10.Sindikati u Medijima

218

description

Prisustvo sindikata u medijima

Transcript of 10.Sindikati u Medijima

Edicija SINDIKSINDIKATI U MEDIJIMAZa izdavačeFondacija Fridrih Ebert – Bojan Lađevac

Centar za razvoj sindikalizma – Srećko Mihailović

AutoriSrećko Mihailović (ed)

Zoran Stojijković

Dušan Torbica

Vojislav Mihailović

RecezentJelka Jovanović

Lektura i korekturaAnđelka Kovačević

Dizajn i priprema za štampuMarko Zakovski

Štampa Službeni glasnik

Tiraž300 primeraka

Beograd, 2012. godine

ISBN

SADRŽAJSrećko Mihailović: Sažetak istraživačkih nalaza 5

Srećko Mihailović: Konceptualni uvod u istraživanje relacije medija i sindikata 9

Vojislav Mihailović: Obaveštenost o sindikatima i poverenje u sindikate 23

1. Uvod 23

2. Obaveštenost i poverenje u Samostalni sindikat i UGS Nezavisnost 25

3. Poverenje u sidnikate i izborna orijentacija 40

4. Korelati obaveštenosti i poverenja 43

5. Vremenska dimenzija obaveštenosti i poverenja u sindikate 54

6. Zaključak 58

Srećko Mihailović: Koliko i kako mediji javljaju o sindikalnim i radničkim temama 63

1. Medijski prilozi o sindikatima i radničkim temama 64

2. Teme tekstova o sindikatima 76

3. Vrednosni smerovi tekstova o sindikatima 82

4. Žanrovi tekstova o sindikatima 86

5. Šta se u tekstovima o sindikatima zamera sindikatima 88

6. Šta sindikalni novinari kažu o uticaju medija 101

7. Sindikati i mediji 104

8. „Republika“ piše o radnicima i sindikatima 109

Dušan Torbica: Subotica – Kako sindikati informišu 115

1. Savez samostalnih sindikata Subotice 116

2. Nezavisni sindikat prosvetnih radnika Vojvodine - Gradski odbor 118

3. Industrijski sindikat ATB SEVER 120

4. Alati za informisanje 122

5. Zaključak 125

Zoran Stojiljković: Partnerstvom do demokratskih promena 127

1. Polazna dilema: Šta treba znati o prirodi politike i sindikatima u procesu

odlučivanja 127

2. Pitanje prvo: Da li su sindikati zavodljiv i atraktivan partner 132

3. Pitanje drugo: Šta su razlozi nemoći sindikata 135

4. Pitanje treće: Ima li izlaza za zaposlene i sindikate 136

5. Pitanje četvrto: Kakve su šanse za međusindikalnu saradnju i dijalog 137

6. Pitanje peto: Kakav smisao ima saradnja s civilnim društvom i javne kampanje 139

7. Pitanje šesto: Ima li dijalog s poslodavcima ikakvog smisla 143

8. Pitanje sedmo: Kako do realnog uticaja na polje politike 145

9. Završna dilema: Kako preživeti tranzicionu dramu 148

Prilozi 151

Prilozi (1) – Prokleti samoupravljači 151

Prilozi (2) – Tabele 159

Prilozi (3) – Izbor tekstova o sindikatima i radničkim temama 173

Prilozi (4) – Metodološke napomene o istraživanju 207

Summary of the study fi ndings – Srećko Mihailović 209

Sindikati u medijima: 5

Srećko MihailovićSAŽETAK ISTRAŽIVAČKIH NALAZA„U našoj zemlji pripadnici radničke klase bili su nekada, u vreme komunističke vlasti, bar na rečima, idealizovani. Oni su sada zanemareni. Javnost više interesuju problemi srednjih slojeva, a takozvanu kvalifi kovanu javnost, odnosno one koji imaju bitne informacije, najviše interesuju međusobni odnosi tajkuna i političara, domaćih i stranih.“

Vladimir Ilić - u pogovoru knjige koju je priredio Nebojša Popov: Radno mesto pod suncem. Radničke borbe u Srbiji.

Istraživanje medijskog predstavljanja sindikata situirano je u okvir traganja za činiocima koji utiču na smanjeno poverenje građana Srbije u sindikate. Polazeći od pretpostavke za koju ima dovoljno argumenata, da je nepoverenje u sindikate jedan od glavnih činilaca koji dovodi do nemoći sindikata, a da su potom nepoverenje i nemoć fenomeni koji se međusobno „hrane“ i dopunjuju, posebno smo se bavili ispitivanjem odnosa između poverenja u sindikate i obaveštenosti o radu sindikata. (O tome u ovoj studiji piše Vojislav Mihailović u radu o poverenju u sindikate i obaveštenosti o radu sindikata.) Pretpostavili smo na početku istraživanja da je neobaveštenost o radu sindikata jedan od činilaca koji utiču na smanjenje poverenja, pa i na samo nepoverenje u sindikate.

U istraživanju smo utvrdili da su sindikati uglavnom adekvatno predstavljeni u medijima; ni malo, ni mnogo, mada se može govoriti o izvesnoj potcenjenosti. U osnovi medijska slika sindikata ne odstupa u statistički značajnijoj meri od realnog uvida u stanje sindikata i sindikalizma. Ne može se, dakle, govoriti o medijskoj antisindikalnoj histeriji, a njeno postojanje bila je pretpostavka koju smo ispitivali u ovom istraživanju. Indicije o antisindikalnoj histeriji nameće jedan broj tekstova u tabloidnoj štampi za koje se sigurno može reći da nisu dobronamerni. No, priroda većine tekstova, u većini medija, bitno je drukčija i svakako dobronamerna.

Realizam medijskog predstavljanja sindikata, međutim, ima jednu za mnoge sindikalce neočekivanu posledicu. Naime, bolja informisanost o radu sindikata u korelaciji je s nepoverenjem u sindikate, tako da se možda može govoriti i o tome da bolja informisanost dovodi do smanjenja poverenja u sindikate. Sledeći ovu korelaciju možemo doći do naizgled apsurdnog zaključka: Treba raditi na smanjenju informisanosti o radu sindikata, jer bi time doprineli većem poverenju u sindikate, i u krajnjoj liniji pomogli bi povećanju sindikalne moći. Ipak, ove nalaze valja dublje analizirati i tragati o mogućim činiocima koji utiču na ovo razvođe – što više znamo o sindikatima to im manje verujemo! Prividno cinični komentar ove suprotnosti (razvođa) obaveštenosti i poverenja, mogao bi da glasi: Značajna korelacija između obaveštenosti i poverenja u sindikate u stvari je ključni

6: Sindikati u medijima

dokaz za realističnost medijske priče o sindikatima, jer kad javnost stekne uvid u rad sindikata prestane da veruje u njih, umesto očekivanog sindikalnog rada vidi se nešto što samo naliči na efi kasan rad! Naravno, ne previđamo činjenicu da efi kasan rad sindikata nije uslovljen samo kapacitetima samih sindikata, već i odnosom sindikalnog okruženja prema sindikatima, a pre svega odnosom države i njenih institucija i odnosom vlasnika kapitala.

Poenta je u tome što realni medijski prikaz sindikalnog rada omogućava uvid u

sindikalnu ne-moć, a obaveštenost o nemoći generiše nepoverenje. Uostalom,

kako bi se i moglo imati poverenje u organizaciju koja je malo moćna – i

politički i socijalno!

U istraživanju smo utvrdili da se obaveštenost o radu sindikata povećava s

približavanjem statusu člana sindikata. Tako je, po nalazima istraživanja javnog mnenja iz 2010. godine, svega 14% punoletnih građana Srbije obavešteno („osrednje“ ili „mnogo“) o radu sindikata; o sindikatima je, potom, obavešteno 22% zaposlenih radnika, kao i 48% članova sindikata (videti sliku 1).

Slika 1: Obaveštenost o sindikatima uopšte po različitim entitetima ispitanika

Ukupna populacija - 14% obaveštenih o radu sindikata uopšte

Oni koji su izvan radnog odnosa -

10% obaveštenih o radu sindikata uopšte

Oni koji su u radnom odnosu –

22% obaveštenih o radu sindikata uopšte

Nisu članovi sindikata -

8% obaveštenih o sindik.

Članovi sindikata -

48% obaveštenih o sindik.

Šta se može zameriti medijima? Eventualno, može se govoriti o tome da mediji nisu pomogli, odnosno pomagali sindikatima da izađu iz krize poverenja i uopšte u prevazilaženju nemoći. Ističemo da je ovo samo uslovno primedba koja se može uputiti medijima, jer se odnosi na nešto što se ne može ubrojati u medijski posao, iako to ne znači da mediji ne mogu da se pojave i u toj ulozi. Naš uvid u kapacitete medija na ovom planu, pre svega preko komunikacije s desetak novinara koji „prate“ sindikate, ukazuje na znatne medijske mogućnosti. Bilo bi ipak previše očekivati da se mediji pojave i kao inicijatori rada na revitalizaciji sindikalizma u Srbiji.

Akciju za revitalizaciju sindikalizma (akciju, a ne kampanju) mogu da pokrenu samo sindikati, odnosno sami radnici. Prvi partner u tom poslu sindikata i radnika, jeste civilno društvo, tj. organizacije civilnog društva, a potom i država, i političke organizacije, ali i organizacija poslodavaca u meri u kojoj oni shvataju sveobuhvatnost učinaka socijalnog partnerstva sa sindikatima. (O tome u ovoj

Sindikati u medijima: 7

studiji piše Zoran Stojiljković u svom radu o partnerstvu kao putu do demokratskih promena.)

Novu (dodatnu) ulogu medija u odnosu na sindikate, vidim samo u okviru pomenutog partnerstva za revitalizaciju sindikata. Smatram, dakle, da sindikati treba da preispitaju svoj status i ulogu i da se orijentišu na revitalizaciju sopstvene moći, a da se u tom poslu oslone (pa i zatraže pomoć, zašto da ne) na civilno i političko društvo, na poslodavce i državu, i naravno, na medije kao deo civilnog društva.

U drugoj ravni, u okviru istraživanja relacija sindikata i medija, bavili smo se (na neki način, iz drugog plana) pitanjem informisanja unutar sindikata. Pokazalo se tokom istraživanja da smo bili u pravu kada smo osnovno istraživanje orijentisali na polje „spoljnjeg informisanja“ ili „informisanja prema spolja“, kako to imenuju u sindikatima. Dakle, informisanje o sindikatima i obaveštenost drugih o sindikatima, a ne (samo) obaveštenost članova sindikata o radu svog sindikata. Sve u svemu, interno informisanje u sindikatima bilo je nekako po strani u odnosu na osnovni tok istraživanja. Ipak je interno informisanje posebna tema koja traži istovremeno ispitivanja stepena i kvaliteta obaveštenosti članova datog sindikata i s druge strane, puteva kojima se vrši informisanje unutar datog sindikata.

Naša istraživanja su pokazala da je interno informisanje bolje od eksternog informisanja. O tome delimično svedoči podatak da je o radu sindikata informisan svaki drugi član nekog od sindikata, dok je obaveštenost kod radnika (bez obzira da li su ili nisu članovi sindikata) duplo manja, a obaveštenost punoletnih građana, manja čak tri i po puta. Međutim, treba imati na umu da na informisanost o sindikatima ne utiče samo pružena mogućnost da se neko obavesti o sindikatima, već i zainteresovanost pojedinca da se obavesti o radu sindikata i niz drugih činilaca.

Predstava koju mediji prezentuju javnosti jeste rezultanta kapaciteta sindikata i sposobnosti medija da interpretira sindikalnu priču. Gledano u celini, naši podaci sugerišu zaključak da mediji samo refl ektuju sindikalnu stvarnost. Utoliko su mediji u slučaju sindikata „protočni bojler“, malo šta oduzimaju i malo toga dodaju – kada je reč o sindikatima. Sindikati su, izgleda, isuviše slabi da bi oni koji imaju medije u vlasništvu nalazili za shodno da intervenišu i da umanjuju (ili iskrivljuju) sindikalnu (ne)moć. Utoliko je medijska priča o sindikatima – tačna!

No, ipak neka pitanja ostaju. Zašto, na primer, priča o „slučaju“ Jugoremedije ostaje samo u okvirima Republike – lista građanskog samooslobađanja; zašto izvan medija ostaju „slučajevi“ drugih jugoremedija; zašto se primeri radničkog akcionarstva prećutkuju... Zašto je izvan medijske pažnje velika priča o zatvorenosti prema sindikatima malih i srednjih preduzeća ili pojedinih fi rmi u vlasništvu inostranog kapitala? Ili ona o „dilovima“ sindikalnog vođstva i vlasnika pojedinih fi rmi na

8: Sindikati u medijima

osnovnim nivoima sindikalnog organizovanja... S druge strane, pitanje je: Zašto sami sindikati nisu pokretali ove teme, a nema dokaza da su ih pokretali, a da su ih mediji prećutkivali!

Sve u svemu, ako je tačno da postoji medijsko zamračenje važnih vesti i važnih priča, zašto taj mrak ne razbijaju sindikati, zašto se tako malo koristi internet (nedavno ponovo otkriven od malih protestnih grupa po celom svetu, ali i ne tako malih u pojedinim delovima sveta).

Treba, dakle, odgovoriti i na pitanje ko je „nadležan“ za skandalizaciju najvažnijih radničkih i sindikalnih problema – skandalizacija je moguća i u okviru dominantnog medijskog principa: borba za tiraž, gledanost, slušanost... ali očekivanje da će mediji zaoštravati društvene protivrečnosti (Oskar Negt) iluzorno je; pre je to posao samih sindikata!

Sindikati u medijima: 9

Srećko MihailovićKONCEPTUALNI UVOD U ISTRAŽIVANJE RELACIJE MEDIJA I SINDIKATA„U zabludi su mnogi PR ideolozi kada tvrde da nije važno kako nešto zaista jeste, već je bitno kako će se to nešto predstaviti. Lažna predstava, za razliku od istinite, ima ograničeni vek trajanja. U trajanju laž se izliže, tanji i nestaje u slatkoj osveti svom tvorcu.

TEORIJSKI OKVIR ISTRAŽIVANJA NAZNAKE

Da li su mediji tek bezlično posredovanje, „protočni bojler“ ili su nešto više od toga?

Izvesno je da su mediji nešto više i oni su to „nešto više“ samim svojim postojanjem. Mediji utiču samim objavljivanjem ili neobjavljivanjem. Mediji utiču čak i kad su samo tehnički prenosnik informacije zato što oni objavljuju, oni selektuju, oni mogu da dodaju i da oduzimaju! Mediji utiču i kada se taj uticaj ne ispoljava direktno na pojavu o kojoj je reč, ali se taj uticaj ogleda na determinističkom okruženju pojave koja je u pitanju - Medij je poruka!

U zasnivanju našeg pristupa istraživanju relacije javnosti i sindikata, odnosno medija i sindikata, oslanjamo se na teorijski koncept Stjuarta Hola, a konkretno na njegovo razumevanje medija kao kulturne i ideološke činjenice. Za postavku našeg projekta veoma je važno njegovo razlikovanje refl ektovanja i reprezentovanja. Ideja refl ektovanja koja je kod nas bila tematizovana preko sintagme o medijima kao protočnom bojleru i faktički je bila ukomponovana u ideološku priču s kojom se htela abolicija novinara u kontekstu njihove društvene ne/odgovornosti.

Za nas u ovom radu mediji sa svojim statusom posredovanja, samim postojanjem, tj. objavljivanjem ili neobjavljivanjem prevazlaze pasivnu ulogu refl eksivnog sredstva. Mediji su poruka (Makluan), mediji sa reprezentovanjem proizvode

značenje i u krajnjoj liniji jednu novu (medijsku) stvarnost koja je najčešće

drukčija od one autentične. Uostalom, najveći broj građana komunicira samo s takvim konstruisanim (ili možda, re-konstruisanim stvarnostima), tj. onim stvarnostima s kojima oni nemaju dodira, a u interpretaciji raznih posrednika među kojima su mediji nosioci jedne od glavnih uloga1. Tek je malo drukčije s onim stvarnostima o kojima imamo neposredno iskustvo; nama je i za te stvarnosti potrebna pomoć u interpretaciji, i tu se oslanjamo na druge, i tu bivamo izloženi ideološkim pričama...

1 Ansgar Zerfaß & Henrik Oliver von Oehsen pod menadžmentom političke komunikacije podrazumevaju “planiranje,

sprovođenje i kontrolu kompleksnih procesa intersubjektivnog prenošenja sadržaja i konstruisanja.

10: Sindikati u medijima

CILJ ISTRAŽIVANJA

Istraživanje i analiza sindikalnog iskustva pokazuju nepobitno postojanje dve međusobno povezane činjenice: prvo, sindikati imaju veoma malu društvenu moć2, i drugo, veoma je nisko poverenje u sindikate3. Polazeći upravo od ovih činjenica i u tom kontekstu, cilj našeg rada vidimo u ispitivanju jednog od činilaca koji utiče na nedostatnu društvenu moć sindikata i na nisko poverenje u sindikate – ispitivaćemo informisanost javnosti4 o sindikatima kao činiocu koji utiče

na stepen poverenja javnosti u sindikate, a posredno i na količinu društvene

moći sindikata. Ispitivanju samog informisanja o radu sindikata, prethodiće analiza poverenja u sindikate od različitih javnosti: opšta javnost, javnost glavnih aktera sindikalne scene u sindikalnom okruženju (političari, novinari...), javnost zaposlenih radnika, javnost sindikalnog članstva i poverenje članova sindkata u svoj sindikat.

Drugi cilj je osmišljen tokom početnog rada na realizaciji istraživanja (a on svakako nadilazi kapacitete ove faze istraživanja) i u početku je imao status hipoteze, da bi se s fi nalizacijom istraživanja transformisao u svojevrsni predlog za dalji rad. Reč je o sledećem: Ako u istraživanju utvrdimo da naši mediji konstruišu medijsku sindikalnu realnost koja ne odstupa bitnije od stvarne sindikalne realnosti, treba pristupiti posebnom istraživanju mogućnosti medija da se pojave u ulozi društvenog aktera koji na dnevni red postavlja pitanje prevazilaženja aktuelne sindikalne ne-moći i da ukažu na okvire jedne takve akcije. Ili, spremnosti medija da podrže jednu takvu akciju koju bi neko drugi pokrenuo!

Potrebno je skrenuti pažnju na to da su kod nas istraživanja sindikata u povoju. Malo je sindikalnih tema koje su istraživane, a malo je i istraživačkih podataka o sindikatima (parcijalni podaci mogu se pronaći samo za tri-četiri teme: socijalni dijalog, poverenje u sindikate, odnos sindikata prema politici...). U ovom kontekstu treba reći da se pitanje relacije sindikata i javnosti, odnosno medija, prvi put istražuje, otuda je ovo istraživanje orijentacionog karaktera, usmereno na stvaranje fonda podataka koji može da omogući osmišljavanje praktičnih akcija koje treba da vode poboljšanju informisanja o radu sindikata. Zadovoljavamo se, dakle, korektnom i argumentovanom deskripcijom problema, skretanjem pažnje na povezanost činilaca u okviru fenomena koje istražujemo, kao i ukazivanjem na moguće puteve za prevazilaženje datog stanja.

2 Postoje brojni dokazi za ovu pretpostavku. Ovde navodimo mišljenje Bojana Lađevca objavljeno u listu Danas (dodatak

Forum) od 29.9. 2011: “Da je odsustvo bitnog uticaja sindikata više nego vidljivo nije potrebno mnogo dokazivati. Ono

je prisutno u Socijalno-ekonomskom savetu, gde se na primer i ‘minorni’ minimalac, s obzirom na vreme potrošeno na

pregovore oko njega, može slaviti kao uspeh. To je vidljivo i po mobilizacionoj nemoći sindikalnih centrala, koje nisu uspele

da organizuju veće zajedničke proteste za sve godine stagnacije položaja radnika u Srbiji.“3 O tome svedoče podaci iz nekoliko empirijskih istraživanja – videti o tome tekst Vojislava Mihailovića u prvom poglavlju

ovog izveštaja. 4 Po pravilu, u ovom radu javnost posmatramo diferencirano kao javnost različitih društvenih grupa: javno mnjenje uopšte,

tj. mnjenje svih punoletnih građana Srbije, javno mnjenje nezaposlenih građana, javno mnjenje zaposlenih građana, javno

mnjenje članova sindikata, javno mnjenje članova određenog sindikata.

Sindikati u medijima: 11

SLAGANJE OKO DIJAGNOZE AKTUELNOG STANJA SINDIKATA I RAZLIKE U

MIŠLJENJU O ETIOLOGIJI I TERAPIJI

Dijagnoza stanja u kojem se nalaze sindikati u Srbiji – nisko poverenje i mala društvena moć – nije predmet polemika i može se reći da postoji prilično slaganje oko te dijagnoze. Retko ko će utvrditi da stvari drukčije stoje. U tome se slažu javnost uopšte, posebne javnosti (političari i drugi), mediji, istraživači, radnici, članovi sindikata, pa donekle i sindikalna rukovodstva. Do razlika u ocenama poverenja i moći dolazi tek kada sindikalne vođe upoređuju moć svog sindikata s nekim drugim sindikatima… Međutim, ne treba prevideti ni nastojanje pojedinih sindikalnih lidera da zataje svoju nemoć i da se prikažu znatno moćnijim nego što jesu. O tome nam svedoče „pretnje“ protestima, generalnim štrajkom ili tek najave „vruće jeseni“ ili nekog drugog godišnjeg doba. Ne znamo koliko su sindikalna vođstva, koja precenjuju svoju moć, zaista uverena u svoju potentnost a koliko su svesni svoje ne-moći. Možda i samo plašenje javnosti i političkih aktera „praznom puškom“ ima nekog smisla...

Drukčije stoje stvari oko pitanje etiologije krize sindikata, a posebno terapije koja bi dovela do sanacije a potom i ozdravljenja sindikata. Ta pitanja, iako su na neki način stalno prisutna, daleko su od toga da budu u centru pažnje sindikata, a još manje drugih socijalnih aktera. Ta pitanja muče sindikate, a oni kao da žele da ih potisnu. Stiče se čak utisak da neka sindikalna rukovodstva vide rešenje u tome „da se prave“ da problema nema (reč je o strategiji noja - guranju glave u pesak)! Ovome treba dodati i našu pretpostavku da po pitanjima etiologije i terapije postoje znatne razlike između aktera sindikalne scene u Srbiji, a posebno između sindikalnih rukovodstava.

S projektom „Sindikati i javnost“ pokušavamo da bar naznačimo okvire uticaja medija/javnosti na aktuelno sindikalno stanje, uticaj medija/javnosti na produbljivanje sindikalne krize i uticaj medija/javnosti na moguću revitalizaciju sindikata u Srbiji.5

POVERENJE U SINDIKATE I DRUŠTVENA MOĆ SINDIKATA

Poverenje je dimenzija društvene moći, ono učestvuje u građenju moći, ono doprinosi stabilizaciji i povećanju moći. Smanjenje poverenja, pak, učestvuje u razgradnji moći, pa i u njenom nestajanju. S druge strane, moć doprinosi stabilizaciji i uvećanju poverenja.

Poverenje u sindikate, odnosno kredibilitet i ugled sindikata jeste dimenzija sindikalne moći. Tamo gde nema poverenja radnika u sindikate, nema ni kredibilnih sindikata, sindikati su nemoćni. Sve u svemu, nema sindikalne moći bez poverenja 5 Trijada suštinskih problema/pitanja sindikata – dijagnoza/etiologija/terapija – u fokusu je aktivnosti Centra za razvoj

sindikalizma. Dakle: (1) u kakvom su stanju sindikati Srbije danas, (2) šta je uzrokovalo to stanje, i (3) šta treba uraditi da bi

se izašlo iz kriznog stanja? Ta pitanja su okosnica programa rada Centra za razvoj sindikalizma u narednom trogodišnjem

periodu (2012-2014).

12: Sindikati u medijima

u sindikate; i to poverenja svih pet nivoa javnosti koje smo već pomenuli: (1) poverenje opšte javnosti, (2) poverenje posebnih javnosti, (3) poverenje radnika u sindikate, (4) poverenje sindikalnog članstva u sindikate uopšte, i (5) poverenje članova sindikata u svoj sindikat.

Generalno, poverenje u sindikate uopšte i poverenje u dati sindikat od strane njegovih članova, zavisi od imidža sindikata, od javne predstave o konkretnom sindikatu i sindikatima uopšte. Poverenje je sukus javne predstave o sindikatima.6 Poverenje jeste sastavni deo tog imidža, ali je u isto vreme i rezime tog imidža, zaključak na osnovu raspoloživih činjenica, socijalnih i ideoloških uverenja, procena o ličnoj i društvenoj korisnosti. Naravno, poverenje uključuje i afektivni odnos prema objektu poverenja.

OBAVEŠTENOST O SINDIKATIMA I POVERENJE U SINDIKATE

Istraživanja su potvrdila visoku korelaciju između obaveštenosti i imidža, odnosno obaveštenosti i poverenja. Korelacija se prvenstveno zasniva na činjenici da odsustvo obaveštenosti dovodi do odsustva imidža, odnosno do nemogućnosti izjašnjavanja o poverenju (neobavešten čovek će pre reći „niti imam niti nemam poverenje, ne znam“, nego što će reći da ima ili nema poverenja (naravno, ima neobaveštenih koji imaju pozitivan ili negativan imidž, odnosno imaju ili nemaju poverenja). Druga osnova korelacije između obaveštenosti i imidža i poverenja, jeste povezanost između obaveštenosti o pozitivnim činjenicama i pozitivnog imidža i poverenja; isto kao i povezanost između obaveštenosti o negativnim činjenicama i negativnog imidža i nepoverenja.

KARAKTER IMIDŽA I POVERENJA

Poverenje i imidž istovremeno su afektivnog i kognitivnog karaktera; nekada preteže jedna, nekada druga dimenzija. To praktično znači da imidž i poverenje zavise kako od racionalnih stavova, tako i od emocionalnog odnosa prema predmetu imidža, odnosno poverenja. Utoliko korelacija između obaveštenosti s jedne strane, i imidža i poverenja s druge strane, nije apsolutna. Obaveštenost o radu sindikata je ključni aspekt kognitivnog karaktera imidža i poverenja u sindikate.

DETERMINISTIČKI MILJE: OČEKIVANJA I POVERENJE KAO DVOSTRANI

ODNOS IZMEĐU RADNIKA I SINDIKATA

Naša predstava o određenom sindikatu ili sindikatu uopšte, naše poverenje u sindikate – u znatnoj meri zavise od toga šta očekujemo od sindikata. Jednom

6 Matias Barner, direktor Medijskog programa za Jugoistočnu Evropu Fondacije Konrad Adenauer, u predgovoru Zborniku

“Menadžment političke komunikacije”, naglašava da je važna ona politička komunikacija koja obezbeđuje poverenje. “Odsustvo

ovakve komunikacije stvara samo iskrivljenu sliku političkih institucija i ojačava predrasude o demokratiji. Politički akteri, bilo da

je to vlada ili opozicija, moraju da stave svoje poruke na raspravu, da prihvate medijska pravila igre, da poznaju vrednost slobode

i transparentnosti, i da ne doživljavaju medije kao nezgodne protivnike već kao komplementarne aktere u demokratskom

sistemu. Samo tako se obezbeđuje pošteno i transparentno nadmetanje idejama.” (Zerfaß i Radojković, 2011: 7).

Sindikati u medijima: 13

su očekivanja mala i lako ih je zadovoljiti – tada imidž nije u pitanju, a određeni stepen poverenja je zagarantovan. Međutim, problem nastaje onda kada su očekivanja velika, a sindikati ne mogu da ih zadovolje. U takvim situacijama imaćemo negativni imidž, a nepoverenje će zameniti poverenje.

Poverenje i imidž su, dakle, dvostrana relacija. Oni ne zavise samo od objekta (sindikata) već i od nas samih: od nivoa naših očekivanja i od moći sindikata da ta očekivanja zadovolji.

Sindikat je u krajnjoj liniji medijum između realnog stanja stvari, uključiv i povređena radna prava i promene realnog dohotka, i poželjnog, odnosno očekivanog nivoa ostvarivanja radnih prava i očekivanog dohotka.

Nesumnjivo je da naša očekivanja nisu uvek ista. Postoje društvene situacije u kojima je nivo zadovoljavanja naših potreba u kontekstu rada, radnih odnosa i prihoda od rada, zadovoljavajući. Ali, postoje situacije s obratnim ishodom. U ovom drugom slučaju javlja se veći raskorak između potreba i opštih očekivanja, i shodno tome javlja se potreba za posredovanjem sindikata (jer je, kao što je rečeno, poremećen nivo realizacije naših očekivanja u pogledu radnih prava i/ili u pogledu očekivanih prihoda od našeg rada). Sindikati mogu da odgovore tim našim novim očekivanjima, a moguća je, i znatno je češća, situacija kada oni ne mogu da odgovore tim (novim) potrebama. Varijabilnost sindikalnih kapaciteta i njihove ukupne društvene moći znatno je manja od varijabilnosti situacija u kojima se mogu naći članovi sindikata. Sve u svemu, problema nema kada su očekivanja od sindikata mala i kada sindikat(i) mogu da zadovolje očekivanja radnika. Problemi se javljaju kada su očekivanja od sindikata velika, a sindikat(i) ne mogu da ih zadovolje. A upravo je to, u ovim vremenima, najčešća situacija. Stvar je u tome što su, po pravilu, u visokoj korelaciji (1) poremećena radna prava i narušena očekivanja prihoda od rada; (2) visoka očekivanja koje radnik ima u odnosu na okruženje i posebno u odnosu na sindikat; i (3) niski sindikalni kapaciteti, odnosno mala društvena moć sindikata. Te situacije tipične su za vreme velikih društvenih kriza. O tome nam svedoči činjenica da se mnogi radnici „prisete“ sindikata tek kada im „dogori do noktiju“ (reč je o iznuđenoj sindikalizaciji), tada mnogi radnici u sindikatima vide „slamku spasa“. A obično je prekasno za sve!

Ukupno uzev, naša potreba za sindikatima obrnuto je proporcionalna društvenoj moći sindikata. – Sindikata nema onda kad nam je najpotrebniji, tj. sindikat ima najmanje moći, onda kada nam je njegova moć najpotrebnija.

SINDIKAT KAO ŠALTER I SINDIKAT KAO PROSTOR RADNIČKOG AKTIVITETA

Danas među radnicima (pretpostavljamo) dominira administrativno razumevanje sindikata. U sindikatu se vidi šalter pred koji se dolazi kad „zagusti“. Na tom šalteru očekujemo rešenja naših često egzistencijalnih problema. Po ovom razumevanju stvari, aktivnost radnika se iscrpljuje u dolasku pred šalter i iznošenju zahteva koje treba da ispuni „onaj iza šaltera“.

14: Sindikati u medijima

Nasuprot ovom iskustveno čestom konceptu, stoji (iskustveno ređi) aktivistički koncept – u tom konceptu sindikat(i) se vidi kao prostor radničkog aktiviteta, a snaga ili slabost sindikata vidi se kao snaga ili slabost samog radničkog aktiviteta i kvaliteta njihovih organizacijskih sposobnosti.

Ova dva bitno različita razumevanja i shvatanja sindikata povezana su s dva bitno različita tipa sindikata. Jednom je on tek organizovana grupa sindikalnih profesionalaca, a drugi put, organizovana radnička aktivnost.

Dva različita tipa informisanja radnika i članova sindikata karakterišu ova dva različita tipa sindikata. Jednom je to „obaveštenje o ponudi na šalteru“, a drugi put je to informisanje uz aktivitet i iz aktiviteta...

INFORMISANJE O SINDIKATIMA U DETERMINISTIČKOM NIZU

Naše istraživanje s naglaskom na informisanje o sindikatima, u krajnjoj liniji je pokušaj da se poveća znanje o funkcionisanju jednog dela determinističkog spleta koji počinje sa sindikalnom realnošću (onakvom kakva ona objektivno jeste i onakvom kako se subjektivno poima od strane relevantnih aktera determinističkog spleta), a „završava se“ u prethodnim momentima defi nisanoj količini sindikalne moći (videti sliku 2).

Slika 2. Jedna od linija generisanja sindikalne moći7

SINDIKALNA REALNOST INFORMISANJE FORMIRANJE IMIDŽA FORMIRANJE POVERENJA SINDIKALNA MOĆ

Naravno, poverenje u sindikate kao i sama sindikalna moć rezultante su niza okolnosti i niza raznovrsnih aktivnosti kako samih sindikata, tako i uticaja drugih relevantnih činilaca iz okruženja. – Mi, pak, ovde istražujemo samo jedan od

nekoliko puteva generisanja sindikalne moći, onaj koji ide preko poverenja u sindikate posredovanog informisanjem o sindikatima i informisanošću o radu sindikata.

INFORMISANJE O SINDIKATIMA REZULTAT STIHIJE ILI PLANSKOG I

SISTEMATSKOG RADA

Da li status neke organizacije u javnosti zavisi od moći te organizacije? Normalna je pretpostavka da jača organizacija poseduje resurse pomoću kojih može povećati prisutnost u javnosti i poboljšati imidž i druge ozbiljnije predstave i stavove o sebi. Međutim, ako je organizacija slaba, to ne znači da ne može imati primeren status u javnosti, pogotovo u smislu kvantiteta, dok kad je kvalitet u pitanju, javni tretman može da bude u ravni realnog stanja stvari, ali može da potcenjuje inače slab status sindikata ili da ga precenjuje.

7 Reč je o idealno-tipskim relacijama – naznačene relacije tek su jedna dimenzija međuodnosa između navedenih entiteta, i to

ona dimenzija koja je fokusirana na informisanje i informisanost o radu sindikata (bez ulaženja u intenzitet uticaja informisanosti

na poverenje u sindikate i sindikalnu moć).

Sindikati u medijima: 15

Bez obzira kakva je organizacija u pitanju, važno je razlikovati organizacije koje rade na svom statusu u javnosti i organizacije koje se prepuštaju da ih „vode nose“, tj. one koje ništa posebno ne čine da bi povećale broj informacija o sebi i poboljšale kvalitet javnog predstavljanja. Poznata je tvrdnja da se dobri odnosi s javnošću u 90% slučajeva zasnivaju na radu na ovom pitanju i u 10% slučajeva na radu na samim informacijama koje se plasiraju medijima. U svakom slučaju, treba razlikovati sindikate koji rade na svom imidžu i sindikate koji svoj imidž prepuštaju „stihiji događaja“.

U okviru samog „rada na svom imidžu“ treba razlikovati propagandu svog rada od javne promocije aktivnosti sindikata onako kako Britanski institut za odnose s javnošću defi niše PR: „Aktivnosti odnosa sa javnošću predstavljaju smišljeno, planirano i stalno nastojanje da se uspostavi i održava međusobno razumevanje između organizacije i njenog okruženja.“

Drugostrano pitanje je: da li neki medij nešto preduzima kako bi o sindikatima pisao više, objektivnije i analitičnije?8 Da li su mediji skloniji slabim ili jakim sindikalnim organizacijama? Šta iz sindikalnog miljea privlači medije? Abreakcija na događaj ili posebna, ničim posebnim motivisana akcija predstavljanja? Dakle, i ovde je u pitanju razlikovanje stihijnog rada i planskog i sistematskog rada na informisanju o sindikatima.

IMAJU LI SINDIKATI POTREBE ZA JAVNOŠĆU?

Jedna serija startnih pitanja prilikom konceptualizacije ovog istraživanja, glasila je: Imaju li sindikati potrebu da budu predstavljani u medijima? Imaju li mediji potrebu da pišu o sindikatima? Imaju li mediji potrebu da grade javnost na sindikalne teme? Imaju li sindikati potrebu za javnošću? Ta pitanja bila su u funkciji projektovanja istraživanja, bez posebnog usmeravanja na davanje potpunih istraživačkih odgovora na svako od tih pitanja.

U razgovorima sa sindikalnim aktivistima, na naše pitanje: Ima li vaš sindikat potrebu za javnošću, sagovornici su najčešće reagovali kao na neku uvredu. Njihov

8 U ovom kontekstu je zanimljivo pitanje rada sindikata u medijskim kućama. Evo dva mišljenja o ovom pitanju:

„U većini privatnih medija u Srbiji ne postoji sindikalno organizovanje zaposlenih, a poslodavci samo na osnovu ugovora o

radu odlučuju koga će da otpuste i kako će i koliko da plaćaju zaposlene /.../ sindikalno organizovanje postoji uglavnom u

glasilima u čijem vlasništvu država ima udeo, a funkcionišu u okviru granskih sindikata neke od većih organizacija /.../ Rajko

Simić, predsednik Samostalnog sindikata zaposlenih u grafi čkoj, izdavačkoj, informativnoj delatnosti i kinematografi ji Srbije,

kaže za Danas da u oko 65 odsto medija u Srbiji postoji sindikalno organizovanje, ali da je ono mnogo manje zastupljeno u

privatnim, ali i elektronskim medijima. On dodaje da oni funkcionišu uglavnom u okviru dve sindikalne organizacije, a da je

veoma mali broj nezavisnih sindikata. /.../ Na pitanje zašto medijski radnici ne organizuju proteste i štrajkove kao zaposleni u

drugim oblastima, on ističe da je „medijska sfera vrlo podeljena i kontrolisana“, ali i da se zaposleni plaše da bi to moglo da ima

pogubne posledice. (B. Cvejić, Privatni mediji bez sindikata, Danas, 16.3.2011).

„U Srbiji nema granskog kolektivnog ugovora, nema ni dijaloga između poslodavačkih i sindikalnih organizacija jer ga opstruišu

ugledna novinarska imena raspoređena u šest „relevantnih“ udruženja i asocijacija. /.../ U medijima čiji su čelnici decenijski

deklarativni borci za slobodu profesije - nema sindikata, iz čega sledi zaključak da je kolegama toliko dobro da jedini u Srbiji

ne koriste zakonsko pravo na sindikalno organizovanje i angažovanje. Istina je, međutim, da je strah od otkaza glavni razlog

nepostojanja sindikata u privatnim medijima.“ (Dragana Čabarkapa, predsednica Sindikata novinara Srbije – Politika, 12.7.2011).

16: Sindikati u medijima

najčešći odgovor bio je da se potreba za javnošću podrazumeva. Međutim, pokazalo se da sindikati imaju ambivalentan odnos prema javnosti, nekada im je neophodna, a u nekim situacijama, po njihovim procenama, javnost može i da šteti sindikatima. Naš je zaključak da je generalni odnos sindikata prema javnosti isti kao i odnos radnika prema sindikatima. Naime, javnost je potrebna sindikatima kada im „dogori do noktiju“, isto kao što su radnicima potrebni sindikati, kada im „dogori do noktiju“. O tome svedoči Republika – glasilo građanskog samooslobođenja i njen angažman u slučajevima Jugoremedije, Šinvoza, BEK-a i drugih preduzeća i pokušaja radnika da odbrane svoje fabrike (svoje akcije).

OPŠTE INFORMISANJE PREKO OPŠTIH MEDIJA I INTERNO INFORMISANJE9

U ovom istraživanju, interno informisanje obuhvaćeno je uglavnom onoliko koliko se ono odvija preko opštih medija. Radi se o tome što se u situacijama kada ne postoji interno informisanje (u okviru jedne sindikalne organizacije), celokupno informisanje sindikalnog članstva odvija isključivo preko medija. Dodajmo da u javnomnjenjskim istraživanjima informisanosti o radu sindikata nije postojalo pitanje o izvorima informacija o sindikatima, tako da mi ne znamo da li je utvrđeni nivo informisanosti članova sindikata (i zaposlenih uopšte) rezultat internog ili opšteg informisanja.

U stvari, najveći deo informisanja o radu sindikata odvija se preko medija

i opštih formi obaveštavanja, jer se interno informisanje odnosi samo na

članove jednog sindikata, a još češće sindikalaca jedne fi rme, a najčešće jedne

sindikalne organizacije u okviru jedne fi rme! Utoliko sve više dobija na važnosti onaj segment krovnih sindikalnih organizacija koji je nadležan za eksterno informisanje (PR u nekim sindikatima). S druge strane u senci ostaju sindikalna glasila i ona postepeno nestaju (u pojedinim slučajevima štampana glasila bivaju zamenjena elektronskim izdanjima, a negde nema ni toga). Na primer, sa sindikalne scene nestali su “Nezavisnost”, “Radnička reč”10, “Glas radnika”... 11

9 Navešću jedan primer dobrog razumevanja razlike između informisanja članstva i informisanja javnosti. U programskim

zadacima Sindikata zaposlenih u zdravstvu i socijalnoj zaštiti Vojvodine, među 18 stavki nalazi se i stavka pod rednim brojem

8: Informisanje, komunikacija i marketing: „Saznanja o informisanosti zaposlenih – članova sindikata govore da je to najslabija

karika sindikata. Način informisanja je spor i neadekvatan. Informisanje podrazumeva dve oblasti: članstvo i javnost.

Informisanje članstva: Internet nas povezuje. Uredjivanje sajta ažurno. Redizajniranje sajta: Svi značajni zakoni za oblast

zdravstva i socijalne zaštite dostupni na sajtu; Kalendar aktivnosti; Sednice; Pogodnosti koje obezbedjuje Sindikat.

Informisanje javnosti – mi u medijima: Saopštenja za javnost o svim aktuelnim pitanjima u sindikatu; Redovno održavanje

konferencija za štampu; Korišćenje lokalnih radio stanica i listova; Nastupi na lokalnoj i nacionalnoj televiziji,

Sindikalni marketing: Promocija programskih ciljeva Sindikata; Prezentacija ostvarenih rezultata rada; Promocija pogodnosti za

članove Sindikata; Objavljivanje publikacija, postera, fl ajera; Prepoznatljiv nastup - sa jasnim obeležjima Sindikata.“ (http://www.

szv.org.rs/index.php/ciljevi-i-zadaci - pristupljeno 20.12.2011)10 Na sajtu ASNS piše: Asocijacija slobodnih i nezavisnih sindikata, u cilju redovnog i celovitog informisanja članstva, izdaje list

„Radnička Reč“. Tiraž „Radničke Reči“ je 10.000 primeraka i besplatno se deli članovima sindikata.“ Inače, poslednji elektronski

dostupan broj Radničke reči potiče iz juna 2008. godine (br. 42). 11 „Glas radnika je besplatna publikacija koju je Pokret za slobodu priređivao i štampao u dogovoru sa štrajkačkim odborima i

radničkim grupama iz fabrika širom Srbije. Tiraž je varirao između 3-10.000 primeraka. Od juna 2009. izlazi u okviru lista Pokret,

koji je u avgustu 2009. postao zvanično glasilo Koordinacionog odbora radničkih protesta.“ (http://pokret.net/cms/index.

php?page=glas-radnika – pristupljeno 12.1.2012).

Sindikati u medijima: 17

KARAKTER NE/POVERENJA U SINDIKATE 1

Da li nepoverenje u određenu organizaciju/instituciju podrazumeva negativan odnos prema njima ili je tek dimenzija (možda i centralna) negativnog odnosa? Ili je to tek neka vrsta skepticizma.

Da li je reputacija isto što i poverenje; da li je reputacija isto što i kredibilitet – ili je nešto više; čini mi se nesumnjivim da je reputacija nešto više od poverenja, isto kao što je i kredibilitet nešto više od poverenja. Možda se to da obrazložiti time što je poverenje više zasićeno afektivnim sadržajima, za razliku od kredibiliteta i reputacije koji, barem u principu, treba da sadrže više kognitivnih stavova.

Istraživanja ukazuju na veliki broj onih koji nemaju ni poverenje ni nepoverenje u sindikate, a imaju dovoljno predispozicija da se o njima izjasne – oni ili ne mogu da se odluče ili nemaju dovoljno interesa za izjašnjavanje. Skloni smo da ovaj tip odnosa prema sindikatima sa stanovišta ne/poverenja, imenujemo kao skepticizam, odnosno kao skeptični odnos prema sindikatima. Naravno, ovu kategoriju sindikalno skeptičnih radnika razlikujemo od onih koji nisu odgovorili na pitanje („BO – bez odgovora“). Ima, pak, dilema oko svrstavanja onih koji su odgovorili sa „ne znam“.

Doduše, postoje autori koji skepticizam upotrebljavaju kao deminutiv za nepoverenje (npr, u sintagmi „evroskepticizam“ u kojoj se skepticizmom zamenjuje odbacivanje objekta ili negativnan odnos prema objektu!). No, vrednovanje koje proističe iz „logike“ sintagme Ko nije sa nama taj je protiv nas! – nema nekih ozbiljnijih dometa, barem u rezonovanju koje pretenduje na naučni status.

KARAKTER NE/POVERENJA U SINDIKATE 2

Višedimenzionalno shvatanje poverenja između ljudi uključuje sledeće dimenzije: (a) dobronamernost, (b) pouzdanost, (c) kompetentnost, (d) iskrenost i (e) otvorenost. Uvereni smo da su procene zastupljenost ili tek „osećaj“ manje ili veće zastupljenosti ovih dimenzija u datoj organizaciji, osnova uspostavljanja efektivnih (i emocionalnih) odnosa ljudi prema datoj organizaciji. Dakle, osnova afektivnog odnosa javnosti (i delova javnosti) prema sindikatima zavisi od ocene

ili utiska o tome da li je, i ako jeste koliko je, dati sindikat (ili sindikati uopšte)

dobronameran, pouzdan, kompetentan, iskren i otvoren.

Međutim, za kognitivno utemeljenje poverenja u sindikate odlučujuću ulogu imaju dve procene. Prvo, procena delotvornosti sindikalne akcije, procena efektivnosti sindikata, procena ukupnih rezultata njihovog rada; i drugo, procena mogućnosti sindikata da bude delotvoran u uslovima nepovoljnog i nenaklonjenog okruženja, a kada je sindikat o kojem je reč: dobronameran, pouzdan, kompetentan, iskren i otvoren. Jednostavno rečeno, radnici a i javnost uopšte, znaju da ne zavisi sve od sindikata i da neke stvari ne idu dobro i pored toga što sindikati rade sve što treba da rade. U takvim situacijam zadržava se poverenje u sindikate i pored niske delotvornosti!

18: Sindikati u medijima

SUBJEKTIVNI DOŽIVLJAJ POVERENJA U SINDIKATE

Da li sindikati rade ono što se od njih očekuje da rade; koliko su u tome dosledni; da li u svom poslu postižu rezultate... Koliko moj sindikat radi za mene, za moje interese; da li za njih mogu da kažem da su pošteni; koliko moj sindikat doprinosi mom integritetu i identitetu?

Ako su svi odgovori pozitivni ili stvari idu ka pozitivnom, onda je stvoren ključni preduslov za postojanje poverenja.

Naličje ovih pitanja u kontekstu ciljeva našeg istraživanja otvara nova pitanja, a pre svega: Na osnovu čega ja znam, ili na osnovu čega ja mislim, da sindikati rade ili ne rade ono što treba da rade, da su dosledni ili nedosledni, da postižu ili ne postižu rezultate, da su pošteni ili nepošteni, da rade ili ne rade u mom interesu...

ČINIOCI KOJI UTIČU NA ODNOS PREMA SINDIKATIMA

Koji činioci utiču na poverenje ili nepoverenje (u različitom stepenu) prema sindikatima? Kako zaposleni čovek formira svoj odnos prema sindikatima? A kako oni izvan radnog odnosa?

Na taj odnos prema sindikatu/sindikatima - tj. na znanje, stavove, mišljenja, uverenja, procenu sopstvenog interesa, a kada su u pitanju sindikat/sindikati - utiču:

» politička socijalizacija, » neposredno iskustvo – ranije i/ili aktuelno, » neformalna komunukacija, » mediji čijem uticaju je čovek izložen, » organizovan uticaj organizacija kojima čovek pripada...

Generalno uzev, iluzija je očekivati da će promenom odnosa medija prema sindikatima doći do promena odnosa radnika i građana uopšte, prema sindikatima. Ali je moguće da promene odnosa medija prema sindikatima utiču u određenoj meri na promenu odnosa radnika i građana uopšte prema sindikatima.

KATEGORIZACIJA NE/POVERENJA U SINDIKATE

Reinterpretacija istraživanja u kojima je empirijski ispitivan odnos ne/poverenja prema sindikatima omogućava da se opredelimo za sledeću klasifi kaciju ne/poverenja:

Slika 3: klasifi kacija ne/poverenja u sindikate

1. Poverenje u sindikate,

2. Skeptičan odnos prema sindikatima (ni poverenje ni nepoverenje, neutralni odnos),

3. Nepoverenje u sindikate, i

4. Neobaveštenost i/ili nezainteresovanost za izjašnjavanje o sindikatima (uključiv i odgovore „ne znam“).

Sindikati u medijima: 19

Ova klasifi kacija ostaje kao uputstvo za buduća istraživanja, s obzirom na to da nije bilo mogućnosti da se, post festum, prekvalifi kuju odgovori ispitanika iz ranijih istraživanja.

POVERENJE U SINDIKATE NE ZAVISI SAMO OD SINDIKATA

Poverenje u sindikate svakako zavisi od samih sindikata (delotvornosti i drugih aspekata percepcije sindikata) i od percepcije okruženja u kojem sindikati delaju. Međutim, ne treba prenebreći i uticaj samog subjekta poverenja na poverenje i obim poverenja. Naime, već su rana ispitivanja (Rotter, 1967) našla da postoje ljudi koji su skloniji poverenju kao i oni koji nemaju tu sklonost (faktor generalno poverenje). Dakle, bez obzira na informisanost i eventualnu „dobru percepciju“ sindikata, neki ljudi ređe će ispoljavati poverenje prema sindikatima od nekih drugih koji će generalno biti skloniji poverenju.

Ovome treba dodati uticaj sindikalnog aktivizma na osećanje poverenja u sindikate. Onaj stepen identifi kacije sa sindikatom koji se ispoljava kroz aktivnost u sindikatu, generiše poverenje koje je verovatno bar jednim delom i uslovljeno već postojećim poverenjem koje aktivizam samo učvršćuje i uvećava.

SPECIFIKACIJA TEMA ISTRAŽIVANJA

U projektu smo temu istraživanja orijentisali na „sindikate i javnost“, odnosno „sindikate u javnosti“. Međutim, iako nam je to (bila) osnovna preokupacija, istraživanje smo redukovali na temu „sindikati i mediji“; za složene procedure ispitivanja teme „sindikati i javnost“ nismo imali ni novca ni vremena). To praktično znači da su u istraživačkom fokusu – mediji i relacija sindikata i medija, dok smo se javnošću bavili u meri u kojoj su to dozvoljavale objektivne okolnosti.

U okviru ovakve delimične preorijentacije teme istraživanja, nastojali smo (koliko je to bilo moguće, a bilo je malo) da diferenciramo medije: lokalni i republički; moderni (internet i mreže) i tradicionalni; radio, televizija, štampani mediji; formalno unutarsindikalno informisanje i informisanje članova sindikata „od uva do uva“; specifi čno sindikalni mediji i opšti mediji.

U specifi čno sindikalne medije ubrajamo glasila Sindikalni poverenik i Forum (Danas). No, mi se ne bavimo popisom medija i medijskih percepcija sindikata, već smo orijentisani na indicije i indikatore medijskog prikazivanja sindikata. Utoliko po strani ostaju relativno brojna sindikalna glasila na različitim nivoima sindikalnog organizovanja. Ta glasila zaslužuju posebnu analizu (koja, međutim, nadilazi okvire našeg projekta). Ovde tek navodimo nazive nekolikih sindikalnih glasila: „Sloga“ – list udruženih sindikata Srbije „Sloga“; „Pokret“ – glasilo Pokreta za slobodu; „Sindikalno pero“ – Sindikat obrazovanja Srbije; „Sindikalni Puls“ – list Saveza samostalnih sindikata grada Novog Sada i opština; „Zdravlje“ – glasilo sindikata zaposlenih u zdravstvu i socijalnoj zaštiti Srbije; „BOFOS Info“ –

20: Sindikati u medijima

elektronski bilten Samostalnog sindikata zaposlenih u bankama, osiguravajućim društvima i drugim fi nansijskim organizacijama; „Odjek“ Kragujevac – izdavači su predstavnici lokalne samouprave, Unije poslodavaca Srbije, UGS „Nezavisnost” i Saveza samostalnih sindikata; „Dijalog“ –, izdavači su predstavnici lokalne samouprave, Unije poslodavaca Srbije, UGS „Nezavisnost” i Saveza samostalnih sindikata; „Medijator“ – podlistak “Vesti” za podršku socijalnom dijalogu u Užicu; „Glas poštara“ – list Sindikata dostavljača PTT pošiljki...

U odnosu prema sindikatima i radničkim temama posebno se izdvaja “Republika” – glasilo građanskog samooslobođenja.12 Republika se sistematski i aktivistički bavila „slučajevima“ Jugoremedije13, Šinvoza, Beka i drugim slučajevima „pljačkaške privatizacije“. Nažalost, model medijskog aktivizma na planu objavljivanja suštinskih pitanja radnika, privatizacije, sindikata nije imao većeg odjeka među drugim akterima stvaranja javnosti i javnog mnjenja.14 Međutim, ima dovoljno argumenata za tvrdnju o znatnom uticaju aktivizma Republike u konkretnim slučajevima o kojima je pisano i na same događaje pre svega u Jugoremediji. O tome svedoče tekstovi objavljivani u Republici koji su, inače, sabrani i objavljeni u knjizi “Radno mesto pod suncem. Radničke borbe u Srbiji” (priredio Nebojša Popov, a objavili Službeni glasnik i Res publica, 2011). Nema sumnje da bi jedno temeljno istraživanje funkcija medija u informisanju javnosti bilo o privatizaciji, bilo o radničkom samoorganizovanju, bilo o sindikatima, moralo da obuhvati i specifi čan medijski aktivizam Republike.

Druga veoma bitna napomena vezana je za proširenje sadržaja istraživanja. Naime, tokom realizacije projekta ustanovili smo nedovoljnu empirijsku zasnovanost naše hipoteze o negativnom odnosu medija prema sindikatima, pa smo se zbog toga delimično preorijentisali na medijsko prikazivanje „radničkih tema“. Otuda možemo reći da je osnovna tema našeg istraživanja bila: medijska

slika sindikata i radničkih tema. Dakle, nije u pitanju „javna priča o sindikatima“ ili „javna priča o sindikalnim (radničkim) temama“, već i jedno i drugo, uz puno razlikovanje ovih tema. Reorijentacija na radničke teme prvenstveno se zasniva na ideji agenda-setting, tj. na moći medija da na „dnevni red“ postavlja određene teme, da tematizuje probleme15, da orijentiše javnost na pojedine teme...

Treća napomena vezana je za nivo ispitivanja. Zbog karaktera istraživanja – sekundarna analiza postojećih resursa podataka – bili smo usmereni samo

12 „Od početka svog izlaženja (1989), Republika prati delovanje različitih aktera javne scene – studentske i građanske pokrete,

političke stranke i sindikate, nevladine organizacije, medije, lokalnu samoupravu itd.“ (Emilija Rusovac, u: Popov, 2011: 13). 13 „U vremenski i prostorno ograničenom iskustvu, u čijem je središtu zrenjaninska „Jugoremedija“, zbiva se jedna istinska životna

drama koja izmiče patetici i licitaciji glagoljivih ideologija. S jedne strane nalaze se radnici akcionari koji se grčevito bore za svoja

radna mesta i vitalnost fi rme, a s druge vlast koja silom nametnute privatizacije rizikuje propast fi rme, lišavanje radnih mesta i

akcija i gašenje proizvodnje.“ (Popov, 2011: 9). 14 „Dublji slojevi sukoba ostaju skriveni i zbog toga što se znatan deo medija bavi samo površnim informacijama o pojedinim

događajima ili ih prećutkuju, a neki od njih učestvuju na strani jačega“ (Popov, 2011: 46).

Sindikati u medijima: 21

15 Ovde je primereno pomenuti i koncept agenda-building, tj. mogućnost da sindikati orijentišu medije na sindikalnu agendu

ili da budu glavni resurs za određenu medijsku agendu. U ovom smislu zanimljive su opaske iz naše mini-ankete sindikalnih

novinara, Bana Božića iz Danasa koji konstatuje određenu nezainteresovanost medija za sindikalne teme, a potom ukazuje

na „medijske kapacitete“ sindikata (podvlačenja S.M.): „Osim retkih izuzetaka njih (tj. medije – S.M.) to jednostavno ne zanima,

verovatno sa netačnim uverenjem da od toga ne mogu da naprave neku probitačnu ili analitičku priču. Ako neke urednike i

novinare to i zanima, često su izloženi pritisku poslodavaca, jer se pokazalo da se u većini sindikalnih zahteva i tvrdnji, daleko

pre nadležnih organa, pokaže da su u pravu, odnosno da je reč o teškim kriminalnim aktivnostima. Kako drugačije, na primer, objasniti da su o pljački veka u Kolubari sindikati govorili mnogo pre elektronskih medija, ali to nije imalo odjeka. Gotovo

ista je matrica u mnogim drugim slučajevima. Zaključak bi bio da su mediji uglavnom indiferentni i da čak u slučaju kada samo

zahvaljujući informacijama iz sindikata mogu da poentiraju oni to ili prećutkuju, ili relativizuju problem, dok gazda ne kaže da

mogu da se upuste u problem, a onda, naravno svu slavu i mudrost pripisuju sebi.“ I dalje: „Mediji, odnosno urednici i novinari

ne ulaze spremni u posao. Zapravo, izgleda da je sektorsko praćenje sindikata ili nestalo, ili ga dobijaju novinari početnici, ili se

on deli sa još par oblasti. Ne obraća se pažnja čak ni na temeljne zahteve i probleme, a sa malo truda i kontakta u sindikatima, pogotovo u fi rmama, novinari bi mogli svakodnevno da imaju ekskluzive, počev od vesti pa do ‘teškog slučaja’. Dakle,

zameram lenjost i olako praćenje događaja bez ulaženja u suštinu. Naravno, ovo sve važi, ako nema pritiska poslovodstva u

tim medijima.“

na reinterpretaciju već obavljenih empirijskih istraživanja u kojima nije problematizovana relacija mediji– članovi sindikata, niti tema informisanja članova sindikata u sindikalnim osnovnim organizacijama, niti prisustvo teme infomisanja na lokalnom nivou sindikalnog organizovanja (tamo gde ono postoji). Indicije o tome dobili smo iz case study u Subotici, bez posebnih pretenzija na reprezentativnost tih nalaza za sindikate u celini. Ipak, ostaje po strani činjenica da treba valjano i do kraja razlikovati i specifi kovati istosti i razlike u „sindikalnom životu“ na „krovnom nivou“ naših sindikata i „sindikalnog života“ u konkretnim fi rmama, pa i „sindikalnog života“ na opštinskom nivou.

KAKO SINDIKATI INFORMIŠU?

Kako sindikati javno obznanjuju svoje aktivnosti i svoje stavove o raznim društvenim pitanjima? Kako to čine kada su u pitanju njihovi članovi, kako prema zaposlenima, a kako prema građanima uopšte? Kako se to radi na četiri nivoa sindikalnog organizovanja: nivo određene fi rme, opštinski nivo, granski i nivo krovne organizacije? Naše istraživanje fokusirano je na informisanje građana

uopšte od strane granskih sindikata i njihovih krovnih organizacija.

Kolika je zastupljenost formi informisanja kao što su: oglasna tabla, neformalno informisanje, neposredno informisanje (razni sastanci i sl.), saopštenja za štampu, konferencije (i brifi nzi) za štampu, direktni kontakti s novinarima pozivanjem novinara na sindikalne „događaje“ (uključiv i sastanke, konferencije, kongrese), pisma medijima, bilteni ili druga glasila sindikalne organizacije, internet stranice (sindikalni sajtovi i sl.)? Naše istraživanje usmereno je na rezultate tih različitih

oblika informisanja, a ne na same forme informisanja.

Da li sindikati informisanje okruženja prepuštaju slučaju ili je tu reč o strukturisanoj i planskoj aktivnosti koja je ravnopravna (u smislu posvećivanja pažnje, novca, kadrova) s drugim aktivnostima sindikata? Da li sindikat na datom nivou organizovanja uopšte ima posebne ljude ili posebne službe koje se bave informisanjem okruženja, analizom medijske zastupljenosti sindikata, kvalitetom

22: Sindikati u medijima

predstavljenosti... Da li su defi nisani ciljevi informisanja, da li je bilo stručnih analiza procesa inforisanja? Koliko je u poslednje dve godine tema informisanja bila na dnevnom redu sindikalnih foruma? Ako jeste koliko puta, s kakvom namerom, šta je odlučeno…da li su sagledani efekti tih odluka? Naše istraživanje samo je

delimično obuhvatilo i ova pitanja. Izvesna „zatvorenost“ sindikalnog vođstva

nije nam omogućila dublje ulaženje u ove teme. No, o ovim pitanjima može se

zaključivati posredno, na osnovu procene stepena informisanosti na različitim

nivoima javnosti!

Citirana literatura

Bailović, Vladislav et al (prir). 2011. Deindustrijalizacija i radnički otpor: borbe i inicijative

za očuvanje radnih mesta u periodu tranzicije. Beograd: Pokret za slobodu.

Kin, Dž. 1995. Mediji i demokratija. Beograd: Filip Višnjić.

Kunczik, Michael i Astrid Zipfel. 2006. Uvod u znanost o medijima i komunikologiju.

Zagreb: Zaklada Friedrich Ebert, ured u Zagrebu.

Mekvej, Denis. 1976. Uvod u sociologiju masovnih komunikacija. Beograd: Glas.

Milivojević, Snježana. 2001. „Javnost i ideološki efekti medija“. Beograd: Reč. No 64.

str. 151-213.

Popov, Nebojša (prir). 2011. Radno mesto pod suncem. Radničke borbe u Srbiji.

Beograd: Službeni glasnik i Res publica.

Zerfaß, Ansgar i Miroljub Radojković (prir.). 2011. Menadžment političke komunikacije.

Osnove i koncept. Beograd: Fondacija Konrad Adenauer – Medijski program

Jugoistočna Evropa.

Sindikati u medijima: 23

Vojislav MihailovićOBAVEŠTENOST O SINDIKATIMA I POVERENJE U SINDIKATE - REINTERPRETACIJA NALAZA EMPIRIJSKIH ISTRAŽIVANJA Istraživački podaci upućuju na zaključak da sa rastom obaveštenosti o sindikatima, raste i nepoverenje u sindikate. Apsurdno je, ali sledi, da je za sindikate bolje da o njima ljudi budu što manje obavešteni! No, možda je u pitanju kvalitet obaveštenosti.Možda bi kvalitetnija obaveštenost ipak generisala poverenje! Ili, možda, sindikati i ne zaslužuju poverenje!

Socijalni kapital16 sindikata predstavljaju obaveštenost i poverenje u sindikat, a kod nas sindikati oskudevaju i u obaveštenosti i u poverenju. Štaviše, i obaveštenost i poverenje i dalje opadaju. Odmah, međutim, treba dodati da je to, verovatno, deo jednog opštijeg trenda, reč je o opadanju poverenja u političke i društvene institucije i organizacije.

1. UVOD

Pre bilo kakvog razgovora o sindikatima treba razmotriti pitanje poverenja u sindikate. Samo određeni stepen poverenja u sindikate kvalifi kuje ove radničke organizacije za ulogu zastupnika radničkih interesa i za njihovo zastupanje u socijalnom dijalogu. Dakle, da li sindikati imaju ili nemaju podršku građana, radnika pre svih, da li sindikati, u krajnjoj liniji imaju ili nemaju podršku svojih članova? Bez poverenja u sindikate, ne samo da sindikati ne mogu da privuku nove članove, već dolazi i do osipanja članstva i do sve manje aktivnosti članova, a to opet još više umanjuje moć, ionako nemoćnih sindikata.17

Obaveštenost o radu sindikata i poverenje u sindikate dva su bitna, međusobno povezana aspekta društvene moći sindikata. „Obaveštenost članova i građana u celini o aktivnostima sindikata predstavlja zbirni pokazatelj načina i efi kasnosti rada, nivoa unutrašnje demokratske organizacije i javnosti rada pojedinih sindikata, realnih mogućnosti članova da se uključe u konkretne sindikalne aktivnosti... ako je masovnost jedan od osnovnih izvora snage sindikata, nivo obaveštenosti o radu sindikata je pouzdan pokazatelj realne društvene moći sindikata, jer direktno utiče na motivisanost zaposlenih da se učlanjuju u sindikate i učestvuju u aktivnostima koje pokreću i vode pojedini sindikati.“ (Mihailović, 2001: 54 – 55)

16 Ili, možda preciznije, i u terminologiji Pjera Burdijea – simbolički kapital. 17 „Nepoverenje dovodi i do odgovarajućeg ponašanja članstva. Neki članovi će ponekad uplaćivati manje nego što je statutom

propisano, a drugi ponekad neće uopšte prijavljivati kolika im je trenutna bruto zarada. U svakom slučaju sindikati ostaju bez

sredstava, nekad na jednom mestu, a nekad na drugom. Ne treba zaboraviti da sredstva iz članarina predstavljaju ključnu

pretpostavku za uspešan i nezavisan sindikalni rad!“ (Hantke, 2008: 69-70).

24: Sindikati u medijima

“Poverenje u sindikate je ključni pokazatelj njihovog statusa ali i ugleda kako u opštoj populaciji, tako i među zaposlenima i u samom sindikalnom članstvu. Nesumnjivo je nisko poverenje pokazatelj niskog statusa i malog ugleda, dok je trend opadanja poverenja pokazatelj istog trenda i kada je reč o ugledu i statusu sindikata. Poverenje je, kao i ugled, u stvari, drugo lice socijalne i političke snage sindikata. Nema poverenja u nemoćne sindikate, u sindikate koji ne mogu da učine ono što treba i što su napisali u svojim programima, u sindikate koji nisu onakvi kakvi se predstavljaju, u sindikate koji ne mogu da urade ono što obećavaju... Sa druge strane, sindikati ne mogu računati na oporavak i jačanje ukoliko ne raste poverenje radnika u sindikate. Stoga je i veoma teško pokretanje sa mrtve tačke ili zaustavljanje trenda propadanja i urušavanja i kretanje ka napretku. Sindikalna vođstva prvo treba da učine mnogo, a to bi u sadašnjim uslovima tek za malo podiglo poverenje. Ali samo je tako moguće pokrenuti točkiće sindikalne mašinerije u suprotnom pravcu od sunovrata na kojem su sada sindikati. Samo tako je moguć sindikalni oporavak. Naravno, veoma je teško da sindikalna vođstva naprave veliki potez u ovolikom odsustvu poverenja, ali šta je tu je! Najteže je revitalizovati poverenje javnosti, ono dolazi na kraju, kao rezultat uspešnog sindikalnog rada. Stoga se može početi samo od vraćanja poverenja postojećeg sindikalnog članstva, a potom i samih radnika koji nisu u sindikalnom članstvu. Očekivanja od sindikata a i bezizlaz onih radnika kojima je ’dogorelo do noktiju’ jesu činioci koji mogu povoljno da deluju na poverenje ukoliko se sindikati pokažu kao onaj socijalni činilac koji može da radi na ostvarivanju tih očekivanja i ako može da pomogne onima kojima je sindikat jedina nada. Naravno, sve je drukčije ako su očekivanja velika, a sindikati i dalje pasivni. Ako sindikati ne daju znake života (a u te znake ne treba računati ’galamu’ nekih sindikalnih vođa) onda kada su radnicima najpotrebniji, onda ne mogu računati ni na šta, pa ni na svoje postojanje.” (Mihailović, 2010: 44-45).

Poverenje u sindikate je rezultanta pozitivnog odnosa, ili pretežno pozitivnog odnosa, prema svemu što je vezano za radno mesto i doživljaj radnog mesta od strane radnika, ali i percepciju uloge sindikata u stvaranju povoljnih uslova za pozitivan doživljaj celine rada. Naime, ako radnik misli da je na radnom nestu sve, ili gotovo sve, onako kako treba da bude, onda će i poverenje u sindikat biti sastavni deo tog uverenja. Ako postoji zadovoljstvo ili pretežno zadovoljstvo radnim mestom, uslovima rada, platom, odnosima na radu, odnosima s nadređenima... onda je tu i zadovoljstvo radom sindikata i poverenje u sindikat. Problemi se pak javljaju onda kada ima razloga za nezadovoljstvo, kada su radne aspiracije nezadovoljene, kada su uslovi rada loši, a plate male, kada se krše radna prava... a u svemu tome se ne vidi aktivna uloga a pogotovu uspešna uloga sindikata...

Naravno, radnici imaju jednu sliku/doživljaj celine rada (radnog habitusa) ako su i sami uključeni u aktivnosti sindikata, a drugačiju sliku/doživljaj ako rad sindikata

Sindikati u medijima: 25

posmatraju sa strane, ako su pasivni, ako samo čekaju da sindikat učini nešto za njih, a da, pri tom, oni sami ništa ne čine za sebe!

Pitanje obaveštenosti o radu sindikata je prethodno pitanje. Međutim, pokazaće se, kao što ćemo videti, da je bila pogrešna naša pretpostavka da će poverenje imati samo oni koji su obavešteni o radu sindikata, a da se o ne/poverenju u sindikate neće ni izjašnjavati oni koji nisu obavešteni o radu sindikata. Videćemo, u stvari, da i neobavešteni mogu imati poverenje u sindikate, što govori o znatnom temeljenju ne/poverenja na emocionalnoj (a ne toliko i samo na činjeničkoj osnovi). Dakle, pitamo se i da li su o celini odnosa prema radu i radnom mestu obavešteni sami radnici, i koliko? Da li su o ovim pitanjima obavešteni građani uopšte, i koliko?

2. OBAVEŠTENOST I POVERENJE

U SAMOSTALNI SINDIKAT I UGS NEZAVISNOST

Na sledećim stranama ispitivaćemo poverenje u dva najbrojnija sindikata, u Savez samostalnih sindikata Srbije i u Ujedinjene granske sindikate „Nezavisnost“.

Ispitivaćemo obaveštenost i poverenje (1) cele populacije, tj. svih punoletnih građana Srbije, (2) zaposlenih radnika, (3) članova sindikata, bez obzira u kom su sindikatu, i (4) članova određenog sindikata, tj. UGS Nezavisnost, odnosno Samostalnog sindikata. Takođe ćemo pokušati da poverenje u sindikate Srbije stavimo u širi, pre svega evropski kontekst, i da komparativno ocenimo nivo poverenja u naše sindikate.

2.1. OBAVEŠTENOST O RADU SINDIKATA

U celoj populacije neobavešteni o radu sindikata čine 64%, malo obavešteni 22%, osrednje obavešteni 12%, a 2% su oni koji smatraju da su potpuno obavešteni o radu sindikata (videti grafi kon 1): u stvari, možemo govoriti o 14% građana Srbije koji su obavešteni o radu sindikata. Dodajmo da su sami ispitanici ocenjivali stepen svoje obaveštenosti o radu sindikata i da je utoliko ta ocena subjektivna, a verovatno bi ona bila još i slabija da smo obaveštenost procenjivali na osnovu objektivnih kriterijuma.

Deo populacije koji nije u radnom odnosu, sasvim razumljivo, manje zna o sindikatima od onog dela populacije koji je zaposlen. Kad posmatramo one koji nisu u radnom odnosu, onda nalazimo da o radu sindikata ne zna ništa 71% ispitanika, 19% je malo obavešteno, 9% osrednje, a tek svaki stoti smatra da je mnogo obavešten – možemo zaključiti da je 10% onih koji nisu u radnom odnosu obavešteno o radu sindikata.

26: Sindikati u medijima

Grafi kon 1: Obaveštenost o radu sindikata – cela populacija (N=4153)

Grafi kon 2. Obaveštenost zaposlenih radnika o radu sindikata? (N=1348)

Grafi kon 3. Obaveštenost članova bilo kog sindikata o radu sindikata (N=421)

Sindikati u medijima: 27

Među zaposlenim radnicima nalazimo 21% onih koji su obavešteni o

radu sindikata (3% „mnogo“ i 18% „osrednje“), 31% malo obaveštenih i 48% neobaveštenih.

Među članovima svih sindikata nalazimo 48% obaveštenih o radu sindikata (8% „mnogo“, a 40% „osrednje“), 37% malo obaveštenih i 15% neobaveštenih

Takođe, treba još na početku reći da smo u ispitivanju poverenja prema konkretnim sindikatima nailazili na znatno veće postotke neobaveštenosti o radu sindikata (videti tabelu 1). Inače, ocene obaveštenosti dobijali smo na dva načina, jednom je to bilo preko odgovora na pitanje o obaveštenosti o radu sindikata uopšte (ispitanicima su ponuđeni sledeći odgovori: nimalo, malo, osrednje i mnogo), a drugi put preko pitanja o poverenju gde je ispitanicima bilo omogućeno da izjave da ne mogu da daju ocenu poverenja u dati sindikat jer nisu upoznati s radom datog sindikata. Razlike između neobaveštenosti o radu sindikata uopšte (treća kolona u tabeli 1) i obaveštenosti, dobijene preko pitanja o poverenju u date sindikate (kolone 1 i 2 u tabeli 1), nisu velike, ali nisu ni zanemarljive.

Evidentno je, dakle, da su samoocene obaveštenosti o sindikatima uopšte

veće od obaveštenosti o svakom pojedinačnom sindikatu. Otuda i među onim ispitanicima koji su izjavili da potpuno poznaju rad sindikata uopšte, nalazimo one koji su izjavili da ne mogu da ocene stepen sopstvenog poverenja, npr. u UGS Nezavisnost ili u Samostalni sindikat, jer nisu dovoljno upoznati s radom tih sindikata. Međutim, nije logična obratna situacija, tj. da ispitanici koji su rekli da poznaju dobro rad određenog sindikata, istovremeno tvrde da nimalo ne poznaju rad sindikata uopšte.

