Ken Follet - Trokratno

Prolog

Bio je to zapravo jedinstven trenutak, kad su svi bili na okupu. Zbilo se to prije mnogo godina, u mladosti, davno prije nego što

se sve ovo odigralo; ali su se sjenke tog susreta odrazile i poslije više desetljeća.Da budemo točni, bilo je to prve nedjelje u studenom 1947; svaki pojedini susreo se sa svima ostalima - zapravo, nekoliko

minuta svi su bili u istoj prostoriji. Neki su smjesta zaboravili lica koja su vidjeli i imena koja su čuli kad su ih upoznavali.Neki su, zapravo, zaboravili i taj dan; a kad je dvadeset jednu godinu kasnije postao značajan, morali su se pretvarati da se

sjećaju; zuriti u mutne fotografije i mrmljati: "Ah, da, dakako."Taj davni sastanak je bio značajan, i ne baš neobičan. Većina je bila mlada i sposobna, predodređena da dobije vlast, donosi

odluke, svaka na svoj način uzrokuje promjene u vlastitoj zemlji; često su se u mladosti susretali na mjestima kao što je Sveučilište uOxfordu. Štoviše, kad se sve ovo dogodilo, oni koji nisu bili prvobitno upleteni bili su umiješani samo zato što su u Oxforduupoznali one druge.

Međutim, njihov susret u to vrijeme nipošto nije djelovao povijesno. Bila je to obična sjedeljka uz šeri na mjestu gdje je takvihsjedeljki bilo previše a šerija, dodali bi studenti, nedovoljno. Bio je to miran skup.

Uglavnom.

1.

Al Cortone je pokucao i čekao u predvorju da mu mrtav čovjek otvori vrata.U protekle tri godine sumnja da mu je prijatelj umro pretvorila se u čvrsto uvjerenje. Najprije je Cortone čuo da su Nata

Dicksteina zarobili. Potkraj rata počele su kružiti priče o strahotama stradanja Židova u nacističkim logorima. Na kraju je mračnaistina izbila na vidjelo.

S druge strane vrata, jedan je duh odgurnuo stolac i prešao preko sobe.Cortone se od jednom uznemirio. Što ako je Dickstein invalid, ako je deformiran? Ili poremećen?Cortone nikad nije znao kako da se ophodi s boga1jima ili luđacima. U onih nekoliko dana, tamo 1943, on i Dickstein jako su se

zbližili. Ali kakav je Dickstein sada?Vrata su se otvorila. Cortone je rekao:- Zdravo, Nate.Dickstein je najprije zurio u njega, zatim se široko nasmijao, i ispalio jednu od svojih besmislenih koknijevskih uzrečica:- Ti bokca, vidi šašave vrane!Cortone mu je olakšano uzvratio smijehom.Rukovali su se, potapšali po leđima, i okinuli nešto vojničkih psovki u slavu starih vremena; potom su ušli u kuću.Dicksteinov dom bila je soba s visokim stropom u staro j kući siromašnog dijela grada. Uski krevet bio je uredno pospremljen na

vojnički način; teški stari ormar od tamnog drva s jednakim ormarićem; i ispred malog prozora stol pretrpan knjigama. Cortoneu sesoba učinila golom. Kad bi on morao živjeti u njoj porazmjestio bi posvuda neke osobne stvarčice kako bi soba dobila atmosferu;obiteljske fotografi je, suvenire s Niagare i Miami Beacha, gimnazijske sportske trofeje.

- Kako si me pronašao? - upitao je Dickstein.- Nije bilo lako. - Cortone je skinuo vojničku bluzu i položio je na uski krevet. - Potrošio sam gotovo cijeli jučerašnji dan na to. -

Razgledao je jedini naslonjač u sobi. Nakrivljene ručke, pero je probilo kroz izblijedjele presvlake s krizantemama, a jednu otpalunogu zamijenio je svezak Platonova Teeteta. - Mogu li ljudska bića s jediti na ovome?

- Ne ona s činom višim od kaplarskog. Ali...- Takvi ionako nisu ljudska bića.Obojica su se nasmijala: bila je to stara dosjetka. Dickstein je od stola odmaknuo stolac od savijena drva i zajašio ga. Promjerio je

prijatelja od pete do glave i rekao:- Počeo si se debljati.Cortone je potapšao trbuščić.- U Frankfurtu smo živjeli dobro; zapravo, mnogo si propustio što si se demobilizirao. – Nagnuo se i prošaptao kao da je ono što

će reći povjerljivo. - Zaradio sam imetak. Nakit, porculan, antikviteti, sve kupljeno cigaretama i sapunom. Nijemci gladuju. Anajbolje od svega: djevojke će poduzeti sve da se domognu slatkog zalogaja. - Naslonio se čekajući smijeh, ali je Dickstein zurio unjega ozbiljna lica.

Cortone je, smeten, promijenio temu. - Jedno je pouzdano, ti nisi debeo.Isprva mu je tako odlanulo što vidi Dicksteina živog, s onim istim osmijehom na licu, da ga nije pomni je pogledao. Sad je

opazio da mu je prijatelj i više nego mršav: činilo se da gladuje. Nat Dickstein je uvijek bio nježan i tanak, ali sad se činilo da je kosti koža. Mrtvački bi jela koža i krupne smeđe oči iza naočala u plastičnom okviru, pojačavale su taj dojam. Između čarape i nogaviceprovirivalo je nekoliko centimetara bijele cjevanice tanke kao šibica.

Prije četiri godine Dickstein je bio suncem opaljen, žilav, čvrst poput kožnatog potplata vojničke cokule.Kad je Cortone spominjao svog engleskog drugara, što je često činio, rekao bi: "Najžilaviji, najčvršći borac spasio je moj jebeni

život, i uopće vam ne foliram."- Debeo? Ne - rekao je Dickstein. - Ova je zemlja još uvijek na potrošačkim kartama, prijatelju.Ali preživljavamo.- Iskusio si i gore stvari.Dickstein se osmjehnuo.- I gutao ih.- Bio si zarobljen.- U La Molini.- Kako su te, dovraga, uhvatili?- Lako. - Dickstein je slegnuo ramenima. -Metak mi je prosvirao nogu, onesvijestio sam se. Kad sam došao k sebi bio sam u

njemačkom vagonu.Cortone je spustio pogled na Dicksteinove noge.- Skrpala se?- Imao sam sreće. U zarobljeničkom vlaku bio je jedan bolničar... namjestio mi je kost.Cortone je kimnuo.

