Umijeće pripovijedanja velikog majstora ¹

José Paulo Paes

Ovaj ogled napisao sam na poziv venecuelanske fundacije Ayacucho

kako bi poslužio kao predgovor izdanju na španjolskom jeziku pod nazivom

Kakao/ Gabriela, klinčić i cimet prestižne biblioteke Ayachucho u čijem se

katalogu nalaze najvažniji latinoamerički autori, kako stari tako i oni moderni.

Taj poziv pružio mi je prigodu ili, bolje rečeno, izliku da se još jednom, ovaj

put analitički, osvrnem na dva temeljna djela romanopisca kojemu se već

odavna divim […]

Čitajući Gabrielu uvjerio sam se kako je spontani pripovjedački dar koji

je autor pokazao već u romanu Kakao sada sazrio u majstorsko umijeće

kojim je Amado razradio polifonijsku strukturu romana, jednu od najuspjelijih

kojima se može podičiti brazilska proza […]

Veze romana Gabriela, klinčić i cimet (1958) s ideološkom klimom

razdoblja u kojem je napisan i objavljen nisu ni izbliza toliko izravne i

očigledne kao one Kakaa s proleterizmom programa iz 30-ih godina. Te

veze ne temelje se toliko na misiji koliko na omisiji. Drugim riječima: upravo

u onoj mjeri u kojoj ne ističe obvezu na izravni politički angažman, Gabriela

pruža dobru sliku povijesnih okolnosti u kojima je napisana, a to je kraj 50-ih

godina kad su razgradnjom staljinističkog mita ljevičarski autori napokon

oslobođeni tiranskih okova takozvanog socijalnog realizma.

399

400

Iz tog gledišta Gabriela kao da se nalazi na potpuno suprotnom polu

od Kakaa, tolike su razlike koje ih razdvajaju. Dvije se, međutim, čine

osobito značajnima.

Ponajprije, njezina radnja ne odvija se u prošlosti koja bi se,

kao u slučaju autobiografskog pripovjedača u romanu Kakao, malo ili

gotovo nimalo razlikovala od sadašnjosti njegovih čitatelja. Pripovijest o

Nacibu i Gabrieli seže u godinu 1925, u “vrijeme kada su mjeseci

prolazili sporo, ali su se događaji odvijali vrtoglavom brzinom”, godinu

osobito važnu za povijest grada Ilhéusa jer je jaružanje dna luke,

otvorivši pristup brodovima velike zapremnine, omogućilo izravni izvoz

kakaa, što je za posljedicu imalo politički i društveni uspon njegovih

izvoznika kao i slabljenje apsolutne moći zemljoposjednika.

Ako ništa drugo, povijesna pesrpektiva omogućila je autoru da

se u Gabrieli “in limine” oslobodi izravno politički angažiranog jezika, a

koristi takvog pristupa mogle su se vidjeti još od romana Terras do sem-

fim (Krajevi beskraja, 1943.). […]

Druga razlika između Kakaa i Gabriele nalazi se u promjeni

narativnog registra iz autobiografskog prvog lica u treće lice u obliku

neupravnog govora. […] Na svakom koraku u Gabrieli odzvanja

dvostrukost glasova obuhvaćajući “istovremeno dvije različite intencije: onu

izravnu, lika koji u tom trenutku govori, i onu prelomljenu, autorovu”.2 Time

ideološko jednoglasje angažiranog romana u kojem se drugi

pojavljuje tek kao karikatura ustupa mjesto polifoniji društvenih

glasova od kojih svaki ima vlastitu infleksiju i vlastiti svijet vrijednosti.

A ti glasovi – da nastavimo s glazbenim poredbama – artikuliraju se u

dva ključa. S jedne strane nalazi se kolektivni ključ koji u povijesti

Ilhéusa nosi dramatski sukob između veleposjednika i trgovaca ili, što se

zapravo svodi na isto, između tradicije i inovacije. S druge strane nalazi

se osobni ključ u čijem se crtovlju odvija ljubavna idila između Naciba i

Gabriele. Oba ta ključa isprepliću se da bi zajedničkim naporom,

postupnim postizanjem suglasja među tonovima, modulirali prijelaz od

pojedinačnog prema skupnom, od ekonomskog prema etičkom, od

povijesnog prema mitskom, od sentimentalnog i dramatičnog prema

komičnom i pikarskom, i sve to u bogatoj, raznolikoj simfonijskoj strukturi

čija uvjerljivost predstavlja dokaz razine majstorstva koju je uspjelo doseći

umijeće pripovijedanja Jorgea Amada.

Ta simfonijska raznolikost odgovorna je i za treću, vrlo očitu razliku

između dva romana koja se očituje u njihovom obimu: Kakao ima tek

nešto više od stotinu stranica, dok Gabriela ima više od pet stotina.

Toliko stranica bilo je neophodno da bi se izgradila složena polifonijska

pripovjedna struktura s desecima glavnih i gotovo stotinjak sporednih

likova u kojoj ništa nije suvišno i ništa ne nedostaje: svaki, pa i najmanji

element ima svoje mjesto u priči i svoju ulogu u umjetnički oblikovanoj

sveukupnosti društva. Takva sveukupnost sama po sebi

podrazumijeva

ostatke jedne epske, to jest herojske dimenzije koju je Gabriela naslijedila

od romana Krajevi beskraja, ali ne da bi je razvila u jednakom opsegu, već u

idilično-parodično-pastoralnom obliku čiji se začeci, kao što smo vidjeli,

nalaze u Kakau.

Taj kontinuitet, koji na prvi pogled nije lako uočiti jer je svaki

naredni roman nastojao biti drugačijim od prethodnoga, ipak se očituje u

nizu romana od Kakaa do Gabriele. Za neke od njih čak bi se moglo reći

da ponavljaju i produbljuju motive koji su tek naznačeni u prvom od

spomenutih romana, a koji će se, obogaćeni svim mogućim

konotacijama stečenim na tom putu, vratiti u onom drugom. […]

Može se reći da se u Gabrieli seoski prostor prožima s gradskim.

