelu uraĎen je samo dio koji se odnosi na fitocenološki

snimak koji se radi na terenu. U kancelariji slijedi izrada sintetske tabele koja se odvija u više

faza.

Faze razrade sintetske tabele su sljedeće:

1 faza: Unos sirovog terenskog materijala (fitocenoloških snimaka) u jednu tabelu. (Pri

samom unosu mogu se sistematski unositi podaci ili nastojati prema vlastitioj procjeni sa

terena pratiti osnovni elološki faktor koji uslovljava ustrojstvo zajednice: npr od vlaţnog ka

suhom ili od kiselog ka bazičnom i sl.)

2 faza: U ovoj fazi se pravi novi redoslijed horizontalnih kolona tj. grupišu se vrste po

stepenu prisutnosti. Što zanči da vrste sa najvećim stepenom prisutnosti zauzimaju prva

mjeste po pojedinim spratovima.

- step. prisutnosti V – vrsta je prisutna u 81-100% snimaka (svojstvene)

- step. prisutnosti IV – vrsta je prisutna u 61-80% snimaka (svojstvene)

- step. prisutnosti III – vrsta je prisutna u 41-60% snimaka (sklone)

- step. prisutnosti II – vrsta je prisutna u 21-40% snimaka (neodreĎene)

- step. prisutnosti I – vrsta je prisutna u 01-20% snimaka (tuĎe)

3 faza: U ovoj fazi se vodi računa o grupisanju sličnih fitocenoloških snimaka. Pri tome će se

poredati snimci koji sliče jedan pored drugoga. Na ovaj način mogu se izdiferencirati različiti

sintaksoni.

Izrada vegetacijskeih karata staro je koliko i samo istraţivanje vegetacije.

Def.: Kartiranje vegetacije predstavlja grafičko predstavljanje u dvije dimenzije sastojina ili

mozaika biljnih zajednica ili staništa datoga područja. Pri ovome moramo paziti da pojam

direktnog kartiranja vegetacije (na terenu) odvojimo od kartiranja potecijalne vegetacije.

Biljnu zajednicu nemoţemo zamisliti bez prostora koju ona zauzima. Konsekvektno, biljna

zajednica je i geografski fenomen sa prostorno karakteristikom.

Ciljevi kartiranja su (Mueller-Dombois & Ellenberg 2002):

1. Okvir za istraţivanja

2. Za lociranje snimaka ili staništa

3. Kao pomoć u klasifikaciji vegetacije

4. Da pruţi detaljne podatke o prostornoj strukturi vegetacije

5. Za istraţivanje sukcesija

6. Da pokaţe geografsku distribuciju specifične vegetacije

7. Kao pomoć kod poveremenih analitičkih istraţivanja biljnih zajednica

8. Za primjenjenu upotrebu

Razmjere karata su (Mueller-Dombois & Ellenberg 2002):

1. Karte sitne razmjere npr.: 1 : 1. 000.000 i veće ( pokazuje globalne pregelede

vegetacije – npr. Svijeta, kontinenata i sl...)

2. Karte srednje razmjere: 1: 1.000.000 – 1: 100.000 ( pokazuje regionalne pregelede

vegetacije – npr. pojedine drţave)

3. Karte krupne razmjere: 1 : 100.000 – 1 : 10.000 (lokalne opće fitocenološke karte

odreĎenih regiona)

4. Detaljne karte veoma krupne razmjere: 1 : 1000 – 1 : 5000 ( ove karte se rade za

specijalne namjene npr. rezervate prirode i sl.)

5. Šematske karte 1 : 10 (kod kartiranja detalja npr.: za biljeţenje stanišne strukture i

poloţaja vrsta kod permantentnih ploha).

Po svojoj sadržini vegetacijske karte mog da prikazuju: - Aktuelnu realnu vegetaciju (stvarno stanje vegetacije)

- Potencijalnu vegetaciju (ukoliko bi na duţe vrijeme prestalo antropogeno djelovanje)

- Iskonsku vegetaciju – pravegetacija (kod sinhronoloških istraţivanja- vrlo rijetko)

Pomoćni alat za kartiranje vegetacije su - Topografske karte ( različitih razmjera)

- Različite tematske karte (geološke, pedološke, hidrološke,...)

- Aerofoto snimci (B/W, infracrveni, kolor)

- Satelitski snimci

SISTEMATIKA BILJNIH ZAJEDNICA

(SINTAKSONOMIJA)

Na MeĎunarodnom botaničkom kongresu u Bruxellesu je 1910 definirana osnovna

fitocenološka jedinica – asocijacija.

I -MeĎunarodni kodeks fitocenološke nomenklature 1976

II -MeĎunarodni kodeks fitocenološke nomenklature 1986

III -MeĎunarodni kodeks fitocenološke nomenklature 2000

Predstavlja saţetak florno socioloških kriterija na osnovu kojih je definrana svaka jedinica

(sintaxa) i pistavljena je u fitocenološki sistem.

Pojedina pravila u Kodeksu su:

- Osnovna jedinica u fitocenologiji je asocoijacija. Više jedinice su: vegetacijski skup,

razred, red i sveza-MeĎujedinice su: podrazred, podred, podsveza, subasocijacija i

facijes.

- Nazivi zajednica se prave od naziva dviju vrsta, pri čemu je na drugom mjestu naziv

dominantne vrste drveća.

- Ne vrijede nazivi zajednica koji imaju geogrefski, ekološki ii fizionomski atribut npr.:

illyricum, montanum, calcicolum...)

- Prema načelu prioriteta gdje god je moguće ostaje najstariji autor i godina opisa

zajednice

Sistematske jedinice

Asocijacija: Osnovna vegetacijcijska jedinica koja se odlikuje karakterističnim i

diferencijalnim vrstama, odreĎenog je florističkog sastava, stanišnih uvjeta i slične je

fizionomije. Nastavak za asocijaciju je - etum, npr: Carpino betuli – Quercetum roboris,

Carici pilosae – Fegetum,...

Subasocijacija: Nema karakteristične ali ima diferencijalne vrste. Odvaja jedan dio sastojine

od drugog. Nastavak je – etosum, npr.: Fraxino orni- Quercetum ilicis myrtetosum,

Carpinetum orientalis punicetosum,...

Facijes: Najniţa sistematska jedinica. Definira ga obilno pojavljivanje jedne ili više vrsta

unutar asocijacije ili subasocijacije na jednom lokalitetu. Nastavak je - osum, npr.: Fraxino

orni- Quercetum ilicis pinosum dalmaticae,...

Sveza: Sistematska jedinica koja ujedinjuje dvije ili više asocijacija koje se ističu po

karakterističnim vrstama i koje upućuju na odreĎene ţivotne prilike. Nastavak je - ion, npr.:

Carpinion betuli, Luzulo – Fagion,...

Red: Sistematska jedinica u kojoj se ujednjuju srodne sveze ta temelju flornih i drugih

sličnosti. Nastavak je - etalia, npr.: Quercetalia pubescentis, Vaccinio-Piceetalia,..

Razred: Sistematska jedinica u kojoj se ujedinjuju redovi koji se odlikuju posebnim

zajedničkim vaţnim vrstama. Nastavak je – etea, npr.: Querco-Fagetea, Vaccinio-Piceetea,...

Vegetacijski skup: Najviša sintaksonomska kategorija, nastavak: ea, npr.: Qureco-Fagea

MeĎujedinice: Podsveza – nastavak : enion, npr.: Lonicero caprifoliae – Carpinenion

betuli,..

Podred – nastavak: enalia; Podrazred – nastavak: enea.

ŠUME MEDITERANSKIH KRAJEVA

Razred:Quercetea ilicis

Red: Quercetalia ilicis

- Mediteranskoj vegetaciji Jadranskog primorja pripadaju uvjek zelene šume (sa učešćem ili

bez učešća listopadnih elemenata) i njihovi regeresivni stadiji kao i šume primorskih borova:

alepskog, dalamtinskog crnog bora i pinjola.

- Pojava uvjek zelene vegetacije uvjetovana je mediteranskom klimom: blage zime

(srednji min. 4-6°C), velika količina oborina (1000-2000 mm) sa izraţenim ljetnim

sušnim periodom.

- Oblast Jadranskog primorja u geološkom smislu čini uglavnom jako karstifikovana

krečnjačka podloga, sa pojavom eksklava eocenskog filša ili eocenskog krečnjaka.

- Na krečnjacima je nazastupljenija crvenica (Terra rossa), dok na ecoenskom flišu

uglavnom nalazimo laporovite rendzine, a na eocenskim krečnjacima eutrične

kambisole.

Sveza: Quercion ilicis

- Temeljna sveza istočno jadranskih mediteranskih šuma koja obuhvaća naveţe površine

i najznačajnije zajednice ovog vegetacijskog pojasa, posebice na otocima.

Edifikatorska vrsta je Quercus ilex - crnika (česmina), kojoj se u za nijansu

humidnijim uslovima pridruţuje Fraxinus ornus – crni jasen. Uz crni jasen u sastav

zajednice pridolaze i druge listopadne vrste: Acer monspessulanum, Carpinus

orientalis, Rubus discolor...

Asocijacija: Šuma crnike i crnog jasena = Fraxino orni-Quercetum ilicis →

(nom. ill.Orno-Quercetum ilicis)

- Najraširenija klimatogena zajedinca meditarsnkih šuma od juţne i jugozapadne istre

pa do crnogorske granice sa pripadajućim otocima (izuzimajući podvelebitsko

područje). U visinskom smislu dopire do 350 m n.v, gdje nailazimo na oštru granicu sa

submediteranskom vegetacijom.

-

- Areal ove šume moţe se podijeliti na tri geografske varijante: sjevernu (Istra sa

Kvarnerskim otocima), srednju (dalmatinski otoci) i juţnu (Pelješac i juţnije od

njega).Pomenute varijente se razlikuju po pojavi i zastupljenosti pojedine flore.

- Zajednica crnike i crnog jasena nalazi se u području eumediteranske klime (sa

izraţenim temepraturnim ekstremima) Fenološki je veoma karakteristična (dug

vegetacioni period 7-8 mjeseci te su veoma bujene). Pojedine vrste tokom sučnog

ljetnog perioda prelaze u fazu mirovanja.

-

- Rijetke očuvane sastojine imaju veoma izraţenu spratovnost: drveće, niţe drveće,

krupnije i sitnije sa isprepletenim penjačicama.

-

- U spratu drveća nalaizmo: crnika (Quercus ilex), mirta (Myrtus communis), planika

(Arbutus unedo), rogač (Ceratonia siliqua), divlja maslina (Olea oleastrum)...

- U sloju grmlja pridolaze: Phyllirea latifolia, Viburnum tinus, Rhamnus alaternus,

Pistacia lentiscus, Erica arborea, Rosa sempervirens...; te brojne penjačice: Smilax

aspera, Lonicera implexa, L. etrusca, Clematis flammula, Erica arborea, Rubia

perregrina, Asparagus acutifolius ...

-

- Od prizemne flore zastupljene su: Cyclamen repandum, Asplenium adiantum nigrum,

Brachypodium ramosum, Teucrium polium, Genista dalmatica, Doricnium hirsutum,

Luzula forsteri, Carex halleriana...

-

- Unutar ovih šuma nalazimo i pojedine listopadne elemente iz ekološki bliskih šuma

medunca i bjelaoga graba: Quercus pubescens, Fraxinus ornus, Carpinus orientalis,

Paliuris spina-christi, Punica granatum...

- Degradaciji visokih šuma crnike i crnog jasena najviše su pridonijeli dugotrajni

zooantropogeni uticaji, sa značajnim uticajem na umanjenje stabilnosti ovih

ekosistema. Degradacije ovih šuma se odvija po sljedećoj shemi:

visoka šuma crnike i crnog jasena → makija → garig → kamenjara

-Pod pojmom makija podrazumjevamo antropogeno nastalu uvjekzelenu zajedincu u kojoj

preovlaĎuju grmolike forme i oblici drveća ( odnosno bez izraţenog sprata drveća),

isprepletena je brojnim penjačicama, sitnijim i krupnijim grmljem. Ovo je sve čini

neprohodnom.

- Po sastavu vrste se bitnije ne razlikuje od visoke šume crnike i crnog jasena, ali se bitno

razlikuje po strukturi i izgledu. Makije imaju vaţan zaštitni karakter.

- Poznate su sljedeće subasocijacije zajednice crnike i crnog jasena:

a) Fraxino orni – Quercetum ilicis typicum - tipično razvijena

b) Fraxino orni – Quercetum ilicis myrtiletosum – u obliku makije

- U okviru šuma crnike i crnog jasena moţe se izdvojiti čitav niz facijesa koji su

uvjetovani geografskim, ekološkim ili atropogenim faktorima:

a) Fraxino orni – Quercetum ilicis arbutosum (sa planikom)

b) Fraxino orni – Quercetum ilicis carpinosum orientalis (sa bijelim grabom)

c) Fraxino orni – Quercetum ilicis ostryosum (sa crnim grabom)

d) Fraxino orni – Quercetum ilicis pinosum dalmaticae (sa crnim borom)

e) Fraxino orni – Quercetum ilicis pinosum halepensis (sa alepskim borom)

Asocijacija: Zajednica čiste šume crnike = Quercetum ilicis adriaprovinciale

- Javlja se u najtoplijem dijelu Jadranskog primorja (dopire na otocima do Lošinja).

Srednji min. najhladnijeg mjeseca 6-8°C, sa nešto većeom količinom oborna oko 1000

mm. Ističe je karakteristična kombinacija uvjekzelenih vrsta (bez listopadnih

elemenata). Najčešće se javlja u obliku makije, odnosno u njenom arealu se nalaze

veće poljoprivredne površine.

-

Asocijacija: Šuma prnara i crnog jasena = Fraxino orni – Quercetum cocciferae

(nom. ill. Orno-Cocciferetum)

- Zauzima najtoplije poloţaje od Ulcinja do Pelješca, gdje moţe imati veće površine.

Osim dominantnog prnara i elemenata šuma crnike, u istoj nalazimo i listopadne

elemente balkansko-ilirske flore. Ima vaţnu zaštitnu funkciju.

Sveza: Oleo – Ceratonion

Asocijacija: Zajednica masline i tršlje = Oleo-Lentiscetum adriaticum

Asocijacija: Zajednica masline i drvenaste mlječike = Oleo – Euphorbietum dendroides

- Ograničena je samo na najtoplija i najsuhlja područja prvenstveno otoka, disjunktnog

areala. Srednji min. najhladnijeg mjeseca 6-8°C, sa količinom oborna manjom od 1000 mm.

Po fizionomiji i sastavu predstavljaju najsjeverniji ogranak stenomediteranske vegetacije.

Razred: Erico – Cistetea

Red: Cisto – Ericetalia

Sveza: Zajednica gariga jadranskog primorja = Cisto – Ericion

- Stalnim zooantropogenim uticajima makija prelazi u sljedeći degradacioni oblik –

garig. Garig predstavljaju niske, otovorene, razrijeĎene svijetle zimzelene šikare koje

garige većim dijelom heliofilne vrste koje mnajčešće ne nalazimo u makijama. Garizi

su po svom sastavu veoma varijabilni, a posebno su uvjetovani geografsko klimatskim

faktorom.

- U njima nalazimo najrezistentnije mediteranske elemente: Juniperus oxicedrus, J.

phoenicea, Erica verticillata, Erica multiflora, Rosmarinus officinalis, Calycatome

infesta, Cistus monspeliensis, C. salviefolius, C. villosus...

- Do sada su opisane sljedeće asocijacije gariga:

a) Erico-Rosmarinetum ( garig ruzmarina)

b) Erico-Cistetum cretici (garig sa kretskim bušinom)

c) Erico –Calycotometum infestae (garig sa kapinikom)

d) Cisto-Ericetum arborae (garig sa velikim vrijesom)

e) Genisto-Ericetum verticillatae (garig sa vrijsom pozemljušom)

BOROVE ŠUME

Šume alepskog bora

- Zauzimaju znatne piovršine: na otocima juţnije od Šibenika,; a na kopnu juţnije od

Splita. Na pojedinim otocima: Brač, Hvar, Korčula, Mljet, Dubrovački otoci..., se

penju do 400 m n.v..

- Ove šume ne predstavljaju zasebne asocijacije nego ih treba shvatiti kao sindinamsku

vezu sa različitim degradacionim stadijima šuma crnike, odnosno one predstavljaju dio

drugih asocijacija – najčešće istočnojadranskih gariga.