Tabela 1. Obaveštenost o radu sindikata uopšte i neobaveštenost kao prepreka ocenjivanju

poverenja u UGS Nezavisnost i Samostalni sindikat (u %)

Kolika je obaveštenost o

sindikatima uopšte

Bez ocene poverenja zbog

neobaveštenosti o radu UGS

Bez ocene poverenja zbog

neobaveštenosti o radu SSSS

Obaveštenost o

sindikatima uopšte

Neobaveštenost 77 79 65

Mala obaveštenost 16 15 22

Osrednja obaveštenost 6 6 11

Velika obaveštenost 1 - 2

Ukupno 100 100 100

Znamo, dakle, da jedan broj ispitanika ne može da oceni svoje poverenje u sindikate zbog neobaveštenosti o radu tih sindikata. S druge strane, imamo podatke koji nam govore da jedan broj ispitanika, iako izjavljuje da ne poznaje rad sindikata, ipak daje ocenu poverenja. Takvih je, na primer, i u slučaju UGS Nezavisnost i u slučaju Samostalnog sindikata, svaki četvrti među ispitanicima koji nisu obavešteni o radu ovih sindikata (videti tabele 2 i 3). To praktično

28: Sindikati u medijima

znači da se ocena poverenja, iako se dominantno temelji na poznavanju rada sindikata o čijem kredibilitetu se ispitanici izjašnjavaju, jednim delom zasniva i na nečem drugom što nije obaveštenost, a što potiče, verovatno, iz nekih opštijih uverenja o prirodi političkih i socijalnih institucija i organizacija, kao i na nekim ne-saznajnim, emocionalnim ili drugim osnovama (afektivnim i sl.), ali to je stvar drugih sistematskih i komleksnijih istraživanja. – No, napominjemo da i pored čini se evidentno protivrečnih rezona koje ima jedan deo ispitanika kada je reč o sindikatima, to ipak ne dovodi u pitanje racionalnost daleko najvećeg broja odgovora naših ispitanika.

Tabela 2. Obaveštenost o sindikatima uopšte i davanje ocene ne/poverenja u UGS Nezavisnost

Obaveštenost o radu

sindikata uopšteIma ocenu poverenja

Nema ocenu poverenja jer

nije upoznat sa radom UGSUkupno

Nimalo 26 74 100 (2586)

Malo 54 46 100 (874)

Osrednje 68 32 100 (465)

Mnogo 86 14 100 (71)

Ukupno 38 62 100 (3996)

Povezivanje odgovora na pitanje o obaveštenosti o radu sindikata uopšte i odgovora na pitanje o poverenju u određeni sindikat (koje je sadržalo među ponuđenim odgovorima i soluciju „nisam upoznat sa radom ovog sindikata“), pored očekivanih sadrži i neke manje očekivane rezultate. Očekivali smo, naime, veliko poklapanje u izjavama o neobaveštenosti uopšte i u slučaju konkretnog sindikata, međutim nismo očekivali da će čak svaki četvrti među onima koji su rekli da su neobavešteni o radu sindikata uopšte, ipak dati neku ocenu poverenja za dati sindikat, a tako je i u slučaju Samostalnog sindikata i u slučaju UGS Nezavisnost (videti tabele 4 i 5). Zaista, kako je moguće da petina od onih koji izjave da nisu obavešteni o radu sindikata ipak kažu da nemaju poverenja u taj sindikat. Jedini mogući zaključak jeste da poverenje ili odsustvo poverenja u dati sindikat može da se uspostavi bez obzira na neobaveštenost o datom sindikatu.

Tabela 3. Obaveštenost o sindikatima uopšte i davanje ocene ne/poverenja u Samostalni sindikat

Obaveštenost o radu

sindikata uopšteIma ocenu poverenja

Nema ocenu poverenja jer

nije upoznat sa radom SSSSUkupno

Nimalo 26 74 100 (2586)

Malo 58 42 100 (874)

Osrednje 72 28 100 (465)

Mnogo 88 12 100 (71)

Ukupno 39 61 100 (3996)

Sindikati u medijima: 29

Takođe nismo očekivali da će 14% od ukupnog broja ispitanika koji su rekli da „mnogo“ poznaju rad sindikata uopšte, reći da nisu upoznati s radom UGS Nezavisnost, odnosno da će 12% to isto reći za Samostalni sindikat. Čini nam se nesumnjivim da je ovde reč o logički protivrečnim odgovorima, jer ne može se biti „mnogo“ upoznat sa sindikatima uopšte, a ne poznavati rad najbrojnijeg sindikata i sindikata koji je drugi po brojnosti članova.

Tabela 4. Obaveštenost o sindikatima uopšte i poverenje u UGS Nezavisnost

Obaveštenost o radu sindikata Nema poverenja Neodlučan Ima poverenja Nije upoznat Ukupno

Nimalo 19 6 1 74 100 (2586)

Malo 35 16 3 46 100 (874)

Osrednje 35 20 13 32 100 (465)

Mnogo 58 17 11 14 100 (71)

Ukupno 25 10 3 62 100 (3996)

Ck = 0,38; p<0,01

Tabela 5. Obaveštenost o sindikatima uopšte i poverenje u Samostalni sindikat

Obaveštenost o radu sindikata Nema poverenja Neodlučan Ima poverenja Nije upoznat Ukupno

Nimalo 19 6 1 74 100 (2582)

Malo 32 20 6 42 100 (879)

Osrednje 35 21 16 28 100 (463)

Mnogo 47 24 17 12 100 (72)

Ukupno 24 11 4 61 100 (3996)

Ck = 0,40; p<0,01

No da zaključimo, postoji visoka korelacija između obaveštenosti o radu sindikata uopšte i poverenje u konkretne sindikate, ali se ta korelacija prvenstveno zasniva

na poklapanju opšte neobaveštenosti o radu sindikata i neobaveštenosti o

datom sindikatu, bez obzira na izvesna odstupanja u tom poklapanju.

Inače, najveću obaveštenost iskazuju članovi UGS „Nezavisnost“ – nešto

više od dve trećine je osrednje ili dobro obavešteno (69%), a potpuno je

neobavešteno samo 4% članova. Članovi svih ostalih sindikata imaju slične stepene obaveštenosti, odnosno neobaveštenosti. Tako je 44% osrednje ili mnogo obavešteno, dok je oko dve petine njihovih članova malo obavešteno, a oko 15% potpuno neobavešteno.

30: Sindikati u medijima

2.2. POVERENJE U SAVEZ SAMOSTALNIH SINDIKATA SRBIJE

Pre svega, treba reći da je izrazito malo građana Srbije upoznato s radom Samostalnog sindikata, a videćemo kasnije da tako nizak nivo obaveštenosti građana karakteriše i odnos prema ostalim sindikatima. No, bilo kako bilo, sudeći prema izjavama samih ispitanika, od pet ispitanika, troje nije obavešteno a dvoje tvrdi da jeste obavešteno o radu Samostalnog sindikata.

Grafi kon 4 - Poverenje u Samostalni sindikat – cela populacija (u %; N=4030)

Ocenu poverenja u Samostalni sindikat daje približno dve petine ispitanika. Pri tom, četvrtina svih građana Srbije (24%) nema poverenje u Samostalni sindikat, a samo 4% ima poverenje; neodlučno je 11%, a tri petine (61%) nije upoznato s radom ovog sindikata (videti grafi kon 4). Broj građana Srbije koji imaju poverenje u Samostalni sindikat (4%), manji je od postotka članova ovog sindikata (5%). Od svih ispitanika koji imaju poverenje u Samostalni sindikat, tek svaki četvrti ima potpuno poverenje.

Grafi kon 5 - Poverenje u Samostalni sindikat – obavešteni deo cele populacije (u %; N=1585)

Sindikati u medijima: 31

Ako isključimo one ispitanike koji su naveli da nisu upoznati s radom Samostalnog sindikata (videti grafi kon 5), onda dobijamo sledeće podatke: u Samostalni sindikat nema poverenje 61% ispitanika, dok poverenje ima 10% ispitanika; neodlučnih je 29%. Od 10 građana Srbije šest nema poverenje u Samostalni sindikat, jedan ima poverenje, a troje je neodlučno - oni ne mogu da ocene da li kod njih preteže poverenje ili nepoverenje.

Grafi kon 6 - Poverenje u Samostalni sindikat – zaposleni (u %; N=1320)

Kada uzmemo u obzir samo zaposlene ispitanike, onda nalazimo da polovina (49%) izjavljuje da nije upoznata s radom Samostalnog sindikata, 15% zaposlenih niti ima niti nema poverenja, 29% nema poverenja; poverenje u Samostalni sindikat ima tek 7% zaposlenih (videti grafi kon 6). Inače, duplo je više onih koji izjavljuju da uopšte nemaju poverenje (29%), nego onih koji kažu da uglavnom nemaju poverenje (9%).

Grafi kon 7 - Poverenje u Samostalni sindikat – članovi bilo kog sindikata (u %; N=413)

32: Sindikati u medijima

Gotovo četvrtina (23%) članova bilo kojeg sindikata izjavljuje da nije upoznata s radom Samostalnog sindikata (videti grafi kon 7), petina (21%) je neodlučna po pitanju poverenja, dok dve petine (39%) sindikalaca nema poverenje u Samostalni sindikat (25% uopšte nema poverenja, a 14% uglavnom nema poverenja) – s druge strane približno svaki šesti (17%) član bilo kojeg sindikata ima poverenja u Samostalce (13% uglavnom, a 4% ima puno poverenje).

Među samim članovima Saveza samostalnih sindikata Srbije nalazimo 9% ispitanika koji nisu upoznati s radom svog sindikata, i „jaku“ petinu (22%) onih koji su neodlučni po pitanju poverenja u sopstveni sindikat.

Čak 41% članova Samostalnog sindikata nema poverenje u svoj sindikat, od toga 24% uopšte nema poverenja, a 17% uglavnom nema poverenja (videti grafi kon 8). S druge strane, u sopstveni Samostalni sindikat poverenja ima 28%

(poverenje „uglavnom“ ima 19%, a samo 9% članova ima „puno“ poverenje u sopstveni sindikat). Svaki peti (22%) ispitanik je neodlučan, tj. ne može da se opredeli pa ne zna da li ima ili nema poverenje u svoj sindikat.

S obzirom na važnost kategorije obaveštenosti u našem projektu, da ovde ponovimo da je o Samostalnom sindikatu obaveštena polovina svih zaposlenih radnika, tri četvrtine radnika koji su članovi nekog (bilo kog) sindikata i devet desetina članova Samostalnog sindikata.

Poverenje u Samostalni sindikat ima 7% zaposlenih radnika, 17% članova bilo kog sindikata i 28% članova Samostalnog sindikata. S druge strane, 29% od svih zaposlenih nema poverenje u Samostalni sindikat, poverenje nema ni 39% čanova (bilo kog) sindikata, kao ni 42% članova Samostalnog sindikata.

Grafi kon 8 - Poverenje članova Samostalnog sindikata u sopstveni sindikat (u %; N=193)

Ovde treba podvući nalaz da među članovima Samostalnog sindikata ima 41% onih koji nemaju poverenje u taj sindikat, kao i 28% onih koji imaju poverenje u

Sindikati u medijima: 33

svoj sindikat; na dva člana Samostalnog sindikata koji imaju poverenje u svoju organizaciju, dolazi tri člana Samostalnog sindikata koji nemaju poverenje u svoj sindikat.

2.3. POVERENJE U UGS NEZAVISNOST

Poverenje građana Srbije u UGS Nezavisnost gotovo je isto kao i poverenje građana u Samostalni sindikat – gotovo nikakvo. Samo 3% građana Srbije ima poverenja u UGS Nezavisnost, a samo 1% ima potpuno poverenje, što je manje i od procenta ispitanika koji su članovi UGS Nezavisnost (2%). Tačno četvrtina građana Srbije nema poverenja u UGS „Nezavisnost“, od čega 19% uopšte nema poverenja, a 6% uglavnom nema poverenja. Svaki deseti građanin ne može da proceni da li ima ili nema poverenje u UGS Nezavisnost – oni niti imaju, niti nemaju poverenje.

Grafi kon 9- Poverenje u UGS Nezavisnost – cela populacija (u %; N=4033)

Gotovo je isti broj građana koji nisu obavešteni o radu UGS Nezavisnost (62%) i broj građana koji nisu obavešteni o radu Samostalnog sindikata (61%).

Grafi kon 10 - Poverenje u UGS Nezavisnost – obavešteni deo cele populacije (u %; N=1535)

34: Sindikati u medijima

Nešto drukčiju sliku daje redukcija punoletne populacije na populaciju koja je obaveštena o radu UGS Nezavisnost. Dakle, ako posmatramo samo građane koji su obavešteni o ovom sindikatu (videti grafi kon 10), onda imamo sledeću situaciju: poverenje nema dve trećine ispitanika (66%) i to čak 50% uopšte nema poverenja, a 16% uglavnom nema poverenja; neodlučnih je nešto preko jedne četvrtine (27%), dok poverenje u UGS Nezavisnost ima tek 7% ispitanika (3% ima potpuno poverenje). Dakle, poverenje u UGS Nezavisnost ima tek svaki četrnaesti građanin koji je po sopstvenoj izjavi obavešten o radu ovog sindikata. Na drugoj strani, od tri obaveštena građanina o radu ovog sindikata, dvoje nema, a jedan ima poverenje u UGS Nezavisnost.

Grafi kon 11 - Poverenje u UGS Nezavisnost – zaposleni (u %; N=1313)

Polovina od svih zaposlenih radnika (52%) nije upoznata sa UGS Nezavisnost (grafi kon 11). Gotovo trećina (31%) zaposlenih nema poverenje (22% uopšte nema poverenja, a 9% zaposlenih uglavnom nema poverenja). Poverenje u UGS Nezavisnost ima 5% zaposlenih (3% uglavnom ima poverenje, a 2% ima potpuno poverenje).

Grafi kon 12 - Poverenje u UGS Nezavisnost – članovi bilo kog sindikata (u %; N=410)

Sindikati u medijima: 35

Kada su članovi (svih) sindikata u pitanju, 28% nije upoznato s radom UGS Nezavisnost, malo manje od polovine (44%) nema poverenje u taj sindikat, od čega 16% uglavnom nema poverenja, a 28% uopšte nema poverenja (videti grafi kon 12). Poverenje u UGS Nezavisnost ima 12% ispitanika (7% uglavnom ima poverenja, a potpuno poverenje ima 5% ispitanika koji su članovi bilo kog sindikata).

Grafi kon 13 - Poverenje članova UGS Nezavisnosti u sopstveni sindikat (u %; N=71)

Evo kako članovi Samostalnog sindikata Srbije vide UGS Nezavisnost:

55% nema poverenje a 1% ima; 17% je neodlučno a 27% nije upoznato s radom UGS Nezavisnost.

Poverenje u UGS Nezavisnost (videti grafi kon 13) ima 56% članova UGS

Nezavisnost – od tog broja 35% uglavnom ima poverenje, a 21% ima potpuno poverenje - znači da samo petina članova UGS Nezavisnost ima potpuno poverenje u svoj sindikat. S druge strane, četvrtina (25%) članova UGS Nezavisnost nema

poverenja u svoj sindikat (10% uglavnom nema poverenja, a 15% uopšte nema poverenja), dok je svaki deveti neodlučan (11%).

2.4. KOMPARACIJA OBAVEŠTENOSTI I NE/POVERENJA U DVA VODEĆA

SINDIKATA

U odnosu cele punoletne populacije prema Samostalnom sindikatu i UGS Nezavisnost gotovo da nema nikakve razlike (videti tabelu 6). U odnosu svih zaposlenih radnika prema ova dva sindikata razlike su minimalne, za 2-3% je bolji odnos prema Samostalnom sindikatu. Članovi bilo kog sindikata obavešteniji su i imaju više poverenja, a manje nepoverenja u Samostalni sindikat, nego prema UGS Nezavisnost – razlika je u sva tri slučaja 5%. Članovi jednog i drugog sindikata podjednako su obavešteni o radu svojih sindikata /.../

Generalno gledano teško je dati ocenu o tome kolika je obaveštenost, odnosno neobaveštenost građana o radu sindikata, isto kao što je teško oceniti stepen

36: Sindikati u medijima

poverenja odnosno nepoverenja u sindikate. Samo komparacija između naših sindikata daje neku osnovu za ocene (doduše bilo bi najbolje kada bi imali podatke o sindikatima iz drugih zemalja, a oni su nam samo donekle dostupni....).

Tabela 6. Poznavanje rada sindikata18 i ne/poverenje u Samostalni sindikat i UGS Nezavisnost

(% u odnosu na ukupan broj ispitanika u kategorijama datim u pretkoloni)

Poznavanje rada sindikata Poverenje Nepoverenje

Samostalni Nezavisni Samostalni Nezavisni Samostalni Nezavisni

Cela populacija 39* 38* 4** 3** 24*** 25***

Svi zaposleni radnici 51* 48* 7** 5** 29*** 31***

Svi članovi sindikata 77* 72* 17** 12** 39*** 44***

Članovi datog sindikata 91* 92* 28** 56** 41*** 25***

* razliku do 100% čine oni koji su rekli da ne poznaju rad sindikata pa zbog toga ne mogu da se izjasne o poverenju u sindikate.

** razliku do 100% čine oni koji ne poznaju rad sindikata, neodlučni i oni koji nemaju poverenja

*** razliku do 100% čine oni koji ne poznaju rad sindikata, neodlučni i oni koji imaju poverenja

Poverenje u pojedinačne sindikate možemo porediti s poverenjem u sindikate uopšte. Poverenje u sindikate uopšte po pravilu je veće nego poverenje u pojedinačne sindikate, a isto je i s nepoverenjem. Tako, na primer, u istraživanju iz 2010. godine (videti Stojiljković, 2011) nalazimo da u sindikate uopšte ima poverenje 15% građana, dok 46% nema poverenje (ostali su neodlučni ili imaju podjednako i poverenje i nepoverenje).

Vidljivo je još da je poverenje u sindikate uopšte uvek veće od poverenja u bilo koji pojedinačni sindikat. Poverenje je, dakle, kumulativnog karaktera (ne u aritmetičkom smislu). Tačnije je, u stvari, reći da poverenje u sindikate uopšte, podrazumeva poverenje u jedan sindikat, ali jednim delom i u još neke sindikate (tako, na primer, trećina ispitanika koji imaju poverenje u UGS Nezavisnost, istovremeno ima poverenje i u Samostalni sindikat; ili petina onih koja ima poverenje u Samostalni sindikat, istovremeno ima poverenje i u Nezavisnost).

Od ukupno 4.012 ispitanika u UGS Nezavisnost poverenje ima ukupno 98 ispitanika (ili 3% u odnosu na sve ispitanike) – 67 koji imaju poverenje samo u UGS i 31 onih koji imaju poverenje i u UGS i u Samostalni sindikat. U Samostalni sindikat poverenje ima 156 ispitanika (ili 4% u odnosu na sve ispitanike) – 125 onih koji imaju poverenje samo u Samostalni sindikat i 31 onih koji imaju poverenje i u Samostalni i u Nezavisni sindikat.

Inače kada je reč o odnosu ukupne populacije prema Samostalnom sindikatu i UGS Nezavisnost posmatranom preko kombinacije ocena o ne/poverenju i

18 Reč je o zbiru onih ispitanika koji su rekli da imaju poverenje, onih koji su rekli da nemaju poverenje i onih koji su rekli da su

neodlučni kada je reč o ne/poverenju. Dopunu do 100% čine oni koji su izjavili da ne poznaju rad datog sindikata.

Sindikati u medijima: 37

nepoznavanju rada ovih sindikata kao razlog odsustva ocene o ne/poverenju, zaključujemo da u uzorku dominira neobaveštenost o oba sindikata (tj. nepoznavanje rada sindikata navodi se kao razlog odsustva ocene o ne/poverenju u dati sindikat) – takvih ispitanika je čak 60%, a potom slede oni ispitanici koji

nemaju poverenja ni u Samostalni ni u Nezavisni sindikat – takvih je 23%, a

potom je tu i 9% onih koji su neodlučni kada je reč o poverenju i u Nezavisni

i u Samostalni sindikat; na kraju tu je i 1% ispitanika koji istovremeno imaju

poverenje i u UGS Nezavisnost i u Samostalni sindikat. Poklapanje je, vidimo, u 93% slučajeva, a odstupanja se javljaju tek u 7% slučajeva. Otuda je i logično što koefi cijenat kontigencije u razuđenoj klasifi kaciji poverenja, u tabeli 6 x 6, iznosi čak 0,84 a u sažetoj klasifi kaciji, tabela 4 x 4, koefi cijenat je 0,79 (p<0,00). To se potvrđuje i Crombach’s Alpa koefi cijentom, koji iznosi čak 0,98 – što govori o jednom vrlo konzistentnom odnosu građana Srbije prema svim sindikatima. – Naravno, ovde treba primetiti da ovoliko visoka korelacija potiče pre svega

iz poklapanja neobaveštenosti i nepoverenja, a ne iz poklapanja poverenja, s

obzirom na to da je poverenje brojčano gledano, prilično minorno.

Zaključujemo da ispitanici koji nisu obavešteni o jednom sindikatu, po pravilu nisu obavešteni ni o drugim sindikatima; da ispitanici koji nemaju poverenja u jedan sindikat, po pravilu nemaju poverenja ni u druge sindikate; da oni koji su neodlučni i ne mogu da ocene poverenje u jedan sindikat, po pravilu su neodlučni i kod svih drugih sindikata.

2.5. KOMPARACIJA POVERENJA U SINDIKATE U SRBIJI I U DRUGIM

ZEMLJAMA

Videli smo da prema istraživačkim nalazima poverenje u sindikate uopšte u Srbiji 2010. godine, iznosi 15%. Mi to poverenje možemo da ocenimo u odnosu na vreme, tj. poredeći prošlogodišnji stepen poverenja s poverenjem u nekim ranijim godinama, ali to možemo učiniti i na nivou međunarodnih komparacija (što ćemo pokušati da učinimo u ovom odeljku).

U postojećim istraživanjima našli smo dva međunarodna istraživanja u koja je bila uključena i Srbija, a postojalo je i pitanje o poverenju u sindikate. U oba slučaja klasifi kacija ponuđenih odgovora bila je ista, ali i različita od naše (standardne) klasifi kacije. Otuda je komparacija moguća samo u okviru ta dva međunarodna istraživanja.

Reč je o Svetskoj studiji vrednosti (WVS - World Values Survey) 2005-2007, i Evropskoj studiji vrednosti (EVS - European Values Study) 2008-2010. U WVS istraživanje u Srbiji obavljeno je 2006. godine na uzorku od 1.393 ispitanika, a u istraživanju u okviru EVS – 2008. godine na uzorku od 1.512 ispitanika.

38: Sindikati u medijima

Tabela 7. Poverenje u sindikate – Svetska studija vrednosti 2005-2007.

Zemlja Poverenje u sindikate Malo poverenje ili nikakvo Ukupno

Norveška 66 34 100

Finska 63 37 100

Švedska 52 48 100

Holandija 48 52 100

Ukrajina 40 60 100

Francuska 39 61 100

Rusija 39 61 100

Prosek 37 63 100

Italija 34 66 100

Nemačka 32 68 100

Velika Britanija 30 70 100

Španija 30 70 100

Rumunija 30 70 100

Poljska 28 72 100

Slovenija 28 72 100

Bugarska 22 78 100

Srbija 19 81 100

* Istraživanje je obavljeno 2005. godine u Finskoj, Italiji, Poljskoj, Rumuniji i Sloveniji; 2006. godine u Bugarskoj, Francuskoj,

Nemačkoj, Velikoj Britaniji, Holandiji, Rusiji, Srbiji, Švedskoj i Ukrajini; 2007. godine u Norveškoj i Španiji.

Ponuđeni odgovori na pitanje o poverenju u sindikate, glasili su: “A great deal“ (puno poverenje), „Quite a lot“ (prilično poverenje), „Not very much“ (malo poverenje) i „None at all“ (nema poverenja). Prilikom sažimanja prvog i drugog odgovora tu kategoriju označili smo kao „poverenje u sindikate“, a treću i četvrtu kao „malo ili nikakvo poverenje“.

U Svetskoj studiji vrednosti 2005-2007. godine, za Srbiju je utvrđeno da 1% ispitanika ima puno poverenje u sindikate, a da 18% ima prilično poverenja u sindikate (videti tabelu 7). S druge strane 53% ispitanika ima malo poverenje, a 28% uopšte nema poverenja u sindikate. Ili pojednostavljeno, 19% ispitanika iz Srbije ima poverenje a 81% nema ili ima malo poverenja. To je znatno lošija slika u odnosu na prosek ispitivanja iz 16 zemlja koliko je u ovo međunarodno istraživanje uključeno. Konkretno, u Srbiji duplo manje ljudi ima poverenje u sindikate nego što je to u svih 16 zemalja u proseku (19% prema 37%). Srbija je u stvari na poslednjem mestu među ispitivanim zemljama po obimu poverenja u sindikate. Najbliže su joj Bugarska (22% poverenja), Slovenija i Poljska (sa po 28%), Rumunija, Španija i Velika Britanija (sa po 30%)...

Još lošija slika nađena je dve godine kasnije u Evropskoj studiji vrednosti (četvrti talas, 2008-2010. godine). Tada je utvrđeno da 2% građana Srbije ima puno

Sindikati u medijima: 39

poverenje u sindikate, a 10% prilično; s druge strane, 50% ima malo poverenje (tj. „nema baš neko poverenje“), a 38% uopšte nema poverenja. Ta slika je tri puta lošija od opšteg proseka za 47 zemalja u kojima je anketirano preko 70.000 ljudi – u Srbiji poverenje u sindikate ima 12% ispitanika a prosek za 47 evropskih zemalja iznosi 39%. Od anketiranih 47 zemalja Srbija je na 46. mestu – iza nje je samo Bugarska sa 11% poverenja, dok već Hrvatska koja je neposredno ispred Srbije ima 18% poverenja, Grčka koja je na 44 mestu ima duplo više poverenja u sindikate – 22%, a da se i ne poredimo s Norveškom koja je na prvom mestu i u kojoj 66% građana ima poverenje u sindikate (videti tabelu 8).

Tabela 8. Poverenje u sindikate – Evropska studija vrednosti 2008-2010.

Zemlja Poverenje Malo poverenje ili ga nema Ukupno

Norveška [2008] 64 36 100

Kosovo [2008] 62 38 100

Danska [2008] 58 42 100

Belorusija [2008] 57 43 100

Severni Kipar [2008] 57 43 100

Island [2009] 57 43 100

Azerbejdžan [2008] 56 44 100

Luksemburg [2008] 55 45 100

Irska [2008] 54 46 100

Slovenija [2008] 53 47 100

Litvanija [2008] 52 48 100

Holandija [2008] 52 48 100

Letonija [2008] 50 50 100

Belgija [2009] 48 52 100

Švajcarska [2008] 48 52 100

Turska [2009] 48 52 100

Finska [2009] 47 53 100

Portugal [2008] 45 55 100

Francuska [2008] 42 58 100

Malta [2008] 42 58 100

Estonija [2008] 41 59 100

Rusija [2008] 41 59 100

Slovačka [2008] 41 59 100

Moldavija [2008] 40 60 100

Prosek 39 61 100

Nemačka [2008] 38 62 100

Španija [2008] 38 62 100

Ukrajina [2008] 37 63 100

Rumunija [2008] 36 64 100

40: Sindikati u medijima

Švedska [2009] 36 64 100

Makedonija [2009] 34 66 100

Kipar [2008] 33 67 100

Severna Irska [2008] 33 67 100

BiH [2008] 32 68 100

Poljska [2008] 32 68 100

Jermenija [2008] 31 69 100

Češka [2008] 30 70 100

Italja [2009] 30 70 100

Velika Britanija [2009] 30 70 100

Austrija [2008] 29 71 100

Gruzija [2008] 29 71 100

Mađarska [2008] 25 75 100

Crna Gora [2008] 24 76 100

Albanija, [2008] 23 77 100

Grčka [2008] 22 78 100

Hrvatska [2008] 18 82 100

Srbija [2008] 12 88 100

Bugarska [2008] 11 89 100

Pitanje koje traži odgovore glasi: Koji su činioci doveli do toga da u Srbiji imamo manje poverenja u sindikate nego u 45 evropskih zemalja? Prvo što pada na pamet – da je u Srbiji malo poverenje jer je Srbija postkomunistička i tranzicijska zemlja, nije tačno – ima postkomunističkih i tranzicijskih zemalja koji su znatno iznad evropskog proseka po poverenju u sindikate. Druge moguće odgovore tek treba ispitati u okviru širih i kompleksnijih istraživanja.

3. POVERENJE U SINDIKATE I IZBORNA ORIJENTACIJA

Poražavajući je podatak da su ispitanici koji će glasati za Demokratsku stranku – jednu od dve naše stranke čije smo članove ispitivali a koje su članovi Socijalističke internacionale – najčešće neobavešteni o radu UGS Nezavisnost (čak 68% neobaveštenih prema 32% obaveštenih). Od Demokrata nisu daleko ni izborne pristalice Socijalističke partije (65% prema 35%), ni Naprednjaka (61% prema 39%), a ni LDP (57% prema 43%). U stvari, po obaveštenosti o radu sindikata prilično se izdvajaju izborne pristalice DSS (38% prema 62%) i pristalice Radikala (39% prema 61%). Gotovo da je isti postotak pristalica DS koji su obavešteni (32%) i postotak pristalica DSS koji su neobavešteni o radu UGS Nezavisnost (38%) – među Srpskim demokratama gotovo je dva puta više obaveštenih nego među demokratama!

Pitanje je, dakle, zašto su o radu UGS Nezavisnost više obavešteni oni građani koji pristaju uz partije s političke desnice, nego oni s političke levice. Ovu „pravilnost“

Sindikati u medijima: 41

inače, donekle remete pristalice Naprednjaka, s obzirom na to da su one bliže pripadnicima partija s političke levice, nego onima s političke desnice.

Kada je reč o poverenju u sindikate (videti tabelu broj 9 i grafi kon broj 14), ispitanici koji će glasati za SPS češće imaju poverenje (iako je reč o malim postotcima) u UGS Nezavisnost, u odnosu na izborne pristalice svih ostalih političkih stranaka (7% poverenja). Njima su relativno blizu izborne pristalice Naprednjaka i Srpskih demokrata (poverenje ima po 5% ispitanika iz ovih stranaka). S druge strane, najmanje poverenja u UGS Nezavisnost imaju izborne pristalice LDP (1%) i DS (2%). Najčešće nepoverenje imaju izborne pristalice DSS (43%), SRS (40%) i LDP (39%).

Tabela 9. Poverenje u UGS Nezavisnost – cela populacija (u %)

Izborna orijentacija Nema poverenja Neodlučan Ima poverenja Nije upoznat Ukupno

DS - Tadić 18 12 2 68 100

SNS – Nikolić 25 9 5 61 100

SPS - Dačić 26 2 7 65 100

SRS - Šešelj 40 18 3 39 100

DSS - Koštunica 43 14 5 38 100

LDP - Jovanović 39 3 1 57 100

* U obzir su uzete samo one političke stranke za koje se u našem uzorku izjasnilo više od 75 ispitanika.

Istraživački nalazi o stepenu poverenja donekle odstupaju od prethodno uočene „pravilnosti“ o povezanosti obaveštenosti i izborne orijentacije. Iz „pravilnosti“ su iskočili Radikali, jer njihovu visoku stopu obaveštenosti o radu UGS Nezavisnost ne prati visoka stopa poverenja u ovaj sindikat. U stvari, jedino u slučaju izbornih pristalica DSS imamo i visoku obaveštenost i poverenje koje je veće nego u slučaju pristalica bilo koje druge stranke. Izbornim pristalicama DSS su, po obimu obaveštenosti i poverenju u UGS Nezavisnost, sasvim suprotne pristalice DS. Prvi imaju najveću obaveštenost i najveće poverenje, a drugi najmanju obaveštenost i najmanje poverenje.

Grafi kon 14 - Poverenje u UGS Nezavisnost – cela populacija (u %)

* Razliku do 100% čine oni koji nisu upoznati s radom sindikata ili su neodlučni. U obzir su uzete samo one političke stranke

za koje se u našem uzorku izjasnilo više od 75 ispitanika.

42: Sindikati u medijima

Tabela 10. Poverenje u Savez samostalnih sindikata Srbije – cela populacija (u %)

Izborna orijentacija Nema poverenja Neodlučan Ima poverenja Nije upoznat Ukupno

DS - Tadić 17 15 4 64 100

SNS – Nikolić 24 11 4 61 100

SPS - Dačić 23 3 12 62 100

SRS - Šešelj 36 21 2 41 100

DSS - Koštunica 39 19 8 34 100

LDP - Jovanović 40 3 0 57 100

* U obzir su uzete samo one političke stranke za koje se u našem uzorku izjasnilo više od 75 ispitanika.

Distribucija obaveštenosti, poverenja i nepoverenja u Samostalni sindikat (videti tabelu 5 i grafi kon 15), slična je onoj koju smo videli kod UGS Nezavisnost. I ovde se vidi niska obaveštenost izbornih pristalica DS (36%), SPS (38%), SNS (39%), pa i LDP (43%), a znatno veći broj obaveštenih među pristalicama DSS (66%) i SRS (59%).

Kada je reč o poverenju u Samostalni sindikat, izdvajaju se ispitanici koji će glasati za SPS sa 12%, a više od ostalih poverenje u ovaj sindikat imaju pristalice DSS (8%). S druge strane, među izbornim pristalicama LDP uopšte nema onih koji imaju poverenje u Samostalni sindikat, među pristalicama Radikala je 2% onih s poverenjem, a među pristalicama DS i SNS po 4%.

Grafi kon 15 - Poverenje u Savez samostalnih sindikata Srbije – cela populacija (u %)

* Razliku do 100% čine oni koji nisu upoznati s radom sindikata ili su neodlučni. U obzir su uzete samo one političke stranke

za koje se u našem uzorku izjasnilo više od 75 ispitanika.

Treba primetiti da je veća diferencijacija izbornih pristalica u poverenje u Samostalni sindikat, nego kada je u pitanju poverenje u UGS Nezavisnost.

Generalno uzev, može se zaključiti da je pozitivan odnos prema sindikatima (obaveštenost + poverenje) najtipičniji za izborne pristalice Demokratske stranke Srbije. Oko dve trećine izbornih pristalica ove stranke obavešteno je o radu oba sindikata, a poverenje je između 5% i 8%. S druge strane, od njih su

Sindikati u medijima: 43

najudaljenije pristalice LDP – oni su i najmanje obavešteni o sindikatima i imaju najmanje poverenja u sindikate. Izborne pristalice SPS izdvajaju se po visokom stepenu poverenja (7% u UGS Nezavisnost i 12% u Samostalni sindikat), iako su po stepenu obaveštenosti o sindikatima u donjem delu tabele. Izborne pristalice Radikala izdvajaju se po obaveštenosti o radu UGS Nezavisnost (61%), ali i niskom poverenju u sindikate (iza njih je jedino LDP). Za izborne pristalice Demokratske stranke karakteristična je i niska obaveštenost (trećina obaveštenih) i nisko poverenje u sindikate (2% u UGS Nezavisnost i 4% u Samostalni sindikat).

4. KORELATI OBAVEŠTENOSTI I POVERENJA

Podaci kojima smo raspolagali omogućili su nam ispitivanje povezanosti obaveštenosti i poverenja u sindikate s nizom različtih varijabli koje su povezane sa osnovnom temom našeg istraživanja: socio-demografske varijable (pol, starost, školska sprema, zanimanje i prihodi), odnos prema radu i radni status (radni odnos, dužina radnog odnosa, zadovoljstvo poslom, sigurnost radnog mesta, započinjanje samostalnog obavljanja nekog posla ili sopstvenog biznisa i nezaposlenost), samoocene sigurnosti izborne orijentacije (stavovi prema DS, DSS, SNS, SRS, LDP, G17 Plus, SDPS, SPS/JS i opšti stav prema strankama), varijable vezane za same sindikate (članstvo u sindikatima, poverenje u sindikate, odnos sindikata prema politici, stav prema sindikalnom pluralizmu i ocena socijalnog dijaloga), poverenje u druge institucije i najčešće raspoloženje građana. – Deskripciju povezanosti daćemo uporedo za UGS Nezavisnost i za Samostalni sindikat.

UGS NEZAVISNOST SAVEZ SAMOSTALNIH SINDIKATA SRBIJE

Sociodemografske varijable

Pol

Muškarci su malo više upoznati sa UGS, ali imaju i veći procenat

nepoverenja.

Dve trećine žena (66%) nije upoznato sa UGS, dok je procenat

muškaraca koji nisu upoznati sa UGS nešto manji (57%).

Muški ispitanici su nešto više obavešteni, ali imaju i viši nivo

nepoverenja.

Dve trećine žena (65%) nije upoznato sa radom Samostalnog

sindikata, dok je procenat muškaraca nešto manji (56%).

Kao što se vidi iz koefi cijenata kontigencije povezanost varijabli pol i poverenja u sindikate može se smatrati statistički neznačajnim.

Razlike u nepoverenju i neobaveštenosti između muškaraca i žena kod oba sindikata iznose oko 10 procenata. Poverenje se kreće od 19-

20% kod žena, do 29-30% kod muškaraca. Neobaveštenost o radu sindikata kreće se od 56-57% kod muškaraca do 65-66% kod žena.

Statističke mere povezanosti:

UGS Nezavisnost: Ck = 0,12; p<0.01;

Samostalni sindikat: Ck = 0,12; p<0.01.

44: Sindikati u medijima

Starost

Izdvajaju se dve starosne grupe, jednu čine mladi do 30 godina i

oni ispitanici koji su stariji od 70 godina; karakteriše ih visok nivo

neobaveštenosti (preko 70%). Drugu grupu čine radno sposobni

ispitanici od 30 do 70 godina. Kod njih se prvo može uočiti viši

nivo obaveštenosti i nešto viši nivo poverenja koje se kreće od 2%

do 5% (ispitanici od 30-40 godina), ali i viši nivo nepoverenja,

od 26% do 32%.

Najmanje su obavešteni najstariji (75%) i najmlađi (67%), dok

su najviše obavešteni ispitanici od 40 do 50 godina (52%) i

uopšte više su obavešteni oni ispitanici koji su radno sposobni,

tj. ispitanici između 30 i 70 godina. Ti ispitanici imaju i viši nivo

poverenja, ali i nepoverenja. Najviše poverenja imaju ispitanici

od 40 do 49 godina (8%), a najviše nepoverenja ispitanici od 60

do 69 godina (30%).

Kod oba sindikata se vidi da su više obavešteni oni ispitanici koji su radno sposobni, tj. ispitanici između 30 i 70 godina. Ti ispitanici

imaju i viši nivo poverenja, ali i nepoverenja. Veće razlike u poverenju po godinama vide se kod SSSS-a nego kod UGS-a. Najviše

poverenja u UGS imaju ispitanici od 30 do 39 godina (5%), dok su kod SSSS-a to ispitanici od 40 do 49 godina (8%).

Statističke mere povezanosti:

UGS Nezavisnost: Ck = 0,22; p<0.01 – slaba povezanost;

Samostalni sindikat: Ck = 0.23; p<0.01 – slaba povezanost.

Školska sprema

Veća obaveštenost ide uporedo sa povećanjem stepena

obrazovanja, od 21% ispitanika kod ispitanika bez škole, do 46%

kod ispitanika sa završenom višom školom. Poverenje najčešće

imaju ispitanici koji su završili fakultet (5%) i ispitanici sa

završenom četvorogodišnjom školom (3%). Dok kod ispitanika

koji su bez škole nema onih koji imaju poverenja u UGS.

Najmanje su obavešteni ispitanici bez škole ili sa osnovnom

školom (67% - 79%), s druge strane o Samostalcima najviše su

obavešteni ispitanici sa srednjom školom (četvorogodišnjom) i

sa višom školom (52% - 56%). Najobavešteniji ispitanici imaju

i najviši nivo poverenja, ispitanici sa završenom višom školom –

6% i ispitanici sa srednjom školom – 5%. Oni, takođe, imaju i

najviši nivo nepoverenja.

Viši stepen obrazovanja najčešće znači i veću obaveštenost. Kod oba sindikata ispitanici sa završenom višom školom su najobavešteniji,

ali isto tako imaju i najviše nepoverenja u date sindikate. Što se poverenja tiče, u SSSS najviše poverenja opet imaju ispitanici sa

završenom višom školom, dok u UGS najviše poverenja imaju fakultetski obrazovani ispitanici.

Statističke mere povezanosti:

UGS Nezavisnost: Ck = 0.16; p<0.01;

Samostalni sindikat: Ck = 0.17; p<0.01.

Zanimanje

Sa radom Nezavisnosti najmanje su upoznati studenti (79%)

i domaćice (75%). Najviše poverenja imaju stručnjaci, ali i oni

samo 5%, slede NK ili PK radnici sa 4%, tehničari i KV ili VK

radnici – po 3%. S druge strane, najnepoverljiviji su službenici

sa 36%, i KV ili VK radnici sa 33%.

Najmanje su obavešteni studenti (77%) i domaćice (74%), dok

su najviše obavešteni službenici (48%). Upravo službenici imaju

i najviši nivo poverenja (8%), a zatim tehničari sa 5%. Najviše

nepoverenje takođe se vidi kod službenika (31%), ali i kod KV i

VK radnika (31%) i stručnjaka (30%).

Najmanje su obavešteni o radu sindikata studenti i domaćice. Najobavešteniji su službenici. Kao i u većini drugih slučajeva, i ovde

veća obaveštenost znači i veće nepoverenje, pa tako najveće nepoverenje i u UGS i u Samostalni sindikat imaju službenici, pored njih

visok stepen nepoverenja imaju i KV ili VK radnici i stručnjaci. Najveće poverenje u UGS imaju stručnjaci, a u Samostalni – službenici.

Statističke mere povezanosti:

UGS Nezavisnost: Ck = 0,25; p<0.01;

Samostalni sindikat: Ck = 0,26; p<0.01.

Sindikati u medijima: 45

Prihodi

Što ispitanici imaju veće prihode, više su obavešteni o UGS

Nezavisnost. Veći prihodi pored veće obaveštenosti znače i viši

procenat poverenja, ali i viši nivo nepoverenja. Ovaj trend ne

prate samo ispitanici sa najvećim prihodima, koji su u najvećoj

meri neobavešteni.

Neobaveštenost se kreće od 71% ispitanika koji imaju prihode

do 10.000 dinara, do 42% kod ispitanika koji imaju prihode od

100.000-150.000 dinara.

Uz veće prihode ispitanika ide i veća obaveštenost o Samostalnom

sindikatu, ali i veće nepoverenje. Kao i u slučaju UGS-a, samo

ispitanici sa najvišim prihodima ne prate ovaj trend, oni su u

velikoj meri neobavešteni (ovaj nalaz nije dovoljno potkrepljen

s obzirom na to da je u ovoj grupi prihoda samo 12 ispitanika).

Neobaveštenost se kreće od 70% kod ispitanika sa prihodima do

10.000 dinara, do 38% kod ispitanika sa prihodima od 100.000

do 150.000 din. Kao što je rečeno, sa rastom prihoda, raste i

nepoverenje prema Samostalcima: kod onih sa prihodima do

10000 din. poverenje nema svaki peti, a kod onih sa prihodima

od 100.000 do 150.000 din – gotovo svaki drugi.

Kod oba sindikata uočava se trend povećanja i poverenja, i nepoverenja, i obaveštenosti sa povećenjem prihoda ispitanika. Samo

ispitanici sa najvišim prihodima ne prate ovaj trend, oni su u velikoj meri neobavešteni (treba napomenuti da ovaj nalaz nije dovoljno

potkrepljen s obzirom na to da je u ovoj grupi prihoda samo 12 ispitanika).

Statističke mere povezanosti:

UGS Nezavisnost: Ck = 0.20; p<0.01 – slaba povezanost;

Samostalni sindikat: Ck = 0.22; p<0.01 – slaba povezanost.

Odnos prema radu i radni status

Radni odnos

Ovde možemo izdvojiti dve grupe, u jednoj se nalaze studenti,

penzioneri, nezaposleni i oni koji rade povremeno, honorarno ili

za nadnicu. Njih karakteriše visok nivo neobaveštenosti (od 62%

kod nezaposlenih koji traže posao, do 75% kod nezaposlenih koji

ni ne traže posao). Drugu grupu čine zaposleni ispitanici, oni su

nešto više upoznati sa UGS, i imaju više poverenja u taj sindikat

(6% zaposlenih na određeno vreme i 5% stalno zaposlenih).

Najviše su neobavešteni nezaposleni koji ne traže posao (72%),

ali i oni ispitanici koji rade povremeno, honorarno ili za nadnicu

(72%). Najviše su obavešteni stalno zaposleni (47%) i zaposleni

na određeno vreme (58%). Stalno zaposleni pored toga što su

najobavešteniji imaju i najviše poverenja (7%), ali i nepoverenja

(31%). Drugi po nivou poverenja su zaposleni na određeno vreme

(5%), dok su drugi po nepoverenju oni koji traže posao (26%).

Stalno zaposleni ispitanici su u slučaju oba sindikata najobavešteniji i imaju najviše nepoverenja, a u slučaju Samostalnog sindikata

imaju i najviše poverenja. U UGS najviše poverenja imaju zaposleni na određeno vreme, a potom oni koji su stalno zaposleni.

Statističke mere povezanosti:

UGS Nezavisnost: Ck = 0,21; p<0,01; – slaba povezanost;

Samostalni sindikat: Ck = 0.22; p<0.01 – slaba povezanost

Dužina radnog odnosa

Postoji pozitivna korelacija između dužine trajanja radnog

odnosa i obaveštenosti (sa radom UGS nije upoznato 69% onih

koji nisu u radnom odnosu i 51% ispitanika koji su duže od pet

godina u radnom odnosu). Pored veće obaveštenosti duži radni

odnos, znači i veći procenat nepoverenja i on se kreće od 15%

onih koji su manje od tri meseca u radnom odnosu, do 34% kod

ispitanika koji su duže od pet godina u radnom odnosu. Najviše

poveranja imaju ispitanici koji su u radnom odnosu jednu do tri

godine (6%) i ispitanici koji su u radnom odnosu duže od pet

godina (5%).

Vidljiva je statistički slaba korelacija između dužine zaposlenosti

i povećanja obaveštenosti o Samostalnom sindikatu, što je

i logično. Pored obaveštenosti, duža zaposlenost utiče i na

poverenje i na nepoverenje. Najviše poverenja imaju ispitanici

koji su najduže u radnom odnosu (duže od 10 godina – 7%)

i to skoro dva puta više nego ostali ispitanici (3-4%). I ovde se

ponavlja već uobičajen nalaz o povezanosti veće obaveštenosti

i većeg nepoverenja: sa dužim radnim odnosom povećava se i

obaveštenost i nepoverenje.

46: Sindikati u medijima

Postoji pozitivna ali statistički slaba korelacija između dužine trajanja radnog odnosa i obaveštenosti o radu oba sindikata. Nepoverenje

u oba sindikata najviše je kod ispitanika koji su u radnom odnosu od tri do pet godina, a zatim kod ispitanika koji su duže od pet

godina u radnom odnosu, dakle i tu je vidljiva pozitivna korelacija s dužinom radnog odnosa. U Samostalni sindikat najviše poverenja

imaju takođe oni ispitanici koji su najduže u radnom odnosu (duže od pet godina), dok u UGS najviše poverenja imaju ispitanici koji

su u radnom odnosi od godinu dana do tri godine.

Statističke mere povezanosti:

UGS Nezavisnost: Ck = 0,24; p<0,01; – slaba povezanost;

Samostalni sindikat: Ck = 0.23; p<0.01 – slaba povezanost.

Zadovoljstvo poslom

Što su zaposleni manje zadovoljni svojim poslom, to su

obavešteniji; od ispitanika koji su veoma zadovoljni svojim

poslom - 59% nije obavešteno, do ispitanika koji su veoma

nezadovoljni svojim poslom – 46%. S druge strane što su

zaposleni manje zadovoljni svojim trenutnim poslom, to

je veće nepoverenje, od ispitanika koji su veoma zadovoljni

svojim poslom od kojih 29% nema poverenja, do ispitanika

koji su veoma nezadovoljni svojim poslom od kojih 43% nema

poverenja.

Što su ispitanici zadovoljniji svojim poslom, to imaju više

poverenja (dva puta više – od 3% do 7%). S druge strane, postoji

negativna korelacija sa obaveštenošću i sa nepoverenjem. Što su

ispitanici manje zadovoljni svojih poslom, sve su obavešteniji

(što i ima smisla, jer verovatno nezadovoljniji zaposleni

imaju više kontakata sa sindikatima), ali i imaju sve manje

poverenja, tj. sve više nepoverenja prema tom sindikatu, tako su

najobavešteniji (45%) i najnepoverljiviji (36%) oni ispitanici koji

su veoma nezadovoljni svojim poslom.

Postoji (statistički slaba) korelacija sa obaveštenošću i sa nepoverenjem: što su ispitanici manje zadovoljni svojim poslom, to su

obavešteniji o radu sindikata, ali imaju i više nepoverenja u sindikate. Kada je u pitanju poverenje u sindikate, u UGS najviše poverenja

imaju ispitanici koji su uglavnom zadovoljni, a u Samostalni sindikat ispitanici koji su uglavnom i potpuno zadovoljni svojim poslom.

Statističke mere povezanosti:

UGS Nezavisnost: Ck = 0,25; p<0,01; – slaba povezanost;

Samostalni sindikat: Ck = 0.24; p<0.01 – slaba povezanost.

Sigurnost radnog mesta

Može se uočiti korelacija između sigurnosti posla s jedne strane

i obaveštenosti i nepoverenja s druge strane, što je ispitanicima

radno mesto manje sigurno to su više obavešteni o UGS,

ali imaju i manje poverenja u taj sindikat. Od toga donekle

odstupaju ispitanici koji su sigurni da će uskoro ostati bez posla.

Kod zaposlenih, najmanje se interesuju za rad sindikata oni koji

smatraju da im je trenutno radno mesto sigurno i ne plaše se

da će ostati bez posla (58% neobaveštenih). Najviše poverenja

imaju ispitanici koji smatraju da je njihovo radno mesto relativno

sigurno – 5%, dok najviše nepoverenja imaju ispitanici koji

smatraju da je njihovo radno mesto nesigurno – 39%.

Što je radno mesto manje sigurno, to su ispitanici obavešteniji o

radu Samostalnog sindikata, ali imaju i više nepoverenja prema

tom sindikatu (od 23 do 35%). Značajan je nalaz da viši nivo

poverenja imaju i oni ispitanici koji misle da je njihovo radno

mesto relativno sigurno (7%).

Kada je obaveštenost o radu sindikata u pitanju, uočava se da što je radno mesto manje sigurno, to su ispitanici više obavešteni. Dok

se kod Samostalnog sindikata vidi jasna korelacija nepoverenja i sigurnosti posla (pa tako najviše nepoverenja iskazuju ispitanici koji

su najmanje sigurni u vezi svog posla i koji znaju da uskoro ostaju bez posla), dotle u UGS najviše nepoverenja imaju ispitanici koji

smatraju da neće još dugo raditi. U oba sindikata najviše poverenja imaju ispitanici koji misle da je njihovo radno mesto relativno

sigurno (5%, odnosno 7%).

Statističke mere povezanosti:

UGS Nezavisnost: Ck = 0,21; p<0,01; – slaba povezanost;

Samostalni sindikat: Ck = 0.22; p<0,01 – slaba povezanost.

Sindikati u medijima: 47

Započinjanje samostalnog obavljanja nekog posla ili sopstvenog biznisa

Dosta viši nivo poverenja (12%) u odnosu na druge, imaju oni

ispitanici koji uskoro započinju samostalno da obavljaju neku

delatnost ili započinju sopstveni biznis. Zanimljivo je da oni

ispitanici koji su izjavili da su već u takvoj vrsti posla, imaju preko

tri puta manje poverenja (4%).

Najobavešteniji su oni ispitanici (46%) koji uskoro započinju

posao u maloj privredi, što je donekle i razumljivo, ali je

zanimljivo da su s druge strane najmanje obavešteni (61%) oni

ispitanici koji su već u takvoj vrsti posla. Najviše poverenja imaju

oni ispitanici koji tek pokušavaju da započnu posao u maloj

privredi (7%), dok najmanje poverenja imaju oni ispitanici za čije

zanimanje nema posla u maloj privredi (3%), oni takođe imaju

i najviše nepoverenja (35%). To znači da najmanje poverenja u

Samostalni sindikat imaju zaposleni u državnom sektoru.

U oba slučaja, o radu sindikata najmanje su obavešteni oni ispitanici koji su već u nekom biznisu, pored toga oni imaju i najmanji

procenat nepoverenja. S druge strane, najobavešteniji i najnepoverljiviji su oni ispitanici koji uskoro započinju posao u maloj privredi

i oni ispitanici koji su izjavili da za njihovo zanimanje nema posla u maloj privredi.

Statističke mere povezanosti:

UGS Nezavisnost: Ck = 0,18; p<0,01;

Samostalni sindikat: Ck = 0.15; p<0,01.

Nezaposlenost

Ne vide se neke pravilnosti u kretanju poverenja ili nepoverenja,

kada je u pitanju dužina nezaposlenosti. Sveukupno samo

12 nezaposlenih ispitanika je izjavilo da ima poverenja u

UGS Nezavisnost. Najviše nepoverenja imaju ispitanici koji su

nezaposleni između dve i pet godina (29%) i ispitanici koji su

nezaposleni između jedne i dve godine (23%). Kod ispitanika

koji su skoro izgubili posao i onih koji su nezaposleni preko 5

godina, nepoverenje je nešto manje. Razlike u obaveštenosti

nisu velike, no ipak se vidi da su najmanje obavešteni ispitanici

koji su nezaposleni između jedne i dve godine (72%), dok su

najviše obavešteni oni koji su izgubili posao u poslednjih šest

meseci (60%).

Ne vide se neke značajnije pravilnosti kada je u pitanju poverenje

ili obaveštenost u odnosu na dužinu nezaposlenosti. Najviše

su neobavešteni oni ispitanici koji su nezaposleni između šest

meseci i dve godine (između 71-72%), zatim oni ispitanici koji

su nezaposleni pet i više godina (oko dve trećine), dok su najviše

obavešteni oni koji su nezaposleni dve do pet godina – 59%.

Ispitanici koji su kraći vremenski period nezaposleni, pored toga

što su najmanje obavešteni, imaju nešto viši nivo poverenja

u odnosu na ostale (4-5% poverenja). Najviše nepoverenja, s

druge strane, imaju ispitanici koji su nezaposleni između dve i

pet godina – 28%.

Kod oba sindikata najviše nepoverenja imaju ispitanici koji su nezaposleni između dve i pet godina, dok su najmanje obavešteni

ispitanici koji su nezaposleni između jedne i dve godine.

Statističke mere povezanosti:

UGS Nezavisnost: Ck = 0,18; p<0,01;

Samostalni sindikat: Ck = 0,20; p<0,01.

48: Sindikati u medijima

Samoocene sigurnosti izborne orijentacije

Stav prema Demokratskoj stranci

Postoji korelacija odnosa prema Demokratskoj stranci na jednoj

strani, i na drugoj strani obaveštenosti i nepoverenja prema UGS

Nezavisnost. Što je veća udaljenost od DS, veća je i obaveštenost

o UGS, tj. što su ispitanici sigurniji da će glasati za DS to je viši

procenat onih koji nisu upoznati sa UGS-om. S druge strane što

su ispitanici sigurniji da će glasati za DS, to je manje nepoverenje

prema UGS. Najviše poverenja imaju oni koji razmišljaju da

glasaju za DS – 7%.

Malo su obavešteniji ispitanici koji su udaljeniji od DS (53-59%).

Dok za nepoverenje prema DS postoji jasan trend, i vidi se da

ispitanici koji su udaljeniji od DS imaju viši procenat nepoverenja

(31-34%) od ispitanika koji su bliski DS (19% nepoverenja kod onih

koji su sigurni da će glasati za DS – 23% nepoverenja kod ispitanika

koji nikada ne bi glasali za tu stranku), kod poverenja se ne vidi takav

trend. Nešto viši nivo poverenja vidi se kod ispitanika koji verovatno

neće glasati za DS (7%) i kod onih koji razmišljaju o tome da glasaju

za DS (6%).

Što su ispitanici udaljeniji od DS-a, to su više obavešteni o radu sindikata. Te razlike u obaveštenosti nešto su veće kod UGS-a, nego

kod SSSS-a. Pored više obaveštenosti, udaljavanje od DS-a znači i veće nepoverenje prema sindikatima. Ovde nema neke velike

razlike između ova dva sindikata, razlika u nepoverenju između onih koji nikada ne bi glasali za DS i onih koji sigurno glasaju za DS

je između 14 i 15 procenata. Što se poverenja u sindikate tiče, kod UGS-a se po poverenju ističe grupa ispitanika koja se izjasnila da

razmišlja da glasa za DS (7%), dok u SSSS najviše poverenja imaju na prvom mestu ispitanici koji verovatno neće glasati za DS (7%)

i kod onih koji razmišljaju o tome da glasaju za DS (6%).

Statističke mere povezanosti:

UGS Nezavisnost: Ck = 0,24; p<0,01;

Samostalni sindikat: Ck = 0,20; p<0,01.

Stav prema Demokratskoj stranci Srbije

Ovde se izdvaja grupa ispitanika koja je sigurna da će glasati

za DSS. Samo 28% takvih ispitanika je reklo da nije upoznato

sa UGS, ali je zato polovina (51%) izjavila da nema poverenja

u UGS.

Isto kao i kod UGS-a i kod poverenja u Samostalni sindikat

izdvaja se grupa ispitanika koji su sigurni da će glasati za DSS. Oni

su dva do tri puta obavešteniji (27%) od ostalih, a imaju i više

poverenja od ostalih (9% - samo 10 ispitanika) i to skoro tri puta

više od ispitanika koji nikada ne bi glasali za DSS (3%). Ispitanici

koji su sigurni da će glasati za tu stranku takođe iskazuju i najviši

nivo nepoverenja (50%), dok najmanje nepoverenja, zanimljivo

je, imaju oni koji razmišljaju da glasaju za DSS (22%).

Kod stava prema DSS-u – nešto više od četvrtine ispitanika (UGS – 28%; SSSS – 27%) koji će sigurno glasati za DSS, smatra da

nije upoznato sa radom ova dva sindikata. U svim ostalim grupama ispitanika, taj procenat je duplo veći. Ta grupa ispitanika, koja je

sigurna da će glasati za DSS ima i jako veliki procenat ispitanika koji nemaju poverenja u sindikate. U UGS nema poverenje 51%, dok

u SSSS nema poverenje 50% ispitanika koji će sigurno glasati za DSS. Ovako veliki nivo nepoverenja prema sindikatima nije zabeležen

ni kod jedne druge stranke u Srbiji.

Statističke mere povezanosti:

UGS Nezavisnost: Ck = 0,23; p<0,01;

Samostalni sindikat: Ck = 0,23; p<0,01.

Stav prema G17

Obaveštenost o UGS se kod ispitanika koji imaju bilo kakav stav

prema G17 kreće oko polovine (od 44% do 58%). Znatno manje

su upoznati oni ispitanici koji nemaju nikakav stav prema G17

(72%). Što su ispitanici udaljeniji od te stranke, imaju sve više

nepoverenja prema UGS (22-33%).

Ovde se vidi jasna korelacija između bliskosti ovoj stranci i

obaveštenosti. Što su ispitanici bliži G17, to su obavešteniji o

Samostalnom sindikatu (od 55% do 44%). S druge strane

naviše nepoverenja imaju ispitanici koji nikada ne bi glasali za

tu stranku (32%).

Sindikati u medijima: 49

Najveća obaveštenost o radu oba sindikata vidi se kod grupe ispitanika koji su sigurni da će glasati za G17. U ovom slučaju se ne vidi

pravilnost, koja se inače uočava – da grupa koja je najviše obaveštena ima i najviše nepoverenja prema sindikatima. Pitanje je da li

se ovde stvarno vidi odstupanje od obrasca koji se inače primećuje (što bi moglo biti objašnjeno neoliberalnim karakterom stranke

G17), ili su dobijeni rezultati posledica malog broja uhvaćenih ispitanika koji će glasati za G17, a nemaju poverenja u sindikate (UGS

– 12 ispitanika; SSSS – 4 ispitanika). U svakom slučaju, najveće nepoverenje prema sindikatima pokazuju ispitanici koji sigurno neće

glasati za G17 (UGS – 33%; SSSS – 32%). Kod ispitanika koji će sigurno glasati za G17 primetan je i veliki broj neodlučnih ispitanika

(preko trećine ispitanika – 34%).

Statističke mere povezanosti:

UGS Nezavisnost: Ck = 0,23; p<0,01;

Samostalni sindikat: Ck = 0,23; p<0,01.

Stav prema LDP

Kao i kod DS i ovde se vidi da uz bliskost stranci ide povećanje

neobaveštenosti o UGS. Kao i u ostalim slučajevima najmanje

su obavešteni oni koji nemaju stav prema stranci. Kada je stav

prema LDP-u u pitanju zanimljivo je da najviše nepoverenja

pokazuju oni ispitanici koji su ili sigurni da neće glasati (32%) ili

da će glasati (34%) za tu stranku.

Ispitanici koji su bliži LDP-u nešto su manje obavešteni (61-

65%), od ispitanika koji su udaljeniji od LDP-a (51-54%). Ti

udaljeniji, tj. obavešteniji ispitanici imaju viši procenat poverenja,

a najviši procent imaju oni koji verovatno neće glasati za tu

stranku – 9%. Više nepoverenja imaju oni koji su sigurni da će

glasati za LDP (34%), ali i oni koji su sigurni da neće glasati za

tu stranku – 30%.

Kod stava prema LDP-u vidimo da su više obavešteni o radu sindikata oni ispitanici koji verovatno ili sigurno neće glasati za tu stranku,

tj. oni ispitanici koji su udaljeniji od LDP-a. Kada je nepoverenje u sindikate u pitanju i kod UGS-a i kod SSSS-a, vidimo da viši procenat

nepoverenja prema sindikatima imaju oni ispitanici koji imaju potpuno određen stav prema LDP, tj. oni ispitanici koji su sigurni da će

glasati za tu stranku, i oni koji nikada ne bi glasali za LDP. Razlike u poverenju prema UGS-u su male, dok se kod poverenja u SSSS,

izdvaja grupa ispitanika koja verovatno neće glasati za LDP.

Statističke mere povezanosti:

UGS Nezavisnost: Ck = 0,21; p<0,01;

Samostalni sindikat: Ck = 0,20; p<0,01.

Stav prema SDP - Ljajić

Što su ispitanici dalji od SDP, to je veći procenat nepoverenja

(od 22% onih koji će sigurno glasati za SDP do 32% onih koji

sigurno neće glasati). Obaveštenost o UGS Nezavisnost takođe je

veća kod onih ispitanika koji su udaljeniji od SDP-a.

Jasno se vidi korelacija između bliskosti SDP i nepoverenja,

što su ispitanici udaljeniji od te stranke, to imaju viši procenat

nepoverenja prema Samostalnom sindikatu (21-31%). Najviši

nivo poverenja (8%) imaju ispitanici koji verovatno neće glasati

sa SDP, dok su sa Samostalnim sindikatom najmanje upoznati

(62%) oni ispitanici koji razmišljaju da glasaju za SDP.

Nešto su više obavešteni o radu sindikata oni ispitanici koji su udaljeniji od SDP, tj. oni koji verovatno ili sigurno neće glasati za tu

stranku. Ti ispitanici imaju i veći nivo nepoverenja, ali i poverenja. Ovde može da zabrinjava taj viši procenat ispitanika koji smatraju da

nisu upoznati s radom sindikata među onima koji su bliži SDP (stranci socijal-demokratske orijentacije).

Statističke mere povezanosti:

UGS Nezavisnost: Ck = 0,21; p<0,01;

Samostalni sindikat: Ck = 0,20; p<0,01.

50: Sindikati u medijima

Stav prema SNS

Suprotno od slučaja koji smo imaji kod LDP, viši stepen poverenja

vidi se kod ispitanika koji nikada ne bi glasali (5%) za SNS,

dok najviši nivo nepoverenja (31%) imaju oni ispitanici koji

verovatno neće glasati za SNS i oni koji razmišljaju da glasaju sa

tu stranku (30%). Treba još napomenuti da su razlike u nivoima

poverenja ali i nepoverenju manje, nego u drugim slučajevima.

Obaveštenost o UGS Nezavisnost veća je kod onih ispitanika koji

su više udaljeni od SNS-a.

Bliskost prema SNS je u korelaciji i sa nepoverenjem i sa

obaveštenošću. Što su ispitanici udaljeniji od SNS, to su

obavešteniji (od 63% do 55%), ali isto tako imaju i sve više

nepoverenja prema tom sindikatu (25-29%). Kada je poverenje

u pitanju, najviši procenat imaju ispitanici koji razmišljaju da

glasaju (7%) ili verovatno neće glasati (7%) za SNS.

Razlike u obaveštenosti o radu sindikata, iako male, ipak su primetne. Tako su ispitanici koji nikada ne bi glasali za SNS nešto

obavešteniji o radu sindikata, nego ispitanici koji sigurno glasaju za ovu stranku. Kod poverenja u sindikate (ako prihvatimo rezultate

i pored malog broja ispitanika) vidi se razlika između UGS i SSSS. Nešto veće poverenje u UGS, vidi se kod ispitanika koji nikada ne

bi glasali za tu stranku, dok se kod SSSS, veće poverenje vidi kod ispitanika koji su manje sigurni u svoj stav, tj. kod ispitanika koji

verovatno neće, odnosno razmišljaju o glasanju za SNS. Razlike u nepoverenju u odnosu na stav prema SNS-u su male. Najviše

nepoverenja u UGS imaju ispitanici koji verovatno neće glasati za SNS, a kod SSSS-a, najviše nepoverenja imaju ispitanici koji nikada

ne bi glasali za tu stranku.

Statističke mere povezanosti:

UGS Nezavisnost: Ck = 0,19; p<0,01;

Samostalni sindikat: Ck = 0,18; p<0,01.

Stav prema SRS

Ovde je zanimljivo da je situacija bliža stanju koje smo videli

kod LDP, nego kod npr. SNS. Najviši nivo nepoverenja vidi se

kod ispitanika koji su sigurni da će glasati za SRS (37%), a zatim

kod onih koji sigurno neće glasati za tu stranku (31%). S druge

strane najviši nivo poverenja vidi se kod ispitanika koji razmišljaju

o tome da glasaju za SRS. Druga zanimljiva stvar je da su više

obavešteni oni koji su bliži SRS.

Kao i u slučaju SNS i u slučaju SRS, najviše poverenja imaju oni

koji razmišljaju da glasaju (10%) ili verovatno neće glasati (8%)

za SRS. S druge strane, najviše poverenja imaju ispitanici koji će

sigurno glasati za SRS (35%) i oni koji sigurno neće glasati za

tu stranku (29%). Ispitanici koji će sigurno glasati za SRS (46%)

nešto su obavešteniji od ostalih grupa (54-56%).

Nešto veća obaveštenost o radu sindikata u odnosu na ostale grupe vidi se kod ispitanika koji su sigurni da će glasati za SRS. Kod te

grupe ispitanika vidi se i najviši nivo nepoverenja prema sindikatima. Zanimljivo je da su u slučaju oba sindikata drugi po nepoverenju

ispitanici koji su sigurni da neće glasati za SRS. Kada je poverenje u pitanju, u oba slučaja, najviše poverenja imaju ispitanici koji

razmišljaju o tome da glasaju za ovu stranku (opet, treba paziti na mali broj ispitanika: UGS – 10; SSSS – 17).

Statističke mere povezanosti:

UGS Nezavisnost: Ck = 0,21; p<0,01;

Samostalni sindikat: Ck = 0,20; p<0,01.

Stav prema SPS/JS

Što su ispitanici bliži ovim strankama obaveštenost o UGS je sve

manja, tako da skoro dve trećine (63%) ispitanika koji su sigurni

da će glasati za neku od ovih stranaka nije upoznato sa UGS.

Viši stepen nepoverenja prema UGS imaju ispitanici koji su više

udaljeni (32% ispitanika koji nikada ne bi glasali za SPS ili JS). S

druge strane najviši nivo poverenja (6%) imaju ispitanici koji su

sigurni da će glasati za neku od tih stranaka.

Ispitanici koji su udaljeniji od SPS-a ili JS-a, obavešteniji su o

Samostalnom sindikatu, kao i u slučaju SNS i SRS i kod pristalica

ovih stranaka, najviše poverenja imaju ispitanici koji razmišljaju

da glasaju za SPS ili JS i ispitanici koji verovatno neće glasati za

neku od ovih stranaka (8%). Najviši procenat nepoverenja vidi

se kod ispitanika koji sigurno neće glasati za SPS ili JS (32%).

Sindikati u medijima: 51

Najveća obaveštenost, ali i najveće nepoverenje prema sindikatima vidi se kod ispitanika koji nikada ne bi glasali za SPS/JS. Najviše

poverenja pokazuju ispitanici koji verovatno neće glasati za te stranke.

Statističke mere povezanosti:

UGS Nezavisnost: Ck = 0,20; p<0,01;

Samostalni sindikat: Ck = 0,20; p<0,01.

Opšti stav prema strankama

I ovde vidimo istu situaciju kao i u pojedinačnim slučajevima.

Ispitanici koji nemaju nikakav stav prema političkim stankama,

tj. nisu zainteresovani sa politiku očigledno nisu zainteresovani

ni za sindikate, pa tako skoro tri četvrtine (73%) nije upoznato

sa UGS Nezavisnost. Nivo obaveštenosti ispitanika koji imaju

stav o političkim strankama je viši i kreće se oko polovine. Nivo

neodlučnih je u oba slučaja isti i kreće se oko 10%. Zbog manjeg

nivoa neupoznatih sa sindikatom, oni ispitanici koji imaju stav

prema poitičkim strankama imaju i viši nivo poverenja, ali i viši

nivo nepoverenja.

Ispitanici koji nemaju nikakav stav prema političkim stankama,

tj. nisu zainteresovani za politiku očigledno nisu zainteresovani

ni za sindikate, pa tako 71% nije upoznato s radom Samostalnog

sindikata. Nivo obaveštenosti ispitanika koji imaju stav o

političkim strankama je viši i kreće se oko polovine (55%). Broj

neodlučnih je u oba slučaja isti i kreće se oko 10 – 11%. Zbog

manje neobaveštenih o radu sindikata, oni ispitanici koji imaju

stav prema političkim strankama imaju i viši nivo poverenja, ali i

viši nivo nepoverenja.

Kod oba sindikata vidimo istu situaciju – ispitanici koji nemaju nikakav stav prema političkim stankama, tj. nisu zainteresovani za

politiku očigledno nisu zainteresovani ni za sindikate, dok je nivo obaveštenosti ispitanika koji imaju stav o političkim strankama viši

i kreće se oko polovine.

Statističke mere povezanosti:

UGS Nezavisnost: Ck = 0,18; p<0,01;

Samostalni sindikat: Ck = 0,16; p<0,01.

Varijable vezane za same sindikate

Članstvo u sindikatima

Članstvo u bilo kom sindikatu umnogome doprinosi

obaveštenosti o UGS Nezavisnost. Dve trećine ispitanika koji nisu

članovi sindikata (66%) nisu upoznati sa radom Nezavisnog

sindikata, dok je kod članova sindikata taj procenat ispod jedne

trećine (28%). Nepoverenje članova sindikata (44%) prema

Nezavisnosti duplo je veće od nepoverenja ispitanika koji nisu

članovi nijednog sindikata (23%). Poverenje u UGS Nezavisnost

ima 12% onih koji su članovi bilo kog sindikata, a samo 2% onih

koji nisu članovi sindikata.

Kada je članstvo u određenom sindikatu u pitanju, najviši

procenat poverenja (56%) u UGS Nezavisnost imaju, naravno,

članovi tog sindikata, ipak samo petina (21%) članova UGS

ima potpuno poverenje u svoj sindikat. Najviši nivo nepoverenja

(55%) s druge strane, vidimo kod članova Samostalnog

sindikata. Zanimljivo je navesti da i četvrtina članova UGS nema

poverenja u svoj sindikat. Kada je obaveštenost u pitanju, najviše

su obavešteni, naravno, članovi UGS (7% je navelo da nije

upoznato sa radom svog sindikata), a najmanje (40%) članovi

„ostalih sindikata“ (ASNS, KSS i manji sindikati).

Članovi bilo kog sindikata tri puta su obavešteniji (22%) o radu

Samostalnog sindikata, od onih ispitanika koji nisu članovi

nijednog sindikata (66%). Pored višeg nivoa obaveštenosti,

članovi sindikata imaju viši nivo poverenja (17%) od ostalih

ispitanika (2%), ali isto tako i skoro duplo više nepoverenja (39%

naspram 22% nepoverenja).

Kada su pojedinačni sindikati u pitanju, najviše su o

Samostalnom sindikatu obavešteni članovi upravo tog sindikata

(9% neobaveštenih), što je i logično, zatim članovi UGS-a

(25%), i članovi ostalih sindikata (39%). Najviše poverenja u

Samostalni sindikat imaju, naravno, članovi tog sindikata (28%),

ali ipak samo 8% članova ima potpuno poverenje u svoj sindikat.

Zanimljivo je da 42% članova Samostalnog sindikata nema

poverenja u svoj sindikat, a čak četvrtina (24%) uopšte nema

poverenja. Članovi Samostalnog sindikata imaju za samo dva

posto manje nepoverenja od članova UGS-a (43%), a s druge

strane članovi ostalih sindikata imaju čak i manje nepoverenja

(35%) u Samostalni sindikat nego članovi tog sindikata.