Za razliku od Salvadora, toliko udaljenog od plantaža kakaa od kojih je,

međutim, imao velike koristi jer se – barem do 1925. – sav ondje

proizveden kakao prevozio u njegovu luku, Ilhéus ne predstavlja više od

urbanog produžetka tog seoskog područja o kojem toliko ovisi. Ta ovisnost

i bliskost metonimijski su izražene u činjenici da su stranci koji šetaju

njegovim ulicama opijeni “intenzivnim mirisom sušenih sjemenki kakaovca”.

A ta olfaktivna metonimija osobito je značajna u romanu u kojem su mirisi,

počevši već od mirisa začina u naslovu, klinčića i cimeta, stavljeni u prvi

plan upućujući nas smjesta na užitke nepca, odmah uz bok onim

seksualnim na ljestvici čulnih vrijednosti, toliko udaljenoj od proleterske

umjerenosti koju nalazimo u Kakau koliko bliskoj hedonizmu pučke kulture

u kojoj regionalna kuhinja zauzima jednako časno mjesto kao i religijski

rituali. Takvu ravnotežu materijalnih i duhovnih vrijednosti u pučkoj kulturi

dobro je istaknuo Mihail Bahtin.3

[…] U strukturi Gabriele isprepleću se dvije pripovjedne linije –

ona skupna, usredotočena na političku borbu između izvoznika kakaa

Mundinha Falcãa i pukovnika Ramira Bastosa, te ona pojedinačna,

okrenuta prema ljubavnoj idili Naciba i Gabriele. Činjenica da je roman

dobio naslov po svojoj protagonistici mogla bi upućivati na prevlast jedne

401

402

pripovjedne linije da nema podnaslova Kronika jednoga grada u

unutrašnjosti. Taj prividni sukob između naglaska koji daju naslov i

podnaslov nije toliko vezan za pitanje prevlasti koliko za pitanje

reprezentativnosti: bit će da između junakinje i grada postoji nekakav

odnos jednakosti ili istovjetnosti kroz koji bi se taj sukob mogao

razriješiti. Taj odnos uistinu postoji i, budući da se radi o višeslojnom

romanu, može ga se uočiti na više razina.

[…] Od samog početka u pripovijedanju se kritički susreću tema

ženske potčinjenosti/ oslobađanja i tema urbane zaostalosti/napretka. Igra

uzajamnih odnosa između te dvije dijalektičke teme obogaćuje se kako odmiče

pripovijedanje. Među njima se uspostavlja blizak odnos bez obzira što jedna

pripada području etike, a druga ekonomije.

Isticanje takve vrste odnosa moglo se i očekivati u romanu običaja kao što je Gabriela čija je tema, kao što smo već rekli, slabljenje moći veleposjednika i uspon izvoznika kakaa. Taj političko-ekonomski proces odražava se na društveni život Ilhéusa, osobito na odnose među spolovima, ubrzava promjenu običaja počevši oslobađati žene tiranskih okova jednog gotovo feudalnog ćudoređa. Upravo to priznaje Tonico Bastos, sin svemoćnog pukovnika Ramira, u vezi s prešutno priznatim pravom mužu da ubije suprugu preljubnicu: “Feudalni običaji. […] Živimo u prošlom stoljeću”. Takvi običaji bili su ostatak ratničke prošlosti kada su borba za posjedovanje još uvijek neobrađene zemlje i teškoće da je se naseli nametali običaje koji su istovremeno promicali čednost i poslušnost. […]

U vrijeme kad se odvija radnja Gabriele, moralni kôd pukovnika već se smatrao nazadnim iako ga se nije otvoreno dovodilo u pitanje. Njegovoj zastarjelosti doprinosila je sama promjena načina života iz ruralnog u urbani: u Ilhéusu i Itabuni više se nije živjelo štedljivo, pukovnici su počeli kupovati i graditi lijepe kuće, ljetnikovce, čak i omanje palače. Skromni život napuštali bi zbog sinova koji su studirali na fakultetima širom Bahije. Da bi

figurativno izrazio tu potrebu za promjenom, autor u jednom trenutku

pronalazi prekrasnu metonimiju kojom sažima razliku u pogledima između

dvaju istaknutih pukovnika. Jedan od njih je Altino Brandão iz Itabune, isti

onaj koji je Mundinhu Falcãu u njegovu uredu propovijedao o prednostima

braka; drugi je pukovnik Ramiro Bastos, već osamdesetogodišnjak, kojeg

ovaj pokušava uvjeriti da se politički svrsta na stranu izvoznika kakaa

umjesto da se sukobljava s njim.

[…] Nije slučajno naslov […] potpoglavlja “O stolcima s visokim

naslonom”. Razlika između krutih starih neudobnih stolaca s visokim

naslonom i udobnih modernih podstavljenih naslonjača dobro oslikava

kontrast između predodžbe o vlasti kao pravu stečenom silom i održavanom

tradicijom i one koja se stječe kroz izražavanje opće volje i usklađivanje s

duhom vremena. Drugim riječima, riječ je o kontrastu između asketsko-

konzervativnog ćudoređa ratnika i hedonističko- progresističkog ćudoređa

trgovaca, sukobu starog i novog utjelovljenim u Ramiru Bastosu iz Itabune i

Mundinhu Falcãu iz Rio de Janeira.

Kako se radnja romana bude razvijala, razni će događaji, svaki na svoj

način, pokazivati kako novo, unatoč otporu, uvijek iznova pobjeđuje staro.

Nakon što ju je otac, pukovnik Melk Tavares, kaznio zbog veze s inženjerom

zaduženjim za jaružanje luke, inače oženjenim čovjekom, Malvina bježi iz

internata u Salvadoru i odlazi samostalno studirati i raditi u São Paulo. U toj

epizodi isprepleće se kolektivno s individualnim jer je Malvininu odluku da

postane samostalna ubrzao sâm inženjer koji je nakon intervencije Mundinha

Falcãa pri federalnoj vladi doveden u Ilhéus radi jaružanja luke zadavši tako

smrtni udarac prevlasti pukovnika koje je podržavala vlada države Bahije4

kojoj je bilo u interesu izvoziti kakao preko luke njezina glavnog grada.