- S tog gledišta se mog razlikovati sljedeće zajednice sa alepskim borom:

a) na podlozi makije: Fraxino orni – Quercetum ilicis pinosum halepensis;

b) na podlozi gariga kapinike: Erico –Calycotometum infestae pinosum halepensis;

c) na podlozi gariga ruzmarina: Erico-Rosmarinetum pinosum halepensis;

d) na podlozi gariga kretskog bušina: Erico-Cistetum cretici pinosum halepensis;

- Sindinamska povezanost šuma alepskog bora sa makijom i garigom se ogleda u obnavljanju

ovih sastojina nakon poţara.

Šume dalmatinskog crnog bora

- Iznad pojasa šuma crnike i alepskog bora nalazi se pojas šuma dalmatinskog crnog

bora. Sindinamski povezane sa različitim stadijumima šuma crnog graba i medunca u

višim odnosno crnike u niţim poloţajima. Sintaksonomski se uključuju u regresivne

stadije šuma crnike.

- Na otocima: Hvaru, Braču, Korčuli zauzimaju pojas od cca 450 – 750 m n.v., a na

poluotoku Pelješac se penju i do 900 m n.v..Najčešće se javljaju na plitkim, skeletnim

zemljištima krečnjački crnica ili posmeĎenih crvenivca.

- Osim proizvodne vaţnosti iste imaju estetsko-turistički i zaštitni značaj.

- Srukturno i floristički se razlikuju od šma crnog bora unutarnjih krajeva.

Šume pinja

- Šume pinja su autohtone na Mljetu (areal Mediteran). Moţe se naći i na drugim

primorskim mjestima ali je antropogeno raširen kao dekorativna vrsta.

- Po florističkom sastavu ove šume se podudaraju sa šumama crnike i alepkog bora, ali

se strukturno (fizionomski) razlikuju od njih.

SUBMEDITERAN

TERMOFILNE HRASTOVE ŠUME

Red: Qurecetalia pubescentis

Šumske zajednice reda Qurecetalia pubescentis rasprostiru se u toplijem području srednje i

juţne Evrope, gdje su na jugu razvijene kao klimazonalne, a na sjeveru i unutrašnjosti kao

ekstrazonalne vegetacijske zajednice. Ova skupina šuma obuhvata u Bosni i Hercegovini

četiri sveze:

- Submediteranske hrastove šume jadranskog područja: Ostryo-Carpinion orientalis;

- Termofilne šume unutrašnjih područja ilirske provincije: Orno-Ostryon;

- Sveza kontinentalnih i submediteranskih šuma sladuna i cera: Quercion frainetto;

- Kserotermofilne zajednice jugoistočne Evrope: Quercion pubescentis-petraeae.

Submediteranske hrastove šume jadranskog područja

Sveza: Ostryo-Carpinion orientalis

Ova skupina šuma subediterana prostorno se nadovezuje na uvjekzelene šume mediteranskog

područja. Rasprosiranje ovog područja je od Istre do dubrovačkog zaleĎa (dominira u

Hercegovini, posebno prateći rijeku Neretvu). Ovo područje odlikuje izmjenjena

mediteranska (submediteranska) klima, sa izrazito toplim ljetima i zimama koje mogu biti

dosta hladne što uzrokuje dominacija listopdane vegetacije. U niţim tolijim područjima rastu

zajednice medunca i bjelog graba, a u nešto višem području (na granici sa bukvom) rastu

medunca i crnog graba.

Podlogu sačinjavaju izrazito karstifikovani krečnjaci (sa površinskom i dubinskom erozijom),

gdje se pri promjeni reljefa mijenja i tip tla: crnice (kalkomelanosoli), smeĎa krečnjačka tla

(kalkokambisoli), a u toplijem dijelu submediterana i crvenice (Terra Rosa).

Većina ovih šuma je degradirana do stadija šikara i šibljaka, a na neki mjetima i sve do

kamenjara.

Ova sveza je po nekim autorima podjeljena na dvije podsveze:

a) Jadransku – Ostryo-Carpinenion adriaticum

b) Vardarsku- Ostryo-Carpinenion aegaeicum

Šuma medinca i bijeloga graba – Asocijacija: Querco-Carpinetum orientalis

Ove šume su zastupljene u niţim dijelovima Hercegovine, Dalamtinske zagore, dijelovi Istre,

Kvarnerskog primorja,...Rijetko ovu zajednicu nalazimo kao proizvodne sastojine, najčešće u

“zabranama” koji predstavljaju privatne posjede. Uglavnom se rasprostiru na velikim

površinama u različitim degradacijskim fazama. Usljed više vijekovnog prekomjernog

korištenja u većini zajednica je istrebljen medunac pa je neki autor nazivaju samo Carpinetum

orientalis adriaticum .

Zajednica najčešće raste na krečnjčkim crnicama i crvenicama u uslovima tople i perhumidne

klime.

U florističkom smislu zajednica je veoma bogata vrstama npr.

- Sloj drveća: Quercus pubescens, Carpinus orientalis, Fraxinus ornus, Acer

monspessulanum, Celtis australis, Prunus mahaleb, Sorbus domestica,...

- Sloj grmlja: Cornus mas, Coronilla emerus, Rhamnus rupestris, Rhamnus saxatilis,

Cotinus coggygria, Paliurus spina – christi, Colutea arborescens, Punica granatum,

Prunus spinosa, Petteria ramentacea, Juniperus oxycedrus,...

- Sloj prizemne flore: Asparagus acutifolius, Ruscus aculeatus, Mercurialis ovata,

Dictamus albus, Carex humilis, Helleborus multifidus, Geranium sanquineum,

Teucrium chamaedrys, Galium purpureum, G. lucidum, Satureia montana, Biscuttella

levigata, Melittis melissophyllum, Lithospermum purpureo-coeruleum...

Usljed viševjekovne degradacije mogu nastati različite subasocijacije ove asocijacije npr.:

paliuretosum, petterietosum, phillyretosum, punicetosum,...

Šuma medunca i crnoga graba – Asocijacija: Ostryo-Quercetum pubescentis

(Syn.: Querco-Ostryetum carpinifoliae)

Ove šume predstavljaju kilimazonalne šume na obroncima Dinarskog sistema i predstavljaju

sponu izmeĎu šuma (šikara i šibljaka) medunca i bjeloga graba i bukovih šuma s na

pomjenom da ovdje više ne rastu uvjekzelene vrste, a takoĎer su reĎe i termofilne vrste.

Ove iste šume medunca i crnoga graba (Syn.: Querco-Ostryetum carpinifoliae) su u

unutarnjim kontinentalnim područjima rasprostranjene kao trajni stadij vegetacije, odnosno

uslovljene su orografsko-edafskim prilikama (juţne i strme ekspozicije i plitka i skeletna tla

na krečnjacima).

Razlika izmeĎu navedenih klimazonalnih šuma i kontinentalnih šuma je u pojavi pojedinih

listopadnih elemenata submediterana u pvim npr.: Paliurus spina-christi, Punica

granatum,..., u kontaknim dijelovima sa šumama medunca i bjeloga graba.

U ovoj šumi u spratu drveća rastu: Quercus pubescens, Ostrya carpinifolia, Acer obtusatum,

Sorbus aria, Acer monspessulanum, Fraxinus ornus, Sorbus tormonalis,...; u sloju grmlja

nalazimo: Cornus mas, Chamaecytisus hirsutus, Viburnum lantana, Prunus spinosa, Cotnius

coggygria, Crataegus monogyna, Juniperus communis,... U sloju prizemne flore raste veliki

broj vrsta npr.: Sesleria autumnalis, Tamus communis, Mercurialis ovata, Teucrium

chamaedrys, Chrysanthemum corymbosum, Brachypodium pinnatum, Cyclamen

purpurascens, Polygonatum officinale, Peucedanum oreoselinum, P. austriacum,...

Šuma crnoga graba sa jesenjom šašikom – Asocijacija: Seslerio –Ostryetum

Nalazimo je u kontaktu sa šumama bukve submediteranskog područja (Seslerio – Fagetum)

na mjestima izrazito kserofilnog karaktera, (gdje predstavlja vegetaciju trajnog karaktera

orografsko – edafski uslovljenu), ali je to zona relativno hladnijeg mediteranskog krša.

Javlja se na crnicama na krečnjacima, ili na plitkim kalkokambisolima rjeĎe na dolomitnim

rendzinama.

Šuma makedonskog hrasta – Asocijacija: Quercetum trojanae

Reliktna zajednica, koja se sačuvala u refugijumima. Ima disjunktan areal, koji dijelimo u tri

zone: hercegovačko-dalmatinskoj, crnogosko-skadarskoj i makedonsko-metohijskoj.

Zajednička im je karakteristika dase nalaze uklopljene unutar šuma medunca i bjeloga graba

(intrazonalne su). Ove šume su najčešće degradirane panjače ili šikare i šibljaci. Za

hercegovačko-dalmatinsko područje karakteristična je pojava vrsta : Prunus mahaleb, Celtis

australis i Petteria ramentaceae. Za areal ovih šuma vezan u dijelu makedosnok-metohijsko

područje karakteristična je pojava: Buxus sempervirens.

Termofilne šume unutrašnjih područja ilirske provincije

Sveza: Fraxino orni – Ostryon ( nom. ill.Orno-Ostryon)

Sveza šuma crnoga graba i crnoga jasena predstavlja azonalnu vegetaciju unutarnjih Dinarida.

Nalaze se u brdsko planinskom regionu (često i preko 1000 m iznad mora), na krečnjakim

liticama, klisurama i kanjonima. U svojim refugijumima ove zajednice predstavljaju neznatno

izmjenjenu reliktnu vegetaciju. Tla na kojima se javljaju ove zajednice, uvjek plitka, suha i

skeletna.

Šume crnoga graba i crnoga jasena – Asocijacija: Fraxino orni – Ostryetum

( nom. ill. Orno – Ostryetum = Syn: Ostryo-Ornetum)

Zajednica je reliktog karaktera. Rasprostranjena je preteţno u refugijumima Alpa i Dinarida

(Slovenije, Hrvatske, Bosne i dijela Srbije), na osjecima ekstremnih nagiba i nadmorskim

visinama 800- 900 m n.m.. Uz edifikatore c. grab i c. jasen i ostale ranije navedene florene

elemente u istu karakterišu i: Globularia cordifolia, Dorycnium germanicum,...

Uz edifikatore c. grab i c. jasen i ostale ranije navedene florene elemente u istu karakterišu i:

Globularia cordifolia, Dorycnium germanicum, Scabiosa columbaria, Sesleria spp.,

Brachipodium pinnatum,...

Kserotermofilne zajednice jugoistočne Evrope

Sveza: Quercion pubescentis-petraeae

Sveza obuhvata veći broj kserotermofilnih zajednica zone jugoistočne Evrope, ali nalazimo

pojedine zajednice i u submediteranskom području Slovenije, Hrvatske i Hercegovine. U

florističkom sastavu ove zajednice karakteristični su pontsko-balkanski elementi ili

submediteranski uz učešće srednje evropskih mezofilnih flornih elemenata. Najčešća podloga

je uglavnom les, ali to mogu biti i druge bazične stijene: krečnjaci, razne karbonatne stijene ,

pa čak i gabro. U kontaktnoj zoni prema šumostepskom području izraţena je kontinentalna

do umjereno kontinentalna, odnosno izmjenjena mediteranska u području submediterana.

Šuma kitnjaka i jesenje šašike – Asocijacija : Seslerio autumnalis – Quercetum petraeae

Opisana je u Istri u okolini Trsta (Slovenija, Italija) i okolici Jablanice (Hercegovina).

Mezofilnija zajednica submediterana. U Sloveniji se javlja na eocenskom flišu, a u

Hercegovini na gabru. Ne nalazi se pod izravnim uticajem mediteranske klime. U zajednici se

osim submetiteranskih vrsta: Sesleria autumnalis, Thymus serpyllum, Asplenium adianthum-

nigrum, Chrysanthemum corymbosum, Melittis melissophyllum, Trifolium rubens..., mogu

naci i pojedine mezofilne vrste: Anemone nemorosa, Carex digitata, Primula vulgaris,

Erythronium dens canis, Symphytum tuberosum, Lathyrus vernus...

Sveza kontinentalnih i submediteranskih šuma sladuna i cera

Sveza : Quercion frainetto;

Ove šume predstavljaju klimatogene fitocenoze i rasprostranjene su uglavnom u mezjskoj

provinciji (čak i nešto šire). U ovom području zauzimaju niţe breţuljkaste terene do 600 m

n.m. ,na zemljištima koja su manje skeletna na : gajnjačama, lesiviranim gajnjačama, kiselim

smeĎim zemljištima, eutričnim kambisloima, smonicama,... Zajednica se javlja u uslovima

kontinentane klime, sa malim količinama oborina 500-650 mm.

U dijelovima Hercegovine i Crne Gore one se ulapaju u pojas šuma medunca i bijeloga graba

(ekstrazonalne su), ali su ondje uvjek vezane za dublja i svjeţija zemljišta. Klima je

izmenjena mediteranska (submediteranska).

Šuma sladuna i cera – Asocijacija: Quercetum frainetto-cerris

Rasprostranjena je unutar mezijske provincije na različim geološkim supstratima, na niţim

nadmorskim visinama. U području u kojem je razvijena se mješaju tri tipa vegetacije :

šumostepska vegetacija, srednjoevropsko –ilirska vegetacija i submediteranska vegetacija. U

Bosni je nalazimo u prelaznom ilirsko-meziskom području uz rijeku Drinu.

U sloju drveća nalazimo: Quercus frainetto, Q. cerris, Tilia argentea, Pyrus pyraster, Sorbus

domestica, Fraxinus ornus, Acer campsetre,... U sloju grmlja nalazimo npr.: Crnus mas,

Crataegus monogyna, Viburnum lantana, Rosa galica, Lonicera caprifolium, Tamus

communis,..., a u sloju prizemne flore npr.: Lathyrus niger, Lychnis coronaria, Camapanula

persicifolia, Tanacetum corymbosum, Trifolium alpestre,...

Ova asocijacija je podječljena na više asocijacija npr.:

- Quercetum frainetto- cerris typicum

- Quercetum frainetto- cerris nudum

- Quercetum frainetto- cerris carpinetosum betuli

- Quercetum frainetto- cerris carpinetosum orientalis

- Quercetum frainetto- cerris aculeatetosum

- Quercetum frainetto- cerris hieracietosum

Šuma sladuna submediteranskog područja – Asocijacija: Quercetum frainetto adriaticum

Rasprostranjena je u području donjeg toka Neretve u zoni medunca i bjelograbića kao i Crnoj

Gori oko npr.: Morače, Podgorice, Bara, Ulcinja. Cer najčešće nedostaje u sastavu ove

submediteranske varijante sladunove šume (antropogeno uništen), dok je bjelograbić

(Carpinus orientalis) redovni prailac ove zajednice. Javlja se na blago talasastim terenima

najčešće na ilimerizovanim zemljištima ili crvenicama.

MEZOFILNE HRASTOVE ŠUME

Red : Fagetalia

Sveza: Carpinion betuli

Ovoj svezi pripadaju dvije skupine hrstovih šuma: šume kitnjaka i običnog graba i šume

luţnjaka i običnog graba. Za nizijske poloţaje, aluvijalne i diluvijalne terase, te kraška polja su vezane

šume luţnjaka i običnog graba. U beruljkasto-brdskom pojasu (cca 150-750 m n.v.) nalazimo šume

kitnjaka i običnog graba.

U ilirskoj provinciji ove šume pridolaze u relativno povoljnjim klimatskim uvjetima

umjerenokontinentalne klime gdje su godišnji prosjeci temperatura se kreću od 8,5 do 11,5°C, i sa

količinom oborina koja se kreće od 900 mm (Bosna) do 1600 mm (Slovenija). Ove šume nisu

izbirljive za geološku podlogu, pa ih nalazimo i na silikatnim i karbonatnim supstratima. Uglavnom ih

nalazimo na smeĎim tlima: distričnim i eutrčinim kambisolima, luvisolima te manje oglejnim tlima.

Izostaju na suhim zemljištima na krečnjacima i dolomitima, kao i mokrim odnosno jako kiselim tlima.

Šume kitnjaka i običnog graba rasprostranjene su u centralnim, sjevernim i sjeverozapadnim

dijelovima Bosne, gdje se nastavljaju na prostore unutarnje Hrvatke i dalje na sjeverozapad

Slovenije.Šume luţnjaka i običnog graba u vidu manjih ili većih površina nalazimo preteţno u

Posavini, gdje su u prošlosti predstavljale sa ovim šumama u Slavoniji jedinstvenu cijelinu u

fitogeografskom i ekološkom pogledu.