52: Sindikati u medijima

Skoro tri puta veći procenat članova sindikata je upoznat sa radom sindikata, u odnosu na ispitanike koji nisu članovi nijednog

sindikata. Ipak, oko četvrtine članova sindikata se izjasnilo da nije upoznato sa radom sindikata (UGS – 28%; SSSS – 23%). Kada je

poverenje u pitanju, članovi sindikata imaju više poverenja u odnosu na ispitanike koji nisu članovi sindikata. No, najveći problem je

u tome što se kod članova sindikata opaža i veće nepoverenje u sindikate u odnosu na one koji nisu članovi. Tako, čak 44% ispitanika

koji su članovi nekog od sindikata nema poverenje u UGS, dok u SSSS nema poverenje 39% članova sindikata.

Statističke mere povezanosti:

UGS Nezavisnost: Ck = 0,28; p<0,01;

Samostalni sindikat: Ck = 0,31; p<0,01.

Odnos sindikata prema politici

Odnos sindikata prema politici (reč je o sintetičkom pokazatelju

na osnovu tri indikatora – da li sindikat treba da se meša u

politiku, da li treba da bude opozicija svakoj vlasti i da li treba

da sarađuje sa partijama koje štite interese radnika) takođe

je povezan sa odnosom prema UGS Nezavisnost. Kod sva tri

pitanja o odnosu sindikata prema politici, ispitanici imaju skoro

identične nivoe poverenja i nepoverenja u UGS, bez obzira na to

da li se slažu ili ne sa datom idejom. Ista situacija se vidi i kod

članova sindikata (što govori da članovi sindikata nemaju ni blizu

jedinstven stav po pitanju odnosa sindikata i politike). Članovi

sindikata koji imaju poverenja u UGS ipak, blago naginju ka ideji

da sindikat treba da sarađuje sa partijama koje štite interese

radnika.

Nešto više poverenja (i manje nepoverenja) u Samostalni

sindikat imaju oni ispitanici koji smatraju da sindikat treba da

se meša u politiku. Kod članova sindikata koji imaju poverenja u

Samostalni sindikat, vidi se ista situacija, štaviše, oni su i sigurniji

da sindikat treba da se meša u politiku. Kada je u pitanju ideja

da sindikat treba da bude opozicija svakoj vlasti, ispitanici imaju

skoro identične nivoe poverenja i nepoverenja bez obzira na

to da li se slažu ili ne sa datom idejom, a konsenzusa po tom

pitanju nema ni među članovima sindikata. I ispitanici uopšte i

članovi sindikata koji imaju više poverenja i manje nepoverenja

u Samostalni sindikat, slažu se sa idejom da sindikat treba da

sarađuje sa partijama koje štite interese radnika.

Koefi cijent kontigvencije u slučaju oba sindikata kreće se oko 0,41; u svim slučajevima je p<0,01)

Ono što je očigledno iz pitanja o odnosu sindikata prema politici, jeste da u oba sindikata postoji ambivalentan odnos prema politici.

Druga stvar koja se vidi jeste da što je stav ispitanika o odnosu sindikata prema politici jasniji, tj. što su ispitanici sigurniji da se slažu,

odnosno ne slažu s datim stavovima, to su obavešteniji o radu sindikata, ali imaju i veće nepoverenje prema sindikatima.

Stav prema sindikalnom pluralizmu

Malo viši nivo poverenja imaju oni ispitanici koji smatraju da je

dobro što u Srbiji ima više sindikata, dok viši nivo nepoverenja

imaju ispitanici koji smatraju da je to loše. Zanimljivo je da se

situacija okreće kada su u pitanju članovi sindikata. Za jedan

procenat više poverenja imaju oni ispitanici koji smatraju da je

loše što u Srbiji ima više sindikata (12%). S druge strane 58%

članova sindikata koji misle da je dobro što imamo više sindikata

nema poverenja u UGS, a 50% onih koji misle da je to loše.

Više su obavešteni o Samostalnom sindikatu ispitanici koji

misle da je loše što u Srbiji ima više sindikata (36% naspram

46% neobaveštenih). Razlika u poverenju veoma je mala, ali

je razlika znatno veća kada je u pitanju nepoverenje – ispitanici

koji smatraju da je dobro što postoji više sindikata imaju više

poverenja, tačnije ispitanici koji smatraju da je loše što u Srbiji

ima više sindikata imaju deset procenata više nepoverenja

(43%).

Više su obavešteni, ali imaju i veće nepoverenje kod oba sindikata, oni ispitanici koji smatraju da je loše to što danas kod nas ima

više sindikata.

Statističke mere povezanosti:

UGS Nezavisnost: Ck = 0,37; p<0,01;

Samostalni sindikat: Ck = 0,37; p<0,01.

Sindikati u medijima: 53

Ocena socijalnog dijaloga

Ispitanici koji dijalog ocenjuju loše imaju dosta viši procenat

nepoverenja prema UGS Nezavisnost, dok najviši procenat

poverenja imaju oni ispitanici koji dijalog ocenjuju kao veoma

dobar (24% – samo 10 ispitanika). Oni ispitanici koji su dali

dovoljnu, ili nedovoljnu ocenu socijalnom dijalogu, više su

obavešteni o radu sindikata.

Nešto su malo više upoznati sa Samostalnim sindikatom

ispitanici koji lošije ocenjuju socijalni dijalog. Ti ispitanici koji

su dijalogu dali jedinicu ili dvojku (nedovoljan ili dovoljan

u školskom ocenjivanju od 1 do 5) imaju dosta viši nivo

nepoverenja od ostalih (46%-56%). S druge strane ispitanici

koji dijalogu daju ocene od 3 do 5 imaju nešto viši nivo poverenja

(dijalog: dobar – 14% vrlo dobar – 11%, odličan – 24%). Vidi

se da ubedljivo najviši nivo poverenja imaju oni ispitanici koji

smatraju da je dijalog odličan, ipak treba napomenuti da je to

samo 10 ispitanika. Kao i u svim drugim slučajevima, ispitanici

bez stava su u najvećoj meri neobavešteni o sindikatu (70%).

Kod oba sindikata se vidi, što je ocena o socijalnom dijalog lošija, veća je obaveštenost takvih ispitanika o radu sindikata, a veće je i

nepoverenje prema sindikatima. S druge strane oni ispitanici koji su socijalnom dijalogu davali bolje ocene, manje su obavešteni, ali

imaju i više poverenja u sindikate.

Statističke mere povezanosti:

UGS Nezavisnost: Ck = 0,40; p<0,01;

Samostalni sindikat: Ck = 0,37; p<0,01.

Najčešća raspoloženja građana

Najviši stepen nepoverenja imaju ispitanici koji osećaju bes i gnev

(33%), a zatim ispitanici koji su spremni za učešće u promenama

(30%) i oni koji osećaju nemoć i beznadežnost (28%).

Najmanje su obavešteni ispitanici koji osećaju nemoć i

beznadežnost (64%), ravnodušnost (63%), ali isto tako i nadu

i optimizam (63%). Najviše su obavešteni ispitanici koji su

spremni za učešće u promenama (47%). Razlike u poverenju

su male, ipak nešto više poverenja imaju ispitanici koji veruju da

će uskoro biti bolje (5%), dok nešto manje poverenja od ostalih

imaju ispitanici koji osećaju bes i gnev (3%); oni takođe imaju

i najviši procenat nepoverenja (29%). Zanimljivo je da pored

njih najviše nepoverenja iskazuju i ispitanici spremni za učešće

u promenama – 29%.

Poverenje u druge institucije (videti grafi kon 16)

Korelacije između poverenja u UGS i poverenja u druge institucije

ili je neprimetna ili je manje-više pozitivna (na primer, poverenje

u vladu Ck=0,23; poverenje u crkvu Ck=0,15).

U svim slučajevima nalazimo pozitivnu korelaciju između

poverenja u Samostalni sindikat i poverenja u druge ispitivane

institucije. Međutim, korelacija je po pravilu niska (Vlada RS: Ck

= 0,26; Crkva: Ck = 0,17).

Komparacija poverenja u dva najbrojnija sindikata i poverenja u druge institucije i organizacije, pokazuje da građani Srbije imaju

manje poverenja u sindikate nego u mnoge druge institucije. Međutim, treba reći i to da su ispitanici najmanje obavešteni o

sindikatima (razlika do 100% na grafi konu br. 14, predstavlja neodlučne i ispitanike koji nisu upoznati sa datim institucijama), pa

verovatno tu treba tražiti razloge niskog poverenja prema sindikatima, iako smo naišli na pravilnost po kojoj veća obaveštenost o

radu sindikata generiše ne poverenje, već nepoverenje u sindikate. – Jedan od razloga može da bude i taj što je u slučaju sindikata

ispitivano poverenje u pojedinačne sindikate, dok je u drugim slučajevima ispitivano poverenje u datu instituciju uopšte. Međutim,

i u istraživanjima gde smo pitali za poverenje u sindikate uopšte, nalazili smo da je poverenje u sindikate na dnu lestvice poverenja,

skupa s poverenjem u političke partije ili Skupštinu Srbije.

54: Sindikati u medijima

Grafi kon br. 13: Poverenje i nepoverenje u institucije u Srbiji – cela populacija (u %)

* Razliku do 100% čine oni koji nisu upoznati s radom sindikata ili su neodlučni

5. VREMENSKA DIMENZIJA

OBAVEŠTENOSTI I POVERENJA U SINDIKATE 20002010

(Napomena: raspolažemo samo posrednim podacima o obaveštenosti, tj. samo podacima o broju onih koji nisu dali ocenu ne/poverenja u sindikate s obrazloženjem da ne poznaju rad datog sidnikata među zaposlenim ispitanicima).

Kretanje obaveštenosti o tri najbrojnija sindikata (Samostalni sindikat, UGS Nezavisnost i ASNS) u periodu 2000 - 2010. godine, ima gotovo istovetne krivulje rasta i opadanja obaveštenosti, s tim što su ispitanici najviše obavešteni o Samostalnom sindikatu, zatim o UGS Nezavisnost, a najmanje o ASNS. Taj redosled se od 2000. godine nije menjao, s tim što su razlike između obaveštenosti o tri ispitivana sindikata sve manje. Tako je razlika između poznavanja rada Samostalnog sindikata i ASNS 2000. godine iznosila čak 18% (66% naspram 48%), a 2010. godine samo 4% (51% naspram 47%). Može se reći da na kraju posmatranog perioda javnost više ne diferencira sindikate, na neki način ih vidi isto!

Obaveštenost o radu sva tri sindikata raste na početku posmatrane decenije i u zenitu je 2003. godine, a potom počinje da opada, da bi 2010. godine bila niža nego 2000. godine. Rast i opadanje obaveštenosti gotovo su paralelni u slučaju Samostalnog sindikata i UGS Nezavisnost (razlika u obaveštenosti smanjila se sa početnih 7% na 3%). U toku posmatrane decenije obaveštenost o Samostalnom sindikatu je opala za čitavih 15%, sa početnih 66% na 51%, a obaveštenost o radu UGS Nezavisnost opala je za 11%, sa 59% na 48%. Obaveštenost o radu ASNS je ista na početku i na kraju decenije, 48%, odnosno 47%.

Obaveštenost o radu Samostalnog sindikata i UGS Nezavisnost gotovo da je potpuno stabilna u prvim godinama posmatrane decenije (između 2000. i 2002), a obaveštenost o radu ASNS je stabilna između 2003. i 2007. godine.

Sindikati u medijima: 55

Ako poredimo obaveštenost u zenitu, 2003. godine, i najmanju obaveštenost iz 2010. godine, onda vidimo da je opadanje najizrazitije u slučaju Samostalnog sindikata, za 23%, sa 74% na 51%; potom sledi UGS Nezavisnost sa padom od 22%, sa 70% na 48%. A u slučaju ASNS pad iznosi 16%, sa 63% na 47%. U stvari, prema podacima datim u grafi konu broj 14, izrazito opadanje obaveštenosti dogodilo se između 2007. i 2010. godine.

Grafi kon 17 Poznavanje rada sindikata - zaposleni

* ovde su u ispitanike koji poznaju rad sindikata sabrani oni koji su rekli da imaju poverenje u dati sindikat i oni koji su rekli

da nemaju poverenje i oni koji nisu mogli da se odluče da li imaju ili nemaju poverenje.

Pitanje uzroka izrazito dramatičnog pada obaveštenosti o sva tri sindikata u 2010. godini u odnosu na 2007, ostaje otvoreno. Znajući da je samopredstava o obaveštenosti indicija opšteg odnosa prema sindikatima, mislimo da se u ovom periodu menja globalni odnos prema sindikatima – tvrdimo da u ovom periodu dolazi do opšteg pogoršanja odnosa prema sindikatima. To potvrđuju i podaci o padu poverenja u sindikate u ovom periodu (a upravo tu pojavu uskoro ćemo opisati). Ranije navedeni podaci iz dva međunarodna istraživanja u koje

je bilo uključeno i pitanje poverenja u sindikate, datiraju pogoršanje odnosa prema našim sindikatima između 2006. i 2008. godine, a s obzirom na to da mi nalazimo da je 2007. godine još postojala dobra slika o sindikatima, pretpostavljamo: dramatično pogoršanje odnosa prema sindikatima može se datirati u 2008.

godinu. Inače, asocijacija koja se nameće kada je u pitanju 2008. godina, odnosi se na vreme početka globalne svetske krize!

-----

Dinamika kretanja obaveštenosti o sindikatima u periodu 2000 – 2010. bila je gotovo identična. Kod dinamike poverenja vidi se blaga razlika između Samostalnog i ostalih sindikata, a kod nepoverenja vidi se jasna razlika između Samostalnog sindikata s jedne strane i UGSN i ASNS, s druge strane. Pogledaćemo prvo dinamiku nepoverenja u sindikate.

56: Sindikati u medijima

Nepoverenje prema sindikatima. U 2000. godini, po četvrtina ispitanika nije imala poverenja u UGS (24%) i ASNS (25%). Nepoverenje u ove sindikate potom je raslo sve do 2007. godine, kada dostiže vrhunac, u UGS Nezavisnost poverenje tada nije imalo 42%, a u ASNS – 47% ispitanika. Nepoverenje je, zatim, u 2010. godini izrazito opalo, ali to nije uzrokovano višim nivoom poverenja u te sindikate, već povećanjem neobaveštenosti o radu sindikata (na preko 50%).

Kao što se vidi na grafi konu 18, nepoverenje u Samostalni sindikat kretalo se dosta drugačije. To je jedini (posmatrani) sindikat koji je sve vreme od 2000 do 2010. godine beležio pad nepoverenja. Najviše nepoverenja u Samostalni sindikat (45%) bilo je 2000. godine. Nepoverenje je zatim opalo na nivo od 42-43% i na tom nivou se održalo do 2007. godine; 2010. godine i nepovenje u Samostalni sindikat je izrazito opalo (na 29%) kao i kod druga dva sindikata; i ovde se objašnjenje vidi u porastu neobaveštenosti (49%), a ne u porastu poverenja u taj sindikat.

U seriji podataka o ne/poverenju u sindikate uopšte koju navodi prof. Slavujević (2011: 66), za devet godina u periodu 1994 - 2010. (videti grafi kon 19), poverenje se za sve godine kreće između 14% i 19%, osim u tri godine, 2000. godine ono iznosi 23%, a 2002. i 2006. godine – po 28%. I nepoverenje je ujednačeno – u šest od devet godina kreće se između 52% i 55%, a nešto je manje 2000. godine (48%), 2010. (46%) i 2007. godine (42%).

Grafi kon18 - Nepoverenje u sindikate, 2000-2010. godine – zaposleni (u %)

Sindikati u medijima: 57

Grafi kon19 - Nepoverenje građana Srbije u sindikate 1994-2010 (prema Slavujević, 2011)

Napomena: Razliku do 100% čine oni koji imaju i nemaju poverenja u ovu instituciju i odgovori „ne znam“.

Izvori: Do 2004 podaci iz istraživanja CPIJM IDN, a za kasnije godine podaci CeSID.

Skrećemo pažnju na uslovnu komparaciju nepoverenja u tri sindikata u 2010. godini (grafi kon broj 18) koje je dimenzionirano na 29-31% i nepoverenja u sindikate uopšte iz 2010. godine (grafi kon broj 19) u obimu od 46%. Komparacija je uslovna, jer je jednom reč o nepoverenju u pojedinačne sindikate, a drugi put u sindikate uopšte, međutim razlika u obimu poverenja je isuviše velika, da bi se objasnila samo time. Da dodamo da je ispitivanje iz kojeg potiču podaci o nepoverenju u pojedinačne sindikate obavila anketarska mreža Cesida u junu 2010. godine, na uzorku od 5.096 ispitanika uključiv i poduzorak zaposlenih koji je brojao 1.348 ispitanika; ispitivanje iz kog potiču podaci o nepoverenju u sindikate uopšte, takođe je obavila anketarska mreža Cesida na uzorku od 1.813 ispitanika, u septembru 2010. godine.

Grafi kon 20 - Poverenje u sindikate, 2000-2010. godine – zaposleni (u%)

58: Sindikati u medijima

Poverenje u sindikate. Podaci o dinamici poverenja u tri sindikata prikazani su na grafi konu broj 17. Na ovom grafi koni razlike između sindikata mnogo su naglašenije, ali je raspored isti kao i u slučaju nepoverenja. Vidi se da sva tri sindikata za poslednjih deset godina (2000 - 2010) beleže pad poverenja. Najveći pad poverenja zabeležen je u slučaju UGS Nezavisnost (sa 26% na 5%), i to verovatno ima veze sa visokim poverenjem koje je Nezavisnost kao sindikat uživao 2000. godine, posle oktobarskih promena, da bi zatim poverenje u UGS opadalo, a od 2005. se pozicionirao po poverenju između Samostalnog sindikata i ASNS-a i to mesto održao do 2010. godine. U 2007. godini je UGS Nezavisnost zabeležio i porast poverenja, ali je taj porast bio kratkog daha, jer je poverenje u 2010. godini palo na najniži zabeleženi nivo za posmatranih deset godina.

Najmanji pad poverenja zabeležen je kod ASNS-a (sa 13% na 2%), ali taj sindikat konstantno ima manje poverenja od druga dva posmatrana sindikata. ASNS je jedini od tri posmatrana sindikata koji u 2007. godini nije doživeo porast poverenja, već je stagnirao na 5% poverenja.

Samostalni sindikat ima pad poverenja sa 15% na 7%, a porast poverenja ima i 2002. godine, a ne samo 2007. kada je zabeležen i kod UGS-a. Ipak porast u 2002. godini može se objasniti, isto kao i kod UGS-a – oktobarskim promenama. Samostalni sindikat je 2000. imao manje poverenja, jer je tada viđen kao državni sindikat, kao deo Miloševićevog aparata vlasti, da bi potom poverenje u Samostalce počelo da raste. Od ova tri sindikata od 2007. do 2010. godine Samostalni sindikat je doživeo najveći pad. Zanimljivo je još i to da je razlika u poverenju između sindikata mnogo manja 2010. godine (5%), nego što je bila 2000. godine (13%), ali i 2007. godine kada je iznosila čak 14%. Ovo je još jedna indicija da javnost sve manje diferencira svoje viđenje sindikata – sve više su im svi isti!

6. ZAKLJUČAK

Punoletni građani Srbije malo su obavešteni o radu sindikata. Ako u takve ubrojimo one koji su u istraživanju izjavili da su „osrednje“ ili „mnogo“ obavešteni o sindikatima, onda je to po nalazima najsvežijeg istraživanja javnog mnjenja (iz 2010. godine) svega 14%. O sindikatima je, potom, obavešteno 22% zaposlenih radnika, kao i polovina zaposlenih radnika koji su učlanjeni u neki od sindikata. No, s obzirom da je znatno veći broj ispitanika spreman da oceni svoje ne/poverenje u sindikate – u slučaju zaposlenih to je prema istraživanju iz 2010. godine, oko polovina ispitanika, očigledno je da sebe smatraju obaveštenim i oni koji su izjavili da su „malo obavešteni“ (takvih je među zaposlenima, na primer, 31%). Ako bi, dakle, prihvatili tako labave kriterijume, pa u obaveštene uključili, pored onih koji su izjavili da su obavešteni i osrednje obavešteni, i one koji su rekli da su malo obavešteni o radu sindikata uopšte, onda je o radu sindikata obavešteno:

Sindikati u medijima: 59

» 36% ukupne populacije (po strožijim kriterijumima – 14%), » 52% zaposlenih radnika (po strožijim kriterijumima – 21%), i » 85% članova bilo kojeg sindikata (po strožijim kriterijumima – 48%).

Podaci iz svih konsultovanih istraživanja javnog mnjenja govore da je socijalni kapital sindikata izrazito mali i da sindikati teško mogu da računaju i na svoje članove, a kamoli na širu podršku okruženja. I dok se ranije možda i moglo govoriti o postojanju „antisindikalne histerije“ u sindikalnom okruženju i među sindikalnim „partnerima“, danas je na delu ingorisanje sindikata i njegovo potiskivanje iz centra zbivanja. Danas su sindikati sve dalji od očiju svake javnosti. Da li su „partneri iz socijalnog dijaloga“ shvatili da nema potrebe upuštati se u sukobe sa sindikatima, da je dovoljno ostaviti ih na miru, da ih treba prepustiti njima samima i njihovim nesporazumima i trvenjima i da će se tako sindikalizam urušavati sam od sebe. Da je to bar donekle tačno svedoči gubljenje poverenja u sindikate, ne samo sa strane građana i zaposlenih, već i sa strane samih članova sindikata. Pitanje je koliko danas onemoćali sindikati imaju ijednu svežu ideju za izlazak iz krize. U trenutku je na tako nešto nalikovala (potkrepljena i rezultatima poslednjih izbora u Hrvatskoj) ideja o samostalnom izlasku sindikata na izbore o čemu se intenzivno razmišlja u Samostalnom sindikatu.

Ukupno uzev, kriza sindikata, koju pojedini ocenjuju kao katastrofalnu, traži objašnjenje činilaca i odnosa koji su do nje doveli. S obzirom na to da taj posao prevazilazi ciljeve ovog rada, ovde ćemo opširno navesti mišljenje profesora Zorana Stojiljkovića koji ukazuje na četiri grupe razloga niskog rejtinga sindikata.

„Nesporno prvi po značaju, jeste objektivno stanje, odnosno odsustvo

pozitivnih razvojnih efekata. Ako sindikati nisu uspeli da zaustave, naravno, u saradnji sa drugim demokratskim akterima, sunovrat privrede u okruženju rata i izolacije, ali ni da spreče da troškove tranzicionih promena plate samo ljudi sa dna socijalne piramide, što za posledicu ima da je BDP na nivou od tri četvrtine onoga iz daleke 1988. godine, a udeo anketiranih koji izjavljuju da žive nepodnošljivo ili teško podnošljivo konstantno oko dve petine svih građana, onda ovako rašireno nepoverenje ne treba nikoga da čudi. Posledično, i među sindikalnim aktivistima raširena je svest o nemoći i nedovoljnom uticaju sindikata.“ (2011: 441–442).

„Dalje uzroke nemoći sindikata treba potražiti u poluvekovnom odsustvu tradicije autonomnih borbi i zauzimanja kritičke pozicije prema vlastima... Na drugoj strani, čini se da je ovakav rezultat posledica i nedovoljne spremnosti građana i

zaposlenih na angažovanje, straha od gubitka posla, nedovoljne solidarnosti i

ukupnog disciplinujućeg delovanja krize. Građani Srbije se pobune samo ’kada dogori do nokata’, oni nemaju kulturu svakodnevne rovovske borbe za svoje interese i prava.“ (2011: 443).

60: Sindikati u medijima

„Postoji i treći, unutarsindikalni razlog. Raširen je, naime, u velikoj meri opravdan, utisak da lideri sindikata zbog strateških, ali još više i taktičkih, političkih

razloga, kao i ličnih interesa i animoziteta, nisu pokazali dovoljnu spremnost

za međusobnu saradnju.“ (2011: 443).

„Na četvrtoj strani, u znatnom delu establišmenta, kao i intelektualne javnosti, postoji na neoliberalnoj paradigmi raširena antisindikalna (gotovo) histerija jer su, kao, baš sindikati kočničari, remetilački faktor reformi. Socijalni dijalog se vidi kao neka vrsta ukalkulisanog, što manjeg gubljenja vremena, i javnog pokazivanja da se prihvata mantra evropske socijalno-tržišne orijentacije.“ (2011: 444).

Literatura

Hantke, Frank. 2008. Sindikati u XXI veku Priručnik za diskusiju o sindikatima u

zemljama u tranziciji. Beograd: FES.

Mihailović, Srećko (ed). 2001. Sindikati Srbije – od sukoba ka saradnji. Beograd:

Freidrich Ebert Stiftung i Centar za socijaldemokratske studije.

Slavujević, Zoran. 2011. „Institucije političkog sistema – umesto simboličkog izraza

prava građana da vladaju, sredstvo vladavine nad građanima“. U: Mihailović, Srećko

(red). Kako građani Srbije vide tranziciju. Istraživanje javnog mnenja tranzicije. Beograd:

Freidrich Ebert Stiftung, CSSD i CeSID.

Stojiljković, Zoran i Srećko Mihailović. 2010. Stanje socijalnog dijaloga u Srbiji u 2010.

godini. Beograd: Swiss labour assistance.

Stojiljković, Zoran. 2011. „Sindikati i zaposleni u raljama tranzicije i krize“. U: Mihailović,

Srećko (red). Kako građani Srbije vide tranziciju. Istraživanje javnog mnenja tranzicije.

Beograd: Freidrich Eber Stiftung, CSSD i CeSID.

Stojiljković, Zoran. 2011. Srbija u lavirintima tranzicije. Beograd: Službeni glasnik.

Svetska studija vrednosti: http://www.worldvaluessurvey.org/

Evropska studija vrednosti: http://www.europeanvaluesstudy.eu/

Sindikati u medijima: 61

Grafi kon 21 - Poverenje u UGS Nezavisnost, 2000 - 2010. godine – zaposleni (u %)

Grafi kon 22 - Poverenje u Samostalni sindikat, 2000 - 2010. godine – zaposleni (u%)

Grafi kon 23 - Poverenje u ASNS, 2000 - 2010. godine – zaposleni (u%)

Prilozi

62: Sindikati u medijima

Sindikati u medijima: 63

Srećko Mihailović KOLIKO I KAKO MEDIJI JAVLJAJU O SINDIKALNIM I „RADNIČKIM“ TEMAMA„Teško da će ijedan medijski izveštaj moći da povrati poverenje radnika i građana u sindikat pukim prenošenjem njihovih saopštenja ili izjava sa konferencija za novinare /.../ Moj je utisak da je, u većini slučajeva, slika koju mediji stvaraju neutralna i ne utiče na imidž koji sindikati već imaju u javnosti /.../ Većina zaposlenih ima već formirano mišljenje o sindikatima, mediji eventualno mogu da pomognu u razbijanju predrasuda o sindikatima.“

Stevan Veljović, Ekonom:east u našoj mini-anketi novinara koji prate rad sindikata

Odnos medija prema sindikatima je polivalentan - s jedne strane sindikati svojim radom i dugogodišnjim ‘slizavanjem’ sa oba režima u poslednjih 20 godina jesu u mnogome ‘zaslužili’ minimalno bavljenje njima, a sa druge postoji i jednostavan, rekao bih ljudski otpor prema okoštalom i dosadnom načinu rada sindikata. Međutim, kada medijima odgovara, oni će svaku radničko-sindikalnu iskru pretvoriti u svoju ‘vatru’ za formiranje javnog mnjenja i povećanje tiraža. /.../ Pošto je iskri sve manje, a broj sindikata i valjanih sindikalnih lidera je obrnuto proporcionalan njihovom uticaju u društvu, odnos medija prema sindikatima i da hoće, ne može da bude bolji od slabe ‘dvojke’.

Bane Božić, Danas u našoj mini-anketi novinara koji prate rad sindikata

Analizu tekstova o sindikalnim i radničkim temama, u štampi i manjim delom na televiziji19, obavili smo na vremenskom uzorku koji je obuhvatio tri vremenska isečka – u jednom tromesečju u jesen 2010. i u dva tromesečja 2011. godine, jedan u proleće, a drugi krajem leta i početkom jeseni. U uzorak su ušli septembar, oktobar i novembar 2010. godine, a potom mart, april i maj, kao i avgust, septembar i oktobar 2011. godine. Ukupno su u uzorku bili devet meseci ili 275 dana.

U analizu su uključeni devet dnevnih novina i četiri nedeljnika. Uključeni su sledeći listovi: Blic, Danas, Dnevnik, Kurir, Politika, Pravda, Press, Privredni pregled i Večernje novosti, kao i sledeći nedeljnici: Akter, Ekonomist, NIN i Vreme. Takođe su analizirani prilozi u udarnim emisijama vesti na nacionalnim televizijama: B92, Happy, Pink, Prva, RTS, RTV i Studio B.

19 Koncept analize pripremio je naš istraživački tim, a kvantitativnu analizu podataka o tekstovima o sindikatima i radničkim

temama, obavila je Ebart medijska dokumentacija.

64: Sindikati u medijima

Analiza sadržaja bila je usmerena na sledeće kategorije:

1. broj priloga o sindikatima i izabranim „radničkim temama“;

2. vrednosni smer tekstova u odnosu na sindikalno okruženje, tj. na društveni kontekst: afi rmativno, negativno, neutralno, neodređeno;

3. vrednosni smer tekstova u odnosu na same sindikate: afi rmativno, negativno, neutralno, neodređeno;

4. teme tekstova o sindikatima uopšte: sindikalizam/sindikati uopšte, odnosi između sindikata, odnos sindikati-država/vlada, odnosi sindikati-poslodavci, odnosi sindikati - političke partije, odnosi sindikati – ostali socijalni akteri;

5. teme tekstova o konkretnim sindikatima: lider datog sindikata, ostali sindikalni funkcioneri, sindikalne organizacije po preduzećima, granske sindikalne organizacije;

6. „Radničke teme“: rad, radnici, socioekonomski indikatori, zapošljavanje, štrajkovi, zakon o penzijama, nezaposlenost, siromaštvo, mobing, zakon o radu;

7. žanr teksta: vest, izveštaj, intervju, komentar/kolumna, članak;

8. sindikati: Savez samostalnih sindikata Srbije, Ujedinjeni granski sindikati Nezavisnost, ASNS, a potom i Unija sindikata prosvetnih radnika Srbije, Policijski sindikat Srbije, Sindikat pravosuđa, Nezavisni sindikat policije, Sindikat obrazovanja Srbije, Sindikat lekara i farmaceuta Srbije – SLFS, Forum beogradskih gimnazija, Sindikat novinara Srbije, Sindikat zaposlenih u državnoj upravi, Sindikat metalaca Srbije i Sindikat profesionalnih fudbalera – Nezavisnost.20

1. MEDIJSKI PRILOZI O SINDIKATIMA I RADNIČKIM TEMAMA

Izjave raznih moćnika prenosi gro medija: „da su radnici lenjivci, skloni krađi i alkoholu i neupućeni u savremenu tehnologiju... Ne manjka ni ideoloških diskvalifi kacija: levičari, samoupravljači, komunjare, staljinisti a još se i nameću za partnere u vlasništvu i učesnike u upravljanju. Uz sve to, veoma su opasni i zato što ne mogu ni da zamisle svoju egzistenciju bez tutorstva države te prizivaju etatizam koji guši apsolutno superiornu privatnu svojinu i tržišnu privredu.

Silovito ruženje radnika naprosto mami iskušenje da se suprotstavimo idealizacijom sveta rada i radnika. Dabome, u raznim grupacijama, pogotovo brojnijim, ima različitih oblika ponašanja, pa ni radnici nisu izuzetak. I oni su bili lojalni staroj vlasti. Polakomili su se na učešće u ratnom plenu i na olako postajanje kapitalistima. Najzad, nezaposleni, osiromašeni, izgladneli i obeznađeni ljudi, lišeni radnog mesta i

20 Klasifi kacija sindikata naknadno je određena - na osnovu frekvencije tekstova o tim sindikatima; poimence uzimani su u obzir

samo oni sindikati o kojima je za 275 dana objavljeno više od 100 tekstova. Inače, u navedenom spisku su svi oni sindikati koji

su tokom 275 dana pominjani više od pet puta.

Sindikati u medijima: 65

samog procesa rada ne mogu išta da postignu i prekidom rada – štrajkom – pa su stoga prinuđeni na proteste na ulicama i trgovima, putevima i prugama, da dižu ruku i na sam vlastiti život, sablažnjavajući okolinu.“

Nebojša Popov, „Prizivanje neograničene vlasti“, Republika br. 474-475, april 2010. http://www.republika.co.rs/474-475/03.html

Ukupno je o sindikatima, u devet dnevnih listova i četiri nedeljnika, tokom devet meseci, objavljeno 1.880 tekstova ili u proseku 209 tekstova mesečno, ili blizu 7 tekstova dnevno (videti tabelu 11 i grafi kon 24). Teško je reći da li je to malo ili mnogo21 jer ne postoje neki objektivni kriterijumi na osnovu kojih bi mogli da procenjujemo frekvenciju objavljenih tekstova. No, kasnije ćemo da pokušamo da samerimo broj tekstova s poznavanjem sindikata od strane građana i radnika, što bi nam omogućilo, ipak, neku procenu efekata objavljivanih tekstova o sindikatima.

Tabela 11 - Tekstovi o sindikatima i vreme objavljivanja

Sindikati/vreme objavljivanja jesen 2010. proleće 2011. leto/jesen 2011. Ukupno

Samostalni sindikat 162 149 148 459 (24%)

UGS Nezavisnost 69 175 36 280 (15%)

ASNS 89 62 59 210 (11%)

Unija sindikata prosvetnih radnika S. 26 138 39 203 (11%)

Sindikati uopšte 62 82 52 196 (11%)

Policijski sindikat Srbije 67 17 105 189 (10%)

Sindikat pravosuđa 94 11 12 117 (6%)

Nezavisni sindikat policije 62 15 34 111 (6%)

Ostali sindikati 16 64 35 115 (6%)

Ukupno 647 713 520 1880 (100%)

Najveći broj tekstova objavljen je u proleće 2011. godine (38%), potom u jesen 2010. godine (34%), a najmanje krajem leta i početkom jeseni 2011. godine (28%). Verovatna objašnjenja ovih razlika vezana su za to što se u najfrekventnijem tromesečju našao 1. maj što je mnogima bio povod za pisanje o sindikatima, dok je najmanje tekstova objavljeno u tromesečju koje je zahvatilo i avgust, tipično letnji mesec kada se mediji pune nekim drugim (manje „ozbiljnim“) sadržajima.

21 Evo šta o tome kaže Boris Jašović („Naša borba“, „Danas“) u našoj mini - anketi novinara koji prate rad sindikata: „Generalno

mediji ne posvećuju dovoljno pažnje sindikatima. Ne postoji princip dubljeg problematizovanja radničkih problema niti

učestalih analiza sindikalnih aktivnosti. Sve se zapravo svodi na periodične izvešteje o nekom štrajku ili na povremene izjave

sindikalnih lidera u vezi nekog, u tom trenutku aktuelnog, događaja. Problem objektivnosti medija u kontekstu sindikalne priče

verovatno postoji. Jer ukoliko imamo nejedinstvene sindikate koji na javnoj sceni participiraju manje kao partneri a više kao

rivali onda ni potencijalne pristrasnosti u izveštajima medija nisu u potpunosti isključene. Razlike među medijima postoje u tom

smislu što će ozbiljniji mediji ipak pokušati da daju ozbiljniji prikaz stanja u i oko sindikata. Ali i pored toga treba konstatovati da

je ukupan odnos medija prema sindikatima nezadovoljavajući.“

66: Sindikati u medijima

Najviše se pisalo o Savezu samostalnih sindikata Srbije – gotovo svaki

četvrti objavljeni tekst odnosi se na ovaj sindikat.22 Na drugom mestu je UGS Nezavisnost – 15% objavljenih tekstova odnosi se na ovaj sindikat. Na trećem mestu je ASNS sa 210 tekstova ili 11% od ukupnog broja objavljenih tekstova, na četvrtom mestu je Unija prosvetnih radnika Srbije sa 203 teksta ili 11%, a na petom pisanje o sindikatima uopšte takođe sa 11% tekstova. Na šestom mestu je Policijski sindikat Srbije sa 10% tekstova. Na sedmom i osmom mestu su Sindikat pravosuđa i Nezavisni sindikat policije sa po 6% tekstova, na kraju, o ostalim sindikatima našli smo 115 tekstova što takođe čini 6% u odnosu na ukupan broj objavljenih tekstova.

Grafi kon 24 - Tekstovi o sindikatima pojedinačno

22 U našoj mini - anketi novinara koji „prate“ sindikate, na pitanje „Kako ocenjujete odnos sindikata prema medijima kada je reč

o sindikatima uopšte, a kako kada je reč o konkretnim sindikatima?“, od jednog novinara (Ano1) dobili smo sledeći odgovor:

„U medijima ima najviše SSSS jer je on i najveća sindikalna centrala u Srbiji, a i sprovodi najviše akcija i štrajkova. Pored njega,

puno je prisutan i ASNS, jer je njegova predsednica agilna i sa puno veza u medijima. Pored toga, nema ‘dlake na jeziku’, pa je

često interesantna za medije.”

Slično mišljenje iznosi Ivan Jovanović iz Radio Beograda: “Mediji su uglavnom okrenuti ka radu najvećih sindikata. Mislim na

SSSS i UGS koji su članovi Socijalno-ekonomskog saveta Srbije. U drugoj grupi je - od centrala defi nitivno ASNS, a od manjih

sindikata koji nisu deo većih centrala sasvim sigurno bi tu mogao da uđe veoma uticajni Sindikat radnika EPS-a“.

Stevan Veljović (Ekonom:east) tvrdi: “U javnosti je najprisutniji Samostalni sindikat, u manjoj meri i UGS Nezavisnost i ASNS, dok

su ostali sindikati zastupljeni tek povremeno i to uglavnom preko lidera.“

Međutim ako spojimo sindikate po delatnostima u kojima su organizovani, onda dobijamo nešto drukčiju rang-listu sindikata po broju objavljenih tekstova o njima (videti tabelu i grafi kon 25).

Sindikati u medijima: 67

Rang-lista sindikata po broju objavljenih tekstova

1 Savez samostalnih sindikata Srbije - 459 tekstova ili 24%

2 Policijski sindikati - 300 tekstova ili 16%

3 UGS Nezavisnost - 280 tekstova ili 15%

4 Sindikati u obrazovanju - 250 tekstova ili 13%

5 ASNS - 210 tekstova ili 11%

6 Sindikati uopšte - 196 tekstova ili 11% 23

7 Sindikat u pravosuđu - 117 tekstova ili 6%

8 Ostali sindikati - 68 tekstova ili 4%

UKUPNO - 1880 tekstova ili 100%

Rang-lista sindikata po broju objavljenih tekstova koja sadrži sindikate klasifi kovane po delatnostima u koje su organizovani, posredno ukazuje na karakter tekstova o sindikatima. Naime, na ovoj rang-listi, na drugom mestu nalaze se dva policijska sindikata, sa više objavljenih tekstova nego o UGS Nezavisnost i bilo kog drugog sindikata. Odmah se nameće pitanje po čemu su to policijski sindikati izuzetni da se o njima piše više nego o sindikatima u obrazovanju, pravosuđu, državnoj upravi ili o UGS Nezavisnost?

Grafi kon 25 - Tekstovi o sindikatima (pojedinačno i zbirno po delatnostima)

23 Zbog zaokruživanja na cele brojeve ovde je postotak tekstova 11% a u prethodnoj tabeli – 10%.

68: Sindikati u medijima

Tabela 12 - Tekstovi o sindikatima prema mestu objavljivanja

Novine SSSSPolicijski

sindikati

UGS

Nezavisnost

Sindik. u

obrazov.ASNS

Sindikati

uopšte

Sindik. u

pravosuđu

Ostali

sindikatiUkupno

Danas 74 49 55 45 42 23 21 13 322

V. novosti 65 20 35 37 32 21 15 8 233

Blic 61 36 46 34 19 14 14 6 230

Politika 48 44 32 41 26 15 8 11 225

Press 40 42 36 31 11 15 18 9 202

Pregled 71 6 16 10 37 22 7 4 173

Dnevnik 57 23 24 14 14 21 4 5 162

Pravda 18 54 15 17 13 7 17 5 146

Kurir 13 22 13 15 8 6 11 5 93

Nedeljnici 12 4 8 6 8 8 2 2 50

UKUPNO 459 300 280 250 210 152 117 68 1836

Na rang-listi novina po broju tekstova o sindikatima (videti poslednje kolone u tabelama 12 i 13, kao i grafi kon 26) dominira list Danas. Gotovo petina (18%) svih tekstova o sindikatima objavljena je u ovim novinama. Jedino u Danasu nailazimo na podatak da je broj tekstova o sindikatima veći od broja dana u kojima je posmatrana štampa u ovom istraživanju. Danas je u proseku objavljivao dnevno 1,17 tekstova o sindikatima.

Grafi kon 26 - Novine po broju objavljenih tekstova o sindikatima

Na drugom, trećem, četvrtom i petom mestu rang-liste nalaze se Večernje novosti (13%), Blic (12%), Politika (12%) i Press (11%) sa veoma malom razlikom u broju objavljenih tekstova, između 11 i 13%.

Sindikati u medijima: 69

Na šestom, sedmom i osmom mestu nalaze se Privredni pregled (9%), Dnevnik (9%) i Pravda (8%), takođe sa malom razlikom u broju objavljenih tekstova.

Tabela 13 - Tekstovi o sindikatima prema mestu objavljivanja (u %)

Novine SSSSPolicijski

sindikati

UGS

Nezavisnost

Sindik. u

obrazov.ASNS

Sindikati

uopšte

Sindik. u

pravosuđu

Ostali

sindikatiProsek

Danas 16 16 20 18 20 15 18 19 18

V. novosti 14 7 12 15 15 14 13 12 13

Blic 13 12 16 14 9 9 12 9 12

Politika 10 15 11 16 12 10 7 16 12

Press 9 14 13 12 5 10 15 13 11

Pregled 16 2 6 4 18 14 6 6 9

Dnevnik 12 8 9 6 7 14 3 6 9

Pravda 4 18 5 7 6 5 15 7 8

Kurir 3 7 5 6 4 4 9 7 5

Nedeljnici 3 1 3 2 4 5 2 7 3

UKUPNO 100 100 100 100 100 100 100 100 100

Na devetom mestu nalazi se Kurir u kom je objavljeno 5% od ukupnog broja tekstova, dok je u četiri nedeljnika objavljeno3% od ukupnog broja tekstova o sindikatima.

Danas ima prilično ravnopravan odnos prema svim sindikatima. Odstupanja u odnosu na prosek od 18% objavljenih tekstova minimalna su i idu od +2 do – 2.

Večernje novosti takođe se podjednako odnose prema svim sindikatima sa odstupanjem od –1 do +2, sa izuzetkom tekstova o policijskim sindikatima u kojima pišu znatno manje u odnosu na prosek (7% prema 13%).

Blic relativno podjednako daje prostor svim sindikatima, možda je malo manje prostora za ASNS i sindikate uopšte (po 9% u odnosu na prosek od 12%), a nešto više prostora za UGS Nezavisnost (16% u odnosu na prosek od 12%).

Politika manje piše o sindikatima u pravosuđu (7% u odnosu na prosek od 12%), a nešto više o sindikatima u obrazovanju (16%) i policijskim sindikatima (15%).

Pres manje piše o ASNS (5% u odnosu na prosek od 11%) a više o sindikatima u pravosuđu (15%) i o policijskim sindikatima (14%).

Privredni pregled piše o ASNS duplo više u odnosu na svoj prosek pisanja o sindikatima (18% u odnosu na prosek od 9%) i o Samostalnom sindikatu (16% u odnosu na 9%), a izrazito manje o policijskim sindikatima (2% u odnosu na prosek od 9%).

70: Sindikati u medijima

Novosadski Dnevnik više piše o sindikatima uopšte (14% u odnosu na prosek od 9%), a manje o sindikatima u pravosuđu (3%).

Treba još pomenuti Pravdu koja manje piše o Samostalnom sindikatu (4% u odnosu na prosek od 8%), a znatno više o sindikatima u pravosuđu (15% u odnosu na prosek od 8%) i o policijskim sindikatima (18% u odnosu na prosek od 8%).

Najujednačeniji pristup sindikatima ima list Danas, a potom i Večernje novosti i Blic. Oni pišu podjednako o svima. S druge strane, najviše razlika u pristupu sindikatima imaju Privredni pregled i Pravda. Privredni pregled je posebno sklon ASNS-u, Samostalnom sindikatu i opštim temama o sindikatima, dok je Pravda sklonija policijskim sindikatima i sindikatima u pravosuđu.

Evo kako novinari koji prate rad sindikata odgovaraju na pitanje iz naše mini-ankete: „Da li se po kvalitetu izveštavanja o sindikatima izdvaja neki medij i po čemu?“

» „Privredni pregled prati uglavnom sva dešavanja, Večernje novosti imaju puno socijalnog sadržaja, verovatno zbog populacije koja ih čita. Pravda prati sve ono što je negativno vezano za vlast, pa kada i sindikat kritikuje, što je, naravno, zbog činjenice da su one opozicioni list. List Danas ima jednom mesečno dodatak koji tretira socijalno ekonomska pitanja koja su od interesa za zaposlene i sindikate.“ (Ano 2).

» „Neki se (mediji) bave više sindikatima, neki manje, u zavisnosti od uređivačke politike medija. Potrebno je da nešto baš bude „bombasto“ da bi svi objavili. Naročito televizijske kuće, verovatno zbog nedostatka kamera i novinara, malo prate sindikalna dešavanja.“ (Ano 10).

» „Razlikuje se odnos medija prema sindikatima, jer u pojedinim medijima se ne objavljuju nikakve informacije o sindikatima, sem drastičnih primera štrajka. Ne bih izdvojila nijedan medij koji se izdvaja po izveštavanju o sindikatima.“ (Ano3).

» „Verovatno je da mediji koji su više ’opozicioni’ i kritičniji prema vlasti više i izveštavaju o sindikalnim temama, kako bi što više ukazali na nezadovoljstvo građana i radnika. Dnevni list Danas izdvaja se od ostalih medija zbog svog specijalnog dodatka Socijalni forum, koji se bavi temama radničkih prava na donekle ozbiljniji i analitičniji način.“ (Bojan Cvejić, Danas).

» Nisam siguran koliko bih mogao da posebno izdvojim neki medij po pažnji koju posvećuju sindikatima (rekao bih da Danas i Republika posvećuju nešto više prostora ovim temama, mada iz iskustva znam da se i Ekonom:east često bavio sindikalnim temama i uključivao predstavnike sindikata kao relevatne sagovornike)“ (Stevan Veljović, Ekonom:east).

24 U socioekonomske indikatore ubrojani su: BDP, kretanje plata, kupovna moć, životni standard, prosečna zarada...

Sindikati u medijima: 71

„Radničke“ teme. Deset „radničkih tema“: rad, radnici, socioekonomski indikatori24, zapošljavanje, štrajkovi, zakon o penzijama, nezaposlenost, siromaštvo, mobing i zakon o radu – u devet dnevnih listova i četiri nedeljnika, ukupno se za devet meseci ili za 275 dana, pojavilo 5.323 puta. Ili 591 put mesečno, ili 19 puta dnevno (videti tabele 14, 15, 16 i grafi kon 27).

Tabela 14 - Novine i broj objavljenih radničkih tema

Novine Rad

Radn

ici

Soci

oek.

indi

kato

ri

Zapo

šlja

vanj

e

Štra

jkov

i

Zako

n o

penz

ij.

Nez

apos

leno

st

Siro

maš

tvo

Mob

ing

Zako

n o

radu

Ukup

no

Blic 365 287 104 70 95 21 46 37 9 3 1037

V. novosti 274 236 90 80 42 32 20 23 9 4 810

Politika 234 201 81 67 30 36 15 14 18 4 700

Danas 217 130 70 61 46 36 19 15 8 5 607

Press 182 204 62 35 22 20 6 22 14 4 571

P. pregled 217 35 112 70 67 18 19 3 5 4 550

Dnevnik 200 81 44 63 32 28 19 12 8 6 493

Kurir 131 97 20 15 24 12 11 17 6 1 334

Pravda 30 33 4 1 22 7 2 5 1 1 106

Nedeljnici 37 47 9 6 1 7 3 3 2 - 115

Ukupno 1887 1351 596 468 381 217 160 15 80 32 5323

Najčešće je pisano o radu – ta tema čini trećinu (35%) od ukupnog broja „radničkih“ tema o kojima je pisano. Tema rada najčešća je bila u Dnevniku (41%), a potom u Privrednom pregledu i Kuriru (po 39%). O radu je najređe pisano u Pravdi (28%).

Grafi kon 27 - Novine po broju tekstova o „radničkim temama“

72: Sindikati u medijima

Radnici su na drugom mestu rang-liste „radničkih“ tema – tema „radnici“ čini četvrtinu od ukupnog broja „radničkih“ tema o kojima je pisano. O radnicima su češće od ostalih pisali u Pressu (36%) i Pravdi (31%). Mada nije uporedivo, ali treba pomenuti da tema „radnici“ čini čak 41% od svih „radničkih“ tema u nedeljnicima. O radnicima je najmanje pisano u Privrednom pregledu (6%) i Dnevniku (16%).

Tabela 15 - Struktura novina u kojima su objavljivane „radničke teme“ (u %)

Novine Rad

Radn

ici

Soci

oek.

indi

kato

ri

Zapo

šlja

vanj

e

Štra

jkov

i

Zako

n o

penz

ij.

Nez

apos

leno

st

Siro

maš

tvo

Mob

ing

Ukup

no*

Blic 19 21 17 15 25 10 29 25 11 20

V. novosti 15 17 15 17 11 15 12 15 11 15

Politika 12 15 14 14 8 17 9 9 23 13

Danas 11 10 12 13 12 17 12 10 10 12

Press 10 15 10 8 6 9 4 15 17 11

P. pregled 11 3 19 15 18 8 12 2 6 10

Dnevnik 11 6 7 14 8 13 12 8 10 9

Kurir 7 7 3 3 6 5 7 11 8 6

Pravda 2 2 1 - 6 3 1 3 1 2

Nedeljnici 2 4 2 1 - 3 2 2 3 2

Ukupno 100 100 100 100 100 100 100 100 100 100

*Napomena: Broj tekstova o Zakonu o radu prilično je mali – ukupno 32 – pa računanje procenata nije imalo svrhe; no te

brojke su unete u ukupan broj tekstova.

Svaka deveta tema odnosila se na socioekonomske indikatore, najčešće u Privrednom pregledu (20%), a najmanje u Pravdi (4%) i Kuriru (6%).

Zapošljavanje čini 9% u ukupnom broju „radničkih“ tema, a ako tu dodamo i pisanje o nezaposlenosti, onda je to ukupno 12%. Gledano tako zbirno, dakle napise o nezaposlenosti i zapošljavanju, češće od ostalih pisali su Privredni pregled i Dnevnik (po 17%), a manje od ostalih Pravda (3%) i Pres (7%).

25 Evo šta o medijskom pristupu štrajkovima kaže Nebojša Popov (prema izveštaju Milenka Srećkovića u tekstu o tribini koju

je 16.1. 2010. organizovao list Republika zajedno sa Koordinacionim odborom radničkih protesta u Srbiji i lokalnim pokretom

Ravnopravnost (videti http://www.republika.co.rs/470-471/16.html). Popov je prvo „podsetio da se u Srbiji dosta piše o

radničkim štrajkovima, ali na različite načine. Mediji im pretežno posvećuju kratku i površnu pažnju, tražeći u njima elemente

afere, skandala ili devijantnog ponašanja, čime ih potpuno obesmišljavaju. Istovremeno, neki aktuelni društveni procesi,

smatra Popov, nekritički se predstavljaju kao nužnost koja se mora prihvatiti i protiv koje se ništa ne može, pa se na taj način

oduzima vrednost i samom činu bunta i protivljenja. Protivljenje današnjim ‘nužnostima’ i ‘nužnim promenama’ biva proglašeno

kriminalnim činom ili izjednačavano sa brojnim stereotipima o retrogradnim ostacima parazitskih samoupravljačkih navika iz

doba komunizma. Popov je rekao da Republiku, kao i njega lično, ‘najviše zanima kakav smisao daju svojim aktivnostima oni koji

učestvuju u radničkim protestima i štrajkovima’.

Sindikati u medijima: 73

Tabela 16 - Struktura radničkih tema po novinama u kojima su objavljivane (u %)

Novine Rad

Radn

ici

Soci

oek.

indi

kato

ri

Zapo

šlja

vanj

e

Štra

jkov

i

Zako

n o

penz

ij.

Nez

apos

leno

st

Siro

maš

tvo

Mob

ing

Zako

n o

radu

Ukup

no

Blic 35 28 10 7 9 2 4 4 1 - 100

V.novosti 34 29 11 10 5 4 2 3 1 1 100

Politika 33 29 12 10 4 5 2 2 2 1 100

Danas 36 21 12 10 8 6 3 2 1 1 100

Press 32 36 11 6 4 3 1 4 2 1 100

P. pregled 39 6 20 13 12 3 4 1 1 1 100

Dnevnik 41 16 9 13 6 6 4 2 2 1 100

Kurir 39 29 6 5 7 4 3 5 2 - 100

Pravda 28 31 4 1 21 6 2 5 1 1 100

Nedeljnici 32 41 8 5 1 6 3 2 2 - 100

Ukupno 35 25 11 9 7 4 3 3 2 1 100

Štrajkovi su na petom mestu-rang liste napravljene po brojnosti napisa o „radničkim“ temama (i pored utiska da se o njima dosta piše).25 Štrajkovi su zastupljeni sa 7% u ukupnom broju „radničkih“ tema. O štrajkovima su daleko češće od ostalih pisali u Pravdi (21%), a treba pomenuti i Privredni pregled u kojem štrajkovi čine 12% od ukupnog broja „radničkih“ tema. Manje od ostalih o štrajkovima su pisali Politika i Press (po 4%).

Na šestom mestu rang-liste „radničkih“ tema jesu napisi o zakonu o penzijama (4%), na sedmom je siromaštvo sa 3%... itd.

O „radničkim“ temama najčešće je pisao Blic; svaka peta tema od ukupnog broja tema, razmatrana je u ovom listu. Blic je u proseku imao 3,8 „radničkih“ tema dnevno.

Večernje novosti su na drugom mestu rang-liste – 15% od ukupnog broja tema objavljeno je u ovom listu. Oni su dnevno u proseku imali tri „radničke“ teme.

Politika je na trećem mestu sa 13% od ukupnog broja „radničkih“ tema – u proseku 2,6 tema dnevno.

Danas je na četvrtom mestu sa 12% od ukupnog broja „radničkih“ tema – u proseku 2,2 teme dnevno.

Blic, Večernje novosti, Politika i Danas – gledano po zastupljenosti „radničkih“ tema ne odstupaju mnogo od opšteg proseka – u ovim novinama je o „radničkim“ temama bilo, u relativnom smislu, onoliko napisa koliko i u ravni opšteg proseka.

74: Sindikati u medijima

„Radničke“ teme u ovim novinama nisu iskakale ni po većoj ni po manjoj zastupljenosti u odnosu na prosek.

O karakteru manjeg broja tekstova o radu i radnicima, videti izbor od tri teksta (Prilozi 1 – Prokleti samoupravljači – str.

151-156) o jednoj istoj temi – radnicima „Zastave elektro”. Reč je o tekstovima Aleksandra Apostolovskog, „Šumadijska

tranzicija iz parka ’Jura’“ (objavljen u Politici od 14. aprila 2010), V. Nedeljkovića, „Press istražuje – da li se Srbi plaše

posla?“ (objavljen u Pressu od 15. aprila 2010) i tekstu Ivana Zlatića „Radnici – varani pa klevetani“ (objavljen u Republici

br. 476-477, maj 2010).

Press je na petom mestu po broju obrađenih „radničkih“ tema (11% ) – oni su u proseku dnevno imali 2,1 temu. Zapaža se da je Press znatno više u odnosu na prosek, pisao o radnicima (ova tema čini 36% od ukupnog broja „radničkih“ tema o kojima je pisao Press).

Privredni pregled je na šestom mestu sa 10% napisa o radničkim temama – u proseku dve teme dnevno. Oni su znatno češće od ostalih pisali o socioekonomskim indikatorima (20%), o nezaposlenosti i zapošljavanju (17%) i o štrajkovima (12%), a manje od ostalih o radnicima (6%).

Dnevnik je po broju „radničkih“ tema na sedmom mestu – u proseku 1,8 tema dnevno. Oni su češće od ostalih pisali o radu (41%) i nezaposlenosti i zapošljavanju (17%), a manje od ostalih o radnicima (16%).

Kurir je na osmom mestu sa 6% „radničkih“ tema – u proseku 1,2 dnevno. U Kuriru je u odnosu na prosek bilo manje tekstova o socioekonomskim indikatorima.

Pravda je na poslednjem mestu, u ovim novinama objavljeno je 2% od ukupnog broja „radničkih“ tema; u proseku je to bilo 0,4 na dan. Ova novina je najviše odstupala od prosečne zastupljenosti pojedinačnih „radničkih“ tema. Oni su više u odnosu na prosek, pisali o radnicima (31%), radu (28%) i štrajkovima (21%), a manje od proseka o socioekonomskim indikatorima (4%) i nezaposlenosti i zapošljavanju (3%).

Tema „rada“ u novinama i na televiziji. Poređenje čitanosti novina i gledanosti televizije, ukazuje na veliku prednost televizije. Tako je i kada je reč o političkim i društvenim temama (informativni program). Poznavaoci ove problematike tvrde da gotovo svi oni koji čitaju novine, gledaju i televiziju, a da samo deo televizijskih gledalaca čita novine. U ovom kontekstu posebnu važnost ima zastupljenost sindikalnih i „radničkih“ tema na televiziji. Utoliko se čini smislenim poređenje vesti na televizijskim kanalima udarnih televizija s dnevnim novinama, ma koliko nekome može da izgleda „nategnuto“ poređenje jednog TV Dnevnika i jedne dnevne novine. Veći problem za našu komparaciju predstavlja činjenica da smo imali malo podataka za analizu sadržaja glavnih informativnih emisija televizije. O tim emisijama raspolažemo samo podatkom o zastupljenosti teme rada u udarnim emisijama vesti na sedam programa televizija s nacionalnim frekvencijama (videti tabele 17 i 18, kao i grafi kon 28).

Sindikati u medijima: 75

Tabela 17 - Tema rada u udarnim emisijama vesti na TV sa nacionalnom frekvencijom

Tema: Rad IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. Ukupno

Pink 49 32 29 110

RTS 38 23 17 78

Happy 24 31 20 75

B92 29 26 14 69

Prva 23 23 20 66

Studio B 7 17 5 29

RTV 7 17 5 29

UKUPNO 177 169 110 456

Tema rada najčešće je bila zastupljena na TV Pink (110 puta za 275 dana ili 24% od ukupnog broja tematizovanja rada na sedam TV kanala tokom devet meseci). NA RTS, Happy televiziji, B92 i na Prvoj – tema rada bila je zastupljena između 66 i 78 puta ili između15% i 17%. Na Studiju B i na RTV tema rada bila je najmanje prisutna; i na jednoj i na drugoj televiziji ova tema se u toku 275 dana pojavljivala po 29 puta ili po 6%.

Tabela 18 - Tema rada u udarnim emisijama vesti na TV sa nacionalnom frekvencijom (u %)

Tema: Rad IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. Ukupno

Pink 28 19 26 24

RTS 21 14 15 17

Happy 14 18 18 17

B92 16 15 13 15

Prva 13 14 18 15

Studio B 4 10 5 6

RTV 4 10 5 6

UKUPNO 100 100 100 100

Poređenje učestalosti tematizovanja „rada“ u novinama i na televizijama, pokazuje da su poslednje televizije na rang-listi pojavljivanja ove teme u udarnim emisijama vesti – Studio B i RTV sa 29 pojavljivanja teme rada, istovetne s novinom koja je poslednja na rang-listi novina – reč je o Pravdi u kojoj se tema rada pojavljivala 30 puta.

Međutim, samo jedna televizija je blizu pretposlednje novine sa rang-liste. Naime, dok se tema rada najčešće pojavljuje u emisijama vesti na Pinku 110 puta, dotle se ta tema pojavljuje 131 put u Kuriru koji je na pretposlednjem mestu na rang-listi novina pravljenoj na osnovu učestalosti tematizovanja „rada“. Sve ostale televizije locirane su između poslednje i pretposlednje novine. – Najbolje plasirana televizija na rang-listi tematizovanja „rada“ (Pink) emitovala je tri puta manje priloga o temi rada nego što se ta tema pojavljivala na najbolje plasiranoj novini (Blic).

76: Sindikati u medijima

Grafi kon 28 - Tema rada u udarnim emisijama vesti na TV sa nacionalnom frekvencijom

Navedeni podaci indikuju zaključak da su televizijski programi znatno manje naklonjeni „radničkim“ temama, a da i ne govorimo o sindikalnim temama.

2. TEME TEKSTOVA O SINDIKATIMA

O sindikatima uopšte za 275 dana bilo je 196 tekstova što čini 10% od ukupnog broja tekstova objavljivanih u posmatranom periodu. Bio bi to impresivan broj da su u ovu kategoriju uvršteni samo tekstovi, kako smo prvobitno nameravali, koji sindikate tretiraju analitički i istraživački. Međutim, zbog malog broja takvih tekstova, opredelili smo se da u kategoriju „sindikati uopšte“, uvrstimo tekstove u kojima se ne govori ni o jednom pojedinačnom sindikatu, već o sindikatima kao takvim, tj. sindikatima uopšte.

Pokazalo se da kada se piše o sindikatima uopšte, piše se o temama u kojima se problematizuju odnosi sindikata i okruženja. Odnos između broja ovih „relacionih“ tekstova i broja manje-više analitičkih tekstova o sindikatima je 4:1 u korist „relacionih tekstova“.

Tabela 19 - Teme tekstova o sindikatima uopšte u tri vremenska poduzorka

Teme f %

Odnos sindikati - država/vlada 76 39

Sindikalizam/sindikati uopšte 45 23

Odnosi sindikati - poslodavci 32 16

Odnosi sindikati - političke partije 21 11

Odnosi između sindikata 19 10

Odnosi sindikati - ostali socijalni akteri 3 1

UKUPNO 196 100

Sindikati u medijima: 77

Najčešće se u kategoriji tekstova o sindikatima uopšte (videti tabelu 19) pisalo

o relaciji između sindikata i države, odnosno vlade. Ti tekstovi čine dve petine (39%) od svih tekstova o sindikatima uopšte. Tek posle njih slede analitički tekstovi o sindikatima (nepuna četvrtina, 23%), a potom tekstovi o relaciji sindikata i poslodavaca (16%), sindikata i političkih partija (11%), ali i tekstovi o odnosima između samih sindikata (10%).

Tabela 20 - Teme tekstova o tri sindikata

Teme Samostalni sindikat UGS Nezavisnost ASNS Ukupno

Lj. Orbović, B. Čanak, R. Savić 213 66 120 399

Ostali sindikalni funkcioneri 104 67 47 218

Organizacije sindikata po fi rmama 117 51 37 205

Granske sindikalne organizacije 44 108 19 171

UKUPNO 478 292 223 993

Glavni nalaz ovog dela istraživanja jeste odsustvo ili tačnije, mali broj analitičkih i istraživačkih tekstova o sindikatima. Tekstovi o sindikatima u kojima je pokazana

analitičnost i istraživački karakter27, čine tek 2% od ukupnog broja objavljenih

priloga u devet dnevnih novina i četiri nedeljnika, tokom 275 dana u kojima su analizirani tekstovi o sindikatima. Naravno, otvara se pitanje razloga ovako malog broja analitičkih tekstova. Ono što se odmah može reći to je da odgovornost ne opterećuje samo novinarska pleća...

Tabela 21 - Teme tekstova o tri sindikata (u %)

Teme Samostalni sindikat UGS Nezavisnost ASNS Prosek

Lj. Orbović, B. Čanak, R. Savić 45 23 54 40

Ostali sindikalni funkcioneri 22 23 21 22

Organizacije sindikata po fi rmama 24 17 17 21

Granske sindikalne organizacije 9 37 8 17

UKUPNO 100 100 100 100

Teme tekstova o Samostalnom sindikatu, UGS Nezavisnost i ASNS klasifi kovali smo u četiri referentna okvira koji dominantno obeležavaju posmatrane tekstove, pre svega kao izvor podataka i stavova, ali i kao tematsku lokaciju tekstova – na lidera datog sindikata, potom na sindikalno vođstvo (leadership), na granske sindikate i na sindikalne organizacije po fi rmama.

26 I to po veoma labavim kriterijumima; naime, o karakteru teksta sudilo se prema spoljnim kriterijuma, bez ulaženja u suštinu

teksta i bez njegove analize. O analitičkom i istraživačkom karakteru teksta sudilo se na osnovu same teme – o „sindikatima

uopšte“ ne može se pisati drukčije nego analitički i istraživački. Uzimana je u obzir, na primer, i dužina tekstova što se može

obrazložiti visokom korelacijom analitičnosti i dužine tekstova, utvrđenom na jednom manjem broju tekstova koji su svrstani

u kategoriju analitičkih.

78: Sindikati u medijima

Grafi kon 29 - Teme tekstova o Samostalnom sindikatu

Podaci pre svega govore o dominaciji lidera nad organizacijama, a i o dominaciji lidera u sindikalnom vođstvu (videti tabele 20 i 21, kao i grafi kone 29, 30 i 31).

„Problemi na relaciji mediji - sindikati: a) izjave nadležnih u sindikatu nisu potkrepljene egzaktnim analizama, posebno kada se radi o socio-ekonomskim kretanjima (nezaposlenost, pad standarda, uslovi rada, zakoni, radno-pravni ambijent...); b) Nedovoljan kontakt medija sa organizacijama u fi rmama, preduzećima i svim privrednim i vanprivrednim organizaicjama; c) Prevelik uticaj „centrala“ na kreiranje javnog mnenja i stavove građana i članova sindikata; d) Loše pozicioniranje sindikata u svim strukturama vlasti (satima se protestuje da bi se dočekao razgovor u nekom ministarstvu); e) Mediji nikada nemaju objektivnu sliku o efektima protesta i štrajkova.“

Dobrila Soleša, Privredni pregled

Odnos broja tekstova kojima su ovako ili onako sindikalna vođstva u centru pažnje, a na drugoj strani granski sindikati i sindikalne organizacije na osnovnom nivou, iznosi tri prema dva, a konkretno o prvima govori 62% tekstova, a o drugima 38%. To je tako kada sva tri sindikata posmatramo skupno. Pojedinačno po sindikatima taj odnos je čak 75% prema 25% u slučaju ASNS i 67% prema 33% u slučaju Samostalnog sindikata. Drukčije stoje stvari kod UGS Nezavisnost gde je odnos između lideršipa i organizacije relativno ujednačen i iznosi 46% prema 54%.

Sindikati u medijima: 79

Grafi kon 30 - Teme tekstova o UGS Nezavisnost

Grafi kon 31 - Teme tekstova o ASNS

Tekstovi koji tematizuju Samostalni sindikat u 45% slučajeva u svom središtu

imaju Ljubu Orbovića, a u 54% tekstova o ASNS u središtu novinarske pažnje

je Ranka Savić.27 Sasvim je drukčije u slučaju UGS Nezavisnost, Branislav Čanak

je u fokusu nepune četvrtine tekstova (23%).28 Sindikalne vođe nisu uvek raspoložene da odgovaraju na pitanja novinara, ali očekuju da se uvek informacije o njihovim aktivnostima objave. (Anu3).

27 Bez prethodnog uvida u ove naše podatke, ovu lidersku dominaciju u tekstovima o sindikatima, izvrsno primećuje Stevan

Veljović (Ekonom:east), u našoj mini-anketi novinara koji prate rad sindikata: „Nažalost, u medijima su sindikati prisutni uglavnom

kroz prenošenje generalnih stavova sindikalnih rukovodstava, koji su često opterećeni bespotrebnim frazama i tiču se nezadovoljstva

uslovima rada, malim platama, ponašanju poslodavaca, nesigurnosti radnog mesta i dr.“28 Ovde, kao svojevrsni cinizam, treba dodati jednu izjavu našeg sagovornika iz mini-ankete: „Sindikalne vođe nisu uvek

raspoložene da odgovaraju na pitanja novinara, ali uvek očekuju da se objave informacije o njihovim aktivnostima“. (Anu3)

80: Sindikati u medijima

„Bilo bi pravo osveženje kada bi lideri umesto da se ’gađaju’ ciframa i procenama (npr. o broju ljudi koji će u narednih godinu dana ostati bez posla, broju ljudi koji radi u neformalnoj privredi, često se ne razlikuje broj nezaposlenih prema NSZ i prema Anketi o radnoj snazi), izašli sa egzaktnim podacima o uže defi nisanoj temi, koji bi bili mnogo uverljiviji i medijski zahvalnije za plasiranje. Ovako, kad sindikalni predstavnici daju više političke nego činjenično utemeljene izjave, uvek postoji mogućnost da ih drugi sagovornici (iz Vlade ili privrednih udruženja) ’poklope’ svojim argumentima u novinskim tekstovima ili prilozima na radiju ili televiziji. Napomenuo bih da sam u stručnim službama sindikata sretao ljude koji mnogo bolje znaju pojedine oblasti od sindikalnih lidera (recimo, kolektivni ugovori), ali će ih u sindikatu retko preporučiti kao sagovornike (iz hijerarhijskih razloga, pretpostavljam).“

Stevan Veljović, Ekonom:east

Zaključujemo, dakle, da su tekstovi koji tematizuju ASNS fokusirani na sindikalno vođstvo i posebno na Ranku Savić. Ona je alfa i omega natpolovičnog broja tekstova o ovom sindikatu. U slučaju tekstova o Samostalnom sindikatu takođe vidimo centriranost na predsednika sindikata, ali manje nego u slučaju ASNS. Nasuprot tekstovima o ova dva sindikata, u tekstovima koji se odnose na UGS Nezavisnost, duplo je manje tekstova fokusirano na Branislava Čanka – u odnosu na Samostalni sindikat i Ljubu Orbovića, i gotovo dva i po puta manje u odnosu na ASNS i Ranku Savić.

Shodno ovim podacima, nailazimo na znatno manju fokusiranost tekstova na granske sindikate i osnovnu organizovanost u slučaju ASNS (četvrtina tekstova) i Samostalni sindikat (trećina tekstova), nego u slučaju UGS Nezavisnost (natpolovičan broj tekstova fokusiran na granske sindikate i sindikate po fi rmama).

Kao da je u sve ove istraživačke podatke prethodno imao uvid Ivan Jovanović (novinar Radio Beograda) kada je u našoj mini-anketi novinara koji prate rad sindikata, rekao:

„Naši sindikati su izrazito liderski kao i političke stranke i šteta je što osim predsednika centrala nisu više radili na tome da i predsednici granskih sindikata budu prepoznatljivi u medijima. To donekle pokušava da uradi SSSS pre svega kroz građevinu, zdravstvo, prosvetu, metalce, pravosuđe što dobrim delom opet ima veze sa ljudima koji vode te grane. U drugoj grupi bi recimo mogla da uđe uprava i komunalci, ali su šefovi svih ostalih grana SSSS medijski i bukvalno neprepoznatljivi. U UGS-u je to plač majke Božije. Sem predsednika centrale i možda sa velikim znakom pitanja njihovih grana taksi vozača, prosvete i zdravlja ostalih kao da nema na medijskoj sceni.

Šefove centrala koje sam nabrojao i šefove grana koje sam pomenuo mogu da smatram i sindikalcima koji su otvoreni prema medijima. To je tako u smislu da

Sindikati u medijima: 81

uglavnom uspem da ih pronađem kada god su mi potrebne njihove izjave ili nekog od ljudi iz najužeg rukovodstva tih centrala ili grana. Defi nitivno bi veća otvorenost sindikata prema medijima značajno popravila izveštavanje medija o radu sindikata. Da budem iskren idealno bi bilo da mogu uvek da dobijem izjave koje su mi potrebne iz sindikata, ali sam svestan da je to praktično nemoguće.

Ono što je medijski prisutno samo kada su štrajkovi i konkrenti problemi u pitanju to je delovanje sindikata po unutrašnjosti Srbije. Van kriznih situacija, taj segment rada sindikata nije prisutan u medijima i tu smo možda kao novinari delimično krivi što se tim delom sindikalne pozornice ne bavimo dovoljno.

U otvaranju sindikata prema medijima izuzetno je važno medijima ponuditi konkretne primere i podatke vezane za probleme povodom kojih se sindikati obraćaju medijima. Isto treba da važi kada se mediji obrate sindikatima u trenutku kada sami planiraju priču za koju im je potreban stav/izjava sindikata. Ovo je već posao koji bi morale da rade dobro obučene stručne službe u centralama koje su zadužene za odnose sa medijima ili analizu svih podataka iz oblasti prava, socijalne politike i ekonomije koji su važni za rad sindikata. Kod analitike postoje obrisi dobrog puta u oba velika sindikata. Primeri: U SSSS-u je to nekada maestralno radio Saud Šećeragić za pravna pitanja, danas je dosta dobar sagovornik dr Rajko Kosanović za ekonomske teme. U UGS-u dr Zoran Ristć za socijalno-ekonomska pitanja, Zlata Zec za pravne teme.