Skandal nastao nakon što je prevareni muž ubio Sinhazinu i njezina

ljubavnika svjedoči o tome kako moralni kôd pukovnika više nije bio prešutno

prihvaćen kao nekada, što se potvrđuje i na kraju romana kad je proces koji

su protiv ubojice pokrenule obitelji žrtava urodio i osuđujućom presudom –

slučaj dotada nezabilježen u sudskim kronikama Ilhéusa. […]

Nakon dugog sazrijevanja, ta radikalna promjena običaja dovršena je

403

404

u tih nekoliko mjeseci u kojima se odvija radnja Gabriele. U tom procesu središnju ulogu ima ljubav Naciba i Gabriele. Svi ostali događaji u knjizi na neki način bi se mogli usporediti s pozadinom grba u čijem središtu se nalazi ta ljubavna priča, ali nipošto ne kao neki statičan prizor, već kao element koji daje dinamičnost cijelom procesu. To je upravo zato što njihova ljubavna priča ima vlastitu dramatiku kojoj je njihov katastrofalni brak bio prekretnica. Prije no što se odlučio stupiti u brak sa svojom kuharicom, Nacib je bez problema iskoristio sve ono što mu je ona od sebe nudila ne tražeći ništa zauzvrat. Za stolom, „začin između veličanstvenog i božanskog“ njegovoj hrani; u krevetu „pucketanje neugasive vatre“ njezine mulatske puti boje cimeta i mirisa klinčića. Čak je poboljšala i njegovo materijalno stanje jer je, kako zbog njezinih ukusnih poslastica, tako zbog njezine dražesne pojave, bar Vesúvio uskoro bio pun gostiju. […] Paradoksalno, upravo su te vrline u njezinu ljubavniku - poslodavcu naposljetku izazvale nemir i tjeskobu. […] Počeo se bojati da će mu netko ukrasti kuharicu, ponudivši joj bolji posao i bolju plaću, ili ljubavnicu, izgradivši joj vlastiti dom i obasuvši je darovima. I, kao da to samo po sebi nije bilo dovoljno, počela ga je mučiti ljubomora zbog požudnih pogleda kojima su je obasipali gosti Vesúvia. Nakon mnogo promišljanja, Nacib naposljetku pronalazi, po njegovom mišljenju, idealno rješenje za svoje strahove kao poslodavca i ljubomoru kao ljubavnika u – braku. Suočivši se s javnim mnijenjem koje je bilo sablažnjeno činjenicom da se ugledan poslovni čovjek želi vjenčati s razudanom migrantkinjom sa Sjeveroistoka te manjkom zanosa od strane same Gabriele, par se napokon vjenčao i ozakonio svoju vezu. Od tog trenutka sve u dotad sređenom Nacibovom životu kreće nizbrdo. Odsutnost Gabriele iz bara Vesúvio gdje joj je suprug zabranio pojavljivanje značajno je smanjila broj njegovih gostiju. Osim toga, zbog društvenih ograničenja vezanih uz novu ulogu kao gospođe Saad izgubila je svoju djetinju spontanost, rastužila se, počela se osjećati poput zatvorenice. […] Čak se i u krevetu Nacibu učinila drugačijom. Iako je i dalje bila nježna, kao da su zahtjevi njezine nove društvene uloge “zauzdali njezin žar, potisnuli njezinu želju, ohladili njezino srce”. Sve dok je jednoga dana nije zatekao u krevetu s Tonicom Bastosom. Istukavši joj ljubavnika i izbacivši je iz kuće, pronašao je zakonski način za poništenje braka i oboje su ponovo

postali samci. Nekoliko mjeseci poslije, međutim, iz poslovnih razloga bio

je prisiljen ponovo je zaposliti kao kuharicu; još kasnije vratio joj se i u

krevet, iako tek povremeno, bez ikakve obveze bilo s jedne bilo s druge

strane.

Ta ljubavna priča u tri dijela – prije, za vrijeme i poslije braka –

može se čitati poput svojevrsnog upozorenja protiv buržujskog načela

posjedovanja koje se putem instituta monogamnog braka ozakonjuje

protežući se i na samo područje spolnosti. U prilog takvom čitanju ide

okolnost da je, za razliku od proleterizma u romanu Kakao i svim

ostalima koji su slijedili do Gabriele, ovaj posljednji potpuno posvećen

prikazu borbe napredne buržoazije protiv feudalne zaostalosti vlasnika

plantaža kakaa. Nacib je doličan predstavnik te buržoazije i, da bi se

uvidjela mjera u kojoj se promijenio ton od Kakaa do Gabriele, dovoljno

je vidjeti kako se u Ilhéusu u kojem se odvija radnja potonjeg do uloge

protagonista uzdigao jedan od onih mnogobrojnih “lokalnih arapskih

trgovaca koji bi razgovarali na vlastitom jeziku” dok u Kakau takvi trgovci

nisu dobili više prostora od ove usputne opaske.

No, favorizirati takvo čitanje značilo bi Gabrieli pripisivati namjeru

ideološke kritike koja se tom romanu čini stranom: u njemu, kad god je

prisutna, opreka narod ∞ buržuazija preuzima obilježja sukoba etičkih i

kulturnih vrijednosti radije no političku opreku između izrabljivača ∞

izrabljivanih koja je toliko očita u tekstu angažiranih romana koji su mu

prethodili.

Krah Nacibova braka vezan je uz pastoralnu etiku čije se silnice

protežu od Kakaa do Gabriele da bi u njoj poprimile drugačije i mnogo

bogatije konotacije. Možda izgleda neumjesno govoriti o pastoralnosti u

romanu smještenom u gradu, a ne na selu. Tim više što najpastoralniji od

njegovih likova, Gabriela, iako pristigla iz seoskog kraja, od njega mirne

duše odustaje i bez ikakve čežnje ili grižnje savjesti prilagođava se gradu.