- A zatim logor... - Pomislio je da možda ne bi trebalo pitati, ali htio je znati.Dickstein je svrnuo pogled.- Bilo je u redu dok nisu otkrili da sam Židov.Hoćeš li čaja? Nemam viskija.- Ne. - Cortone je poželio da nije zinuo. - Uostalom, ujutro više ne pijem viski. Život se više ne čini tako krhkim kao prije.Dicksteinove oči kliznu opet prema Cortoneu.- Odlučili su utvrditi koliko puta se može cjevanica slomiti na istom mjestu i ponovo srasti.- Isuse - šapnuo je Cortone.- To je bio najlakši dio svega - rekao je Dickstein jednoličnim glasom. Ponovo je odvratio pogled.- Prokletnici - rekao je Cortone. Nije se mogao sjetiti druge riječi. Na Dicksteinovu se licu pojavio čudan izraz; nešto što Cortone

još ni je vidio, nešto, a to je shvatio malo kasnije, što je jako nalikovalo strahu. Bilo je to neobično. Naposljetku, sad je sve to prošlo,zar ne? - Pa, kvragu, barem smo pobijedili, zar ne? - Šakom je gurnuo Dicksteinovo rame.

Dickstein se nakesio.- Jesmo. A sad, što radiš u Engleskoj? I kako si me pronašao.- Uspio sam dobiti prekid puta u Londonu na povratku u Buffalo. Pošao sam u Ministarstvo vojske... - Cortone je oklijevao. Bio

je u Ministarstvu vojske da sazna kako i gdje je Dickstein umro. - Dali su mi adresu u Stepneyju - nastavio je. - Kad sam stigaotamo, u cijeloj je ulici stajala samo jedna kuća. U njoj sam, ispod tri prsta prašine, našao starca.

- Tommyja Costera.- Točno. Nakon devetnaest šalica čaja i cijele njegove životne ispovijesti, uputio me iza ugla gdje sam našao tvoju majku, popio

još hektolitar tankog čaja i saslušao njezin historijat. Kad sam konačno dobio tvoju adresu, bilo je prekasno za posljednji vlak uOxford, pa sam pričekao do jutra i evo me ovdje. Imam samo nekoliko sati na raspolaganju, moj brod isplovljava sutra.

- Otpušten si?- Bit ću, za tri tjedna, dva dana i devedeset četiri minute.- Što ćeš raditi kod kuće?- Voditi obiteljski posao. U posljednje sam dvije godine otkrio da sam strašan biznismen.- Kakvim se poslom bavi tvoja obitelj? Nikad mi o njemu nisi pričao.- Kamionskim prijevozom - rekao je kratko Cortone. - A ti? Što se muvaš oko Oksfordskog sveučilišta, zaboga? Što studiraš?- Hebrejsku književnost.- Šališ se!- Još prije škole sam znao pisati hebrejski.Nisam ti to pričao? Moj je djed bio pravi učenjak.Stanovao je u zagušljivoj sobici iznad pekare u Mile End Roadu. Odlazio sam k njemu svake subote i nedjelje otkako znam za

sebe. Nikad se nisam žalio, volio sam odlaziti tamo. Uostalom, što bih drugo studirao?Cortone je slegnuo ramenima.- Što ja znam, atomsku fiziku, možda, ili ekonomi ju. Čemu uopće studirati?- Da postaneš sretan, mudar i bogat.Cortone strese glavom.- Luckast kao uvijek! Ima tu puno maca?- Vrlo malo. Osim toga, nemam vremena.Učinilo mu se da je Dickstein porumenio.- Lažljivče. Zaljubljen si, blesane. Vidim ti na licu. Tko je ona?- Pa, da budem iskren... - Dicksteinu je bilo neugodno. - Nedostižna. Žena profesora. Egzotična, inteligentna, najljepša žena koju

sam susreo.Cortone otegne lice.- To baš ne miriše na uspjeh, Nate.- Znam, ali ipak... - Dickstein je ustao. - Vidjet ćeš što govorim.- Zar ću je upoznati?- Profesor Ashford priređuje uobičajen šeri-koktel. Pozvan sam. Upravo sam krenuo kad si naišao. - Dickstein nadjene sako.- Šeri-koktel u Oxfordu - rekao je Cortone. -Čekaj dok to čuju u Buffalou!Bilo je hladno, jasno jutro. Blijedo je sunce obasjalo kamen pješčane boje starih sveučilišnih zgrada. Hodali su u ugodnoj šutnji,

ruku zaritih u džepove, zgurenih ramena zbog oštrog novembarskog vjetra koji je meo ulica ma. Cortone je mrmljao.- Kule iz sna. Jebi se.Na ulicama je bilo vrlo malo ljudi, ali kad su prešli nešto više od kilometra i pol, Dickstein je pokazao preko ulice čovjeka sa

sveučilišnim šalom oko vrata.- Evo Rusa - rekao je i viknuo: - Hej, Rostov!Rus je okrenuo glavu, mahnuo, i prešao na njihovu stranu ulice. Bio je vojnički kratko ošišan, previsok i pretanak za svoje

konfekcijsko odijelo.

Cortone je posumnjao da u ovoj zemlji i nema ugojenih 1judi.Dickstein je rekao:- Rostov je na Balliolu, gdje i ja. David Rostov, ovo je Alan Cortone. A1 i ja smo neko vrijeme bili zajedno u Italiji. Ideš li k

Ashfordovima, Rostov?Rus svečano kimne.- Sve za besplatnu čašicu. I vas zanima hebrejska književnost? - upitao je Cortonea.- Ne, ovdje sam da proučavam buržoasku ekonomiju.Dickstein se glasno nasmijao. Cortoneu ni je bilo jasno što je smiješno. Dickstein je objasnio.- Rostov je iz Smolenska. On je član Komunističke partije Sovjetskog Saveza. - Cortone još nije shvatio vic.- Mislio sam da nitko ne može van iz Rusije - rekao je.Rostov se upustio u dugo i zamršeno objašnjavanje kako mu je otac kad je izbio rat bio diplomat u Japanu. Imao je ozbiljno lice

na kojem je ponekad zaigrao lukav smiješak. Premda ni je savršeno vladao engleskim, uspio je u Cortoneu izazvati dojam da jesnishodljiv. Cortone se isključio i počeo razmišljati o tome kako voliš nekog kao da ti je rođeni brat, boriš se s njim rame uz rame, apotom taj ode i studira hebrejski a ti shvatiš da ga zapravo nikad nisi poznavao.