SSSS ima službu za saradnju sa medijima. Nije mi poznato da ta služba postoji u UGS-u. Ovakva služba je dosta korisna i mogla bi po uzoru na dobre svetske trendove i sama da zastupa sindikalne centrale/granske sindikate u medijima.“

Gledano u celini, minimalne su razlike između sindikata u broju tekstova centriranih na sindikalne funkcionere (ne ubrajajući tu i lidere sindikata), nisu velike ni razlike u slučaju tekstova o sindikatima po fi rmama (24% u slučaju Samostalnog sindikata, a po 17% u slučaju UGS Nezavisnost i ASNS). Na drugoj strani, velike su razlike u broju tekstova centriranih na lidere (to smo već videli) i posebno, broja tekstova centriranih na granske sindikate. Takvih je tekstova četiri puta manje u slučaju Samostalnog sindikata i četiri i po puta u slučaju ASNS, nego u slučaju UGS Nezavisnost.

82: Sindikati u medijima

Retko kada se prilozi bave pravima zaposlenih i načinima na koje sindikalno organizovanje, čak i u postojećim uslovima, može da im pomogne. Retko se pominje i konstruktivan doprinos povećanju produktivnosti u nekom preduzeću, pravičnom rešavanju pitanja viška zaposlenih i sl. Za to što ovaj drugi oblik izveštavanja nedostaje, postoje dva glavna razloga. Prvi je nezainteresovanost medija za teme koje su više edukativnog karaktera ili traže više analitički pristup i lakše im je da stavove sindikata prikažu u formi vesti. Drugi je što sami sindikati, uprkos generalno dobroj saradnji sa medijima, nisu sposobni da te teme nametnu. Jedan od mogućih razloga tome je što sindikati nemaju razvijene službe za odnose sa medijima koje su u stanju da ponude medijima neki novi ugao izveštavanja o problemima zaposlenih i građana. Ono što bi se, po mom mišljenju, najviše moglo zameriti novinarima je što, i kad pokažu interesovanje za tzv. sindikalne teme, ne razumeju ih i kao svoj problem, tj. problem koji postoji i u njihovoj profesiji, koja se odlikuje slabom sindikalnom organizovanošću. Generalno gledano, sindikati spadaju u najzahvalnije sagovornike, što se tiče dostupnosti i otvorenosti prema medijima. Ta ocena bi mogla da važi za sve sindikate. U principu nije problem dobiti izjavu bilo od lidera sindikata ili prvog čoveka sindikata u pojedinom preduzeću, bilo uz pomoć kolega novinara ili uz posredovanje sindikata. Činjenica je da sami sindikati u svom delovanju nemaju boljeg saveznika od medija, ali i da ne koriste svi tu mogućnost u istoj meri.

Stevan Veljović, Ekonom:east

Ocenjujemo da ovakva orijentacija tekstova, pogotovo u slučaju ASNS i Samostalnog sindikata, nije dobra i da je treba menjati u korist tekstova koji problematizuju sindikate uopšte, stanje sindikata u fi rmama i granske sindikate. Ostaju pitanja: zašto imamo baš ovakvu strukturu tekstova o sindikatima, koliko su za to odgovorne same novine i novinari koji pišu o sindikatima, a koliko sami sindikati; i nadasve, šta se može učiniti da bi se promenila struktura tekstova o sindikatima.

3. VREDNOSNI SMEROVI TEKSTOVA O SINDIKATIMA

„Moja subjektivna ocena je da se sindikati predstavljaju najčešće u negativnom svetlu ali samo zbog njihove neaktivnosti.“

Iz naše mini-ankete novinara koji prate rad sindikata (Ano1)

„O sindikatima se loše piše“ dominantna je ocena s kojom smo se susretali u razgovorima sa sindikalnim funkcionerima i aktivistima na različitim nivoima sindikalnog organizovanja. Izgleda da je ova vrsta ocene najčešća pri pomisli na javno predstavljanje sindikata. Dakle, niti broj tekstova, niti sadržaj tekstova, niti kvalitet tekstova, već vrednosni smer predstave o sindikatu onakav kakav proizlazi

Sindikati u medijima: 83

iz datog teksta, a on se obično redukuje na alternativu „loše – dobro“. Naša analiza (videti podatke u tabelama 22, 23, 24 i grafi kon 32), kako će se već videti, pokazuje da je to samo manjim delom tačno.

Tabela 22 - Vrednosni smerovi tekstova o sindikatima, zbirno za tri sindikata

OceneOcene u odnosu na društveni kontekst Ocene u odnosu na sindikate

f % f %

afi rmativno 71 8 198 21

negativno 553 58 59 6

neutralno 248 26 656 69

neodređeno 77 8 36 4

Ukupno 949 100 949 100

U oceni vrednosnih usmerenja tekstova o sindikatima uopšte i o tri konkretna sindikata, razlikovali smo vrednosno usmerenje prema društvenom kontekstu i vrednosna usmerenja prema samim sindikatima. Analiza je pokazala da je ovo razlikovanje i te kako bilo smisleno, s obzirom na ogromne razlike koje se tu javljaju. Inače, prvo ćemo pogledati zbirne podatke za sva tri sindikata na koje smo fokusirali ovaj deo analize i porediti ih s tekstovima o sindikatima uopšte. Potom ćemo analizirati sindikate pojedinačno.

U odnosu na društveni kontekst, tačnije rečeno na okruženje u kojem sindikati

deluju, tekstovi o sindikatima najčešće su negativno usmereni – približno, tri od pet tekstova negativno tretiraju sindikalno okruženje (ili 58%). U svakom četvrtom tekstu o sindikatima (26%) društveni kontekst se tretira neutralno, dok se u 8%

tekstova prema društvenom kontekstu odnosi afi rmativno, a isti postotak tekstova je neodređenog (ili mešovitog) vrednosnog usmerenja.

U odnosu na sindikate uopšte, zapažamo da je broj afi rmativnih tekstova i broj neutralnih tekstova uglavnom isti. Razlike se javljaju u slučaju tekstova neodređenog vrednosnog smera (dva puta više u slučaju sindikata uopšte) i kod broja tekstova s negativnim usmerenjem prema društvenom kontekstu – 45% u slučaju sindikata uopšte a čak 58% u slučaju tri sindikata, gledana zbirno.

Zaključujemo da je kritičnost prema društvenom kontekstu izraženija kada se

piše o konkretnim sindikatima (od 55% do 62%, odnosno gledano u proseku

58%), nego kada se piše o sindikatima uopšte (69%).

84: Sindikati u medijima

Tabela 23 - Vrednosni smerovi tekstova o sindikatima, tokom devet meseci

OceneSindikati uopšte SSSS UGS N ASNS

Društvo* Sindikat** Društvo* Sindikat** Društvo* Sindikat** Društvo* Sindikat**

afi rmativno 16 24 32 97 30 53 9 48

negativno 69 26 269 22 154 25 130 12

neutralno 43 81 129 329 71 190 48 137

neodređeno 24 21 29 11 25 12 23 13

Ukupno 152 152 459 459 280 280 210 210

* Ocene u odnosu na društveni kontekst

** Ocene u odnosu na sindikat

Tabela 24 -Vrednosni smerovi tekstova o sindikatima, tokom devet meseci (u %)

OceneSindikati uopšte SSSS UGS N ASNS

Društvo* Sindikat** Društvo* Sindikat** Društvo* Sindikat** Društvo* Sindikat**

afi rmativno 11 16 7 21 11 19 4 23

negativno 45 17 59 5 55 9 62 6

neutralno 28 53 28 72 25 68 23 65

neodređeno 16 14 6 2 9 4 11 6

Ukupno 100 100 100 100 100 100 100 100

* Ocene u odnosu na društveni kontekst

** Ocene u odnosu na sindikat

U odnosu na društveni kontekst, u tekstovima o sva tri sindikata, natpolovično dominiraju tekstovi s negativnim tretmanom društvenog konteksta sindikalnog delovanja, od 55% u slučaju UGS Nezavisnost, preko 59% u slučaju Samostalnog sindikata, do 62% u slučaju ASNS. Broj tekstova s neutralnim odnosom prema društvenom kontekstu kreće se oko jedne četvrtine (od 23% do 28%). Broj tekstova s neodređenim tretmanom društvenog konteksta kreće se između 2% i 6%. Nešto su izraženije razlike u broju tekstova sa afi rmativnim pristupom društvenom kontekstu – taj broj se kreće od 4% u slučaju tekstova o ASNS, preko 7% u slučaju tekstova o Samostalnom sindikatu, do 11% u slučaju UGS Nezavisnost.

Vrednosni pristup sindikatima u tekstovima o njima je dominantno neutralne

prirode. Dakle, bez vrednosnog opredeljenja, bez bilo pozitivnog bilo negativnog karakterisanja sindikata. Neutralni tekstovi u tekstovima o sindikatima uopšte čine 53%, a gledajući zbirno za sva tri sindikata – čak 69%. Vredi, uočiti činjenicu da neutralni stav prema sindikatima češće dolazi do izražaja kada se piše o konkretnim sindikatima, nego kada se piše o sindikatima uopšte. No, takva ocena dovodi se u pitanje ako broju neutralnih tekstova dodamo broj tekstova neodređenog vrednosnog usmerenja. U tom slučaju broj neutralnih i vrednosno

Sindikati u medijima: 85

neodređenih tekstova o sindikatima veoma je sličan i kreće se između 71% i 74%. Doduše, ostaje mala razlika između postotka ovih tekstova u tekstovima o sindikatima uopšte – 67% i proseka za sva tri sindikata – 73%.

Grafi kon 32 - Vrednosni smerovi tekstova o Samostalnom sindikatu

Broj afi rmativnih tekstova o sindikatima relativno je sličan – u proseku

21%, koliki je i u slučaju Samostalnog sindikata, nešto manji u slučaju UGS

Nezavisnost (19%) a nešto veći u slučaju ASNS (23%). U slučaju sindikata uopšte broj afi rmativnih tekstova je 16%.29

Broj negativnih tekstova o sindikatima relativno je ujednačen i u proseku

iznosi 6% – kod tekstova o Samostalnom sindikatu 5%, o ASNS 6% i o UGS

Nezavisnost 9%. No, u slučaju pisanja o sindikatima uopšte, broj tekstova s negativnim usmerenjem prema sindikatima gotovo je tri puta veći (6% prema 17%). Izgleda da je lakše pisati negativno ako se ne pominje nijedan konkretni sindikat (tada se svakom posebnom sindikatu može reći da se tekst ne odnosi na njih već na one druge!).

Nesumnjivo je da se 6% tekstova s negativnim usmerenjem prema sindikatima (odnosno 5% ili 6% ili 9% kada je reč o pojedinačnim sindikatima), nekima može činiti malo, nekima mnogo. Jasno je da se sindikalnim rukovodiocima broj „negativnih tekstova“ o njihovom sindikatu čini prevelikim, a o drugima, verovatno, premali. A evo kako o tome sudi, u našoj mini-anketi novinara koji prate rad sindikata, Ivan Jovanović (novinar Radio Beograda): „Mediji plasiraju u javnost ono što im sindikati ponude ili ono što dobiju od sindikata kada im se obrate povodom priloga ili tema koje sami pripremaju. Ne bih tu sada tvrdio da su mediji

29 Malo je mogućnosti za komparaciju ovih podataka s podacima koji se odnose na neku drugu oblast društvenog života, što

bi nam omogućilo da ocenimo brojnost afi rmativnih tekstova o sindikatima. Ipak, u jednom istraživanju koje je 2006. godine,

obavio Smart utvrđeno je da je 2003. godine o organizacijama civilnog društva bilo31% afi rmativnih tekstova, a 2006. godine

– 37%. Doduše, o organizacijama civilnog društva bilo je više negativno intoniranih tekstova, 12% u 2003. godini, a 11% u

2006. godini. Shodno navedenim podacima, o OCD je bilo znatno manje neutralnih tekstova. (www.smartkolektiv.org/admin/

download/fi les/cms/attach?id=33).

86: Sindikati u medijima

zauzeli bilo kakvo vrednosno opredeljenje u odnosu na sindikate. Najjednostavnije rečeno: neću kao medij prećutati ništa i preneću bukvalno sve što je u skladu sa principima novinarske etike. Samim tim što ću to morati da upakujem u formu priloga ili teksta to je ipak onda ta vrsta vrednovanja negde u sredini skale. Ni negativno ni pozitivno, ali ponavljam opet strogo u skladu sa principima novinarske etike.“

Nešto drukčiji odgovor daje, takođe u našoj mini-anketi, jedan od novinara koji prati rad sindikata: „Moglo bi se uopšteno reći da su mediji objektivni. Ali su oni, ipak, podeljeni politički, na one koji podržavaju aktuelnu vlast i na opozicione. Od toga zavisi i pisanje o sindikatima. Ukoliko su akcije i izjave sindikalaca protiv vlasti – mediji koji ih podržavaju neće to propratiti ili neće o tome pisati, dok će opozicioni listovi to odmah preneti. Ali to neće raditi zato što vole sindikat i cene njegov rad, već zato što time žele da ‘pljuju’ po vlastima.“ (Ano2). Jedan naš sagovornik (Ano1) pak tvrdi da je razlika između medija „u tome što na neke medijske kuće direktno utiču političke partije i tako preko lojalnih novinara spinuju tj. stvaraju njima odgovarajuću sliku pojedinih sindikata.“

4. ŽANROVI TEKSTOVA O SINDIKATIMA

Tekstovi o sindikatima klasifi kovani su u pet žanrova: vest, izveštaj, intervju, članak i komentar. Po uobičajenoj podeli prva tri žanra svrstavaju se u faktografske, a sledeća dva u analitičke. U kontekstu naše analize izvesna sumnja javlja se kada je u pitanju svrstavanje tekstova o sindikatima u kategoriju članak kao analitički novinarski žanr. Detaljniji uvid u tekstove svrstane u kategoriju članak, naime, ukazuje na nedovoljnu analitičnost što bi morala biti najvažnija dimenzija članka kao žanra. Kao da su naši „sindikalni autori“ u ovim člancima, bili spremniji da zauzmu stav i da ga manje ili više obrazlažu, nego da iznesu činjenice i da njih analiziraju, a da čitaocu pruže priliku da zauzme stav. Možda je na to uticala i retka mogućnost „sindikalnih novinara“ da pišu komentar na sindikalne teme, pa su onda dosta „komentatorskog“ unosili u svoje članke o sindikatima!

Tabela 25 - Žanrovi tekstova o tri sindikata tokom devet meseci (u %)

Žanrovi Sindikati uopšte SSSS UGSN ASNS Prosek

Izveštaj 33 36 40 41 38

Vest 28 40 36 20 34

Članak 27 20 21 31 23

Intervju 8 2 1 6 3

Komentar 4 2 2 2 2

Ukupno 100 100 100 100 100

Po našim nalazima (videti tabelu 25 i grafi kon 33) odnos između faktografskih i analitičkih tekstova je tri prema jedan, to jest izveštaji, vesti i intervjui čine 75%

Sindikati u medijima: 87

svih tekstova, a članci i komentari kao analitički tekstovi, čine 25% od ukupnog broja tekstova. Treba odmah reći da bi bilo dobro kada bi zaista svaki četvrti tekst bio analitičkog karaktera. Nažalost, uglavnom nije tako.30

Sve u svemu, među žanrovima medijskog predstavljanja sindikata, apsolutno dominiraju vesti o nečemu sindikalnom i izveštaji o nekom sindikalnom događaju.

Grafi kon 33 - Žanrovi tekstova o sindikatima

30 Evo šta o tome kaže Bane Božić iz Danasa: „Glupo je da hvalimo sebe, ali jeste činjenica da list Danas godinama svakodnevno

i njegov mesečni dodatak Forum - socijalni dijalog veoma kvalitetno i analitički pišu o sindikatima i radničkim pravima uopšte.

U poslednje vreme u Pressu ima dosta priloga, ali očigledno fi ltriranih i ‘politički’odabranih, Blic ume da iznenadi, ali sve ređe.

Za razliku od klasičnih dnevnika, u Privrednom pregledu ima dovoljno informacija o sindikatima i njihovim akcijama, ali je to

dosta površno sagledano. Novosti i Politika, kao i uvek - oportuno i po potrebi šefova.

Od elektronskih medija može se nešto minimalno videti na TV Avali, i na RTS-u, a B92 koji je nekad prednjačio u toj oblasti, sada

primetno zaostaje, odnosno više se bavi posledicom i aferom, nego uzrokom i analitikom.

Nedeljnik Vreme i Novi Magazin ponekad imaju dobre priloge, ali sve ređe, a NIN je očigledno otupio oštricu nakon ulaska u

Ringier grupu i nakon odlaska nekih novinara i urednika.“

S druge strane, sa izvesnošću možemo govoriti da samo 2% tekstova koji su svrstani u komentare, predstavljaju ono što je analitički i istraživački pisano o sindikatima. Upravo se u ovom podatku i krije važno pitanje: Zašto nema više analitičkih i istraživačkih tekstova o sindikatima?

Najlakše je „baciti krivicu“ na novinare koji prate rad sindikata. Po običaju ono što je najlakše to je i najmanje tačno. (Ako zbog ničeg drugog, ja ne bih sumnjao u stručne kapacitete novinara koji prate rad sindikata, zbog kvaliteta odgovora u našoj mini-anketi ovih novinara, a treba dodati i njihovu iskazanu objektivnost i stručnost.)

Barem nekoliko drugih aktera treba da ima veću odgovornost za odsustvo analitičkog i istraživačkog rada kada je reč o sindikatima, pa tek onda dolaze na red i novinari koji prate sindikate.

Prvo, pre svega treba pomenuti same sindikate – dok sindikati ne organizuju analitiku i istraživanja sindikalnih i radničkih tema, teško je da očekuju od bilo koga

88: Sindikati u medijima

da uradi to umesto njih. Osnivanje informativnog i istraživačkog, a zajedničkog,

sindikalnog centra, nameće se kao neodložna potreba.

Drugo, sindikalne i radničke teme izvan su svakog državnog interesa kada je reč o naučnim projektima koje fi nansira država. Sindikati treba da se izbore za državno fi nansiranje tih projekata, bez obzira na to gde su istraživači locirani, da li u okviru mogućeg sindikalnog centra ili po postojećim naučnim institucijama.

Treće, sindikati su deo civilnog društva, ma koliko se neki (eminentni) teoretičari trudili da ih izbace iz tih okvira i prilepe uz državu (poseban je apsurd kada neki teoretičari političke partije svrstavaju u civilno društvo, a sindikate tretiraju kao državne organizacije). Civilno društvo treba da se oseti nadležnim za istraživanje sindikata kao oblika civiliteta i mogućnost zajedništva sa sindikatima.

Četvrto, redakcije medija bilo koje vrste, pogotovo u vreme oskudice kao što je ova sada, gledaju da prođu sa što manje troškova u svom tretmanu sindikata i radničkih pitanja. I čini im se da baš tu mogu da uštede. Naravno, u takvom pristupu za sindikalne i radničke teme niti ima para niti ima prostora!

Peto, i tek onda, na kraju rang liste odgovornih, nalaze se novinari koji prate rad sindikata. Pri tom, iluzorno je očekivati da će oni da nadomeste odsustvo rada prethodno navedenih aktera kada je reč o analitici i istraživanjima sindikalnih i radničkih tema!

5. ŠTA SE U TEKSTOVIMA O SINDIKATIMA ZAMERA

SINDIKATIMA

Uvid u tekstove o sindikatima koji su po vrednosnom smeru označeni kao negativni spram sindikata, omogućava da uočimo nekoliko usmerenja:

» Privilegije sindikalnih lidera, a posebno vođa najbrojnih „krovnih“ sindikalnih organizacija; njihova korumpiranost;

» Finansijske malverzacije u osnovnim sindikalnim organizacijama i na višim nivoima;

» Sindikalni pluralizam na nivou preduzeća, a i na višim nivoima; » Loši odnosi između sindikalnih centrala najvećih sindikata; » Nemoć sindikata, posebno nemoć da se organizuje generalni štrajk, isprazne

pretnje (o „vrućoj jeseni“), nemoć da se zaštite radnici; » Organizovanje nezakonitih štrajkova; » Način obeležavanja 1. maja; » Nisko poverenje u sindikate i sindikalne lidere...

Suštinu medijskog pristupa sindikatima i radničkim borbama iznosi sociolog Nebojša Popov u jednom tekstu objavljenom u Republici – videti okvir.

Sindikati u medijima: 89

Javno mnenje i javnostKako to obično biva, javno mnenje o bilo kojoj temi je haotično, krcato raznim proizvoljnostima i, kao što je poznato, zavisi od ’odnosa snaga’, onaj jači je i glasniji i efi kasniji. Tako je i s ’Jugoremedijom’. Od bučnog uzdizanja privatizacije uopšte nije se videlo šta se konkretno dešava. A kada su otpori radnika akcionara ipak dospeli u javnost, sručila se bujica naružujućih etiketa, da su buntovnici u stvari lenjivci, bukači i rušitelji, da su nostalgični za samoupravljanjem, opaki levičari, čak i staljinisti.Javnost je, pak, jedna ozbiljna institucija bez koje nema ni demokratije. To je prostor u kojem se ozbiljno i koliko god se može objektivnije raspravlja o bitnim temama od javnog interesa. Tako je, u onom delu javnosti kojeg u nas ipak donekle ima, bilo govora i o razlozima za sporove i sukobe oko privatizacije ’Jugoremedije’. U argumentovanom i kritičkom odnosu prema ovoj temi najveći doprinos uspostavljanju javnosti dao je Savet za borbu protiv korupcije. Tome su doprineli i brojni napisi u Republici, i u pojedinim drugim listovima (Danas, Blic).Stihija proizvodnje javnog mnenja, međutim, ne jenjava. I dalje su ’na tapetu’ nekadašnji gubitnici a potonji dobitnici. Zamera im se da nisu ništa bolji od drugih, kao da je u toku neprestana licitacija ko je od koga gori, i da niko ne sme i ne može biti izvan ili iznad opšteg brloga. Ne preza se ni od skandaloznih prizora, recimo, o pretresanju jedne radnice ’do gola’, bez ikakvog proveravanja tačnosti navoda. Istek ugovora s bivšim gazdom tretira se kao otkazivanje radnog odnosa. Sumnja se u sposobnost ’običnih ljudi’, pre svega radnika, da su uopšte kadri da se razumeju u javne poslove, a pogotovo da ih valjano i uspešno obavljaju. Atmosferu sumnjičenja podupiru i banalni pokušaji da se obične stvari učine tajnovitim (tako se, na primer, okupljanje članova Grupe građana za podršku radnika akcionara u krugu fabrike denuncira kao nešto ’inkognito’).Inače, Grupa za podršku radnika akcionara je skup javnih ličnosti koji javno deluje već godinama prateći, analitički i kritički, ’slučaj Jugoremedija’. /.../Nadam se da je i u ovom tekstu primetan analitički i kritički odnos prema problemima s kojima se suočavaju radnici akcionari, njihovo poslovodstvo, sindikati. To se može primetiti samo ako se shvati povezanost zbivanja u jednom preduzeću sa zbivanjima u bližem i daljem okruženju. A ta zbivanja su i te kako važna za tekuće tranzicione procese, promene svojinskih odnosa, strukture privrede i društva, i za uspostavljanje odgovarajućeg političkog poretka.U prilog važnosti ovih zbivanja svedoči i činjenica da jedna grupa uglednih ličnosti iz SAD i Kanade, među kojima su i Noam Čomski, Imanuel Volerstin, Naomi Klajn i drugi, već duže vreme prati zbivanja u i oko ’Jugoremedije’. /.../ Za razliku od predstavnika ’starog režima’, pa i ovog sadašnjeg, koji se uzdaju u promenu globalnih odnosa u svoju korist, u obnovu ’hladnog rata’ i nove konfrontacije velikih sila, oni koji iskustva ’Jugoremedije’ smatraju vrednim tragaju za realnim mogućnostima demokratskih promena, i u toku dramatične tranzicije, ispitujući mogućnost uravnoteženog razvoja koji će počivati i na efi kasnosti i na pravičnosti, gde niko ne bi bio ni apsolutni dobitnik ni apsolutni gubitnik./.../ (Iz teksta Nebojše Popova „Svojina i odgovornost“ koji je objavljen u Republici broj 412-413 - http://www.republika.co.rs/412-413/18.html)

90: Sindikati u medijima

Navešćemo ovde nekoliko (pa i onih opširnijih) izvoda iz nasumice odabranih tekstova koji ilustruju negativan odnos prema sindikatima, bez ulaženja u opravdanost takvog vrednosnog stava ili njegovu argumentovanost ili zlonamerno iskrivljavanje činjenica.

„Sindikalci podruku sa gazdom“, Večernje novosti, 5. mart 2011. Autor. E.V.N.http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.69.html:321726-Sindikalci-podruku-sa-gazdom

Srbija ima 20.000 sindikata, i isto toliko sindikalnih lidera! Borci za radnička prava, ako ništa

drugo, znaju bar dobro da se izbore za - svoja. Dok je na funkciji, „radio - ne radio“, sindikalni

lider zaštićen je od premeštanja na lošije radno mesto, smanjivanja plate i, naravno, otkaza.

Ista privilegija obezbeđena mu je Zakonom o radu i tokom dve godine nakon što ostane

bez sindikalne fotelje. Tu su i odsustva sa posla zbog sindikalnog organizovanja, seminara,

skupova, koja mogu da „pojedu“ i nekoliko nedelja tokom godine.

Sindikalni lideri imaju privilegije, i to nije pojava poznata samo u Srbiji. Od poslodavaca

često dobijaju službene automobile, bolje radno mesto, zaposle im ženu, rođaka, sina

- kaže za „Novosti“ prof. dr Darko Marinković, sa Megatrend univerziteta. - Jedna od

najopasnijih boljki je udruživanje sa poslodavcem, jer tada prestaju da rade u korist svog

članstva, već zastupaju interese rukovodstva fi rme. Kada su pod kontrolom poslodavca,

države ili političkih partija, postaju takozvani žuti sindikati.

Suština sindikata je, prema rečima našeg sagovornika, da budu demokratski organizovani,

pre svega kada je reč o izboru lidera i kontroli fi nansija. Pravila igre, smatra, morala bi da

budu takva da jedan čovek može da vlada tokom najviše dva uzastopna mandata.

Potpuno je suprotno demokratskim principima da neko bude pet puta zaredom na čelu

sindikata. Na primer, Branislav Čanak, lider UGS „Nezavisnost“, na toj funkciji je već 20

godina - dodaje prof. Marinković. - Drugi problem je loša kontrola fi nansija.

Da se sindikalne pare često troše nenamenski smatra i Dragoljub Rajić iz Unije poslodavaca.

On kaže da nema valjane kontrole pražnjenja „kase uzajamne pomoći“, koja se puni iz

sindikalnih članarina.

Da vođenje sindikata nije unosan posao, pa ne bi ih bilo toliko. Znam za mnoge zloupotrebe.

Čak i da je novac iz „kase uzajamne pomoći“ pozajmljivan „pod kamatu“ - kaže Rajić.

A za ono što rade, smatra Rajić, sindikalne vođe gotovo da nemaju odgovornost. Kao

primer navodi štrajkove.

Godišnje u Srbiji bude organizovano na desetine nezakonitih štrajkova, a do sada nijedan

sindikalni lider nije odgovarao zbog štete koja je tako načinjena - zaključuje Rajić.

Neretko, preduzeća imaju i po nekoliko sindikata. Tako u najvećem gradskom prevozniku

u srpskoj prestonici, postoji 14 sindikata i dva u osnivanju, dok je jedan nedavno ugašen.

Samostalni sindikat GSP, Nezavisni sindikat, Sindikat RAJ, Sindikat vozača, Beogradski

Sindikati u medijima: 91

ujedinjeni sindikat, Ujedinjeni granski sindikat, Sindikat radnika obezbeđenja... Ovo su

samo neka od udruženja u fi rmi u koja se, inače, radnici GSP učlanjuju zbog pozajmica,

putovanja, hrane, registracije vozila...

Od svih sindikata samo su dva reprezentativna - kaže Slavica Stevanović, iz GSP. -

Predstavnike u Upravnom odboru imaju Samostalni sindikat, koji broji 2.700, i Sloga raj sa

oko 1.300 članova. Ostali su malobrojni, pa „najmanji“ ima samo pet članova, a imamo i

dva sa po sedam članova. Verovatno su prilikom osnivanja imali više pristalica, ali su „spali

na dva slova“. Bez obzira na broj učlanjenih radnika opstanak sindikata se ne dovodi u

pitanje, jer su im naklonjeni Zakon o radu i Kolektivni ugovor.

Svaki sindikat ima predsednika koji sto odsto radnog vremena provodi „boreći se“ za prava

radnika. Sindikati imaju i predstavnika u gradu, kao i u svakom pogonu. Oni pola radnog

vremena provode u sindikalnim aktivnostima. Najveći gradski prevoznik broji sedam

pogona, puta broj sindikata, računica pokazuje veći broj ljudi nego što ih ima na terenskim

radionicama u toku celog dana.

Još je gore u JP „Železnice Srbije“, gde su registrovane čak 23 sindikalne organizacije -

Sindikat železničara Srbije, Sindikat izvršnih službi srpskih železnica, Sindikat radnika

železničke infrastrukture Srbije, Nezavisni sindikat železničara Srbije, Nezavisni sindikat

mašinovođa Srbije...

Poseban fenomen u ovom javnom preduzeću su i tri sindikata koja nemaju nijednog člana,

ali imaju rukovodstvo!

Tekst je prenet na sajtu B92, bilo je 32 komentara, a ovde prenosimo jedan od njih Iva Stanković, 6. mart 2011:Kako je ovo napisano, pomislih da sindikate treba ukinuti. Da li je ovaj tekst naručio neki

tajkun ili ko. Ja sam jedan od tih sindikalaca i reći ću da sam uvređen, jer nemam nijednu

od privilegija koje ste naveli, čak imam probleme što hoću da pomognem zaposlenima,

nazvan sam čak i prostački pogrdnim imenima od strane predstavnika poslodavca.

Nikakav novac i zaradu nemam, slobodne dana u skladu sa Zakonom i kolektivnim

ugovorom ne koristim i ne daju mi se i sl. Za posao sindikata koristim i lična sredstva rada,

svoj mobilni, svoj kompjuter kući, često svoj štampač. Najveći broj tih loših sindikalaca, kako

ih nazivate je u nezavidnoj situaciji, i poslodavci ih ne tretiraju i ne poštuju njihova prava, a

oni se protiv istih ne mogu izboriti. Mogli su novinari malo da istraže po unitrašnjosti kako

se postupa sa sindikatima. Pojedini poslodavci ne dozvoljavaju da se uđe na njihovu kapiju

ako ste iz sindikata. Pitajte predsednike sindikalnih organizacija po opštinskim upravama

gde se ne isplaćuju ni minimalne zarade kako ih tretiraju poslodavci, a naročito po

privatnim fi rmama. Pitajte kako se sa njima postupa kod Miškovića, Kostića i sl. To, o čemu

pišete ima u nekim republičkim javnim preduzećima, ali trebate biti pošteni pa istražiti kako

treba i napisati onako kako je. I kritički se osvrnuti i na dobre i loše prakse. Ovako ste strpali

sve u jedan koš, kao da ste plaćeni od najgoreg poslodavca, jer njih ne okriviste nizašta,

92: Sindikati u medijima

kao oni jadni i baš im krivo. Stvarno nije u redu da se ovako piše o jednom problemu koji

postoji, ali nije onakav kako ga vi prikazujete.Sasvim je drugačiji. A novinaru svaka čast,

neobjektivnost ili plaćenički članak se ne praštaju, a ugled se i onima koji objavljuju ruši.

Žana Bulajić „Vruća jesen, mlaki sindikalci” – NIN, 9.9.2010.Sindikalnim vođama je često mnogo važnije kako da dobiju sitne privilegije, povlašćen

položaj kod predstavnika Vlade i poslodavaca nego da se bore za radničke interese

Slika prva: stotine hiljada ljudi danima je u blokadi držalo celu Atinu, na protestima

sindikata zbog zamrzavanja plata u javnom sektoru. Slika druga: sindikalni protest u

centru Beograda, organizovan zbog sve teže ekonomske situacije u kojoj se radnici nalaze

okupio je za 1. maj jedva nekoliko stotina ljudi, dok ih se mnogo više odlučilo za proslavu

praznika rada, uz roštilj, na beogradskom izletištu Košutnjak.

Radnici u Srbiji su „digli ruke od sindikata“. Da bi se izborili za svoja prava, plate, neisplaćene

doprinose sami se organizuju, blokiraju pruge i ulice, prete i samospaljuju se. Poverenje

radnika u sindikate opada iz godine u godinu.

Većinu radnika koji nisu u sindikatima, ali i skoro petinu članova sindikata ne zanima

ni šta te organizacije rade. Poverenje u lidere sindikata još je manje u odnosu na same

organizacije.

Čak polovina zaposlenih nema nikakav stav o socijalnom dijalogu ni deset godina posle

njegovog uspostavljanja jer jednostavno nisu obavešteni o tome. Druga polovina smatra

da ni kod poslodavaca ni Vlade ne postoji društvena volja da u tome učestvuju i da samo

kupuju vreme i manevarski prostor.

Darko Marinković, profesor industrijskih odnosa na Megatrend univerzitetu, objašnjava

za NIN da u Srbiji postoji neprijateljsko okruženje za sindikate. Politika dominira u svim

oblastima ljudskog života i upravlja ljudskim sudbinama.

„Poverenje radnika u sindikate svake godine je sve manje. Oni nemaju ni društveni ugled ni

uticaj. Recimo, jedan od poslednjih primera su prosvetni radnici koji prvo najave štrajk, pa

se predomisle. Ne možete najaviti štrajk pa odustati dan uoči njegovog početka. Očigledno

je da sindikati prete praznom puškom. Naravno, kada govorimo o korupciji u društvu

neizbežno je da govorimo o korupciji u sindikatima“, navodi Marinković.

Kada je Zoran Bulatović, predsednik Udruženja tekstilnih radnika u Novom Pazaru pre

godinu dana sebi odsekao prst kako bi vlast ozbiljno shvatila namere njega i njegovih

kolega iz Tekstilnog kombinata „Raška“, javnost je bila šokirana potezom očajnog radnika.

Godinu dana kasnije, problem još nije rešen, a fi rma je pred trećom licitacijom. Bulatović

i njegove kolege borbu za svoja prava vode sami. Ne veruju sindikatima, a on za NIN

objašnjava da je bar polovina sindikata izdala radnike i da se više bore za svoje privilegije.

„Niko ne gleda kako je radnicima i ne bori se za njihova prava. U sindikatima samo gledaju

da se domognu što više upravnih odbora. Kada radnici to vide normalno je da više nemaju

poverenja u sindikat“, kaže Bulatović, čovek sa četiri prsta.

Sindikati u medijima: 93

Većinsko je mišljenje radnika da je „sindikalnim vođama često mnogo važnije kako da

dobiju sitne privilegije, povlašćen položaj kod predstavnika Vlade i poslodavaca nego da

se bore za radničke interese“.

Ljubisav Orbović, predsednik Samostalnog sindikata Srbije, najvećeg sindikata kod

nas koji okuplja više od pola miliona radnika, tvrdi da su „radnici izmanipulisani jer se u

javnosti stvara pogrešna slika o pregovorima sa poslodavcima i vladom, kao i o članstvu

sindikalnih vođa u upravnim odborima“. Orbović, pak, za NIN navodi da nije, kako mu se u

javnosti spočitava, član nekoliko upravnih odbora i podseća da se nalazi samo u Socijalno-

ekonomskom savetu u kojem dobija nadoknadu od 29.000, ali da to „nije privilegija već

nešto što je zakonski regulisano“!?

„Nema bliskosti sa vlašću, nego se to poistovećuje sa prisustvom ljudi iz vlasti i nas na

određenim događajima i pregovorima. Svrha našeg postojanja je da pregovaramo sa

državom i poslodavcima, ali to ne znači da smo im bliski. Stvara se fama u javnosti sa tim

pričama i u takvom ambijentu radnici gube poverenje u sindikate“, brani se Orbović.

„Ako su sindikati izgubili kredibilitet i sindikalne vođe, takođe, ne veruju radnicima, to

jest, zameraju im što strahuju od sindikalnog organizovanja“, ocenjuje za NIN Zoran

Stojiljković sa Fakulteta političkih nauka, inače funkcioner Ujedinjenih granskih sindikata

„Nezavisnost“.

On još kaže: „Radnici reaguju tek kad imaju problem u sopstvenoj kući, kada su i sami

suočeni sa gubitkom posla. Nema visokog stepena solidarnosti, a ni svesti da se brani

interes drugog. Ljudi nisu spremni da se angažuju preterano u sindikatu i učestvuju

u sindikalnim aktivnostima. Postoji zbunjena, egzistencijalno ugrožena potencijalna

sindikalna baza zaposlenih koji imaju strah od svega, pa i od sindikalnog organizovanja.

Mada, tačno je, radnici su i zatečeni nemoći sindikata“, smatra Stojiljković.

Sindikalne vođe svesne su da i sindikati moraju da učine nešto kako bi promenili ovako

sumornu sliku o svom radu i uticaju. Ranka Savić, predsednica Asocijacije slobodnih i

nezavisnih sindikata Srbije, kaže za NIN da i sindikati moraju da priznaju da i sami nisu

dovoljno uradili na ostvarenju određenih ciljeva.

„Da biste pokrenuli radnike mora da se radi mnogo više, da se ide po terenu, a ne da se sedi

u centrali. Tačno je i to da pojedini ljudi u sindikatima imaju određene koristi i privilegije, a

političari vrše uticaj na njih. Kod nas su sindikati i pogrešno organizovani. Nigde u Evropi

nema fabričkih sindikata kao kod nas, a tu je mogućnost potkupljivanja najveća“, kaže za

NIN Ranka Savić predsednica ASNS. /.../

Kako međutim organizovati ozbiljne proteste kada ne postoji jedinstvo među samim

sindikatima?

Analitičari objašnjavaju da za međusobne sukobe sindikata isključivu krivicu snose njihova

rukovodstva, a ne država. Umesto minimuma saglasnosti i zajedničkih aktivnosti često se

dešava da sindikati rade jedni protiv drugih. /.../

94: Sindikati u medijima

Milan Dobromirović „Sindikalci punih novčanika” – Kurir 29.3. 2011.Predsednici sindikata, dok radnici jedva sastavljaju kraj s krajem, odlično unovčavaju

sindikalnu borbu!

Tako predsednik Sindikata prosvetnih radnika „Nezavisnost“ Tomislav Živanović, po

sopstvenom priznanju u emisiji „Utisak nedelje“, mesečno zarađuje ukupno oko 1.500 evra.

Kako kaže, naknada u sindikatu iznosi „malo više od polovine profesorske plate“.

Radim na Poljoprivrednom fakultetu. Dobijam ukupno 1.500 evra, ali šta to znači! Mnogo

dobijam, izvinite, ali to nije presudno za platu prosvetnih radnika - rekao je u emisiji

Živanović.

Platu od 80.000 dinara, bar prema svedočenju u istoj emisiji, ima i čelnik Sindikata

obrazovanja Srbije Branislav Pavlović.

To su pravilnici koji važe, a ja sam profesionalac u sindikatu. Imao sam veću platu kad sam

radio kao profesor - rekao je Pavlović.

Da sindikalnim vođama nije tako loše, govori i podatak da, osim što pojedini dobro

zarađuju, neki pored sindikalne plate dobijaju i mesečne apanaže za članstvo u savetima

i upravnim odborima.

Tako predsednik UGS „Nezavisnost“ Branislav Čanak mesečno ima čak tri prihoda - platu u

sindikatu, naknadu za članstvo u Upravnom odboru Nacionalne službe za zapošljavanje i

naknadu u Socio-ekonomskom savetu.

Zar bi trebalo da umrem da bih se borio za prava radnika?! Pravilo u svetu je da su sindikalci

plaćeniji od premijera. Razlog tome je što ih onda niko ne može kupiti. Mene niko ne pita

za to što sam 11 godina bio bez primanja, kada sam ostao bez posla - ističe Čanak u izjavi

za Kurir i dodaje:

Prozivaju me da sam dvadeset godina na čelu sindikata. Pa, nisam ja sam sebe birao. Mene

su izabrali u trenutku kad sam bio van zemlje. Kada govorimo o Nacionalnoj službi za

zapošljavanje i Savetu, taj posao odradim najbolje što mogu, rmbačim - poručuje Čanak.

I njegov kolega Ljubisav Orbović, predsednik Saveza samostalnih sindikata, osim plate

u sindikatu ima i naknadu u Socio-ekonomskom savetu. Član je i Saveta za evropske

integracije, ali tu ne prima novac. Orbović juče nije bio dostupan za komentar.

Pismo Dragana Babića iz Aranđelovca, objavljeno u Tabloiduhttp://www.magazin-tabloid.com/casopis/?id=06&br=205&cl=28

Poštovani,

Godinama čitam vaš list i zapazio sam da malo ili nikako obrađujete ili pišete o sindikalnoj

mafi ji. A kako je defi nisati? To su interesne i tesno povezane grupe koje su birane od radnika

(neretko se biraju i sami između sebe ili nameštaju i falsifi kuju izbore) i koji ne rade u

korist radnika. Štaviše, neretko rade protiv njih a u interesu poslodavaca, direktora, raznih

mešetara, budućih kupaca, raznih agencija itd. Za to su debelo nagrađeni, a visina nagrade

Sindikati u medijima: 95

zavisi od jačine fi rme kao i uspešnosti obavljenog posla. Što gore - to bolje, naravno za

njihov džep. Što veća i jača izdaja radničkih interesa - više para, više stanova, automobila i

ostalih raznovrsnih privilegija.

Nije dovoljno reći da su sindikati nezreli, nespremni, razjedinjeni, nedorasli, needukovani

za ova tranziciona i smutna vremena. Pa da li je moguće da za ovih desetak godina

tranzicionih krađa, otimačina, pljački, sindikat uljuljkan u svojim privilegijama ne vidi niti

bilo šta radi da bi se to sprečilo?! Sigurno je da se od sindikata koji su ogrezli u korupciji

i debelim privilegijama, kao i u velikim platama, u ovakvim uslovima ne može očekivati

velika pomoć. Ovo se odnosi i na već privatizovane fi rme i na one koje taj postupak tek

očekuje. Nemali broj radnika se po fi rmama samoorganizuje nezavisno od sindikata, u

koje je izgubio svako poverenje.

Kastinsko društvo

Talas štrajkova je zahvatio i zahvata celu Srbiju. Ali, sindikalce to nimalo ne uzbuđuje.

Neretko su sindikalne vođe članovi pojedinih političkih partija, pa se i po tom osnovu

prave kombinacije i kalkulacije, a sve na štetu radničkih interesa. Na kraju krajeva, radnički

interesi za njih i ne postoje, a sindikat postoji zbog njih i njihovih debelih apanaža.

I dok se radnici ubijaju, seku i jedu vlastite prste, leže i sede po prugama i putevima, skaču

sa mostova i nadvožnjaka, gladuju i preživljavaju jedva sastavljaju kraj sa krajem, “njihovi”

sindikalci računaju koju će privilegiju prigrliti i kako se što više obogatiti.

Plate sindikalaca su posebna priča. Nigde u svetu se za izdaju radničkih interesa ne daju

tolike plate. Veći deo sindikata u vrhu (a ima ih dosta) imaju veće plate nego ministri u

Vladi ili narodni poslanici, ali njih niko ne proziva za to.

Poznate su i razne afere u samom vrhu sindikata (jedna od najvećih je “nestanak” preko 200

funkcionerskih stanova, izdavanje u zakup po raznim cenama, ogroman poslovni prostor

koji su nasledili itd.). Republički odbori su “država u državi” sa ogromnim fondovima koji se

slabo kontrolišu, a o sindikalcima u osnovnim organizacijama i njihovim manjim aferama

i ne treba trošiti mnogo reči. Sve u svemu, sindikat funkcioniše po sistemu kastinskog

društva, a sve otimačine, pljačke i nepravilnosti se brzo zataškavaju i stavljaju pod tepih.

Već je poznato i da u okviru sindikata funkcioniše preko 9.000 raznih žiro računa od kojih je

većina pod slabom kontrolom onih koji plaćaju članarinu.

Ja sam bi član sindikata preko trideset godina, a zadnjih godina sam bio i sindikat

funkcioner. I to predsednik sindikata Holding korporacije Šamot - Aranđelovac, a

istovremeno i predsednik Opštinskog veća sindikata Aranđelovac. Prva funkcija je bila

volonterska, a druga plaćena. Legalno sam izabran na obe funkcije, a bez nameštanja

izbora, što se u nekom prethodnom periodu i dešavalo. To se nekim sindikalcima iz

pojedinih fi rmi nije svidelo, jer su na tom mestu videli sebe. Iz tog razloga su automatski

prestali da plaćaju članarinu vršeći na taj način pritisak na legalno izabrano rukovodstvo.

Treba reći da je to protivno zakonu, kao i svim statutima sindikata. Umesto da takve

ucenjivače i bitange kazni, sam vrh sindikata je takve nagradio. Klasičnom ucenom, a

96: Sindikati u medijima

zatim i prevarom, ja sam bio prinuđen da mesto predsednika Opštinskog veća ustupim

jednom takvom amoralnom čoveku (Živorad Kolarević, predsednik sindikata “Knjaza

Miloša”). U tome je lično učestvovao tadašnji predsednik Republičkog sindikata Ljubisav

Orbović, kao i jedan deo vrha navedenog sindikata. Ali, to je bio samo početak napada

sindikalne mafi je na mene. Na osnovu navedenog sam, protivno Statutu, postao sekretar

opštinskog veća, a onaj koji je trebalo da bude isključen iz sindikata po Statutu je postao

predsednik umesto mene, i još su ga častili mestom člana Republičkog veća.

E, sad je na redu funkcija u matičnoj fi rmi, to jest Holding korporaciji Šamot. Tu se pojavljuju

dva nova junaka, i to iz Republičkog odbora hemije i metala, pojedinih direktora Šamota i

jednog sindikata iz navedene fi rme, a koga iz milosti zovu “podguzna muva”.

Dvojica novih junaka, inače, potiču iz dve uspešno privatizovane fi rme. Jedna je

Magnohrom - Kraljevo, a druga je Azotara - Pančevo. Raznoraznim podvalama i

mahinacijama i pravnim zavrzlamama to je mesto jednostavno ukinuto i nazvano

drugim imenom. Takođe, uz ucene i prevare je na to novoizmišljeno mesto postavljena

upravo - “podguzna muva”.

Od Kurte nema kurtoazije

Povratkom na svoje radno mesto, koje mi je pripadalo po Zakonu o radu, doživeo sam

razna šikaniranja, pretnje, ucene kao i premeštaj na drugo radno mesto. S obzirom na to

da sam po povratku u matičnu fi rmu na raznim sastancima kritikovao i rad direktora, a

pogotovu rad sindikata, doneli su odluku da me isključe iz sindikata, i to kao najobičnijeg

člana, uz zdušnu pomoć dve navedene “amorfne mase” iz Republičkog odbora hemije i

nemetala. Pored ostalih, o tome sam lično obavestio i tadašnjeg predsednika Orbovića koji

kao “veliki zaštitnik radničkih prava” čak ni kurtoazno nije hteo da mi odgovori.

Zbog svega navedenog i ne čude rezultati jedne ankete, koju je sproveo pomenuti

sindikalni poverenik, a koja se tiče poverenja radnika u sindikate. Po tom istraživanju veliko

poverenje u sindikat ima 0,17 odsto ispitanika. To u prevodu znači da od 100 ispitanih

radnika nijedan punim srcem i dušom nema poverenja u sindikate. Navedeni procenat se

verovatno odnosi na neke zadnje delove tela ispitanika.

Odgovorno tvrdim da je upravo sindikat najveća nesreća za naše radnike. Štaviše, pojedinci

iz sindikata u mnogim slučajevima otvoreno rade protiv njih. To, naravno, ne znači da ne

postoji i jedan broj pravih i iskrenih sindikalaca, ali čiji se glas i borba u ovakvom sistemu

odnosa jednostavno ne vide i ne čuju.

Najbolje bi bilo kada bi i Tabloid pokušao da razobliči delovanje raznih “uspešnih”

sindikalaca, koji su dobro unovčili radničku nesreću u vidu debelih i tankih bankovnih

računa, stanova i kuća, voznog parka, raznih privilegija... Bilo bi interesantno i objaviti spisak

“uspešnih”, odnosno dugogodišnjih sindikalaca, a takođe i, po ugledu na političare,uvesti

imovnu kartu za sindikalne vođe, da prijave šta su imali pre nego što su postali “zaštitnici”

radničkih prava.

Sindikati u medijima: 97

Ako nekima još nije jasno, posle toga bi im bilo mnogo jasnije šta nas je snašlo zadnjih

decenija i uz čiju velikodušnu pomoć nas je država dovela na rub fi zičkog i mentalnog

opstanka. /.../

Mihailo Medenica „Sindikalna ezoterija“ - Pressonline, 8.5.2011.http://pressonline.rs/sr/kolumne/story/160028/Sindikalna+ezoterija.html

Nalik šumskim vilama daju se videti o Prazniku rada u hladu četinara il’ listopadnih gora

kako zbijeni oko svetog plamena prinose žrtvu idealu od kojeg su sazdani - najčešće u vidu

mladog jagnjeta ili praseta tek skinutog s krmačine sise ko radnik s platnog spiska.

U ikonografi ji tog ezoteričnog društva ražanj simbolizuje čistotu i snagu njihovog

posvećeništva, a jagnje nevinost i naivnost radničke klase, koji u simbiozi čine sveti gral

sindikalne borbe za prava sužnjih.

Prase je, pretpostavlja se, simbol rđavih poslodavaca i još rđavije vlasti, iz kojeg ritualnim

polivanjem pivom i špricerom pokušavaju da isteraju zle sile i demone koji su ih zaposeli po

uhlebljenju na državne funkcije, odnosno upravne odbore taze privatizovanih fi rmi.

Elem, i ovog 1. maja sindikalni poslenici su masovnim tihovanjem jasno stavili do znanja

vlasti šta misle o njoj. I vlasti sad sigurno nije svejedno jer ništa ne boli kao ta zaglušujuća

tišina i prezrivo bačene kosti oglodanih papkara...

Ako se već oglušila o Nikolićev pretpraznični haiku štrajk glađu i žeđu, njihov praznični

protest nabijanjem holesterola neće moći tek tako da prenebregne...

Zagledani u jagnjeću plećku, na kojoj samo odabrani mogu videti šta nosi novi dan,

jednoglasno su konstatovali da su radnička prava, kao i sama radnička klasa, dovedeni na

nivo statističke greške, ali da u tome ima podjednake krivice obe strane.

Mislim, političko-tajkunsko-poslovna elita zaista nudi premalo, dok s druge strane radnici

teraju mak na konac tražeći previše: pravo na rad, pravo da žive od svog rada i povrh svega

još i da u penziju ne odlaze posthumno, već po mogućstvu koju godinu pre nego što im

vitalni organi ne popuste pod teretom duboke starosti.

Jer ukoliko se udovolji radničkoj razmaženosti čemu sindikati; čemu sindikalni lideri; čemu

silne privilegije za koje su se s mukom izborili; čemu i kome službeni automobili; blanko

putni nalozi; fondovi za reprezentacije; jeftina letovanja i još jeftinija zimovanja za bližu i

dalju familiju?

Čemu, na kraju krajeva, mali slatki dogovori ispod žita sa onima čije je žito?

Zar da se posle svega vrate među običnu radničku klasu? Da im potomci budu deo te iste

klase, ne polažući nasledno pravo na titulu „sindikalnog lidera”?

Ne, naravno!

Jer ko bi onda u ime obespravljenih dosanjao „radnički san” o više nego pristojnom životu

na udobnim krilima demagogije?

98: Sindikati u medijima

Ko bi stao pred dušmane radničke klase i gromoglasno uzviknuo: „Mi predstavljamo

armiju nezadovoljnih, gladnih i poniženih, ajde da se na obostrano zadovoljstvo lepo

dogovorimo šta konkretno imamo od toga?!”

Dakle, nema mesta pokudi jer i oni su samo ljudi, a ljudi, poznato je, jedu jagnjiće i prasiće,

zar ne?

To što 1. maja ražnjevi nisu poslužili kao jarboli za sindikalne zastave, bože moj.

Doduše, ni vremenske prilike im nisu išle naruku, pa su protestne šetnje sveli na one

simbolične - po gajbu piva do dragstora i nazad, ali uzdignuta čela i s prkosnom pesmom

na usnama. /.../

Sad im valja organizovati reprizu uranka na kojoj bi prodiskutovali o toj temi i videli

da li su tokom pomenute akcije bila ugrožena radnička prava vođe Al Kaide, ili su, pak,

američki specijalci zloupotrebljeni angažovanjem na neradan dan, pa još naterani da rade

i prekovremeno, do duboko u noć.

Na toliko važnih pitanja moraju da odgovore pre nego što se vrate na ono zbog kojeg su

postali to što jesu: „Kako živi radnička klasa u Srbiji danas”?

Pa, živi, preživljava nekako. Dok je tako nema potrebe za talasanjem. A kad preživljavanju

dođe kraj? Pa, zna se - bogat sindikalni venac i opelo o trošku sindikata, da se zna da nije

zaboravljen od svojih tribuna...

Sve u svemu, što prepev čuvene parole kaže: „Kuku onom koga vlast hrani, a ovakav

sindikat brani”!

P. S. Izvinjavam se onim retkim pojedincima koji ne spadaju u pomenutu kategoriju

„sindikalac-dupeglavac”! Svaka sličnost sa stvarnim likovima je više nego namerna.

Autor: V.S. „Kako se troše pare u javnim preduzećima“ – Blic, 14.3. 2010.http://www.blic.rs/Vesti/Tema-Dana/180694/Za-sindikalce-zeleznice-34000-vecera

Građani Srbije platili su 34 miliona dinara za ručkove i prenoćišta sindikalnih aktivista na

železnici. Ne zna se tačno koliko je od ove sume otišlo na hranu, a koliko na spavanje, ali za

ovaj novac se moglo u proseku platiti oko 10.000 noćenja ili 34.000 večera.

Bilo bi smešno da nije tužno, jer siromašni građani fi nansiraju ovu lakrdiju pred kojom

svako rukovodstvo Železnica žmuri, a za uzvrat za sve postupke ima podršku sindikalnih

lidera. Zna se pouzdano da su sindikati 2008. godine za svoje delatnosti potrošili oko 357

miliona dinara ili nešto manje od četiri miliona evra. Ne zna se koliki im je bio ceh prošle

godine, ali je poznato da su za smeštaj i ishranu u Beogradu, Vrnjačkoj i Vranjskoj banji, ali

i letovanja u Crnog Gori i Grčkoj potrošili najmanje tridesetak miliona više nego što je bilo

dozvoljeno. Niko od nadležnih ne zna da li je novac stvarno potrošen ili je reč o naduvanim

fakturama.

Sumnju podgreva i to što su sindikati dozvoljene troškove prekoračili u objektima Želturista,

fi rme koja je od 2005. godine pod kontrolom Vlade Srbije i od tada se bezuspešno sprema

Sindikati u medijima: 99

za privatizaciju. Ali uspešno je bilo u poslu naduvavanja troškova rekreativnih odmora

radnika Želvoza u privatnim hotelima u Vrnjačkoj banji. Zbog sumnje da su na ovaj

način oštetili Želturist i Želvoz za oko 70 miliona dinara, u zatvoru su od septembra bivši

rukovodioci ova dva preduzeća, sindikalci i vlasnici privatnih hotela. Svi bi polovinom

marta mogli da budu na slobodi jer ističe zakonski rok za trajanje pritvora, a predmet je

i dalje u fazi istrage.

Želturist je početkom decembra prošle godine od Železnica zatražio regulisanje

nenaplaćenih usluga za nekoliko desetina miliona dinara. Najveći dug nastao je zbog

smeštaja i ishrane u objektima Želturista, pre svega, u Hotelu „Beograd“ koji je „sindikalna

baza“ i u kome se začne i završi mnogo „sindikalnih aktivnosti“. Železnice su zbog

astronomskih troškova koji su do 8. jula 2009. već dostigli 25 miliona dinara ili isti iznos kao

u 2008. obavestile Želturist da su sindikati od 8. jula obavezni da sami plaćaju hranu, ali je

dug povećan za još 9,6 miliona.

Želturist je tražio od Železnica i pokrivanje duga od 17 miliona jer je „zbog velikog

interesovanja radnika Železnica“ podeljeno više vaučera nego što je predviđeno ugovorom

za letovanje u Crnoj Gori (Plavi horizonti) i Grčkoj, i smeštaj u Vrnjačkoj i Vranjskoj banji.

Ni Železnice ni Želturist nemaju odgovor ko je odobrio povećanje broja vaučera, ko ih je

podelio i ko ih je i da li ih je iskoristio.

Na kraju, Železnice ne žele da odgovore kako će sprečiti nekontrolisano trošenje sindikata,

braneći se da je reč o samostalnim pravnim licima koja mogu da prave dugove, a članstvu

podnose račune. Ćutanje zabrinjava ako se zna da ovo nisu prve pritužbe na sindikate,

pre svega na četiri reprezentativna, čiji su članovi podizali ogromne domaće, ali i devizne

dnevnice. Samo za devet meseci prošle godine ovi sindikati potrošili su 26.000 evra na ime

deviznih dnevnica. /.../

Lj. Malešević „Sindikalni lider zarađuje kao predsednik države” – Dnevnik, 16.9.2011.http://www.dnevnikonline.info/sr-lat/node/44056

Dok Vlada Srbije smišlja kojim i kakvim merama će preduprediti posledice novog talasa

ekonomske krize, za koju se ovoga puta niko ne usuđuje da kaže da će nas zaobići ili da

nije pred našim vratima, kritike da nije spremna za novi udar koji će se prelomiti preko leđa

radnika dolaze i od sindikata. Tako je lider Saveza samostalnih sindikata Srbije Ljubisav

Orbović, nakon tematske rasprave koju su organizovali o merama za ublažavanje

posledica ekonomske krize, izjavio da drugi tlas krize u Srbiji može doneti još čak 150.000

otkaza.

– Vlada očito nije spremna za jedno takvo dešavanje i bogu se moli da do toga ne dođe.

Onaj ko u ovom trenutku ne bude razumeo sindikate i radnike i građane Srbije, i ne treba

da ulazi i ne treba da ide na izbore – istakao je Orbović.

S ovakvom ocenom čelnika samostalaca slažu se mnogi zaposleni i građani Srbije, čak

i oni koji nisu članovi njegovog sindikata, ali sva je prilika da ni sam Orbović ne shvata

100: Sindikati u medijima

ozbiljno kolika je i kakva ekonomska kriza i koliko kaiš moraju stezati svi, ali baš svi, da bi sa

što manje rana iz nje izašli. Naime, kamerna sala u Domu sindikata u kojoj su se sindikalci

i stručnjaci okupili da razgovaraju o mogućim potezima za ublažavanje posledica krize

preko leta je dobila potpuno novi izgled, a na pitanje koliko je koštalo njeno renoviranje

usred krize, Orbović je novinarima odgovorio: Pitanje je krajnje glupo!

Međutim, biće da je pitanje pametno jer je sasvim logično, kao što je sada logično da

svi članovi SSSS-a pitaju odakle novac za renoviranje, a odgovor nemušt i nepromišljen.

Mnogo jače fi rme i preduzeća odustali su ove godine, pa i prošle, od bilo kakvih investicija

pa i onih najmanjih, kao što je renoviranje i tapaciranje fotelja u raznim salama. Znači li

to da SSSS ima „višak” novca kada je sebi dozvolio luksuz da, u trenutku kada mu članstvo

stenje pod posledicama još uvek neprevaziđene krize, može da se šepuri s novom salom u

koju će neko ući jednom ili nijednom mesečno i kakve koristi radnici imaju od toga da li su

u njoj stare ili nove stolice?

Da se u sindikatima vrti velika lova i da su mnogi spremni na to da napuste radna mesta i

pređu na profesionalni rad u sindikate svima je postalo jasno kada je u martu ove godine

predsednik Sindikata prosvetnih radnika „Nezavinost„ Tomislav Živanović priznao da

mesečno zarađuje oko 1.500 evra. Platu od 80.000 dinara, priznao je javno, ima i čelnik

Sindikata obrazovanja Srbije Branislav Pavlović.

No, sindikalni lideri i funkcioneri ne dobijaju samo plate iz sindikalne kase u koju ulažu svi,

pa i oni radnici koji mesecima rade za minimalac kao i oni koji mesecima ne dobijaju platu

kad je jednom dobiju, već im često pripadaju i mesečne apanaže za članstvo u savetima

i upravnim odborima. Preciznih podataka o tome koliko zarađuje čelnik SSSS-a Ljubisav

Orbović nema, ali po onome što je sam priznao početkom ove godine, plata mu je 109.000

dinara, što je više od pet minimalnih zarada u Srbiji, od članstva u Socijalno-ekonomskom

savetu dobija još 33.000 dinara, što je malo manje od prosečne zarade u Srbiji. Tvrdi da

mu se članstvo u Savetu za evropske integracije ne plaća. Sve u svemu, nezvanično, on je

u martu zarađivao 142.000 dinara. To je u rangu predsednika države Srbije, a šta su radnici

za tu njegovu platu u proteklim godinama dobili ne treba ni podsećati. Dovoljno je reći

da je za vreme njegovog mandata bez posla ostalo između 200.000 i 400.000 radnika, u

zavisnosti od toga čiji se podaci uzimaju, kao i da on sam poručuje da će do kraja ove

godine ista sudbina zadesiti još 150.000 zaposlenih.

Na računu 3,8 milijarde dinara Po obrađenim podacima APR-a za oko 7.000 sindikalnih organizacija, u 2010. godini na

njihove račune slilo se gotovo šest milijardi dinara. Kada su odbili sve troškove, ostao im je 381

milion dinara viška. Trećinu manje nego prethodne godine ali suma opet nije zanemarljiva.

Ukupna sredstva srpskih sindikata poslednjeg dana 2010. godine iznosila su 3,8 milijarde

dinara. Predsednica ASNS-a Ranka Savić tvrdila je da su toliki prihodi logični jer svaki član

izdvaja jedan odsto plate za članarinu. To je, kaže ona, recimo, 380 dinara mesečno ako je

prosečna zarada 38.000 dinara, dodajući da taj novac oni ne troše samo za sebe već članstvu

pomažu na različite načine.

Sindikati u medijima: 101

6. ŠTA SINDIKALNI NOVINARI KAŽU O UTICAJU MEDIJA

Deset novinara koji pišu o sindikatima u našoj mini-anketi31, ocenjuju sa 3,2 (ocene u rasponu od 1=nikakav uticaj, do 5=veoma veliki uticaj) uticaj medijskog izveštavanja na odnos građana prema sindikatima, a nešto manje, tj. tačno „trojka” (osrednji uticaj) – kada je u pitanju uticaj medijskog izveštavanja na odnos samih radnika prema sindikatima.

Ocena uticaja medija na poverenje građana u sindikate iznosi 3,5 – dok je uticaj medija na poverenje radnika u sindikate ocenjen sa 2,8. Uticaj medija na povećanje ugleda sindikata ocenjen je sa 3,3.

Impresivniji su, međutim, kvalitativni odgovori novinara na pitanje o medijskom uticaju na odnos prema sindikatima. Ovde navodimo nekoliko odgovora; dakle, da li mediji utiču?

-Utiču. Tako što se stvara slika o sindikatu kao organizaciji. Ali se ne tretira prava uloga sindikata, već se uglavnom bave senzacionalističkim vestima. Najviše se izveštava o štrajkovima, koji uglavnom okupe više ljudi na ulicama, zaustave saobraćaj itd. Mediji utiču negativno tako što srozavaju sindikat i njegovu pravu ulogu. (Ano2).32

- Kvalitet odnosa medija prema sindikatima u prvom redu zavisi od odnosa sindikata prema medijima koji je u poslednje vreme poboljšan i obavlja se stručnije i kompetentnije. (Dobrila Soleša, Privredni pregled)

- Mediji ne pokazuju interesovanje za sindikate sem kada su u pitanju protesti, afere ili sukobi među sindikatima. Nedostaje kritika sindikalnog rada i kompletnog

31 Naravno, ovo nije istraživanje svih novinara koji prate sindikate, niti smo nameravali da radimo takvo istraživanje. Hteli smo da

dođemo do nekih indicija o tome kako sindikalni novinari shvataju posao koji rade. Na početku smo napravili uzorak novina i

novinara, međutim pokazalo se da smo u mnogim redakcijama dobili odgovor da nema više sektorske podele i da više nema

novinara koji posebno prate sindikate. Ipak, kada smo pitali: Da li, kada imate veoma važan „sindikalni događaj“, znate unapred

koga ćete poslati, dobili smo potvrdan odgovor. No, tako je kako je. Iznenadilo je to što je jedan broj sindikalnih novinara

odbio razgovor, sa izgovorom ili bez njega. Neki su govorili da nemaju vremena, a kod nekih je bilo primetno da ne žele da se

bilo kome zameraju, niti svojim urednicima niti sindikalnim liderima... U svakom slučaju veoma smo zadovoljni odgovorima

11 intervjuisanih novinara. Neki od njih su zaista unapred „znali“ rezultate našeg istraživanja. Oni tako dobro poznaju ovu

problematiku da su izneli stavove koje smo mi samo kvantitativno potvrdili!

Ima novinara koji prate sindikate a koji kao da imaju obavezu da „pljuju“ po sindikatima, obično su oni vezani za tabloide.

Ima, ponekad, i svojevrsnog cinizma i tamo gde se ne očekuju. Navešću jedan primer upravo takvog odnosa: Politika, 3.4.

2011, na strani A10 piše: „LJUBISAV ORBOVIĆ, PREDSEDNIK SSSS, ODBIO INTERVJU ZBOG IMOVINSKE KARTE (Autor: NN).

Članovi Saveza samostalnih sindikata Srbije ostaće uskraćeni za stavove svog predsednika Ljubisava Orbovića, koji je odbio

da odgovori na pitanja „Politike“. Orboviću smo postavili ista pitanja kao i predsednicima druga dva sindikata, ali je on smatrao

„krajnje neumesnim, tendencioznim i vrlo ružnim da za 1. maj tražimo od njega da daje podatke o svojoj imovini“. Iznerviran

time, odbio je da odgovorio i na ostala pitanja”. – Nema sumnje da je Politika imala preko 300 dana da Ljubu Orbovića pita

za imovinsku kartu, a oni su se toga setili uoči 1. maja i još se ljute što je dotični odbio intervju. – Naravno, mogu se navesti

brojni tekstovi sa netačnim podacima, pa i zlonamernim interpretacijama tačnih podataka, pogotovo kada su u pitanju pare i

„primanja” sindikalnih funkcionera. Neke od tih tekstova smo i ovde naveli, kao ilustraciju...32 Oznaku „Ano“ koristili smo kao oznaku za anonimne učesnike u našoj mini-anketi novinara koji prate sindikate. Od 11

intervjuisanih novinara sedmoro je navelo ime, prezime i redakciju u kojoj rade, a četvoro je želelo da ostane anonimno. Inače,

svima smo rekli da će njihovi odgovori biti navođeni, doslovno, u istraživačkom izveštaju.

102: Sindikati u medijima

Socijalno ekonomskog saveta i pozitivni primeri sindikalne borbe. Mediji su zatvoreni za sindikalne teme generalno. (Ano1)

- Mislim da mediji utiču na odnos građana prema sindikatima. Najviše možda kada se piše o retkim pozitivnim primerima da su zahvaljujući sindikalnom organizovanju radnici uspeli da se izbore za svoja prava. Verujem da je danas ljudima potrebno da u nešto veruju, da se prosto nadaju da postoji neki izlaz. Mislim da su sindikati tokom prethodnih godina dosta kompromitovani i da su smatrani kao organizacije koje služe za kupovinu zimnice i polutki na rate, a tako ih mnogi i danas doživljavaju. Poslodavcima, naročito privatnicima, odgovaraju razjedinjeni sindikati i loša reputacija koju uglavnom imaju kod većine stanovnika koji nisu članovi. (Ano3)

- Mediji, kao što je poznato, imaju veliku moć i uticaj u javnosti, pa tako i na odnos građana i radnika prema sindikatima. Međutim, nedovoljno izveštavanje i bavljenje medija radničkim temama, samim tim, i ne može mnogo da utiče na to. I to malo što se pojavljuje u medijima može samo negativno da utiče na odnos i poverenje prema sindikatima. Naime, izveštava se samo o protestima, štrajkovima i nekim drastičnim koracima, i to veoma površno, tako da građani i radnici na osnovu medijskog izveštavanja mogu da izgube poverenje u sindikate, jer su rezultati aktivnosti sindikata u medijima slabo vidljivi.

/.../ mediji nedovoljno prate aktivnosti sindikata, i kada to čine uglavnom je to na nivou vesti ili izveštaja sa protesta, bez dublje analize i istraživačkg novinarskog rada. Moguće je i da je to zbog toga što ni mediji nemaju toliko poverenja u sindikate, kao i sami građani, pa smatraju da to neće biti dovoljno čitano/gledano. Mislim da mediji ni ne ulepšavaju ni poružnjavaju sliku sindikata u javnosti, jer se njima i ne bave mnogo. Ipak, u poslednje vreme, sindikati su počeli da ulaze i u politički život Srbije, naime, svedoci smo sve češćih sastanaka sindikata i političkih partija, ali i najave SSSS da će se uključiti u politički život Srbije. Samim tim, sindikati su zastupljeniji u medijima, što ne može pozitivno da utiče na poverenje građana u njih jer je građanima, slobodno rečeno, „muka” od politike.

Nedostaju istraživačke priče o ovim temama. Mediji se ophode prema sindikatima isto onako kako i sami građani, jer mediji izveštavaju o onome što građani žele da pročitaju, a kao što sam već rekao, građani sve manje veruju sindikatima pa ih i ne zanimaju toliko njihove aktivnosti. (Bojan Cvejić, Danas)

- Mediji u velikoj meri utiču na sliku koju građani imaju o sindikatima. Jer ukoliko često dolazi do negativnog predstavljanja sindikata u medijima (na primer u štampi), onda će i stav građana na kraju poprimiti antisindikalističke konture. Štampa često piše o sindikatima kao o neefi kasnim zastupnicima radničkih prava, o nesolidarnosti tri najveća sindikata u Srbiji, povezanosti sindikalnih funkcionera i političkih partija na vlasti, što sve skupa utiče na urušavanje ugleda sindikata u javnosti. Ali i na pad poverenja građana u sindikate. S druge strane odnos radnika

Sindikati u medijima: 103

prema sindikatima je složeniji i u suštini je dvojak. S jedne strane većina radnika u privatnom sektoru koji nisu sindikalno umreženi i ne razmišlja o sindikatima pa su mediji za njih neretko jedini izvor informacija o sindikatima i sindikalnom delovanju. S tim u vezi ukoliko je medijsko “portretisanje” sindikata pretežno negativno utoliko je slično mnjenje moguće očekivati i od strane većine sindikalno nepovezanih radnika. S druge strane radnici u “propalim” državnim preduzećima često su u neposrednom kontaktu sa sindikatima pa o njima mogu da stvaraju predstave iz prve ruke. U suštini radnici imaju veliko poverenje u sindikate kojima pripadaju pa u takvoj situaciji mediji teško mogu da naruše njihov pozitivan stav prema “vlastitim” sindikatima. S druge strane uticaj medija na kreiranje stavova radnika prema suparničkim sindikatima sasvim je moguć i otvoren. (Boris Jašović, Naša borba, Danas)

- Uticaj medija na sliku o sindikatima i poverenju u sindikate, svakako, postoji, samo što taj uticaj permanentno slabi od 2000. do danas. Za to su najmanje krivi novinari, jer od njih najmanje zavisi da li će se tekst pojaviti u štampi ili biti emitovan, ako je reč o elektronskom mediju. Na prvom mestu, zbog redukcije troškova, vlasnici medija su prvo ukinuli sektorske novinare, a potom i na urednike svalili veći broj rubrika, tako da novinar i njegov urednik u većini slučajeva nisu u mogućnosti da imaju realnu sliku o svetu rada i sindikalizmu. Izveštavanje iz sveta rada svelo se na površne izveštaje sa konferencija za novinare ili tendenciozne priloge u službi dizanja određene “prašine”. S druge strane, sindikati su i sami doprineli takvoj slici kakofoničnim izjavama i nastupom prema medijima. U svakom sindikatu postoje ljudi koji se na neki način bave medijima i sigurno da postoji način da novinarima ili medijskim kućama na sažet, objektivan i razumljiv način saopšte ono što žele da dospe u javnost. U elektronsko doba, prosto je neverovatno da mnoge sindikalne organizacije nemaju internet prezentacije, gde bi mediji mogli da potraže teme. Dakle, medijska slika zavisi od obe strane, a objektivnost, uprkos tome sto se vlast vlasnički uplela u mnoge od njih, nije ugrožena koliko je prisutna površnost i senzacionalizam u cilju dizanja profi ta. (Saša Luković, sindikalni novinar)

- Mediji, pogotovo elektronski i tabloidi mogu samo da utiču da se u ekstremnim slučajevima (pitanje je i šta je više ekstremno, jer štajkovi glađu, samosakaćenja radnika pa čak i pretnje samospaljivanjem su već ‘pase’) skrene pažnja na neki sindikat i neki problem. Međutim, takva ‘story’ traje tek dan - dva, a znajući kojoj publici se plasira, ona biva brzo zaboravljena. Prilozi o radničkim, sindikalnim i socijalnim problemima u takozvanoj ‘ozbiljnijoj’ štampi i periodici, na žalost, ne dopiru do većeg broja građana. Uzrok svega toga trebalo bi da pokaže i ovo istraživanje, a moje lično mišljenje jeste da su krive obe strane - sindikati su potpuno van toka vremena i blago rečeno nesposobni i lenji da komuniciraju sa medijima, a mediji u trci za senzacijama i profi tom zaobilaze pomenute probleme iako je to neopravdano. (Bane Božić, Danas)

104: Sindikati u medijima

- Naravno da utiču, ali ne bi trebalo precenjivati domet tog uticaja /.../ Radnici u preduzećima u kojima sindikat postoji imaju priliku iz prve ruke da se uvere u to kako sindikat radi, što ih opredeljuje da im veruju, odnosno ne veruju i tu izveštavanje medija nema presudnu ulogu. Uticaj medija je potencijalno veći kod zaposlenih koji rade u privatnom sektoru, naročito u malim i srednjim preduzećima, gde je prisustvo sindikata manje i sami radnici su manje informisani o svojim pravima. (Stevan Veljović, Ekonom:east)

7. SINDIKATI I MEDIJI

- Sindikati su uvek otvoreni za medije jer je to njihova besplatna reklama, sa izuzetkom pojedinih sindikalnih lidera koji svoje učešće u nekim emisijama uslovljavaju npr. da ne bude prisutan taj i taj. (Ano1)

- Odnos SSSS prema medijima je izuzetno profesionalan i ne izdvaja nijedan mediji. Sindikat nedovoljno radi na popravljanju svog imidža u javnosti. I pored nekog truda da popravi svoj imidž u društvu, nema dovoljno podrške od medija u tome. Oni kao da čekaju da se nešto loše desi, pa da pišu o tome. Ne afi rmišu pozitivne stvari, već uglavnom pišu o negativnim. (Ano2)

- Svi sindikati imaju nedovoljno „agresivan“ pristup prema medijima, što je posledica verovatno nedovoljno stručnih, brojnijih, kreativnijih i ambicioznijih službi za odnose sa javnošću. Sindikati kao da su više okrenuti starijoj populaciji, a ispred sindikata se slikaju takođe uglavnom starije osobe. Trebalo bi da se više okrenu mlađim osobama, pred kojima je budućnost i koje imaju problema u pronalasku posla. Takođe, u javnosti bi trebalo da ispred sindikata istupaju mlađe osobe, kao i da se mlađi angažuju na poslovima saradnje sa medijima i odnosima sa javnošću.