Međutim, kao što je dobro pokazao William Empsom

proučavajući djela kao što su Prosjačka opera Johna Gaya ili Alisa u

zemlji čuda Lewisa Carrolla za koja bi se teško moglo reći da su

pastoralna, da bi se ostvarilo u književnosti, pastoralno načelo ne ovisi

nužno o seoskoj situaciji iz koje je proizašlo: dovoljno je kao mjerilo

zadržati njegove osnovne vrijednosti, osobito temeljnu opreku između

prirodnog i umjetnog života. U slučaju Gabriele, k tomu, tu je još i

405

406

olakotna okolnost da je Ilhéus, kao što smo vidjeli, pupčanom vrpcom vezan uz ruralno područje plantaže kakaa. Unutrašnjost Bahije je svojevrsne međustepenica između ruralnog i urbanog, a unatoč tome što je Ilhéus bliži urbanom, on u sebi ipak do neke mjere sadrži obilježja ruralnog.5 […] Rousseauov „dobri divljak“ je tipično pastoralan filozofski konstrukt koji se u Gabrieli utjelovljuje u obliku koji je William Empson, proučavajući pastoralnost u dvije Alise Lewisa Carrolla, nazvao „dijete- sudac“. To nije ništa drugo no kritički pogled na konvencije iz prespektive nedužnosti. U biti radi se o istom sredstvu kojim su se koristili enciklopedisti da bi svojom umjetničkom prozom raskrinkali iracionalnost Staroga režima i koje je najuspješnije upotrijebio Voltaire u Naivku, priči o Irokezu čije oči divljaka zbog svoje nedužnosti imaju moć prodrijeti kroz društvene maske iza kojih se skriva licemjerje koje civilizirane oči zbog osjećaja krivnje izbjegavaju ili se prave da ga ne vide. Iz gledišta kritičke nedužnosti, zahvaljujući većoj bliskosti svojim korijenima (društvenim u jednom, biološkim u drugom slučaju), divljak i dijete jednako su vrijedni, a Gabriela u sebi ima ponešto i od jednoga i od drugoga dok se spontano odaje svojim zadovoljstvima - hodanju bosonoga, igranju na ulici, plesanju u povorci za Sveta tri kralja, odlasku u cirkus, neobuzdanom smijehu, lijeganju s onima koji joj se svide – propitujući tako sve tabue koji stoje na putu njihova zadovoljenja. […]

Ono što upada u oči u Gabrielinu karakteru jest izražena djetinjastost, ponekad na samoj granici mentalne zaostalosti. Međutim, zbog činjenice da tu djetinjastost prati seksualnost koja je zrela i sigurna u sebe, uvjerljivost u ovom slučaju prepušta svoje mjesto simboličkoj koherentnosti. U svojoj veseloj animalnosti koja ne poznaje drugo ograničenje za ostvarenje želja osim žudnje za potpunošću, svoje i tuđe, ona utjelovljuje seksualnost na najvišoj potenciji, pastoralnu, prirodnu. Odatle se njezina logika “dobre divljakinje” i na ovom području ne pokazuje ništa manje subverzivnom za ustaljene kodove ponašanja. Noću se predavala migrantu Clementeu “kao da se ništa nije dogodilo” dok bi ga “idućeg dana, kao da se uopće ne sjeća onoga što se dogodilo, gledala kao i sve ostale i ponašala se prema njemu kao i prema svima ostalima”, paradoks koji je crnac Fagundes ovako pokušao objasniti svom sudrugu težaku: “Ona nije žena s kojom se živi. […] Možeš spavati s njom, činiti svašta. Ali biti njezin gospodar, posjedovati je kao što se posjeduju druge, to nikada nikome neće uspjeti”. […] João Fulgêncio

[…] također odbija okarakterizirati Gabrielu, čak i epitetom “djetinja duša” koji

je predložio jedan od njegovih sugovornika: “Gabriela je dobra, velikodušna,

impulzivna, čista. Možemo samo nabrajati njezine vrline i mane, ali ne je i

objasniti. Čini ono što voli, odbija činiti ono što joj se ne sviđa. Ne želim je

objašnjavati. Dovoljno mi je vidjeti je, znati da postoji”. […]

Preuzimanje pastoralnog obrasca u Gabrieli odvija se i u obliku

idiličnog susreta klasa koji podsjeća na one u Kakau, ali s različitim

rasporedom uloga. Od muškarca “niže” klase kojega snubi žena “više”

klase6, ovdje nailazimo na obrnutu situaciju. U oba slučaja izjalovljuje se

prevazilaženje društvenih razlika snagom ljubavi koja obično pobjeđuje u

konvencionalnijem tipu idile. […] To ne znači definitivno razdvajanje

ljubavnika, već samo promjenu ili ispravku unutar njihova odnosa koja s

jedne strane kritički upućuje na represivni karakter braka kao institucije u

službi buržujske želje za posjedovanjem, a s druge na temeljnu

neusklađenost između seksualne slobode kao prirodne vrijednosti i

umjetnih konvencija koje je nastoje zauzdati. Činjenica da se Nacib vraća u

Gabrielinu postelju nakon poništenja braka, ali sada bez zahtjeva za

isključivošću, u sebi nosi mogućnost dvostrukog čitanja. Degradiravši je iz

supruge u povremenu ljubavnicu koja uživa jednaki položaj kao i prostitutke

koje nastavlja posjećivati, on uspijeva razriješiti unutar buržujskog morala

subverzivni nesklad koji je ona onamo unijela. Međutim, ponovo prihvativši

njezinu naklonost, bivši prevareni suprug neizravno priznaje pobjedu trajne

slobode izbora partnera koju je ona izvojevala, čime okolnost njihova ulaska

i izlaska iz braka poprima pedagoški ton. […]

Gabriela također utjelovljuje mitsku žudnju žene za neovisnošću i

seksualnom slobodom. Događa se to u povijesno vrlo prikladnom trenutku

u kojem feudalna zaostalost pukovnika mora ustuknuti pred modernim

zahtjevima napretka.[…] Promjena političkih obrazaca – uspon Mundinha

Falcãa i kraj pukovničkog apsolutizma – uspoređuje se s promjenom

seksualnih obrazaca koje obilježava krah zakona za kažnjavanje preljuba

koji su nametnuli pukovnici i oslobađanje Gabriele prisila buržujskog

braka, pri čemu je uzdignuta do simbola neovisnosti i slobode svoga

spola.