Naposljetku Rostov upita Dicksteina:- Jesi li već odlučio o odlasku u Palestinu?- Palestinu? Čemu? - upleo se Cortone.Dickstein je izgledao smeteno.- Nisam odlučio.- Trebao bi otići - rekao je Rostov. – Židovski nacionalni pokret će pridonijeti da se likvidiraju posljednji ostaci Britanskog

Imperija na Bliskom istoku.- Je li to linija partije? - upitao je Dickstein s neznatnim osmijehom.- Da - ozbiljno je potvrdio Rostov. - Ti si socijalist...- Neka vrst.- ... a važno je da nova država bude socijalistička.Cortone ni je mogao vjerovati svojim ušima.- Arapi tamo ubijaju vaše. Isuse, Nate, pa tek si uspio izvući živu glavu od Nijemaca!- Nisam još odlučio - ponovio je Dickstein.Razdraženo je stresao glavom. - Još ne znam što ću.- Činilo se da ne želi o tome govoriti.Hodali su žurno. Cortonea je zeblo lice, ali se inače ispod zimske uniforme znojio. Ostala dvojica počela su raspravljati o

skandalu: neki Mosley, to ime Cortoneu ništa nije govorilo, ušao je u Oxford u kamionetu i održao govor kod spomenika ratnimžrtvama. Nešto kasni je Cortone je shvatio da je Mosley fašist. Rostov je dokazivao kako taj incident svjedoči da jesocijaldemokracija bliža fašizmu nego komunizmu. Dickstein je tvrdio da je studentima koji su organizirali tu manifestaciju,jednostavno bio cilj da šokiraju.

Cortone je slušao i promatrao obojicu. Bili su čudan par: visoki Rostov, omotan prugastim šalom kao ovojem, dugih koraka,prekratkih nogavica koje su mlatarale na vjetru i sitan Dickstein krupnih očiju, okruglih naočala, djelomice u vojničkoj odjeći bezoznaka, s izgledom kostura koji žuri. Cortone nije bio učen, ali mu se činilo da može namirisati šuplje bljezgarenje na svakom jeziku,i znao je da ni jedan ni drugi ne govore ono što uistinu vjeruju: Rostov je papagajski ponavljao nekakvu službenu dogmu, aDicksteinova je odsječna ravnodušnost prikrivala drukčiji, angažiraniji stav. Kad se Dickstein nasmijao Mosleyju, zazvučalo je tokao kad se smije dijete koje se probudilo iz more. Obojica su nizala svoje argumente vješto, ali bez emocija: sličilo je to mačevanjutupim oružjem.

Napokon je Dickstein shvatio da Cortone nije u toku te je promijenio temu i počeo predstavljati njihova gostoprimca.- Stephen Ashford je pomalo osobenjak, ali izvanredan čovjek - rekao je. - Dobar dio života proveo je na Bliskom istoku. Po

svemu sudeći tamo se ponešto obogatio a potom sve izgubio. Izvodio je ludorije, poput prelaska Arapske pustinje na devi.- To možda i nije tako lud način da je prijeđeš- rekao je Cortone.- Ashford se oženio Libanonkom - ubacio je Rostov.Cortone je pogledao Dicksteina.- Ona je...- Mlađa od njega - užurbano je dodao Dickstein.- Doveo ju je u Englesku uoči rata i ovdje postao profesor arapske književnosti. Ako ti da marsalu umjesto šerija, znači da si

predugo koristio gostoprimstvo.- Gosti to umi ju razlikovati? - upitao je Cortone.- Evo njegove kuće.Cortone je nakon tog uvoda očekivao maursku vilu, ali je Ashfordova kuća bila imitacija tudorskog stila, bijela, sa zelenim

kapcima. Vrt ispred kuće nalikovao je džungli. Trojica mladića pošla su stazom od opeka do kuće. Ulazna vrata bila su otvorena.Ušli su u oman je, četvrtasto predvorje. Iz unutrašnjosti čuo se smijeh više 1 judi: koktel je već započeo. Otvorila su se dvostruka

vrata i u predvorje je stupila najljepša žena svijeta.Cortone je stao kao začaran. Zablenuo se u nju dok je prelazila sagom da ih pozdravi. Čuo je Dicksteina: - Ovo je moj prijatelj

Alan Cortone - i od jednom je dodirnuo usku, tamnoputu ruku, toplu i suhu, nježnih kosti ju, ko ju je poželio zadržati zauvijek.Okrenula se i povela ih u salon. Dickstein je dotakao Cortoneovu mišku i nakesio se: znao je što je Alu na pameti.Cortone se dostatno pribrao da uspi je reći:- Opla!Na jednom malom stolu bile su vojnički poredane male čaše pune šerija. Pružila je jednu Cortoneu, osmjehnula se, i rekla:- Usput, ime mi je Eila Ashford.Dok je dijelila piće Cortone ju je pomni je pogledao. Bila je bez šminke na prelijepom licu, crne ravne kose, u bijeloj haljini i

sandalama, pa se činilo kao da je gola i Cortone se zastidio pohotnih misli koje su mu proletjele glavom dok ju je promatrao.Primorao se da svrne pogled i razgleda prostor.Soba je odisala nedovršenom elegancijom prostora u kojem su ljudi živjeli pomalo iznad svojih mogućnosti. Debeli perzijski sag

bio je obrubljen prugom otrcanog sivog linoleuma; netko je popravljao radioaparat i njegovi su dijelovi još ležali na malom ovalnomstoliću; na tapetama bilo je jače obojenih četvorina na mjestima odakle su skinute slike; a neke čašice za šeri nisu bile iz istegarniture. U sobi je bilo desetak ljudi.

Kod kamina stajao je Arapin u prekrasnom bisernosivom odijelu, razgledajući neku rezbari ju na polici iznad ognjišta. EilaAshford ga pozove.