Inače, sindikati su veoma otvoreni prema medijima, ali više kada im se novinari obrate, nego što sami preduzimaju neku inicijativu. Pod hitno treba sindikati i da modernizuju svoje internet prezentacije i uključe se na društvene mreže. (Bojan Cvejić, Danas)

- Sindikatima je u interesu da sarađuju sa medijima pa u tom smislu moraju biti još aktivniji i otvoreniji u komunikaciji sa njima. SSSS se kao najveći sindikat u Srbiji izdvaja po interaktivnom odnosu sa medijima. Rad informativne službe ovog sindikata je putokaz kako sindikati treba da deluju u pravcu usmeravanja medijske pažnje na radnička pitanja, odnosno na koji način sindikati treba da porade na vlastitoj promociji. To je ujedno i odgovor na pitanje kako bi se mogao poboljšati odnos između medija i sindikata. Na kraju treba podvući činjenicu da su ipak sindikati ti koji u nesumnjivo teškim vremenima za radništvo treba da pritisnu gas do daske u komunikaciji sa medijima a ne da čekaju da im mediji dođu na noge. (Boris Jašović, Naša Borba, Danas)

Sindikati u medijima: 105

- Uprkos silnoj želji za pristup medijima, generalno gledano, sindikati još nisu našli pravi način da svoje prisustvo kanališu u današnjem medijskom haosu. Ako se uzmu u obzir poslednjih 11 godina, Savez samostalnih sindikata Srbije je uspeo da se izdigne iz pepela i ponovo se pozicionira u centar medijske pažnje, dok su druge dve velike sindikalne centrale, zagledane u sebe same, stigle u zapećak. Ostale novoformirane gotovo da niko i ne pominje. Zaključak, koji se iz ovog može isvesti je da, ukoliko su već mediji postali ono što su danas, sindikati moraju da se prilagode tome i osposobe ljudske resurse iz svojih redova ili unajme profesionalce da brinu o medijskoj slici sopstvene organizacije. (Saša Luković, sindikalni novinar)

- Sindikati (su) potpuno van vremena i koloseka nekog normalnog odnosa sa medijima, da ne kažem modernog, jer bi to za njih bila misaona imenica. Čak su i im konferencije za štampu kao u vreme Broza, možda i gore.

Jedino što je povoljno jeste to da su gotovo svi lideri i čelnici granskih sindikata veoma raspoloženi za razgvor. Tu su jedino nazadovali u centrali Nezavisnosti, ali su vođe njihovih granskih sindikata solidno potkovane i dalje spremne za priču.

Po kvalitetu odnosa se, barem u količini i načinu izjava, u poslednjih godinu dana izdvojio Granski sindkat prosvete Nezavisnost, a centrala SSSS je sve otvorenija i raspoloženija za medije. Na terenu je obrnuto - najčešće i najlakše se sarađuje sa poverenicima ASNS i Nezavisnosti, nevezano za granu.

Kada je reč o boljem odnosu sindikata, mislim da je za to potrebna solidna edukacija lidera i poverenika, ali i njihov hrabriji i inovativniji nastup. Informativne službe i PR ekipe u sindikatima gotovo da ne postoje, a ako i postoje one su kopije onih od pre tri decenije. U info službe sindikati bi trebalo da privuku iskusne i visprene novinare i PR mejkere, a načini komunikacije trebalo bi da se potpuno inoviraju. Na šta liče njihovi sajtovi i da li su uopše čuli za tviter i fejsbuk, posebno je pitanje. (Bane Božić, Danas)

KAKO BI SE MOGAO POBOLJŠATI ODNOS IZMEĐU MEDIJA I SINDIKATA?

Kako bi se mogao poboljšati odnos između medija i sindikata?„Samo aktivnijim radom sindikata.“ (Ano1)

- Ako mislite na novinare koji prate sindikat, njima najviše treba podrške njihovih medijskih kuća u smislu dobijanja prostora za radničke probleme i njihovo rešavanje. Urednik mi je jednom ozbiljno rekao da želim da ga posvađam sa jednim sindikatom jer se lider tog sindikata žalio na objektivnost mog izveštaja. (Ano1)

- Da mediji imaju hrabre, stručne i elokventne sagovornike, koji mogu sa argumentima da objasne svoje stavove i propagiraju rad sindikata. Potrebno je, takođe, da sindikati koriste usluge i znanje raznih stručnjaka, najviše ekonomskih i analitičara, kako bi dobili relevantne podatke.

106: Sindikati u medijima

Da dobijamo više informacija i aktuelnih ekonomskih podataka o kojima bi se moglo pisati.

Da novinare edukuju o ulozi sindikata, da im urednici ne zabranjuju pojedine tekstove koji ne idu u prilog vlasti. (Ano1)

- Održati edukativne radionice za predstavnike medija, ali i za zaposlene u sindikatima i njihovim službama za odnose sa javnošću, za koje je to mnogo potrebnije i značajnije. (Bojan Cvejić, Danas)

Iz razgovora sa Draganom Mitrović, predsednicom Štrajkačkog odbora DP “Ravanice”: “Stekli ste i značajnu medijsku pažnju. Novinari su uglavnom s razumevanjem prenosili informacije o vašem protestu, što nije baš uobičajeno kad su radnički protesti u pitanju. Na koji način ste to postigli?Medijsku pažnju smo pridobili tako što smo redovno obaveštavali sva sredstva informisanja o trenutnom stanju u ‘Ravanici’ i zakazivali smo konferencije za štampu kad god je to bilo potrebno.Imali smo dobro organizovan štrajkački odbor i dobru saradnju sa stručnim kadrovima iz preduzeća, koji su pred svaku zakazanu konferenciju za štampu pripremali i predavali dokumentaciju koja potvrđuje tačnost svih navoda i zahteva zaposlenih.Pojedini novinari su ponekad objavljivali članke sa negativnom konotacijom u odnosu na ‘Ravanicu’, ali smo mi uvek slali demante kojima smo osporavali neistinu i uz to slali pisane dokaze kojima smo potvrđivali tačnost svih naših tvrdnji.” (M. S. “Smisao borbe za fabriku i radnička prava. Iskustvo ‘Ravanice’ iz Ćuprije”. Republika, decembar 2009. godine - http://www.republika.co.rs/466-467/11.html).

- Eventualnim pokretanjem dnevnog lista ili radio-stanice (u najboljem slučaju i jednog i drugog) sindikati bi u najvećoj mogućoj meri proširili svoj uticaj u društvu.

Što više informacija o sindikalnim aktivnostima. Potpuna otvorenost i pružanje maksimalne pomoći svima (posebno novinarima i naučnim radnicima) koji su zainteresovani da se bave sindikatima i radništvom. (Boris Jašović, Naša Borba, Danas)

- Da bi se poboljšao odnos prema medijima potrebno je

1. doneti planove medijskih kampanja;

2. sklopiti ugovore o saradnji sa medijskim kućama;

3. redovno sazivati urednike i sektorske ljude;

4. napraviti programe obuka;

5. kreirati specijalizovane emisije, tematske blokove, stručne priloge, pripremiti seriju materijala o aktuelnim pitanjima;

6. osnovati jedinstveni sindikalni info centar. (Dobrila Soleša, Privredni pregled).

Sindikati u medijima: 107

- Da bi se današnjoj generaciji novinara, šta god da se pod time podrazumeva, olakšalo praćenje sindikalne scene potrebno je učiniti im informaciju pristupnom. To podrazmeva pozivanje pojedinaca, ali i kontaktiranje urednika. Sledeći koristan postupak je plasiranje novinaru ili uredniku sažete informacije i to u elektronskom obliku, kako bi oni izgubili što manje vremena u njenoj obradi i prilagođavanju za svoj medij. Danas je zbivanja mnogo, a vremena malo, kao što je malo i poznavanja dubine određenih događaja bitnih za sindikate. I da se vratimo na početak, dok god mediji ne promene, u većini slučajeva, površan i senzacionalistički pristup izveštavanja javnosti, čak i o zbivanjima krupnijim nego što su sindikalna, sindikati će morati sami svojim biranim plasiranjem informacija, ali i konkretnim učinkom na terenu, da se bore za svoje parče medijskog neba. (Saša Luković)

- Najveća ’pomoć’ bila bi kada bi urednici više naručivali i puštali ovakve priloge, što se u većini medija teško može očekivati. Neophodne su i povremene edukacije o nekim aspektima i problemima u sindikalno-radničkoj sferi, koje zasad pružaju samo strane fondacije, ali uglavnom samo sindikalcima, a ne i novinarima. Potrebno je i da u toj ’utakmici’ izveštavanja i analitike postoji više neutralnih sagovornika spremnih za razgovor. Kod nas je političkih analitičara sijaset, a o sindikatima, osim nekoliko imena, niko ne voli ili ne želi da govori. Često se dešava i apsurd - da neki ’stručni’ sagovornici ne žele da budu pomenuti u istom tekstu sa drugim, što se, kod sindikalnih vođa takođe dešavalo, a sada je to retkost. (Bane Božić, Danas)

- Budući da otvorenost nedostaje sa obe strane veći je problem kako sindikat može da oblikuje svoju komunikaciju sa medijima. Manji broj sindikata ima posebnu PR službu, a i kada ona postoji, njihova uloga se isrpljuje u pozivanju novinara na konferencije za štampu. Ne postoji ni samostalnost portparola u davanju izjava novinarima.

Dobar primer koliko je jaka služba za odnose sa javnošću bitna za zastupanje stavova neke organizacije u javnosti, pokazuje primer Unije poslodavaca, koja je uspela da sama nametne veliki broj tema za koje su poslodavci zainteresovani (opštinske takse, troškovi kolektivnih ugovora, avansno plaćanje PDV-a i dr.). Oni ne samo što umeju da prepoznaju teme, nego najčešće i sami opskrbe novinare podacima upotrebljivim za novinski tekst (koje doduše, uvek treba proveriti). Sindikat bi za svoje mesto u medijima trebalo da se bori na isti način, kompetentnom komunikacijom sa javnošću, tako što neće čekati da novinari prepoznaju teme nego će ih sami nametati. Umesto da jasno formulišu i konkretizuju određeni uži problem i ponude rešenje, sindikalni argumenti ostanu slabi jer se usmeravaju na generalne probleme i pri tom pretenduju na zastupanje interesa različitih društvenih grupa čiji su interesi nekad i suprotstavljeni (mladi, penzioneri, zaposleni, nezaposleni).

108: Sindikati u medijima

Postoji prostor, koji nije iskorišćen dovoljno, da se javnost na zanimljiv način upozna i sa metodima sindikalnog delovanja, sa načinima regrutovanja članstva, kako se pregovara sa poslodavcima, oko čega se najčešće spore kad treba zaključiti kolektivni ugovor i sl. Sve to, međutim, zahteva tim ljudi koji prikuplja podatke i ume da ih na koncizan i zanimljin način predstavi javnosti, a što sindikati uglavnom nemaju.

Ne sećam se, takođe, ni da sam kao novinar u sindikatu dobio brošuru u kojoj su detaljno objašnjeni problemi radnika u pojedinim branšama, glavne tačke sporenja između socijalnih partnera, izvodi iz bitnih zakona, što bi pomoglo o izveštavanju. (Stevan Veljović, Ekonom:east).

X x X

Jedanaest novinara koji prate rad sindikata objektivnost medija u izveštavanju o sindikatima ocenjuju sa 3,2 (u ocenama od 1 do 5), a obim pažnje koju mediji posvećuju sindikatima sa 2,7. Gotovo svi „sindikalni“ novinari s kojima smo razgovarali, smatraju da se mediji bave sindikatima samo kada su u pitanju protestna okupljanja, štrajkovi i politika. – Ukupan kvalitet medijskog pristupa sindikatima, intervjuisani sindikalni novinari ocenjuju sa 2,5.

Nesumnjivo da su „sindikalni“ novinari veoma kritični prema svom radu (i prema svojim redakcijama i urednicima). Usudio bih se da tvrdim da preteruju u svojoj (samo)kritičnosti i da su možda kritičniji i od samih sindikalnih rukovodilaca kada je u pitanju njihova slika u medijima! (Inače, kamo sreće da taj nivo samokritičnosti imaju i sindikati, odnosno sindikalni lideri, kada je reč o njihovom radu.)

U svakom slučaju, za same sindikate je najbolje da njihova medijska slika što više odgovara njihovom stvarnom liku; dakle, ni bolje ni gore. Otuda ima smisla onaj savet davno izrečen: Pre nego što počnete da kukate na novinare, pogledajte se u ogledalu! Na relaciju sindikalne stvarnosti i medijskog lika sindikata, ukazuje se i u uvodniku za oktobarski broj Sindikalnog poverenika iz 2010. godine (videti okvir).

Kako sindikalni rukovodioci ocenjuju rad „sindikalnih“ novinara, odnosno predstavljanje sindikata u medijima? Šta, uopšte, sindikalni lideri i drugi rukovodioci, očekuju od medija? Kolika je korelacija između procene važnosti sindikalnih događaja i sindikalnih tema između s jedne strane onih koji rukovode sindikatima i, s druge strane, onih koji predstavljaju sindikate u medijima? – To su neka od važnih pitanja na koja ćemo odgovarati u nastavku ovog istraživanja kroz sučeljavanje istraživača sa njihovim nalazima, na jednoj strani, sindikalnih novinara na drugoj strani, i sindikalnog vođstva na trećoj strani.

Sindikati u medijima: 109

Šibice, mediji i sindikat (Sindikalni poverenik, oktobar 2010)Pre dve, tri godine jedan sindikalni lider ogorčeno je pitao novinare šta bi to sindikati trebalo da učine da češće budu prisutni u medijima. Nastavio je da se žali i roni suze, spočitavajući novinarima kako to nije u redu da se o sindikatima malo piše i govori, a da neke folk – zvezde, političari, kriminalci i ko zna ko sve još, ne silaze sa stranica novina i sa TV ekrana. Novinarima se nije nešto preterano objašnjavalo zašto je to tako, pa su se listom pravdali da oni pišu tekstove i pripremaju priloge, ali da urednici određuju „šta ide, a šta ne“. Nekima, međutim, nije bilo teško da kratko i izreknu odgovor. Možda je on bio ciničan i posledica iznerviranosti što sami sindikalci ne vide odgovor, pa su ga sami dali. Bio je identičan ogorčenom reagovanju običnog građanina, radnika koji je video kako sindikati u svetu rade i koliko od toga ima efekta, pa i zašto su tamošnji mediji uvek ispred vrata sindikata i uvek tamo gde oni nešto rade. Zato je taj odgovor onomad i glasio: „kad već sami ne znate šta vam je činiti i kad ste takvi kakvi ste, kao i što su sindikati takva razbijena i nemoćna vojska, vi lideri, počnite da se javno samospaljujete na Terazijama i svi mediji će to zabeležiti.“Ova tužna i ružna priča bila bi zaboravljena, da se nije dogodio još jedan oktobar u Srbiji - 22. Vlada je, baš pred početak velikog sindikalnog skupa, tog dana održanog u Novom Sadu, jednog u nizu od sindikalnih protesta protiv Predloga izmena PIO zakona, ovaj sporni dokumentpovukla iz procedure. Ne tvrdimo da je ovo, kako su na tom skupu isticali lideri pet sindikata, istorijski trenutak. Šak bi se pre moglo reći da je to dobar početak da sindikati nešto učine, ne samo za svoje članstvo i da zaista postanu sindikati, već i da počnu da interesuju medije. Uostalom, komentari običnih građana su i dalje u velikoj meri skeptični, jer sumnjaju da su do juče zavađeni sindikalni lideri, preko noći postali svesni šta znače sindikalna solidarnost i sloga. Ako i nisu do kraja svesni, očigledno je da se trude, jer je jasno da ukoliko nastave da rade kao što su radili pre ovog ujedinjavanja, radnici će sami početi da organizuju sindikate po svojoj meri. Naravno i da biraju njihove lidere /.../

8. „REPUBLIKA“ PIŠE O RADNICIMA I SINDIKATIMA

Republika, glasilo građanskog samooslobođenja, jedina je ne-sindikalna novina (a da znamo) koja je u manifestu svog identiteta („Ko smo, šta radimo, čemu težimo“) pomenula sindikate.33 Osnivači ove novine tvrde: „Podsticali smo, podržavali i sarađivali sa svim akterima otpora stihiji i borbe za demokratske promene - od nezavisnih novinara i medija, preko načelne opozicije i sindikata, do nastajućih antiratnih grupa, nevladinih organizacija i društvenih pokreta.“ – Uvid u sadržaje tekstova koje je Republika do sada objavila potvrđuje izneti navod. Treba još dodati da Republika nudi i očekuje saradnju sve šireg kruga saradnika i čitalaca, između ostalog i o temi: „privredne i društvene promene u kojima će cena tranzicije biti ravnopravno raspoređena kroz stalan socijalni i politički dijalog sindikata,

33 Uvid u pisanje Republike o radnicima i sindikatima, a koji se ovde prezentuje, nije rezultat ni sistematskog ni nekog

posebnog istraživanja pisanja ovog glasila građanskog samooslobođenja. Uvid je pre svega u ono što upada u oči svakom

zainteresovanom čitaocu Republike kao u nas jedinoj novini koja redovno prati i učestvuje u zbivanjima u kojima radnici

pokušavaju a ponekad i uspevaju da se izbore za svoja prava.

110: Sindikati u medijima

poslodavaca i države“ (http://www.republika.co.rs/o_nama/srpski.html). (Ovo i sva druga podvlačenja u ovom odeljku - S.M.)

Suštinu angažmana Republike u radničkim i sindikalnim borbama izneo je Nebojša Popov u tekstu „Svojina i odgovornost“ koji je objavljen u Republici broj 412-413. „Reč je o konkretnom razlikovanju rđavog i dobrog ponašanja

konkretnih aktera i formulisanju obrazloženog stava o tome šta se događa.

Kao što ovde nema paušalnog odnosa prema ’zlim momcima’, nema ni slepe

pristrasnosti prema ’dobrim momcima’.“ I dalje: „Pojednostavljeno rečeno, zbivanja u ’Jugoremediji’ nikako nisu oličenje samo dobroga, niti samo rđavog, već je reč o nečemu što liči na ’ogledno dobro’, gde se očitavaju različite ideje, interesi, trendovi i ishodi koji zaslužuju analitičku i kritičku pažnju, što i jeste od interesa javnosti kao demokratske institucije.“ ( http://www.republika.co.rs/412-413/18.html).

(1) Republika je inicirala stvaranje i uključivanje javnosti u radničke i sindikalne

probleme. U fokusu ovog glasila građanskog samooslobođenja našli su se „slučajevi“ Jugoremedije, Šinvoza, BEK-a i drugih preduzeća, odnosno pokušaji radnika da odbrane svoje fabrike (akcije).

Treba pomenuti animiranje svetske javnosti za zaštitu Jugoremedije – Apel da se zaštiti Jugoremedija potpisalo preko četrdeset svetskih intelektualaca i udruženja: Noam Čomski, Imanuel Volerstin, Noami Klajn... Tu je potom aktivnost Grupe građana za podršku radnika akcionara Jugoremedije (Zaga Golobović, Nebojša Popov i drugi); pokret Ravnopravnost34, Koordinacioni odbor radničkih protesta u Srbiji35, rasprave u zrenjaninskoj Građanskoj čitaonici; fi lmovi (TV serijal) „Dosije

34 „ Pokret Ravnopravnost je nastao 22.12.2007. godine, iz solidarnosti zrenjaninskih radnika (Jugoremedije, BEK-a, Šinvoza,

Pivare, Fabrike tepiha „Proleter“, Šećerane, Sloga-Mideri...) koji su tokom tranzicije prošli kroz golgotu neuspelih privatizacija i pri

tom bili prinuđeni da se kroz štrajkove bore za dokazivanje svojih elementarnih i egzistencijalnih prava.

Pokret Ravnopravnost je u početku bila politička stranka, koja je na lokalnim izborima u maju mesecu 2008. godine, uspela da

sa više od 3000 glasova uđe u gradsku skupštinu i javno zastupa glas radnika.

Donošenjem zakona o političkim strankama i ukrupnjavanjem političke scene u Srbiji, pokret Ravnopravnost se pripojio

novonastaloj Socijaldemokratskoj partiji Srbije u čijem programu su prepoznati ciljevi slični onima koje je do tada zastupao i

sam pokret. Ravnopravnost nastavlja svoj nestranački rad kroz udruženje građana, i 31.5.2010. godine, formira svoje sedište u

Građanskoj čitaonici u Zrenjaninu gde se redovno organizuju sastanci radnika i intelekualaca oko aktuelnih tema vezanih za

zrenjaninske radnike i male akcionare.

Osnovni ciljevi udruženja su: edukacija i informisanje radnika i malih akcionara, analiza iskustava u razvijenim zemaljama,

uspostavljanje kontakata sa radnicima u Zrenjaninu, Srbiji i širom Evrope, analiza pozitivnih (domaćih i stranih) iskustava kao i

njihova javna promocija.“ (http://www.ravnopravnost.org/KSM.html - pristupljeno 12.1.2012).35 „Koordinacioni odbor radničkih protesta u Srbiji osnovan je 11. avgusta 2009. na protestu radnika ‘’Zastave elektro’’ iz Rače.

Osnivanje je inicirao Pokret za slobodu povezivanjem radničkih grupa iz Rače, Zrenjanina, Beograda, Ćuprije, Vršca, Subotice.

Problemi su nam različiti, ali cilj je isti – tragamo za načinom da sačuvamo i razvijamo proizvodnju, čuvajući tako i svoja radna

mesta. Radnici pojedinih preduzeća zahvaljujući solidarnoj i upornoj borbi uspeli su da sačuvaju svoje fabrike, međutim ti

rezultati nisu trajni, i moraju se zaštititi i učvrstiti. Za druge radnike pozitivna iskustva radničkih borbi znače da borba ima šanse

za uspeh. Za one koji su postigli uspeh, nastavak radničke borbe znači šansu da u daljoj borbi ne ostanu sami.

Danas se Koordinacioni odbor sastoji pretežno od lokalnih radničkih organizacija pa je preimenovan u Koordinacioni odbor

radničkih organizacija.“ (http://pokret.net/cms/index.php?page=koordinacioni-odbor-radnickih-protesta-u-srbiji – pristupljeno

12.1.2012).

Sindikati u medijima: 111

stečajna masa – slučaj ŠINVOZ“ i „Dosije stečajna masa – slučaj BEK“ (autor serijala Dragan Gmizić, reditelj Želimir Žilnik), benefi t koncerti u znak solidarnosti s radnicima Šinvoza, slike Milice Ružičić36... Posebno treba pomenuti značaj aktivnosti Saveta za borbu protiv korupcije, institucije koja je dodatno uticala na stvaranje i usmeravanje javnosti o radničkim i sindikalnim borbama. (Podaci navedeni prema: Popov, 2011. i Bailović, 2011.)

(2) Republika je belodano prikazala i pokazala ulogu javnosti i medija u radničkim

borbama i sindikalnim akcijama. Tu ulogu dobro ilustruje „Apel javnosti“ koji je potpisao Zdravko Deurić, predsednik Udruženja akcionara AD “Jugoremedija”, u Zrenjaninu, 22. 11. 2004. godine, a objavila Republika u broju 346-347.

“Za šta se bore radnici-akcionari ‘Jugoremedije’. Već godinu dana se borimo za: 1) poštovanje ugovora, 2) zaštitu vlasničkih prava malih akcionara, 3) poštovanje prava iz radnog odnosa, uključujući i pravo na štrajk, 4) odgovorno ponašanje sudske i izvršne vlasti, a protiv: 5) prevara, krađe, pljačke, korupcije i nasilja i 6) ideološke kampanje preko medija kojom se o nama nameće netačna i mahom negativna slika. /... /

6. Neistine i klevete. Na naš račun je javno izneto puno neistina i kleveta. Nismo protiv privatizacije - naprotiv, ali za onu koja je u skladu sa zakonom i ugovorom. Nismo neradnici (ni u fi rmi ni privatno). Nismo samoupravljači nego vlasnici, nismo primitivni delovi radničke klase (kako nas javno naziva donedavni direktor Radovanović na televiziji). To više govori o njemu nego o nama. Ponajmanje smo “staljinisti”, “sektaši”, nismo za “psihijatrijske analize”, kako govori Radovanović. /.../ - Očekujemo razumevanje i podršku javnosti.” (podvlačenja u ovom odeljku – S.M; navedeno prema http://www.republika.co.rs/346-347/12.html).

(3) Republika ukazuje na karakter medijskog pristupa sindikatima i radničkim borbama. Pre svega, ukazuje se na senzacionalizam i jednostranost u pristupu.

O senzacionalizmu, na primer, svedoči Emilija Rusovac (Republika, novembar 2008). Zrenjaninski „Šinvoz“ je slučaj koji je postao „poznat široj javnosti tek kada

je u januaru, za vreme dvodnevnog protesta zbog nameštenog stečaja nad

fabrikom, u Domu sindikata u Beogradu umro radnik Radislav Stojanov. Tada je to bio peti smrtni slučaj među radnicima. Do danas ih je umrlo trinaestoro. Neki su izvršili samoubistvo, drugi su umrli zbog nemaštine, nisu mogli da plate lečenje.“ (http://www.republika.co.rs/440-441/14.html).

36 „Retko se događa da jedno umetničko delo neposredno po svom nastanku izađe iz prostora užeg kruga ljubitelja i znalaca

umetnosti. To se dogodilo sa slikom na platnu akademske vajarke Milice Ružičić (1979) koja je premijerno bila izložena u Galeriji

Kulturnog centra Beograda tokom decembra prošle godine. Izložba je privukla pažnju medija, urednika kulturnih rubrika, a

glavna slika ove izložbe našla se na naslovnoj strani januarskog broja časopisa Republika. Reč je o slici napravljenoj na osnovu

dokumentarnog video zapisa o sukobu radnika, malih akcionara ‘Jugoremedije’, policije i privatnog obezbeđenja, koji se

dogodio 19. avgusta 2006. godine.” (Dragan Stojković, Republika br. 496-497, 1-31. 3. 2011. – navedeno prema Popov, 2011:

303).

112: Sindikati u medijima

Primer „Šinvoza“ je pokazna vežba svojevrsne borbe za javnost. Tako Republika u broju od oktobra 2008. godine, piše o dve suprotstavljene slike koje se nameću javnosti.

„S jedne strane, u jednom letku kojim je oblepljen čitav grad, i deli se po trgovinama i ulicama, ubacuje u poštanske sandučiće, nižu se pohvale programa reorganizacije kao početka ‘novog života’, ‘zajedničke dobrobiti’ koja ‘nema alternativu’, što ometa ‘mala grupa ljudi’ koja sprovodi ‘opstrukciju rada u fabrici’. Ta ‘mala grupa’ je kolektivni lik negativne slike: oni se žigošu kao ‘uličari’, ‘razjareni bukači’ koji trupkanjem ugrožavaju i samo monumentalno zdanje u kojem se nalazi sudnica (Večernje novosti, 25. septembar). Zamalo da ga razore. Kao da se od unesrećenih radnika očekuje da pišu članke i knjige, organizuju seminare i naučne skupove.“

S druge strane „Na konferenciji za štampu, u prostorijama pokreta Ravnopravnost, koji ima predstavnike u lokalnoj samoupravi, Mita Lisica je, pred malobrojnim novinarima, reagovao na priče o ‘maloj grupi’ evociranjem prizora sa brojnih sahrana radnika ‘Šinvoza’ (tri samoubistva i deset umrlih u bedi) koje su u gradu i okolnim selima ispratile hiljade ljudi. Zatim, podsetio je na sve faze ‘slučaja’, od ‘kontroverzne’ privatizacije, nesankcionisanih krivičnih radnji mahinacijama zaduživanjem fi rme u pripremi stečaja, do obećanja predstavnika vlasti (u prvom redu ministra Dinkića) i njihovog izneveravanja.“ (http://www.republika.co.rs/438-439/07.html).

Godinu dana kasnije (decembar 2009), u tekstu „Sve konkretniji oblici solidarnosti“, Ivan Zlatić piše u Republici:

„Verovatno ceneći da je prošlo dovoljno vremena otkako je priča o pljački ‘Šinvoza’ poslednji put bila u medijima, Nebojša Ivković je pokušao da opere biografi ju tako što su njegovi direktori 11. novembra pred televizijskim kamerama proveli gradske čelnike kroz fabriku i objavili oporavak fabrike. Beogradska štampa je

ovoj poseti jednog srpskog gradonačelnika jednom lokalnom preduzeću

posvetila značajnu pažnju, u izdanjima koja čita cela Srbija. Novinar Politike Đ. Đukić je ukratko podsetio na predistoriju slučaja uz konstataciju: ‘Sindikalni protesti doveli su do fi nansijskog kraha fabrike’, i zaključio: ‘Interesantno je da je Skupština grada Zrenjanina u vreme sindikalnih protesta stala na stranu radnika i podržala ih protiv Ivkovića, da bi juče njen potpredsednik Predrag Jeremić i gradonačelnik Zrenjanina Mileta Mihajlov naglasili da će gradske vlasti ceniti činjenicu da je u ‘Šinvozu’ obnovljena proizvodnja i da će dati podršku razvoju ovog preduzeća i zapošljavanju novih radnika’ (‘Šinvoz radi, sud osporio poništavanje privatizacije’, Politika, 12. novembar 2009). Problem je, zapravo, kudikamo ozbiljniji od pukog ‘preletanja’.

Sindikati u medijima: 113

Skupština Zrenjanina je krajem prošle godine osnovala Anketni odbor koji je istražio činjenice o privatizaciji ‘Šinvoza’ i sastavio izveštaj u kojem stoji da je Nebojša Ivković namerno izazvao stečaj preduzeća. Taj izveštaj je Skupština jednoglasno usvojila, sa zaključkom da će podržati borbu radnika i malih akcionara ‘Šinvoza’ da zaštite svoja prava. Dakle, gradonačelnik i potpredsednik Skupštine su istupili suprotno stavu Skupštine.

Pokret Ravnopravnost, zrenjaninska politička organizacija koja okuplja radnike i male akcionare, 17. novembra je održao konferenciju za štampu na kojoj je Mita Lisica, između ostalog, rekao: ‘Pozivamo čelnike grada Zrenjanina da poštuju zaključke Anketnog odbora o ‘Šinvozu’, za koje je glasalo svih 67 zrenjaninskih odbornika, i da se uzdrže od poteza koji se u javnosti mogu protumačiti kao podrška ljudima koji su opljačkali zrenjaninske radnike i male akcionare. Predstavnici lokalne vlasti moraju biti svesni težine koju njihova poseta ima u trenutku kad jedna kriminalna grupa nastoji da stekne poslovni ugled i pridobije nove partnere’. Gradonačelnik je, valjda, tek posle posete fabrici shvatio šta je uradio, pa je 18. novembra zajedno sa Lisicom održao svoju konferenciju za štampu kako bi izjavio da stoji iza zaključaka Anketnog odbora i odluke Skupštine. Međutim, saopštenje pokreta Ravnopravnost prenela su dva dnevna lista, i to

na vojvođanskim stranama, a gradonačelnikovo pokajanje ni toliko.“ (http://www.republika.co.rs/466-467/13.html).37

37 I ovde se, posebno u tekstu objavljenom u Politici, primećuje nedovoljno razdvajanje mišljenja novinara od mišljenja njegovih

sagovornika i uopšte od prepričavanja iznetih mišljenja drugih lica. To dovodi do zabuna, a i do faktički bezrazložne „polemike“.

114: Sindikati u medijima

Sindikati u medijima: 115

Dušan TorbicaSUBOTICA - KAKO SINDIKATI INFORMIŠUProteklih nekoliko godina, ako ne i cele dve decenije, bile su teške i izazovne za sindikate. Vlada, poslodavci, lokalne vlasti, svako na svoj način, bezumno i neumno realizujući tranzicijiu doprinosili su slabljenju njihovog uticaja. Posledice ovog procesa i danas se iščitavaju kroz nepoštovanje raznih dogovora, paktova, sporazuma, u donošenju zakona mimo volje, mišljenja i stavova sindikata. Po pravilu sve je to išlo na štetu zaposlenih i sindikalnog članstva. Time su se umanjivali i marginalizovali značaj i uloga sindikata. Sindikalni uticaj na tranzicione tokove bio je i ostao zanemarljiv i po pravilu se odnosio na bavljenje posledicama, prilagođavajući svoju aktivnost rezultatima pogrešnog modela privatizacije, gašenju proizvodnje, socijalnom raslojavanju u društvu i naglom povećanju defi cita radnih mesta.

Suočeni s otporom poslodavaca, sindikati ne mogu više da očekuju od članstva i građana uopšte da se zadovolje time što će sve prepustiti sindikalnim rukovodiocima.Umesto toga, javila se potreba za mobilizacijom članstva, za širenjem mreže sindikalnih organizacija, povereništava i jačanjem sindikata u celini.

Bez obzira da li se radi o kolektivnom pregovaranju, rešavanju sporova ili nekoj drugoj temi, u svakoj od aktivnosti članovi sindikata moraju biti i sindikalni organizatori, nosioci aktivnosti, ideja inicijativa, rešenja. Članstvo, ako hoće jak, moćan i uspešan sindikat i samo mora biti ne samo aktivno nego i proaktivno. Uloga sindikalnog rukovodioca ne može se isključivo svesti na pružanje usluga članovima, već je isto tako važno da se ti isti članovi podstaknu da budu aktivniji. Na taj način se članovima stavlja do znanja da su oni zapravo sindikat.

Ukoliko se od članstva ne zahteva posvećenost i direktno učešće u sindikalnim akcijama, sindikalni rukovodioci neće biti u mogućnosti da se efi kasno bore za njih. Ako je članstvo apatično i pasivno nemoguće je da sindikat uspešno odgovori na sve izazove tranzicijskog sveta rada.

Sindikati nisu uspeli da se ozbiljno lociraju u ovim tranzicionim vrenjima, nisu pronašli svoju novu konfi guraciju i dinamiku. Sindikalni pluralizam nije uspeo da se ozbiljno pozicionira u stvaranju novih društvenih odnosa.

Od kada postoji sindikat, sindikalni rukovodioci se stalno žale da im članstvo ne dolazi na sastanke, osim ako nisu lično zainteresovani, da ne želi da učestvuje u sindikalnim aktivnostima i slično. Prihvatajući tu činjenicu sindikalni rukovodioci su zajedno sa članstvom tražili načine da se članstvo aktivnije uključi u rad sindikata. Ukoliko sindikalni pokret želi da napreduje i jača, on mora da učini sve da mobiliše i aktivira talente i energiju svojih članova. To nije nimalo lak posao. Zahteva puno vremena, pažljivo planiranje i mnogo napornog rada.

116: Sindikati u medijima

Edukovano, informisano privrženo i aktivno članstvo lokalnih sindikata predstavlja temelj za uspeh sindikata u pregovaranju, političkim aktivnostima, organizovanju, odnosima sa javnošću, formiranju koalicija u lokalnoj zajednici.

Izgradnja snažnog sindikata u preduzeću jeste i uvek će biti veliki izazov. Mnogo toga se promenilo uključujući i okruženja u kojima članovi sindikata žive i rade. Članovi sindikata moraju se prilagođavati izazovima novog vremena. Način informisanja takođe se promenio. Sve to zahteva fl eksibilnost i sposobnost da se sindikati menjaju i prilagode novim uslovima.

Koliko su se na informativnom polju u novom vremenu, da bi ga menjali, prilagodili sindikati koji deluju u Subotici tema je analize informisanja u Savezu samostalnih

sindikata grada Subotice, Nezavisnom sindikatu prosvetnih radnika Vojvodine

(NSPRV) - Gradski odbor Subotica i Industrijskom sindikatu ATB SEVER.

1. SAVEZ SAMOSTALNIH SINDIKATA SUBOTICE

Savez samostalnih sindikata organizovan je na granskom i teritorijalnom principu. Ukratko ćemo se osvrnuti na informisanje po vertikalnom nivou organizovanja. Najveći deo informisanja od sindikalne organizacije do vrha Saveza samostalnih sindikata Srbije, ide putem predstavnika koji su članovi organa na svim nivoima teritorijalnih i granskih organizovanja. To omogućuje da informacije iz baze do vrha sindikata prenose izabrani predstavnici. Takođe, ovaj način omogućuje da se informacije prenose od vrha prema bazi tj. prema sindikalnoj organizaciji.

Ovaj model ima svoja ograničenja. U Samostalnom sindikatu grada Subotice smatraju da on samo delimično omogućuje kvalitetno informisanje članstva. Problem vide u znanjima, veštinama, odnosno u sposobnosti i aktivnosti predstavnika sindikata u sindikalnim telima i organima na nivou „centrale“. Ukoliko predstavnici sindikata nemaju dovoljno kompetencija za prenošenje informacija stvara se mogućnost za informativne „šumove“ i barijere, a ponekad i za informativne blokade.

Pisano informisanje ide dvosmerno, putem zapisnika i dopisa. Na nivou Srbije izdaje se sindikalni list čiji se primerci šalju do najnižeg nivoa organizovanja. Specifi čne informacije koje se odnose samo na granski nivo organizovanja prenose se na isti način kao što je navedeno u prethodnom načinu informisanja.

Informisanje na ovaj način je poželjno, ali nije dovoljno jer ogromna većina članstva nije informisana o radu sindikata, a to za posledicu ima nezainteresovanost članstva za sindikalne aktivnosti.

Svesni značaja informisanja članstva za sindikalne aktivnosti u cilju poboljšanja položaja članstva i ne samo članstva u procesu rada, uz zadržavanje pomenutih načina informisanja, uvedene su i nove informativne aktivnosti koje su dale i

Sindikati u medijima: 117

konkretne rezultate na planu informisanja ali i sindikalne prisutnosti u lokalnoj zajednici.

1. Povećan je broj nastupa u medijima. Zakupljen je termin na jednoj lokalnoj televiziji. Svakog ponedeljka u trajanju od pola sata na lokalnoj City televiziji nastupaju predstavnici sindikata u emisiji „Sat za sindikat“. U toj emisiji najviše se iznose aktuelna događanja u sindikatu i sindikatima kao i dešavanja u društvu koja imaju indirektan značaj za sindikalno članstvo, odnosno tiče se članova sindikata kao građana. Iznose se stavovi sindikata, ali i mišljenja i stavovi pojedinačnih članova.

2. Sindikalne novine (bilten) do pre godinu dana štampane u tiražu od 500 primeraka zamenjene su veb stranicom www.susindikat.org.rs. Novine su, dok su izlazile, besplatno dostavljane kako sindikalnim organizacijama, tako i lokalnoj samoupravi, udruženjima poslodavaca, medijima i pojedinačno novinarima.

3. Česte su i konferencije za medije, najmanje jedanput mesečno, a kada to događaji diktiraju i više puta u toku meseca.

4. Kada je to potrebno javnosti se obraća putem saopštenja.

5. Međusobno informisanje između grana obavlja se i na sastancima Predsedništva i Veća sindikata.

6. Određene zaključke i odluke dostavljaju se sindikalnim organizacijama koje se nakon toga razmatraju na odborima u samom preduzeću.

7. Neposredne kontakte predsednika grana i predstavnika teritorijalnog organizovanja sa članstvom u sindikalnim organizacijama kroz neformalne razgovore u Samostalnom sindikatu grada Subotice smatraju značajnim ne samo sa aspekta međusobnog informisanja, nego pre svega kao put za sticanje međusobnog poverenja, za dolaženje do novih ideja i inicijativa za sindikalne aktivnosti ali i za iskrenije ukazivanje na neke probleme.

8. Za međusobno informisanje bitni su i razni seminari iz određenih oblasti gde se kroz druženja i formalne i neformalne razgovore sindikalci takođe informišu.

Međusobno informisanje između Saveza samostalnih sindikata grada Subotice i drugih sindikalnih centrala/organizacija u gradu obavlja se putem zajedničkih seminara po određenim temama i oblastima, a i kod izvođenja nekih zajedničkih akcija u ostvarivanju interesa zaposlenih. S obzirom na to da su drugi sindikati koji deluju na teritoriji grada Subotice često menjali rukovodstva dolazilo je do zastoja u međusobnoj saradnji i informisanju. U poslednje vreme najviše međusobnog informisanja između sindikata bilo je kod sindikata zaposlenih u prosveti i kulturi, a takođe i sa sindikatom Nezavisnost i sa Industrijskim sindikatom.

118: Sindikati u medijima

O informisanju u preduzećima predsednik Samostalnog sindikata grada Subotice, Milan Popović, kaže: „Informisanje u samim sindikalnim organizacijama, pre svega u privatnim preduzećima, u poslednje vreme je otežano i problematično. To se redovno javlja kada je u pitanju razgovor sa zaposlenima. Neposredni razgovor je najbolji vid međusobnog informisanja u okviru sindikalne organizacije, ali to sprečavaju poslodavci. Poslodavci sve manje odobravaju sindikalne sastanake u preduzeću. Zato najviše koristimo pismeni način obaveštavanja zaposlenih, putem oglasne table i podelom fl ajera i zapisnika svakom članu. Svaki pojedinac može da se obrati svom predsedniku i da iznese svoje stavove i mišljenja po bilo kom pitanju a predsednik je u obavezi da to dalje prosledi i da mu odgovori.“

Za što bolje funkcionisanje informisanja u sindikatu zadužen je saradnik za informisanje koji učestvuje i u izradi web stranice.

Kad je u pitanju odnos lokalnih medija prema sindikatima, ali i medija koji pokrivaju celu državu, možemo reći da je izuzetno pozitivan jer nijedna konferencija za štampu nije održana a da se nisu pojavili na njoj skoro svi mediji, kako pisani tako i elektronski. Pretpostavljamo da je ovakav odnos medija u odnosu na sindikat posledica maksimalne otvorenosti Saveza samostalnih sindikata grada Subotice prema javnosti.

2. NEZAVISNI SINDIKAT PROSVETNIH RADNIKA VOJVODINE

GRADSKI ODBOR

Nezavisni sindikat prosvetnih radnika Vojvodine (NSPRV) sa sedištem u Novom Sadu (kolektivni je član i osnivač Sindikata radnika u prosveti Srbije (SrpS) i ima reprezentativnost i na pokrajinskom i na republičkom nivou. NSPRV je i osnivač i kolektivni član Nezavisnog sindikata javnih službi Vojvodine (NSJSV). Članstvo čine zaposleni u osnovnim, srednjim, višim i visokim skolama kao i drugim srodnim ustanovama, predškolskim ustanovama, domovima učenika, studentskim domovima i institutima.

U NSPRV se podrazumevaju dve oblasti informisanja: informisanje sindikalnog članstva i informisanje javnosti.

Informisanje članstva:

» NSPRV ima dva, odnosno tri sajta (www.nsprv.org, www.srpss.org.rs i www.nsjs.org.rs) koja svakodnevno ažurira.

» Svi zakoni iz oblasti obrazovanja, rada i socijalne politike dostupni su preko sajta.

» Saopštenja o najvažnijim aktivnostima sindikata postavljaju se na sajt svakodnevno.

» Novosti iz oblasti obrazovanja i srodnih delatnosti svakodnevno su na sajtu. » Mesečne novine sindikata pod nazivom Informator, redovno se postavljaju na

sajt sindikata i šalju u škole poštom svakog meseca.

Sindikati u medijima: 119

» Zaključci i odluke sa redovnih sednica gradskog odbora, školske uprave, pokrajinskog i republičkog odbora, dostupni su članstvu preko sajta sindikata, prosleđuju se preko poverenika osnovnih organizacija sindikata, oglasnih tabli osnovnih organizacija i e-mailom.

» Svaka važna informacija i pre postavljanja na sajt, preko koordinatora stigne do predsednika sindikalnih organizacija na svim nivoima telefonskim putem u najkraćem roku.

» Edukacija članstva u vezi sa radno-pravnom zaštitom putem seminara. » Pravni savetnik je dostupan svakom članu sindikata. » Informacije do članstva stižu i preko medija - konferencije za medije redovno

se održavaju (nedeljno i mesečno).

Informisanje javnosti

» NSPRV redovno informiše javnost o svim aktuelnim pitanjima u sindikatu, redovno održava konferencije za novinare, i koristi nacionalne i lokalne novine, radio i TV stanice.

» Redovan kontakt sa novinarima: novinari se pozivaju na značajne sindikalne događaje i jubileje; o sindikalnim aktivnostima novinari se informišu preko sindikalnog lista; medijskim kućama šalju se saopštenja putem e-maila ili faksa.

» NSPRV ima određene osobe koje su zadužene za informisanje članstva i javnosti na svim nivoima, ali se do sada nije vršila analiza medijske zastupljenosti sindikata, ni stručna analiza procesa informisanja.

U GO NSPRV nije se diskutovalo na temu informisanja, ali smatraju da je to neophodno, i da će im to biti jedan od važnih zadataka u narednom periodu.

U većini subotičkih osnovnih i srednjih škola deluju dva sindikata – Nezavisni sindikat prosvetnih radnika Vojvodine (NSPRV) i Sindikat obrazovanja (Samostalni sindikat). Postoji nekoliko škola u Subotici u kojima su zastupljena oba sindikata ali je u njima većinski NSPRV. U školama u kojima je zastupljen NSPRV, članstvo informišu predsednici sindikata putem oglasnih tabli, sindikalnih sastanaka u zbornici na odmorima, kada je neka tema aktuelna, predsednik sindikata je na usluzi svakom članu kojem je potrebna neka informacija.

U školama u kojima deluju dva sindikata nedovoljna je komunikacija među njima. Direktori to zloupotrebljavaju i tako „vrbuju“ jedan sindikat koji će im biti „poslušan“ (posebno za vreme štrajka). Najrasprostranjeniji problem u sindikatu je nezainteresovanost članstva za sindikalne sastanke i aktivnosti, nepoverenje u sindikalnu moć, odsustvo solidarnosti koja je osnovna ideja sindikata i iz koje je sindikat potekao.

Na oglasnim tablama u školama, svima su dostupni svi podaci o sindikatu, aktivnostima sindikata, novostima, međutim, mnogi ne čitaju (tek poneko koga neka informacija lično dotiče). Rukovodstvo NSPRV na nivou grada i školske

120: Sindikati u medijima

uprave često održava sindikalne sastanke, konferencije za novinare i na taj način pokušava da dodatno informiše članstvo o najvažnijim dešavanjima u sindikatu, struci i pravima zaposlenih.

Uglavnom ne postoji dijalog između poslodavca, odnosno, direktora u školi i sindikata, a ako ga ima onda je veoma loš. Većina direktora sindikat doživljava kao suprotstavljenu stranu koja im „radi o glavi“. Ponekad se stiče utisak da bi najradije zabranili sindikate. Mali je broj direktora koji predstavnike sindikata uvažavaju kao socijalne partnere koji su na istom zadatku, samo s različitih pozicija.

NSPRV sva važna saopštenja šalje na e-mail škole, tako da je svaki direktor informisan o radu sindikata.

Socijalnog dijaloga između NSPRV i predstavnika gradske uprave gotovo da nema. Retki susreti svode se na ponudu vlasti – uzmi ili ostavi. Lokalne vlasti po kolektivnom ugovoru imaju obavezu da u saradnji sa sindikatima rešavaju goruća pitanja vezana za racionalizaciju zaposlenih, mreže škola... Ali od te saradnje nema ništa. NSPRV je često informisao gradske vlasti elektronskom poštom o sindikalnim aktivnostima i tražio njihovo učešće, ali su njihovi zahtevi, po pravilu, završavali u kanti za otpatke.

Komunikacija između dva sindikata prosvete koji deluju na teritoriji grada Subotice takođe je minimalna, može se čak reći da gotovo ne postoji, pa nema ni mogućnosti za protok važnih informacija i zajedničko delovanje. Najčešće se sve svodi na retke telefonske razgovore, pojedinačne susrete i neformalne razgovore. Smatraju da je neophodna dodatna edukacija članstva putem seminara na kojima će dobiti informacije o značaju pripadnosti sindikatu i sopstvenom doprinosu za uspešniji rad sindikata.

3. INDUSTRIJSKI SINDIKAT ATB SEVER

Industrijski sindikat Srbije - Regionalno povereništvo u Subotici svoje aktivnosti promoviše preko sajta: www.industrijskisindikat.org. Fokusirani su na događanja u sindikalnim organizacijama na nivou preduzeća, industrijske grane kao i radu centrale na nacionalnom nivou i na međunarodne aktivnosti.

Pored korišćenja sajta dobijaju se i razna saopštenja, odluke i sl. putem e-maila i faxa. To se, ukoliko je potrebno, dostavlja članstvu a u pojedinim slučajevima i svim zaposlenima kao i drugim sindikatima koji deluju u preduzeću. Informacije javnosti idu preko medija radi upoznavanja sa sindikalnim aktivnostima, ili se javnost informiše o učestvovanju članstva na nekim javnim događanjima (debate, okrugli stolovi, tribine...).

Na nivou preduzeća informiše se o aktivnostima u lokalnoj zajednici i samom preduzeću kao i o važnim događajima na nivou sindikalne centrale. Oglasna tabla

Sindikati u medijima: 121

je dominantna na nivou preduzeća, a tu su i sindikalni sastanci i obraćanje javnosti putem saopštenja.

„Potencijalnom članstvu, pored ličnog obraćanja dostavljamo informativni letak sa osnovnim informacijama o tome šta je urađeno na poboljšanju položaja zaposlenih kroz kolektivni ugovor, sa posebnim naglaskom na uvećanje zarade po raznim osnovama za koje se Industrijski sindikat ATB Sever izborio u pregovoru sa poslodavcem, zaštiti u sporu sa poslodavcem kao i o drugim rešenjima povoljnim za zaposlene i ostvarivanje njihovih prava i zaštite. Ističemo i značaj sindikalnog organizovanja radi rešavanja kako pojedinačnih tako i problema koji su zajednički. Neposredni kontakti sa novinarima nisu česti, sem u slučajevima sindikalnih ’događanja’. Medije kontaktiramo samo u slučajevima kada postoje konkretni povodi, odnosno aktivnosti i problemi, inicijative za rešavanje problema i konfl iktnih situacija“, kaže Dragan Grozdanović, regionalni poverenik Industrijskog sindikata ATB Sever.

Internet stranica je vrlo posećena i dnevno se ažurira dok svakog meseca o aktivnostima informišu članove i zaposlene i preko zakupa stranica u „Sindikalnom povereniku“. Nisu još u potpunosti izgradili odnose sa novinarima i medijima.

Iako je sindikalno informisanje postavljeno kao planska svakodnevna aktivnost Industrijskog sindikata Srbije, o njemu trenutno najviše vodi računa predsednik sindikata na nivou centrale i regionalni poverenik, što svakako ne daje adekvatne rezultate niti povećava kvalitet informisanja.

U uslovima u kojima deluju nedostatak novca kako za informativne aktivnosti, tako i za druge, često doprinosi nedovoljnoj akcionoj mobilnosti članstva. Nemaju posebnu osobu ili osobe kojima je prvenstveno opis posla informisanje. Nisu se se bavili ozbiljnijim analizama informisanosti ali to planiraju učiniti uskoro jer su svesni da bez dobro postavljenog sistema informisanja kako članstva tako i javnosti nije moguće ozbiljno i odgovorno postaviti i voditi sindikalne aktivnosti.

Učešće na sindikalnim skupovima takođe je od značaja za informisanje članstva, posebno iz oblasti industrijske politike, edukacije članstva, sindikalnog organizovanja, zakonodavnih okvira, kolektivnog pregovaranja...

Sarađuju s drugim sindikatima u preduzeću. Posebno ističu saradnju sa Samostalnim sindikatom kroz rad u odboru za pregovore na nivou preduzeća kao i zajednički rad na izradi dokumenta Industrijska politika Srbije. Ovaj dokument rađen je na nivou države uz značajan doprinos članova oba sindikata iz Severa. Zajednički obeležavaju Svetski dan tolerancije kao i druge značajne datume od značaja za sindikat.

Pomažu drugim sindikatima u radu kroz podršku njihovim aktivnostima. Ovo se posebno odnosi na Nezavisni sindikat prosvetnih radnika Vojvodine povereništvo

122: Sindikati u medijima

u Subotici kojima su kada je to bilo neophodno ustupili i svoju kancelariju za rad. Nedavno su uspostavili saradnju i sa NVO, posebno onima koji okupljaju mlade.

Industrijski sindikat ATB Sever je mlad sindikat. Deluje od kraja 2008. godine. Međutim, članstvo i posebno vođstvo ima sindikalno iskustvo kroz zapažen rad u drugim sindikatima gde su pre bili članovi.

4. ALATI ZA INFORMISANJE

Funkcionisanje sindikata u direktnoj je vezi s brojem članova, brojem organizacija u preduzećima, ustanovama i organizacijama, kao i sa informisanjem o sindikalnim temama.

U radu sindikata posebna pažnja je posvećena informisanju članstva, javnosti i socijalnih partnera. Prisutne su sve forme informisanja: oglasna tabla, web-stranica, sredstva javnog informisanja; komunikaciju s neposrednim saradnicima vođstvo sindikata vrši na nedeljnim sastancima a ukoliko je potrebno sastanci se održavaju i više puta u toku nedelje. (U odnosima sa sredstvima javnog informisanja u praksi je redovno davanje saopštenja za javnost i održavanje konferencija za medije.)

Informisanje putem letaka

Sindikati koriste letke/lifl ete kao masovni vid informisanja, kako članstva tako i potencijalnog članstva. Lifl eti su različiti: od osnovnih informacija o sindikatu, rezultatima rada, planiranim aktivnostima, o značaju i koristima koje zaposleni imaju ukoliko se učlane u sindikat, do informacija o radno-pravnoj zaštiti zaposlenih i najava konkretnih aktivnosti.

Informisanje putem oglasne table

Na oglasne table postavljaju se sve zvanične informacije o odlukama, zaključcima, najave sindikalnih i drugih događaja od značaja za sindikalno članstvo...

Informisanje putem medija

Održavaju se redovne konferencije za medije na kojima se govori o aktuelnim aktivnostima sindikata, kako na lokalnom tako i na regionalnom i državnom nivou. Izveštavanje članstva i javnosti na pres-konferencijama o svim bitnim temama, programima, posetama, aktivnostima obavljaju nosioci aktivnosti, a ponekad su to ljudi iz najužeg rukovodstva, nezavisno od nivoa rukovođenja.

Informisanje putem okruglih stolova, tribina, radnih grupa i sl.

Kao značajan vid informisanja sindikalnog članstva treba pomenuti različite tematske rasprave koje se organizuju putem okruglih stolova, tribina, radnih grupa i sličnih skupova. Ovakvi skupovi retko se svrstavaju u informativnu aktivnost. Mi ih svrstavamo jer imaju pored edukativne funkcije i informativnu.

Sindikati u medijima: 123

Sindikalna štampa: bilteni i sindikalne novine

Informisanje putem sindikalne štampe u kojoj se obrađuju teme o funkcionisanju sindikalne organizacije, njeni strateški planovi, operativni potezi i inicijative predstavlja jedan od najstarijih metoda. U formi biltena istovremeno je i sredstvo interne komunikacije (komunikacije s članstvom u organizaciji), ali i spoljašnje (sa socijalnim partnerima, poslovnim partnerima, saradnicima i naravno medijima). Pored informisanja ličnim kontaktom predstavlja najefi kasniji način informisanja.

Saopštenje za javnost

Saopštenje za javnost putem medija sindikati koriste radi informisanja javnosti o protokolarnim aktivnostima, ali i kao najavu važnijih aktivnosti sindikata od značaja za širu zajednicu. U situacijama kada je potrebno reagovati na neki događaj, a forma saopštenja je primerena, sindikati se javnosti obraćaju saopštenjem.

Intervju i izjave

Lokalni sindikalni lideri ponekad su u prilici da pojedinim medijima daju intervju. To nije često, ali se dešava. Posebno u slučajevima kada su veliki štrajkovi ili pretnje štrajkovima, najave zakonskih rešenja koja umanjuju stečena prava radnika, predlozi za poboljšanje položaja radnika i slično.

Od intervjua, češće su izjave koje medijima daju sindikalni rukovodioci povodom dnevnih događanja vezanih za sindikalnu aktivnost. Izjavama se putem medija obraćaju i obični članovi sindikata u okolnostima kada su im prava po osnovu rada ugrožena ili u slučajevima štrajkova i drugih oblika protesta.

Web sajt

Sindikati koji deluju u Subotici široj javnosti su predstavljeni i putem svojih sajtova. Sajtovi za sada nisu posebno rađeni za gradski nivo delovanja. Informacije putem interneta o njihovoj aktivnosti mogu se dobiti preko sajta njihovih „centrala“. Sajtovi su dobro organizovani, pregledni, sa svim relevantnim informacijama o sindikalnim aktivnostima kako centrale tako i aktivnostima u lokalnim sredinama. Sva značajna sindikalna dokumenta nalaze se na sajtu. Pored toga mogu se naći i svi zakoni koji su od značaja za članove sindikata i za sve zaposlene.

Debate u elektronskim medijima

Kao što postoji konkurencija među sindikatima tako postoji i konkurencija između lokalnih elektronskih medija. I oni se trude da budu aktuelni, slušani i gledani. Zbog toga uvode i programe u kojima se vode debate na najvažnije društvene teme od značaja za život i rad građana i njihov kvalitet života. Sindikalci su im idealni sagovornici. Zato ih i zovu u emisije da svoja mišljenja i stavove suoče s drugim učesnicima. Ovi programi su najgledaniji, te su idealna prilika za promociju sindikata i njegovih aktivnosti. Ali to zavisi i od samog predstavnika sindikata, njegovih kompetencija za nastup u takvim emisijama.

124: Sindikati u medijima

Subotički sindikati nemju svoju sindikalnu štampu. Savez samostalnih sindikata grada Subotice nekada je imao svoj list. Prestali su da ga izdaju i prešli na informisanje putem internet stranice. Sada se oslanjaju na,,Sindikalni poverenik“, novine koje izdaje NIP „Radnička štampa“ iz Beograda.

,,Sindikalni poverenik’’ (www.poverenik.co.rs) izlazi svakih 14 dana. Subotičke teme nisu u potrebnoj meri prisutne u novinama. Zbog čega nema subotičkih tema stvar je posebnih analiza. Saradnici koji bi mogli da pišu za „Poverenik“ često su zauzeti svakodnevnim poslovima i jednostavno ne stignu da se ozbiljno i analitički bave pisanjem za novine. Usmereni na dnevno informisanje članstva o aktivnostima, zarobljeni u „informativnom administriranju“ mnogi koji bi i mogli da pišu jednostavno ne stignu. No to je samo jedan od problema. Možda je problem i u koncepciji novina?

Stranicu u „Sindikalnom povereniku“ zakupio je Industrijski sindikat Srbije. Jedna stranica je nedovoljna da bi se obradilo sve što je neophodno i od interesa za članstvo ovog sindikata. Stranica je u funkciji informisanja o osnovnim aktivnostima, uglavnom „centrale“. Nadajmo se da će i ovaj sindikat uskoro početi sa štampanjem svojih novina.

Informator, bilten Nezavisnog sindikata prosvetnih radnika Vojvodine usmeren je na teme i probleme obrazovanja, škola, zaposlenih u vaspitno-obrazovnim institucijama. Ciljna populacija su zaposleni u vaspitno-obrazovnim institucijama i članovi ovog sindikata. Po objavljenim tekstovima čitalac teško da može zaključiti da se radi o sindikalnom informatoru u formi biltena. Informator u svom decembarskom broju raspravlja o nacrtima školskih zakona, problemima javnih službi, stručnom usavršavanju i upoznaje čitaoce s ličnim stavovima javnih ličnosti. Čitaoce upoznaje sa prvim rezultatima nedavno održanog popisa stanovništva. Posebno se izdvaja stalna rubrika „Pravnici odgovaraju“ u kojoj na konkretno postavljena pitanja zaposlenih u prosveti konkretne i jasne odgovore daju pravnici. Dežurne teme su jubilarne nagrade i otpremnine u prosveti kao i kolektivni ugovori. „Informator“ ima informativni i edukativni karakter. Malo je tekstova o aktivnostima u konkretnim sindikalnim organizacijama. Iz „Informatora“ nećemo steći uvid u to šta se dešava u sindikalnoj organizaciji i među sindikalnim članstvom. Tu funkciju ima internet stranica ovog sindikata. Koliko ovakva koncepcija i objavljeni tekstovi odgovaraju sadašnjem i potencijalnom sindikalnom članstvu, zaposlenima u vaspitno-obrazovnim institucijama, njihovim potrebama i očekivanjima može se sa pouzdanošću utvrditi jedino istraživanjem. Do tada ostaje da svako za sebe shodno svojim nadanjima i očekivanjma vrednuje „Informator“.

Katalog informativnih aktivnosti sindikata, kao i svaki katalog, ne govori o kvalitetu. U našem slučaju, ne govori o kvalitetu navedenih informativnih aktivnosti. Pre svega, o uticaju sindikalnih informacija, shvaćenih u najširem smislu reči, na aktivnosti sindikata i njegovog članstva. Rečju, na aktivnosti organizacije i članstva

Sindikati u medijima: 125

organizacije. Koliko se članstvo mobiliše za socijalnu akciju kroz sindikalnu organizaciju? Nemamo ni uvid koliko informativna praksa utiče na percepciju sindikata od strane njegovih članova i javnosti, kao i na koji način se sindikalne aktivnosti predstavljaju putem informisanja. Istraživači bi jednostavno rekli: “Iz navedenog se ne vidi stepen zadovoljstva sindikalnog članstva informativnim aktivnostima organizacije i uticaj na članstvo i organizaciju, kao ni koliko su članstvu dostupne informacije i da li su to informacije koje su im značajne sa stanovišta sindikalne aktivnosti“.

Da bi se stekao uvid u kvalitet sindikalnog informisanja potrebno je pre svega steći uvid u same sindikate, njihovo organizovanje i delovanje. Kakva je u suštini sindikalna scena Srbije? Da li je potrebno praviti novu sindikalnu scenu, sa novim scenarijem, režijom i,,glumcima“. Da li su postojeći sindikalni oblici organizovanja iscrpili sve što su mogli od svojih reformisanja i transformacija? Jesu li se zbog toga počeli baviti samim sobom a ne onim zbog čega postoje i zbog čega su nastali? Zašto je sve manje članstva u sindikatima i samih organizacija? Šta je problem sa sindikalnim organizovanjem u privatizovanim i stranim fi rmama? To su samo neke od tema koje treba istražiti, promisliti i domisliti da bi se uspostavila nova sindikalna paradigma kao važan subjekt civilnog društva. Nakon toga ili još bolje, uporedo s tim potrebno je raditi na informativnom sindikalnom modelu u sklopu sindikalnog komunikacionog modela.

5. ZAKLJUČAK

Pluralizacija političkog života svela se na organizovanje i delovanje kroz političke stranke. Stvorena je atmosfera da se sve rešava i dešava kroz stranačke aktivnosti, njihovu moć i uticaj. Delotvornost institucija civilnog društva time je marginalizovana. Malobrojne nevladine organizacije, upućene su na aktivnosti koje doniraju fondacije i svoju aktivnost usmeravaju ka potrebama donatora, a ne potrebama lokalne zajednice. Saradnja i komunikacija između subotičkih sindikata i organizacija civilnog društva nije na poželjnom i potrebnom nivou. Izostaju ne samo podrška u vođenju i učešću u pojedinim aktivnostima (protesti, štrajkovi, peticije...), nego i kreiranje zajedničkih aktivnosti da bi kroz izgrađivanje partnerskog odnosa i dijalogom uspešnije rešavali probleme građana i odgovornije se odnosili prema razvojnim problemima grada.

Pristup, na primer, rešavanju sive ekonomije, borbi protiv korupcije, otvaranju novih radnih mesta kroz uspostavljanje socijalne ekonomije, područje je za okupljanje svih aktera civilnog društva. Za tu vrstu angažovanja sindikati bi morali imati interesa. Sa stanovišta sindikata problem je i u nepostojanju adekvatnog udruženja poslodavaca koje bi okupljalo subotičke poslodavce, zastupalo njihove interese. I što je najvažnije putem dijaloga na socijalno odgovoran način, zajedno sa sindikatima ali i lokalnim vlastima radili na rešavanju problema tržišta rada.

126: Sindikati u medijima

Tranzicijski procesi kao rezultat imaju neefi kasnu privredu, veliki broj nezaposlenih, zaduženja i države i stanovništva, siromaštvo, tehnološku zaostalost. Uzroci pogrešnog modela ne samo privatizacije nego i tranzicije izvor su za mnoge društvene i političke manipulacije. Iza tih manipulacija kriju se u suštini interesi onih koji manipulišu. Snažna institucija civilnog društva jeste i sama javnost. Bez javnosti i njenog mnjenja koje se formira oko važnih društvenih tema nije moguće suprotstaviti se raznim manipulacijama, pogrešnim odlukama i rešenjima koja su protiv interesa građana.

Pošto je javnost još uvek u povoju mnoga događanja ne samo u lokalnoj zajednici nego i u državi prolaze mimo javnosti ili kroz javnost bez odgovarajućih i primerenih odjeka. Bez javnosti nema ni adekvatnog civilnog društva ni sindikata kao aktera tog društva.

To je izazov za sadašnje i buduće sindikate: kako postati deo javnosti, kako uspostaviti komunikaciju s javnošću da bi te ta ista javnost razumela, prihvatila i aktivno dala podršku.

Sindikati u medijima: 127

Zoran StojiljkovićPARTNERSTVOM DO DEMOKRATSKIH PROMENA – ILI OSAM PITANJA O IZGLEDIMA ZA KONSTRUISANJE MOĆI ZAPOSLENIH I SINDIKATAU ovom tekstu – preciznije pledoajeu i apelu za jačanje moći i pregovaračke pozicije sindikata i zaposlenih polazim od dve ključne teze.

Prvo, sindikati na ovim prostorima nikada nisu bili moćni i autonomni, a shodno tome, sindikalna moć se ne može rekonstruisati, ona se tek mora graditi.

Drugo, sindikati se ne mogu samo transformisati u moćne sindikate (naročito kada su ovako podeljeni i izolovani); njima su neophodni socijalni i politički savezi i partnerstva.

Partnerstvo predstavlja relativno trajan odnos zasnovan na 3 ključna elementa:

(1)svesti o značaju i snazi partnera; (2) poverenju u njega i (3) jasnoj računici

o uzajamnoj isplativosti i koristi od uspostavljenog partnerskog odnosa. Ne radi se dakle tek o jednokratnoj (zlo)upotrebi u ekonomske i/ili političke svrhe nego o mukotrpno i dugo građenom odnosu uzajamnosti, odnosno uverenju da nam odgovorni i kompetentni partner govori istinu i u stanju je da ispuni svoja obećanja.

1. POLAZNA DILEMA:

Šta treba znati o prirodi politike i sindikatima u procesu odlučivanja?

Složenu prirodu i promenljiv raspored i igru interesa, odnosno sam multiakterski i višefazni karakter političkog odlučivanja najbolje izražava fazni model političkog

procesa koji razlikuje tri grupe aktera: (1) sindikate, udruženja i druge ad hoc ili trajno organizovane interesne i lobi grupe iz sfere privrede i civilnog društva ; (2) partije kao ključne aktere interesne agregacije, i (3) parlament, vladu i državnu upravu kao ključne aktere realizacije i evaluacije interesa.

Tri grupe aktera učestvuju, s nejednakom moći i intenzitetom u šest faza političkog procesa (videti sliku 4).

Posebno je otvorena faza artikulacije problema, koja se nalazi na početku političkih procesa. U njoj akteri artikulacije interesa – sindikati, profesionalna udruženja, savezi ili građanske inicijative, iznose svoje zahteve u javnost, s ciljem da za njih dobiju podršku i pronađu rešenja u političkom sistemu. Na javni značaj i širenje takvih interesa u prostoru već „medijalizovane politike“ značajno utiču masovni mediji. Naime, oni kao gatekeeperi, odlučuju da li će te interese tematizovati u javnosti ili ne („agenda-setting“), i time deluju kao pojačivači ili fi lteri zahteva.

128: Sindikati u medijima

Moglo bi se zaključiti da mediji nisu tek samo platforma ili alatka za vođenje politike već i njen (su)konstituens, što rečito govori o značaju razvoja efektivne strategije medijskog nastupa sindikata, uključiv i jasno znanje o tome ko je stvarni vlasnik, odnosno ko odlučujuće utiče na pojedine medije i da li je (ne) sklon sindikatima.

Slika 4 -Fazni model političkog procesa

U narednoj fazi defi nisanja problema organizovani interesi žele da obrazlože društvenu relevantnost svog zahteva. Pri tom, na drugoj strani, nosioci agregacije interesa (političke partije) moraju biti ubeđeni da je reč o politički relevantnom

akteru i temi koja je „politički atraktivna i naplativa“ i koja se poklapa s interesima birača. I u ovoj fazi masovni mediji igraju centralnu ulogu, jer se političke stranke, prilikom ocene neke teme, rukovode javnim mnjenjem.

Za medijsku i političku relevantnost zahteva sindikata od ključnog značaja je

njihovo objedinjavanje, ukrupnjavanje i umrežavanje u „koaliciju interesa“ sa

organizacijama civilnog društva (OCD).

U trećoj fazi operativnog defi nisanja zahteva i pravaca politike, problem prelazi iz opšte javnosti u ruke političke, stručne javnosti. Političke stranke,

Izvor: Jarren/Donges 2011: 212

Sindikati u medijima: 129

državna administracija i udruženja interno se bave prihvaćenom temom. No, zbog kompleksnosti društvenih problema oni se konsultuju i sa ekspertima i naučnicima. U zavisnosti od toga koliko tema izaziva emocije i pažnje, paralelno se može povesti i javna diskusija. U ovoj fazi relevantno je oslanjanje sindikata

na (sindikatima sklonu) akademsku zajednicu, na ekspertske timove i na

istraživačke organizacije, kao i međunarodne organizacije i institucije na čiju

su argumentaciju i uticaj osetljive domaće vlasti.

U sledećoj, četvrtoj fazi razvijanja programa, političke stranke, parlament i vlada s nadležnim ministarstvima kreiraju strategije za rešavanje problema (na primer, zakone, uredbe ili programe podrške), i na kraju ih usvajaju. Odluke se donose uglavnom kroz pravno propisanu proceduru, nakon dobijanja ekspertiza i konsultovanja stručnjaka. Na ovaj proces mogu naročito da utiču oni akteri artikulisanja interesa koji imaju privilegovan pristup donosiocima političkih odluka (npr. značajna lobistička udruženja) ili, recimo, poput poslodavačkih udruženja i sindikata mogu da koriste postojeće, koliko-toliko otvorene institucionalne kanale stalne komunikacije s državnim strukturama – mehanizmi i institucije socijalnog dijaloga.

Kada, u petoj fazi, akteri sprovođenja interesa (vlada, parlament) donesu program, ulazi se u fazu političke implementacije koju administrativno sprovodi državna uprava. Ova faza se medijski retko prati, osim ako se u procesu realizacije pojave teškoće.

Ako se tokom poslednje šeste faze - faze političke evaluacije ustanove problemi, po pravilu se otvara nova faza artikulacije problema.

Pošto političke odluke uvek dovode do manje ili veće društvene promene, politički procesi se, u stvari, nikada ne završavaju već stalno pokreću nove faze artikulacije problema. Usled njihove mnogobrojnosti, ovi procesi odvijaju se često paralelno, odnosno, utičući međusobno jedni na druge (Zerfas and Oehsen, 2011: 13-14).

Kao što opisane faze pokazuju, politikom, shvaćenom kao kreiranje i sprovođenje kolektivno obavezujućih odluka, hijerarhijski ne upravljaju samo državni akteri ili političke partije. Tradicionalni državni akteri (parlament, vlada) i mnogobrojni drugi akteri (sindikati, udruženja, građanske inicijative, naučno-politički savetnici, mediji ili međunarodne organizacije), uključeni su u ove kompleksne regulativne procese usled povećane društvene diferencijacije, pluralizacije i globalizacije.