Osim toga, personifikacija herojskog načela u “važnom članu”

ilhéuskog društva, ni više ni manje no u njegovu vrlo štovanom

407

408

političkom čelniku, te pastoralnog načela u njegovu „nevažnom članu“, ni više ni manje no kuharici uzdignutoj na položaj heroine, izravno upućuje na dvostruki, tragikomični registar, nerazdvojiv od modernih oživotvorenja pastoralnosti. […] [Valja] istaći izvjesnu unutrašnju, izrazito književnu dinamiku umijeća pripovijedanja Jorgea Amada, u opreci s naglaskom na vanjske čimbenike sociopolitičke i prigodničarske vrste koji se često navode kako bi se objasnile osobitosti njegova književnog puta, a naročito prijelaz (čiji je roman Gabriela, klinčić i cimet upravo prekretnica) iz otvoreno angažirane književnosti u ono što, ako se i nije ispoljilo kao neangažiranost (ne radi se ni o kakvom obliku populizma), također ne podrazumijeva obavezu prema nekom ideološkom programu. Kao što se vidjelo tijekom ove analize, taj prijelaz se, iako uvjetovan vanjskim čimbenicima, ostvario prema unutarnjoj zakonitosti, a to je pastoralno načelo, čija su se oživotvorenja na ovaj ili onaj način njima bila potaknuta. O kontinuitetu tog načela posvjedočit će knjige koje će slijediti poslije Gabriele. Dvije od njih, Tereza Batista cansada de guerra (Tereza Batista umorna od rata,1972.) i Tieta do Agreste (Tieta iz Agrestea,1977.) okreću se oko protagonistkinja koje, za razliku od Gabriele koja je “slobodni strijelac”, kao seksualne profesionalke još bliže odgovaraju obrascu idilične prostitutke iz Prosjačke opere koju je Empson secirao kao kritičku metaforu licemjerja vladajućih klasa. Na isti način nam Quincas Berro Dágua iz istoimene novele (1960.) ili Pedro Archanjo iz romana Tenda dos Milagres (Šator čuda, 1970.) kao likovi s ruba buržujskog društva pružaju kritički pogled na to isto društvo. Prvi koji pripada boemskom i drugi koji pripada svijetu candombléa, dva izrazito antiburžujska svijeta, izraz su “narodskog čovjeka” čije je idilične ili pastoralne korijene u romanu dobro istaknuo Mihail Bahtin saževši ovako njegova glavna obilježja: “Narodski čovjek pojavljuje se kao nositelj mudrog odnosa prema životu i smrti kakav su vladajuće klase izgubile. […] Njegova slika veže se uz osobit opis hrane, pića, ljubavi, stvaranja potomstva. […] Često se u prvom planu ističe mudro (i znakovito) nerazumijevanje narodskog čovjeka suočenog licem u lice s laži i konvencijama”.7

Nije teško u tim obilježjima prepoznati lica različitih Amadovih junaka i

junakinja, bilo onih koje smo ovdje uzgred spomenuli bilo onih koje smo

podrobno razmotrili. Mnogo više od pukih ideoloških formacija, oni su

ljudski tipovi čija snaga uvjerljivosti umnogome duguje vitalnosti pučke

afro-brazilske kulture Bahije. A upravo je književno djelo Jorgea Amada,

njoj uvijek tako blisko, od samog početka i razdoblja strastvenog

angažmana, jedan od najuzvišenijih i najvjernijih izraza te kulture koja se

opire razornom učinku sredstava masovne komunikacije.

BILJEŠKE

1. Tekst iz knjige De Cacau a Gabriela, um percurso pastoral (Pastoralna nit koja se provlači od Kakaa do Gabriele) (Casa de Palavras, 1991), uredila Ilana Seltzer Goldstein. Ostale bilješke : José Paulo Paes. (bilješka urednika)2.Mihail Bahtin. Pitanja književnosti i estetike: teorija romana (prijevod A. F. Bernardini i drugi). São Paulo, Hucitec/Unesp, 1988, p. 127.3. Bahtin (op. cit., pp. 282-316 e 317-32) proučava u Rabelaisovu djelu njezinu vjernost vrijednostima koje naziva drevnim folklornim kompleksom gdje […] su lažne konvencije i ideal onostranog bili nepoznati. U tom kompleksu različite “vrijednosti” (ljudskog tijela, odjeće, prehrane, pića i pijanstva, općenja, smrti, izmeta) međusobno su se ispreplitale bez hijerarhijskih razlika i u potpunoj ravnoteži. 4.Ta bliska povezanost pukovnika s državnom vlasti obilježavala je “politiku guvernera” uvedenu za vrijeme vlade Camposa Salesa kao instrument moći Stare republike protiv kojeg se pobunio pokret poručnika brazilske vojske. Vidi, Edgar Carone, Revoluções do Brasil contemporâneo (1922-1938) (Revolucije u suvremenom Brazilu) 3a ed. rev. São Paulo, Difel, 1977, p. 20.5. William Empson. Some versions of pastoral. A study of the pastoral form in literature. Harmmonds-worth, Penguin, s. d., p. 2003.6. Ovdje bi se valjalo prisjetiti da je u provansalskoj lirskoj poeziji postojala vrsta poznata pod nazivom “pastorela” ili “pastoreta” koju je obilježavala rasprava između viteza i pastirice iz koje bi obično ona izlazila kao pobjednica Cf. Joseph T. Shipley (ed.). Dictionary of world literary terms: Cri-ticism, forms, technique. Londres, Georges Allen & Unwin, 1955, p. 301.7. Mihail Bahtin, op. cit., p. 342.