- Željela bih da upoznate Jasifa Hasana, prijatelja moje obitelji na Istoku - rekla je. - Studira na koledžu Worcester.Hasan je rekao:- Poznajem Dicksteina. - Rukovao se sa svima.Cortone je ocijenio da je za istočnjaka prilično privlačan i nadmen, poput svih obojenih koji su zaradili nešto para i bili pozivani

u kuće bi jelaca.- Vi ste iz Libanona? - upitao je Rostov.- Iz Palestine.- Ah! - Rostov se zainteresirao. - I što mislite o planu Ujedinjenih naroda za podjelu?- Ni je bitan - odgovorio je Arapin mlako. - Britanci mora ju otići, a moja će zemlja dobiti demokratsku vladu.- Ali će tad Židovi biti manjina - ustvrdio je Rostov.- Oni su manjina i u Engleskoj. Zar bi im zato trebalo dati Surrey da im on bude domovina?- Surrey nije nikad bio njihov. Palestina jeste, nekoć.Hasan je elegantno slegnuo.- Bio je, kad su Velšani imali Englesku, Englezi Njemačku, a Normani živjeli u Skandinaviji. - Okrenuo se Dicksteinu. - Vi

imate smisla za pravdu, što vi mislite?Dickstein je skinuo naočale.- Na stranu pravda. Hoću komad zemlje koji bih mogao zvati domovinom.- Čak i ako biste morali ukrasti moju? – upitao je Hasan.- Možete imati cijeli preostali Bliski istok.- Ne želim ga.- Ova rasprava dokazu je potrebu za pod jelom -rekao je Rostov.Eila Ashford ponudila je kuti ju sa cigaretama. Cortone je uzeo jednu i pripalio njezinu. Dok su se ostali prepirali o Palestini, Eila

je upitala Cortonea:- Poznajete dugo Dicksteina?- Upoznali smo se 1943 - odgovorio je Cortone.Promatrao je kako su njezine smeđe usne stisnule cigaretu. čak je i pušila na prelijep način. Nježno je s vrha jezika skinula

mrvicu duhana.- On me jako zanima - rekla je.- Zašto?- Svakog zanima. Mladić, a d jelu je tako zrelo.Uz to je očigledno Cockney, ali ga ni najmanje ne zbunjuju svi ovi Englezi iz gornjih klasa. Razgovarat će s vama o čemu god

hoćete, osim o sebi.Cortone je kimnuo.- I ja nalazim da ga zapravo ne poznajem.- Moj muž kaže da je briljantan student.- Spasio mi je život.- Ma nemojte! - Pogledala ga je pomni je kao da se pita da li dramatizira. Kao da je odlučila da mu povjeruje. - Voljela bih ćuti

kako se to zbilo.Sredovječni čovjek u izgužvanim hlačama od prugastog samta taknuo joj je rame i upitao:- Kako ide, draga?

- Dobro - rekla je. - Gospodine Cortone, ovo je moj muž, profesor Ashford.Ashford je bio proćelav čovjek u loše krojenom odijelu. Cortone je očekivao Lawrencea od Arabije.Pomislio je: Možda Nat ipak ima šanse.- Gospodin Cortone mi je upravo pričao kako mu je Nat Dickstein spasio život.- Uistinu!? - začudio se Aashford.- Priča nije dugačka - rekao je Cortone. Bacio je pogled prema Dicksteinu, duboko zagrezlom u raspravu s Hasanom i Rostovom

i primijetio kako sva trojica izražavaju svoj stav držanjem: Rostov raskoračen, mašući prstom poput učitelja, uvjeren u svoju dogmu;Hasan oslonjen o policu s knjigama, jedne ruke zaturene u džep, pušeći, pretvarajući se da je međunarodna debata o budućnostinjegove zemlje samo od akademskog interesa; Dickstein ruku čvrsto prekriženih, ramena zgurenih, glave pognute u napetojkoncentraciji, držan je ni je bilo u skladu s ravnodušnom prirodom njegovih primjedaba. Cortone je čuo: Britanci su obećaliPalestanu Židovima, i odgovor: Čuvaj se darova kradljivaca. Okrenuo se ponovno Ashfordovima i počeo im pričati.

- To se zbilo na Siciliji, nedaleko od Raguse, gradića na brdu - rekao je. - Vodio sam patrolu u okolicu. Sjeverno od grada naišlismo u manjoj udolini, na rubu šumarka, na njemački tenk. Tenk je djelovao napušteno ali sam u njega za svaki slučaj ubaciogranatu. Dok smo se vozili mimo, odjeknuo je pucanj, samo jedan. S jednog drveta srušio se Nijemac. Sakrio se u krošnju, spremanda nas jednog po jednog posmiče dok budemo prolazili. Nat Dickstein ga je skinuo. Britanci su zaobišli gradić s druge strane -nastavio je Cortone. - Nat je ugledao tenk, kao i ja, ah je namirisao stupicu. Otkrio je snajperistu i čekao da vidi ima Ii ih više. Utosmo se mi po javili. Da ni je bio tako prokleto bistar, bio bih poginuo.

Drugo dvoje je šut jelo. Zatim je Ashford rekao:- To ni je bilo tako davno, ali mi tako brzo zaboravljamo.Eila se sjetila ostalih gostiju.- Željela bih s vama još razgovarati pri je nego odete - rekla je Cortoneu. Prešla je sobom prema Hasanu koji je pokušavao

otvoriti vrata što su vodila u vrt.Ashford je prstima nervozno začešljao čuperak za uši.- Javnost ču je o velikim bitkama, ali pretpostavljam da vojnici pamte te male osobne slučajeve.Cortone je kimnuo pomislivši kako Ashford očito nema pojma što je rat, pitajući se da li je profesorova mladost doista bila tako

avanturistička kako je Dickstein tvrdio.- Kasni je sam ga odveo da upozna moje rođake. Moja obitelj potječe sa Sicilije. ,Jeli smo paštu i pili vino; slavili su Nata kao

heroja. Proveli smo za jedno samo kratko vrijeme, ali smo se zbližili poput braće, znate.- Uistinu?- Kad sam čuo da je zarobljen, mislio sam da ga više nikad neću vidjeti.- Znate li što se s n jim zbilo? - upitao je Ashford. - On ne priča mnogo...Cortone je slegnuo ramenima.- Preživio je logore.- Imao je sreću.- Uistinu?Ashford se na tren zbunjeno zagledao u Cortonea, potom se okrenuo i zaokružio pogledom po sobi.- Ovo ni je tipičan oksfordski skup, znate. Dickstein, Rostov i Hasan su pomalo nesvakidašnji studenti. Trebali biste upoznati