U ovom pogledu je, za strategiju uvećanja moći i uticaja sindikata, veoma ilustrativan dijagram Marka Hauarda koji pokazuje zone preklapanja ili „ulančavanja“ inače već u velikoj meri globalizovana tri sektora: politike,

ekonomije i civilnog sektora.

130: Sindikati u medijima

Iz dijagrama se jasno vide pozicije društvenih aktera i zone međuuticaja i rezultirajuća tri lica političkih stranaka: (1) partija u civilnom društvu, odnosno na velikom političkom tržištu gde se susreće sa (ne) organizovanim građanskim interesima; (2) partija na srednjem, međupartijskom tržištu u relacijama (koalicijskog) konfl ikta ili konsensusa i (3) partija u državi – u vladi i političkim institucijama. Istovremeno, preduzeća, neprofi tne organizacije, poslodavačka udruženja, profesionalna udruženja, sindikati i ostali akteri trude se da svoje pojedinačne interese uključe u politički proces – da ih izlobiraju.

Dijagram 1 – Socijalni i politički akteri (Hauard, 2008: 52)

POLITIČKO

DRUŠTVO

EKONOMSKO

DRUŠTVO

CIVILNO

DRUŠTVO

» Politički lideri i elite

» Rukovodeće grupe političkih stranaka

» Međupartijska udruženja

» Političke/ekonomske interesne

grupe zasnovane na elitama

i NVO

» Mediji

» Političke stranke (članstvo)

» Političke interesne grupe i NVO

» Mesne i lokalne organizacije

» Grupe za ljudska prava

» Mirovne inicijative

» Ekološki i pokreti za zaštitu okoline

» Crkvene i verske organizaacije

» Sportski i rekreativni klubovi

» Ženske grupe

» Organizacije veterana

» Omladinske grupe

» Penzionerske grupe

» Grupe invalida

» Grupe za zaštitu prava životinja

» Zdravstvene organizacije

» Grupe za samopomoć

» Radnički sindikati

» Profesionalna udruženja, udruženja

poslodavaca i proizvođača

» Ekonomske i interesne grupe i NVO

» Preduzeća

» Finanskijske institucije

» Preduzetnici i ekonomske elite

Sindikati u medijima: 131

Lobiranje se može polazno odrediti kao svaki organizovani uticaj na donosioce odluka u smislu interesno orijentisanog i komunikacijskog uticanja na politički proces donošenja odluka od strane aktera koji sami ne učestvuju u njihovom donošenju. Lobiranje, pri tom, predstavlja legitiman i za demokratski sistem funkcionalno nužan instrument.

Lobisti preduzeća razlikuju se od ostalih lobista po transparentnosti zastupanja interesa. Oni nastupaju neposredno i njihovi klijenti su, pri tom, jasno prepoznatljivi. Po tome se razlikuju od zastupnika udruženja koji često, poput sindikata, govore u ime velikog broja članova, ali razlikuju se i od agencija ili

društava za konsalting koji usluge lobiranja pružaju po nalogu. Doduše, dešava se da i privredna udruženja koriste usluge agencija, advokatskih kancelarija ili konsultanata da bi povećala sopstvene resurse.

Lobisti neprofi tnih organizacija prate realizovanje specifi čnih vrednosti u političkom sistemu. Tako, u političkom procesu dobijaju na značaju jer se često bave reinterpretacijom ključnih ili pak zapostavljenih tema, stavljajući ih na politički dnevni red i na taj način im obezbeđuju početni demokratski legitimitet. Neprofi tne organizacije tako, poput sindikata, nadoknađuju nedostatak resursa i direktnih pristupa politici svojim visokim potencijalom za mobilisanje podrške i uticanjem na potencijalne birače.

Instrumenti i strategije koje koriste lobisti pripisuju se direktnom ili indirektnom lobiranju. Pod direktnim lobiranjem podrazumevamo neposredan uticaj na donosioce političkih odluka, npr u lobističkim kontaktima – ličnim razgovorima, na tematskim parlamentarnim raspravama, kroz pozicione dokumente, kao i kroz iznošenje stavova na parlamentarnim slušanjima. Indirektno lobiranje, u smislu korišćenja PR kampanje ili iniciranja štrajkova ili protestnih akcija i drugih oblika građanske neposlušnosti više se koristi kako bi se preko uticaja na javno mnjenje povećao pritisak na donosioce političkih odluka.

Deo zastupnika interesa, posebno neprofi tne organizacije, koriste strategiju Grassroot-lobiranja, u okviru koje se građani i birači pridobijaju za direktno obraćanje donosiocima političkih odluka i tako se koriste kao „sredstvo političkog pritiska“. Ukoliko jedna tema nailazi na odobravanje kod mnoštva građana, ona će, naravno, brzo doći na politički dnevni red. Tako ove organizacije pokušavaju da iskoriste interese građana.

Pošto je poslednjih godina došlo do obimnih prenošenja nadležnosti iz većine političkih oblasti s nacionalnih država na Evropsku uniju, EU-lobiranje sve više dobija na značaju. Stoga, skoro sve značajnije organizacije imaju u Briselu svoj lobistički biro. Umrežavanjem nacionalne i EU-politike proširuju se i lobističke aktivnosti, tako da nacionalni lobisti, uključiv i sindikate, ali i političke partije i institucije, moraju da poseduju znanja i o zakonodavnom postupku, kao i o

132: Sindikati u medijima

neformalnim praksama i rutinskim postupcima u okviru Evropske unije (Stojiljković, A, 2011).

2. PITANJE PRVO:

DA LI SU SINDIKATI ZAVODLJIV I ATRAKTIVAN PARTNER

KOLIKA JE NJIHOVA „KUPOVNA MOĆ“

Rekonstrukciji procesa odlučivanja logično sledi kritička analiza pozicije, resursa, prestiža i moći pojedinačnih aktera – u našem slučaju sindikata u Srbiji.

U metodskim pristupima razvijanim unutar „političke ekonomije sindikata“ konstatuje se da su sindikati uspešni ukoliko uvećaju realne zarade i poboljšaju uslove rada i to u uslovima očuvane ili čak uvećane ukupne zaposlenosti, odnosno ukoliko ostvare, unutar koncesionog pregovaranja, bar jedan od ova dva strateška cilja. Ukoliko nema ni jednog ni drugog, a to je, s retkim izuzecima, slučaj u dve decenije tranzicionog tumaranja u Srbiji, onda se – bez obzira na namere i pokušaje, ne može govoriti o uticajnim i kredibilnim sindikatima.

Sindikalno članstvo

Stopa sindikalizovanosti – udeo članova sindikata u ukupnom broju zaposlenih, za nešto više od jedne decenije, pala je s polovine (1998) na manje od trećine (2010. godine). Uz istovremeni pad broja zaposlenih samo u poslednjoj deceniji za pola miliona ili faktičku četvrtinu, lako je zaključiti kakve to razorne posledice ima po raspoložive resurse i moć sindikata.

Problem je i u tome što je sindikalno članstvo sve starije – gro njih ima između 40 i 55 godina. Sindikalni kolač je razdeljen tako da je Samostalnom sindikatu, krajem 2007. godine, pripadalo oko tri petine svih članova sindikata, odnosno približno četvrtina svih zaposlenih, a UGS „Nezavisnost“ daljih 20-25% sindikalnog članstva, odnosno svaki deseti zaposleni. Dve vodeće, reprezentativne sindikalne centrale okupljale su dakle oko četiri petine sindikalno organizovanih.

Tri godine kasnije, u sindikate je, sredinom 2010. godine, učlanjeno oko 31% zaposlenih – znači, ni svaki treći radnik. Međutim, kada razdvojimo one koji su u stalnom radnom odnosu od onih koji su zaposleni na određeno vreme, onda nalazimo da je u članstvu sindikata 33% od ukupnog broja stalno zaposlenih, dok je od ukupnog broja zaposlenih na određeno vreme u članstvu nekog od sindikata, tek 8%.

Kad posmatramo samo ispitanike koji su učlanjeni u neki od sindikata nalazimo da je u Savezu samostalnih sindikata Srbije 50%, u UGS „Nezavisnost“ 14%, u Asocijaciji slobodnih i nezavisnih sindikata – 6% i u ostalim sindikatima svih 30%, što rečito govori o produženoj, čak i produbljenoj, nestabilnosti i

fragmentiranosti sindikalne scene, odnosno da je sve malobrojnije sindikalno

članstvo podeljeno na sve više sindikata.38

Sindikati u medijima: 133

Poverenje u sindikate

Posledično, poverenje u sindikate u Srbiji je blizu istorijski najnižeg nivoa – u sindikate u značajnoj meri veruje tek 15% građana (prema podacima iz istraživanja „Kako građani Srbije vide tranziciju“, obavljenog 2010. godine – videti: Mihailović, Srećko, 2011). Na drugoj strani, tri puta je više onih koji u sindikate uglavnom ili uopšte nemaju poverenje. – Gotovo dve petine onih koji se dvoume i veruju i ne veruju sindikatima predstavljaju svakako bar potencijalnu osnovu za reforme u sindikatima i rezultirajući rast njihovog kredibiliteta.

Grafi kon 34 - Poverenje u sindikate

38 Podatak o čak 30% sindikalnog članstva u „ostalim sindikatima“ čini se preteran. Iskustvo autora iz istraživanja s kolegom

Srećkom Mihailovićem je da ispitanici, članovi sindikata često ne znaju kom sindikatu, odnosno sindikalnoj centrali pripada

njihov sindikat. Nesporno, postoji i znatan broj povereništava koja nisu udružena u šire oblike organizovanja, ili pripadaju

samostalnim gradskim, regionalnim ili strukovnim organizacijama, posebno prisutnim u obrazovanju, zdravstvu i upravi.

Od „sindikalnih centrala“, pored pomenute tri, izvestan značaj imaju i Konfederacija slobodnih nezavisnih sindikata (koja po

sopstvenim podacima ima preko 120.000 članova) i Ujedinjeni sindikati Srbije „Sloga“ (s ofi cijelnim, sopstvenim podatkom o

80.000 članova).

Za nizak rejting sindikata postoje četiri grupe razloga. Nesporno prvi po značaju jeste objektivno stanje, odnosno odsustvo pozitivnih razvojnih efekata. Ako sindikati nisu uspeli da zaustave, naravno u saradnji s drugim demokratskim akterima, sunovrat privrede u okruženju rata i izolacije, ali ni da spreče da troškove tranzicionih promena plate samo ljudi s dna socijalne piramide, što za posledicu ima da je DBP na nivou od tri četvrtine onoga iz daleke 1988. godine, a udeo onih koji izjavljuju da žive nepodnošljivo ili teško podnošljivo konstantno oko dve petine svih građana, onda ovako rašireno nepoverenje ne treba nikoga da čudi. Posledično, i među sindikalnim aktivistima raširena je svest o nemoći i nedovoljnom uticaju sindikata.

Iznetu načelnu ocenu potvrđuju vremenske serije podataka o kretanju poverenja u sindikate koje pokazuju da je do rasta poverenja dolazilo samo u situacijama

134: Sindikati u medijima

probuđenih nada i očekivanja (2000.) i/ili konjunkturnih privrednih kretanja i rasta zarada, odnosno zaustavljanja trenda pada zaposlenosti – 2002. i 2006. godine (Slavujević, 2010:66).

Grafi kon 35 - Poverenje u sindikate

Napomena: Razliku do 100% čine oni koji imaju i nemaju poverenja u ovu instituciju i odgovori „ne znam“.

Izvori: Do 2004 podaci iz istraživanja CPIJM IDN, a za kasnije godine podaci CeSID.

Istini za volju, gotovo sve zemlje u tranziciji platile su tešku socijalnu cenu promena, pre svega zato što (1) rast nije bio praćen rastom zaposlenosti, (2) došlo je do uvećanja socijalnih razlika i (3) tržište rada je postalo krajnje fl eksibilno i deregulisano.

No, to nije i dovoljno objašnjenje za stepen nepoverenja u sindikate u Srbiji. Komparativni podaci i analize (opširno dati u tekstu Vojislava Mihailovića u ovoj knjizi) pokazuju da su, uz sindikate u Bugarskoj i Hrvatskoj, u periodu 2008 – 2010. godina, sindikati u Srbiji jedini sindikati u Evropi u koje manje od petine građana ima poverenje, odnosno da je stepen poverenja u sindikate u Srbiji trostruko

ispod evropskog proseka (12 %: 39%).

Posebno, vredan predmet analize mogu biti i komparacije sa Slovenijom (53% podrške građana sindikatima), pa i Makedonijom (34% podrške), zemljama koje su do pre dve decenije bile u istom državno-političkom okviru sa Srbijom.

Pri tome, pad poverenja, posebno vidljiv nakon izbijanja planetarne krize 2008. godine nije rezultirao rastom nepovernja, već drastičnim padom nivoa obaveštenosti o radu sindikata i posledičnim stavom čak dve trećine građana

Srbije da nisu obavešteni o radu i nemaju stav o sindikatima.

Sumirajući prethodne nalaze i ocene mogli bi poći od konstatacije da, pored

malog poverenja, ključni problem predstavljaju visok stepen neobaveštenosti

o radu i raširene dileme oko načina ostvarivanja uloge sindikata u krizi, što bar

Sindikati u medijima: 135

posredno govori i o nerazvijenoj, okolnostima nedovoljno primerenoj, medijskoj i ukupnoj strategiji delovanja sindikata.

Na drugoj strani, ako sindikalnom članstvu iz redova zaposlenih pribrojimo i 3-4% nezaposlenih i penzionera koji su ostali u organizacijskoj vezi sa sindikatima, kao i one koji imaju poverenje u sindíkate, potencijalnu sindikalnu klijentelu

čini još uvek gotovo milion ljudi, odnosno znatan, ali nažalost nepovezan i

neangažovan pregovarački potencijal.

3. PITANJE DRUGO:

ŠTA SU RAZLOZI NEMOĆI SINDIKATA

Deo odgovora na logično pitanje: „Zašto bar potencijalno moćni sindikati nisu i efektivno uticajni“, nalazi se u činjenici da, uz zajedničke, Srbija poseduje i brojne sopstvene tranzicione deformacije i promašaje u koje, i nakon petooktobarskih promena spadaju: partokratija i populistička politika, nerešavanje ključnih državnih pitanja, gubljenje ritma u evropskim integracijama, tajkunizacija privrede i raslojavanje društva, kao i nedovoljna konkurentnost privrede uz prateću visoku nezaposlenost.

Dalje uzroke nemoći sindikata treba potražiti u poluvekovnom odsustvu tradicije

autonomnih borbi i zauzimanja kritičke pozicije prema vlastima. U deceniji Miloševićeve vladavine „većinski“ Savez samostalnih sindikata Srbije je iz pozicije mlađeg, poslušnog brata sledio politiku režima, bez volje da pokaže minimalnu solidarnost sa „alternativnim“ sindikatima.

Sindikati su nakon toga bar prvih nekoliko godina pokazivali i previše razumevanja za poziciju novih demokratskih vlasti. Istini za volju to je, i u jednom i u drugom slučaju, bila i volja velikog dela zaposlenih.

Na javnoj sceni su se našli slabi i rivalski sindikati, neprofi lisane poslodavačke

strukture i nestabilne i za efektivan socijalni dijalog nemotivisane vlade – a svi

odreda bez dovoljne podrške građana.

Na drugoj strani, čini se da je ovakav rezultat posledica i nedovoljne spremnosti

građana i zaposlenih na angažovanje, straha od gubitka posla, nedovoljne

solidarnosti i ukupnog disciplinujućeg delovanja krize. Građani Srbije se pobune samo „kad dogori do nokata“, oni nemaju kulturu svakodnevne rovovske borbe za svoje interese i prava. Postoji drastičan jaz između polovine građana koja se ne miri sa sudbinom, tek petine koja ne misli da neko drugi treba da rešava društvene probleme i samo desetine koja bi reagovala i kad nije lično pogođena (Stojiljković, 2008: 132). – Deo objašnjenja ovog fenomena nalazi se i u razočaranosti efektima prethodnih protesta i nepoverenju u kolektivne aktere, uključiv i sindikate i njihove lidere.

136: Sindikati u medijima

Postoji i treći, unutarsindikalni razlog. Raširen je utisak da lideri sindikata zbog

strateških, ali u još većoj meri i taktičkih, političkih, razloga, kao i ličnih interesa

i animoziteta, nisu pokazali dovoljnu spremnost za međusobnu saradnju. Liderska pozicija, čak i u nekoj od brojnih, minijaturnih „sindikalnih centrala“ nosi nekakvu prepoznatljivost i publicitet i uticaj koji se, posebno bez visokoškolske diplome, može imati još samo u sportu i na estradi. Brojni sindikalni aktivisti uz to nemaju ni izbor – njihova radna mesta su ugašena i oni moraju ostati u sindikalnoj orbiti. Poraz u sindikalnoj utakmici jednostavno nosi preveliki rizik. Logika konkurencije oko raspodele mesta u sindikalnim forumima i odborima socijalnih fondova često vodi sukobima umesto saradnji na sindikalnoj sceni. Povratno, ta atmosfera se prenosi na povereništva u preduzećima i ustanovama.

Pitanje je, međutim, kako to da nekoliko stotina sindikalnih „pozicija“ (ili desetak hiljada, ako se računaju i povereništva u preduzećima i ustanovama), može da

bude prepreka za međusindikalnu saradnju i koordinaciju?

Na četvrtoj strani, u znatnom delu establišmenta, kao i intelektualne javnosti postoji, na neoliberalnoj paradigmi raširena antisindikalna (gotovo) histerija jer su, kao, baš sindikati kočničari, remetilački faktor reformi. Socijalni dijalog se vidi kao neka vrsta ukalkulisanog, što manjeg, gubljenja vremena i javnog pokazivanja prihvatanja mantre evropske, socijalno- tržišne orijentacije. Radikalniji, čak proračunavaju troškove postojanja sindikata i drže da je dijalog tek netržišni juriš na rente i privilegije. Pokazalo se, međutim, da su koruptivna privatizacija,

odsustvo dovoljne konkurencije i privatni i partijski monopli i vlasništvo

nad preduzećima i ustanovama - „politički kapitalizam“ (Veber), uz odsustvo

koherentne razvojne strategije, pravi uzrok naših nevolja.

4. PITANJE TREĆE:

IMA LI IZLAZA ZA ZAPOSLENE I SINDIKATE

Možemo zaključiti da aktuelno stanje industrijskih odnosa u Srbiji i većini drugih zemalja u tranziciji, ima šest temeljnih karakteristika: (1) nekoordinirani sindikalni pluralizam; (2) sve manju stopu sindikalizovanosti; (3) sve više preduzeća bez sindikata; (4) sve restriktivnije radno zakonodavstvo, uključiv i norme kojima se reguliše delovanje sindikata; (5) istovremeno odsustvo relevantnih poslodavačkih organizacija i, posledično, (6) nedovoljno razvijen socijalni dijalog.

Logično se otvara pitanje postoji li u ovakvoj situaciji izlazna strategija za sindikate? Iz stanja neravnoteže moći zaposleni i sindikati mogu izaći samo ako uspešno rekombinuju šest raspoloživih strategija delovanja:

» prvo, intenzivan proces socijalnog učenja i uvećanja socijalnog kapitala, kao i preko potrebno modernizovanje, primereno konfl iktnom partnerstvu s

državom i poslodavcima, i prateće redizajniranje imidža sindikata;

Sindikati u medijima: 137

» drugo, spremnost sindikata na uvođenje fer pravila igre u međusobnoj kompeticiji za podršku zaposlenih i građana, kao i akcionu efektivnu saradnju

oko vitalnih zajedničkih interesa;

» treće, optimalno i „isplativo“ korišćenje (minimum troškova - maksimum

koristi) štrajkova, protesta i drugih oblika građanske neposlušnosti;

» četvrto, saradnja s organizacijama civilnog društva (OCD) i organizovanje prosindikalnih kampanja u medijima i javnosti;

» peto, kontinuirano istovremeno, naglašeno kritičko učešće u kolektivnom

pregovaranju i tripartitnom socijalnom dijalogu;

» šesto, tek dopunsku i korektivnu stratešku opciju čine različiti oblici političkog

lobiranja i učešća sindikata u politici oko kojih nema saglasnosti među građanima i zaposlenima.

Osnovna, trajna misija sindikata sadrži se u promociji i zaštiti individualnih prava po osnovu rada ali i četiri grupe kolektivnih prava zaposlenih: prava na slobodno i, u odnosu na poslodavce, državu i političke stranke, autonomno sindikalno udruživanje, kao i prava na štrajk, kolektivno pregovaranje i participaciju u odlučivanju o uslovima rada i raspodeli profi ta.

Sve to sindikate, gotovo nužno, čini grupom za zaštitu posebnih, ali masovnih i za državu izuzetno strukturno važnih, ekonomskih „privatnih“ interesa zaposlenih. Istovremeno, sindikati promovišu jedan broj opštih, „javnih“ interesa i vrednosti, poput temeljnih ekonomskih i socijalnih prava – što im daje dodatnu, specifi čnu političku težinu. Primera radi, vođenje socijalne politike i politike (de)regulacije tržišta rada praktično je nemoguće bez otvorenih kanala komunikacije sa sindikatima.

5. PITANJE ČETVRTO:

KAKVE SU ŠANSE ZA MEĐUSINDIKALNU SARADNJU I DIJALOG

Sama „kupovna moć“ sindikata na političkom tržištu, odnosno sposobnost zastupanja i lobiranja interesa zaposlenih, određena je, pre svega, organizacionom snagom, resursima, brojnošću i poverenjem koje uživaju sindikati, uključiv i stepen ostvarenog unutarsindikalnog i međusindikalnog jedinstva.

Brojan, organizacijski funkcionalno ustrojen, kadrovski ekipiran i fi nansijski stabilan i u okruženju dobro pozicioniran sindikat(sindikati), koji karakteriše i dovoljan stepen efi kasne akcione koordinacije, relevantan je politički i društveni faktor. Takvi sindikati mogu usmeravati volju značajnog dela biračkog tela i time uticati na karakter ponude koju sindikatima daju potencijalni politički partneri. To je istovremeno i krunski argument u prilog tezi o dubokoj povezanosti (ne)uspešne interne, sindikalne i njihove, uslovno rečeno, „eksterne“ strategije političkog delovanja (Stojiljković, 2008:263).

138: Sindikati u medijima

Očito, da uz teško objektivno stanje koje najviše pogađa (i disciplinuje) same

zaposlene i sindikate, podeljenost sindikalne scene i još uvek primetno,

odsustvo delatnog, akcionog jedinstva sindikata, predstavljaju ključni problem

i razlog nemoći sindikata i zaposlenih da efektivno prinude vladu i poslodavce

da ispune data obećanja.

Na drugoj strani, neophodna bliža akciona saradnja između sindikata praktično je ograničena nasleđenim, decenijskim nepoverenjem, sporovima i formiranim animozitetom.

Otopljavanju odnosa, pre svega između dva reprezentativna sindikata, mogla bi doprineti koordinacija unutar radničke delegacije u tripartitnim organima, zajedničko učešće u usvajanju razvojnih strategija, kao i reafi rmacija kolektivnog pregovaranja i edukacija vezana za članstvo obe centrale i njihovih grana u (istim) međunarodnim sindikalnim forumima i organizacijama, nakon 2006. godine.

Pored sporenja i sukoba „starog“ i „novih“ sindikata, nastalih nakon 1991. godine, aktuelne su i podele između „velikih i malih” – reprezentativnih i nereprezentativnih sindikata, odnosno sporovi oko regularnosti procedura utvrđivanja reprezentativnosti sindikata. Međusindikalnu koordinaciju i saradnju otežava i postojanje brojnih minijaturnih granskih i strukovnih sindikata izvan sindikalnih centrala.

Posledica svega toga je, u istraživanjima vršenim nakon 2000. godine, već konstatovano opredeljenje većine zaposlenih u prilog međusindikalne saradnje, uz paralelno raširenu svest i iskustvo da to, za sada, nije moguće i sve manje očekivanja od objedinjavanja sindikata. Problem je, međutim, u dubini

podeljenosti „sindikalne ponude“ – činjenici da ni sami članovi jednog sindikata uglavnom nemaju poverenje u drugi sindikat/sindikate.

Primera radi, poverenje u Samostalni sindikat pokazuje tek nešto više od

četvrtine sopstvenog i ni petina ukupnog sindikalnog članstva, a u Nezavisnost

solidne tri petine sopstvenog članstva, ali ni svaki osmi sindikalno organizovani

zaposleni (opširnije u tekstu Vojislava Mihailovića).

Možemo konstatovati da između sindikata nema ni minimalne, kontinuirane

saradnje. Sindikati sarađuju samo kad ih neko pozove i institucionalno

„prinudi” (unutar regionalnih projekata ili institucija tripartizma) na saradnju

ili ih, kratkoročno, protesti i štrajkovi uvuku u minimalnu koordinaciju u kojoj

se mešaju potreba da se sarađuje i potreba da se poentira samo za sebe i svoj

sindikat.

Predlog: Urgentna je potreba da autonomni i relevantni sindikati potpišu i, naravno, u praksi realizuju: (1) povelju o osnovnim

principima, vrednostima i ciljevima sindikalnog organizovanja, (2) „pakt o nenapadanju“ i uređenju međusindikalnih sporova i (3)

izjavu o uzajamnom informisanju i konsultovanju u procesu kolektivnog pregovaranja i tripartitnog socijalnog dijaloga.

Sindikati u medijima: 139

6. PITANJE PETO:

KAKAV SMISAO IMA SARADNJA S CIVILNIM DRUŠTVOM I JAVNE

KAMPANJE

Šta u suženom socijalnom i političkom okviru još preostaje sindikatima? Principijelno, njima na raspolaganju stoje i na vladu i političke institucije orijentisana politička i na javnost i medije orijentisana civilna strategija realizovanja uticaja. U kojoj meri će, pored posredne, prema javnosti usmerene civilne strategije sindikati koristiti i političku strategiju zavisi od otvorenosti političkih institucija – pre svega skupštine, vlade i državne birokratije za (ne)formalni konsultativni proces sa socijalnim partnerima. Unutar ovog procesa praktično se realizuje političko zastupanje interesa i lobiranje za usvajanje određenih zahteva.

Nezamenljivu, ali u partokratskoj Srbiji tek dopunsku i korektivnu ulogu imaju civilne strategije realizovanja uticaja. Partnerska projektna saradnja sa nevladinim sektorom, poput iskustva Partnerstva za demokratske promene UGS „Nezavisnost“ u periodu 1999-2003, i zajedničke kampanje i inicijative imaju poseban značaj u uslovima kada sindikati i druge organizacije civilnog društva nemaju sredstava za „kupovanje političkog uticaja“ kroz političko zastupništvo i pokretanje zahtevnih i skupih marketinških kampanja.

Partnerstvo za demokratske promene (PDP) UGS Nezavisnost je formirala odmah nakon bombardovanja, u leto 1999. godine, zajedno s Fondacijom za mir i rešavanje kriza i još oko 60 NVO s teritorije čitave Srbije, s ciljem okupljanja svih demokratskih i reformskih snaga. Skup „Kako do promena“, održan novembra 1999. godine bio je prvi skup koji je na zajedničkim ciljevima i platformi okupio aktere civilnog društva i stranke budućeg DOS-a. PDP je odigralo, unutar kampanje „Izlaz 2000“ veoma značajnu ulogu, organizovanjem stotinak tribina i akcija i s mrežom saradnika u 17 gradova, u obaranju autoritarnog Miloševićevog režima. Nakon promena iz 2000-te redukovana mreža saradnika bavila se pre svega promocijom i zagovaranjem demokratskih i evropskih vrednosti, sindikata

i socijalnog dijaloga, borbom protiv korupcije i partokratije, odnosno za

koncept decentralizovane, participativne demokratije. Potreba za ovim tipom umrežavanja sa srodnim organizacijama, zajedničkim kampanjama i danas je jednako urgentna.

Ograničen i selektivno otvoren pristup „velikim medijima“ može se u većoj meri iskoristiti samo „proizvodnjom događaja“ – dobrom medijskom promocijom i „naplatom“ sopstvenih inicijativa i protestnih aktivnosti u svrhu povećanja sopstvene prepoznatljivosti i poboljšanja imidža.

Civilne, na društvo i građane pre nego na vlast usmerene strategije, moraju pre svega biti, kroz građanske inicijative, političko lobiranje, zastupništvo i

140: Sindikati u medijima

promovisanje zakonskih promena, ali i kroz akte protesta i građanske

neposlušnosti, vezane za promociju i razvoj: evropskih vrednosti i socijalnog i političkog dijaloga; socijalnih i ekonomskih prava; rodne i nacionalne ravnopravnosti; antikoruptivne, kao i strategija održivog razvoja, zapošljavanja i smanjenje siromaštva.39

Predlog: Partneri sindikata mogu biti samo one NVO i udruženja koji imaju značajne resurse i potencijale, razvijenu

regionalnu mrežnu saradnju i autonomnu poziciju i status, odnosno kritičku poziciju u odnosu na vlast i aktere politike,

ali i jasan otklon od jeftine, kvazi-kritičke političke zloupotrebe i manipulacije.

Radi se o organizacijama sa tangentnim interesima i komplementarnim programima poput, recimo, Fonda za političku

izuzetnost i Fonda za otvoreno društvo, Evropskog pokreta u Srbiji, Cesida, BOŠ-a i Građanskih inicijativa.

No, prvi najbliži prsten čine domaće i međunarodne sindikalne i političke fondacije kojima je promocija interesa

sindikata, jedan od ključnih prioriteta.

Pored njih rastući značaj za sindíkate imaju organi „četvrte grane vlasti“, poput Zaštitnika građana, Poverenika za

informacije od javnog značaja, Saveta i Agencije za borbu protiv korupcije i razvijena saradnja sa njima u cilju zaštite

sindikalnih sloboda i prava.

Aktivno, nestranačko uključivanje u rad političkih aktera i institucija poput Vladinog tima za smanjenje siromaštva i

socijalnu koheziju ili Kancelarije za evropske integracije, kao i praksa javnog slušanja parlamentarnih odbora imaju,

takođe, nemali značaj.

Mediji i sindikati

U modernim društvima važi pravilo da događaj koji nije postao vest u mas-medijima, nije se ni dogodio. Mediji mogu uvećati, ili umanjiti značaj, čak prećutati neka dešavanja. Na drugoj strani, oni mogu iskonstruisati i nešto što se ili uopšte nije desilo, ili je imalo sasvim drugačiju sadržinu.

U medijskom društvu ili „medijalizovanoj politici“, komunikacija je postala premija koja obezbeđuje moć ili strateška igra koja (u velikoj meri) odlučuje o uspehu ili neuspehu pojedinaca, organizacija, društvenih grupa i čitavog društva (Sarcinelli, 2011: 69).

Prezasićenost medijske scene, njena praktična nesavladivost i rezultirajuća sinkopirana pažnja potencijalne političke klijentele vodi u ogorčenu borbu za prisustvo u medijima i za naklonost publike, odnosno vodi u medijalizaciju politike.

39 Odbrana i zastupanje posebnih interesa u sferi ekonomije je, razlog da jedan broj autora, poput Habermasa, koji privredu i

industrijske odnose isključuje iz polja civilnog društva, posledično sindikate ne vidi kao organizaciju civilnog društva. Sindikati

su, po njima, zajedno s poslodavcima, „privilegovana grupa“ šire shvaćenog građanskog društva, inkorporirana, kao socijalni

partner vlade, u mehanizme funkcionisanja državne vlasti. Privilegovan status u odnosu na organizacije civilnog društva, i

neretko zastupanje parcijalnih interesa aktuelno zaposlenih rezultat su, dakle, po ovim autorima, same mogućnosti da sindikati

interese zaposlenih afi rmišu i brane u zakonodavnom postupku (Molnar,2003:122).

Ova stanovišta prvo redukuju civilno društvo na polje ekonomske pasivnosti, zanemarujući pri tom i značajne javne interese

i vrednosti koje promovišu sindikati. Džon Kin, na drugoj strani, kao primere civilnog angažovanja sindikata, pored odbrane

socijalnih prava, navodi sindikalne kampanje za odbranu građanskih i političkih prava, ali i samo suprotstavljanje sindikata

svakom obliku diskriminacije na radnom mestu (Kin, 2003: 26). Temeljni razlog i kriterij za prihvatanje sindikata kao organizacija

civilnog društva čine sami principi autonomije organizovanja i sloboda ugovaranja odnosa s poslodavcima koje sindikati imaju

samo u uslovima postojanja tržišta i pluralizma svojina (Pavlović, 2003: 98-100).

Sindikati u medijima: 141

Mediji pri tome ne prezentuju samo stvarnost, realnost, već je defi nišu i konstruišu. „Konstrukcionistički“ pristup u analizi efekata medija ističe da mediji stvaraju „informacione konstrukcione blokove“ koji strukturiraju poglede na svet, pa time odlučujuće utiču na to kako ljudi razumeju svet koji prevazilazi njihov neposredni životni prostor.

U tome se prepoznaje i tzv. narkotička disfunkcija masovnih medija pod kontrolom države, ali i krupnih medijskih mogula koji, bombardujući publiku selekcionisanim sadržajima, stvaraju utisak lažne sigurnosti, kao i monopolizirajuća funkcija koja se sastoji u strukturisanju prikaza stvarnosti u kojem građanin nema mogućnosti da sagleda i proceni alternative.

Mediji zapravo, na osnovu svoje funkcije selekcije i fi ltriranja događaja imaju moć

tematizovanja i naglašavanja značaja – agenda setting. Na drugoj strani, agenda building predstavlja nastojanje aktera politike da u javnost, pre svega medije, plasiraju za njih najvažnije, kao i najpovoljnije teme.

Moglo bi se zaključiti da mediji, na jednoj strani, predstavljaju za javnost platformu

za poimanje sveta ekonomije i politike, da imaju funkciju ogledala javnog

mnjenja, a da na drugoj strani, predstavljaju ključnu platformu za predstavljanje

javnih politika.

Ponekad, u stanjima relativnog balansa političkih snaga, ili niskog kredibiliteta političkih aktera, mediji bez političkog mandata uzmu sebi za pravo da se samoproglase za advokata interesa građana i tako postanu svojevrsni politički faktor.

Neravnopravni tretman i medijska izolacija zato u velikoj meri redukuju šanse

za uspeh civilnih i političkih strategija.

Kada je o pojedinim medijima reč, televizija čini najpopularniji i najmasovniji kanal za slanje poruka, bez obzira da li se radi o televizijama u javno-pravnom ili privatnom, komercijalnom statusu.

U ključne efekte medija, poput televizije koja se pasivno konzumira (push media), spadaju svakako marketizacija, estradizacija i personalizacija sa sve većom ulogom lidera „za koga se lepe kamere”, kao i trend profesionalizacije i angažovanja velikog broja stručnjaka za odnose s javnošću i politički konsalting. Kritičari ovog trenda razložno smatraju da posebno televizacija života vodi diktatu aktuelnosti i begu od ozbiljnih, strateških političkih pristupa.

Predlog: Uspešna medijska strategija sindikata podrazumeva: (1) programiranu proizvodnju i medijsku obradu

događaja; (2) akcione treninge za medijski nastup šireg kruga aktivista, a ne tek dva-tri „dežurna” sindikalna lidera; kao

i (3) negovanje i održavanje prijateljskog medijskog okruženja, uključiv i sindikatima sklone, i nepristrasne, analitičare.

142: Sindikati u medijima

U poslednjih nekoliko decenija opada čitanost „ozbiljne“ štampe i slušanost

radija tako da oni sve više postaju mediji čiji produbljeni pristup i političke sadržaje prate predominantno političke elite, kao i sami kreatori javnog mnjenja i drugi mediji.

Radi se možda o pretvrdom zaključku jer pad tiraža dnevnih novina i političkih nedeljnika u velikoj meri je kompenzovan praćenjem njihovih online izdanja.

Na drugoj strani, rastući značaj ima internet kao novi, (inter)aktivni medij (pull media). Gorljivi zagovornici interneta i socijalnih mreža govore čak o renesansi trajne, ovoga puta „digitalne“ participacije.

I zaista, kada se radi o, pre svega, obrazovanijem i mlađem delu političke publike, internet pruža mogućnosti ne samo koliko-toliko interaktivne komunikacije s ponuđačima izbornih platformi, nego i međusobnog umrežavanja i online i offl ine angažovanja.

Sličnu mogućnost renesanse sindikalnih foruma i debatnih klubova i grupa, kao i održavanja konsultativnih sindikalnih referenduma i online kongresa nosi „digitalizacija“ interne komunikacije, odnosno upotreba interneta.

No, internet je tek dopunski, komplementarni kanal medijske komunikacije, jer pre utiče na krug već formiranih pristalica nego što donosi nove.

Prednost interneta nad tradicionalnim medijima je upravo u njegovoj brzini, interaktivnosti i mogućnosti umrežavanja, što se posebno koristi kod:

» organizovanja kampanja i mobilisanja volontera, » prikupljanja novca, pre svega velikog broja malih priloga za kampanju, » segmentiranja pristalica iz uverenja putem blogova i internet foruma, kao i

u funkciji informativnog resursa za prikupljanje (već „sažvakanih”) informacija za medijske poslenike i političke analitičare i konsultante i drugu „obaveštenu publiku”.

Sindikati svakako žele da u drugoj, odlučujućoj fazi tranzicije, odnosno procesu restruktuiranja i (delimične) privatizacije infrastrukturalnog i javnog sektora privrede i realizovanju strategije izlaska iz krize i razvoja i zapošljavanja, imaju ravnopravnu poziciju i status. Da bi ga i ostvarili oni prvo moraju postići puni

međusobni dijalog i akcionu koordinaciju a zatim formirati, kroz javne

kampanje i zastupanje, i interesne koalicije s penzionerima, poljoprivrednicima i samozaposlenima, profesionalnim udruženjima, studentskim organizacijama i drugim asocijacijama civilnog društva. Pregovaračke, dijaloške taktike, pristupi

i strategije moraju biti kombinovani i nadopunjavani sa spremnošću da se

primene i umećem uspešnog organizovanja peticija, inicijativa, štrajkova,

protesta i javnih demonstracija, realizuju i konfl iktne strategije delovanja.

Sindikati u medijima: 143

Iskustvo pokazuje da poslodavci, pa i resorna ministarstva kao predstavnici države i vlade kao poslodavca, pristaju na ozbiljan razgovor i dogovor tek pod pretnjom organizovanjem štrajkova i protesta sindikata.

7. PITANJE ŠESTO:

IMA LI DIJALOG S POSLODAVCIMA IKAKVOG SMISLA

U Srbiji je, 2001. godine, formiran Socijalno-ekonomski savet kao institucionalni okvir za tripartitno pregovaranje. Tako je, bar posredno, prihvaćen model pluralnog, „društvenog“ neokorporativizma kojim se stvara mreža institucija za formalan, konsultativni proces i dijalog. No, on je, pre svega zbog tendencije vlade da ga pretvori u telo naknadne verifi kacije već donetih rešenja ali i nerešenih pitanja reprezentativnosti i ravnopravnog statusa učesnika ostao, sve do početka 2005. godine, tek institucionalni kroki. Bez realnog uporišta u postojanju tripartitnih organa i na nivou lokalnih zajednica, bez učešća socijalnih partnera u radu parlamentarnih odbora i sa iskustvom tek povremenog, pretnjom štrajkom pretežno iznuđenog vođenja „granskog socijalnog dijaloga“ s resornim ministarstvima institucionalni dijalog je lišen realnih šansi i efekata. Nakon donošenja Zakona o Socijalno ekonomskim savetima, kao i Zakona o mirnom rešavanju konfl ikata (2004) i formiranja, pored SES-a i Saveta za zapošljavanje ništa se u ovom pogledu nije bitnije promenilo.

Ključne odluke, poput usvajanja budžeta, razvojnih politika ili strategije privatizacije i restrukturiranja velikih sistema, se ili ne razmatraju ili se tek, manje-više formalno, „provuku” kroz SES na putu od Vlade ka parlamentu.

Posledično, socijalni dijalog, iako ocenjen kao potreban, čak nužan po mišljenju većine zaposlenih, pretvara se u praznu institucionalnu ljušturu unutar koje vlada kupuje vreme i radi po svome, eksploatišući sukobe između i unutar sindikata i poslodavaca (Stojiljković, 2008: 318).

Osnovni problem u odnosima socijalnih partnera, pored njihove organizacione strukture nedovoljno razvijene i prilagođene potrebi paralelnog vođenja bipartitnog i tripartitnog socijalnog dijaloga na više ravni organizovanja, predstavlja asimetrija resursa, moći i organizovanja poslodavaca i sindikata. Naime, tamo gde ima „pravih“ privatnih poslodavaca – u malim i srednjim preduzećima, po pravilu, nema organizovanih sindikata. I obratno, „sindikalne tvrđave“ – preduzeća i ustanove u kojima je još gotovo polovina zaposlenih u nekom od sindikata, čine javni sektor, kao i velika privatizovana preduzeća gde je novi vlasnik zatekao ranije formirane sindikalne strukture. Sindikalno organizovanim zaposlenima poslodavac su najčešće država, lokalna samouprava ili predstavnici stranog kapitala. Na drugoj strani, u fi rmama čiji su vlasnici članovi

144: Sindikati u medijima

poslodavačkih unija najčešće (i ne slučajno) nema sindikata s kojima bi se sklapali kolektivni ugovori.

Strategiju znatnog broja poslodavaca pri tome odlikuje „antisindikalni krizni

menadžment“. Poslodavci naime, disciplinovanjem zaposlenih i širenjem priče o njihovoj lenjosti i nepreduzimljivosti, stvaraju pretpostavke za krajnje pooštravanje radnih normi i redukovanje efektivnih mogućnosti za organizovanje i otpor ili pak direktnim pritiscima, uslovljavanjem, premeštanjem i otežavanjem uslova rada nastoje da iznude ustupke zaposlenih.

Poslodavci, pre svega oni najveći su se prethodno, nakon početnog uspešno položenog ispita legalizacije i davanja priloga novim, reformskim vlastima, opredelili za direktne, neformalne ali strateške dogovore i kontakte s vrhovima vlasti i ključnih parlamentarnih, pre svega vladajućih stranaka. Iz orbite se ispadalo samo u slučaju pokazivanja sopstvenih preteranih direktnih političkih ambicija (Karić). Formalni kontakti unutar tripartitnih institucija ostavljani su drugom ešalonu unutar poslodavačkih struktura.

Na jednoj strani je izuzetno moćan klub „Privrednik“, odnosno formirana interesna lobi grupa Preporod, s potencijalnim političkim aspiracijama – okrenuti političkom lobiranju i kontaktima iza scene. Na drugoj strani, Unija poslodavaca Srbije (UPS) koja, bez prethodne tradicije, iskustva i infrastrukture za okupljanje (malih) preduzetnika, s nedovoljno jasnom slikom o razlikama između poslovnog, profesionalnog organizovanja unutar privrednih komora i uloge pregovarača sa sindikatima (i Vladom), nastoji da defi niše dovoljno atraktivnu ponudu i na funkcionalan način, na teritorijalnoj i granskoj osnovi, okupi poslodavce.

U celini gledano, može se zaključiti da samo ozbiljno i odgovorno uvažavanje pozicije i realnih interesa partnera i njihovo strpljivo i argumentovano usaglašavanje može voditi uspostavljanju poverenja i formulisanju zajedničkih interesa. Do stanja socijalne kohezije može se doći samo napredovanjem ka kompromisu kroz otvoren i ravnopravni dijalog. Učesnici i pregovarači – vlada i socijalni partneri, pri tom su u velikoj meri i lišeni jednog od ključnih resursa – poverenja građana. Još gore stoji s poverenjem u skupštinu, stranke i vlasnike preduzeća.

Suština promena sadrži se u razumevanju prirode socijalnog dijaloga kao puta

da se, u dobroj volji i poverenju, kroz razmenu argumenata i konsenzusom

dođe do prihvatljivih, ka razvoju okrenutih, produktivnih rešenja. U objektivno

krajnje suženom manevarskom prostoru to, pored dobre volje, zahteva i

visok nivo znanja, odgovornosti i veština i umeća pregovaranja i regulisanja

konfl ikata. Odsustvo sposobnosti i iskrenih namera da se u pregovaračkom

Sindikati u medijima: 145

procesu prvo traga za zajedničkim, strateškim opredeljenjima, na kojima se tek mogu graditi kompromisne formule i rešenja, direktno vodi rastu sukoba i uzajamnog nepoverenja. – Srbija i njeni građani danas, međutim, nemaju vremena i razumevanja za ponavljanje već viđenih scenarija.

Predlog: Sindikati bi morali formulisati jedinstvenu pregovaračku ponudu poslodavcima oko tački međusobno

komplementarnih interesa, razumevanja i podrške zahtevima, poput onih vezanih za podršku sindikata zahtevima

poslodavaca vezanim za poreske olakšice i kreditnu podršku onima koji ulažu i zapošljavaju, ali i sami plaćaju poreze

u zemlji, a ne na različitim nivoima sklapati „parcijalne dilove“, čija je česta svrha marginalizovanje drugih sindikata.

Zauzvrat, poslodavačke unije s kojima sindikati pregovaraju morale bi se jasno distancirati od poslodavaca sa „crne

liste“ odnosno onih koji su u javnosti prepoznati „kao baroni Minhauzeni privatizacije i prvaci namernog guranja fi rmi u

stečajeve“, odnosno onih koje su i pravosudni organi identifi kovali kao nosioce mobinga i trafi kinga..

8. PITANJE SEDMO:

KAKO DO REALNOG UTICAJA NA POLJE POLITIKE

Kada je o samim instrumentima ostvarivanja političkog uticaja reč, prvu,

tradicionalnu – izborno-političku stratešku opciju uticaja na politiku čine tri osnovna i različiti prelazni modeli uspostavljanja odnosa sindikata s političkim partijama. Sindikatima na raspolaganju stoje: (1) različiti obrasci uspostavljanja ravnopravne, kroz postojanje posebnih organa i oblika koordinacije u većoj ili manjoj meri institucionalizovane, ugovorne saradnje s političkom strankom-koalicijom – karakteristični za moderne socijaldemokratske ali i demohrišćanske stranke; (2) pozicija transmisije, odnosno delovanje sindikata pod okriljem i patronažom neke stranke poput pozicije sindikata u zemljama real-socijalizma, ili pak (3) mogućnost formiranja sopstvenog političkog krila ili stranke, sa čuvenim istorijskim primerom formiranja Laburističke stranke od strane britanskih trejdjuniona ili aktuelnom, daleko manje uspešnom, praksom borbe različitih frakcija, za političko nasleđe sindikata Solidarnost u Poljskoj.

Izborno-političkom modelu u širem smislu pripadaju i „prelazni modeli“: a) postojanje, poput prakse sindikata u Austriji i Grčkoj, političkih, stranačkih frakcija unutar jedinstvenog sindikata, preko kojih sindikati, srazmerno snazi frakcija, sarađuju s određenim strankama, kao i, u slučaju krajnje nestabilne i razmrvljene partijske scene, b) model otvorene, jednokratne podrške pojedinim strankama i koalicijama, uslovljen prihvatanjem sindikalnih zahteva.

Primera radi, sindikati Grčke (Generalna konfederacija rada Grčke i Sindkat javnih službi – GSEE i ADEDY) imaju frakcije koje podržavaju različite partije – PAME – komunističku partiju, SYN evrokomuniste, PASHE socijaliste i DAKE demokrate. Po pravilu, na unutarsindikalnim izborima se u rukovodstva sindikata biraju predstavnici onih frakcija koje ulaze u koalicione vlade. Takvom kombinatorikom se očekuje ostvarivanje većeg uticaja na donosioce odluka.

146: Sindikati u medijima

Drugi, daleko komotniji i manje rizičan, model –institucionalne, interesno-

političke reprezentacije čine: (1) različito razvijena praksa uključivanja predstavnika sindikata u rad odbora i radnih tela parlamenta i vlade i vladinih agencija, kao i (2) stvaranje posebnih tela za vođenje tripartitnog i multipartitnog socijalnog dijaloga (na lokalnoj, nacionalnoj i regionalnoj ravni) s pretežno konsultativnim i savetodavnim funkcijama i ovlašćenjima, koje svoju inspiraciju nalazi u još 1919-te godine formiranoj, tripartitnoj strukturi MOR-a.

Radi se zapravo o nastojanju da se, kroz direktnu komunikaciju s institucijama

vlasti, politički nadgradi i ojača pregovaračka strategija sindikata.

Političko lobiranje i uticaj

Orijentacija na formalne kanale i komunikaciju sindikate je držala izvan prakse razvijanja lobiranja i stvaranja političkih mreža – „zajednica praktične politike“ koje, pored sindikalnih lidera i lobista čine i vladini funkcioneri i visoki administratori, ključni poslanici, sindikatima naklonjeni eksperti i vodeći novinari (Hejvud, 2004: 523-530).

Širi socijalno-politički koalicioni aranžmani, uz očuvanu autonomiju aktera, pre svega sindikata, zaista su način da se politički podrži i osnaži socijalni dijalog. Rečju, realan efektivni socijalni dijalog, otvoreni kanali komunikacije s parlamentom i vladom i njenim agencijama su, uz profi liranje političke ponude, neki od nužnih preduslova za postojanje uticajnijih sindikata.

No, sindikati moraju pre svega, kroz proces edukacije i akcionog treninga, da jačaju sopstvene kapacitete i pokažu znatniju sposobnost socijalnog učenja. Svi prethodni primeri simbioze sindikata s vlašću očito su dali katastrofalne rezultate. I modeli političke ekvidistance (SSSS) ili samostalnog izbornog nastupa „Laburista“, zapravo ASNS, u kojima nije dobijeno ni onoliko glasova (10000) koliko je prethodno bilo potrebno prikupiti potpisa za formiranje izborne liste, ništa su manje neuspešni. Pokušaji poput onih „Nezavisnosti“ da, kroz sklapanje sporazuma o saradnji (sa SDP i DS) i oročenih ugovora o razvoju socijalnog dijaloga i sklapanju socijalnog pakta (sa DSS i G17 plus), realizuje celovitu (in)direktnu političku strategiju, imaju perspektivu samo u meri u kojoj postoji: (1) održivi elementarni konsenzus unutar i između sindikata, ali i ukupnog demokratskog političkog bloka i, istovremeno, (2) dođe do profi liranja pouzdanog političkog partnera sindikata.

Sve dok ne dođe do ukrupnjavanja i profi liranja partijske, ali i sindikalne scene,

ovi sporazumi će imati ulogu, karakter i sudbinu malih, jednokratnih parcijalnih

uloga s kojima se ozbiljno ne računa i na koje se, u međuvremenu, zaboravlja.

Sindikati u medijima: 147

Sindikati u partijsko-političkom polju

Polje delovanja i logika interesa sindikata i političkih partija imaju brojne dodirne tačke, ali se u velikoj meri razlikuju i razilaze. Cilj političkih partija je osvajanje/održanje na vlasti, odnosno zadobijanje što šire podrške građana. Partije su zato u situaciji da obećavaju i ono što ne nameravaju, ili objektivno ne mogu da ostvare.

Uži, vladavinski interes ih često, posebno u zemljama u tranziciji lišenim stabilizovanih socijalnih podela, kao i manevarskog prostora za amortizovanje dejstva nepopularnih ekonomskih mera, tera u političku i ideološku mimikriju. U tom kontekstu svi, ili gotovo svi ponavljaju priču o socijalnoj koheziji i solidarnosti kao neku vrstu političke mantre.

Logika političke vlasti je, međutim, logika pregovaranja i nagodbi, odnosno veštine ostvarivanja mogućeg. Ona uvažava, pre svega, interese brojnih, dobro organizovanih „strateških skupina“ (Ofe, 1999: 155-174). Pri tome zaposleni, posebno oni sindikalno organizovani, predstavljaju čak i za partije sklone sindikatima tek jedan deo potencijalne izborne klijentele čije interese je teško do kraja usaglasiti i integrisati.

Istovremeno, na drugoj strani, bezuslovna podrška sindikata političkim partijama i koalicijama, posebno u uslovima oštre političke polarizacije, praktično onemogućuje ostvarenje i minimuma neophodne međusindikalne saradnje i vodi slabljenju pregovaračke moći sindikata i zaposlenih. Nekritičko vezivanje za pojedinu političku opciju nosi i često prevelik i nepotreban rizik od unošenja dodatnih linija političkih podela (nacionalnih, verskih) u redove članstva, što dalje vodi fragmentaciji i slabljenju sindikata. Povratno, sve slabiji, podeljeniji i malobrojniji sindikati gube na podršci i ostvaruju sve minorniji politički uticaj (Stojiljković, 2006: 392-395).

Jedno od mogućih objašnjenja za slab uticaj zaposlenih i sindikata na politiku leži u oceni da je u Srbiji još uvek na sceni svojevrsni politički maskenbal u kome stranački lideri tvrde jedno a rade drugo u skladu s konstatacijom bugarskog sociologa Ivana Krasteva da na Balkanu sve stranke i koalicije u vreme izbora uđu u strasnu ljubavnu vezu s biračima a nakon njih u brak s međunarodnim fi nansijskim organizacijama.

Suočene s većinom biračkog tela koje čine siromašni i nedovoljno uposleni, stranke u manifestima frekventno pominju vrednosti solidarnosti, socijalne pravde i socijalnog dijaloga i odgovorne države. Na drugoj strani, u praktičkoj politici kroz veze s tajkunima i fi nansijerima i raspodelu političkog plena deluju kao strojevi za eksploataciju vlasti i federacije interesnih grupa i lobija. Proces i efekti privatizacije, vođena poreska politika, slabo antimonopolsko zakonodavstvo i gotovo endemski raširena korupcija i trgovina uticajem, dovoljno su dobri argumenti za ovu tezu.

148: Sindikati u medijima

Predlog: Nužno je precizirati i ukrupniti sindikalnu ponudu, uz strateški zajednički dogovor, koji bi sadržao sledeća četiri

elementa:

(1) Imajući u vidu da, bar od oktobra 2000, ne postoje nepremostive programske razlike između sindikata, njihovu

zajedničku pregovaračku platformu i, istovremeno, kriterije za odabir političkih partnera mogla bi činiti, inače široko

prihvaćena, ustavna opredeljenja za Srbiju kao građansku, evropsku, socijalno odgovornu, pravnu i demokratsku

državu i društvo.

(2) Reč je o opredeljenju da se unutar demokratskog političkog dizajna, aktivnog civilnog društva i dinamične tržišne

privrede, ostvaruju puna pravna i politička jednakost, nacionalna i rodna ravnopravnost, socijalna pravda i solidarnost.

Prethodno, država bi morala antikoruptivnim zakonodavstvom i praksom redukovati, gotovo endemski raširenu

političku korupciju i kriminal.

(3) Dalje programsko preciziranje i, istovremeno sužavanje kruga potencijalnih partnera, podrazumeva i efektivno

zalaganje za ekološki i socijalno održiv razvoj, aktivnu politiku zapošljavanja i smanjenja siromaštva, održivu socijalnu

politiku, pre svega održiv obrazovni, zdravstveni i penzioni sistem.

(4) Naravno, opredeljenje da se izbalansirano radno i socijalno zakonodavstvo donose unutar bipartitnog i tripartitnog

socijalnog dijaloga, uz uvažavanje ključne uloge sindikata i priznavanje prava na participaciju zaposlenih, kolektivno

pregovaranje i štrajk, predstavlja takođe neku vrstu najužeg i najkonkretnijeg, četvrtog kvalifi kacionog testa za ulazak

među potencijalne političke i socijalne partnere sindikata.

9. ZAVRŠNA DILEMA:

KAKO PREŽIVETI TRANZICIONU DRAMU

U uslovima aktuelne krize planetarnih razmera Srbija mora napustiti dosadašnji model razvoja zasnovan na pregrejanoj tražnji i uvozu, prenaduvanoj i javnoj i privatnoj potrošnji i posledično stvorenim, spoljnim i unutrašnjim defi citima i neravnotežama. Sledeći razvojnu logiku i strategiju EU za narednu deceniju, Evropa 2020, novi model razvoja bi se, sasvim suprotno, bazirao na štednji, ulaganjima, proizvodnji i povećanju izvoza. Ključni, fi nalni cilj strategije trebalo bi da bude uvećanje zaposlenosti i blagostanja stanovništva.

Prelazak na novi razvojni model ne ide, međutim, bez, bar kratkoročnih odricanja, gubitaka i redistribucije u kojoj neko dobija ako neko drugi gubi.

Poslednje decenije prepune su primera situacija u kojima se pred izazovima odustajalo od ključnih promena sklapanjem razvojno neproduktivnog socijalnog braka iz računa kojim su moćni štitili privilegije, a grupe s dna socijalne piramide zadovoljavale se mrvicama sa stola.

Čini se da to više neće biti moguće, bar ne u dosadašnjoj meri. Vreme bala

pod maskama prolazi i nakon decenijske dominacije nacionalnih komada s

pevanjem i pucanjem i socijalnog populizma u stranačkoj politici će morati da

u prvi plan dođu suštinska pitanja razvoja i razvojnih strategija. Konačno, na pomolu je novo političko prerazvrstavanje.

Poruka je jasna, u Srbiji nakon dugogodišnje recesije više nije prihvatljiva

mogućnost privrednog rasta koji ne bi bio praćen istovremenim rastom

Sindikati u medijima: 149

zaposlenosti i standarda. Na drugoj strani, rasta nema bez obimnijeg akumuliranja, kao i uvećane konkurentnosti i produktivnosti rada. To, po pravilu, ide uz privatizaciju i dalje restruktuiranje i oslobađanje od viškova zaposlenih. Postići i jedno i drugo u krajnje suženom manevarskom prostoru nije nimalo lak zadatak. Uspešna evropska praksa sklapanja socijalnih paktova između vlada i socijalnih partnera pokazuje da rešenje treba tražiti u skladnom povezivanju rasta dinamične, otvorene, ali normativno regulisane i lišene monopola tržišne privrede s ulaganjem u humani kapital – u stvaranje obučene i fl eksibilne radne snage, koju onda karakteriše spremnost na rizik i visoka uposlenost.

Sklapanje paktova aktere usmerava ka uzajamnoj odgovornosti i lišava

ih suviška nerealnih očekivanja i obećanja. Dogovoreni makroekonomski pokazatelji razvoj čine predvidljivim i omogućuju kontrolu i merenje učinaka svakog od učesnika u socijalnom i političkom dijalogu.

Odgovornost i samoograničavanje na trusnom socijalnom i političkom tlu Srbije, lišenom značajnije demokratske tradicije, međutim, nikada nisu bili previše rašireni manir i praksa. Da do toga zaista dođe, sindikati se moraju prethodno izboriti za uspostavljanje ravnoteže moći u skladu sa sentencom da nema efektivnog ostvarivanja prava bez istovremenog posedovanja kontra-moći.

LiteraturaArandarenko, Mihail. 2010. „Politička ekonomija nezaposlenosti”, u: Arandarenko,

Burda, Viploš, (2004), Makroekonomija, Ekonomski fakultet, Beograd

Hauard, Mark. 2008. Civilno društvo u postkomunističkim društvima. Beograd:

Građanske inicijative

Hejvud, Endru. 2004. Politika. Beograd: Clio

Kin, Džon. 2003. Civilno društvo. Beograd: Filip Višnjić

Mihailović, Srećko, Gradimir Ivanić i Zoran Stojiljković. 2003. Sindikalni barometar 23

(2004) i 4 (2007)

Mihailović, Srećko. 2010. „Sindikati u javnomnjenskom obzorju“. Beograd: SLA

Mihailović, Srećko (ur.). 2010. Kako građani Srbije vide tranziciju. Istraživanje javnog

mnenja tranzicije. Beograd: FES – CSSD – CeSID.

Molnar, Aleksandar. 2003. „Civilno društvo“. u: Kritički pojmovnik civilnog društva.

Beograd: Grupa 484

Ofe, Klaus. 1999. Modernost i država. Beograd: Filip Višnjić

150: Sindikati u medijima

Pavlović, Vukašin. 2003. Demokratija i društvene promene. Beograd: Čigoja štampa

Slavujević, Zoran. 2010. „Institucije političkog sistema - umesto simboličkog izraza

prava građana da vladaju, sredstvo vladavine nad građanima“. u: Mihailović, Srećko

(ur.). Kako građani Srbije vide tranziciju. Istraživanje javnog mnenja tranzicije. Beograd:

FES – CSSD – CeSID

Stojiljković, Ana. 2011. „Političko lobiranje u EU“. u: Političko grupisanje u Evropi.

Beograd: KAS – EPUS

Stojiljković, Zoran. 2008. Konfl ikt i/ili dijalog. Beograd: SLA i FPN

Stojiljković, Zoran. 2010. „Socijalni dijalog i konsolidovanje demokratije“. Beograd: SLA

Zerfaß, Ansgar i Miroljub Radojković (prir.). 2011. Menadžment političke komunikacije.

Osnove i koncept. Beograd: Fondacija Konrad Adenauer – Medijski program

Jugoistočna Evropa

Sindikati u medijima: 151

PRILOZI (1)PROKLETI SAMOUPRAVLJAČI

PROFIL RADNIKA U TRI TEKSTA IZ 2010. GODINE

Aleksandar Apostolovski, Šumadijska tranzicija iz parka „Jura”Objavljeno u Politici od 14. aprila 2010.

Rača Kragujevačka – Godinu dana su ratovali protiv države, zahtevajući da ponovo rade. Blokirali su autoput, probijali kordone žandarmerije, demonstrirali su i u Beogradu, pregovarali s ministrima, preteći da će kolektivno da se isele u Ameriku. Spavali su mesecima po holovima opštine Rača Kragujevačka, padali u nesvest, dobijali infuziju, razboljevali se, živeći na minimalcu. Kad su konačno pobedili i primorali vladu da im dovede novog vlasnika i to ozbiljnu kompaniju iz Južne Koreje, koja snabdeva pogone „Hjundaija” i „Kije” u centralnoj Evropi, radnici „Zastave elektro” sada – odbijaju da rade. Proizvodna hala južnokorejske „Jura korporacije”, do prekjuče srpske „Zastava elektro”, sablasno je prazna. Umesto da zasuču rukave i ubede Južnokorejce da su došli na pravo mesto svih 284 zaposlenih je odlučilo da napusti fi rmu i uzme otpremnine!

U ovom šumadijskom tranzicionom vodvilju uočljiv je još jedan paradoks: prema nezvaničnim planovima južnokorejske multinacionalne korporacije, kome je država ponosno uručila vlasnički list, uz obećanje iz kupoprodajnog ugovora o bar 1000 novih radnih mesta, proizvodnja bi trebala da počne 1. maja. Na međunarodni praznik rada, radnika u „Juri” možda neće biti.

Predsednik samostalnog sindikata fabrike Slobodan Gajić kaže da je opšti konsenzus radnika da odu iz kompanije motivisan golgotom koju su prošli tokom prethodne privatizacije. I Gajić se prijavio za otpremninu.

– Radnici se s pravom plaše da će ostati bez hleba i 300 evra po godini staža. Kada su fabriku kupili prethodni vlasnici, bili smo šikanirani i ponižavani, radeći za 11 hiljada dinara mesečno. Radnici su sada obavili razgovore s novim poslodavcem iz Južne Koreje. On nam je rekao da od nas traži da budemo požrtvovani i odani kompaniji. Ali, svi ćemo biti na probnom radu, pa ko zadovolji – ostaje. Država, međutim, treba da predloži poslodavcu – ko ne prođe probni rad, neka bar uzme otpremninu. U proizvodnji gotovo da nema zaposlenog sa manje od 22 godine staža. U proseku, to je suma od sedam, osam hiljada evra po čoveku. Dakle, zašto da rizikujemo? Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani.

Govoreći o detaljima pregovora s direktorom „Jura korporacije Srbija” Lukasom Džangvu Namom, ostali radnici koji nisu želeli da se predstave, napominju da se u Rači odvija prava igra nerava oko otpremnina. Korejac, naime, zahteve za

152: Sindikati u medijima

otpremninom shvata izdajom kompanije i ne može da pređe preko toga. Radnici, već prekaljeni u borbi sa vladom, hoće da izvuku najviše što mogu, verujući da će poslodavac shvatiti da ipak nije došao u Nemačku, nego u Srbiju.

Iako za sada to niko zvanično ne potvrđuje, strategija radnika je sledeća: s obzirom na to da novi vlasnik što pre želi da obnovi proizvodnju, za sada s dve proizvodne trake u delu magacinskog prostora, a da pri tom nema ugovornu obavezu prema zaposlenima, iskusni šumadijski pregovarači žele da najpre uzmu otpremnine, odu na biro, a zatim se – ponovo vrate u fabriku.

To je prećutni dogovor između svih učesnika u ovom poslovnom dilu, s tim da, kaže nam jedan od učesnika, Južnokorejac još ne može da poveruje u to. Čovek smatra da je to nemoralno, da se kosi s njegovom poslovnom praksom i životnom fi lozofi jom, dok radnici navode svoju školu mišljenja: „Šta je tu problem, ako se može?”

U ovom tranzicionom blefu karta je u rukama radnika. Otpremnine će ionako platiti država, uz već postignuti dogovor da vlada takođe fi nansira nove vlasnike sa po 4.500 evra za svakog radnika. Prema prvim najavama, „Jura” će zadržati 200 radnika, a do kraja godine uposliti još 800. Na birou rada u Rači, varoši sa oko 4.000 stanovnika, trenutno je više od 1000 nezaposlenih, mada se poslednjih dana u ovu opštinu prijavilo još oko 450 novih stanovnika iz okolnih gradova, kako bi eventualno ušli u „Juru”. Međutim, stari „šljakeri” igraju na još jednu kartu, njihovu višegodišnju praksa u auto-industriji.

Tomislav Veljković, sindikalni tribun iz Rače, sa imidžom lokalnog Leh Valense, koji je vodio jednogodišnji bunt radnika, podseća da je šef konzorcijuma prethodnih vlasnika bio Ranko Dejanović, suprug predsednice srpskog parlamenta Slavice Đukić Dejanović, i da je upravo to razlog zbog kojeg vlasti u Beogradu, zarad očuvanja koalicionog mira, pristaju na kompromis. Naime, upravo je vođenje „Zastave elektro” u tom periodu bilo u najmanju ruku sporno i izazvalo je ogromno nezadovoljstvo radnika, što je i primoralo Dejanovića da septembra prošle godine vrati svoje akcije državi.

Komiteti umesto sindikataSindikalac Slobodan Gajić je vodio oštar dijalog sa Lukasom Džangvu Namom. – Gospodin Nam mi je rekao: „Neću dozvoliti sindikate u fabrici, ko ih osnuje, dobiće otkaz”. Ja sam mu odgovorio: „Morate da poštujete zakone ove zemlje”. On je onda rekao: „Možete osnovati komitete”, a ja mu odgovorio: „Komiteta smo se nagledali”.

Tada je na mesto v. d. tehničkog direktora, po odluci radnika i ministarstva za ekonomiju, došao Dejan Stojanović, bivši generalni direktor iz doba društvene svojine. Dejanovića su otpustili jer se nije slagao sa poslovnom politikom novog vlasnika.

Sindikati u medijima: 153

– Ova fabrika je pravila kablove i instalaciju za sve što se kotrljalo u SFRJ, od zastave do FAP-a. Pred prvu privatizaciju, krajem 2005. godine, bili smo najbolji isporučilac elektro-opreme u grupaciji „Kandi”, za programe bele tehnike. Kada smo radili za američku kompaniju „Delfi ”, proizvodili smo kablove za „Porše”. Zato, što se tiče znanja i sposobnosti radnika, oni nemaju čega da se plaše. Za razliku od konzorcijuma koji je kupio fi rmu za 27,7 miliona dinara, što znači za džabe, vlasnici iz Južne Koreje su platili tri miliona evra i misle da ulože još osam. Kada je gospodin Nam gledao fabriku, lično je otvorio svaku kutiju za osigurače. Zato mislim da je ovde reč o razlici u mentalitetu. I poslovnom i životnom – kaže Stojanović, koji je prisustvovao većini razgovora sa radnicima.

Stvarno je stvar u mentalitetu. Mašinski inženjer Branko Avramović u pustoj hali ne može da veruje u jeretičku rečenicu koju je izgovorio menadžer iz Južne Koreje: „Radićeš i subotom”.

V. Nedeljković, Press istražuje – da li se Srbi plaše posla?Objavljeno u Pressu od 15. aprila 2010.

Svih 284 radnika preduzeća „Zastava elektro”, koje je pre nekoliko dana preuzela južnokorejska „Jura korporejšen”, odlučila su da dobrovoljno napuste fi rmu uz otpremnine od 300 evra po godini radnog staža!

Vest zvuči neverovatno s obzirom na to da su ovi radnici godinu dana štrajkovali zahtevajući od države da im pomogne da pokrenu proizvodnju i žive od svoga rada. Slična stvar se nedavno desila i u kragujevačkom FAS-u, odakle je „pobeglo” više od 50 zaposlenih. U Uniji poslodavaca odavno upozoravaju da na srpskim gradilištima moraju da angažuju radnike iz Rumunije jer poslodavci ne mogu da nađu dovoljan broj ljudi koji pristaju da rade teške fi zičke poslove. Postavlja se pitanje da li to srpski radnici uprkos teškom ekonomskom stanju beže od posla i zašto se to događa.

FaktiKorejska kompanija je fi rmu „Zastava elektro” kupila za oko tri miliona evra, uz obavezu da investira oko osam miliona evra i uposli 1.000 radnika- Ova fabrika proizvodi elektroinstalacije za automobilsku industriju- Prilikom potpisivanja ugovora o kupovini, generalni direktor kompanije „Jura korporejšen” Lukas Džangvu Nam je rekao da je kompanija spremna da odmah preuzme 200 radnika- Južnokorejska kompanija će oglasiti ponudu novih radnih mesta na Sajmu obrazovanja i zapošljavanja, koji će biti održan 15. i 16. aprila na kragujevačkom Šumadija sajmu- Proizvodnja u račanskoj fabrici trebalo bi da počne u roku od tri meseca od potpisivanja ugovora o kupoprodaji. Svako novootvoreno radno mesto država će dotirati sa po 4.500 evra.

154: Sindikati u medijima

Krivo je samoupravljanje

Ekonomista Zoran Popov kaže za Press da su se kod nas ljudi odvikli od rada i da će morati da prođe još nekoliko godina pre nego što se naviknu da rade onako kako to od njih očekuje poslodavac sa Zapada.

- Kada su naši radnici sredinom 60-ih i 70-ih godina prošlog veka odlazili na rad u zemlje Zapadne Evrope, svi su pričali da su prvih nekoliko godina imali velikih problema da se naviknu na tamošnje uslove rada i da su svakih tri, četiri meseca dobijali otkaze. Tako je bilo jer su naši radnici uvođenjem samoupravljanja naviknuti da mogu lepo da žive, a da malo rade. Tada su nastale čuvene socijalističke fl oskule „Ne može mene gazda toliko malo da plati, koliko ja malo mogu da radim” ili „ Radio ne radio, svira mi radio” - kaže Popov.

Prema njegovim rečima, Srbi beže od posla ako radno mesto ne podrazumeva slobodan vikend, fi ksno radno vreme, sindikat, regres i druge povlastice, koje je garantovao socijalistički način poslovanja.

- Radnici u Srbiji ne mogu da se priviknu na prvo pravilo surovog kapitalizma, a to je da nema šanse da odmah dobijete stalan posao na kojem ćete ostati do penzije, prvo morate proći probni rad i pokazati šta znate - kaže Popov.

On kaže da nikoga ne treba da čudi što su svi radnici „Zastave elektro” birajući između strogog poslodavca iz Južne Koreje i otpremnine izabrali ovo drugo, jer oni teško mogu da prihvate nova pravila poslovanja.

- Jedan deo radnika, oni koji su stariji od 50 godina, već su umorni i nemaju snage da menjaju svoje navike, drugi verovatno neće da rizikuju da eventualno ostanu i bez otpremnine i bez posla, a treći su se uplašili novih pravila koje će uvesti poslodavac - ističe Popov.

Veljković: Neko ih je prevarioPoverenik Saveza samostalnih sindikata opštine Rača Tomislav Veljković, koji je vodio proteste zaposlenih „Zastave elektro”, smatra da se radnici ne boje posla. On tvrdi da je te radnike neko pogrešno posavetovao - da mogu da uzmu otpremninu, odu na biro, a onda se ponovo vrate na posao!- Nije u redu da se radnici olako odreknu svojih radnih mesta. Ali s obzirom na to da su oni nekoliko puta prevareni i da nemaju garanciju da će posle probnog rada zadržati posao, ne treba da čudi što su odlučili da uzmu otpremninu i odu. Ne smemo zaboraviti da su ti isti radnici radili skoro dve i po godine, vikendom i prekovremeno za samo 11.000 dinara - upozorava Veljković.

Neće da rizikuju

Predsednik Samostalnog sindikata fabrike „Zastava elektro” Slobodan Gajić kaže za Press da su radnici odlučili da odu uz otpremnine jer se plaše da bi poslodavac posle probnog rada mogao da im uruči otkaze.

Sindikati u medijima: 155

- Novi vlasnik po kupoprodajnom ugovoru nema obavezu preuzimanja zaposlenih, već može da prema svojim kriterijumima odlučuje ko će da ostane u fi rmi. Oni se boje da će posle 25, 30 godina radnog staža ostati bez posla uz obrazloženje da nisu zadovoljili kriterijume. Njihov strah je opravdan jer bi im se vrlo lako moglo desiti da ostanu i bez posla i bez otpremnine - ističe Gajić.