409

Kronologija

Radnja romana Gabriela, klinčić i cimet odvija se u Ilhéusu, u Bahiji, između 1925. i 1926.

godine, a to je razdoblje u kojem je uzgoj kakaa pokrenuo važne ekonomske i društvene

promjene. Jedan od povijesnih događaja spomenutih u knjizi je Tjedan moderne umjetnosti

1922, kad lik Liječnika kritizira “futurističke” prijedloge u korist akademske poezije. Ali glavni

povijesni događaj u pozadini radnje jest jaružanje dna stare luke u Ilhéusu koje će

omogućiti izvoz kakaa. Međutim, luka na ušću rijeke Cachoeira zapravo je izgrađena

1924.

1912.-1919.

Jorge Amado rodio se 10. kolovoza 1912.

u Itabuni, Bahia. Godine 1914. njegovi

roditelji sele se u Ilhéus gdje Amado uči

svoja prva slova. Između 1914. i 1918. u

Europi vodi se Prvi svjetski rat. Godine

1917. u Rusiji izbija revolucija koja će pod

Lenjinovim vodstvom na vlast dovesti

komuniste.

1920.-1925.

Tjedan moderne umjetnosti 1922.

okuplja u São Paulu umjetnike kao što

su Heitor Villa-Lobos, Tarsila do

Amaral, Mário i Oswald de Andrade. Iste

godine Benito Mussolini sastavlja vladu

u Italiji. U Bahiji, 1923. godine Jorge

Amado piše školski sastav pod nazivom

“More”; zadivljen, njegov učitelj, otac Luiz

Gonzaga Cabral, počinje mu posuđivati

knjige portugalskih autora kao i djela

Jonathana Swifta, Charlesa Dickensa i

Waltera Scotta. Godine 1925. Jorge

Amado bježi iz internata “Antônio Vieira”

u Salvadoru i prelazi divljinu u

unutrašnjosti Bahije prema kući djeda

po ocu u Sergipeu gdje provodi “dva

mjeseca u prekrasnoj skitnji”.

1926.-1930.

Godine 1926. Regionalistički kongres pod

vodstvom Gilberta Freyrea osuđuje

paulistički modernizam zbog “oponašanja

inozemnih inovacija”. Godine 1927., još

uvijek polazeći gimnaziju “Ipiranga” u

Salvadoru, Jorge Amado počinje surađivati

kao novinar crne kronike s dnevnicima Diário

da Bahia i O Imparcial, a u salvadorskom

časopisu A Luva objavljuje tekst “Pjesma ili

proza”. Godine 1928. José Américo de

Almeida objavljuje roman A bagaceira

(Lozovača), prvi regionalistički roman koji se

bavi problemima Sjeveroistoka, knjigu koja

je, kako je smatrao Amado, “kao nijedna

prije nje progovorila o seoskoj

stvarnosti”.Jorge Amado uključio se u

“Akademiju pobunjenih”, skupinu koja se

zalagala za “modernu umjetnost koja neće

biti modernistička”. Pad njujorške burze

1929. ubrzao je opadanje ciklusa kave u

Brazilu. Još 1929. godine Jorge Amado

objavljuje u dnevniku O Jornal pripovijest

Lenita koju je napisao u suradnji s Edsonom

Carneirom i Diasom da Costom. Brasil

svjedoči o kraju politike “kave s mlijekom”,

410

tijekom koje su se na položaju predsjednika

republike izmijenjivali političari iz država São

Paulo i Minas Gerais: revolucijom iz 1930. s

vlasti je svrgnut Washington Luís, a za

predsjednika imenovan Getúlio Vargas.

1931.-1935.

Godine 1932. izbija ustavna revolucija u São

Paulu. Godine 1933. Adolf Hitler dolazi na

vlast u Njemačkoj, a Franklin Delano

Roosevelt postaje predsjednik Sjedinjenih

Američkih Država, funkcija na koju će ponovo

biti izabran 1936., 1940. i 1944. Još 1933.,

Jorge Amado vjenčao se s Matilde Garcia

Rosom. Godine 1934. Getúlio Vargas je

neizravno izabran za predsjednika republike.

Od 1931. do 1935. Jorge Amado polazi

Nacionalni pravni fakultet u Rio de Janeiru;

nakon završetka fakulteta, nikad se neće

baviti pravom. Amado se poistovjećuje sa

skupinom Movimento de 30 kojoj su pripadali

José Américo de Almeida, Rachel de

Queiroz i Graciliano Ramos, kao i drugi

pisci zabrinuti socijalnim pitanjima i

vrednovanjem regionalnih razlika. Godine

1933. Gilberto Freyre objavljuje knjigu

Casa-grande & senzala (Velika kuća &

senzala) koja će ostaviti dubok trag na

Jorgea Amada. Baianski romanopisac

objavljuje svoje prve romane: O país do

Carnaval (Zemlja karnevala 1931.), Cacau

(Kakao, 1933,) i Suor (Znoj, 1934). Godine

1935. rodila mu se kći Eulália Dalila.

1936.-1940.

Godine 1936. vojska ustaje protiv

španjolske republikanske vlade

i pod zapovjedništvom Francisca Franca

započinje građanski rat koji će potrajati

sve do 1939. Jorge Amado suočava se s

problemima zbog članstva u brazilskoj

komunističkoj partiji. U tom razdoblju

objavljuje romane Jubiabá (1935.), Mar

morto (Mrtvo more,1936.) i Capetais da

areia (Kapetani pješčanog

spruda,1937.). Godine 1936. uhićen je

pod optužbom da je godinu dana prije

sudjelovao u komunističkom puču.

Ponovo je uhićen nakon uspostave “Nove

države” 1937. U Salvadoru su njegove

knjige javno spaljene. U rujnu 1939.

njemačke trupe napadaju Poljsku čime

započinje Drugi svjetski rat. Godine 1940.

njemačke trupe okupirale su Pariz. Iste

godine Winston Churchill postaje

britanskim premijerom.

1941.-1945.