Tobyja, on je prototip brucoša.Uhvatio je pogled crvenolikog mladića u odijelu od tvida s vrlo širokom pletenom kravatom.- Toby, dođi da upoznaš Dicksteinova ratnog druga, gospodina Cortonea.Toby je pružio ruku i bubnuo:- Imate li informaciju iz prve ruke? Hoće li Dickstein pobi jediti?- U čemu? - upitao je Cortone.Ashford je objasnio:- Dickstein i Rostov će odigrati partiju šaha.Obojica su, navodno, strašni majstori. Toby je pomislio da raspolažete kakvim posebnim podacima, vjerojatno se želi okladiti.- Mislio sam da šah igra ju starci - rekao je Cortone.- Ah! - zaustio je Toby prilično glasno i iskapio piće. Cortoneova ih je primjedba očito zabezeknula.Iz vrta je ušla djevojčica od četiri ili pet godina, noseći postariju sivu mačku. Ashford ju je predstavio suzdržljivim ponosom

čovjeka koji je postao otac u zrelim godinama.- Ovo je Suza - rekao je.- A ovo Ezekija - rekla je djevojčica.Imala je majčinu put i kosu; i ona će biti lijepa.Cortone se pitao je li doista Ashfordova kći. Ničim nije sličila njemu. Primila je macinu šapu i pružila je, a Cortone ju je, da joj

udovolji, stisnuo i rekao:- Kako si, Ezekijo?Suza priđe k Dicksteinu.

- Dobro jutro, Nate. Hoćeš li pogladiti Ezekiju?- Vrlo je draga - reče Cortone Ashfordu. -Moram razgovarati s Natom. Oprostite, molim vas. -Pošao je k Dicksteinu koji je

klečao i gladio mačku.Nat i Suza su, činilo se, bili prijatelji.- Ovo je moj prijatelj Alan - rekao joj je.- Upoznali smo se - odgovorila je i zatreptala. Cortone je pomislio: to je naučila od majke.- Bili smo za jedno u ratu - dodao je Dickstein.Suza pogleda izravna u Cortonea.- Jeste li ubijali ljude?- Pa, jesam.- Da li vas to muči?- Ne previše. Bili su to zli ljudi.- Nata to muči. Zato ne voli o tome mnogo pričati.Dijete je shvatilo više o Dicksteinu nego svi odrasli za jedno.Mačka je gipko skočila iz Suzinih ruku. Suza je potrčala za njom. Dickstein je ustao.- Ne bih rekao da je gospoda Ashford nedostižna - progovorio je Cortone tiho.- Ne bi?- N joj ni je više od dvadeset pet. On je bar dvadeset godina stari ji, i kladio bih se da ni je neka muškarčina. Ako su se oženili pri

je rata, tad jo j je moralo biti sedamnaest. Ne d jelu je mi zaljubljeno.- Volio bih da ti mogu vjerovati - rekao je Dickstein. Ni je bio tako zainteresiran kako je trebalo. - Dođi da vidiš vrt. Pošli su kroz francuska vrata. Sunce je ojačalo i zagrijalo zrak. Vrt se pružao u zelenom i smeđem gustišu do obale rijeke.

Udaljili su se od kuće.- Ne sviđa ti se baš ovo društvo - utvrdio je Dickstein.- Rat je svršio - rekao je Cortone. - Ti i ja sad živimo u različitim svjetovima. Sve ovo, profesori, partije šaha, šerija... Mogao bih

jednako tako biti na Marsu. Moj život je trgovina, borba s konkurencijom, zarađivanje dolara. Namjeravao sam ti ponuditi da mi sepridružiš u poslu, ali mislim da bih uzalud trošio vrijeme.

- Alane...- Ču j, kvragu sve. Mi ćemo vjerojatno sad izgubiti vezu, nisam sklon dopisivan ju. Ali neću zaboraviti da ti dugujem život.

Jednog ćeš dana možda htjeti naplatiti dug. Znaš gdje me možeš naći.Dickstein je zaustio da progovori, uto su začuli glasove.- Oh... ne, ne ovdje, ne sad... - nećkao se ženski glas.- Da! - Muški je zahtijevao.Dickstein i Cortone su stajali iza guste živice koja je zakrilila jedan kut vrta: netko je počeo saditi labirint i nije dovršio posao.

Nekoliko koraka od njih otvarao se prolaz a zatim je živica zakretala u pravom kutu i tekla duž riječne obale. Glasovi su jasnodopirali s druge strane živice.

Žena je ponovo progovorila, prigušeno i grleno.- Nemoj, proklet bio, vikat ću.Dickstein i Cortone su izišli kroz prolaz.Cortone neće nikad zaboraviti prizor. Zurio je u par i potom, užasnut, pogledao Dicksteina. Dicksteinovo je lice posivjelo od

šoka, i kao da mu je pozlilo; zurio je otvorenih usta, užasnuto i zdvojno. Cortone je svrnuo pogled na par.Žena je bila Eila Ashford, suknje podignute do pasa, lica zarumenjena od užitka, usta sljubljenih s ustima Jasifa Hasana. Javni razglas na kairskom aerodromu oglasio se zvoncem poput onog na vratima, i zatim je na arapskome, talijanskome,

francuskome i engleskome objavljen dolazak aviona Al italie iz Milana. Tofik el-Masiri je usta od stola u bifeu i izišao na terasu.Namjestio je sunčane naočale da pregleda titravu betonsku pistu. Cara vella se već spustila i taksirala.Tofik je došao ovamo zbog brzojava. Stigao je tog jutra od "ujaka" iz Rima, šifriran. Svaki se poslovan čovjek mogao u

međunarodnim brzojavima koristiti šifrom ako je prethodno položio ključ šifre kod pošte. Reducirajući uobičajene rečenice na jednuriječ, takve su se šifre više koristile radi uštede novca nego zbog tajnosti. Brzojav Tofikova ujaka dešifriran prema registriranoj šifri,donosio je podatke o oporuci pokojne ujne. Međutim, Tofik je imao drugi ključ i poruka je prema njemu glasila:

MOTRI I PRATI PROFESORA FRIEDRICHA SCHULZASTIŽE U KAIRO IZ MILANA SRIJEDA 28 VELJAČE NA NEKOLIKO DANA DOB 51VISINA 180 CMTEŽINA 70 KGKOSA SIJEDA

OČI PLAVENARODNOST AUSTRIJSKAPRATNJA SUPRUGA. Putnici su počeli jedan po jedan izlaziti iz aviona, i Tofik je gotovo smjesta ugledao svog čovjeka. U avionu je bio samo jedan

visok, vitak, sjedokosi muškarac. Bio je u laganom svijetloplavom odi jelu, bijeloj košulji s kravatom, nosio je plastičnu vrećicu izduty freeja i fotoaparat. Žena mu je bila mnogo niža, u modernoj minici i s plavom vlasuljom.