Usljed povoljnih stanišnih uvjeta šume kitnjaka i običnog graba i šume luţnjaka i običnog

graba su floristički bogate i ekološki stabilne zajednice, a ekonomski gledano predsatvljaju

veoma vrijedan prirodni resurs. MeĎutim, usljed blizine ljudskih naselja (koja su takoĎer

graĎena u ovim područjima zbog povoljnosti staništa) ove šume su svojim većim dijelom

degradirane i prevedene u niske šume, tzv. panjače.

(Makro) asocijacija: Šume kitnjaka i graba ilirskog područja = Querco-Carpinetum illyricum

( Syn: Epimedio-Carpinetum betuli)

Široko rasprostranjena klimazonalna zajednica u Bosni, Hrvatskoj i Sloveniji. Raste na

breţuljkastim terenima i podnoţjima većih masiva, na zamljištima preteţno ilovasto-glinovitog

sastava, umjereno vlaţnim blago kisele do neutralne reakcije. Najzastupljenij tip tla su luvisoli i

padinski pseudoglejevi, rijeĎe ih nalazimo na eutričnim i distričnim kambisolima. Preteţno se

razvijaju na geološkoj podlozi koju čini tercijarni fliš (sjevena Bosna i sarajevsko-zenički bazen).

Usljed povoljno rasporeĎenih oborina tokom cijele godine ove šume imaju izrazito mezofilni karakter,

gdje se čak i tokom ljetnih ţega ove šume odlikuju svjeţinom.

Opće povoljni stanišni uvjeti pogodovali su velikom bogatstvu biljnih vrsta i sloţenoj graĎi sa

izrazitim slojanjem. Ova zajednica ima izraţenu fenološku dinamičnost čemu doprinose brojne

efemerne vrste. Ove šume su srodne evropskim šumama kitnjaka i običnog graba uz učešće vrsta koje

obiljeţavaju evropski florni geoelement: Lonicera caprifolium, Epimedium alpinum, Knautia drymeia,

Helleborus dumetorum...

Edifikatorsku vrstu predstavlja kitnjak, a subedifikatorsku obični grab koji je u sociološkom i

meliorativnom smislu najvaţnija vrsta. Obični grab pomaţe razvoju kvalitetnih kitnjakovih

stabala, a svojim listincem popravlja osobine tla te pomaţe prirodnoj obnovi ovih sastojina.

Osim navedenih vrsta drveća u sloj drveća u ovim šumama nalazimo: Prunus avium,

Acer campestre, A. platanoides, Sorbus torminalis, Tilia platyphyllos, Pyrus pyraster...

U sloju grmlja nalazimo sljedeće vrste: Corylus avellana, Euonimus europaeus,

Lonicera caprifolium, Ligustrum vulgare, Cornus sanguinea, Daphne mezereum, Craraegus

monogyna, C. oxyacantha...

Prizemnu floru ovih šuma čine broje proljetnice npr.: Crocus vernus, Galanthus

nivalis, Scilla bifolia, Anemone nemorosa, Corydalis cava, C. solida, Erythronium dens –

canis; kao i druge vrste: Helleborus odorus, Primula vulgaris, Stellaria holostea, Carex

pilosa, Epimedium alpinum, Euphorbia amygdaloides, Potentilla micrantha, Pulmonaria

officinalis, Symphytum tuberosum, Crutiata glabra, Vinca minor...

Ova makro asocijacija je podjeljen na više asocijacija ili subaocijacija (u zavisnosti od

autora ili godine definisanja sintaksonomskog statusa) kao što slijedi u nastavku.

Asocijacija: Staphyleo-Carpinetum (Syn : Epimedio-Carpinetum staphyletosum)

Ova zajednica se razvija na svjeţim zenljištima bazične do neutralne reakcije najčešće

na kračnjačkim koluvijumima u dolinama rijeka. Zemljišta su izrazito bogata humusom.

Veoma je bogata florističkim sastavom, a za diferencijalne vrste se smatraju: Staphylea

pinnata, Rhamnus cathartica, Hacquetia epipactis, Carex digitata, Vicia oroboides, Salvia

glutinosa, Aconitum vulparia... Zajednica je znatno degrdirana često u grabike, ili daljom

degradacijom u šikare ljeske.

Asocijacija: Carici pilosae-Carpinetum (Syn: Epimedio-Carpinetum caricetosum pilosae)

Ova zajednica je prostorno najznačajnija zajednica kitnjaka i običnog graba ilirskog

područja. Razvija se na mekim karbonatnim supstratima na distričnim i eutričnim

kambisolima i luvisolima, koja su slabo kisele do neutralne reakcije. Za razlikovnu vrstu

uzima se: Carex pilosa i po nekim autorima Hepatica nobilis. Često u ovoj zajednici nalazimo

značajno učešće bukve. Jačom degradacijom ispiranja baza iz tla mogu nastati bujadare.

Asocijacija: Erythronio-Carpinetuma (Syn: Epimedio-Carpinetum erythronietosum)

Navedena zajednica se razvija na dubljim ilovastim do pjsekovitim tlima oskudna

karbonatima. Tla su slabo snabdjevena hranivima (osim u Ah horizontu). Ova oligotrofičnost

često je uzrokovana antropogenim uticajima: steljarenjem, paša, sječa i sl.). Kao razlikovne

vrste mogu se uzeti: Erythronium dens-canis, Lathyrus montanus, Luzula luzuloides,

Polytrichum formosum, Polytrichum commune... i još neke acidofilne vrste.

Neki autori smatraju da kao posljedica ovih degradacija je nastanak šuma kitnjaka i pitomog

ksetena (Querco-Castaneetum s.l.)

Asocijacija: Rusco-Carpinetum

Najčešće se javlja na dubljim ilimerizovanim zemljištima slabo kisele do neutralne

reakcije najčešće prema klimatogenoj šumi sladuna i cera (istočna Hrvatska i sjeveroistočna

Bosna). Kao diferencijalne vrste izdvojene su: Ruscus aculeatus i Tilia tomentosa.

U Sloveniji gdje je ova zajednica klimatogena je izdvojeno više asocijacija kitnjaka i običnog

graba ilirskog područja: Carpinetum subpanonicum, Ornitogalo pyrinaici-Carpinetum i

Luzulo albidae-Carpinetum.

Asocijacija: Šume kitnjaka i graba mezijskog područja = Querco-Carpinetum moesiacum

Ova zajednica je orografsko-edafski uslovljena, odnosno pojavljuje se kao

ekstrazonalna vegetacija sa znatno manjim površinama nego u ilirskoj provinciji.

Diferenciraju se dvije ekološke varijante:

• na manjim nadmorskim visinama, svjeţim dolinama i hladnim ekspozicijama u zoni

klimatogene šume sladuna i cera,

• na granici brdskog i planinskog pojasa na širokim i blagim grebenima sa malim

nagibima uz povećanu humidnost ( zona granica šuma “čistog” kitnjaka i montane

bukve).

Uočljivo je izostajanje pojedinih srednjeevropskih i ilirskih geoflornih elemenata iz ove

zajednice.

Osim blizine ljudskih naselja u meziskoj provinciji ova asocijacija se nalazi na granici svoga

areala te je ekološki labilnija, pa brzo i lako dolazi do njene degradacije te često nastaju

“čisti” grabici.

Asocijacija: Luţnjaka i običnog graba = Carpino betuli-Quercetum roboris

Zajednica luţnjaka i običnog graba rasprostranjena je u Bosni i Hercegovini (najčešće

degradirani ostaci): Posavini, Prijedorskom polju, Sprečkom polju, ţepačko-zavidovićkoj

zaravni rijeke Bosne, sarajevsko-zeničkoj kotlini, lašvanskoj dolini, u slivu Lepenice kod

Kiseljaka, Glasinačkom polju, Livanjsko polje, Podrašničko polje... , a u Hrvatskoj u:

Posavini, Slavoniji (spačvanskom bazenu), Srijemu, Podravini, Pokuplju te dolini rijeke

Mirene (Istra).

Šume rastu na ocjednim terenima (povišicama ili gredama). Tla na kojima rastu ove

šume su najčešće pseudoglejna (sa vlaţnijom klimom), odnosno luvisoli i eutrični kambisoli

(suša klima). Gelošku podlogu čini les (=prapor) najčešće močvarni. Čini prelaznu zajednicu

prema poplavnoj zajednici luţnjaka sa ţutilovkom (Genisto elatae – Quercetum roboris)

U području “greda” podzemne vode se za vrijeme poplavnih perioda do 10-20 cm od

površine, a ljeti se spušta na dubinu od 4 m ispod površine tla. S toga vaţnu indikatorsku

ulogu ima obični grab koji ne podnosi podzemne vode i stagnirajuću vodu (mada podnosi

kratkotrajne prolazne poplave),a ove uslove ima samo u području “greda”. Luţnjak se u

zajednici javlja sa veliki udjelom i utiče na njenu stabilnost, izgraĎenost i a takodjer ima i

veliku gospodrsku vaţnost.

Pored o. graba u ovoj zajednici veći udio imaju i klen, mnogobrojni grmovi i drugo zeljasto

bilje, često ono isto koje nalazimo i u šumama kitnjaka i o. graba. Osim navedenih vrsta

drveća u zajednici nalazimo i: Ulmus effusa, Tili cordata, Tilia tomentosa, Pyrus pyraster,

Fraxinus angustifolia. U sloju grmlja nalazimo sljedeće vrste grmova: Corylus avellana,

Evonymus europaeus, Cornus sanguinea, Prunus spinosa, Daphne mezereum, Rosa arvensis,

Crataegus sp... Kao i kod šuma kitnjaka i običnog graba unutar ovih šuma nalazimo

mnogobrojne proljetice npr: Crocus vernus, Galanthus nivalis, Scilla bifolia, Anemone

nemorosa, A. ranunculoides, Ranunculus ficaria, Viola sylvestris... Osim ovih zeljastih vrsta u

ovoj zajednici moţemo naći i:Helleborus odorus, Primula vulgaris, Stellaria holostea,

Euphorbia amygdaloides, Potentilla micrantha, Pulmonaria officinalis, Symphytum

tuberosum, Vinca minor, Brachypodium sylvaticum, Geum urbanum, Stachys sylvatica,

Glechoma hederaceae, Hedera helix, Ajuga reptans, Veronica montana, Vernonica

chamaedrys, Circea lutetiana, Listera ovata ...TakoĎer u ovoj šumi mogu se naći i pojedine

higrofilne vrste (koje nalazimo i u poplavnoj šumi luţnjaka, ali u manjem broju): Carex

remota, C. brizoides, Lysimachia nummularia, Solanum dulcamara, Galum palustre..., što

pokazuje njen prelazni karakter. Osim tipične zajednice Carpino betuli-Quercetum roboris typicum, opisane su još tri subasocijacije:

• Carpino betuli-Quercetum roboris fagetosum – reliktna zajednica gdje se bukva

zadrţala iz subboreala.

• Carpino betuli-Quercetum roboris quercettosum cerris – najkserotermnija zajednica

na istoku

• Carpino betuli-Quercetum roboris tilietosum tomentosae – na pobrijeţu panonskih

gora

ACIDOFILNE HRASTOVE ŠUME

Red : Quercetalia roboris-petraeae

Sveza: Quercion roboris-petraeae

Navedena sveza i red objedinjuje acidofilne šume kitnjaka (u zap. i sred. Evriopi i luţnjaka)

obrazovana na kiselim geološkim supstratima, na zemljištima koja su primarno kisela do vrlo kisela,

često veoma skeletna. Acidofilne zajednice kitnjaka nalazimo uglavnom na termofilnijim staništima.

U Sloveniji, Hrvatskoj i zapadnoj Bosni ove zajednice predstavljaju trajne stadije vegetacije koje su

usloveljene osobinama tla. U istočnoj Bosni i Srbiji predstavljaju klimapojasne (klimareginonalne

zajednice) koje grade pojas iznad šuma sladuna i cera. Učešće srdenjeevropskih i ilirskih flornih

geoelemanata opada idući sa zapada prema istoku da bi u jednom momentu ove u potpunosti nestale, a

pojavile se vrste koje pripadaju tzv. balkanskom flornom geoelementu.

Asocijacija: Šume kitnjaka ilirskog područja = Qurcetum montanum illyricum

Ova zajednica je rasprostranjena u središnjem, sjevernom i sjeverozapadnom području

Bosne, na području na kisleim silikatnim stijenema: paleozojskim, verfenskim, kredno-jurskim, i

tercijernim formacijama. Tla koja dominiraju su distrični kambisoli veoma kisele reakcije, koja su

veoma podloţna erozionim procesima. Nalazimo ih većim nagibima, a uz veliku propusnost tla usljed

skeletnosti ove šume se nalaze u ekloškom minimumu usljed suhosti tla, odnosno imaju kseroterman

karakter.

Ove šume su jakim antropogenim uticajem pretvorene u niske, a nastavkom ovih djelovanja mogu

preći i u niţe degradacijske oblike: šikare odnosno vrištine.

Ove šume su primarno u florističkom smislu siromašne, mada ako su degradirane moţe se

unutar njih pojaviti veći broj vrsta heliofilnog karaktera.

Od vrsta drveća uz kitnjak koji dominira nalazimo i: Sorbus torminalis, Prunus avium,

Fraxinus ornus, Pyrus pyraster, a u degradiranim sastojinama i Betula verrucosa. Iako sprat grmlja

nije izraţen u sloju grmlja (poglavito u degradiranim sastojinama) nalazimo: Crataegus monogyna,

Rosa arvensis, Juniperus communis. Od vrsta prizemne flore nalazimo izrazite acidofile: Luzula vrste,

Melampyrum pratense, Genista pilosa, Genista ovata, Veronica officinalis, Potentilla erecta, Festuca

hererophylla, Festuca drymeia, Hieracium sylvaticum,... Raskidanjem sklopa unutar ovih sastojina

nalazimo: Vaccinium myrtillus, Calluna vulgaris, Pteridium aquilinum. U najkiselijim uvjetima obilno

nalazimo mahovine npr.: Leucobrium glaucum, Polytrichum attenuatum, Dicranum scoparium. Moţe

se pretopstaviti da ova zajednica predstavlja zapravo makroasocijaciju koja je sačinjena od više

mikroasocijacija.

U Sloveniji i Hrvatskoj je izdiferencirano na više asocijacija kitnjakovih šuma npr.:

Melampyro vulgati-Quercetum; Luzulo-Quercetum petraeae; Hieracio racemosi – Quercetum

patraeae; Festuco drymeae – Quercetum petraeae...

Asocijacija: Šume kitnjaka mezijskog područja = Qurcetum montanum moesiacum

Nalazimo ih u istočnoj i jugoistočnoj Bosni, i dalje na istok unutar mezijske provincije. Grade

poseban visinski pojas iznad šuma sladuna i cera. Uvijek ih nalazimo na toplim ekspozicijama.

Penju se veoma visoko pa mogu dospijeti čak na npr. 1400 m n.v. na Jahorini. Najčešće su

obrazovana na permkarbonskim pješčarima, a manje na verfenima. Zemljišta su i u ovoj

zajednici veoma kisela skeletna i lakšeg granulometrijskog sastava.

Floristički sastav je što se acidofilnih vrsta sličan sa prethodnom zajednicom, meĎutim

u ovoj se zbog kserotermnijih uvjeta nalaze i termofilne vrste koje nalazimo i unutar šuma

sladuna i cera s kojom je ova zajednica ekogeografski vezana.

U mezijskoj provinciji takoĎer je opisan veći broj acidofilnih kitnjakovih asocijacija

npr.: Festuco heterophyllae-Quercetum petraeae; Fraxino orni – Quercetum petraeae;

Musco-Quercetum petraeae...

Asocijacija: Šume kitnjaka i kestena = Querco-Castanetum illyricum

Rasprostranjena je u Sloveniji, gorju sjeverozapadne Hrvatske te u širem području

Bosanske krajine: B. Novi, B. Krupa, B. Kostajnica, Cazin i V. Kladuša. Nalazimo ga u

visinskom dijapazonu od 150 -600 m n.m., uglavnom na blaţim nagibima, platoima i sedla

uglavnom na toplijim ekspozicijama. Optimum svog razvoja ova zajednica ima na dubokim

kselim i ispranim tlima: distričnim kambisolima, bruni podzolima, kao i luvisolima.

Ovu zajednicu odlikuje jdenostavnost u graĎi, (meĎutim, zbog bolesti “rak pitomog

kestena” ove šume su izgubile svoj prijašnji izgled tj. graĎu i sastav).

U sloju drveća pitomom kestenu i kitnjaku mogu se još pridruţiti i bukva, breza i

obični grab pa i crni jasen.