Godine 1941., u jeku režima “Nove države”,

Jorge Amado putuje u Argentinu i Urugvaj kako

bi istražio život Luísa Carlosa Prestesa

čiju će biografiju objaviti 1942. u

Buenos Airesu pod naslovom Život

Luísa Carlosa Prestesa koju će kasnije

preimenovati u Vitez nade. Po povratku

u Brazil uhićen je po treći put i pod

nadzorom poslan u Salvador. U lipnju

1941. Njemačka napada Sovjetski

Savez. U prosincu Japan bombardira

američku bazu u Pearl Harbouru i

Sjedinjene Države objavljuju rat Silama

Osovine. Godine 1942. Brazil ulazi u

Drugi svjetski rat na strani

411

Saveznika. Jorge Amado surađuje s listom

Folha da Manhã iz São Paula, postaje

glavnim urednikom dnevnika Hoje koji je

izdavala komunistička partija te tajnikom

Brazilsko-sovjetskog kulturnog instituta.

Godine 1943. ponovo surađuje s listom O

Imparcial potpisujući u njemu kolumnu

“Vrijeme rata” te, nakon šest godina

zabrane objavljivanja svojih djela,

objavljuje roman Terras do sem-fim

(Krajevi beskraja). Godine 1944. Jorge

Amado objavljuje roman São Jorge dos

Ilhéus (Sv. Juraj iz Ilhéusa). Razvodi se od

Matilde Garcia Rose. Godine 1945. okončan je

Drugi svjetski rat, a sa smjenom Getúlia

Vargasa doživjela je kraj i njegova “Nova

država”. Iste godine Jorge Amado vjenčao

se sa Zéliom Gattai iz São Paula, izabran je

za zastupnika u federalnom parlamentu kao

kandidat komunističke partije te objavljuje

vodič Bahia de Todos os Santos. Roman

Krajevi beskraja izlazi u izdanju izdavačke

kuće Alfreda A. Knopfa iz New Yorka što će

obilježiti početak prijateljstva s obitelji Knopf koja

će Amadova djela izbaciti u cijeli svijet.

1946.-1950.

Godine 1946. Jorge Amado objavljuje

roman Seara vermelha (Crveno polje).

Kao zastupnik u parlamentu predlaže

zakone koji jamče slobodu vjeroispovjesti i

jačaju autorska prava. Godine 1947.,

nedugo nakon što je komunistička partija

stavljena izvan zakona, poništen je njegov

zastupnički mandat. Iste godine u Rio de

Janeiru rođen je João Jorge, Amadovo

prvo dijete sa Zéliom Gattai. Godine

1948, pod prijetnjom političkog progona,

Jorge Amado odlazi u dobrovoljno

izgnanstvo u Pariz. U njegovu kuću u

Rio de Janeiru upada

policija i plijeni knjige, fotografije i

dokumente. Zélia i João Jorge putuju u

Europu da bi se pridružili Amadu. Godine

1950. u Rio de Janeiru umire Eulália

Dalila, najstarija Amadova kći. Iste

godine zbog političkog djelovanja Amado

je s obitelji prognan iz Francuske te

odlazi u dvorac Saveza pisaca u

Čehoslovačkoj. Nakon toga putuje po

Sovjetskom Savezu i središnjoj Europi

učvršćujući veze s tamošnjim

socijalističkim režimima

1951.-1955.

Godine 1951. Getúlio Vargas ponovo

postaje predsjednikom, ovaj put na

neposrednim izborima. Iste godine Jorge

Amado u Moskvi prima Staljinovu

nagradu. U Pragu je rođena njegova kći

Paloma. Godine 1952. Jorge Amado

vraća se u Brazil nastanivši se u Rio de

Janeiru. Za vrijeme makartizma zabranjen

je ulaz u Sjedinjene Države kako piscu

tako i njegovim djelima. Godine 1954.

Getúlio Vargas počinio je samoubojstvo.

Iste godine Jorge Amado izabran je za

predsjednika Brazilske udruge pisaca i

objavljuje Os subterrâneos da liberdade

(Podzemlje slobode). Udaljuje se od

komunističke partije.

1956.-1960.

Godine 1956, Juscelino Kubitschek

postaje predsjednikom republike. U veljači

Nikita Hruščov prokazuje Staljina na 20.

kongresu sovjetske komunističke partije.

Jorge Amado izlazi iz brazilske komunističke

partije. Godine 1957. Sovjetski Savez

lansira u svemir prvi umjetni satelit

“Sputnik”.

412

Na polju popularne glazbe pojavljuje se

bossa nova s Joãom Gilbertom, Narom

Leão, Antoniom Carlosom Jobimom i

Viniciusob de Moraesom. Objavljivanje

Gabriele, klinčića i cimeta donosi autoru

razne nagrade. Tim romanom započinje

nova faza u stvaralaštvu Jorgea Amada

koju obilježava rasprava o mješanstvu i

sinkretizmu. Godine 1959. počinje rat u

Vijetnamu. Jorge Amado prima naslov obá

Arolu pri candomblé svetištu Axé Opô

Afonjá. Iako uvjereni materijalist,

Amado je bio poklonik candombléa za

koji je tvrdio da je “vesela religija u

kojoj nema grijeha”. Godine 1960.

inauguriran je novi federalni glavni

grad, Brazilija.

1961.-1965.

Godine 1961. Jânio Quadros postaje

predsjednikom Brazila, ali daje ostavku

već u kolovozu. Nasljeđuje ga João

Goulart. Jurij Gagarin prvi je obletio oko

Zemlje u svemirskoj letjelici Vostok. Jorge

Amado prodaje filmska prava za Gabrielu,

klinčić i cimet tvrtki Metro-Goldwyn-Mayer,

što mu omogućuje da izgradi kuću u

salvadorskoj četvrti Rio Vermelho u kojoj

će stanovati s obitelji od 1963. pa sve do

dvoje smrti. Još 1961. izabran je na stolac

23 Brazilske književne akademije. Iste

godine objavljuje zbirku Os velhos ma-

rinheiros (Stari mornari) koja se sastoji od

novele A morte e a morte de Quincas

Berro Dágua (Smrt te smrt Quincasa

Berra Dágue) i romana O capitão-de-

longo-curso (Kapetan duge plovidbe).