Dok su prolazili uzletištem, osvrtali su se i udisali topao pustinjski zrak poput većine ljudi koji prvi put slijeću u sjevernoj Africi.Putnici su nestali u predvorju. Tofik je čekao na terasi dok nisu skinuli prtljagu iz aviona, potom je ušao i umiješao se u malu

skupinu ko ja je čekala ispred carinske ograde.U svom poslu Tofik je mnogo čekao. Nitko ga nije podučio tome kako čekati. Uče vas rukovati oružjem, pamtiti karte,

provaljivati blagajne i ubijati ljude golim rukama, sve u prvih šest mjeseci tečaja; ali ni je bilo predavanja o strpljivosti, nikakvevježbe za nažuljane noge, seminar o dosadi. A počelo se činiti kao da tu nešto nije u redu, počelo se činiti pazi, pazi počelo je...

U skupini je bio još jedan agent.Dok je razmišljao o strpljivosti, Tofikova podsvijest je zazvonila na uzbunu. L judi u malo j skupini, koji su čekali rođake,

prijatelje i poslovne partnere, bili su nestrpljivi. Pušili su, premještali se s noge na nogu, izvijali vratove i prtljali rukama. Bila je tujedna obitelj s četvoro djece, dvojica u prugastim pamučnim galabijama, poslovni čovjek u tamnom odi jelu, mlada bi jela žena,vozač s pločicom na kojoj je pisalo FORD MOTOR COMPANY, i...

Jedan strpljiv čovjek.Imao je, poput Tofika, tamnu kožu, kratku kosu i evropsko odi jelo. Na prvi se pogled činilo da pripada onoj brojnoj obitelji, baš

kao što bi se slučajnom promatraču činilo da je Tofik u društvu poslovnog čovjeka u tamnom odi jelu. Drugi je agent stajaoneusiljeno, s rukama na leđima, okrenut izlazu iz prtljažne dvorane, djelujući neupadljivo. Duž nosa je imao prugu blijede kože,poput starog ožiljka.

Dodirnuo ju je, jednom, kretnjom koja je možda bila izraz nervoze, potom ponovo sklonio ruku za leđa.Pitanje je bilo je li on spazio Tofika?Tofik se obratio poslovnom čovjeku do sebe i rekao:- Ne mogu dokučiti zašto to mora tako dugo trajati. - Smješkao se i govorio tiho, tako da se poslovni čovjek nagnuo bliže da bi

ga čuo i uzvratio mu osmijeh; djelovali su poput znanaca koji nešto čavrljaju.Poslovni je čovjek uzvratio:- Formalnosti tra ju duže od leta.Tofik je krišom ponovo pogledao agenta. Čovjek je stajao u istom položaju, motreći izlaz. Ni je se ni pokušavao prikriti. Je li to

značilo da ni je opazio Tofika? Ili je otkrio Tofika i zaključio da bi ga prikrivanje odalo?Putnici su počeli izlaziti a Tofik je uvidio da ionako ne bi mogao ništa. Nadao se da će ljudi koje je agent čekao izići prije

profesora Schulza.Ali ni je bilo tako. Schulz i njegova žena bili su u prvoj maloj skupini koja je izišla.Drugi im je agent prišao i rukovao se.Dakako, dakako.Agent je čekao Schulza.Tofik je gledao kako agent poziva nosače i odvodi Schulzove; potom je pošao na drugi izlaz do automobila. Pri je ulaska u kola

skinuo je sako i kravatu, nasadio naočale i bi jelu platnenu kapu.Sad u njemu neće lako prepoznati čovjeka koji je čekao pred izlazom.Zaključio je da je agent parkirao ispred glavnog ulaza, u zoni gdje se može samo kratko stajati, te je stoga požurio onamo. Imao

je pravo. Vidio je kako nosači ubacuju Schulzov prtljag u prtljažnik pet godina starog sivog mercedesa. Provezao se.Usmjerio je prljavi renault s Heliopolisa, gdje se nalazio aerodrom, na glavnu cestu za Kairo. Vozio je šezdeset na sat, na sporoj

traci. Sivi ga je mercedes prestigao za dvije ili tri minute te je i on povećao brzinu da bi ga zadržao na oku. Zapamtio je njegov broj,jer je uvijek bilo korisno prepoznati protivnikove automobile.

Nebo se počelo oblačiti. Dok je žurio ravnom, palmama obrubljenom autocestom, razmišljao je o onome što je dosad saznao.Brzojav mu ni je ništa rekao o Schulzu osim kako čovjek izgleda i da je austrijski profesor. Međutim, sastanak na aerodromu jemnogo značio. Bila je to neka vrst tajnog počasnog tretmana. Tofik je agenta procijenio kao ovdašnjeg. Sve je ukazivalo na to:odjeća, automobil, njegov način čekanja. To je značilo da je Schulza vjerojatno pozvala vlada, ali su on ili oni koji su ga pozvaliželjeli da posjet ostane u tajnosti.

To ni je bilo mnogo. Čega je Schulz bio profesor? Mogao je biti bankar, proizvođač oružja, stručnjak za rakete ili kupac pamuka.Mogao je čak biti Al Fatah, ali Tofiku se čovjek doista ni je činio poput nekog uskrsnulog nacista. Ipak, sve je bilo moguće.

Tel Aviv očito nije Schulza smatrao značajnim: da jest, ne bi se za ovu priliku poslužio Tofikom koji je bio mlad i neiskusan.Štoviše, bilo je moguće da je sve ovo samo još jedna vježba.