U prizemnom sloju nalazimo sljedeće poludrvenaste i zeljaste acidofilne vrste: Chamaecytisus

supinus, Lembotropis nigricans, Genista germanica, Genista tinctoria, Vaccnium myrtilus, Hieracium

sylvaticum, H. racemosum, Melampyrum pratense, Festuca heterophylla, Luzula albida, Pteridium

aquilinum, Calluna vulgaris, Potentilla eretcta..., kao i neke mahovine npr: Hypnum cpressiforme,

Polytricum commune, Leucobrium glaucum ...

Osim navedenih acidofilnih vrsta u ovoj zajednici se mogu naći i pojedini termofilni elementi:

Crutiata glabra, Convallaria majalis, Solidago virgaaurea...

Ove šume su se oduvjek nalazile pod snaţnim antropogenim uticajem: sječa, paša, ţirenje,

steljarenje, prikupljanje plodova za jelo i sl. su doprinjeli da su ove šume često bile dosta degradirane i

prije pojave “raka pitomog kestena”. Degradacijom ove šume prelaze u vrištine.

U submediteranskom području šuma medunca i bijelog graba: dijelovi Istre, otoci Cres i Krk, sliv

rijeke Neretvice, Bar i Ulcinj u Crnoj Gori na dubljim zemljištima nalazimo ove šume sa značajnim

učešćem flornih elemenata šuma medunca i bijelog graba. Ove zajednice su opisane kao zasebna

asocijacija: Querco-Castanetum submediterraneum.

HIGROFILNE ŠUME

POPLAVNE NIZINSKE ŠUME

Razred: Alnetea glutinosae

Red: Alentalia glutinosae

Ovaj red obuhvaća dvije sveze:

- Sveza: Alno – Quercion roboris (obuhvaća zajednice u kojima dominiraju luţnjak i nizinski brijest)

- Sveza: Alnion glutinosae (obuhvaća zejdnice u kojima dominiraju crna joha i poljski jasen)

Sveza: Alno – Quercion roboris

Ovoj svezi pripadaju nizinske šume luţnjaka koje su povremeno plavljene ili se nalaze u zoni viskoim

podzemnim vodama, najčešće na središnjim dijelovima riječnih poloja. Ove zajednice su nešto

stabilnije od zajednica koje nalazimo u svezi Salicion albae. Najčešće ih nalazimo u području sa

močvarnim glejnim tlima. Ova staništa su visoko produktivnagdje nazaimo izrazito tehnički vrijednu

vrstu – luţnjak: Quercus robur. U florističkom sastavu dominiraju vrste koje su izrazito higrofilne

vrste, npr: Viburnum opulus, Lysimachianummularia, Carex remota, C. strigosa, Iris pseudacorus,

Lycopus europaeus, Ranunculus repens, Caltha palustris,...

Šuma luţnjaka i velike ţutilovke – Asocijacija: Genisto elatae – Quercetum roboris

Ova zajednica zauzima velike površine u Slavoniji ( bazeni Spačve i Lipovljani), Sremu,

Posavine. U Bosni se javlljaju u disjuktnom arealu, najčešće u alternaciji sa zajednicom

luţnjaka i običnog graba. U principu se javljaju iznad šuma vrba topola i poljskoga jasena.

Ova područja su najčešće periodično plavljena, ali poplava traje kraće ili je samo dovoljno

vlaţeno (bez poplava). Dominirajući tipovi zemljišta su pseudoglej i močvarno oglejno. Ova

zemljišta su prostorno mozaična, gdje na mikrouzvisinama nalazimo pseudoglej a na

mikrodepresijama nalazimo močvarno oglejno.

U ovoj zajednici dominira luţnjak, ali uz njega nalazimo i poljski jasen, crna joha, vez, poljski

brijest, crna i bijela topola. U sloju grmlja koji je veoma bujan nalazimo npr.: Genista elata,

Crataegus oxyacantha, C. Monogyna, Prunus spinosa, Pyrus pyraster, Viburnum opulus,

Frangula alnus, Rubus caesius,... Prizemna flora je obilna sa velikom brojnošću ipokrovnošću

, npr.: Carex remota, Carex strigosa, Rumex sanguineus, Cerastium sylvaticum, Valeriana

officinalis, Lycopus europaeus, Solanum dulcamara, Juncus effusus, Galium palustris,

Lysimachia nummularia, Aegopodium podagraria,...

Sastav ove zajedice prije svega ovisi od nivoa podzemne vode i vremena zadrţavanja

površinske vode. U vezi sa ovim opisane su i sljedeće subasocijacije:

- Genisto elatae – Quercetum roboris carpinetosum betuli : najsuša subasocijacija,

predstavljaju prelaz prema mezofilnim šumama luţnjaka i običnoga graba. Navedeno

uslovljava i mezofilno/higrofilni floristički sastav.

- Genisto elatae – Quercetum roboris caricetosum brizoides uspjeva na nešto sušim

tlima (nema više poplava), a tla na kojima se ova zajednica javlja su nešto kiselija.

Granica ove subasocijacije je idući od zapada pa negdje do oko Sl. Broda.. U istočnoj

Slavoniji nalazimo sličnu subasocijaciju: Genisto elatae – Quercetum roboris

aceretosum tataricum. - Genisto elatae – Quercetum roboris caricetosum remotae predstavlja tipičnu

poplavnu šumu luţnjaka sa ţutilovom u priobalnom i priterasnom području, uz visko

nivo podzemnih voda i povremeno plavljanje.

Osim navedene zajednice velike ţutilovke i luţnjaka : Genisto elatae – Quercetum roboris

opisane je i veći broj zajednica poljskog jasena i luţnjaka pod različitim nazivia npr.: Fraxino

angustifoliae – Quercetum roboris; Querco – Fraxinetum moesiacum; Querco – Fraxinetum

serbicum mixtum; Querco – Fraxinetum angustifoliae; Querco – Fraxinetum pallisae;

Periploco – Quercertum roboris. Ove zajednice predstavljaju prelaze izmeĎu luţnjakovih

zajednica i zajednice poljskog jasena.

Sveza: Alnion glutinosae

Ova svezaobuhvata izrazito higrofilne fitocenoze crne johe i poljskog jasena koje su

razvijene u depresijama u ekstremnim stanišnim uvjetima, na granici šume i rita. Razvijene su

na oglejnim do močvarno oglejnim zemljištima. Uglavnom su mozaično rasporeĎene, osim u

sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Podravini. Najčešće predstavljaju ostatke vegetacije od glacijala

(virmska oledba).

U Bosni su razvijene u kraškim poljima: Livanjsko, Dvanjsko, Gatačko,..., zatim na Ilidţi,

Srebrenica, Kiseljak (sliv Lepenice).

U floristčkom sastavu osim edifikatorskih vrsta: crne johe (Alnus glutinosa) i poljskog jasena

(Fraxinus angustifolia) unutar ovih zajednica nalazimo i sljedeće izrazite higrofite: Frangula

alnus, Salix cinerea, Viburnum opulus, Humulus lupulus, Carex elongata, C. brizoides, C.

leporina, Nephrodium spinolosum, Filipendula ulmaria, Deschampsia caespitosa, Caltha

palustris, Myosotis palustris, Peucedanum palustre, Iris pseudacorus, Leucoium aestivum,

Mentha aquatica, Juncus spp., ...

Šuma crne johe sa uskolisnim šašem – Asocijacija: Carici brizoides – Alnetum

Ove zajednice nalazimo u sporadično rasprostranjene u unutrašnjim područjima Bosne u

depresijama, kao i uz manje vodotoke gdje nema značajnog variranja nivoa vode. Razvijene

su na močvarno oglejnim ili aluvijlno oglejnim tlima. U sidinamskom smislu predstavljaju

trajne stadije vegetacije. U ovim zajednicama nalazimo sljdeći floristički sastav:

- Sprat drveća: Alnus glutinosa, Fraxinus angustifolia, Prunus padus, Ulmus effusa

- Sprat grmlja: Frangula alnus, Viburnum opulus, Salix cinerea, Evonymus europae,

Cornus sanguinea, Humulus lupulus

- Sprat prizemne flore sačinjavaju vrste manje više slične naprijed navedene

Šuma poljskog jasen sa kasnim drijemovcem – Asocijacija: Leucio-Fraxinetum angustifoliae

Zajednica poljskoga jasen sa kasnim drijemovcem zauzima aluvijalne površine u posavskom

dijelu Hrvatske (Sisak – Spačva), ali se moţe naći u Srijemu i posavini Srbije. U bosanskoj

posavini ove šume su sasvim sporadično zastupljene, a u Hercegovini nalazi se fargmentarno

razvijene u području Hutovog blata.

Raste u depresijama sa močvarno oglejnim zemljištima. Ova zemljišta su jako zasićena jako

stagnirajućom vodom, koja u polavnom dijelu godine leţi na površini.

Ove šume praktički gradi samo poljski jasen (Fraxinus angustifolia) – odnosno

monodominantan je. Rijetko su primješani Alnus glutinosa, Ulmus effusa, Quercus robur,...

U povoljnijoj varijanti nalazimo učešće i grmolike flore: Salix cinerea, Viburnum opulus,

Frangula alnus. Posebno obiljeţje ovih šuma predstavlja kasni drijemovac: Leucoium

aesivum uiz koje nalazimo i npr.: Iris pseudacorus, Mentha aquatica, Lythrum salicaria,

Cardamine palustris, Myosotis palustris,...

Osim navedenih zajednica u svezi Alnion glutinosae opisane su i sljedeće zajednice:

- Carici elongatae – Alnetum glutinosae: razvijena je u srednjoj Evropi, sjeverno od

Alpa, u oklini Drave, u Prekomurju, Ova zajednica je izrazito reliktnog karaktera.

- Frangulo – Alnetum glutinosae: koja je posebno sindinamski vezana sa poplavnom

šumom luţnjaka koja jefragmentarno rasporeĎena u hrvatskoj Posavini, Pokuplju i

Podravini. Veći dio godine ova zajednica se nalazi pod površinskom vodom.

Razred: Salicetea purpureae

Red: Salicetalia purpureae

U okovru ovih viših sintaksonomskih jedinica opisane su ritske šume mekih lišćara, koje u

svom sindinamskom rezvoju uspjevaju na rječnim otocima, obalama uz bare. Ove zajednice

veći dio godine provode pod vodom, što ovisi od terena udaljenosti od korita, stupnju geneze

tla i matičnoga supstrata. Usporedo sa ovim promjenama u staništu se mjenja i njihov izgled,

sastav i struktura. U okviru oveog reda nalazimo sljedeće sveze:

- Sveza : Salicion albae (Šume vrba)

Sveza: Salicion albae

Poplavne šume raširene su na lauvijalnim ravnima svih evropskih rijeka. Nastale su na

recentnim aluvijima, koji su na oglajnim slojevima često oglejni. Ova tla često mogu biti

smeĎa aluvijalna i semiglejna. Osnovi uslpovi za rast i razvoj ovih šuma su podzemne i

poplavne vode. Imaju veoma izraţenu dinamiku pri čemu se tokom plavljenja nanose novi

slojevi materijala (tla) i raznosi sjeme. U Vojvodini su i Slavoniji ove šume su često iskrčene

zamjenjene kulturama i plantaţama euroameričkih topola. Od ovih vještački podignutih

sastojina sortimeni se koriste za dobijanje celuloze i papira.

U gornjim i srednjim tokovima rijeka aluvijumi su izgraĎeni od šljunkovitog materijala, a u

donjim tokovima najčešće su t zemljišta visoke plodnosti gdje ove sastojene postiţu

izvanredne prinose odnosno produkciju drvne mase po jedinici površine. U Vojvodini su i

Slavoniji ove šume su često iskrčene zamjenjene kulturama i plantaţama euroameričkih

topola. Od ovih vještački podignutih sastojina sortimeni se koriste za dobijanje celuloze i

papira.

Zajednica bijele vrbe – Asocijacija: Salicetum albae

Ove zajednice su rasprostranjene u priobalnom pojasu ravničarskih rijeka, gdje zauzimaju

veće površine. Predstavljaju pionirsku vegetaciju u neposrednoj blizini vode. Pojava ove

zajednice je uslovljna neprekidnim dodatnim vlaţenjem – poplavama čak više puta godišnje

ili konstantnim visokim nivoom podzemne vode. Najčešće se javlja u obliku pojasa uz sam

riječni tok ili kao rubna vegetacija oko bare.

U ovoj zajednici uz bijelu vrbu (Salix alba) javlja se učestalo i krta vrba (Salix fragilis) u

asocijaciji Salicetum albo-fragilis, a u slučaju prelaznih zajednica topola crne i bjele

(Populus nigra i P. alba). TakoĎer u sloju drveća ponekad nalazimo i Ulmus effusa i Alnus

glutinosa. U sloju grmlja nalazimo npr.: Salix triandra, S. purpurea, Frangula alnus, Cornus

sanguinea, Amorpha fruticosa,... U sloju prizemne flore rastu npr.: Galium palustre,

Equisetum palustre, Agrostis alba, Lythrum salicaria, Rubus ceasius, Lysimachia

nummularia, L. vulgaris,...

Zajednice rakite – Asocijacija: Salicetum purpurae

Šibljak ove zajednice je zajednica koja je rasprostranjena na riječnim adama i obalama na

najniţim poloţajima riječnih nanosa. Gradi trakaste sastojine, od planniskih do nizijskih

područja. heterogenog mehaničkog sastava su od grubljeg pijeska i šljunka. Za vrijeme

poplava mogu biti potpuno poplavljene. U floristički sastav ulaze: osim rakite - Salix

purpurea, Salix incana, Alnus glutinosa ulaze i zeljaste vrste: Rubus ceasius, Euphorbia

salicifolia, Iris pseudacorus, Solanum dulcamara,... Zajednica nema gospodarski značaj,

nego prevashodno zaštitni.

Zajednice sive vrbe – Asocijacija: Salicetum inacanae

Zajednice sive vrbe imaju karakter izrazito pionirskih fitocenoza. Nalazimo je na brdsko-

planinskim područjima u riječnim slivovima koji su suši nego kod prethodne zajednice zbog

veće oscilacije voda u koritima ovih rijeka. Ova zajednica dobro veţe slojeve obale i nanijetio

grubi materijal, sa veoma razgranatim korijenovim sistemom. I ova zajednica takoĎer nema

proizvodnu ulogu ali ima vaţnu zaštitnu funkciju.

Uglavnom je monodominantna – dominira siva vrba (Salix incana) , ali u njen sastav

ponekad moţe ulaziti i rakita (Salix purpurea). U prizemnoj flori su zastupljene: Patesites

albus, P. hybridus, Mentha longiflora, M.aquatica, Solanu dulcamara, Ranunculus repens,..

Red: Populetalia albae

Sveza: Populion albae (Šume topola)

Ove šume se nadovezuju na zonu šuma vrba u niziskim ravničarskim krajevima, odnosno

zauzimaju nešto više poloţaje od zajednica vrba. Ove zajednice dolaze kratkotrajnije pod

uticaj poplavnih voda zbog uzdignutijeg terena. Aluvijalni nanosi u području rasprostranjenja

ovih zajednica su teţeg mehaničkog sastava sa znacima stvaranja humusnog horizonta. Ove

karakteristike tala omogućuju naseljavanje i tzv. “tvrdih lišćara” . Zemljišta su usljed

kapilarnog penjanja podzemne vode veoma plodna.

Šuma bijele i crne topole – Asocijacija: Populetum nigro-albae

Ove šume najbolje uspijevaju na recentnim aluvijima, koji su mineralno bogata zemljišta i

povoljnih fizičko-hemijskih osobina. Crna topola javlja se na zemljištia gdje dominira grublja

frakcija zemljišta, dok bijla topola zauzima zemljišta u kojima dominira finija frakcija

zemljišta.

U sloju drveća nalazimo osim edifikatora nalazimo i sljedeće vrste: Fraxinus angustifoliae,

Ulmus effusa, Quercus robur. U sloju grmlja nalazimo: Frangula alnus, Cornus sanguinea,

Viburnum opulus, Crataegus pentagyna,.... Od biljaka prizemne flore nalazimo: Rubus

ceasius, Lycopus europaeus, Galeopsis speciosa, Agrostis alba, Poa trivialis, Iris

pseudacorus, Carex remota,...

Razred: Qureco – Fagetea

Red: Fagetalia

Sveza: Alno – Ulmion (Syn.: Alno-Padion)

Obuhvata vlaţne šume sive johe i šume sive i crne johe na aluvijumima gornjih tokova

planinskih rijeka i potoka, koji se formiraju na grubljim granulometrijskim frakcijama.