On, ipak, tvrdi da su radnici u stanju da odgovore na zahteve koje bi pred njih postavio novi vlasnik iz Južne Koreje, koji snabdeva pogone „Hjundaija” i „Kije” u Centralnoj Evropi. Gajić priznaje da je svima jasno da je došlo vreme surovog kapitalizma i da ne treba isključiti mogućnost da su se ljudi prepali svega onoga što ono donosi!

- Šta radnik može da očekuje kada na prvom sastanku direktor Lukas Džangvu Nam kaže da neće dozvoliti formiranje novog sindikata u njegovoj fi rmi i da će svako ko pokuša da uradi tako nešto, momentalno dobiti otkaz - objašnjava Gajić (http://www.pressonline.rs/sr/vesti/vesti_dana/story/112100/Press+istra%C5%BEuje%3A+Za%C5%A1to+Srbi+ne%C4%87e+da+rade.html)

Ivan Zlatić, Radnici – varani pa klevetaniObjavljeno u Republici br. 476-477, maj 2010.

Problemi u „Zastavi elektro“ krenuli su krajem 2008. godine, kada je preduzeće zbog lopovluka i loše uprave pod kontrolom Ranka Dejanovića izgubilo poslovno-tehničku saradnju sa multinacionalnom kompanijom “Delphi”, praktično jedini posao koji su radili tokom prethodne dve godine. “Delphi” tih dana u raznim prilikama nije propuštao da napomene kako nikada nije imao problema sa zaposlenima, čak naprotiv. O tome je Republika podrobno pisala prošlog leta, a na bazi prepiske sa „Delphijem“ koju je uoči famoznih protesta na pruzi kod Lapova objavio Štrajkački odbor „Zastave elektro“. Devetomesečni protesti protiv Dejanovića su, kao što je poznato, krajem septembra rezultirali “poklanjanjem” fabrike državi.

Pre nego što će sa Dinkićem utanačiti primopredaju, Dejanović je, sećate se, najpre bio objavio da fabriku “vraća” radnicima. Štrajkači su, razumljivo, to odbili, obrazlažući da im je gazda na dar ponudio praznu kasu, blokiran račun, izgubljeno tržište, dugove prema njima samima za neisplaćene zarade, najmanje 168,5 miliona dinara duga Fondu za razvoj po osnovu kredita koji je Dejanoviću odobren da izmiri obaveze prema radnicima (što on nije uradio), i niz drugih problema. Da su prihvatili “poklon” radnici bi došli u poziciju da raspetljaju brojne fi nansijske brljotine bivše uprave, pa je zaista teško poverovati da je Ranko ozbiljno mislio da im prepusti fi rmu. Da li je napravio manevar samo da bi štrajkačima iznudio javno priznanje da nisu u stanju da upravljaju fabrikom? Da li je izlaganje takvom riziku (jer šta bi da su prihvatili!?) bilo deo njegovog poravnanja sa Dinkićem? Rizik

156: Sindikati u medijima

bi u tom slučaju bio obostran, makar podjednak, jer ni Dinkić, kao predsednik Upravnog odbora Fonda za razvoj, ne bi jeftino prošao u utvrđivanju odgovornosti za one nenamenski potrošene milione.

Kako god bilo, radnici “Zastave elektro” su se septembra 2009. godine našli otprilike tamo odakle su krenuli februara 2006. godine: zaduženi, u iščekivanju prodaje. Pride iscrpljeni devetomesečnim protestima, nemaštinom, strahom, poniženjima. Uprkos činjenici da je samo njihova borba sačuvala fabriku od propasti, nateravši ministra i gazdu da se nagode, Dinkić ih je po preuzimanju uprave odstranio iz svakog odlučivanja o daljoj sudbini, njihovoj, i “Zastave elektro”.

I baš tamo gde bi minimalno revnostan državni funkcioner i elementarno pragmatičan političar pokušao da ljudima koji su propatili zbog korupcije njegovih potčinjenih, u novoj privatizaciji obezbedi barem onaj nivo prava koji su prethodno imali, Dinkić je “Zastavu elektro” stavio na restrukturiranje, stvorivši uslove za rešenje koje će obesmisliti rezultate radničke borbe. Restrukturiranje je obavljeno na dobro poznat način – sva imovina fabrike je u direktnoj pogodbi prodata južnokorejskoj korporaciji “Jura” za tri miliona evra, a na “Zastavi elektro” su ostale obaveze i radnici. Aranžman, uzgred budi rečeno, kudikamo povoljniji od onog koji je Ranko nudio “samoupravljačima”, naročito kad se zaračuna da će “Jura” za svako radno mesto od države dobiti po 4.500 evra. Planira se, navodno, angažovanje 200 od 284 bivših radnika “Zastave elektro”, i još 800 novih, pa vi sad sami množite i sabirajte. Prilikom intervjua za posao sa radnicima “Zastave elektro”, direktor “Jure” Lukas Džangvu Nam je napomenuo da sindikalno organizovanje neće biti tolerisano, da od svojih zaposlenih očekuje lojalnost fi rmi, prekovremeni rad itsl. Onima koji ne prođu na testiranju kod “Jure” država će isplatiti otpremnine; oni koje “Jura” angažuje gube pravo na otpremninu. Nakon što ostane bez imovine i bez zaposlenih, “Zastava elektro” će po svoj prilici završiti u likvidaciji.

Iako se Dinkić svojski potrudio da konačno rešenje za “Zastavu elektro” veže uz svoje ime, niko ga još uvek nije pitao kakva je to sad “privatizacija” posle koje radnici moraju ponovo da se zapošljavaju, posle koje više ne važi kolektivni ugovor i prestaje da postoji sindikat? Ili obrnuto: kakve veze ima isplata otpremnine otpuštenim radnicima u preduzeću X s njihovim potonjim (ne)zapošljavanjem u preduzeću Y?

Medijska reakcija

Umesto ovih tako složenih fi nesa, naša se štampa po rutini ostrvila na slabije.

U Politici od 14. aprila, u tekstu “Šumadijska tranzicija iz parka Jura”, Aleksandar Apostolovski se zgražava što, prema rezultatima njegove ankete, niko od radnika “Zastave elektro” ne planira da pređe u južnokorejsku korporaciju: “Korejac, naime, zahteve za otpremninom shvata izdajom kompanije i ne može da pređe preko toga”. Sve kao u stara grdna vremena kad se Politika zanimala za sve sem za

Sindikati u medijima: 157

istinu – da li bi A. Apostolovski i sebi odrekao pravo da ne prihvati posao u nekoj dalekoistočnoj novinskoj kompaniji ukoliko mu ne odgovaraju ponuđeni uslovi, i da ga zbog toga niko ne nabeđuje da je neradnik, lupež, izdajnik?

Nadalje, međutim, novinarska vrednica nam iz neimenovanih izvora otkriva da i nad nemoralom ima nemorala. Paz’te samo šta su gedže naumile: “Iako za sada to niko zvanično ne potvrđuje, strategija radnika je sledeća: s obzirom na to da novi vlasnik što pre želi da obnovi proizvodnju, za sada s dve proizvodne trake u delu magacinskog prostora, a da pri tom nema ugovornu obavezu prema zaposlenima, iskusni šumadijski pregovarači žele da najpre uzmu otpremnine, odu na biro, a zatim se – ponovo vrate u fabriku. To je prećutni dogovor između svih učesnika u ovom poslovnom dilu, s tim da, kaže nam jedan od učesnika, Južnokorejac još ne

može da poveruje u to. Čovek smatra da je to nemoralno, da se kosi s njegovom poslovnom praksom i životnom fi lozofi jom”.

Još jednom, radnici otpremnine ne dobijaju od “Jure”, već od “Zastave elektro”, odnosno od njenog vlasnika, Republike Srbije. Ukoliko neki među njima zaista planiraju da primene opisanu strategiju takav bi potez eventualno mogao biti nemoralan prema Mlađanu Dinkiću, što je silogizam, ali prema gospodinu Namu nikako.

I kao vrhunac, na stranicama donedavne ratnohuškačke kupusare Apostolovski od radnika “Zastave elektro” zapravo očekuje patriotsko žrtvovanje za svetlu kapitalističku budućnost: “Umesto da zasuču rukave i ubede Južnokorejce da su došli na pravo mesto svih 284 zaposlenih je odlučilo da napusti fi rmu i uzme otpremnine!”

U stvarnosti, 20. aprila 118 radnika “Zastave elektro”, mahom žena, pozvano je na rad u južnokorejsku korporaciju, koja je u Slovačkoj ozloglašena po kršenju zakonom garantovanih prava zaposlenih. Tamošnja inspekcija rada nedavno je utvrdila da su radnici u “Jurinim” pogonima u Lednickim Rovnama izloženi raznim vidovima maltretiranja (uključujući i fi zičko kažnjavanje ako ne rade dovoljno dobro), o čemu izveštava slovačka novinska agencija TASR, a prenosi dnevni list Pravda od 10. marta ove godine.

Još uvek je neizvesno koliko će se radnica i radnika “Zastave elektro” odazvati na “Jurinu” ponudu. Vrlo mali broj, najverovatnije. Delom i zbog vesti iz Slovačke, koje su zazvučale uverljivo kada se pročulo da niko od predvodnika borbe za “Zastavu elektro”, uključujući i mog favorita iz lanjskih radničkih previranja, šmekera nad šmekerima Slobodana Gajića iz Trske kod Rače kragujevačke, nije prošao test za doba “Jure”.

Dok su nasilje mahnitih navijača i desničara ili, recimo, mučenje životinja, u javnosti problematizovani manje-više onoliko koliko bez sumnje zaslužuju da budu, s druge strane se ubistvom uglavnom ne smatra smrt radnika “Šinvoza” Radislava

158: Sindikati u medijima

Stojanova na protestu u Domu sindikata januara 2008. godine, niti se kao nasilje osuđuje to što vlast ignoriše činjenicu da je više od sto radnika “Trudbenik gradnje” provelo zimu na ulici tražeći da se poštuju zakon i ugovor. Najgore, ekspertskim mišljenjem, a ne govorom mržnje smatra se izjava ekonomiste Zorana Popova da su aktuelni problemi u “Zastavi elektro” prouzrokovani time što “su naši radnici uvođenjem samoupravljanja naviknuti da mogu lepo da žive, a da malo rade. Tada su nastale čuvene socijalističke fl oskule Ne može mene gazda toliko malo da plati, koliko ja malo mogu da radim ili Radio ne radio, svira mi radio (...) Srbi beže od posla ako radno mesto ne podrazumeva slobodan vikend, fi ksno radno vreme, sindikat, regres i druge povlastice” (Press od 15. aprila, tekst “Iz fi rme pobegli svi radnici!” V. Nedeljkovića, psihotičnog nadnaslova “Press istražuje da li se Srbi plaše posla?”). Duhovna pustinja u ideologiji i praksi ultranacionalista ne samo da je uporediva sa provincijalizmom naših neoliberalnih jezuita, koji zaposlenje shvataju kao istorijsku kaznu za život u socijalizmu (pa s tim u skladu osnovna radnička prava zakonom zaštićena u razvijenim demokratijama nazivaju “povlasticama”), već prosto bode oči da se radi o dve strane istog novčića. Da li će taj novčić ostati srpska valuta, što u ovom trenutku apsolutno jeste, ili ćemo skovati novi, i šta ćemo za njega moći da kupimo, pitanja su za nas koji u mržnju ne verujemo.

Na jednom od sastanaka koje Republika nakon izlaska svakog broja održava s predstavnicima radničkih i akcionarskih grupa okupljenih oko Koordinacionog odbora radničkih protesta i pokreta Ravnopravnost (odnosno zrenjaninskog odbora Ljajićeve SDP), Zdravko Deurić je živo govorio o pojedinim aspektima borbe radnika i akcionara “Jugoremedije” koji su, ako dozvolite, nešto manje načelni od onih koje Republika u svojim tekstovima nastoji da afi rmiše. Prenoseći svoja iskustva radnicima koji se danas bore na ulici, Deurić je zaključio da uspeh ne zavisi samo od doslednosti načelima, već i od toga koliko smo dorasli aktuelnom društvenom i političkom kontekstu, ovakvom kakav je, i koliko smo voljni da u njegovim okvirima svakodnevno tražimo rešenja koja će doprineti ostvarenju naših načela.

Rečju, da živimo.

(http://www.republika.co.rs/476-477/10.html).

Sindikati u medijima: 159

PRILOZI (2)TABELE

(t1) Mediji i frekvencije tekstova o sindikatima uopšte u tri vremenska poduzorka

Novine IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNO

Danas 8 7 8 23

Pregled 5 12 5 22

V. novosti 7 8 6 21

Dnevnik 8 9 4 21

Politika 3 10 2 15

Press 9 4 2 15

Blic 4 10 - 14

Pravda 4 2 1 7

Kurir 3 3 - 6

NIN 1 - - 1

Vreme 1 1 - 2

Ekonomist 1 - - 1

Akter - 1 3 4

UKUPNO 54 67 31 152

(t2) Mediji i frekvencije tekstova o Samostalnom sindikatu u tri vremenska poduzorka

Novine IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNO

Pravda 8 5 5 18

Blic 16 27 18 61

Danas 27 18 29 74

Politika 17 14 17 48

Pregled 26 26 19 71

V. novosti 17 24 24 65

Vreme 1 - - 1

Kurir 6 3 4 13

Press 19 10 11 40

NIN 1 1 1 3

Dnevnik 22 18 17 57

Ekonomist 1 - 1 2

Akter 1 3 2 6

UKUPNO 162 149 148 459

160: Sindikati u medijima

(t3) Mediji i frekvencije tekstova o UGS Nezavisnost u tri vremenska poduzorka

Novine IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNO

Pravda 5 10 - 15

Blic 11 30 5 46

Danas 13 28 14 55

Politika 6 20 6 32

Pregled 6 9 1 16

V. novosti 3 27 5 35

Vreme 1 - - 1

Kurir 2 11 - 13

Press 12 23 1 36

NIN 1 1 0 2

Dnevnik 5 16 3 24

Ekonomist 2 - - 2

Akter 2 - 1 3

UKUPNO 69 175 36 280

(t4) Mediji i frekvencije tekstova o ASNS u tri vremenska poduzorka

Novine IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNO

Pravda 7 5 1 13

Blic 5 8 6 19

Danas 14 9 19 42

Politika 16 6 4 26

Pregled 10 16 11 37

V. novosti 14 9 9 32

Vreme - - - -

Kurir 5 2 1 8

Press 5 3 3 11

NIN 3 - - 3

Dnevnik 7 4 3 14

Ekonomist 2 - - 2

Akter 1 - 2 3

UKUPNO 89 62 59 210

Sindikati u medijima: 161

(t5) Forum beogradskih gimnazija

Novine IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNO

Pravda - 3 - 3

Blic - 3 1 4

Danas 1 2 1 4

Politika 2 1 - 3

V. novosti 1 2 - 3

Kurir - 1 - 1

Press - - 1 1

Ukupno 4 12 3 19

(t6) Nezavisni sindikat policije

Novine IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNO

Pravda 16 2 3 21

Blic 6 1 8 15

Danas 8 2 5 15

Politika 8 1 3 12

Pregled 1 - - 1

V. novosti 5 1 3 9

Vreme - - 1 1

Kurir 4 2 2 8

Press 13 2 3 18

Dnevnik 1 2 6 9

Akter - 2 - 2

Ukupno 62 15 34 111

(t7) Policijski sindikat Srbije

Novine IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNO

Pravda 13 5 15 33

Blic 4 4 13 21

Danas 12 2 20 34

Politika 13 3 16 32

Pregled 3 - 2 5

V. novosti 5 - 6 11

Vreme - - 1 1

Kurir 6 1 7 14

Press 9 1 14 24

Dnevnik 2 1 11 14

Ukupno 67 17 105 189

162: Sindikati u medijima

(t8) Sindikat lekara i farmaceuta Srbije – SLFS

Novine IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNO

Pravda - 1 - 1

Blic - 1 1 2

Danas - 1 1 2

Politika - 5 1 6

V. novosti - 3 - 3

Kurir - 2 - 2

Press - 6 - 6

Dnevnik - 3 1 4

Ukupno nema tekstova 22 4 26

(t9) Sindikat metalaca Srbije

Novine IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNO

Blic - 1 - 1

Danas - 1 - 1

Pregled - 2 1 3

Kurir - 1 - 1

Press - 1 - 1

Dnevnik - - 1 1

Akter - 1 1 2

Ukupno nema tekstova 7 3 10

(t10) Sindikat obrazovanja Srbije

Novine IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNO

Pravda - 1 - 1

Blic - 1 1 2

Danas 2 1 4 7

Politika 2 2 2 6

Pregled 1 2 2 5

V. novosti - - 2 2

Vreme 1 - - 1

Dnevnik 2 1 - 3

Akter 1 - - 1

Ukupno 9 8 11 28

Sindikati u medijima: 163

(t11) Sindikat pravosuđa

Novine IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNO

Pravda 13 2 2 17

Blic 11 1 2 14

Danas 13 5 3 21

Politika 7 1 - 8

Pregled 2 2 3 7

V. novosti 15 - - 15

Vreme 1 - - 1

Kurir 11 - - 11

Press 17 - 1 18

NIN 1 - - 1

Dnevnik 3 - 1 4

Ukupno 94 11 12 117

(t12) Sindikat zaposlenih u državnoj upravi

Novine IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNO

Pravda 2 2

Danas 2 2

Politika 3 3

V. novosti 3 3

Press 1 1

Ukupno nema tekstova nema tekstova 11 11

(t13) Unija sindikata prosvetnih radnika Srbije

Novine IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNO

Pravda 2 11 - 13

Blic 3 21 4 28

Danas 3 24 7 34

Politika 5 16 11 32

Pregled - 3 2 5

V. novosti 2 21 9 30

Vreme 1 1 1 3

Kurir 1 12 1 14

Press 4 22 4 30

Dnevnik 4 7 - 11

Akter 1 - - 1

Ukupno 26 138 39 203

164: Sindikati u medijima

(t14) Sindikat novinara Srbije

Novine IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNO

Pravda 1 1 - 2

Danas 1 5 1 7

Politika - 2 - 2

Pregled - 1 - 1

V. novosti - 1 - 1

Kurir - 1 - 1

Press - 1 - 1

Ukupno 2 12 1 15

(t15) Sindikat profesionalnih fudbalera - Nezavisnost

Novine IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNO

Blic - 2 1 3

Danas - - 1 1

V. novosti 1 - - 1

Kurir - 1 - 1

Ukupno 1 3 2 6

(t16) Novine i broj tekstova o „ostalim“ sindikatima

Novine 9 3 7 2 6 4 1 10 8 5 11 ΣDanas 34 34 21 15 7 2 4 7 2 1 1 128

Politika 32 32 8 12 6 6 3 2 3 - - 104

Press 30 24 18 18 - 6 1 1 1 1 - 100

Pravda 13 33 17 21 1 1 3 2 2 - - 93

Blic 28 21 14 15 2 2 4 - - 1 3 90

Novosti 32 11 15 9 2 3 3 1 3 - 1 80

Kurir 14 14 11 8 - 2 1 1 - 1 1 53

Dnevnik 11 14 4 9 3 4 - - - 1 - 46

Pregled 5 5 7 1 5 - - 1 - 3 - 27

Vreme 3 1 1 1 1 - - - - - - 7

Akter 1 - - 2 1 - - - - 2 - 6

NIN - - 1 - - - - - - - - 1

UKUPNO 203 189 117 111 28 26 19 15 11 10 6 735

Legenda za zaglavlje:

(1) Forum beogradskih gimnazija; (2) Nezavisni sindikat policije; (3) Policijski sindikat Srbije; (4) Sindikat lekara i farmaceuta

Srbije – SLFS; (5) Sindikat metalaca Srbije; (6) Sindikat obrazovanja Srbije; (7) Sindikat pravosuđa; (8) Sindikat zaposlenih

u državnoj upravi; (9) Unija sindikata prosvetnih radnika Srbije; (10) Sindikat novinara Srbije; (11) Sindikat profesionalnih

fudbalera – Nezavisnost

Sindikati u medijima: 165

(t17) Novine i broj tekstova o „ostalim“ sindikatima

Novine 9 3 7 2 6 4 1 10 8 5 11 ΣDanas 34 34 21 15 7 2 4 7 2 1 1 128

Politika 32 32 8 12 6 6 3 2 3 - - 104

Press 30 24 18 18 - 6 1 1 1 1 - 100

Pravda 13 33 17 21 1 1 3 2 2 - - 93

Blic 28 21 14 15 2 2 4 - - 1 3 90

Novosti 32 11 15 9 2 3 3 1 3 - 1 80

Ostale nov 34 34 24 21 10 6 1 2 - 7 1 140

UKUPNO 203 189 117 111 28 26 19 15 11 10 6 735

(t18) Novine i broj tekstova o „ostalim“ sindikatima (u %)

Novine 9 3 7 2 6 4 1 10 8 5 11 ΣDanas 27 26 16 12 5 2 3 5 2 1 1 100

Politika 31 31 7 11 6 6 3 2 3 - - 100

Press 30 24 18 18 - 6 1 1 1 1 - 100

Pravda 14 36 18 23 1 1 3 2 2 - - 100

Blic 31 23 16 17 2 2 5 - - 1 3 100

Novosti 40 14 19 11 2 4 4 1 4 - 1 100

Ostale nov 24 24 17 15 7 4 1 2 - 5 1 100

UKUPNO 28 26 16 15 4 3 3 2 1 1 1 100

(t19) Novine i broj tekstova o „ostalim“ sindikatima (u %)

NovinePolicijski

sindikati (2+3)Sindikati u

obrazovanju (1+6+9)Sindikat

Pravosuđa (7) Ostali sindikati

(4+5+8+10+11)Σ

Danas 38 35 16 11 100

Politika 42 40 7 11 100

Press 42 31 18 9 100

Pravda 59 18 18 5 100

Blic 40 38 16 6 100

Novosti 25 46 19 10 100

Ostale nov 39 32 17 12 100

UKUPNO 41 35 16 8 100

Legenda za zaglavlje tabele 17-19: isto kao u tabeli 16

166: Sindikati u medijima

(t20) Štrajkovi i novine u kojima su tekstovi objavljeni

Štrajkovi IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNOBlic 27 45 23 95

Pregled 22 25 20 67

Danas 21 15 10 46

V. novosti 13 16 13 42

Dnevnik 9 17 6 32

Politika 14 7 9 30

Kurir 17 6 1 24

Press 12 6 4 22

Pravda 9 6 7 22

Nedeljnici 1 - - 1

Ukupno 145 143 93 381

(t21) Mobing i novine u kojima su tekstovi objavljeni

Mobing IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNOPolitika 13 1 4 18

Press 4 4 6 14

Blic 4 4 1 9

V. novosti 3 3 3 9

Danas 6 1 1 8

Dnevnik 4 2 2 8

Kurir 2 1 3 6

Pregled 3 - 2 5

Pravda - - 1 1

Nedeljnici 2 - - 2

Ukupno 41 16 23 80

(t22) Radnici i novine u kojima su tekstovi objavljeni

Radnici IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNOPravda 7 19 7 33

Blic 67 122 98 287

V. novosti 61 90 85 236

Press 54 79 71 204

Politika 60 83 58 201

Danas 26 53 51 130

Kurir 29 35 33 97

Dnevnik 29 33 19 81

Pregled 9 17 9 35

Nedeljnici* 17 21 9 47

Ukupno 359 552 440 1351* Nin 19 (8-8-3); Vreme 14 (4-7-3); Ekonomist 8 (3-5-0); Akter 6 (2-1-3).

Sindikati u medijima: 167

(t23) Zapošljavanje i novine u kojima su tekstovi objavljeni

Zapošljavanje IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNOV. novosti 29 35 16 80

Blic 16 37 17 70

Pregled 26 28 16 70

Politika 21 22 24 67

Dnevnik 10 32 21 63

Danas 20 29 12 61

Press 10 20 5 35

Kurir 6 9 - 15

Pravda 1 1

Nedeljnici 1 4 1 6

Ukupno 140 216 112 468

(t24) Nezaposlenost i novine u kojima su tekstovi objavljeni

Nezaposlenost IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNOBlic 12 20 14 46

V. novosti 1 8 11 20

Danas 11 4 4 19

Pregled 5 4 10 19

Dnevnik 5 7 7 19

Politika 4 6 5 15

Kurir 6 2 3 11

Press 3 1 2 6

Pravda 1 - 1 2

Nedeljnici - 2 1 3

Ukupno 48 54 58 160

(t25) Siromaštvo i novine u kojima su tekstovi objavljeni

Siromaštvo IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNOBlic 14 17 6 37

V. novosti 16 5 2 23

Press 13 9 - 22

Kurir 8 7 2 17

Danas 6 6 3 15

Politika 8 4 2 14

Dnevnik 4 5 3 12

Pravda - 5 - 5

Pregled - 3 - 3

Nedeljnici 2 1 - 3

Ukupno 71 62 18 151

168: Sindikati u medijima

(t26) Zakon o radu i novine u kojima su tekstovi objavljeni

Zakon o radu IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNOPravda - 1 - 1

Blic 3 - - 3

Dnevnik 3 2 1 6

Danas 1 1 3 5

Politika 1 - 3 4

Pregled 3 - 1 4

V. novosti 1 - 3 4

Press 2 - 2 4

Kurir - - 1 1

Ukupno 14 4 14 32

(t27) Zakon o penzijama i novine u kojima su tekstovi objavljeni

IX, X i XI 2010.Danas 36

Politika 36

V. novosti 32

Dnevnik 28

Blic 21

Press 20

Pregled 18

Kurir 12

Pravda 7

Nedeljnici 7

Ukupno 217

(t28) Socioekonomski indikatori i novine u kojima su tekstovi objavljeni

Siromaštvo IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNOPregled 29 46 37 112

Blic 26 47 31 104

V. novosti 28 34 28 90

Politika 19 35 27 81

Danas 15 34 21 70

Press 22 26 14 62

Dnevnik 13 21 10 44

Kurir 6 8 6 20

Pravda - 2 2 4

Nedeljnici 2 3 4 9

Ukupno 160 256 180 596

Sindikati u medijima: 169

(t29) Teme tekstova o Samostalnom sindikatu u tri vremenska poduzorka

Teme IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. ΣLjubiša Orbović 94 61 58 213

Ostali funkcioneri 38 26 40 104

Organizacije po fi rmama 15 55 47 117

Granske organizacije 21 12 11 44

UKUPNO 168 154 156 478

(t30) Teme tekstova o UGS Nezavisnost u tri vremenska poduzorka

Teme IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. ΣBranislav Čanak 19 41 6 66

Ostali funkcioneri 15 46 6 67

Organizacije po fi rmama 18 18 15 51

Granske organizacije 23 76 9 108

UKUPNO 75 181 36 292

(t31) Teme tekstova o ASNS u tri vremenska poduzorka

Teme IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. ΣRanka Savić 61 28 31 120

Ostali funkcioneri 21 12 14 47

Organizacije po fi rmama 7 20 10 37

Granske organizacije 2 9 8 19

UKUPNO 91 69 63 223

(t32) Vrednosne orijentacije tekstova o sindikatima uopšte u tri vremenska poduzorka

OceneIX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. Ukupno

Društvo* Sindikat** Društvo* Sindikat** Društvo* Sindikat** Društvo* Sindikat**

afi rmativno 5 15 4 - 7 9 16 24

negativno 30 7 31 13 8 6 69 26

neutralno 7 27 22 12 14 42 43 81

neodređeno 12 5 10 6 2 10 24 21

Ukupno 54 54 67 31 31 67 152 152* Ocene u odnosu na društveni kontekst; ** Ocene u odnosu na sindikat

(t33) Vrednosne orijentacije tekstova o Samostalnom sindikatu u tri vremenska poduzorka

OceneIX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. Ukupno

Društvo* Sindikat** Društvo* Sindikat** Društvo* Sindikat** Društvo* Sindikat**

afi rmativno 7 32 20 33 5 32 16 24

negativno 104 5 83 8 82 9 69 26

neutralno 44 121 34 106 51 102 43 81

neodređeno 7 4 12 2 10 5 24 21

Ukupno 162 162 149 149 148 148 152 152* Ocene u odnosu na društveni kontekst; ** Ocene u odnosu na sindikat

170: Sindikati u medijima

(t34) Vrednosne orijentacije tekstova o UGS Nezavisnost u tri vremenska poduzorka

OceneIX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. Ukupno

Društvo* Sindikat** Društvo* Sindikat** Društvo* Sindikat** Društvo* Sindikat**

afi rmativno 5 10 19 34 6 9 30 53

negativno 50 3 83 19 21 3 154 25

neutralno 7 51 59 115 5 24 71 190

neodređeno 7 5 14 7 4 - 25 12

Ukupno 69 69 175 175 36 36 280 280* Ocene u odnosu na društveni kontekst; ** Ocene u odnosu na sindikat

(t35) Vrednosne orijentacije tekstova o ASNS u tri vremenska poduzorka

OceneIX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. Ukupno

Društvo* Sindikat** Društvo* Sindikat** Društvo* Sindikat** Društvo* Sindikat**

afi rmativno 5 26 1 10 3 12 9 48

negativno 49 6 51 2 30 4 130 12

neutralno 24 51 5 48 19 38 48 137

neodređeno 11 6 5 2 7 5 23 13

Ukupno 89 89 62 62 59 59 210 210* Ocene u odnosu na društveni kontekst; ** Ocene u odnosu na sindikat

(t36) Žanr tekstova o sindikatima uopšte u tri vremenska poduzorka

Žanr IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. ΣVest 16 23 4 43

Izveštaj 16 29 5 50

Intervju 2 5 5 12

Komentar/kolumna 1 - 3 4

Članak 18 10 14 42

Biografi ja 1 - - 1

Ukupno 54 67 31 152

(t37) Žanr tekstova o Samostalnom sindikatu u tri vremenska poduzorka

Žanr IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. ΣVest 57 63 63 183

Izveštaj 61 55 51 167

Intervju 1 7 3 11

Komentar - - 6 6

Članak 43 24 24 91

Anketa - - 1 1

Ukupno 162 149 148 459

Sindikati u medijima: 171

(t38) Žanr tekstova o UGS Nezavisnost u tri vremenska poduzorka

Žanr IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. ΣVest 22 71 9 102

Izveštaj 28 72 13 113

Intervju - 2 - 2

Komentar/kolumna 1 3 - 4

Članak 18 26 14 58

Biografi ja - 1 - 1

Ukupno 69 175 36 280

(t39) Žanr tekstova o ASNS u tri vremenska poduzorka

Žanr IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. ΣVest 14 13 14 41

Izveštaj 47 22 16 85

Intervju 5 5 3 13

Komentar 2 - 1 3

Članak 21 22 23 66

Anketa - - 1 1

Pisma - - 1 1

Ukupno 89 62 59 210

(t40) Rad i novine u kojima su tekstovi objavljeni

Rad IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNO

Blic 94 163 108 365

V. novosti 72 111 91 274

Politika 80 72 82 234

Danas 86 62 69 217

Pregled 71 82 64 217

Dnevnik 55 85 60 200

Press 58 61 63 182

Kurir 49 42 40 131

Pravda 14 7 9 30

NIN 3 5 3 11

Akter 2 3 5 10

Vreme 3 5 - 8

Ekonomist 2 6 - 8

Ukupno 589 704 594 1887

172: Sindikati u medijima

(t41) Teme i vreme objavljivanja

IX, X i XI 2010. III, IV i V 2011. VIII, IX i X 2011. UKUPNO

Socioek. indikatori 160 256 180 596

Rad 589 704 594 1887

Zakon o radu 14 4 14 32

Siromaštvo 71 62 18 151

Nezaposlenost 48 54 58 160

Zapošljavanje 140 216 112 468

Radnici 359 552 440 1351

Zakon o penzijama 217 217

Mobing 41 16 23 80

Štrajkovi 145 143 93 381

Ukupno 1784 2007 1532 5323

Sindikati u medijima: 173

PRILOZI (3)IZBOR TEKSTOVA O SINDIKATIMA I RADNIČKIM TEMAMA

ŽANA BULAJIĆ, Vruća jesen, mlaki sindikalciNIN, 9.9.2010.

Slika prva: stotine hiljada ljudi danima je u blokadi držalo celu Atinu, na protestima sindikata zbog zamrzavanja plata u javnom sektoru. Slika druga: sindikalni protest u centru Beograda, organizovan zbog sve teže ekonomske situacije u kojoj se radnici nalaze okupio je za 1. maj jedva nekoliko stotina ljudi, dok ih se mnogo više odlučilo za proslavu praznika rada, uz roštilj, na beogradskom izletištu Košutnjak.

Radnici u Srbiji su „digli ruke od sindikata“. Da bi se izborili za svoja prava, plate, neisplaćene doprinose sami se organizuju, blokiraju pruge i ulice, prete i samospaljuju se. Poverenje radnika u sindikate opada iz godine u godinu.

Većinu radnika koji nisu u sindikatima, ali i skoro petinu članova sindikata ne zanima ni šta te organizacije rade. Poverenje u lidere sindikata još je manje u odnosu na same organizacije.

Čak polovina zaposlenih nema nikakav stav o socijalnom dijalogu ni deset godina posle njegovog uspostavljanja jer jednostavno nisu obavešteni o tome. Druga polovina smatra da ni kod poslodavaca ni Vlade ne postoji društvena volja da u tome učestvuju i da samo kupuju vreme i manevarski prostor.

Darko Marinković, profesor industrijskih odnosa na Megatrend univerzitetu, objašnjava za NIN da u Srbiji postoji neprijateljsko okruženje za sindikate. Politika dominira u svim oblastima ljudskog života i upravlja ljudskim sudbinama.

„Poverenje radnika u sindikate svake godine je sve manje. Oni nemaju ni društveni ugled ni uticaj. Recimo, jedan od poslednjih primera su prosvetni radnici koji prvo najave štrajk, pa se predomisle. Ne možete najaviti štrajk pa odustati dan uoči njegovog početka. Očigledno je da sindikati prete praznom puškom. Naravno, kada govorimo o korupciji u društvu neizbežno je da govorimo o korupciji u sindikatima“, navodi Marinković.

Kada je Zoran Bulatović, predsednik Udruženja tekstilnih radnika u Novom Pazaru pre godinu dana sebi odsekao prst kako bi vlast ozbiljno shvatila namere njega i njegovih kolega iz Tekstilnog kombinata „Raška“, javnost je bila šokirana potezom očajnog radnika. Godinu dana kasnije, problem još nije rešen, a fi rma je pred trećom licitacijom. Bulatović i njegove kolege borbu za svoja prava vode sami. Ne veruju sindikatima, a on za NIN objašnjava da je bar polovina sindikata izdala radnike i da se više bore za svoje privilegije.

174: Sindikati u medijima

„Niko ne gleda kako je radnicima i ne bori se za njihova prava. U sindikatima samo gledaju da se domognu što više upravnih odbora. Kada radnici to vide normalno je da više nemaju poverenja u sindikat“, kaže Bulatović, čovek sa četiri prsta.

Većinsko je mišljenje radnika da je „sindikalnim vođama često mnogo važnije kako da dobiju sitne privilegije, povlašćen položaj kod predstavnika Vlade i poslodavaca nego da se bore za radničke interese“.

Ljubisav Orbović, predsednik Samostalnog sindikata Srbije, najvećeg sindikata kod nas koji okuplja više od pola miliona radnika, tvrdi da su „radnici izmanipulisani jer se u javnosti stvara pogrešna slika o pregovorima sa poslodavcima i vladom, kao i o članstvu sindikalnih vođa u upravnim odborima“. Orbović, pak, za NIN navodi da nije, kako mu se u javnosti spočitava, član nekoliko upravnih odbora i podseća da se nalazi samo u Socijalno-ekonomskom savetu u kojem dobija nadoknadu od 29.000, ali da to „nije privilegija već nešto što je zakonski regulisano“!?

„Nema bliskosti sa vlašću, nego se to poistovećuje sa prisustvom ljudi iz vlasti i nas na određenim događajima i pregovorima. Svrha našeg postojanja je da pregovaramo sa državom i poslodavcima, ali to ne znači da smo im bliski. Stvara se fama u javnosti sa tim pričama i u takvom ambijentu radnici gube poverenje u sindikate“, brani se Orbović.

„Ako su sindikati izgubili kredibilitet i sindikalne vođe, takođe, ne veruju radnicima, to jest, zameraju im što strahuju od sindikalnog organizovanja“, ocenjuje za NIN Zoran Stojiljković sa Fakulteta političkih nauka, inače funkcioner Ujedinjenih granskih sindikata „Nezavisnost“.

On još kaže: „Radnici reaguju tek kad imaju problem u sopstvenoj kući, kada su i sami suočeni sa gubitkom posla. Nema visokog stepena solidarnosti, a ni svesti da se brani interes drugog. Ljudi nisu spremni da se angažuju preterano u sindikatu i učestvuju u sindikalnim aktivnostima. Postoji zbunjena, egzistencijalno ugrožena potencijalna sindikalna baza zaposlenih koji imaju strah od svega, pa i od sindikalnog organizovanja. Mada, tačno je, radnici su i zatečeni nemoći sindikata“, smatra Stojiljković.

Sindikalne vođe svesne su da i sindikati moraju da učine nešto kako bi promenili ovako sumornu sliku o svom radu i uticaju. Ranka Savić, predsednica Asocijacije slobodnih i nezavisnih sindikata Srbije, kaže za NIN da i sindikati moraju da priznaju da i sami nisu dovoljno uradili na ostvarenju određenih ciljeva.

„Da biste pokrenuli radnike mora da se radi mnogo više, da se ide po terenu, a ne da se sedi u centrali. Tačno je i to da pojedini ljudi u sindikatima imaju određene koristi i privilegije, a političari vrše uticaj na njih. Kod nas su sindikati i pogrešno organizovani. Nigde u Evropi nema fabričkih sindikata kao kod nas, a tu je mogućnost potkupljivanja najveća“, kaže za NIN Ranka Savić predsednica ASNS.

Sindikati u medijima: 175

Otkazi zbog sindikataUnija sindikata Srbije podnela je krivičnu prijavu protiv poslovodstva konfekcije „No No klub“ zbog diskriminacije radnica koje su, kako tvrde, zbog članstva u njihovom sindikatu dobile otkaz. Pravni zastupnik Unije sindikata Predrag Savić navodi za NIN da su dve radnice zbog članstva u sindikatu otpuštene, pod izgovorom da su tehnološki višak.„Žene koje su se učlanile u naš sindikat tražile su zaštitu svojih sindikalnih prava, prestanak šikaniranja. Radnice koje su se učlanile nisu dobile drugi deo plate i traženo im je da izađu iz sindikata“, navodi Savić.Zoran Čukanović, advokat No No kluba kaže za NIN da je jedna od radnica proglašena tehnološkim viškom zbog zatvaranja radnje u kojoj je radila, dok je u druga radnica otpuštena zbog navodne povrede radnih obaveza.Na pitanje zašto se radnicima No No kluba ne dozvoljava članstvo u Uniji sindikata, dobili smo odgovor da to nije tačno.

Čak i kada sindikati učine nešto dobro, to ubrzo bude potpuno obezvređeno.

„U Srbiji ne funkcioniše pravna država. Sudski sporovi traju godinama. Dobili smo više od 95 odsto radnih sporova na sudu, ali njihov smisao se gubi i to je problem pravosuđa. Zakon o radnim sporovima propisuje da oni ne smeju da traju duže od šest meseci a oni traju godinama“, kaže Orbović.

Kako međutim organizovati ozbiljne proteste kada ne postoji jedinstvo među samim sindikatima?

Analitičari objašnjavaju da za međusobne sukobe sindikata isključivu krivicu snose njihova rukovodstva, a ne država. Umesto minimuma saglasnosti i zajedničkih aktivnosti često se dešava da sindikati rade jedni protiv drugih.

„Uzajamne odbojnosti na sindikalnoj sceni nasleđene su iz devedesetih godina. Svaka opoziciona sindikalna formacija je cepana po šavovima kada neki interes ili sujeta nisu bili zadovoljeni. Verujem da će teška ekonomska situacija naterati sindikate da rade zajedno i koordiniraju svoje aktivnosti“, smatra Stojiljković.

Zakon o penzijsko-invalidskom osiguranju mogao bi da bude prvi korak ka približavanju sindikata. Sporazum koji je potpisalo pet sindikalnih organizacija predviđa proteste u gradovima širom Srbije.

Za razliku od prethodnih godina kada su najavljivali „vruću“ sindikalnu jesen, ovoga puta sindikalci ne daju nikakva obećanja. Mogu li sindikati dobiti podršku radnika i na ulicama naterati vlast da preispita sporne odredbe ovog zakona?

Radnici, međutim, najavljuju da će i bez pomoći sindikata, sami od jeseni, na ulici početi borbu za egzistenciju.

176: Sindikati u medijima

„Samo u Novom Pazaru je više od 25.000 nezaposlenih, a većina tih ljudi starija je od 50 godina i oni nemaju nikakvu perspektivu. Ljudi jednostavno ne mogu da žive od jednokratne pomoći od pet hiljada dinara i izaći će na ulice“, poručuje Zoran Bulatović.

Sindikalne vođe tvrde da su voljne da svoje mesto ustupe mlađim ljudima. Nove proteste koje i radnici i sindikati najavljuju već od sredine septembra možda će predvoditi neka nova lica.

Možda će tek tada radnička kolona biti brojnija i duža.

STEVAN VELJOVIĆ, Tromi marš ka levici Ekonomist, 21. 10. 2010.

Sindikalni lideri nisu s naročitim entuzijazmom dočekali najavu pomeranja Demokratske stranke ka levici, što i ne čudi, jer partije ne uživaju veliko poverenje radnika. Izborni potencijal sindikata u zemlji u kojoj je svaki treći zaposleni i dalje član nekog sindikalnog udruženja nije za potcenjivanje, samo je pitanje mogu li sindikati taj potencijal da iskoriste da ostvare neki od svojih ciljeva

Na Balkanu, u vreme izbornih kampanja, stranke ulaze u strasnu ljubavnu vezu s biračima, a kad dođu na vlast u brak s međunarodnim fi nansijskim organizacijama. Reči bugarskog sociologa Ivana Krasteva u velikoj meri se mogu primeniti i na Srbiju u trenutku kad se približiva kraj “braka” s MMF-om i počinje odbrojavanje do sledećih izbora. U tom kontekstu, izjava Borisa Tadića, šefa Demokratske stranke, da će ta partija težište političkog delovanja pomeriti više ka levici zvuči kao da je došlo vreme za novo predizborno “udvaranje“ biračima. Naime, Tadić je na sednici Glavnog odbora DS-a u Svilajncu rekao da će predložiti da ta stranka sebe osnaži kad je reč o socijalnom dijalogu, da pomeri političko težište ka levici, da ostvari strukturnu organsku vezu sa sindikatima, da sindikati imaju svoje mesto u DS-u, da odlučuju o budućnosti, da imaju svoju glasačku strukturu u DS-u, jer bez organske povezanosti sa sindikatima ne može biti rešen problem zaostajanja. U DS-u, koji makar programski jeste partija levog centra, međutim, kažu da je ideja o saradnji sa sindikatima nastala mnogo ranije i da nije poseban zaokret. Kako za EM objašnjava Jelena Trivan, portparolka DS-a, isticanje socijaldemokratske orijentacije je korak ka jasnijem političkom profi lisanju, posebno u vreme kad je ekonomska kriza u celoj Evropi zaoštrila socijalne podele. “U stranci smo i ranije smatrali da izmenama Statuta treba da predvidimo institucionalni oblik saradnje sa sindikatima. Sada je u partiji u toku javna debata o modelima te saradnje”, objašnjava ona. Prema njenim rečima, pokretanje te teme nije povezano sa izborima, već je karika koja nedostaje da bi se društvo stabilizovalo i nastavilo da ide ka Evropskoj uniji, što se ne može postići samo ekonomskim merama Vlade.

Sindikati u medijima: 177

Iznevereni dogovori

Sindikalni lideri, međutim, nisu s naročitim entuzijazmom dočekali najavu promena u politici DS-a, mada treba imati u vidu da formalan poziv na razgovore nisu ni dobili. Ljubisav Orbović, predsednik Saveza samostalnih sindikata Srbije, u načelu pozdravlja najavu predsednika DS-a da se ta stranka okrene radnicima, ali dodaje da tek treba da se pokaže da li je zaista reč o zaokretu u politici. Prva šansa da to i dokaže biće Zakon o penzijsko-invalidskom osiguranju, za koji sindikat već duže traži od vladajuće koalicije povlačenje iz skupštinske procedure i vraćanje na Socio-ekonomski savet. “Povlačenje tog zakona bi bio prvi pokazatelj da se DS okreće ka levici“, ocenjuje Orbović. Branislav Čanak, predsednik Ujedinjenog granskog sindikata Nezavisnost, s druge strane, ističe da se sindikat može opredeljivati samo ako postoji platforma, a ne prema parolama. Prema Čankovim rečima, nigde u Evropi partije levice ne sarađuju sa sindikatima „u množini“, već sa onima koji su im politički bliski. On napominje i da je tendencija u zapadnoj Evropi da stari načini povezivanja sindikata i partija odumiru (recimo, da sindikat ima rezervisana mesta u glavnom odboru) i da ih zamenjuju nove funkcionalne veze, gde sindikat utiče na stranačku platformu i ostvaruje svoje ciljeve. I Dragan Milovanović, glavni menadžer Asocijacije slobodnih i nezavisnih sindikata i ministar za rad u Vladi Zorana Đinđića, smatra da DS mora da kaže s kim hoće da sarađuje jer je u Srbiji registrovano skoro 20.000 sindikalnih organizacija. “Mi smo već imali potpisan ugovor o saradnji s DS-om, ali oni nijedno slovo dogovora nisu poštovali. Tipično je da se zalažu za socijalni dijalog i poštovanje određenih normi, a onda dođemo u situaciju da imamo odluku suda da je ASNS reprezentativan, a Vlada, u kojoj je DS, to neće da prizna”, kaže Milovanović.

Bez konsenzusa

Skepsa sindikalaca prema dobrim namerama DS-a ne iznenađuje ni političkog analitičara Zorana Stojiljovića, koji podseća da stranke imaju nizak rejting među zaposlenima i sindikatima. Stojiljković, potpredsednik UGS Nezavisnost, kaže da saradnja s civilnim društvom i sindikatima jeste deo socijaldemokratske tradicije, ali i podseća da je socijaldemokratija u Srbiji pre nastajala obrnutim pravcem: stranke su prvo formirale rukovodstva, a onda sebi tražile bazu. “Demokratska stranka nije nastala kao socijaldemokratska, već je evoluirala od narodne stranke, preko liberalnog centra ka socijaldemokratiji, i to je simbolički iskazano kroz žuti krug na desnoj strani plavog polja“. Stojiljković kaže da nije jedini koji smatra da je to bio Đinđićev pragmatični zaokret ka onom delu političkog spektra koji je bio upražnjen posle 2000. “Vremenom, načelno socijaldemokratsko opredeljenje, koje je više bilo za spoljnu upotrebu, mora da se uskladi i s domaćim imidžom, koji je bio imidž stranke centra ili desno od centra“, dodaje on. Ekonomska kriza dovela je do preispitivanja mnogih partija levice u Evropi, koje su sebi postavile pitanje nisu li previše skliznule ka liberalnim pozicijama i šta sad treba da bude njihova ključna politika. Slično tome, prema rečima Ekonom:eastovog sagovornika, i

178: Sindikati u medijima

demokrate su danas na prekretnici jer su i standard i zaposlenost u padu i za opšte političke priče ima sve manje mesta. “U takvoj situaciji, DS mora da odluči da li će biti federacija interesnih grupa i lobija i stožer vlasti, ili stranka koja ima neku vrstu misije i koja zaista želi da se društvo razvija ravnomerno i na socijalno pravičan način”, zaključuje Stojiljković.

Neuspeh

Za sve to vreme, sindikati su bili više posmatrači nego nosioci tranzicionih procesa, što se odrazilo i na poverenje koje uživaju među građanima i zaposlenima. Prvo, zato što snaga sindikata počiva na udruženosti, a ne na podelama i sukobima, kao što je to ovde slučaj. Drugo, zato što se sami nisu modernizovali i transformisali tako da odgovore izazovima tržišne privrede, u kojoj između ostalog, dominiraju mala preduzeća, s malim brojem zaposlenih, u kojima gotovo da nema klasičnog sindikalnog organizovanja. Osim toga, kako Stojiljković podseća, pozicija sindikata jača onda kad uspevaju da se izbore za bolje uslove rada i veće zarade, a zaposlenost je stabilna ili raste. U krajnjoj liniji, morali bi da se izbore makar za koncesiono pregovaranje, u kom će dati neki ustupak, ali i uspeti da izbore nešto za članstvo. „U dve decenije tranzicionog tumaranja u Srbiji jedva da je bilo nekoliko godina u kojima je bilo nekog rasta zarada. U takvim okolnostima, sindikati su po difoltu neuspešni“, kaže Stojiljković. S druge strane, kako ukazuje Darko Marinković, profesor Univerziteta Megatrend, u Srbiji je izostao konsenzus oko ključnih ciljeva društva, pa su sindikati uglavnom bili isključeni iz reformskih procesa. “U uspešnim zemljama tranzicije, kao što su Slovenija, Poljska, Češka, država, poslodavci i sindikati su se saglasili oko cilja kojima zemlja teži, koliko će ti ciljevi ekonomski, socijalno i moralno koštati i ko će za njihovo ostvarenje da plati. Očigledno da tog konsenzusa u Srbiji nikad nije bilo i za to je plaćena visoka cena“, dodaje on. Deo te cene plaćen je velikim brojem neuspelih privatizacija, stotinama hiljada ljudi koji po zvaničnoj statistici gladuju i desetinama hiljada radnika koji rade, a ne primaju platu. S tim u vezi, Marinković konstatuje da siromaštvo na početku XXI veka nije prirodna katastrofa, već pitanje dobro odabrane razvojne strategije i kapaciteta ljudi koji su na vlasti da tu strategiju realizuju. “Država drži ključeve ekonomskog, tehnološkog i svakog drugog razvoja, ali postoje dve vrste država. Jedne rade na korist svih svojih građana, a druge u korist privilegovane manjine. Nažalost, naša država spada u drugu grupu i siromaštvo u kom živimo to nedvosmisleno pokazuje”, ocenjuje Marinković.

Korak ispred naprednjaka

Pojedini komentatori odluku o pomeranju DS-a ka levici objašnjavaju i približavanjem Nikolićevih naprednjaka politici da Evropa nema alternativu, koje primorava DS da se jasnije ideološki profi liše. “Tadićeva poruka govori oko čega će se stranke ‘tući’ na izbornom polju. Kad imate većinu izbornog tela koje je siromašno, morate, makar pred izbore, da mu uputite poruku koju ono hoće da

Sindikati u medijima: 179

čuje, pogotovo što više ne možete da pričate kako ste odgovorna kompetentna i nekorumpirana vlast“, smatra Stojiljković. U zemlji u kojoj je petina stanovništva nezaposlena, a skoro svaki 10. gladuje, bilo bi logično da socijalne teme budu jedna od bitaka na kojoj se izbori dobijaju ili gube. U tom smislu, glasački potencijal sindikata u zemlji u kojoj je svaki treći zaposleni i dalje član nekog sindikata nije za potcenjivanje. Pitanje je samo da li sindikati mogu iskoristiti taj potencijal da se funkcionalno povezuju sa strankama i da ostvaruju neke od svojih ciljeva, ili će skliznuti u neku formu „kućnog sindikata“. U tom smislu, nije teško zaključiti, na što i Zoran Stojiljković podseća, da pozicija sindikata jača ako imaju sopstvenu pregovaračku platformu i da s njom na političkom tržištu traže partnera. U zemlji u kojoj se izbori dobijaju sa 100.000 ili 200.000 glasova razlike, malo koja stranka ne bi bila zainteresovana da čuje njihove predloge.

MIRJANA N. STEVANOVIĆ, Kakva država takvi i sindikati Danas, 30. 11. 2010.

Iako se o reformi sindikata u vidu decentralizacije odlučivanja i delovanja govori duže od decenije, malo toga je urađeno čak i na izradi modela po kome bi to trebalo sprovesti u sindikatima. Pogrešno je ipak zaključiti da odgovornost za to snose samo te organizacije. Činjenica da način decentralizacije države nije potpuno jasan, pa su ideje koje se plasiraju u sferi političkih nadmudrivanja. U takvim uslovima, ni sindikati ne mogu da prave svoju novu organizacionu strukturu, jer je logično da bi ona trebalo da na neki način „prati“ centre ekonomske i političke moći.

- Naš sindikat organizovan je granski, a glavni razlog za to bio je strah da nam se ne dogodi ono što se desilo Samostalnom sindikatu, gde su se opštinska veća otuđila i počela samostalno da deluju, razbijajući tako samu organizaciju, kaže predsednik Ujedinjenog granskog sindikata Nezavisnost Branislav Čanak. - U taj granski koncept uneli smo ipak korektivni faktor, pa imamo kancelarije na terenu koje omogućavaju da budemo bliži članstvu, kako bi se lakše i brže reagovalo. Međutim, te kancelarije nemaju nikakvog uticaja na izbornu proceduru, jer njih imenuje centrala u Beogradu, a odatle i dobijaju platu.

Problem je taj što svi regionalni centri, iako imaju iste uslove rada, ne pokazuju i iste rezultate. Jasno je da to zavisi od ljudi koji su u njima, neki su aktivni, obilaze „parohiju“ i samoinicijativno reaguju čak i pre krizne situacije.

- S druge strane, imamo „spavače“, koji su se učaurili i čekaju da im neko sa problemom zakuca na vrata. Reaguju oni tada, jer uz svakog poverenika na terenu imamo i angažovanog advokata, tako da u tehničkom smislu ima uslova da se sporne situacije razreše, ali tu nema inicijative, ističe Čanak.

180: Sindikati u medijima

Politički „model“ veoma bitan Branislav Čanak ističe da je UGS Nezavisnost spreman da organizaciono prati novu strukturu vlasti, kada se (i ako se) Srbija regionalizuje. To znači, da u meri u kojoj novi regioni dobiju ovlašćenja i centri UGS će moći da ih prate. Ako sistem bude kao u Evropi, da regioni imaju svoju skupštinu, budžet, vladu, onda će i granski sindikati na odgovarajući način biti organizovani na regionalnom nivou, objašnjava Čanak. Znači, imaće veća ovlašćenja u odnosu na centralu, moraće da imaju kompletne službe, da obezbede svoja sredstva za aktivnosti i zarade, i da za teritoriju koju pokrivaju imaju nadležnost u pregovaračkim procesima sa poslodavcima.

Branislav Čanak ističe da je veliki problem za normalno delovanje sindikata u Srbiji to što država toleriše poslodavce u privatnim čak i velikim fi rmama, koji na sve načine, sprečavaju organizovanje sindikata. Razlog je jasan, jer ako nema organizovanih radnika, ne može se ostvariti ni legitiman štrajk.

- Širok je spektar metoda koje privatnici primenjuju kako bi obezbedili takvu poziciju, ima tu i mobinga i ignorisanja zakona, a uz sve to, naruku im ide država koja ne radi posao koji bi morala, tvrdi Čanak. Ni inspekcije rada to ne čine kako valja, niti bi preko Socijalno-ekonomskog saveta to moglo da se popravi, jer on praktično ne funkcioniše.

- Ja se ipak uzdam da će te „male tajne“ koje je država delila samo sa nama, sada morati da obelodani i pred Evropom, da će pitanja koja je Štefan File doneo obuhvatiti i civilizacijsko dostignuće radničkog organizovanja, i da će pravila koja važe u EU početi i kod nas da se primenjuju, ističe Čanak.

- Praktično gledano stepen decentralizacije države mi smo organizaciono spremni da pratimo, ali ukoliko regionalizacija zemlje bude više formalna nego suštinska, mi se nećemo bespotrebno usitnjavati, zaključuje Čanak.

I u Savezu samostalnih sindikata Srbije kažu da su reforme neizbežne, ali da je još uvek u toku rasprava o modelu koji će biti najprimereniji sadašnjoj strukturi članstva. Prema rečima Ljubodraga Cvrkotića, sekretara Samostalnog sindikata metalaca Srbije, plan i nacrt promena je napravljen, a o tome se poslednjih dana izjašnjavaju organizacije na terenu.

- Pitanje je da li su potrebni svi nivoi organizovanja koje smo do sada imali, jer se u praksi često dešava da se prepliću stavovi opštinskih veća i sindikata u granama, pa će u tom delu biti promena. Na primer, metalci imaju organizacije u fi rmama, zatim opštinski nivo, regionalni i gradski i na kraju republički. Promene koje predlažemo trebalo bi da ublaže teškoće koje je proizvela privatizacija, jer po pravilu, novi vlasnici na sve moguće načine pokušavaju da ograniče rad sindikata u fi rmama, kaže Cvrkotić i dodaje da su otvorena i pitanja fi nansiranja, centralizacija računa kao i dilema da li, kao što je trend u Evropi, sindikati treba da „izađu“ iz fi rmi.

Sindikati u medijima: 181

„Direktorski sindikati“ kao tajno oružje - Nije sporno da treba reformisati sindikate, s obzirom na izmenjene okolnosti, a to bi pre svega trebalo da se uradi u smislu jačanja uloge poverenika na regionalnom nivou, tvrdi Jelena Češljević, potpredsednica Saveza sindikata Vojvodine. - Mi imamo dosta iskustva u tome da sindikalci u fi rmama nisu operativni jer su izloženi raznim vrstama pritisaka menadžmenta. Imali smo prilike da vidimo da su sindikati u sukobu sa rukovodstvima gotovo bespomoćni, a jedno od „tajnih oružja“ druge strane jesu i takozvani direktorski sindikati. Pojedini radnici se potkupljuju i formira se novi sindikat, i tako se opstruiraju protesti i štrajkovi. Tim sindikatima se vrlo vešto manipuliše. Zato mislim da bi mnogo efi kasnije bilo delovanje sa veoma obučenim, odnosno obrazovanim i jakim sindikalnim poverenicima na nekom višem nivou.

- U ovom prelaznom periodu za nas bi to bilo loše rešenje, jer bi centrale izgubile kontakt sa članstvom, a to može da bude pogubno po radnike u uslovima kada je nestabilan i zakon o radu i kolektivni ugovor, tvrdi Cvrkotić.

Miodrag Milojević, predsednik Sindikata u PIM-u i potpredsednik Samostalnog sindikata građevinara kaže da se o reformama u organizaciji dugo govori, ali da je teško u ovom trenutku naći pravo rešenje.

- Sindikalni rad je mukotrpan, ljudi su zastrašeni i po svaku cenu pokušavaju da sačuvaju svoje pozicije u fi rmi, pa ako kao predsednik pokrenem nešto, niko me od radnika neće podržati javno. Ako uspem da sprovedem, svi će biti uz mene, ako ne „pustiće me niz vodu“. I sami sindikati nisu složni, razbili smo se na brojne organizacije, nemamo isti cilj, mnogi postoje samo na papiru, a poslodavci to koriste, pa čak imaju i sindikalce koji rade u njihovom interesu, kaže Milojević.

B. CVEJIĆ, Privatni mediji bez sindikata Danas, 16.3.2011.

Beograd - U većini privatnih medija u Srbiji ne postoji sindikalno organizovanje zaposlenih, a poslodavci samo na osnovu ugovora o radu odlučuju koga će da otpuste i kako će i koliko da plaćaju zaposlene, ocenjuju sagovornici Danasa. Prema njihovim rečima, sindikalno organizovanje postoji uglavnom u glasilima u čijem vlasništvu država ima udeo, a funkcionišu u okviru granskih sindikata neke od većih organizacija kao što su Savez samostalnih sindikata Srbije, Asocijacija slobodnih i nezavisnih sindikata i Nezavisnost.

Rajko Simić, predsednik Samostalnog sindikata zaposlenih u grafi čkoj, izdavačkoj, informativnoj delatnosti i kinematografi ji Srbije, kaže za Danas da u oko 65% medija u Srbiji postoji sindikalno organizovanje, ali da je ono mnogo manje zastupljeno u privatnim, ali i elektronskim medijima. On dodaje da oni funkcionišu uglavnom u okviru dve sindikalne organizacije, a da je veoma mali broj nezavisnih sindikata.

182: Sindikati u medijima

- Jedan od glavnih problema u ovoj oblasti jeste i nepostojanje granskog kolektivnog ugovora. Mi smo kao granski sindikat pripremili jedan takav ugovor, koji je naišao na otpor medijskih preduzeća, jer tamo praktično i ne postoje reprezentativne sindikalne organizacije koje su ovlašćene da ugovor potpišu - objašnjava Simić.

Prema njegovim rečima, vlasnici medija se uglavnom oslanjaju samo na ugovor o radu, „na osnovu kojeg mogu da rade šta im volja“. Simić, naime, napominje da tako postoji i rad na crno, da se ne isplaćuju redovno zarade, koje su često na minimalnim nivoima, kao i da su česte određene vrste mobinga. Na pitanje zašto medijski radnici ne organizuju proteste i štrajkove kao zaposleni u drugim oblastima, on ističe da je „medijska sfera vrlo podeljena i kontrolisana“, ali i da se zaposleni plaše da bi to moglo da ima pogubne posledice.

- Zainteresovani smo da uđemo u medije i pomognemo zaposlenima da se organizuju, kao i da se potpiše kolektivni ugovor u toj oblasti. Međutim, sve je manje upornosti i hrabrosti među medijskim radnicima - navodi Simić.

Predsednica Sindikata novinara Srbije Dragana Čabarkapa kaže za naš list da je u okviru ovog sindikata tridesetak medija, od kojih četiri veća iz Beograda, dok su ostali lokalni mediji. Ona objašnjava da sindikalnog organizovanja ima samo u medijima u kojima je država suvlasnik, ali da se zaposleni u poslednje vreme organizuju i u privatnim i privatizovanim glasilima.

- Zaposleni u medijima počinju da se organizuju tek kada po više od nekoliko meseci ne primaju zarade, jer su u strahu od gubitka posla. Takođe, i vlasnici medija teško dozvoljavaju funkcionisanje i organizovanje sindikata unutar medija - napominje Čabarkapa. Kako navodi naša sagovornica, u ovoj oblasti država nije stvorila ambijent za socijalni dijalog, „bez kojeg nema ni slobodnih i nezavisnih medija“.

LJ. MALEŠEVIĆ, Prošireno dejstvo praznih obećanja Dnevnik, 21.3.2011.

Opšti kolektivni ugovor, koji je potpisan 2008. godine kada mu je dato i prošireno dejstvo u maju ove godine prestaje da važi a da se u praksi on zapravo nije ni primenjivao. Naime, iako je Vlada Srbije na početku svog mandata 2008. godine pokazala razumevanje za probleme radnika u Srbiji i potrebu da im kroz najvažniji akt za zaposlene poveća mesečna primanja i pristala ne samo na potpisivanje Opšteg kolektivnog ugovora već i na njegovo prošireno dejstvo, što znači da moraju da ga primenjuju svi poslodavci u Srbiji a ne samo Unija poslodavaca Srbije koja je učestvovala u njegovoj izradi i prihvatanju, ekonomska kriza je stopirala njegovu primenu početkom 2009. godine. Kako su od početka ove godine odmrznute i plate i penzije, koje su takođe bile zamrznute zbog ekonomske krize,

Sindikati u medijima: 183

po istom principu je trebalo da se odmrzne i Opšti kolektivni ugovor ali to niko, pa ni sindikati koji su to morali tražiti i pritiskati državu, zapravo nije ni tražio.

Da je Opšti kolektivni ugovor, čije prošireno dejstvo je potpisao aktuelni ministar rada i socijalne politike Rasim Ljajić, odmrznut početkom godine značilo bi to da sve gazde imaju obavezu da radnicima pored plata za redovan rad svakog meseca isplaćuju i 15% prosečne zarade na ime toplog obroka i 75 istog proseka na ime regresa. Taj regres gazde su mogle da podele na sve mesece u godini ili da ga isplate kada radnik ide na godišnji odmor. Dakle, radnici primenom Opšteg kolektivnog ugovora dobili veća primanja. Međutim, kao da su svi zaboravili da je OKU zamrznut do izlaska iz krize po istom principu po kojem su zamznute plate u javnom sektoru i penzije. Logično bi, stoga bilo, da je po istom principu i odrznut pa da je nakon što su zaposleni u javnom sektoru i penzioneri u januaru dobili povećanje od dva odsto i radnici u privatnom sektoru kroz topli obrok i regres osetili poboljšanje.

Kako je dejstvo proširenog Opšteg kolektivnog ugovora još prilikom potpisivanja oročeno na maj 2011. godine, a da se onda nije znalo da će biti krize i da će on odmah nakon stupanja na snagu biti “zamrznut” za dva meseca će se sva prava koja su radnici po prvi put dobila njima ugasiti a da zapravo nikada nisu ni zaživela.

Pomoćnica ministra rada i socijalne politike Radmila Katić Bukumirić priznaje da je OKU na snazi i da se odluka o njegovoj primeni odnosi na sve poslodavce u Srbiji kao i da on ističe u maju ove godine ali procenjuje da će se problemi kolektivnog pregovaranja, a to drugim rečima znači konkretnih dogovora zaposlenih i gazda, rešavati kroz granske ugovore. Kao nagoveštaj toga navodi se da je u poslednjih mesec dana došlo do potpisivanja granskih kolektivnih ugovora za delatnosti poljoprivrede, prehrambene industrije i vodoprivrede Srbije a donet je i Poseban kolektivni ugovor za građevinarstvo i industriju građevinskog materijala.

- Kolektivno pregovaranje je u značajnoj meri razvijeno u oblasti javnih službi, državnih organa i javnih preduzeća – kaže je Radmila Katić Bukumirić.

Međutim, zaštita prava zaposlenih, i to nadležni u državi dobro znaju, kod privatnih gazda nije ni približna onoj koju imaju zaposleni u oblastima koje pomoćnica ministra rada pominje. Jer, teško je privatne gazde naterati, jer ih sam Zakon o radu na to ne tera, da prihvate sindikalno organizovanje i obezbeđivanje svih uslova za njegov nesmetan rad a kamoli da potpišu kolektivni ugovor u kojem će radniku dati veća prava i primanja od onih koje on smatra da treba a to je najčešće minimalac i ništa više od toga. Dakle, da bi kada već nema i neće biti Opšteg kolektivnog akta kao zajedničkog nacionalnog dokumenta za sve zaposlene, onda država mora kroz izmenu Zakona o radu naterati strogim pravilima svakog poslodavca na kolektivno pregovaranje a granski kolektivni ugovor propisati kao obavezu a ne mogućnost.

184: Sindikati u medijima

MILAN DOBROMIROVIĆ, Sindikalci punih novčanika Kurir, 29.3.2011.

Predsednici sindikata, dok radnici jedva sastavljaju kraj s krajem, odlično unovčavaju sindikalnu borbu!

Tako predsednik Sindikata prosvetnih radnika „Nezavisnost“ Tomislav Živanović, po sopstvenom priznanju u emisiji „Utisak nedelje“, mesečno zarađuje ukupno oko 1.500 evra. Kako kaže, naknada u sindikatu iznosi „malo više od polovine profesorske plate“.

- Radim na Poljoprivrednom fakultetu. Dobijam ukupno 1.500 evra, ali šta to znači! Mnogo dobijam, izvinite, ali to nije presudno za platu prosvetnih radnika - rekao je u emisiji Živanović.

Platu od 80.000 dinara, bar prema svedočenju u istoj emisiji, ima i čelnik Sindikata obrazovanja Srbije Branislav Pavlović.

- To su pravilnici koji važe, a ja sam profesionalac u sindikatu. Imao sam veću platu kad sam radio kao profesor - rekao je Pavlović.

Da sindikalnim vođama nije tako loše, govori i podatak da, osim što pojedini dobro zarađuju, neki pored sindikalne plate dobijaju i mesečne apanaže za članstvo u savetima i upravnim odborima.

Tako predsednik UGS „Nezavisnost“ Branislav Čanak mesečno ima čak tri prihoda - platu u sindikatu, naknadu za članstvo u Upravnom odboru Nacionalne službe za zapošljavanje i naknadu u Socio-ekonomskom savetu.

- Zar bi trebalo da umrem da bih se borio za prava radnika?! Pravilo u svetu je da su sindikalci plaćeniji od premijera. Razlog tome je što ih onda niko ne može kupiti. Mene niko ne pita za to što sam 11 godina bio bez primanja, kada sam ostao bez posla - ističe Čanak u izjavi za Kurir i dodaje:

- Prozivaju me da sam dvadeset godina na čelu sindikata. Pa, nisam ja sam sebe birao. Mene su izabrali u trenutku kad sam bio van zemlje. Kada govorimo o Nacionalnoj službi za zapošljavanje i Savetu, taj posao odradim najbolje što mogu, rmbačim - poručuje Čanak.

I njegov kolega Ljubisav Orbović, predsednik Saveza samostalnih sindikata, osim plate u sindikatu ima i naknadu u Socio-ekonomskom savetu. Član je i Saveta za evropske integracije, ali tu ne prima novac. Orbović juče nije bio dostupan za komentar.

Sindikati u medijima: 185

GOJKO VLAOVIĆ, Reprezentativnost u raljama politike Danas, 6.4.2011.

Nove razmirice o tome koje sindikalne i poslodavačke organizacije treba da budu u sastavu Socijalno-ekonomskog saveta.

- Konfederacija slobodnih sindikata (KSS), koja okuplja sindikate javnih preduzeća, zatražila je nedavno od Ministarstva za rad i socijalnu politiku da donese rešenje o reprezentativnosti te organizacije na nivou Srbije. U Konfederaciji ističu za Forum da će u slučaju da ministar Rasim Ljajić ne donese takvo rešenje „pokrenuti pitanje njegove odgovornosti“.

- Priznata nam je reprezentativnost u 11 grana, od kojih su neke od strateškog značaja i ispunjeni su svi zakonski uslovi za reprezentativnost naše centrale na nivou Republike. KSS je dokazala da je jedini reprezentativni predstavnik zaposlenih u državnom i javnom sektoru. Stoga nam nije jasno zašto ministar još nije potpisao rešenje kako bismo mogli da prisustvujemo sednicama SESa, ističe Ivica Cvetanović, predsednik KSSa.

On dodaje da dosad nisu dobili ni obrazloženje zbog čega im ministar ne potpisuje reprezentativnost, pa su čelnici te sindikalne centrale uputili pismo Ljajiću u kome traže susret sa njim. Cvetanović ističe da je KSS pisala i predsedniku Srbije Borisu Tadiću.

- U SES-u sede nereprezentativni članovi koji nemaju kredibilitet da predstavljaju ni zaposlene ni poslodavce. Zbog toga odluke i sporazumi koji budu u suprotnosti sa interesima radnika neće biti obavezujući za zaposlene u sektorima koje „pokriva“ Konfederacija, naglašava Cvetanović.

KSS naglašava da privatizacija strateških sektora koje ona zastupa ne sme da se sprovodi bez aktivnog učestvovanja sindikata, javnosti i bez zastupanja nacionalnih interesa.

Zoran Stojiljković, potpredsednik UGS Nezavisnost, kaže za Forum da ne postoji nikakav problem što predstavnici Nezavisnosti sede u SESu, iako im nadležni nisu potvrdili reprezentativnost.

Bez ispraznih sporazuma - Spremni smo da pregovaramo sa vladom o svim vitalnim pitanjima ukoliko konačno budemo u SES-u, ali nemamo nameru da te aktivnosti svedemo na puko zaključivanje sporazuma od kojeg radnici neće imati korist. Zalažemo se za istinski socijalni dijalog, ali smo svesni da on mora istovremeno da se odvija i na nivou grana i velikih gradova, poručuje Ivica Cvetanović, predsednik KSS-a.

186: Sindikati u medijima

- Po svim kriterijumima Nezavisnost jeste reprezentativna. Da nije, ne bi bila član uglednih međunarodnih sindikalnih organizacija. Sigurno je da među bitne kriterijume spada i taj da li je sindikat međunarodno priznat. Takođe, bitno je da sindikat bude demokratski orijentisan, ali i programski i kadrovski autonoman. Naša organizacija ispunjava te kriterijume jer niti smo na jaslama javnih preduzeća, niti se fi nansiramo od izdavanja poslovnog prostora, objašnjava Stojiljković.

Naš sagovornik ističe da priču o reprezentativnosti koriste političari kao manevarski prostor za dobijanje glasova na izborima. On dodaje i da je određen veoma visok procenat za utvrđvanje reprezentativnosti, koji ne odgovara realnosti.

- Matematički gledano, to bi bilo jednako cenzusu za ulazak u parlament sa 20 do 25% glasova biračkog tela. Veliki problem je i to što se u Srbiji barata pogrešnim podatkom da postoji 1,8 miliona zaposlenih, a nema ih više od 1,2 do 1,3 miliona. Dakle, parametri za određivanje reprezentativnosti postavljeni su na pogrešnim i nerealnim osnovama. Sasvim je jasno da UGS Nezavisnost ispunjavaju sve kriterijume reprezentativnosti i potpuno je logično što imaju svoje predstavnike u SESu, naglašava Stojiljković.

Dilema ko se sve kvalifi kovao da delegira svoje predstavnike u SES postoji i među poslodavačkim organizacijama. Naime, Asocijacija malih i srednjih preduzeća i preduzetnika Srbije tvrdi da je odlukom Ustavnog suda iz jula prošle godine tom udruženju potvrđena reprezentativnost, a ministru Ljajiću naloženo da im dodeli rešenje.