Godine 1963. ubijene je predsjednik

Sjedinjenih Država John Kennedy. Nova

brazilska kinematografija oslikava

stvarnost brazilskog Sjeveroistoka u

filmovima kao što su Vidas secas (Suhi

životi, 1963) Nelsona Pereire dos Santosa i

Deus e o diabo na terra do sol (Bog i đavao

u zemlji sunca, 1964). Godine 1964. João

Goulart je svrgnut nakon državnog udara i

na njegovo mjesto dolazi Humberto

Castelo Branco, čime započinje vojna

diktatura koja će potrajati dva desetljeća.

Iste godine Jorge Amado objavljuje Os

pastores da noite (Pastire noći).

1966.-1970.

Godine 1968. Institucionalna odredba br. 5

ograničava građanske slobode i politički

život. U Parizu se studenti i mladi radnici

okupljaju na ulicama pod sloganom

“Zabranjeno braniti!”. U Bahiji na području

popularne glazbe razvija se tropikalizam

čiji su najistaknutiji predstavnici Caetano

Veloso, Gilberto Gil, Torquato Neto i Tom

Zé. Godine 1966. Jorge Amado

objavljuje roman Dona Flor e seus dois

maridos (Gospođa Flor i njezina dva muža),

a 1969. Tenda dos Milagres (Šator čuda).

Iste te 1969. godine američki astronaut Neil

Armstrong postaje prvi čovjek koji je kročio na

Mjesec.

.

1971.-1975.

Godine 1971. Jorge Amado pozvan je na

Sveučilište u Pennsylvaniji u Sjedinjenim

Država,a gdje ima priliku pratiti kolegij

posvećen njegovim djelima. Godine 1972.

objavljuje roman Tereza Batista cansada de

guerra (Tereza Batista umorna od rata) ,a

škola sambe Lins Imperial iz São Paula

413

odaje mu počast predstavivši se na

karnevalu s temom “Bahia Jorgea Ama-

da”. Godine 1973. iznenadni rast cijene

nafte potresa svjetsku ekonomiju. Godine

1975. TV Globo snima seriju prema Gabrieli,

klinčiću i cimetu s Sôniom Bragom u

naslovnoj ulozi i prikazuje se film Os

pastores da noite (Pastiri noći) u režiji

Marcela Camusa.

1976.-1980.

Godine 1977. Jorge Amado dobiva naslov

počasnog člana Afoxé skupine Filhos de

Gandhy u Salvadoru. Iste godine

premijerno se prikazuje film Nelsona

Pereire dos Santosa nadahnut Šatorom

čuda. Godine 1978. predsjednik Ernesto

Geisel ukida Institucionalnu odredbu br. 5 i

vraća habeas corpus. Godine 1979.

predsjednik João Baptista Figueiredo

amnestira političke zatvorenika i egzilante i

ponovo uvodi višestranačje. Također 1979.

premijerno se prikazuje dugometražni film

Gospođa Flor i njezina dva muža u režiji

Bruna Barreta. Iz tog razdoblja su i knjige

Tieta do Agreste (Tieta iz Agrestea, 1977),

Farda, fardão, camisola de dormir

(Uniforma, odora, spavaćica, 1979) i O

gato malhado e a andorinha Sinhá

(Prugasti mačak i lastavica Sinhá 1976),

knjiga koju je Amado napisao 1948. u

Parizu kao dar svome sinu.

1981.-1985.

Od 1983. Jorge Amado i Zélia Gattai počinju

provoditi jedan dio godine u Parizu, a drugi u

Brazilu. Jesen je Amadovo omiljeno godišnje

doba u parizu, a u Bahiji više ne može

pronaći toliko potrebni mir za pisanje. U

Brazilu raste pokret koji traži neposredne

predsjedničke izbore. Godine 1984. Jorge

Amado objavljuje roman Tocaia Grande

(Velika zasjeda). Godine 1985. Tancredo

Neves izabran je u Kongresu za predsjednika,

ali je preminuo prije no što je preuzeo ovlasti.

Naslijedio ga je José Sarney.

1986.-1990.

Godine 1987. u Salvadoru je otvorena

fundacija “Casa de Jorge Amado”, čime je

započela velika obnova središnje četvrti

Pelourinho. Godine 1988. škola sambe

Vai-vai pobjeđuje na karnevalu u São

Paulu s temom “Amado Jorge: povijest

brazilske rase”. Iste godine donesen je

novi brazilski ustav. Jorge Amado

objavljuje roman O sumiço da santa

(Nestanak svetice). Godine 1989. pada

Berlinski zid.

1991.-1995.

Godine 1992. Fernando Collor de Mello,

prvi predsjednik nakon 1964. izabran na

neposrednim izborima, daje ostavku u

tijeku procesa za njegovo razriješenje. Na

njegovo mjesto dolazi Itamar Franco. Iste

godine raspada se Sovjetski Savez. Jorge

Amado predsjeda 14. Međunarodnim

kulturnim festivalom u Asilahu, u Maroku,

pod nazivom “Mješanstvo, brazilski

primjer”, te sudjeluje na Svjetskom

umjetničkom forumu u Veneciji. Godine

1992. objavljuje dvije knjige Navegação de

cabotagem (Plovidba uz obalu) i A

descoberta da América pelos turcos

(Otkriće Amerike od strane Turaka)

414

Godine 1994. Brazil po četvrti put postaje svjetskim prvakom u nogometu nakon 1958. 1962. i 1970. Godine 1995. predsjednikom postaje

Fernando Henrique Cardoso, a na isti položaj bit će ponovo izabran 1998. Iste godine Jorge Amado prima nagradu Camões.

1996.-2000.

Godine 1996., nekoliko godina nakon infarkta i gubitka centralnog vida, Jorge Amado je u Parizu dobio plućni edem. Godine 1998. počasni je

gost na 18. Salonu knjiga u Parizu čija je tema Brazil i prima titulu doktora honoris causa sveučilišta Sorbonne Nouvelle i Universidade Mo-

derna u Lisabonu. U Salvadoru je završena prva faza obnove Pelourinha čiji trgovi dobivaju imena prema likovima iz Amadovih knjiga.

2001.

Nakon što je nekoliko puta zadržan na bolničkom liječenju, Jorge Amado umire 6. kolovoza 2001.