Šuma sive johe – Asocijacija: Alnetum incanae

Ove zajednice su rasprostranjene na šljunkovitom i pjeskovitom aluviju gornjih tokova većih

rijeka i pritoka. Češća je na silikatnim supstratima na zemljištima koja često natapa svjeţa

voda. U sastav ove zajednice osim higrofilnih flornih elemenata, vrsta: Alnus incana, Salix

alba i Salix incana; ulaze i florni elementi iz reda Fagetalia npr.: Fraxinus excelsior, Acer

pseudoplatanus, Carpinus betulus, Sorbus aucuparia, Corylus avellana, Daphne mezereum. U

spratu przemne flore najčešće nalazimo vrste viskoih zeleni, odnosno zajednica plemenitih

lišćara : Petasites hybridus, Aruncus silvester, Valeriana officinalis, Lunaria rediviva,

Aegopodium podagraria,...

NEUTROFILNE ŠUME

Šume bukve i bukve-jele

Razred: Querco-Fagetea

Red: Fagetalia

Red Fagetalia obuhvata obuhvata razlčite mezofilne šumske zajednice. Vrlo povoljni

klimatski uvjeti, te fizičko-hemijske osobine tla omogućuju pojavu gospodarski vrlo vrijednih

šuma u Evropi. Osim kitnjakovo grabovih šuma (sveze: Carpinion), u ovaj red ulaze i “čiste”

bukove i bukovo-jelove šume kao i subalpiske šume, na karbonatnoj podlozi, ilirske bukove

šume: Aremonio – Fagion (Syn.: Fagion illyricum) ili kiselim podlogama, acidofilne bukove

šume : Luzulo – Fagion, te sveza šuma plemenitih lišćara: Fraxino - Acerion.

Ove šume su dobro izdiferencirane u visinskom smislu i najčešće prave kompaktne areale.

Floristički su veoma bogate, sa očuvanim prirodnim sastavom. Iako u ovim šumama

dominiraju srednjoevropski florni elementi reda Fagetalia, pojava ilirskih vrsta: Cardamine

trifolia, C. enneapyllos, Cyclamen purpurascens, Aposeris foetida, Omphalodes verna,

Dentaria kitaibelli, Calamintha grandiflora, Lamium orvala, Scopolia carniolica, Hacquetia

epipactis... uslovilo je izdvajanje ilirske sveze bukovih i bukovo-jelovih šuma: Aremonio –

Fagion (Syn.: Fagion illyricum).

Ove šumske zajednice predstavljaju noseće šumske ekosisteme u Bosni i Hercegovini jer

učestvuju sa preko 50% površina u ukupnoj povrpini šuma.

Sveza: Aremonio – Fagion (Syn.: Fagion illyricum)

Ova sveza obuhvata mezofilne bukove i bukovo-jelove šume na slabo kiselim, neutrofilinim i

bazičnim tlima ilirskog područja. Zajednice ove sveze rasprostiru se od prealpskog u Sloveniji

područja pa sve do mezijskog područja Srbije. Ova sveza obuhvata više podsveza:

- brdsko i planinsko područje šuma bukve i bukve-jele: Lonicero- Fagenion

- termobazifilne zajednice: Ostryo- Fagenion

- Subalpsko područje: Saxifrago – Fagenion.

Podsveza: Lonicero- Fagenion

Šume bukve ilirskog područja – Asocijacija: Fagetum montanum illyricum s.lat.

Šume bukve (bez jele) imaju širok areal duţ Dinarida: od Hrvatske, preko Bosne, do Crne

Gore, u visinskom dijapazonu 800 (900) - 1100(1200) m n.m.. Gelošku podlogu na kojoj rastu

ove šume najčešće čine krečnjaci i/ili dolomiti. Tla najčešće pripadaju seriji tala na

krečnjacima (crnice, kalkokambisoli i ilimerizovana tla), odnosno rendzini na dolomitima.

Osim ovih tala ove zajednice se mogu javiti i na eutričnom kambisolu, a rjeĎe i na rankeru.

Očuvane ove zajednice imaju veliku drvnu masu koja se kreće i do 650 m3.

Osim bukve kao edifikatora u ovim šumama nalazimo i sljedeće vrste drveća i grmlja: Acer

pseudoplatanus, A.platanoides, Ulmus montana, Tilia platyphyllos, Taxus baccata, Ilex

aquifolium, Daphne mezereum, Daphne laureola, Euonimu latifolius, Lonicera xylosteum,, i

prizemne flore: Paris quadrifolia, Sanicula europaea, Lilium martagon, Mercurialis

perennis,Cardamine bulbifera, C.trifolia, Asperula odorata,...

Osim ovih vrsta unutar ovih šuma mogu se naći i specifične ilirske vrste bukovih šuma:

Rhamnus fallax, Lamium orvala, Haquetia epipactis, Epimedium alpinum, Scopolia

carniolica, Euphorbia carniolica, Omphalodes verna, Calamintha grandiflora,...

Šume bukve i jele ilirskog područja – Asocijacija: Omphalodo – Fagetum

(Syn.: Abieti – Fagetum dinaricum nom.ill.)

Ova zajednica obuhvata šume koje grade moćan pojas 700(800) – 1550(1600) m n.m..

submediteranskih i unutarnjih Dinarida od Kočevja (Sovenija) do Šarsko-Pindskih planina u

Crnoj Gori. Preteţno rastu na zemljištima razvijenim na krečnjakoj geološkoj podlozi (serija

krečnjačkih tala). Ove šume se nalaze pod uticajem jadranskog ciklona ali i atlanskog (preko

Alpa). Klima je humidna jer padne preko 1000 mm godišnje. Polovina ukupnih oborina

padne tokom vegetacionog perioda. U florističkom smislu ove šume su veoma bogate. Na ovo

bogatsvo bitno utiču dubina i skeletnost tla kao i strukturne osobine zajednice. U zajednici

dominiraju mezofilne i neutrofilno-blago kisele vrste reda Fagetalia (tzv. Fagetalne vrste),

koje nalazimo i u sličnim srednjoevropskim šumama, npr.: Viola sylvestris, Galium odoratum,

Lamium luteum, Carex sylvatica, C.flacca, Phyteuma spicatum, Prenethes purpurea, Paris

quadrifolia, Dryopteris filix mas, Festuca altissima, Sanicula europaea, Euphorbia

amygdaloides, Epilobium montanum, Elymus europaeus... . MeĎutim, posebnu sliku -pečat

ovim šumama daju svojstvene i karakteristične sveze: Aremonio – Fagion (Syn.: Fagion

illyricum), npr: Ompalodes verna, Hacquetia epipactis, Euphorbia carniolica, Scopolia

carniolica, Mercurialis perennis, Rhamnus fallax, Aremonia agrimonoides, Cardamine

polyphylla, Cyclamen purpurascens, Lamium orvala, Cardamine enneaphyllos, Euonymus

latifolius i Calamintha grandiflora,...

U ovoj zajednici su opsane sljedeće subasocijacije:

a) mercurialtosum perennis

b) festucetosum altissimae

c) typicum

d) aceretosum

Ove zajednice predstavljaju u pojedinim područjima Dinarida i očuvane prašumske sastojine

npr.: Plješevica, Janj i Lom, Ravna vala, Perućica u BiH; Čorkova uvala, Devčića tavani,

Nadţak bilo, Ramino korito, Javrov kal u Hrvatskoj ili Trnovski gozd u Sloveniji, te su kao

takve vaţne i kao naučno istraţivački objekti. Osim navedenog ove šume imaju veoma vaţne

ostale polivalentne funcije (vodni reţim, zaštita tla,...).

Šume bukve i jele na peridotitu i serpentinu – Asocijacija: Abieti- Fagetum serpentinicum

Ova zajednica predstavlja posebnu skupinu šuma bukve i jele (sa smrčom). Specifiče edafske

karakteristike uvjetovale su izdavajanje ovih šuma od ostalih šuma bukve i jele (sa smrčom).

One zapravo predstavljaju osromašenu varijantu ilirskih neutrofilnih šuma bukve i jele (sa

smrčom). Rasprostranjene su u ultramafitnoj zoni Bosne, od 300 do 1300 m n.m. Zuzimaju

sjeverne ekspozicije ili prate uvale potoka na “toplim” ekspozicijama.

U florističkom smislu ove šume su veoma siromašne, a ovo siromaštvo se posebno ogleda u

izostanku plemenitih lišćara, te veoma malom učešću grmova ili njihovom potpunom

izostanku, te jednoličnom veoma sličnom sastavu prizemne flore i izostanku geofita...

U ovim šumama javljaju se i vrste , npr.: Daphne blagayana, Epimedium alpinum, koje

takoĎer imaju ilirski karakter ali se ne jaljaju u bukovo-jelovim šumama na drugim

supstratima.

Kao edifikatori u ovoj fitocenozi prisutni su bukva i jela, a od vrsta prizemne flore u ovoj

zajednici mogu da se naĎu sljedeće vrste: Festuca drymea, Nephrodium filix mas, Asarum

europaeum, Mycelis muralis, Ruscus hypoglosum, Sanicula europaea, Ranunculus

lanuginosus, Luzula sylvatica, Laserpitium krapfii, Betonica officialis, Melica uniflora...

Navedimo i postojanje brdskih šuma bukve mezijskog područja: Fagetum moesiacum i šuma

bukve i jele mezijskog područja: Abieti-Fagetum moesiacum, koje su u biti veoma slične

prethodno navedenim zajednicama. U florističkom smislu bitnije se razlikuju po izostanku

ilirskih vrsta.

Termofilne šume bukve

Podsveza: Ostryo-Fagenion

Zajednice ove podsveze predstavljaju azonalnu vegetaciju mezotermnog karaktera koje su

vezane za dinarski planinski sistem. Staništa na kojima se javljaju ove zajednice su prehladna

za hrastove zajednice i pretopla za mezofilne bukove šume. Ove zajednice su orografsko-

edafski uslovljene te predstavljaju trajne stadije vegetacije. Tla na kojima se javljaju su

najčešće plitke krečnjačke crnice i rendzine sa učestalim javljanjima i na koluvijumima.

U florističkom smislu u šumi se mješaju elementi termofilnih šuma medunca i crnoga graba i

mezofilnih bukovih šuma, te se odlikuje velikim bogatstvom vrsta. U spratu drveća nalazimo:

Fagus sylvatica, Ostrya carpinifolia, Fraxinus ornus, Acer obtusatum, Sorbus aria, Sorbus

torminalis, Sorbus domestica, Tilia tomentosa,... Vrste grmlja čine: Cornus mas, Cotinus

coggygria, Viburnum lantana, Lonicera xylosteum, Euonimus verrucosus, Daphne blagayana,

Rhamnus cathartica... U sloju prizemne nalazimo npr.. Sesleria autumnalis, Melitts

melissophyllum, Mercurialis ovatam M.perrenis, Asperula taurina, Hepatica nobilis,

Heleborus multifidus, Erica carnea, Asarum europaeum, Sanicula europaea, Euphorbia

amygdalides,...

U okviru ove podsveze u Bosni i Hercegovini su opisane sljedeće zajednice.

Šuma bukve i jesenje šašike – Asocijacija: Seslerio – Fagetum

Vezana za područje submediterana (drugi niz dinarskih planina od mediterana) koje se nalazi

pod jačim mediteanskim klimatskim uticajem. Često je nastala degradacijom mezofilnih

bukovih šuma, ili je nalazimo kao vezu izmeĎu: mezofilnih bukovih ili bukovo-jelovih šuma

i šuma medunca i crnoga graba.

Šume bukve i crnoga graba – Asocijacija: Ostryo- Fagetum

Javlja se u unutrašnjim područjima dinarskog područja na granici submediteranskog i

subpanonskog područja, u klisurastim uvalama vodotoka peteţno na krečnjacima.

Šume bukve i javora gluhača – Asocijacija: Aceri obtusati – Fagetum

Predastavlaj kontinentalnu mezotermnu varijantu šuma bukve unutrašnjih Dinarida. I ova

zajednica takoĎer po florističkom sastavu zauzima intermedijarno mjesto izmeĎu šuma

mezofilnih bukve i termofilnih šuma medunca i crnoga graba.

Subalske šume bukve

Podsveza: Saxifrago – Fagenion (Syn.: Fagenion illyricum subalpinum nom.ill.)

Ove šume predstavljaju pojas izmeĎu bukovo-jelovih šuma i šuma krivulja zapadnog i

središnjeg dijela Dinarida. Ovaj pojas ima visinski dijapazon od 1500 do 1800 m n.m., što

ovisi od veličine masiva, geografske širie i orografije. Dijeli se na viši i niţi podpojas.

Geološku podlogu čine krečnjaci,a od tala nalazimo: krečnjake crnice.

Najčešće vrste koje nalazimo unutar ove podsveze su: Fagus sylvatica, Acer pseudoplatanus,

Salix grandifolia, Salix silesiaca, Rubus saxatilis, Lonicera nigra, Ribes petraeum, R.alpinum,

Rosa pendulina, Homogyne sylvestris, Saxifraga rotundifolia, Veronica urticiflia, Ranunculus

platanifolius, Adenostyles alliariae, Mulgedium alpinum, Valeriana tripteris, V.montana,

Lunaria rediviva, Aposeris foetida, Mercurialis perrenis, Lilium martagon, Aremonia

agrimonoides, Cardamine enneaphyllos,...

U okviru ove podsveze je registrovana sljedeća zajednica.

Pretplaninaska bukova šuma sa urezicom: Asocijacija: Homogyno sylvestris – Fagetum

(Syn.: Aceri-Fagetum illyricum nom.ill.)

Kakrekterističanog je kratkog vegetacionog perioda, sa velikim količinama snjega i njegovim

dugotrajnim zadrţavanjem. Ekstramnost staništa se odraţava na fizionomiji zajednice. Ovu

zajednicu odlikuje mješavina vrstza iz neutrofilnih bukovo-jelovih šuma i bukovih

subalpijskih šuma.

Acidofilne bukove šume Sveza: Luzulo – Fagion

Ova sveza obuhavata acidofilne šume bukve i šuma bukve-jele, koje se javljaju na različitim

kiselim silikatnim supstratima, rasprostranjenim u unutarnjim Dinaridima, u submontanom i

montanom pojasu, kao klimazonalne zajednice. U principu ih maţemo naći najčšće na

distričnim kambisolima i podzolima, a nešto rjeĎe i na rankerima na silikatnoj geološkoj

podlozi. Osim navedenih tala ove zejednice mogu se naći i na luvisolima kao i

pseudoglejevima čak i na bazičnim tlima.

Floristički gledano ove zajednice su u znatnoj mjeri siromašnije nego ilirske zajednice šuma

bukve i jele neutrofilnog karaktera.

Pojava acidofilnih vrsta u ovoj svezi pribliţava ih acidofilnoj svezi: Quercion roboris-

petraea. Kao acidofilne vrste navedimo npr. : Luzula luzuloides, L.luzulina, Melampyrum

vulgatum, Hieracium silvaticum, Veronica officinalis, Vaccinium myrtillus,...

Šuma bukve sa bekicom – Asocijacija: Luzulo – Fagetum sylvaticae

Veoma raširena zajednica vezana za distrične kambisole i podzole, kisele do jako kisele

reakcije. Javlja se u veoma širokom visinskom intervalu od 150 (200) m pa do 1000 (1100) m

n.m. Sve evropske šume bukve sa bekicom su sličnoga sastava, veoma su floristički

siromašne. U Bosni su vezane za unsko-sansko, srednjebosansko i jugistočno bosansko

područje

U spratu drveća osim bukve nalazimo i sljedeće vrste: Acer pseudoplatanus, A.platanoides,

Ulmus montana, Fraxinus excelsior. U najčešće jednoličnom sastavu prizemne flore nalazimo

sljedeće vrste: Luzula sp., Veronica officinalis, Vaccinium myrtillus, Galium rotundifolium,

Hieracium murorum, Festuca drymeia...

Šume bukve i rebrače – Asocijacija: Blechno - Fagetum

Ova zajednica je prvobitno opsana u Gorskom Kotaru u Hrvatskoj ali u dijunktnom arelau je

nalazimo i u centralnoj Bosni unutar paleozojskog škriljogorja. Nalazimo je na blaţim

nagibima u podnoţijima padina na dubljim ilovastim zemljištima. I ovu zajednicu odlikuje

slična struktura i sastav vrsta kao i kod prethodno opisane fitocenoze. Kao vaţniju

karakteristiku navedimo pojavu paprati rebrače – Blechnum spicant, po kojoj je zajednica i

dobila ime.