Ušli su u Kairo Ulicom Ramzes i Tofik se približio mercedesu toliko da je između njih bio još samo jedan automobil. Sivo voziloje zaokrenulo desno na Corniche al-Nil, potom prešlo Mostom 26. srpnja i ušlo u četvrt Zamalek na otoku Gezira.

U bogatom, jednoličnom predgrađu promet je bio prorijeđen i Tofik se zabrinuo da ga agent za upravljačem ne opazi.Međutim, za dvi je minute automobil je zakrenuo nedaleko od Oficirskog kluba i stao ispred stambenog bloka s drvetom

jacaranda u vrtu. Tofik je smjesta svrnuo desno i udaljio se pri je nego što su se vrata drugih kola mogla otvoriti. Parkirao je, iskočio,i otpješačio natrag do ugla. Stigao je na vrijeme da vidi kako agent i Schulz zamiču u zgradu praćeni pazikućom u galabiji koji semučio s njihovom prtljagom.

Tofik je pogledao niz ulicu. Ni je bilo mjesta na kojem bi čovjek mogao uvjerljivo besposličariti.Vratio se u automobil, natraške ušao u ulicu i parkirao se između dva automobila na istoj strani ulice kao i mercedes.Za pola sata agent je izišao sam, s jeo u automobil i odvezao se.Tofik se pripremio na čekanje. Trajalo je dva dana, potom se prelomilo.Dotad su se Schulzovi ponašali kao turisti i činilo se da su u tome uživali. Prve večeri su večerali u noćnom lokalu i gledali

trbušne plesačice. Sutradan su obišli piramide i sfingu, ručali kod Groppija a večerali u Hiltonu na Nilu. Ujutro trećeg dana ustali surano i uzeli taksi do džamije Ibn Tuluna.

Tofik je ostavio auto nedaleko od Gayer-Andersonova muzeja. Površno su razgledali džamiju i krenuli na istok Ulicom al-Salibah. Tumarali su, zagledali u fontane i zgrade, zavirivali u mračne trgovinice, promatrali kako baladi žene kupu ju luk i papriku idevine noge na uličnim tezgama.

Zastali su na križanju i ušli u čajanu. Tofik je prešao ulicu do sebeela, kupolom nadsvođene česme iza prozora od kovanogželjeza, i dao se na proučavanje baroknog reljefa na zidovima. Krenuo je ulicom tako da je držao na oku čajanu i utrošio nekovrijeme na kupnju kvrgavih divovskih rajčica od bosonogog piljara s bi jelom kapom.

Schulzovi su izišli iz čajane i krenuli na sjever, jednako kao Tofik, u bazar. Ovdje je Tofik lakše mogao zastajkivati, ponekadispred njih, katkad iza.

Gospođa Schulz je kupila natikače i zlatnu kopču te previše platila grančicu metvice polugolom djetetu.Tofik je dostatno odmaknuo da popije fildžančić jake, nezaslađene turske kave pod nadstrešnicom Nasifove kavane.Sa čaršije su ušli u natkriti souk sedlara. Schulz je pogledao na ručni sat i rekao nešto svojoj ženi, od čega je Tofik prvi put

lagano zadrhtao od zebnje.Schulzovi su malo pobrzali do Bab Zuweyla, kapije u zidinama koje su opasivale stari grad. Na trenutak su Schulzove zakrilila

kola s golemim glinenim ćupovima kao iz priče o Ali Babi, začepljenima izgužvanim papirom, koja je vukao magarac. Kad su kolaprošla, Tofik je vidio da se Schulz oprašta od žene i ulazi u stari sivi mercedes.

Tofik je promrsio psovku.Vrata automobila su tresnula i vozilo se udaljilo. Gospođa Schulz je mahala. Tofik je pročitao registraciju. Bio je to onaj isti

automobil koji je pratio od Heliopolisa. Vidio je da vozi prema zapadu i da je zakrenuo lijevo u Ulicu Port Said.Ostavio je gospodu Schulz, okrenuo se i dao se u trk.Premda su šetali gotovo cijeli sat, prešli su samo kilometar i pol. Tofik je protrčao kroz sedlarski bazar i tržnicu, zaobilazeći tezge

i sudarajući se s muškarcima u haljama i ženama u crnom, ispustivši u sudaru s nubijskim smetlarom vrećicu s rajčicama, dok ni jedotrčao do muze ja i svog automobila.

Srušio se na vozačko sjedalo dašćući, lica iskrivljena od bola u slabinama. Upalio je motor i krenuo prečicom da izbije u UlicuPort Said.

Promet je bio rijedak tako da je, kad je izišao u glavnu ulicu, držao da je iza mercedesa. Produžio je na jugozapad, preko otokaRode i mosta, izbio na cestu koja je vodila prema Gizi.

Zaključio je da se Schulz ni je svjesno nastojao osloboditi pratnje. Da je profesor bio profesionalac bio bi se otresao Tofikaenergično i konačno. Ne, on je jednostavno u jutarnjoj šetnji prošao čaršijom prije sastanka s nekim na dogovorenom mjestu. AliTofik je bio uvjeren da je mjesto sastanka i onu šetnju pri je toga predložio agent.

Mogli su otići bilo kamo, ali se činilo vjerojatnim da su krenuli iz grada, inače je Schulz mogao jednostavno uzeti taksi kod BabZuweyla, a ovo je bila glavna cesta na zapad. Tofik je vozio vrlo brzo.

Uskoro se ispred njega pružala prazna siva cesta ravna poput niti, a s obje strane ništa osim žutog pijeska i plavog neba.Stigao je do piramida a da ni je sustigao mercedes. Tu se cesta račvala, na sjever prema Aleksandriji i na jug prema Faiyumu. S

obzirom na mjesto gdje je mercedes pokupio Schulza, put za Aleksandriju bio bi neuobičajeno zaobilazan; stoga se Tofik odlučio zaFaiyum.

Kad je naposljetku ugledao drugi automobil, ovaj mu se velikom brzinom primicao.Prije nego je sustigao Tofikov, skrenuo je s glavne ceste desno. Tofik je prikočio da zaustavi i okrene renault. Drugi je automobil

odmakao već dobar kilometar i pol na sporednoj cesti. Pojurio je za n jim.Sad je to postalo opasno. Cesta je vjerojatno ulazila duboko u Zapadnu pustinju, možda čak do naftnog polja kod Aattare. Činilo

se da se rijetko koristi i da bi je jaki vjetar mogao posve prekriti slojem pijeska. Agent u mercedesu će jamačno opaziti da ga slijedi.Ako je to dobar agent, renault bi ga također mogao podsjetiti na vožnju od Heliopolisa.