- Nije nam potvrđena reprezentativnost, a nismo dobili nikakvo objašnjenje zašto se krše odluke Ustavnog suda, kaže za Forum Žarko Milisavljević, predsednik Asocijacija malih i srednjih preduzeća i preduzetnika Srbije. - Pored toga, odluka SESa na sednici od 17. februara o konstituisanju Odbora za utvrđivanje reprezentativnosti je nezakonita, jer je Ministarstvo selektivno uputilo poziv za predlaganje kandidata za člana Odbora samo nekim sindikatima i udruženjima poslodavca. Kako se samo rešenjem o reprezentativnosti stiče uslov za učešće u radu SESa, a s obzirom na podatak da je samo Savezu samostalnih sindikata odobrena reprezentativnost, nije nam poznat kriterijum za pozivanje UGS Nezavisnost i Unije poslodavaca Srbije na navedenu sednicu.

Milisavljević ističe da takve postupke APRS ocenjuje kao grubo narušavanje ustavnog principa jednakosti, principa slobode udruživanja i načela ravnopravnosti i zbog toga traže da se pokrene postupak za raspuštanje Odbora.

- Tražimo i da se na sednice SESa pozivaju sve organizacije sindikata i udruženja poslodavaca organizovanih na nacionalnom nivou i upisanih u registar do okončanja postupka za utvrđivanje reprezentativnosti, ističe Žarko Milisavljević i dodaje da je u pitanju klasičan slučaj opstrukcije i da ne očekuje od aktuelnog odbora da će priznati pravo APPS-u za članstvo.

Sindikati u medijima: 187

- Jedina novina u ovom sastavu Odbora jeste ta što u njegovim redovima više nema troje službenika koji su ranije tvrdili da se proces utvrđivanja reprezentativnosti odvija nezakonito, odnosno da je pun nepravilnosti. Nama ne preostaje ništa drugo nego da se obratimo za pomoć zaštitniku građana za ljudska prava i predstavnicima Evropske komisije za integracije, ističe Milisavljević.

Dragoljub Rajić, portparol Unije poslodavaca Srbije (UPS) negira da ta asocijacija ne ispunjava parametre za reprezentativnost i takođe tvrdi da je dokazivanje reprezentativnosti poligon za političke igre.

- Imamo saznanja da je Upravni sud u Beogradu doneo odluku o brisanju APPSa iz registra kao poslodavačke organizacije. Kako onda mogu da osporavaju brojnost UPSa? Naša unija je član Međunarodne organizacije poslodavaca, a u junu na skupu u Budimpešti treba da postanemo i pridruženi član Biznis Juropa, organizacije koja okuplja slične organizacije zemalja EU.

Da UPS ne ispunjava kriterijume reprezentativnosti sigurno je da ne bi mogao da bude u članstvu tih međunarodnih organizacija, tvrdi Rajić i podseća da je Međunarodna organizacija rada sugerisala da se kao kriterijum za utvrđivanje reprezentativnosti računaju samo ona preduzeća koja predaju završni račun, dakle ona koja zaista postoje i rade.

Ako se taj kriterijum uzme u obzir, Srbija nema 130.000 preduzeća kako se tvrdi već 70.000. Te parametre UPS ispunjava, tako da je naše učešće kao reprezentativne organizacije u SESu nesporno, tvrdi Rajić.

BILJANA STIJELJA, Klasa pognute glave! Večernje novosti, 30.4.2011.

Radno vreme od 12 sati, skraćeni odmori, bolovanje samo „kad dogori“, plata neredovna i nedovoljna... Ovi su razlozi pre tačno 125 godina pokrenuli radničku klasu da izađe na ulice grada Čikaga i izbori se za bolje sutra.

Da li je to bolje sutra, posle dvanaest i po decenija, stiglo i u Srbiju? I mada će gotovo svi do jednog teoretičari rada kazati da te ulične demonstracije, u kojima su živote ostavili oni najglasniji, nisu bile uzaludne jer je svet dobio osmočasovno radno vreme i savremene zakone o radu, danas se većini radnika čini da se ćurak ipak okrenuo. Sudeći po štrajkačkim parolama većina bivših proletera strahuje da se vraća mračno doba liberalnog kapitalizma u kojem se, ponovo, ne zna ko šta radi i za koliko para.

Zato će i ovaj Prvi maj, svečano onomad nazvan Praznik rada, u Srbiji proći tiho. Energiju i silu kojima je nekada radnička klasa pokazivala svoju snagu zameniće roštiljijada na travnjacima, narodnjaci i uranak. Ni sindikati ovaj datum ne obeležavaju. Čak ni simbolično, zarad tradicije.

188: Sindikati u medijima

Prestravljeni

- Naša radnička klasa je ista kao i u svetu. Rasturena i razorena - ocenjuje sociolog Ognjen Radonjić. - U poslednjih trideset godina razbijeni su i sindikati pa je i njihov uticaj minimalan. Radnici su ostali sami i nezaštićeni i ne mogu da se bore ni za kakva svoja prava.

Radonjić ocenjuje da je opštem razdoru kumovala i katastrofalna privatizacija u kojoj neki novi vlasnici nisu ni imali nameru da „ožive biznis već samo da rasprodaju građevinsko zemljište“.

- Kupovale su se fi rme novcem sumnjivog porekla, a ti su vlasnici potom činili sve da ih upropaste. Radnici su ostali bez ičega i danas su naučeni samo da strahuju za svoje radno mesto koje je sasvim nesigurno. Prisiljeni su da rade za malu platu jer ako neće oni ima ko će i tako u nedogled.

Radonjić obrazlaže da su čak i fi rme, koje su ušle u Srbiju kako bi investirale, slaba garancija oporavka jer su posao sklopile samo zahvaljujući tome što im država subvencioniše zarade za period od tri godine.

- A šta će biti posle toga? Čak ni ti radnici nisu sigurni u svoju budućnost i opstanak u fi rmi. Zato radnička klasa danas više nema nikakvu moć. Pristaju na sve kako bi zadržali posao. Uplašeni su i bez novca.

Tako je nekad bilo...Slobodan Avramović, novinar i pokretač „Beogradskog radnika“, zapisao je kako su posle rata radnici u Srbiji proslavljali Prvi maj.- Bile su velike parade, pa je to bila prilika da se pokaže šta je sve industrija uspela da napravi. Najdužu tradiciju ima proslava u Košutnjaku i tamo je sindikat uvek organizovao kulturno-umetnički program. A svaka ozbiljnija fi rma je davala višak na platu, da radnici imaju da proslave. Bilo je lepo tada raditi, jer su fi rme imale između 300 i 400 radničkih odmarališta na moru, na planinama i banjama širom bivše Jugoslavije. Zaposleni bi svake druge godine dočekali svoj red da otputuju i da se odmore. Postojao je samo jedan sindikat, ali je bio toliko jak, da kada „Rakovica“ zapreti štrajkom, predsednik partije odmah dotrči da smiri radnike.

Zasićenje

Da su radnici u apatiji i bez volje da se izbore sa izazovima u vreme kada je na birou skoro 800.000 duša, smatraju i njihove sindikalne vođe. A za to je odgovorna - vlast.

- Država se ponaša kao da joj radnici uopšte nisu potrebni - kaže Ranka Savić, predsednik Asocijacije slobodnih i nezavisnih sindikata, koja po njenim rečima ima 162.000 članova. – Ona je dobar poslodavac samo svojim činovnicima. U državnoj administraciji, upravi i javnom sektoru su plate redovne, nema tehnološkog viška,

Sindikati u medijima: 189

poštuju se praznici, godišnji odmori i prekovremeni rad. A u realnom sektoru je raspad. Prvi put se događa da su opravdano nezadovoljni i poslodavci i njihovi radnici koje država tretira kao građane drugog reda. Ovima prvima je nametnula 50 taksi, dažbina i poreza koji ne dozvoljavaju nikakav profi t, zbog čega se to odražava na radnike koji bivaju proglašeni tehnološkim viškom. Oni koji ostaju u fi rmama to čine po svaku cenu jer nemaju drugog izlaza i svoje nezadovoljstvo, u najboljem slučaju, mogu da pokažu samo unutar svog fabričkog kruga. Zato su svi potpuno izmoreni, iscrpljeni, a sada su i bezvoljni.

Ipak, Savićeva dodaje da je pogrešno za ovakvo stanje kriviti radnike.

- Odgovornost je i na sindikalnim liderima koji nisu uspeli da to sve promene. Neki su na istim funkcijama i po dvadeset godina pa se postavlja pitanje i njihove odnosno naše odgovornosti. Da li smo mi učinili sve što smo mogli i morali? - pita se Savićeva.

Sedam godina štrajka Radnicima u Srbiji retko „puca fi tilj“, a kada do toga dođe uglavnom se radi o periodičnim ispadima. Veliki štrajkovi - izuzev ovog poslednjeg kada je povećanje plata tražilo pravosuđe, zdravstvo i prosveta nisu česti koliko u zemljama okruženja. Ipak, u našoj zemlji su zabeleženi i radikalniji primeri u iskazivanju nezadovoljstva. Tako je u toku prošle godine 80 radnika „Metal sistema“ iz Kragujevca ležalo u prostorijama Poreske uprave, novopazarski štrajkač iz „Iskra-metala“ je zbog stresa, posle 190 dana protesta, preminuo, a radnici zrenjaninskog „Banata“ i „Luksola“ su tražili obroke u narodnoj kuhinji. Rekord u dužini protesta drže radnici „Mašinoteksa“ i „Cvećare“ iz Leskovca koji štrajkuju još od 2004. godine!

Ustupci

Njene kolege u drugim sindikalnim organizacijama ne misle mnogo drugačije, ali za ovakvu apatiju više krive - okolnosti.

- Živi se veoma teško i svi su izmučeni - priča Dragan Zarubica, potpredsednik Saveza samostalnih sindikata Srbije, koji okuplja oko 500.000 članova. - Sa prosečnom platom od 36.000 dinara i potrošačkom korpom od 50.000 dinara malo se ko može osećati zadovoljnim.

Ipak, i pored toga što je ovo nedovoljno novca, mnogi ostaju na svojim radnim mestima jer nemaju alternativu. Zato je naš radnik u daleko nepovoljnijem položaju od njegovih kolega u Evropi. Tamo makar imaju siguran posao, bolje uslove rada i veću zaradu. A sa takvom pozicijom lakše ispoljavaju nezadovoljstvo.

Zarubica ocenjuje da uprkos okolnostima koje našoj radničkoj klasi nikakao „ne idu naruku“, oni ipak imaju potencijal za menjanje stvarnosti. S druge strane, plaši se i da je došlo do zasićenja. Zato sindikati okreću novi list. Iako će u mnogim „konkurentskim“ organizacijama ovaj najveći sindikat Srbije optužiti

190: Sindikati u medijima

za kolaboraciju sa državom - jer se oni tradicionalno nalaze na suprotstavljenim stranama - Zarubica objašnjava:

- Moramo da razgovaramo sa vlastima. Socijani dijalog je najbolji način da se nešto učini za radnike. A kao i u svakom dijalogu, ustupci i kompromisi se podrazumevaju i očekuju. A mi to upravo i radimo. Razgovaramo i dogovaramo se.

ALEKSANDAR APOSTOLOVSKI, Radničke olimpijade na toplim morima Politika, 19.6.2011.

Uprkos sve većoj krizi i teškom materijalnom položaju radničke klase, popularne radničko-sportske igre fi nansiraju čak i neka preduzeća u većinskom vlasništvu države.

Iako je samoupravni socijalistički poredak odavno mrtav, jedan od njegovih poslednjih relikta, radničko-sportske igre, uveliko žive. Kao pred svako veliko takmičenje, članovi organizacionog odbora Sindikata zaposlenih u zdravstvu i socijalnoj zaštiti, otputovali su na Krf kao prethodnica, kako bi pregledali terene na kojima se održava još jedna radnička olimpijada.

Oko 2.400 zdravstvenih radnika okupiraće Kavos, najjužnije mesto ovog ostrva. Za 140 evra po osobi, bez uračunatog prevoza, beli mantili Srbije popuniće polovinu smeštajnih kapaciteta gradića, učestvujući u novom ciklusu popularnih radničko-sportskih igara. Uoči svakog leta, radnici i radnice istrčavaju na terene za fudbal, košarku, odbojku... Bacaju pikado, zatežu konopac, plivaju, ili pucaju na strelištima širom turističkih centara Srbije, mada se poslednjih godina ovi radnički skupovi, uprkos sve većoj krizi i teškom materijalnom položaju radničke klase, održavaju i na toplim morima. Mahom na obalama Crne Gore i Grčke.

– Na Krfu će se održati najmasovnije sportsko-radničko takmičenje – kaže Zoran Savić, predsednik Sindikata zaposlenih u zdravstvu i socijalnoj zaštiti Srbije. Ovu mediteransku smotru radničkog sporta, prema tvrdnji Savića, fi nansiraju sami učesnici, putem sponzora, dok manji deo troškova snosi sindikat.

„Fijat” fi nansira svoju reprezentaciju Potpredsednik Saveza samostalnih sindikata Srbije Zoran Mihajlović kaže da su radničke sportske igre metalaca Srbije ove godine održane u Budvi, za razliku od ranijih godina, kada su se metalci borili u Čanju. Reprezentaciju „Fijat automobila Srbije” u različitim sportskim disciplinama, sa 30 odsto, fi nansirao je italijanski poslodavac.– Logika „Fijata” je da je radnik mnogo bolje motivisan ako se bavi sportom. I u Kragujevcu podstiču rekreaciju radnika – napominje Mihajlović.

Sindikati u medijima: 191

Savić, međutim, ne isključuje mogućnost da će troškove nadmetanja nekih učesnika snositi njihov poslodavac, odnosno država, što bi moglo da znači da će boravak dela zdravstvenih olimpijaca pasti na teret poreskih obveznika.

Iako kritičari radničkih letnjih olimpijada tvrde da su one samo nepotrebna zaostavština socijalizma i bespotrebno rasipanje para „na ovu skupoću”, sindikalni lideri smatraju da su radničko-sportske igre tradicionalan oblik druženja i opuštanja zaposlenih, koje se organizuju i u mnogim zemljama EU.

Dok većina sindikalaca tvrdi da se ove manifestacije fi nansiraju od sindikalnih članarina, Miroslav Joksimović, predsednik sindikata „Telekoma” Srbije, kaže da je najprofi tabilnija srpska kompanija u većinskom vlasništvu države, ove godine sa pet miliona dinara organizovala radničko-sportske igre, održane od 2. do 5. maja na Zlatiboru, u hotelu „Palisad”. Učestvovalo je više od 500 takmičara, među kojima su bili i zaposleni u „Telekomu” RS i Crne Gore.

– „Telekom” je, osim pet miliona dinara, koje je dao Jedinstvenom sindikatu „Telekoma” Srbije i Sindikatu „Telekoma” Srbije, pomogao takmičenju preko putnih naloga, fi nansirajući dolazak, smeštaj i prenoćište radnika. Predtakmičenja po gradovima širom Srbije, koštaju takođe oko pet miliona dinara. Te troškove snose sindikati – kaže Joksimović.

Privilegija javnih sektora„Radničko-sportske igre se zapravo nikada nisu prekidale i one su privilegija onih organizacija koje imaju sredstava za takvu vrstu manifestacija. Ja nemam ništa protiv njih, ako su zaista sportske i osmišljene za razvijanje sindikalne borbe. Ali mislim da su to obično manifestacije koje sebi mogu da omoguće preduzeća i sindikati u javnom sektoru”, ukazuje Zoran Stojiljković, profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

Poput zaposlenih u sektoru telekomunikacija, i 1.500 radnika EPS-a imaju ozbiljne smotre u 15 sportskih disciplina. Takmičenje se obavlja – po granama elektroprivrede.

– Ove igre se upravo održavaju u Malom Zvorniku, Kladovu, Vrnjačkoj Banji i Budvi, u hotelu Park, koji je u vlasništvu EPS-a – kaže Milan Đorđević, predsednik Sindikata elektroprivrede Srbije, dodajući da jedno od najvećih javnih preduzeća u zemlji ipak neće fi nansirati ove manifestacije.

– Takmičenja fi nansiraju radnici od svoje sindikalne članarine. EPS za to ne daje ni dinara. Postoji mogućnost da se održi fi nalno takmičenje, gde bi poslodavac mogao da uđe u igru sa fi nansiranjem, ali s obzirom na to da je kriza velika, mislim da fi nale neće biti održano. Mislim da je pametnije trošiti novac na druge stvari. Pre nekoliko dana, sindikat EPS-a je od svoje članarine kupio inkubator za bebe koji košta oko 1,3 miliona dinara – napominje Đorđević, koji je istovremeno i član UO EPS-a.

192: Sindikati u medijima

I zaposleni u državnoj administraciji ove godine će istrčati na teren. Trudbenici vlade, ministarstava i lokalnih samouprava okupiće se u Soko Banji od 22. do 26. juna. Njegoš Potežica, predsednik Sindikata uprave Srbije i potpredsednik Saveza samostalnih sindikata Srbije, kaže da će 1450 učesnika praktično popuniti sve kapacitete Soko Banje, kao i privatni smeštaj.

– U najtežim vremenima, raspadu zemlje i NATO bombardovanju, radničko-sportske igre nisu prekidane. Naše igre organizujemo isključivo iz sindikalne članarine i ne trošimo pare poreskih obveznika. Troškovi boravka po učesniku iznose 10.000 dinara, a imamo i popust domaćina na cene pića – ukazuje Potežica. Kritičarima radničkih olimpijada, on postavlja pitanje: Zar radnicima treba ukinuti odmor, rekreaciju i psihičku relaksaciju?

LJUBINKA MALEŠEVIĆ, Valensa ne živi u Srbiji Dnevnik, 7.8.2011.

Ako čak i zvanična statistika ne spori da je u protekloj deceniji srpske privatizacije pola miliona radnika ostalo bez radne knjižice onda je sasvim sigurno da je ta brojka u stvarnosti mnogo veća. Radnici na prelasku iz jednog u drugi ekonomski sistem su se jednostavno pogubili, a kada su shvatili gde to vodi – već je bilo kasno. Oni koji su trebali da im pomognu u tom lutanju i tumaranju od jednog do drugog gazde, nisu mogli ili nisu hteli ili nisu znali da ih zaštite. Zbog toga su radnici digli ruke od sindikata koji su, pak, odustali čak i od podele polutki i džakova krompira. Na kraju, svelo se na to da se njihov glas čuje još samo kada sede za pregovaračkim stolom sa državom, dok su nemi kada je na drugoj strani privatni gazda.

Sada kada ni demokratske vlasti, nakon decenije vladanja, nisu makle dalje od praznih predizbornih obećanja o poboljšanju radničkih prava i otvaranju novih radnih mesta, sindikati bi, barem tako najavljuje lider SSSS-a Ljubisav Orbović – da uplove u političke vode. Odluku će biti doneta u oktobru ali za sada je, ističe Orbović, sigurno da neće izaći kao politička stranka, već sa nekom drugom političkom opcijom, mada ideja o stranci još uvek nije u potpunosti odbačena. Jedino što je sigurno, kaže on, jeste da „sindikat mora da se umeša u izbore”. Da su sindikati oduvek bili “folklorni” deo politike, to je opšte poznata stvar. No, isto tako je nesporno i da su svi sindikati, koji su se uhvatili u političko kolo, na kraju bili iskorišćeni i odbačeni kao krpa. Takođe, sve vlasti, pa tako i ova, imale su svoje sindikate, a sindikalni aktivisti koji su bez saglasnosti članstva vodili takvu politiku dobijali su kao nagradu napredovanje u politici. Pa zar nije odmah nakon što je legendarni Leh Valensa, sinonim za uspešnog i hrabrog sindikalnog vođu, postao predsednik Poljske – njegova “Solidarnost” otišla u istoriju?

Sociolog dr Mladen Lazić, redovni profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu koji je nedavno objavio knjigu “ Čekajući kapitalizam”, ocenio je da je dominantna

Sindikati u medijima: 193

karakteristika političkog stava radnika – politička apatija, a da istraživanja pokazuju da radnici u suštini ne podržavaju moderne trendove, da su tradicionalno i autoritarno orijentisani, kao i da cene snažno vođstvo, bez obzira na način na koje je ono ustrojeno. Zato on i samu najavu sindikata da će preći u političke vode ocenjuje kao – veliku konfuziju.

– Ta ideja, prvo, ukazuje na nemoć sindikata da se izbori za svoj osnovni cilj, a to je snažniji uticaj na dugoročno poboljšanje položaja zaposlenih. Istovremeno, ona pokazuje i nerazumevanje načina na koji funkcioniše savremeno društvo, koje karakteriše naglašena interesna diferencijacija, u ovom slučaju sindikata, s jedne, i političkih stranaka, s druge strane – objašnjava dr Lazić.

Vojvođani traže jasnu viziju Nakon što je dobio par „šamara” od članstva zbog izletanja s najavom da će SSSS prerasti u političku partiju, Ljubisav Orbović je pokušao da spusti loptu objašnjavajući da je to samo ideja o kojoj će se tek raspravljati. Uz to, on je naveo da će „baza” imati priliku da iznesu svoje mišljenje, istovremeno naširoko i nadugačko navodeći šta ga je sve – od štrajkova, neisplaćenih plata, do malih zarada – nateralo da tako “opasno zapreti”. Pokrajinski savez samostalnih sindikata Vojvodine odmah je, međutim, zaključio da se pre bilo kakve odluke mora imati jasna vizija i model za bilo kakvu promenu statusa sindikata. I ne samo to, nego je upozoreno da se mora biti krajnje oprezan i da se nikako ne sme zaboraviti dosadašnje iskustvo sindikata s političkim partijama, a ukazano je i na heterogenost političke opredeljenosti članstva.Vojvođanski sindikalci su takođe decidirano naveli i da je preduslov za bilo kakav korak sindikata ka ulasku u politički život neophodno da bude dovoljno jak i da vrati poverenje članstva u sebe i najviše sindikalno rukovodstvo. Na kraju, Vojvođani opominju da, i pored toga što saradnja sindikata sa političkim partijama može doneti dosta dobrih rezultata i prednosti, ona isto tako može imati i negativnih posledica – ukoliko se ovom pitanju suviše olako priđe.

Po njegovim rečima, dosta toga se krije i u činjenici da su političke partije, koje bi trebalo da zastupaju interese nižih društvenih slojeva, kod nas slabašne. One jače izrazito su programski i mobilizacijski usmerene na sve društvene grupacije (tzv. „uhvati sve“ stranke), pa tako i na radnike, ali u praktičnoj ekonomskoj politici one nastoje (naravno, kada dođu na vlast) da deluju pre svega u korist viših slojeva.

– Najzad, najava direktnog političkog angažovanja sindikata još jednom razotkriva kako se celokupni naš društveno-politički život odvija na principu: odozgo prema dole. Rukovodstvo bez ikakvih inicijativa odozdo, ili barem širih javnih rasprava sa članstvom, odlučuje, ili bar najavljuje odluku, o radikalnoj promeni delovanja. Pri tome, ono nedvosmisleno razotkriva vlastitu nekompetentnost: kao da se efi kasna politička organizacija, koja pre svega u savremenom svetu podrazumeva razgranatu mrežu profesionalnih kadrova, može osnovati par meseci pre izbora – objašnjava za naš list profesor Lazić.

194: Sindikati u medijima

On takođe upozorava i da bi već i sama najava uplovljavanja sindikata u političke vode mogla dovesti do uništavanja i ono malo vere da sindikati, kao socijalni partneri u socijalno odgovornoj državi, jedini mogu pomoći zaposlenima.

– Eventualan neposredan politički angažman sindikata bio bi, zato što bi sigurno bio krajnje neuspešan, samo još jedan samoporažavajući čin, u seriji njihovih promašenih angažmana od početka devedesetih godina prošlog veka – ocenjuje profesor Lazić.

Radnička klasa u Srbiji, a ostalo je jako malo od nje u pravom smislu reči, je marginalizovana, odnos države i javnosti prema sindikatu je negativan a sindikati su razjedinjeni. To jeste slika koju je danas – kada je armija nezaposlenih milionska i kada je imati bilo kakvo radno mesto postalo privilegija – teško izmeniti i popraviti ma koliko “visoka” bila politika o kojoj pojedini sindikalni lideri govore i ma šta ko obećavao.

– Poslednjih se godina, ne samo u relativnom, nego i u apsolutnom smislu pogoršava ekonomski položaj velike većine pripadnika srednjih slojeva. Iz takvog stanja stvari moguća su dva puta: u autoritarne poretke (o čemu svedoči naglašena tendencija jačanja u Evropi desnog ekstremizma i stranaka koje ga zastupaju), ili, pak, u obnovu socijalne, a to znači i redistributivne države. Stranke koje bi zastupale takvu obnovu za sada su još uvek u defanzivi, ali upravo svetska ekonomska kriza otvara mogućnost nižim i srednjim slojevima da uoče da je njihov interes da podrže stranke (obnovljene) leve političke orijentacije. Tek u takvom eventualnom evropskom (ili još bolje – svetskom) političkom okruženju mislim da se i kod nas mogu profi lisati i ojačati stranke koje bi zastupale interese nižih i srednjih slojeva društva – zaključuje profesor Lazić.

BILJANA STIJELJA, Strah od otkaza čuva disciplinu Večernje novosti, 15. 8. 2011.

Vreme u kojem su radnici (samo)upravljali preduzećima, živeli lagodno i pored kredita, šefa oslovljavali sa “ti”, doručkovali za radnim stolom, a uz sve to stizali i da troše slobodne dane po odmaralištima na Jadranu, danas se može videti samo u domaćim fi lmovima. U “novoj eri” zaposleni se oblače po “dres kodu”, komuniciraju mejlom i unutar “ofi sa”, a slobodno vreme - ne tako retko - troše na “tim bildinge”.

Menadžeri evropskog kalibra rekli bi da su ovakva poslovna politika i rečnik pun termina kao što su revizije, evaluacije, projekcije, prezentacije... neminovnost i u našoj zemlji.

Prosečan srpski radnik bi, s druge strane, ove manire pripisao pomodarstvu. Svoju tezu dokazao bi time što se, i pored krutih pravila, ne možemo pohvaliti dobrim učinkom. Raste samo nezadovoljstvo.

Sindikati u medijima: 195

- Još malo pa će početi da nam stavljaju i lanac oko noge - crnohumorno konstatuje Dragan Zarubica, potpredsednik Saveza samostalnog sindikata Srbije.

- Ipak, sindikatima se radnici zbog takvih stvari ne žale. Oni ćute, ne iz razloga što nemaju zamerke, već iz straha da će izgubiti posao. Zbog takve opšte klime u stanju su da istrpe mnogo toga i da podnose razne torture. Ipak, organizacija posla mora da postoji - rekli bi i ekonomisti i sociolozi. Samo je pitanje mere.

- Teško je da uopšte i govorimo o “dres kodu” u situaciji kada moramo da počnemo da sređujemo stvari od samog početka - ocenjuje Radmila Bukumirić-Katić, pomoćnik ministra za rad u Ministarstvu rada i socijalne politike. - U vreme kada su plate niske a standard loš, nemamo ni pravo da zahtevamo određenu poslovnu profesionalnost poput oblačenja ili nekih poslovnih manira.

Truli pakt s poslodavcimaKompanije koje posluju na Zapadu daleko su od nas u razvoju - ocenjuje sociolog Marinković. - Tamo već decenijama vlada klima u kojoj nikome ne pada na pamet da vam zakine na plati ili ne uplati doprinose. Za razliku od takvih zemalja, kod nas država ima truli pakt s poslodavcima, pa se ovakve stvari tolerišu, naročito onima koji imaju zajedničke interese sa državom, odnosno nekom partijom. A oni koji tvrde da država nije ta koja bi trebalo da štiti radnike, u najmanju ruku su bezobrazni i bezobzirni, jer je to svuda praksa. Države se razlikuju samo po uspešnosti da to ostvare.

Prema rečima pomoćnice ministra rada, da bismo se uhvatili u koštac sa Zapadom neophodno je štošta da nadoknadimo. Umesto toga, i dalje se hranimo zabludama.

- Varamo se kada tvrdimo da su naši radnici kvalifi kovani. Zapravo, mi uopšte nemamo razvijenu instituciju rada jer smo se za sve ovo vreme borili samo da ostanemo na poslu, a ne i da radimo. U poslednjih 15 godina nije se ulagalo ni u obrazovanje zaposlenih ni u tehnologiju. Mašine su stare po 30 godina, a najlošija situacija je u tekstilnoj i građevinskoj industriji. Te posledice i dalje osećamo - ocenjuje Radmila Bukumirić Katić.

Upravo se zato među radništvom mogu čuti pitanja koliko su, zapravo, u našim okolnostima primenjivi recepti koji su već ovladali Zapadom. I koliko je uopšte poželjno insistirati na njima.

- I Srbija, poput drugih koji su prošli kroz tranziciju, ima sklonost da prepisuje zakone koji su se pokazali kao dobra rešenja na Zapadu - priča prof. dr Darko Marinković, sociolog sa Univerziteta “Megatrend”. - Ali zanemarujemo činjenicu da su to dobra rešenja za zemlje koje su razvijene i socijalno pravedne. Mi još nemamo ni moralne, ni ljudske, ni političke, ni stručne kapacitete za njihovu primenu, pa većina takvih propisa ostaje mrtvo slovo na papiru.

196: Sindikati u medijima

Prema oceni ovog sociologa, korporativna kultura je svuda preovladala, a ljudski resursi se u svim razvijenim društvima tretiraju kao pokretačka snaga i preduzeća i društva.

- Gotovo da postoji matematička srazmera između nivoa ulaganja u ljudske resurse i razvoja kompanije. I to se ne odnosi samo na ulaganje u obrazovanje, znanja i veštine, već na stvaranje dobrih uslova rada i pozitivnu međuljudsku atmosferu - objašnjava dr Marinković. - Sve se više ulaže u stvaranje uslova za pozitivnu utakmicu u kojoj vladaju fer pravila. One kompanije koje su u tome manje uspešne plaćaju ceh na samom tržištu.

BOJAN LAĐEVAC, Sindikati pred izborom Danas, 30.9.2011.

U periodu predizbornog zagrevanja, na prilično iznenađenje političkih aktera, ali i članstva sindikata oglasio se predsednik najveće sindikalne centrale Ljubisav Orbović, sa najavom jačeg angažovanja njegovog sindikata u politici, pri čemu tada nije isključio ni stvaranje sindikalne partije. Orbović je ovu odluku obrazložio nedovoljnom snagom sindikata, koji uprkos velikom angažovanju, ne uspeva da ostvari uticaj na procese donošenja odluka u zemlji i tako spreči eroziju životnog standarda radništva. Iako su, nakon prekjučerašnjeg susreta ovog sindikalnog lidera sa Tomislavom Nikolićem, predsednikom Srpske napredne stranke, gde su obojica naglasili da neće praviti „politički savez“, ove najave relativizovane, očigledno je da ovaj sindikat opipava politički teren. Podsetimo, Orbović je sada rekao da Samostalni sindikat neće ulaziti u vlast i da su razgovori sa partijama jedan vid „političkog angažovanja“. Da je odsustvo bitnog uticaja sindikata više nego vidljivo nije potrebno mnogo dokazivati. Ono je prisutno u Socijalno-ekonomskom savetu, gde se na primer i „minorni“ minimalac, s obzirom na vreme potrošeno na pregovore oko njega, može slaviti kao uspeh. To je vidljivo i po mobilizacionoj nemoći sindikalnih centrala, koje nisu uspele da organizuju veće zajedničke proteste za sve godine stagnacije položaja radnika u Srbiji.

U izjavama zamagljenim objašnjenjima o proceduralnim internim savetovanjima, još uvek nema jasnijih signala o formi i obimu ovog političkog angažmana. Ipak, mogu se zamisliti tri scenarija delovanja sindikata ili više njih:

1. Osnivanje nove političke partije, čime poverenje svog članstva stavljaju na vagu na jednom od sledećih izbora.

2. Javno podržavanje neke političke opcije, odnosno stranke u predizbornoj kampanji.

3. Mnogo aktivnije uključivanje u lobiranje za sindikalne i radničke interese u demokratskim institucijama, a pre svega u parlamentu.

Sindikati u medijima: 197

Valja naglasiti da formiranje političko-sindikalne stranke ne bi bila specifi čnost srpskih okolnosti, već pre anahronost razvoja istočnoevropskih političkih i industrijskih odnosa.

Samostalni sindikat u Srbiji vukao je za sobom preteški teg transemisionog aparata prethodnih režima. U periodu posle demokratskih promena ovu ulogu zamenjuje rolom relativno pasivnog i nemoćnog posmatrača u brutalnoj privatizaciji i deindustralizaciji zemlje. Poverenje javnosti u sindikalni pokret uopšte pada na najniže grane.

Istovremeno, personalizacija organizacije kao fenomen, nije zaobišla ni sindikate. Verovatno je da će i sindikalne organizacije biti poistovećivane sa svojim dugogodišnjim funkcionerima.

Birači u tom slučaju teško mogu da vide reformisane demokratske institucije sa kapacitetom za ostvarivanje šire postavljenih društvenih ciljeva, naprotiv, prepoznaće relativno istaknuta medijska lica i imena, koja, po njima, pokušavaju da ih na ovaj ili onaj način zavedu. Pored toga, malo je verovatno da se uskoro može zamisliti prevazilaženje fragmentiranosti sindikalnog pokreta, koja bi pomogla ubedljivijoj kampanji i utemeljenju biračke baze.

Ono što ipak može biti izvesni početni kapital, jeste već izgrađena regionalna mreža poverenika i veća, koja se lako može prekomponovati u partijsku infrastrukturu, kao i udeo sindikalno organizovanih radnika u ukupnom broju zaposlenih od 25 do 30%. Ovaj relativno veliki broj potencijalnih birača ne sme se potceniti s obzirom na trenutni „ucenjivački“ karakter manjih stranaka u koalicijama, a može služiti i kao objašnjenje za inicijalna razmatranja eventualnog stupanja u političku arenu.

Ako se neka od centrala radničkih organizacija, kao što razmatraju u Savezu samostalnih sindikata, ipak odluči da se opredeli za javnu podršku nekoj političkoj opciji, imaće veoma težak zadatak pri izboru partnerske partije. Tradicionalna veza sindikata i socijaldemokratskih partija, kakvu znamo iz industrijskih evropskih zemalja, blago rečeno ne funkcioniše dobro u ovdašnjim uslovima. Srpsku scenu karakteriše drugačija politička i ideološka matrica, pa se i partije koje su članice evropskih socijaldemokratskih udruženja, kao što je to socijalistička internacionala, ne mogu pohvaliti jasnijom ideološkom orijentacijom u istom pravcu.

Sindikatima nedostaju i konkretniji socijalno-ekonomski programi sa kojima bi mogli da se identifi kuju. Trenutno najjača politička opcija sa socijaldemokratskom etiketom jeste svakako ona koju nudi Demokratska stranka. Međutim, pojedini kadrovi ove partije direktno su učestvovali u jednoj od najneuspešnijih tranzicija Evrope, koja još traje, i svakako se po ekonomskoj osi i biračkom telu mogu više porediti sa građanskim centralnim blokom, a manje sa tradicionalnom evropskom levicom. Ostatak levo deklarisane strane političke scene čini još

198: Sindikati u medijima

nekoliko partija manje snage, doduše sa solidnim koalicionim potencijalom, kao i slučaj recentnom istorijom opterećenog SPS-a. Odlučujući se za jednu od ovih partija sindikati ulaze u enorman konfl iktni rizik, jer pružajući podršku pri izborima nastaje asimetrični aranžman, u kome izvorni ciljevi sindikata, kao što su sigurnost, zapošljavanje, dostojan rad, postaju drugorazredni u grozničavoj borbi za moć, vlast i funkcije. Ovi „programirani“ konfl iktni odnosi mogu još više oslabiti i diskreditovati sindikalni pokret.

Kako inicijative za važne državne odluke još uvek dolaze od Vlade i manje ili više harizmatičnih lidera, a onda se direktnim i bočnim putevima spuštaju u društvene grupe na razmatranje, teško se može govoriti i o ozbiljnijem lobiranju sindikata za svoje interese. Za suprotstavljanje ovom inverznom lobiranju vlasti sindikalna moć je još uvek nedovoljna. Oni su, doduše, rado viđeni gosti partijskih kongresa i proslava, a onda bivaju zaboravljeni u nekom zapećku, da mole za pažnju i učešće u razmatranju i kreiranju zakonskih predloga, u donošenju odluka o ublažavanju posledica krize, u savetovanju sa MMF-om... Ovakvu sudbinu okretanja leđa verovatno bi doživela i eventualna inicijativa o uvođenju takozvane sindikalne stolice u parlamentu i slične inicijative.

Sindikati bi zato trebalo da analitički sagledaju situaciju i identifi kuju svoje opcije. U tom smislu, korišćenje navedenih opcija dozvoljeni su i poželjni samo ako koriste sindikalnoj revitalizaciji. Jedan ozbiljan „igrač“ se ne prepušta iluziji dramatičnog poboljšavanja svojih interesa kroz odabir jednog od ova tri puta. Ali on ih se, svakako, ne odriče. Neophodno je i uporedo fokusiranje na modernizaciju i jačanje sopstvenih pregovaračkih i organizacionih kapaciteta kroz postojeće resurse.

Valjalo bi okrenuti se organizovanju sindikata u novim, nekonvencionalnim delatnostima, grčevito se držati tradicionalnih sindikalnih grana, i ujedno voditi agresivne metode regrutovanja novih članova, stilom i tehnikama sličnim kao u kampanjama nevladinih organizacija i raznih društvenih pokreta. Pored ovih načina delovanja, sindikat se, pogotovo ne u izbornoj kampanji, ne sme odreći ni snage šireg socijalnog pokreta i valja da nastupi sa akcijama i parolama formulisanim i prihvatljivim za šire slojeve i van radničkog konteksta.

Tako bi na duže staze moglo doći do jačanja društvene uloge i otvaranja mogućnosti za učešće u traženju adekvatnog političkog pravca zemlje.

Sindikati u medijima: 199

RADMILA JANIĆIJEVIĆ, Treniranje radnika za izbornu trku Akter, 26.9.2011.

Sindikalni fl ert pred izbore

“Svaka bitka svakog sindikata, bilo kog trenutka, neminovno prelazi u sferu politike”. Drugi talas ekonomske krize koji se najavljuje najviše će osetiti radnici. Do sada je oko 750.000 ljudi ostalo bez posla, a sindikati procenjuju da će se ta brojka do kraja godine uvećati za još od 150.000 do 200.000 radnika. Imamo najmanje plate u regionu, a najveću nezaposlenost. Dinar je za nepune tri godine doživeo najveći pad u odnosu na evro od svih evropskih valuta – pet puta više nego albanska valuta lek, sedam puta više nego turska lira.

Srbija je država sa najviše penzionera u odnosu na broj stanovnika, zemlja s najstarijom strukturom stanovništva u Evropi. Sindikalci upozoravaju da će novi talas ekonomske krize izazvati ogromne nemire, iako premijer Mirko Cvetković tvrdi da će najavljeni drugi talas krize Srbija dočekati na nogama. Sindikalni predstavnici najavljivali su poslednjih meseci i aktivno uključivanje u politiku, uz obrazloženje da je to jedini način da zaštite prava radnika o kojima niko ne vodi računa.

Različita mišljenja

I dok predsednica Asocijacije slobodnih i nezavisnih sindikata Ranka Savić kaže da “nije bilo druge nego da ovaj sindikat podrži neku političku opciju na predstojećim izborima, jer je to jedini način da neko iz vlasti čuje šta se zaista događa sa radnicima”, te da će podržati “onu političku partiju koja je ispunila predizborna obećanja, i čiji je program u interesu radnika i građana Srbije”, nešto drugačije mišljenje ima Branislav Čanak, koji kaže da sindikat „Nezavisnost”, na čijem je čelu, ne sarađuje sa strankama.

“Na drugoj strani nema partija koje su osnovane da rade za radnike i za njihove sindikate. Njihove preokupacije su suprotne od naših, i taj jaz čini nas bolno usamljenim. Svaka bitka svakog sindikata, bilo kog trenutka, neminovno prelazi u sferu politike i ako tamo nemate saveznika sve što ste uradili pada u vodu. Tako je svuda u civilizovanom svetu, tako je već 150 godina, tako je nastala socijalna demokratija. To se zove levica, ne zato što se tako zove, već zato što tako radi”, navodi Čanak.

Ljudi ne traže milostinju, već posao

Lider Saveza samostalnih sindikata Srbije Ljubisav Orbović smatra da je jedini način da se prava radnika shvate ozbiljno angažovanost sindikata u politici.

“Ovako nemamo nikakvih rezultata. Upravo razmatramo na koji način ćemo politički delovati. Možda ćemo samo podržati neku političku opciju, a ne isključuje

200: Sindikati u medijima

se mogućnost ni da formiramo stranku. Situacija u zemlji je katastrofalna, o radnicima više niko ne brine. Ranije su štrajkovali veliki sistemi, fi rme, zbog zaostajanja zarada. Nezadovoljstvo je sada ogromno i među ljudima koji nemaju nikakav posao. Zvanično na birou rada ima oko 750.000 nezaposlenih, a da ne govorimo kakvo je realno stanje, jer mnogi koji nemaju posao uopšte nisu prijavljeni na biro”, kaže Orbović za “Akter”.

Prema njegovim rečima, teško da će sindikati moći da se udruže i zajednički deluju. Iako je predsednica ASNS-a Ranka Savić najavljivala da će svoju ideju da sindikati podrže neku političku partiju u zamenu za mesto u vladi i parlamentu, pokušati da ostvari udruživanjem sa ostalim sindikatima, Orbović smatra da to nije dobro rešenje.

“Ne želimo da ucenjujemo. Nije nam prihvatljiva ideja da partijama damo glasove da bismo dobili fotelje. Ipak još uvek razmatramo, a konačnu odluku donećemo do kraja oktobra”, ističe Orbović.

Udruživanje sindikata i njihovi fl ertovi i veze sa politikom normalni su i u svetu. Prva radnička partija britanska Laburistička stranka nastala je iz sindikata, a na sličan način nastajale su i socijaldemokratske partije u skandinavskim zemljama i Nemačkoj. Svi veliki sindikati u Srbiji povremeno su pravili neke dogovore sa vlašću, od toga su uspeli da se sačuvaju samo neki manji sindikati u javnim preduzećima.

Ministar i sindikati

Ministar rada i socijalne politike Rasim Ljajić smatra da vlada ima strategiju koju može da sprovede, ali sindikati moraju da obećaju da neće štrajkovati.

“Najveći problem ove zemlje je nezaposlenost. To je veći problem od svih političkih. Uz politički dogovor neophodan je i sporazum sa socijalnim partnerima. Vlada treba da predoči svoje obaveze do kraja godine, poslodavci da iznesu plan za očuvanje radnih mesta, a sindikati da obećaju da neće protestovati i štrajkovati. Pokušaćemo u narednim danima da postignemo takav socijalni dogovor. I što je najvažnije, da podignemo stepen zaposlenosti, jer ljudi u Srbiji ne traže milostinju, već posao”, kaže Ljajić.

U ASNS-u, međutim, tvrde da kada god se ovaj sindikat obraćao ministru za rad i socijalnu politiku nije uspeo da uradi nijednu stvar koja bi poboljšala prava radnika. Članovi ovog sindikata smatraju da Ljajić ništa kao ministar nije uradio da se radnicima poboljša položaj, samo su doneseni zakoni da im bude još gore i strahuju da će, ako se produži rad na određeno vreme sa godinu na tri, na kraju svi raditi na određeno vreme i mali broj ljudi u Srbiji biće stalno zaposlen.

Miljenko Dereta, izvršni direktor Građanskih inicijativa, kaže da sindikati imaju krizu indentiteta i da inicijativa da aktivnije uđu u politiku može imati dobar ishod.

Sindikati u medijima: 201

“Umesto da pregovaraju sa poslodavcima i zakonodavcima sindikati kod nas pregovaraju sa vlastima. Usitnjeni su i nemaju sindikalni pokret, a to ih čini neefi kasnim i nerelavantnim. Oni ne žele da se izjasne kao levi pokret, a zna se da ne mogu da brane kapital. Sindikati ne mogu izbegavati da se bave politikom. Zna se da su u Nemačkoj podržavali SDP, u Velikoj Britaniji Laburističku stranku, a u Americi demokrate”, objašnjava on. /.../

Štrajkovi

Pre nekoliko meseci radna verzija Nacrta zakona o štrajku izazvala je opštu polemiku, čak je ujedinila sindikate i poslodavce. U predlogu zakona između ostalog piše da radnici ubuduće neće moći da šrajkuju tako što će blokirati ulice i saobraćajnice, već će svoje nezadovoljstvo moći da iskazuju samo u prostoru gde rade. Tokom štrajka neće biti plaćeni, a da apsurd bude veći radnici najčešće i štrajkuju jer ne primaju ili im kasne zarade. Iako je najavljivano da će se u parlamentu naći po hitnoj proceduri, do današnjeg dana vlada ga nije prosledila parlamentu na usvajanje. Predsednik UGS “Nezavisnost” Branislav Čanak smatra da takav zakon štiti isključivo interese vlasti, jer ga nisu tražili ni radnici ni poslodavci.

“Taj zakon je agresivan i prost, jer ni radnici ni poslodavci ga nisu tražili i ne vide svoj u interes u njemu. I što baš Srbiji treba ovakav zakon, zašto vlast žuri da donese nešto što je se ne tiče, ona nije poslodavac? Ako vlast predviđa u budućnosti mnogo štrajkova, pa stoga moraju da budu i zakonski uređeni, onda teško nama”, kaže Čanak.

Kako saznajemo, radna grupa je završila posao, ali Vlada Srbije neće se izjašnjavati o zakonu dok se ne poklope mišljenja predstavnika vlade, sindikata i poslodavaca.

JELENA CEROVINA, Sindikalni lideri „merkaju” parlament Politika, 10.10.2011.

Samostalnom sindikatu je dosta „donkihotovske borbe” sa vlašću i poslodavcima. Pokazalo se da dijalog i ulični protesti ne daju neke posebne rezultate i potreban je neki dodatni oblik borbe, ali mnogo žešći. Ovako Ljubisav Orbović, predsednik Saveza samostalnih sindikata Srbije, obrazlaže zašto u ovom sindikatu razmišljaju o eventualnom prerastanju u partiju i učešću na narednim izborima. Uostalom, kako kaže, politički su se aktivirali i penzioneri kroz svoju stranku koja je deo vladajuće koalicije, a i poslodavci najavljuju nešto slično.

„U Skupštini se ruke dižu po automatizmu i tako usvajaju mnogi zakoni koji nisu u interesu radnika. U proteklih desetak godina se smišljeno, polako, tendenciozno zakida na radničkim pravima. Pokazalo se da klasični oblici borbe više nisu dovoljni.

202: Sindikati u medijima

Na primeru Grčke vidimo da čak i protesti koji su vrlo masovni ne daju neke posebne rezultate”, objašnjava Orbović.

Ova ideja koja je iz Samostalnog sindikata „lansirana” još pre nekoliko meseci, uglavnom je naišla na podozrenje i kritike u javnosti dok su mišljenja kolega u drugim sindikalnim centralama podeljena.

I dok je predsednik UGS „Nezavisnost” Branislav Čanak kritički nastrojen prema najavama kolege Orbovića, predsednica ASNS-a Ranka Savić kaže da njima ta ideja uopšte nije strana.

„Ulazak sindikata u politiku? To se u istoriji nikada nije desilo i ne znam zašto bi se to u Srbiji desilo. Događalo se da sindikat osnuje partiju, ali ne pretvarajući sebe u partiju. Problem je, međutim, što je to bilo poslednji put u 19. veku”, ovako Branislav Čanak, predsednik UGS „Nezavisnost”, komentariše Orbovićeve namere.

Prema njegovim rečima, kada neko pravi stranku mora da svom članstvu jasno i glasno kaže da to radi zato što su ga izneverili neki ljudi i da kaže poimence koji i kada. Ali ako ništa ne kaže, a pravi stranku, jedino što može da se pomisli jeste da to radi po nalogu onih koje nije naveo kako bi se uvećala zabuna na političkom polju uoči izbora, odnosno da bi se voda još više zamutila i time olakšao lov u mutnom.

Iako nema ništa protiv političkog angažmana Samostalnog sindikata, Ranka Savić kaže da u stvari ne zna šta ovaj sindikat hoće.

„Čas najavljuju da će osnovati svoju stranku, čas da će nekoga podržati. U ovako teškim vremenima po radnike Srbije sindikat ne može da bude nemi posmatrač i da se po želji vlade bavimo radnopravnom zaštitom, a sa druge strane se svakodnevno suočava sa miniranjem od strane te iste vlade ”, objašnjava predsednica ASNS-a. Iz vlasti, kako kaže, stalno sindikatima saopštavaju da ih ima dvadeset hiljada, a ne kažu ko je kriv za takvu situaciju. „Ako imate takav zakon o radu koji predviđa da svaki sindikat mora da se registruje normalno je da nas ima toliko, ali su svi ti sindikati u okviru nekih centrala. ASNS ima 2032 registrovana sindikata, znači 2032 predsednika, 2032 žiro-računa i toliko pečata”, priča Ranka Savić.

Ona takođe kaže da će njen sindikat, kao što je to radio i na prošlim izborima, dati podršku jednoj partiji, „što rade svi sindikati u Evropi i u svetu”. Kada neko ima 170.000 članova kao oni, ne može, kako kaže, da bude apolitičan.

„Za sada imamo u vidu tri stranke, ali se još nismo odlučili. Na prošlim izborima smo podržali Demokratsku stranku, ali nismo zadovoljni kako su nas oni zastupali u proteklom periodu.

Sindikati u medijima: 203

Šta su uradili za svoje članstvoSSSS:Na ovo pitanje Orbović odgovara da su pokušali da što je moguće više utiču na zakonsku regulativu te da su tako imali 31 primedbu na Zakon o radu, od čega je 29 prihvaćeno. I pored toga, tvrdi, nivo radničkih prava je spušten u odnosu na protekli period. Zakidanja na pravima ima i u Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju, kolektivnim ugovorima vezano za rad na određno vreme.UGS „Nezavisnost”:Branislav Čanak tvrdi da su ispali naivni jer su mislili da rade zajedno sa ostalim sindikatima. A pošto nisu privilegovani kao Samostalni sindikat već se bore za goli opstanak skoncentrisali su se na rešavanje pojedinačnih slučajeva.„Svakodnevno kada nam neko dođe ko je dobio otkaz pravna služba ’Nezavisnosti‘ stupa u akciju i tu imamo dosta uspeha. To je suština sindikata, štitimo članstvo, to smo radili od prvog dana. Nikada nismo davali polutke, ne organizujemo radničke igre”, objašnjava Čanak.ASNS:Ranka Savić, pak, kaže da niko od sindikata ne može da se pohvali nekim velikim rezultatima, samim tim Srbija ima milionsku armiju nezaposlenih. Zato, kako ističe, niko nema moralno pravo da govori da su rezultati posebno veliki.„Prošle godine smo vratili na posao 1280 radnika koji su nezakonito dobili otkaz. Ponosim se i predlogom ekonomskih i socijalnih mera koje smo dostavili i predsedniku i vladi i 40-50 odsto naših predloga je ušlo u predlog mera vlade. Ali svi ti rezultati nisu dovoljni jer nema sindikalnog jedinstva”, kaže Ranka Savić.

ASNS je dokazivo (predstavnici DS znaju šta to znači) ovoj stranci doneo 112.000 glasova”, objašnjava Ranka Savić, a na pitanje da li to onda znači da DS ovoga puta neće dobiti njihov glas kaže da se može „izvući zaključak, ali da ipak nije ništa zakucano”.

Predstavnici Samostalnog sindikata tvrde da ni kod njih nije ništa „zakucano”. Nedavno su imali sastanak sa čelnicima Srpske napredne stranke, a najavljuju da će razgovarati i sa drugima. Orbović, doduše, kaže da ne krije da bi prve razgovore o partnerstvu poveli upravo sa SNS ako odluče da se politički aktiviraju.

„Svesni smo da ne možemo dobiti većinu glasova. Ali se sa određenim procentom glasova u parlamentu ipak mogu postići određeni efekti”, ocenjuje Orbović.

Branislav Čanak, međutim, kaže da je za ono što planira Orbović potrebno dve trećine glasova, odnosno većina u parlamentu. Jer, ako nema većinu mora da napravi sa nekim dil, a taj neko će tražiti da se ne raščišćava tamo gde je on zainteresovan. Onda Orbović mora da se okrene nekom drugom pa i taj ima neki interes. I tako da bi se zadovoljili koalicioni interesi ništa ne može da se uradi.

204: Sindikati u medijima

I sociolog Milan Nikolić smatra da su mali izgledi na uspeh sindikata u političkom život. Sindikalni lideri su, prema njegovim rečima, pokazali da su veoma slabi, nesposobni da sarađuju, da naprave jake i velike sindikate i da organizuju i armiju nezaposlenih.

„Sindikalci uopšte ne komuniciraju međusobno, ne uče na tuđim iskustvima, stalno ponavljaju iste greške. Ne koordiniraju svoje napore, neko u klin, neko u ploču. Sad imaju ideju o ulasku u politiku što samo znači da niti šta znaju niti šta uče i da su, na kraju, potpuno nesposobni”, smatra Nikolić.

On kao primer za to što tvrdi navodi činjenicu da sindikati nisu uspeli da prodru u privatne fi rme koje brane sindikalno organizovanje. „Kažu da je tamo zabranjeno sindikalno organizovanje i oni kažu: ’dobro‘ – i odu dalje. Ali privatnici nemaju pravo da zabrane radnicima sindikalno organizovanje. U politici će tek da uprskaju stvar, ali možda im to treba kako bi shvatili da moraju da se drže svog domena, ali moraju i tu da budu dobri”, ocenjuje Nikolić.

BOJAN CVEJIĆ, Zapostavljen internet i društvene mrež Danas, 12.10.2011.

Nedovoljna medijska aktivnost u radu sindikata u Srbiji i njihovo slabo prilagođavanje u komunikaciji novim medijima i mlađoj publici jedan je od razloga, kako se ocenjuje, zbog čega su sindikalne i teme o pravima radnika zapostavljene u medijskom izveštavanju. Iako većina sindikalnih centrala, ali i njihovih grana ima svoje internet prezentacije, one su uglavnom neatraktivne „internet publici“ i na njima nema mogućnosti za interakciju. Društvene mreže, koje sve više uzimaju maha u svim oblastima, sindikati još ne prepoznaju kao efi kasno sredstvo informisanja i komunikacije, iako su u svetu one već postale mesto na kojima se organizuju različiti protesti.

Asocijacija slobodnih i nezavisnih sindikata (ASNS) jedina je od sindikalnih organizacija koja na svom sajtu ima link za prelazak na stranicu Fejsbuka, na kojem, zasad, ima svega 46 „lajkova“, odnosno ljudi koji prate ASNS na ovoj društvenoj mreži. Savez samostalnih sindikata Srbije (SSSS), takođe, nalazi se na Fejsbuku sa 13 lajkova, ali ova stranica nije aktivna. UGS Nezavisnost jedini je primer koji ima svoju stranicu na najposećenijoj društvenoj mreži u obliku profi la sa skoro 2.000 „virtuelnih prijatelja“, dok Konfederacija slobodnih sindikata nije aktivna na društvenim mrežama. Na Tviteru, s druge strane, nije uočeno nijedno od ovih sindikalnih udruženja.

Profesor Fakulteta političkih nauka i potpredsednik UGS Nezavisnost Zoran Stojiljković ističe za Forum da u sindikatima postoji razlika u eksternim i internim načinima informisanja. Interno informisanje okrenuto je prema članovima sindikata, ali se sindikalna periodika svela jedino na opsežni, ali neatraktivni list

Sindikati u medijima: 205

„Sindikalni poverenik“. Prema njegovim rečima, većina asocijacija sindikata ima svoje sajtove, koji se „donekle ažuriraju i donekle pružaju korisne informacije“.

- Sa retkim izuzecima, većina tih prezentacija je stereotipna, jednosmerna i bez mogućnosti za neposrednu komunikaciju. U sindikalnim aktivnostima, naime, nema još dovoljno razumevanja za alternativne društvene pokrete, kao ni za otvaranje prema mogućnostima koje pružaju socijalne mreže. Trebalo bi da sindikati pojačaju aktivnosti u takozvanoj onlajn komunikaciji, kao što su putem Fejsbuka i Tvitera, kako bi se otvorili ka novoj i mlađoj publici jer među njima ima dosta nezaposlenih, objašnjava Stojiljković.

On ocenjuje da bi sindikati danas morali da kombinuju internet i nove medije sa tradicionalnim načinima informisanja kako bi javnost bila upućenija u njihove aktivnosti. Stojiljković navodi da se sindikalni aktivisti u elektronskim medijima, inače, pojavljuju samo kao „periferni učesnici u raspravama o socijalno ekonomskim temama“, kao i da se u štampi retko objavljuju ozbiljni i analitički tekstovi o ovim temama.

- Sindikati su oslikani u medijima jedino kada se dogode određeni protesti i štrajkovi, dok se niko ozbiljnije ne bavi temama o pravima radnika. Između ostalog, zato smatram da bi sindikalni aktivisti u budućnosti morali da imaju razumevanja za politiku novih medija - napominje Stojiljković.

Sindikalni TV program- Jedna inicijativa ASNS bila je i da se pokrene televizijski program u okviru neke TV stanice, koji će isključivo pratiti sindikalne aktivnosti. Takav program, na primer, postoji u Sloveniji, koji se svakodnevno emituje po osam sati dnevno i koji se bavi upravo ovim temama, ističe za Forum Ranka Savić.

Predsednica ASNS Ranka Savić kaže za Forum da je medijska aktivnost, odnosno saradnja s medijima, veoma važna u radu sindikata, kao i da ova asocijacija ulaže mnogo u takve aktivnosti.

Navodeći medijske aktivnosti, ona navodi da ASNS ima svoju PR službu, kao i da organizuje konferencije za novinare „najmanje jednom mesečno, a ponekad i češće“, ukoliko ima konkretnih događaja. Ipak, kako kaže, slab je odziv novinara jer oni „veruju da sindikati ne mogu ništa da učine“. Savićeva dodaje da bi u narednom periodu možda trebalo organizovati okrugli sto na kojem bi predstavnici medija izneli svoje ideje i predloge u vezi sa odnosom sindikata prema medijima.

Predsednik Konfederacije slobodnih sindikata Ivica Cvetanović napominje za Forum da bi sindikalne teme trebalo da budu više zastupljene u medijima, ali da mnoge kvalitetne stvari koje sindikati rade ne budu iznete u javnosti. Saopštenja

206: Sindikati u medijima

o pozitivnim stvarima ili predlozima zakonskih rešenja, kaže Cvetanović, retko se objavljuju, a da je, s druge strane, odziv novinara veliki samo kada je reč o štrajkovima i protestima.

- Trebalo bi da postoji kontinuirani odnos i saradnja između medija i sindikata. Sami sindikati mogu to više da postignu putem većeg broja saopštenja za javnost i kroz direktne kontakte s medijima kako bi se steklo poverenje građana u sindikate i kako bi javnost bila informisana o njihovom radu - kaže Cvetanović. Prema njegovim rečima, skoro 90 odsto članica Konfederacije ima svoje internet stranice, ali se razmišlja i o otvaranju profi la i stranica na društvenim mrežama.

Fondacija Fridrih Ebert naručila istraživanje U nedostatku egzaktnih podataka i istraživanja o tome kolika je zastupljenost sindikalnih tema u medijima i analiza o kvalitetu izveštavanja o njima, udruženje „Centar za razvoj sindikalizma“ za potrebe Fridrih Ebert fondacije u ovom trenutku radi na istraživačkom projektu „Sindikati u javnosti“ koji će konačno pokazati pravu sliku o ovom pitanju. Delovi rezultata istraživanja trebalo bi da budu predstavljeni krajem oktobra.

Sindikati u medijima: 207

PRILOZI (4)METODOLOŠKE NAPOMENE O ISTRAŽIVANJU

Metodološke procedure - izvori podataka. Podaci na kojima se temelji ovo istraživanje potiču iz četiri izvora:

1. javnomnjenjska istraživanja – „Sindikalni barometar“ – na opštim uzorcima punoletne populacije Srbije ili na uzorcima radnika, u periodu 2001-2010. godina, a koja su obavljena za potrebe različitih naručilaca;

2. međunarodno istraživanje – EVS (2008. godine);

3. analiza sadržaja medijskih priloga u uzorku medija i posmatranog vremena shodno potrebama ovog istraživanja;

4. dubinski intervjui s manjim brojem radnika (8), novinara koji prate rad sindikata (11) i manjim brojem sindikalnih aktivista (16).

Javnomnjenjska istraživanja – Sindikalni barometar, na uzorcima ili poduzorcima zaposlenih radnika, započeta su 2000. godine, a poslednje je obavljeno 2010. godine.40 Jezgro istraživačkog tima najčešće su činili Srećko Mihailović, Zoran Stojiljković i Gradimir Ivanić. Rezultati ovih „sindikalnih“ istraživanja objavljivani su u posebnim publikacijama.

U ovom sadašnjem istraživanju najviše smo se oslonili na podatke prikupljene 2010. godine u okviru istraživanja koje su obavili Srećko Mihailović i Zoran Stojiljković (terensku fazu istraživanja obavio je CeSID) a za potrebe SLA. Deo rezultata pomenutog istraživanja objavljen je u knjizi: Stojiljković, Zoran i Srećko Mihailović. 2010. Stanje socijalnog dijaloga u Srbiji u 2010. godini. Beograd: Swiss labour assistance.

Prvi put kod nas koristili smo podatke koji se odnose na sindikate i radnike iz Evropske studije vrednosti (http://www.europeanvaluesstudy.eu). U većini od 47 evropskih zemalja istraživanje je obavljeno 2008. godine; te godine je istraživanje obavljeno i u Srbiji. Takođe smo ovde koristili i podatke iz Svetske studije vrednosti (http://www.worldvaluessurvey.org).

Analizu sadržaja medijskih priloga o sindikatima obavili smo na kvantitativnim podacima koje je obradio Medijski arhiv Ebart, tj. oni su za potrebe našeg istraživanja obavili pretragu kompletnog sadržaja svih tekstova o sindikatima i o „radničkim“ temama, na osnovu određenih pojmova, ključnih reči i drugih kategorija sadržaja, koji smo im dostavili, u dnevnim i nedeljnim listovima u periodu od tri tromesečja iz 2010. i 2011. godine. – Detalji o uzorku listova, vremenskom

40 SB1 (Sindikalni barometar 1) obavljen je 2000. godine; SB2 – 2002; SB3 – 2003; SB4 – 2007; i Sindikalni barometar 5, u junu

2010. godine.

208: Sindikati u medijima

uzorku i kategorijama za analizu sadržaja dati su na početku poglavlja u kojem je prezentovana analiza sadržaja.

Dubinski intervjui s radnicima, novinarima koji prate sindikate i sindikalnim aktivistima protekli su uz prilično teškoća. Naime, neočekivano, novinari koji prate sindikate nisu se rado odazvali našem pozivu na razgovor, odnosno anketu. Najčešći odgovor koji smo dobijali glasio je da u redakcijama više ne postoje „sektorske podele“, da oni nisu „zaduženi za sindikate“, da se moramo obratiti glavnom uredniku za dozvolu... ili su, u krajnjoj liniji, prihvatili razgovor/anketu, a onda nisu nalazili vremena da to stvarno i obavimo (sve je ostajalo na nivou obećanja). Kao svojevrsna „nadoknada“ za ovo neprihvatanje, imali smo 11 izvrsnih razgovora, odnosno popunjenih upitnika – sa izuzetno kvalitetnim materijalom koji je razbio svaku sumnju u eventualnu nekompetentnost novinara koji prate sindikate. Oni su se pokazali kao vrsni poznavaoci sindikalne i radničke problematike.

Još veće probleme imali smo sa sindikalnim aktivistima. Razgovori nisu prihvatani, beskonačno su odlagani, prekidani su napola... Ove teškoće javljale su se samo na nivou „krovnih“ sindikalnih organizacija i na nivou granskih organizacija. Problema jedino nije bilo sa sindikalnim aktivistima na nivou preduzeća. Na višim sindikalnim nivoima suočavali smo se sa zahtevom da se prvo obratimo sindikalnim liderima ili da od njih tražimo dozvolu za razgovore. Na ove probleme nismo nailazili u slučaju osoba koje su zadužene za informisanje, ili imaju funkciju PR u svom sindikatu, tako da smo neplanirano i s jednim brojem „zaduženih za informisanje“ obavili razgovore.

Ovakav odnos prema istraživanju sindikalnih tema upućuje na potrebu ofi cijelnog obraćanja sindikalnim rukovodstvima uz molbu da se uključe u istraživanje.

Ukupno uzev, kvalitet konsultovanih javnomnjenjskih i drugih emirijskih istraživanja, kvalitet građe koju je obezbedila Medijska arhiva Ebart i kvalitet odgovora novinara koji prate rad sindikata – bili su dovoljna, kvalitetna i pouzdana osnova, za izvođenje ovog istraživanja i analizu koju smo obavili.

Sindikati u medijima: 209

Srećko MihailovićTHE STUDY OF MEDIA COVERAGE OF TRADE UNIONSSUMMARY OF THE STUDY FINDINGSTopic of the study: Analysis of the content of news items on trade union and labour related topics. A total of 1,880 news items were analyzed.

Sample: News items on trade union and labour related topics that featured in nine daily and four weekly newspapers during the period of nine months (of 2010 through 2011), as well as news items that featured in prime time news programmes of television stations with national coverage.

Quantitative database: Ebart Media Archive

Study conducted by: Centre for Development of Trade Unionism; research team: Srećko Mihailović, sociologist (team leader), Zoran Stojiljković, Ph.D., politicologist, Dušan Torbica, sociologist, and Vojislav Mihailović, politicologist.

Study commissioned by: Friedrich Ebert Foundation (Friedrich Ebert Stift ung)

The study of media coverage of trade unions was conducted in an eff ort to identify factors that infl uence a decline in trust of Serbian citizens in trade unions. Starting out from a suffi ciently argumented assumption that the lack of trust in trade unions is one of the main factors leading to the lack of power of trade unions and also that the lack of trust and power are two phenomena that mutually “feed” and complement one another, our study was particularly focused on the examination of the relationship between the trust in trade unions and awareness of their work. (This topic is discussed in the study by Vojislav Mihailović in his paper on trust in trade unions and awareness of their work.) At the beginning of the study, we have assumed that the lack of awareness of what trade unions are doing is one of the factors that infl uence the decline in trust in general, not only in trade unions.

In this study, we found out that trade unions mostly enjoy adequate media coverage; this coverage is neither too small nor too big, although we may say that trade unions are underestimated to a certain extent. The image of trade unions in the media basically does not deviate in statistical terms from the realistic insight into the situation of trade unions and trade unionism. Therefore, there can be no talk about anti-trade union hysteria in the media, whose existence was one of the presumptions that was explored in this study. Indications of anti-trade union hysteria resulted from a certain number of articles published in the gutter press, which certainly may not be characterized as well-intentioned. On the other hand, the nature of most articles published in other media is essentially diff erent and certainly well-intentioned.

210: Sindikati u medijima

Realistic media coverage of trade unions, however, has an unexpected eff ect on most trade unionists. Namely, higher level of awareness of the work of trade unions is in close correlation with the lack of trust in trade unions, so perhaps we may say that a higher level of awareness results in diminished trust in trade unions. By exploring this correlation, we may arrive at a seemingly absurd conclusion: that we should work towards reducing the level of awareness of what the trade unions are doing in order to increase trust in them and ultimately help enhance their power. Nevertheless, these fi ndings require a more in-depth analysis in order to identify possible factors that infl uence this contradiction – the more we know about trade unions the less we trust them! A seemingly cynical comment related to this contradiction between the awareness and trust may be the following: a signifi cant correlation between the awareness of and trust in trade unions is in fact the key proof that media stories about trade unions are realistic because once the public is made aware of what the trade unions are doing, they stop believing in them as, instead of seeing how effi cient trade unions are in their work, what people actually see is something that indicates that they are not effi cient enough! Of course, we do not oversee the fact that effi cient operation of trade unions does not depend only on their own capacities, but also on the attitude of the environment towards them and primarily on the attitude of the government and its institutions, as well as the attitude of capital owners.

The point is that realistic media coverage of what trade unions are doing

provides an insight into the powerlessness of trade unions and that awareness

of their powerlessness generates the lack of trust. Anyway, how could one trust

an organization that has so little power both in political and social terms!

In this study, we established that the awareness of the work of trade unions

increases when one approaches the status of a trade union member. Thus, according to fi ndings of an opinion poll conducted in 2010, only 14% of adult citizens of Serbia were informed (“moderately” or “very” informed) about the work of trade unions; 22% of employed workers and 48% of union members were informed about trade unions (see Figure 1).

Figure 1. General awareness of trade unions per diff erent categories of respondents

Overall population - 14% were informed about the work of trade unions in general

Awareness beyond employment - 10% were informed

about the work of trade unions in general

Awareness within employment – 22% were informed about the work of trade unions in general

Non-members of the

trade union – 8% were informed about trade

unions

Members of the trade

union – 48% were informed about trade

unions

Sindikati u medijima: 211

What can the media be criticized of? Possibly, one may speak about the media not being helpful, i.e. they did not help trade unions fi nd their way out of the confi dence crisis and overcome their own powerlessness. This is merely a conditional remark as it refers to something that is beyond the scope of work of the media, although this does not necessarily mean that the media may not appear in the above role. Our insight into the capacities of the media in this respect, which was gained mostly through our communication with a dozen journalists reporting on trade unions, indicates signifi cant media potential. However, it would be too much to expect of the media to act as initiators of activities that are aimed at revitalizing trade unionism in Serbia.

A drive for revitalization of trade unionism (a drive rather than a campaign) can be launched by trade unions, i.e. workers, alone. Their number one partner in that endeavour is the civil society, i.e. civil society organizations, followed by the government, political organizations, as well as employers’ organizations to the extent that they realize the comprehensive impact of social partnership with trade unions. (This topic is discussed in the study by Zoran Stojiljković in his paper on partnership as a path towards democratic changes.)

My perception of the new (additional) role of the media vis-a-vis trade unions is confi ned to the framework of this partnership for revitalization of trade unions. Therefore, I believe that trade unions should re-examine their status and role and focus on revitalizaton of their own power and that, in this process, they should rely (and even seek help, why not?) on the civil and political society, employers, the government and, of course, the media that are also part of the civil society.

As part of our research into the relations between trade unions and the media, we also addressed (from a slightly diff erent angle) the issue of dissemination of information within trade unions. Our study showed that we were right to have focused our main study on what trade unions call “external dissemination of information” or “dissemination of information to the outside world”. This means dissemination of information on trade unions and raising awareness of other people, and not (just) the membership, about the activities of trade unions. All in all, internal dissemination of information within trade unions was sidetracked from the main study. Nevertheless, internal dissemination of information is a separate topic that calls for simultaneous examination of the level and quality of awareness of trade union members and ways in which information is disseminated within a particular trade union.

Our research showed that internal dissemination of information was better than external. This is partly corroborated by the fact that every other member of a trade union is informed, whereas workers in general are two times less informed (regardless of whether they are union members or not), and citizens are even three times less informed about trade unions. However, one must bear in mind that the awareness of trade unions does not depend only on the opportunity to

212: Sindikati u medijima

be informed, but also on the interest of individuals in being informed about the work of trade unions. There are also many other factors that awareness of trade unions may depend upon.

The image of trade unions presented by the media is the result of trade unions’ capacity and the ability of the media to interpret their stories. In summary, our fi gures suggest that the media merely refl ect the reality of trade unions. Hence, the media are merely a channel for distribution of information on the activities of trade unions, nothing more and nothing less than that. Trade unions are apparently too weak to prompt media owners to even bother to intervene and minimize (or distort) the extent of their power(lessness). Therefore, the media coverage of trade unions is true!

However, some issues still remain outstanding. For instance, why does the story of “Jugoremedija” remain only within the framework of the newspaper called Republika – Voice of Civil Self-Liberation; why do other cases similar to that of “Jugoremedija” remain beyond the reach of the media; why the media keep silent about examples of workers’ shareholding...? Why is there no media coverage of a big story of how small and medium-sized enterprises or individual companies with foreign owners are closed to trade unions or a story about “deals” between trade union leaders and some company owners concerning the level of trade union organization in their companies...? On the other hand, the question is: Why didn’t the trade unions themselves raise these issues? However, there is no proof of their having raised such issues or of the media having kept silent about them!

The media mostly covered the following trade unions: Confederation of

Autonomous Trade Unions of Serbia (24%), United Branch Trade Unions

“Nezavisnost” (15%), Association of Free and Independent Trade Unions and

Teachers’ Trade Union (11%, respectively)... see Chart 1.

Chart 1. Media articles on individual trade unions (in %)

Sindikati u medijima: 213

Newspapers that mostly wrote about trade unions were: Danas (18%), Večernje

Novosti (13%), Blic and Politika (12%, respectively), Press (11%), Privredni

Pregled and Dnevnik (9%, respectively), Pravda (8%) and Kurir (5%) – see Chart 2.

Chart 2. Newspapers according to the number of published articles about trade unions (in %)

Labour-related topics were mostly covered by the following newspapers:

Blic (20%), Večernje Novosti (15%), Politika (13%), Danas (12%), Press (11%),

Privredni Pregled (10%), Dnevnik (9%), Kurir (6%) and Pravda (2%) – see Chart 3.

Chart 3. Newspapers according to the number of articles on “labour-related topics” (in %)

As for television, labour-related topics were mostly covered by the following

TV stations: Pink (24%), RTS and Happy (17%, respectively), B92 and Prva

(15%, respectively), Studio B and RTV /Radio Television of Vojvodina/ (6%,

respectively) – see Chart 4.

214: Sindikati u medijima

Chart 4. Labour-related topics featuring in prime time news programmes of TV stations with

national coverage (in %)

EDICIJA SINDIKprva knjigaSindikati u medijima

druga knjigaSindikati i politika (uskoro izlazi iz štampe)