Acidofilna šuma bukve i jele – Asocijacija: Fago-Abietetum

Opisana je na kiselim silikatnim stijenama u unutrašnjim i pripanonskim prstorima

Dinaridima(npr.: Vranica, istočna i jugoistočna Bosna, dijabaz-roţnjačka formacija). Javljaju

se u širokom visinskom dijapazonu od 250 do 1550 (1600) m n.m. Uglavnom su

rasprostranjene na distričnim kambisolima i opodzoljenim (manje na rankeru). MeĎutim

mogu se javiti i na ilimerizovanim tlima i pseudoglejevima na gabru, dijabazu i peridotitu –

serpentinitu. U zavisnosti od nadmorske visine varira humidnost klime.

Ove šume se značajno razlikuju od ilirskih neutrofilnih šuma bukve i jele. U sastavu vrsta u

značajnoj mjeri nalazimo florističke elemente četinarskih šuma reda: Vaccinio-Piceetalia. U

spratu drveća nalazimo: Fagus sylvatica, Abies alba, Sorbus aucuparia, Acer

pseudoplatanus, Ulmus montana,... a u sloju grmlja nalazimo nekoliko vrsta, najčešće:

Coryllus avellana, Daphne mezereum, Crataegus monogyna. Prizemnu floru sačinjavaju

sljedeće vrste: Galium rotundifolium, Oxalis acetosella, Vaccinium myrtilus, Veronica

officinalis, Melampyrum sylvaticum, Luzula sp.. Često unutar ovih šuma nalazimo i različite

mahovine iz rodova: Hylocomnium, Hypnum, Dicranum, Polytricum, Mnium,...

Ova zajednica ima dvije subasocijacije:

- Fago-Abietetum festucetosum drymeiae

- Fago-Abietetum luzuletosu nemorosae

Sveza šuma plemenitih lišćara: Fraxino – Acerion

Unutar ve sveze nalazimo mezofilne zajednice plemenitih lišćara od Slovenije do istočne

Srbije. Ove zajednice su orografsko edafski uslovljene. Azonalnog su karaktera, nalaze se

uklopljene nutar klimazonalnih šuma bukve i jele (sa smrčom), na dubljim koluvijalnim i

ilimerizovanim zemljištima sa veoma razijenim zrelim humusom. Teţište pojavljivanja

zajednica ove sveze je iznad 1000 m n.m., na mjestima raskidanoga sklopa u uvalama,

manjim depresijama, vrtačama, zaravnima i paltoima ali i klisurama i većim nagibima. Ove

šume mogu predstavljati trajne stadije vegetacije ili prelazne stadije vegetacije u zavisnosti od

orografsko-edafskih i antropogenih faktora.

Edifikatori koje nalazimo unutar ove zajednice su najčešće poluskifilne vrste drveća – tzv

plemeniti lišćari: Acer pseudoplatanus, A.platanoides, Fraxinus excelsior, Tilia platyphyllos,

Ulmus montana,…

Šuma gorskog javora i jasena – Asocijacija: Chrysanthemo macrophylli – Aceretum pseudoplatani

(Syn: Aceri – Fraxinetum illyricum nom. Ill.)

Opisana je kao dio unutarnjih Dinarida u uvalama i vrtačama krečnjačke geološke podloge,

najčešće na koluvijalnim tlima, luvisolima ili dubljim kalkokambisolima pa čak i i dubljim

kalkomelanosolima. Osnovno obiljeţje je razvijen humusno akumulativni horizont koji

nastaje usljed nagomilavanja listinca – biomase u vrtačama i dugog zadrţavanja snjega što

usprava rad mikroorganizama tla. Ovo je razlog što se u ovoj zajednici javljaju brojne

mezofilno-neurofilne vrste.

Osim ranije navedenih vrsta plemenitih lišćara u ovoj zajednici nalazimo u sloju grmlja:

Sambucus racemosa, Daphne mezereum, D. laureola, Lonicera xylosteum, Euonimus

latifolius. U sloju prizemne flore nalazimo: Lunaria rediviva, Seneco nemorensis,

Chrysanthemum macrphyllum, Geranium phaeum, Telekia speciosa, Galium odoratum,

Cardamine bulbifera, C.enneaphyllos, Circea lutetiana, Dryopteris filix mas, Athyrium filix

femina, Actaea spicata, Phyllitis scolopendrium...

Iako zauzima male površine ova zajednica ima veoma vaţan šumsko-privredni značaj, zbog

vrijednosti stabala i dimenzija koje dostiţu na ovim staništima.

ČETINARSKE ŠUMe

Bazifilne šume borova

Razred : Erico-Pinetea

Red: Erico-Pinetalia

Red obuhvata više sveza termofilnih i bazifilnih borovih šuma: crnoga (Pinus nigra), bijelog (Pinus sylvestris) i munike (Pinus heldreichii). Osim borova unutar ovog reda nalazmo i sljedeće vrste kao pratioce ovih edifikatora: Ostrya carpinifolia, Corylus colurna, Prunus mahaleb, Junuiperus oxycedrus, J.communis, Cotoneaster tomentosa, Erica cranea, Daphne blagayana...

Ekološki faktor koji utiĉe na ustrojstvo zajednice ĉini geološka podloga koja uvjetuje (uz kombinaciju sa orografski uvjetima) da su zajednice iz ovoga reda trajnog karaktera. Geološku podlogu ĉine stijene iz:

- ofiolitske skupine: peridotit, serpentinit, kao i gabro i dijabazi;

- sedimentne stijene: kreĉnjaci, dolomitisani kreĉnjaci i dolomiti

Ovaj red obuhvata sljedeće sveze: • Dinarske crnjušino-borove šume Orno-Ericion

• Šume crnog bora na krečnjaku: Pinion nigrae

• Šume munike: Pinion heldreichii • Bazifilne šume kitnjaka: Orno-Quercion serpentinicum

Sveza dinarskih borovo-crnjušinih šuma: Orno-Ericion

Ova sveza obuhvata šume crnog i bijelog bora ilirskog (dinarskog) podruĉja: Slovenije, Hrvatske, Bosne, zap. Srbije, C.Gore, Kosova, Albanije i Makedonije. Na osnovu geološke podloge se dijele na dvije podsveze:

• Borove šume na dolomitu (Orno-Ericenion dolomiticum) • Borove šume na serpentinitu (Orno-Ericenion serpentinicum)

Borove šume na dolomitu (Orno-Ericenion dolomiticum)

Ove šume imaju disjunktan areal i zauzimaju znaĉajne površine na dolomitima duž dinarskih planina od Slovenije do C.Gore. U Bosni i Hercegovini se javljaju u: drvarskom, glamoĉkom, bugojanskom, prozorskom, konjiĉkom i trebinjskom podruĉju.

Ass.: Šume bijelog bora na dolomitu: Pinetum sylvestris dinaricum

Zastupljene su u većim kompleksima na zapadnobosanskim planinama: Jadovniku, Šatoru, Staretini, Malovanu i Kujaĉi, te u podruĉju Koprivnice. Na dolomitnoj rendzini na strmim padinama sa izraženim geomorfološkim oblicima karakteristiĉnim za ove masive javljau se u visinskom rasponu izmeĊu 900 i 1500 m n.m., unutar klimapojasnih šuma bukve i jele (sa smrĉom). U nižim delovima pojasa ponegdje se obilno uz bijeli javlja i crni bor (subasocijacija Pinetosum nigrae).

U spratu drveća ove zajednice nalazimo: Pinus sylvestris, Fraxinus ornus, Acer obtusatum, Sorbus aria, S. austriaca, S. aucuparia, Ostrya carpinifolia.., a u spratu grmlja mogu se naći: Amelanchier ovalis, Cotoneaster tomentosa, Cytisanthus radiatus, Rosa spinosissima, R. pendulina, Viburnum lantana, Rhamnus cathartica,..

U sloju prizemne flore, koja ĉesto potpuno prekriva apdine ĉasto nalazimo: Erica carnea, Calamagrostis varia, Brachypodium pinnatum, Buphtalmum salicifolium, Clamatis recta, Daphne blagayana, Mercurialis ovata, Pimpinella saxifraga, Laserpitium siler...

Ass: Šume crnog bora na dolomitu submediteranskog područja: Cotoneastero- Pinetum nigrae (Pinetum nigrae submediterraneum)

Kao i prethoda zajednica i ova je uslovljena orografsko edafski i predstavlja trajni stadij vegetacije. U Hercegovini šire je rasprostranjena u konjiĉkom podruĉju, a u Hrvatskoj se javlja u Velikoj i Maloj Paklenici, odnsno Sjevernom Velebitu.

Rasprostranjena je unutar šuma medunca i bijeloga graba odnosno unutar šuma medunca i crnoga graba. Usljed sindinamske veze sa ovim šumama ove šume imaju veliki broj floristiĉkih elemenata koje nalazimo i unutar navedenih šuma: Carpinus orientalis, Ostrya carpinifolia, Farxinus ornus, Coronilla emerus, Rhamnus rupestris, Rh. Carthartica, Juniperus oxycedrus, Acer obtusatum, Amelanchier ovalis, Cotoneaster tomentosa,..., od drvenastih vrsta. Od zeljastih vrsta unutar ovih šuma nalazimo: Sesleria autumnalis, Biscutella levigata, Carex humilis, Mercurialis ovata, Teucrium chamaedrys, T.montanum,Geranium sanguineum, Galium purpureum, Scabosa leucophylla, Thymus serpyllum,...

Borove šume na serpentinitu (Orno-Ericenion serpentinicum)

Na peridotitsko-serpantinitskim supstratima su najzastupljanije borove šume u BiH u podruĉju: Teslića, Gostovića, Krivajsko-Konjuhskog masiva, i Višegrada. Šume borova na ofiolitima javljaju se na 700-1500 m n.m. Crnoborove šume mugu se naći i na manjim nadmorskim visinama (iznad 400 m) i toplijim i suhljim staništima, dok šume bijeloga bora zauzimaju veće nadmorske visine i hladnija i vlažnija staništa, npr. u višim položajima planine Konjuh i najviših masiva u slivu rijeka Krivaje i Gostovića. Na nadmoskoj visini oko 900-1000 m rasprostranjene su mješovite zajednice crnoga i bjeloga bora.

Teren se odlikuje dugim grebenima i strmim padinama i dubokim uskim dolinama, što uz specifiĉne osobine matiĉnog supstrata ĉini stanita ekstremnim. Stijene su podložne lakom mehaniĉkom trošenju, a zemljišta su plitka i suha i podložna eroziji.

Siromašna su ionima kalcija, i fosfata, a sa visokim sadržajima magnezija. U zavisnosti od reljefa zastupljen je serija zemljišta na serpentinitu: od rankera, euriĉnih kambisola do luvisola, a u rijetkim sluĉajevima i do pseudooglejnih. Specifiĉne karakteristike staništa su dovele do pojave specifiĉnih biljnih vrsta serpentinofita.

Ass: Šuma crnoga bora na serpentinitu (Erico-Pinetum nigrae serpentinicum)

U pojedinim podruĉjima crni bor obrazuje prostrane komplekse na zemljištima ofiolita, bijeli bor izostaje zbog kserotermnosti staništa ( višegradsko podruĉje). U ovim podruĉjima orografija je veoma izražena (uski grebeni – strme padine) što dovodi do pojave rankera ili skeletnih smeĊih zemljišta.

Sve je ovo uslovilo pojavu specifiĉnog floristiĉkog sastava. Tako je uz edifikator Pinus nigra-u u sloju drveća nalazimo: Quercus petraea, Fraxinus ornus, Prunus mahaleb, Sorbus torminalis, Ostrya carpinifolia...; od vrsta grmlja nalazimo Cotinus coggygria, Spraea ulmifolia, Rhamnus frangula, Rh. cathartica, Viburnum lantana, Rosa pendulina, R. spinosissima, Ganista januesis... Pojava vrsta Daphne blagayana i Erica carnea uslovljena je pojavom velikih koliĉina magnezija u tlu. U prizemnoj vema bogatoj flori su zastupljene sljedeće vrste: Calamagrsotis varia, Potentilla alba, Aspelenium cuneifolium, Teucrium cahamaedrys, T.montanum, Notholena maranthae, Sesleria rigida, S.latifolia, Mercurialis ovata, Dorycnium germanicum, Clematis recta, Cirsium erisithales, Convalaria majalis, Peucedanum austriacum, Melittis melisophyllum, Narcissus verbanensis, Potentilla heptaphylla...

Ass: Šuma bijelog bora i crnjuše na ofiolitima : Erico-Pinetum sylvestris

Predstavljaju reijeĊu imezofilniju zajednicu na ovim matiĉnim supstratima. Vezane su za dublja, oĉuvanija, i svježija zemljišta smeĊa zemljita na relativno blažim nagibima u višim predjelima oko 900m n.m.. Pretežno je rasprostranjena na Konjuhu i na višim masivima u slivovima: Tribije, Duboštice i Gostovića.

Uz b.bor zastupljeni su: kitnjak, jarebika i breza. Pojedinaĉno su zastupljene vrste grmlja: Rhamnus frangula, Rosa pendulina, R. spinosissima. U prizemnoj flori dominira: Erica carnea, Pteridium aquilinum, Vaccinium myrtillus, Potentilla alba, Anemoine nemorosa, Erythronium dens canis, Symphytum tuberosum, Epimedium alpinum,...

Ass: Šume crnog i bijelog bora na peridotitu-serpentinitu (Pinetum nigrae-silvestris) Ove šume nalaze se intermedijarno u pogledu stanišnih uvjeta (prije svega orografije i tla) iozmeĊu ekstremn suhih i toplih zajednica c.bora i mezofilnih zajednica b.bora. Rasprostranjene su na nešto dubljim smeĊim zemljištima. Pojava edifikatorskih i ostalih dendro vrsta ovisi od i pojavi mikrostanišnih uvjeta i antropogenih uticaja. U spratu grmlja rijedki su ruj (Cotinus coggygria) i suruĉica (Spirea ulmifolia), a u sloju prizemne flore ppreovlaĊuje Erica carnea dok su trave nešto rijeĊe. Unutar ovih šuma zastupljene su i mezofilne vrste npr. : Anemone nemorosa, Erythronium dens canis, Carex digitata ..., kao i neke acidofilne vrste: Luzula luzuloides, Luzula campestris,...

SVEZA ŠUMA CRNOGA BORA - Pinion nigrae

U okviru ove sveze nalazimo fragmentarno razvijene zajednice crnoga bora u klisurama i na kreĉnjaĉkim liticama brdsko-planinskh podruĉja, trajnog stadija. Stanišni uslovi su ekstremni: veliki nagibi toplih ekspozicija, inicijalna zemljišta, veliki

kameni blokovi rasporeĊeni mozaiĉno. Ekstremnost uvjeta se odražava na habitus stabala c.bora, on je nizak, nepravilnog debla i kišobranaste krošnje.

Na mjestima se manje ekstremnim uslovima zajednice crnoga bora su sindinamske povezane sa pojavom crnoga graba i kasnije jela sa zajednicama bukve i jele.

U okviru ove sveze u BiH nalazimo podsvezu: • Podsveza šuma ilirskog crnog bora: Pinenion illyricae

Ova podsveza rasprostranjena je u južnim dijelovima unutrarnjih dinarida: istoĉna i jugositoĉna Bosna, zapadna i jugozapadna Srbija. Raspon nadmorskih visina se kreće od 500-1500m. U klisurama, i kanjonima, srmim kreĉnjaĉkim blokovima, i mozaiĉno razvijenim plitkim kreĉnjaĉkim zemljištima.

U floristiĉkom sastavu osim karakteristiĉnih vrsta reda: Erico-Pinetalia, prisutni su i elementi iz elementi reda Quercetalia pubescentis. Kao karakteristiĉne vrste ovih bogatih šuma treba spomenuti osim c.bora: Fraxinus ornus, Ostrya carponifolia, Viburnum lantana, Amelanchier ovalis, Cotoneaster tomnetosus, Cotinus coggygria, Teucrium montanum, Galium lucidum, Peucedanum oreoselinum, Laserpitium siler,...

Ass: Ilirska šuma crnog bora : Laserpitio sileri – Pinetum illyricae (Syn: Pinetum illyricum calcicolum)

Opisana je prvobitno u kompleksu Zelengora – Maglić, kanjon Suhe, Perućice i Sutjeske. Na strmim i toplim padinama sa plitkim kserotermnim kreĉnjaĉkim crnicama, u kanjonima rijeka (nagibi 40-70°, 600 -1300 m n.m.) Zajednica je reliktnog karaktera. Sklop drveća je rakinut, a visine stabala uglavnom male. Zajednica je floristiĉki veoma bogata.

Uz dominaciju crnoga bora u spratu drveća mogu se naći sljedeće vrste: Fraxinus ornus, Ostrya carpinifolia, Sorbus torminalis, Tilia argentea,... I sprat grmlja je veoma bogat vrstama: Amelanchier ovalis, Cotoneaster tomentosus, Cotinus coggygria, Laserpitium siler, Chamaecytisus hirsutus,.. U sloju prizemne flore nalazimo Vaccinium myrtillus, Erica carnea, Peucedanum oreoselinum, Ceterach officinarum, Mercurialis ovata, Anemone hepatica, Origanum vulgare,...

Sveza šume munike: Pinion heldreichii

Munika (Pinus heldreichii) tercijerni je relikt i subendemit. Raste u zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka (BiH, C.Gora, Kosovo, Makedonija, Bugarska i Grĉka) i južnoj Italiji. Nalazimo je na planinskim masivima do kojih prodire uticaje Mediterana odnosno, grade krimaregionalni pojas. Raste na sljedećim planinama u Bosni: Bjelašnica – Hranisava; u Hercegovini: Ĉvrsnica, Ĉabulja, Prenj, Velež, Visoĉica, Orijen. Rasprostranjene su na kreĉnjaĉkim i dolomitnim masivima, najĉešće na toplim ekspozicijama, na seriji kreĉnjaĉkih zemljišta i rendzini. Ove zajednice imaju izvanrednu zaštitnu funkciju. Veći kompeksi na boljim staništima imaju i proizvodnu funkciju, usljed dobre produktivnosti i vanredne tehniĉke vrijednosti drveta.

Mogu biti ukopljene u izraženije reljefske forme u pojas bukve i jele, meĊutim mogu se popeti do pojasa klekovine bora. Nakon rata se intenzivno širi na livadama na kojima nema ispaše.

Sastav zajednica munike veoma je heterogen, s toga se smatra da u okviru ovog areala postoju ĉitav niz fitocenoza koje se razlikuju po floristiĉkom sastavu, pa se u geogrtafskom pogledu izdavajaju:

• hercegovaĉka grupa

crnogorsko-metohijska grupa

Ass: Šuma munike: Pinetum heldreichii s. lat.

U nekim sastojinama uz muniku nalazimo i crni bor, zatim krivulj. Sastav prizemne flore odlikuje niz vrsta iz sveze Orno-Ericion npr.: Calamagrostis varia, Scabiosa leucophylla, Erica carnea, Brachypodium pinnatum,... kao i ĉitav niz endemnih vrsta: Amphoricarpus neumaeri, Dianthus prenjus, Hieracium villosum, Senetium vissianius,

Ova makro asocijacija satavlĉjena je iz više mikroasocijacija: Amphoricapo-Pinetum leucodermis, Senetio-Pinetum leucodermis, Pinetum nigrae leucodermis, Mugo-Pinetum leucodermis...

Sveza bazifilnih šuma kitnjaka: Orno-Quercion serpentinicum

Bazifilne šume kitnjaka sindinamski su povezane sa borovim šumama i disjunktno su rasprostranjene u ofiolitskoj zoni: od Borja planine, i podruĉju rijeka Ukrine, Usore i Krivaje. Nalaze se na visinama od 300-1300 m n.m..Geološku podlogu osim peridotita i serpentinita, ĉine i gabro, dijabaz,... Zemljište obuhvata cijelu razvojnu seriju na serpentinitu od rankera do luvisola. Zahvaljujući specifiĉnoj geološkoj podlozi ove šume se u velikoj mjeri razlikuju od acidofilnih kitnjakovih šuma, po velikom broju vrsta karakteristiĉnih za bazifilne borove šume, što je glavni razlog da ove šume budu povezane sa redom borovih šuma Erico-Pinetalia. One se mozaiĉno smjenjuju sa borovim šumama na ofiolitima u zavisnosti od orografsko – edafskih uvjeta prti ĉemu zajedince kitnjaka se javljaju uvjek i pretežno svježijim staništima u pogledu fitoklime i edafskih uvjeta.

Ass: Šuma kitnjaka na smeđim etričnim zemljištima: Erico-Quercetum petraeae serpentinicum (Syn: Quercetum petraeae-daleschampii serpentinicum)

Osim kitnjaka koji je dominantan u zajednici možemo naći i ĉitav niz vrsta karakteristiĉnih za borove šume: Spirea ulmifolia, Erica carnea, Daphne blagayana, Viola beckiana, Asplenium andianthum nigrum,...

Osim elemenata borovih šma unurtar ove zajednice nalazimo i elemente Quercetaila pubescentis: Prunus mahaleb, Ostrya carpinifolia, Fraxinus ornus, Sorbus torminalis, Genista ovata, Tanacetum corymbosum...

Acidofilne četinarse šume

Razred: Vaccinio-Piceetea

Red: Vaccinio-Piceetalia

Ovim sinsistematskim jedinicama pripadaju acidofilne ĉetinarske šume: montane šume smrĉe, subalpiske šume smrĉe, šume smrĉe i bijelog bora, šume jele i smrĉe, šume panĉićeve omorike, šume jele i rebraĉe, šume jele i okruglolisnog broća, šume klekovine bora.

U BiH i Hrvatskoj većina ovih zajednica (posebno smrĉevih) ujetovane su orografsko-edafsko-mikroklimatski. MeĊutim, u Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori i Bugarskoj smrĉeve šume izgraĊuju poseban vegetacijski pojas.

Drugi dio ovih šuma priapada prelaznim stadijima vegetacije: šume smrĉe i bijelog bora, šume jele i smrĉe; koje se nalaze u progresiji ka šumama bukve i jele sa smrĉom.

Zahvaljujući klimatskim uvjetima (posebno fitoklimi) i sastavu listinca (dominiraju iglice), proces transformacije je usporen i vodi obrazovanju sirovog humusa i na silikatnim i karbonatnim supstratima. Ovo ima za posljedicu dominaciju acidofilnih zeljastih vrsta: Blechnum spicant, Vaccinium myrtilus, Pyrola unifolra, Pyrola secunda, Oxalis acetsella, Veronica officinalis, Lycopodium clavatum, L.annotinum, Galium rotundifolium, Luzula luzulina, Luzula albida,....

U BiH u redu Vaccinio-Piceetalia nalazimo sljedeće sveze: - Vaccinio-Piceion

- Piceion omorikae

- Calamagrostio - Abietion

- Pinion mugi

Acidofilne šume smrče

Sveza: Vaccinio-Piceion

Klimatogeni subalpiski pojas u Sloveniji (Alpi), Srbiji i Crnoj Gori gradi na visinama izmeĊu 1300 – 1800 m n.m. Pojavljuju se usljed niskih temperatura i hladnih vjetrova (zime su sliĉne sibirskim).

U ilirskoj provinciji (veći dio Dinarida: Hrvatska i Bosna). Javljaju se kao specifiĉna inverzija vegetacije u pojasu bukovo-jelovih (smrĉevih) šuma.

TakoĊer, u ovu svezu spadaju i prelazne zajednice: b.bora i smrĉe, jele i smrĉe.

Oća karakteristika ovih šuma je hladna i vlažna klima i pedoklima, velikki sklop, floristiĉko siromaštvo i izostanak sprata grmlja. Zemljišta su umjereno do jako kisela.

U spratu drveća i grmlja nalazimo: Picea abies, Abies alba, Sorbus aucuparia, Betulla verrucosa, Juniperus communis, Vaccinium myrtullus, Arctostaphyllos uva-ursi,...

Ass: Montane šume smrče: Piceetum abietis montanum s.lat.

Nalazimo ih u pojasu šuma bukve i jele sa smrĉom, kao intrazonalne zajednice (Bosna i Hrvatska). Potencijalno ovim šumama pripadaju mnoge manje ili veće depresije širom unutarsnjih Dinarida: Kupreške visoravni, Nišićkoj visoravni, zaravan Pala,...

Unutar ovih šuma nalazimo zastupljene skiofilne i acidofilne vrste., a posebno obilježje ĉine mahovine i lišajevi.

Ove zajednice iako su sliĉnog florsitiĉkog sastava, staništa i fizionomije, zbog širine areala opisan je veliki broj asocijacija. U Bosni su opisane sljedeće asocijacije:

- Mrazišne šume smrče: Piccetum montanum illyricum inversum

Vezane su za specifiĉne geomorfološke uvjete: uvale, vrtaĉe i doline gdje inverzije temperature daju specifiĉno obilježje. Rasprostranjene su na seriji kreĉnjaĉkih zemljišta, dolomitnim i morenskim rendzinama (npr. Veliko polje na Igmanu). Pojava nepovoljnih formi humusa uvjek je prisutna. Dominira smrĉa kojij se mogu pridružiti jarebika i jella (u malo toplijem fitoklimatu). U prizemnoj flori preovlaĊuju acidofilne vrste: Vaccinium myrtillus, Luzula sp., Pyrola sp., Maianthemum bifolium, Melampyrum sylvaticum,... Mahovine i lišajevi daju posebno obilježje ovoj zajednici: Polytrichum sp., Leucobrium glaucum, Dicranum scoparium,.... (mahovine); Cladonia sp., Cetraria sp., Usnea sp.,...(lišajevi).

- Ass: Zajednica smrče sa tresetnim mehovinama: Sphagno-Piceetum montanum

Nalazimo je u depresjama Nišića –Bijambara i Zvijezde planine na pseudoglejevima i moĉvarno oglejnim tlima. Zauzima mikroklimatski najhladnije položaje. Izrazito je monodominantna zajednica smrĉe u kojoj uz acidofilne elemente i vrsta roda Sphagnum nalazimo i higrofilne elemente: Carex brizoides, C.remota, Juncus sp., Equisetum palustre,... Ove šume su veoma lošeg boniteta usled ekstremnih stanišnih uvjeta

- Ass: Šume smrče na opodzoljenim zemljištima: Lycopodium-Piccetum montanum

Opisane su na Nišićima na podzolu na kvarcnom pješĉaru. Ova zemljišta uz ekstramnu kiselost obilježava pojava moćnijeg sloja sirovog humusa. Ekstremna kiselost i siromaštvo zemljišta odgovara iuzrazito acidofiloj flori: Lycopodium clavatum, L.annotium, Listera cordata, Vaccinium myrtullus, Avenella flexuosa, Majanthemum bifolium, Oxalis acetosella, ... Uz smrĉu u sastojinama rijeĊeg sklopa mogu se javiti i breza i b.bor.

- Ass: Šuma jele i rebrače: Blechno-Abietetum Nalazi se na Vranici (Velebitu, Kapeli i Plješevici u Hrvatskoj). Osim dominantne jele nalazimo još i smrĉu i bukvu, kao i : Blechnum spicant, Melampyrum vulgatum, Hieracium sylvaticum, Goodyera repens, Calamagrostis arundinacea, Luzula pilosa,...

- Ass: Šuma jele okruglolisnog broća: Galio rotundifolii - Abietetum

Rasprostranjena je na kiselim silikatnim supstratima u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni. Na kiselo smeĊim i ilimerizovanim zemljištima. Vezana je za sjeverne položaje i udoline. Dominira jela, a uz nju su obilno zastupljene i smrĉa i nešto manje bukva. U zajednici su prisutni lorni elementi smrĉevih šuma, dok su fagetalni elementi sporadiĉno zastupljeni.

- Ass: Ilirska šuma bijelog bora i smrče: Piceo-Pinetum illyricum

Ilirska šuma bijeloga bora i smrĉe definisana je kao zajednica sekundarnog karaktera tj. kao pralazni stadij ka kompleksu bukovo-jelovo-smrĉevih šuma unutarnjih Dinarida. Nastala je na šumskim požarištima, sjeĉninama ili slobodnim površinama. Bijeli bor naseljava ĉistine, a u toku razvoja ga zamjenjuju skiofilnije vrste koje obrazuju mješovite sastojine većeg sklopa b.bora i smrĉe, da bi u konaĉnici imali razvijenu klimaregionalnu zajednicu bukve – jele i smrĉe.

Javlja se dvije ekološke varijante: - na kreĉnjacima (calcicolum) - na silikatima (silicicolum)

Na kreĉnjacima imamo sljedeće faze razvoja Piceo-Pinetm illyricuma:

1- Inicijalna: a) juniperitosum – lošiji stanišni uslovi, erozija zemljišta

b) tremulo-betuletosum – bolji stanišni uslovi

2- Optimalna : pyroletosum – smrĉa urasta u gornju etažu, sirovi humus, acidofilni florni elementi

3- Terminalna: Abieti-Piceetum illyricum - bijeli bor se zadržao samo pojedinaĉno, dok se jela obilno naselila.

Na silikatima imamo sljedeće faze razvoja Piceo-Pinetm illyricuma:

1- Inicijalna: calluno-betulosum – dominiraju heliofilne i acidofilne vrste

2- Optimalna: typicum – podjednako uĉestvuju b.bor i smrĉa+ acidofilne vrste

3- Terminalna: Abieti-Piceetum silicicolum - bijeli bor se zadržao samo pojedinaĉno, dok se jela obilno naselila.

Šume omorike

Sveza: Piceion omoricae

Picea omorika je tercijerni relikt i stenoendem. Recentni areal vrste Picea omorika obuhvata nekoliko većih podruĉja u uzanom pojasu oko srednjeg toka rijeke Drine (istoĉna Bosna i zapadna Srbija). Raste u rasponu od 500 – 1700 m n.m., na strmim liticama, strugovima, velikim blokovima i gromadama stijena, na hladnim ekspozicijama, gdje nema konkurenciju jele, bukve i smrĉe. Pretežno raste na plitkim kreĉnjaĉkim zemljištima, a u na Srbiji nekim mjestima i na serpentinitu na rankeru.

U Bosni su zastupljene asocijacije: Goodyero-Piceetum omorikae, Daphno blagayanae – Piceetum omorikae, Picetum omorikae subalpinum, Osytro-Piceetum omorikae, koje se mogu svrstati u jednu makro asocijaciju: Piceetum omorikae s.lat..

U ovim šumama omorici su ĉesto primješane i: Pinus nigra, P. Sylvestris, Picea abies, Abies alba, Alnus glutinosa,... U prizemnom sloju nalazimo sljedeće vrste: Vaccinium myrtillus, Luzula sylvatica, Gentiana asclepiadea, Calamagrostis varia, Goodyera repens, Erica carnea, Lilium martagon, Valeriana montana, Galium sylvaticum, Saxifraga rotundifolia,...

ŠUME KRIVULJA

Pinion mugi

Zajednice krivulja su rasprostranjene u planinskim predjelima srednje i juţne Evrope. Njihov

disjunktan areal u jugoistočnoj Evropi obuhvata :Julijske Alpe, Dinaride, Šarsko-pindske planine i

neka nalazišta u Albaniji. Rastu u veoma ekstremnim uvjetima, odnosno u graničnim uvjetima za ţivot

šumskog drveća npr. : vegetacion perido 3-4 mjeseca, prosječne godišnje temperature 2,5 -5 °C,

godišnja suma padavina 2000-3000 mm.Usljed dugotrajnog pritiska snjega toko godine ova šuma je

specifičnog niskog habitusa, visine 2-3 m. Usljed ovih ekstremnih uvjeta staništa ova šuma ima vaţan

zaštitni karakter za očuvanje zemljišta pogotovo na krešnjačkim stijenama koje su u prošlosti zbog

glacijacije, a u današnjem periodu eolskom erozijom ogoljeni. Osim navedenog ove šume značajno

pomaţu očuvanje endemne i rijeteke flore šuma u BiH . U prošlosti ove planine su bile uništavane

radi dobijanja pašnjaka i livada za ispašu stoke.

U florističkom smislu ove zajednice su dosta neujednačene jer imaju različit nsastanak. Osim krivulja

u njihov sastav ulaze ulazi i veći boroj različitih grmova i polugrmova npr.: Sorbus aucuparia ssp.

glabrata; Sorbus chamaemespilus; Juniperus nana; Salix silesiaca; Salix herbacea, Salix recticulata,

Lonicera alpigena, Rosa pendulina, Rosa spinosissima, Genista radiata, Rubus saxatilis,

Arctostaphyllos uva ursi, Vaccinium myrtillus...

Šume krivulja dinarskih planina

Pinetum mugi dinaricum

Ova šumska zajednica javlja se duţ dinarskih planina Hrvatske, Bosne i Hercegovine, te Crne Gore. U

Hrvatsokj i Bosni se nadovezuju na pojas subalpiske bukve, odnosno subalpiske smrče (pl. Ljubišnja –

kontinentalni klimatski uticaji), a u Hercegovini i Crnoj Gori na pojas munike. IzgraĎuje snaţan

vegetacioni pojas od 1400 m (depresija Igmanu 1150 m) do 1900 m (Maglić 2300 m) n.m.. Najčešće

su rasprostranjeni na krečnjacima, ali se mogu naći i na silikatima: Vranica i Ljubišnja.

Vrste koje nalazimo unutar ove zajednica su: grmovi i plugrmovi: Pinus mugo, Sorbus aucuparia ssp.

glabrata; Sorbus chamaemespilus; Juniperus nana; Salix silesiaca; Salix herbacea, Salix recticulata,

Lonicera barbasiana, Lonicera alpigena, Rosa pendulina, Rosa spinosissima, Genista radiata, Rubus

saxatilis, Arctostaphyllos uva ursi, Vaccinium myrtillus, Dryas octapetal; zeljasti florni elementi:

Homogyne alpina, Homogyne sylvestris, Luzula sy lvatica, Eringium alpinum, Ranunculus thora,

Anemone narcissiflora, Mulgedium alpinum, Viola biflora, Valeriana montana, V. tripteris....

Degradacijom krivulja nastaju različiti šibljaci: sa Genista radiata -om, sa Sorbus chamaemespilus -om, sa Juniperus nana –om.

Usljed smanjenja pritiska na ove šumske zajednice od strane stočara ove zajednice se postepeno

onbavljaju zajednice krivulja.

Osim ove zajednice opsane su i sljedeće zajednice krivulja:

- Sorbo maugeotii – Pinetum mugi (Srbija)

- Rhodothamno-Pinetum mugi (Slovenija)

- Lonicero borbasianae – Pinetum mugi (Hrvatska)

ŠUME ZELENE JOHE

Alnion viridis

Ova sveza obuhvata zajednice zelene johe koje imaju kompaktne areale u Alpama i Karpatima dok na

Dinaridima imaju disjunktan areal. Kod nas se javljaju u na Vranici, a u susjedstu u Srbiji (Stara

planian), Makedoniji (Bjelasica) i Bugarskoj (Rodopi).

Javlja se u specifičnim orografskim uvjetima: ljevkastim uvalama, gdje se nagomilava snjeg ili protiču

planiski potoci. Visinski dijapazon se kreće od od 1450 m do 1850 m n.m.. Javlja se okruţena šumama

bukve i jele, subalpiske bukve ili subalpijske smrče. Kao i zajednice krivulja ove zajednice su

potisnute i degradirane. Predstavljaju dobru preventivu protiv pojave lavina.

Zajednica zelene johe koja je opisana u Bosni je Athyrio-Anetum viridis na planini Vranici koja se

javlja na distričnom kambisolu, unutar subalpiske bukve, subalpiske smrče i krivulja u ljevkastim

uvalama.

U Srbiji je opsiana zajednica zelene johe pod nazivom: Salici –Alneutm viridis.

Osim pojave zelene johe koja je specifična ostali florni elementi su manje ili više slični sa

onim koji se javljaju zajednicama krivulja.

TIPOLOGIJA ŠUMA

Zadatak i definicija

- Def.: Tipologija šuma je disciplina kojoj je konačni cilj definisati i razvrstati šume i šumska staništa u

jasno ograničene cjeline (tipove) prema postojećim ili potencijalnim produktivnim sposobnostima, a

radi lakšeg i racionalnijeg gospodarenja.

- Zadatak tipologije je da pruči i izdvoji vegetacijsko-stanišne jedinice, relativno homogene u pogledu

stanišnih uslova, sastava drveća i produkcije drvne mase, a za koje se propisuju isti proizvodni ciljevi i

uzgojni postupci. - Tipološka klasifikacija je zasebna i specifična šumarska podjela koja daje najpotpunije odgovore na

sva bitna pitanja o šumi, kao ekosistemu, objektu korištenja i gazdovanja uopće.

- IzmeĎu tipologije šuma i mnogih drugih šumarskih disciplina postoji meĎusobno proţimanje i čvrsta

povratna sprega.

- Tipologija se temelji na više šumarskih disciplina; ekoloških – pedologija, fitocenologija; i proizvodnih:

uzgajanje šuma, dendrometrija i ureĎivanje šuma. Na ovaj način po svom sadsrţaju i namjeni ona

predstavlja dvostruko funkcinalnu vezu izmeĎu fundamentalnih ekoloških nauka i primjenjenih

šumarskih disciplina.

- Sistematiziranjem u tipove šuma stvaramo preduslove za uspješno gospodarenje, čuvajući i

unaprieĎujući produktivnost biodiverzitet i ostale polivalentne funkcije.

PREGLED TIPOLOŠKIH PRAVACA

Vegetacijski (biljnoindikatorski) metodi

Tipološka klasifikacija Cajandera

- Najstarija klasifikacija finca Cajander-a. Koristi se u šumarskoj praksi skandinavskih zemalja. Zasniva

se na indikatorskoj vrijednosti dominantnih biljnih vrsta u prizemnom spratu sastojina

- U jednoličnim stanišnim uslovima: (klima i geološka podloga i jedan tip tla sa dva edifikatora (smrča i

b. bor)), varijabilnost prirasta najviše ovisi od dubine i mehaničkog sastava zemljišta. Ova varijabilnost

se dobro ogleda kroz prizemnu floru pa je ona posluţila kao osnov za proizvodnu klasifikaciju šuma.

- Izdvojeni su sljedeći tipovi npr.: Asperula tip. Calluna tip, Oxalis tip, Myrtillus tip, Cladonia tip...

Metod Zlatnika - U Slovačkoj koristi se metod Zlatnika, koji je u biti specifičan fitocenološki metod koji se zasniva na

indikaciji sredine – staništa preko biljnih vrsta.

- Na osnovu dugotrajnih istraţivaja Zlatnik je izdvojio:

a) Difkom (diferencijalne kombinacije vrsta) – skupine prizemne flore jednakih ekoloških karakteristika i

jednake indikatorske vrijednosti kao glavni kriteriji za izdvajanje skupine tipova šuma.

b) Difspec ( diferencijalne vrste) – kriterij za izdvajanje tipa šume unutar svake skupine tpova šuma.

- Pri čemu je:

a) Tip šume je osnovna proizvodna jedinica

b) Skupina tipova šuma osnovna katrografska jedinica

U Češkoj s koristi Tipološki isitem Mezere, Mraza i sameka koji je u biti modifikovana varijanta Zlatnikovog

metoda, ali je za glavni kriterij tipološke klasifikacije odreĎen kao svojstva tla

Ekološko-vegetacijski metodi

Tipološka škola Pogrebnjakova i Vorobjeva (Ukrajinska tipološka škola) - Teţište je na klasifikaciji stanišnih – edafskih uslova. Tako su izdvojene ekološke jedinice – edafotopi

koje su poslije okarakterisane sa proizvodno aspekata.

Klasifikaciju čini edafska mreţa u vidu koordinatnog sistema (apscisa- trofičnost: A-D – trofogeni niz;

ordinata – stepen vlaţnosti: 1-5 – hidrogeni niz). Iz te dvije komponente (nezavisno promjenljive) formiraju se

osnovne jedinice koje predstavljaju jedinstvo hidrotopa i trofotopa i nazova se edafotop. (Sličan sistem se

primjenjuje i u MaĎarskoj aloi se ne koristi edafska mreţa).

Metod Schlenker-a (Tipološki sistem u Njemačkoj) - Osnovne jedinice u ovoj klasifikaciji kreiraju se sintezom vegetacijskih, pedoloških,

klimatskih i prizvodnih kriterijuma.

- Skup dijelova šuma koji su po svim bitnim ekološkim karakteristikama pribliţno jednaki sa

pribliţno jednakim proizvodnim sposobnostima naziva se stanišna jedinica i predstavlja

osnovnu tipološku jedinicu.

- Vegetacijsko područje je najviša jedinica relativno homogena u pogledu klimatskih,

geografskih, geoloških i vegetacijskih karakteristika.

- Vegetacijski okrug obuhvata u klimatskom pogledu ujednačenu teritoriju koja se poklapa sa

rasprostranjenjem regionalne (zonalne) biljne zajednice.

- Zasniva se na neposrednoj klasifikaciji zemljišta i ostalih ekoloških činilaca, dok prizemna

flora nije osnov za klasifikaciju već samo korelativni pokazatelj

Austrijska tipološka škola

- Razradio ju je Joelem H.. U sištini predstavlja modifikovanu metodu Schlenker-a. MeĎutim poslije

prve dvije sistematske jedinice: vegetacijskog područja i vegetacijskog okruga uvodi se jedinica

vertikalne podjele – visinski pojas, a nakon stanišne jedinice niţa jedinica – vegetacijski tip.

Ekološko-proizvodni metod

- Osnovna značajka ovog metoda je da se ekološke i proizvodne karakteristike ustanovljuju

metodom neposrednog mjerenja na reprezentativnim ilio sistematski rasporeĎenim primjernim

površinama.

- Ovi tipološki sistemi su u biti dvo ili više fazni. S tim da se u prvoj fazi vrši klasifikacija na

osnovu ekološko-vegetacijskih karakteristika, a u drugoj fazi i/ili narednim fazama kreira

uzgojno –proizvodna klasifikacija

Tipološki metod Fabijanića i Burlice - Jedan od predloga za metodiku tiploške klasifikacije šuma u bih.

- Autori predlaţu sljedeće jedinice:

- I faza: 1. tip šume – fitocenoza (klimatogena zajednica ili trajni stadij); 2. podtip na osnovu

razlika u sastavu dreveća (faze razvoja); 3. edafsko-stanišna klasa – podjela na osnovu

vlaţnosti i trofičnosti.

- II faza: uzgojno-tehnički ciljevi npr. : 1. staništa sposobna za intenzivnu proizvodnju; 2.

staništa zadovoljavajućih proizvodnih sposobnosti; 3. zaštitna staništa...

III faza: izdvajanje prinosnih jedinica

Metod Bertović i Cestar - Metod je razvijen u Hrvatskoj. Prema ovoj metodici razvijene su sljedeće tipološke jedinice:

1. Područje – geografska cjelina koju karakterišu makroklimatske i geološke karakteristike

značajne za rast i razvoj odreĎenih vrsta drveća npr.: dinarsko, panonsko eumediteransko-

submediteransko.

2. Zone (regije) – cijeline unutar područja odlikuju se sličnim ekološki i gospodarskim

karakteristikama, vaţnim za uspjevanje pojedinih vrsta drveća.

3. Tip šuma (ekološko-gospodarski tip šume) Tip šume je jedna ili više fitocenoza koje su

odreĎene jednake ili slične ekološko-biološke ili gospodarsko-ekonomske karakteristike

(odgovara fitocenozi).

Podtip – izdvojen iz tipa na osnovu nekih vaţnih ekoloških ili gospodarskih karakteristika (ogovaraju:

subasocijacijama, varijantama ili facijesima).

Tipološki sistem BiH ( Ćirić, Stefanović, Drinić 1971)

- U tiploškima radovima korišten je ovaj sistem koji je zasnovan na sljedećim činjenicama:

a) iskustvima evropskih tipoloških škola i pravaca (prije svega metod Schlanker)

b) podacima “inventure šuma na velikim površinama 1964-68” u BiH

c) očuvanosti šumskih zajednica u BiH

d) dobroj fitocenolškoj istraţenosti šuma u BiH

Na osnovu navedenog u BiH su izdvojene sljedeće osnovne tipološke kategorije:

1) Regionalna biljna zajednica – predstavlja skup asocijacija za odreĎeno u makroklimatskom

pogledu ujednačeno, geografsko područje ili visinski pojas. Npr.: Jedna regionalna zajednica

moţe biti: montana šuma bukve, ili šuma bukve – jele sa smrčom ... 2) Osnovni tip šume (ili Tip šume) – predstavlja skup sastojina u okviru jedne regionalne

zajednice koje imaju pribliţno jednak sastav vrsta drveća i pribliţno jednaka svojstva

zemljišta i ostalih uslova staništa. Npr.: Osnovni tip šuma croga bora na dolomitnoj rendzini; Osnovni tip šume bukve i jele na krečnjačkoj crnici

3) Proizodni tip šuma – predstavlja skup osnovnih tipova šuma koji imaju pribliţno jednake

ekološke i proizvodne karakteristike, a koji slično reaguju na uzgojne mjere. Npr.: Proizvodni tip šuma bukve na krečnjačkim crnicama.

Nakon pripremnih radova u kancelariji: pisanja metodike, prikupljanja informacija, sakupljanja karata;

te snimanja podataka na terenu:

a) orografskih

b) edafskih

c) fitocenoloških

d) taksacionih i uzgojni podaci

Primjer sakupljanja podataka: Prikaz prikupljanja podataka sa Inventure šuma na velikim površinama i BiH 1964-86

Na cijeloj površini BiH za pet godina postavljeno je 2000 traktova širine 20m pod azimutom od 18°

26”, (raĎeno je cca 400 traktova godišnje). Na tim traktovima je postavljeno 16 ploha na kojima su

prikupljani orograski, pedološki, fitocenološki, taksacioni i uzgojni podaci.

Pristupa se dvofaznoj obradi podataka

- I faza tipološke klasifikacije (ekološka faza) – Na onovu prikupljenih podataka u okviru svake

regionalne zajednice izdvajaju sastojine po osnovu edifikatora i subedifikatora i osobinama zemljišta

(tipu i dubini), čime se formiraju osnovni tipovi šuma. Npr. u okviru regionalne zajedice montanih

šuma bukve su izdvojeni sljedeći onovni tipovi: čiste šume bukve na dolomitnim rendzinama, čiste

šume bukve na krečnjačkim crnicama, čiste šume bukve na smeĎim zemljištima na peridotitu....

- II faza tipološke klasifikacije (proizvodna faza) – Nakon ustanovljavanja ekoliških

pokazatelja oni se podvrgavaju analizi sa proizvodnog sanovišta. Na osnovu ove

analize vrši se grupisanje (objedinjavanje) srodnih osnovnih tipova u proizvodne

tipove. Kod ove analize naročito se obraća paţnja na sljedeće taksacione elemente:

bonitete staništa za glavne vrste drveća, omjer smjese, stepen sklopa, drvna zaliha i

zapreminski prirast. Veličina taksacionih elemenata je u tjesnoj korelaciji sa ekološko-

proizvodnom vrijednošću staništa.

- Analiza se vrši za grupu osnovnih tipova šuma. Pri tome se procjenjuje:

a) stepen korelacije izmeĎu uslova staništa, s jedne i drvne mase i prirasta s druge

strane.

b) mogućproizvodni ciljevi u tehničkom pogledu – “tehnički ciljevi” (izbor vrsta

drveća, sistemi i mjere gazdovanja, itd..)

c) potrebne meliorativne mjere (Ďubrenje, kalcifikacija, obrada, terasiranje),

d) opasnosti kojima je odreĎeni tip šume izloţen (zatravljivanje, stvaranje sirovog

humusa, erozija, vjetroizvale, opasnost od poţara,...)

Grupisanjem više sličnih proizvodnih tipova koji imaju pribliţno jednake /slične ekološke

karakteristike i proizvodnu sposobnost i ciljeve gospodarenja formiraju se gazdinske klase.

Gazdinsku klasu moţe činiti i jedan proizvodni tip ukuliko ne postoje slični proizvodni tipovi

s obzirom na navedene kriterije.

Grupisanjem sličnih proizvodnih tipova u gazdinske klase zanemaruju se manje ekološke

razlike meĎu njima, da bi se dobile krupnije proizvodne jedinice koje se u uzgojno-

proizvodnom smislu mogu isto tretirati. Previše proizvodnih tipova, pogotova ako imaju male

površine činilo bi gospoderenje šumskim resursima veoma teškim.

Dobra karakteristika ovog sistema je što ne primjenjuje u potpunosti vegetacijska

komponenta, nego samo sastav sastojine u pogledu vrsta drveća (edifikatori i subedifikatori) i

tipa tla. Usvajanje potpune vegetacijske komponente u tipologiji na bazi fitocenologije

izazvao bi problem kod šumara praktičara s obizirom na neophodno potrebna znanja iz

floristike. Ocjena pripadnosti pojedinim tipovima olakšana je i sa obzirom na aspektivnost

(moţe se vršiti tipološko odreĎivanje sastojina i zimi). S obzirom na čestu mozaičnost

staništa, pojavu prelaza i mješavina primjena ovakovog sitemaje daleko jednostavnija nego

onaj koji ima potpunu vegetacijsku komponentu (n.p.r. na bazi fitocenoza).

Na kraju potencijalna produktivnost pojedine gazdinske klase se uz pomoć prinosnih tablica

se moţe procjeniti sa visokim stepenom tačnosti.