Ovdje se sve što je naučio rušilo, i sve je oprezno prerušavan je i trikovi zanata, postajalo beskorisno; jednostavno si se moraoprilijepiti o nekog i držati ga se, vidio te ili ne, jer je najvažnije bilo saznati kamo je krenuo, a ako nisi uspio, nisi ni od kakve koristi.

Stoga je odbacio oprez i pratio u stopu mercedes; a ipak mu je umakao.Mercedes je bio brži automobil, bol je konstruiran za usku, neravnu cestu, i za nekoliko je minuta nestao s vidika. Tofik je pratio

cestu, nadajući se da će ga sustići kad stane ili bar stigne do nečeg što bi im moglo biti cilj.Šezdeset kilometara dalje, duboko u pustinji i već u brizi gdje će naći benzina, stigao je u malo selo u oazi, na križanju puteva.

Nekoliko kržljavih životinja paslo je rijetko raslinje oko blatnjave bare.Amfora, tava graha i tri limenke fante na improviziranom stolu ispred barake označavali su seosku kavanu. Tofik je izišao iz kola

i upitao starca koji je pojio mršavog bivola:- Jesi li vidio sivi mercedes?Seljak je nijemo zurio u njega kao da ne razumi je jezik.- Jesi li vidio jedan sivi automobil?Starac otjera s čela veliku crnu muhu i kimne jedanput.- Kad?- Danas.Bio je to jamačno najtočniji odgovor kojem se mogao nadati.- Kojim je putem krenuo?Starac pokaže prema zapadu, u pustinju.- Gdje mogu naći benzina? čovjek pokaže na istok, prema Kairu.Tofik mu je dao novčić i vratio se k automobilu. Upalio je motor i ponovo pogledao pokazivač goriva. Imao je dovoljno benzina

da stigne do Kaira; samo to; ako krene dalje, ponestat će mu za povratak.Zaključio je da je učinio sve što je mogao.Umorno je okrenuo renault i krenuo natrag put grada.

*Tofik nije volio svoj posao. Kad je bio jednoličan, dosađivao se, a kad je bio uzbudljiv, bojao se.Ali, rekli su mu da u Kairu treba obaviti važan, opasan posao, a da on ima odlike dobrog špijuna, te da u Izraelu, ukoliko on odbi

je ta j posao, nema dovoljno egipatskih Židova a da bi medu njima našli takvog. Stoga je, dakako, pristao. Nije stavljao život nakocku za svoju zemlju iz pukog idealizma. Više iz vlastitih pobuda: propast Izraela bila bi i njegova propast; boreći se za Izrael,borio se za sebe; izlagao je svoj život da bi ga spasio. To je bilo logično. Ipak se radovao vremenu - za pet godina, deset, dvadeset -kad bude prestar za terenski rad, povući će ga i smjestiti za pisaći stol, moći će naći zgodnu djevojku, oženiti se i uživati u zemlji zakoju se borio.

U međuvremenu je, pošto je izgubio profesora Schulza, slijedio njegovu ženu.Nastavila je s razgledavanjem znamenitosti, u pratnji mladog Arapina kojeg su vjerojatno Egipćani pribavili da se stara o njoj

dok je muž odsutan.Navečer ju je Arapin poveo u egipatski restoran, dopratio je kući i poljubio u obraz ispod krošnje jacarande. Idućeg je jutra Tofik otišao u glavnu poštu i svom ujaku u Rimu poslao šifrirani brzojav: SCHULZA NA UZLETIŠTU DOČEKAO OVDAŠNJI AGENT. DVA DANA RAZGLEDAVAO GRAD. ISTI AGENT

ODVEZAO GA U SMJERUGATTARE. PRAĆENJE NIJE USPJELO. SAD PRATIM ŽENU. Vratio se u Zamalek u devet prije podne. U jedanaest i trideset vidio je Frau Schulz kako na balkonu pije kavu te je uspio

izračunati koji od stanova pripada Schulzovima.Oko podne se unutrašnjost renaulta usijala.Tofik je pojeo jabuku i iz boce ispio gutljaj mlakog piva.Profesor Schulz se vratio kasno poslije podne istim sivim mercedesom. Djelovao je umorno i malo izgužvano, poput

sredovječnog čovjeka koji se predugo vozio. Izišao je iz automobila i ušao u zgradu, ne osvrnuvši se. Agent se provezao mimorenaulta i načas se zagledao u Tofika. Tofik to nije mogao spriječiti.

Gdje je bio Schulz? Trebalo mu je dobar dio dana da stigne na cilj. Tofik je računao: proboravio je noć, cijeli dan i iduću noćtamo; a dobar dio današnjeg dana je utrošio na povratak. Gattara je bila samo jedna od nekoliko mogućnosti: cesta je vodila sve doMatruha na obali Sredozemnog mora; daleko na jugu bilo je skretan je za Karkur Tohl; ako su promijenili kola i uzeli pustinjskogvodiča mogli su se čak sastati s nekim na granici Libije.

U devet navečer Schulzovi su ponovo izišli.Profesor je djelovao osvježeno. Bili su odjeveni za večeru. Odmakli su samo malo i zaustavili taksi.Tofik je donio odluku. Ni je pošao za njima.Izišao je iz automobila i ušao u vrt. Iza jednog grma na prašnjavom travnjaku mogao je kroz otvorena ulazna vrata vidjeti

predvorje. Pazikuća, Nubijac, sjedio je na niskoj klupi i kopao nos.Tofik je čekao.Za dvadesetak minuta čovjek je ustao s klupe i nestao u zgradi.Tofik je požurio kroz predvorje i na prstima potrčao uza. stepenice.Imala je tri otpirača tipa Yale, ali ni jedan nije pristajao u bravu apartmana broj tri. Na kraju je uspio otvoriti vrata komadom

savitljive plastike odlomljenom od školskog trokuta.Ušao je u stan i zatvorio za sobom vrata.Vani se sad već prilično smračilo. Od ulične svjetiljke dopiralo je kroz nezastrte prozore nešto svjetla. Tofik je iz džepa na

hlačama izvadio malu baterijsku svjetiljku ali je ni je odmah upalio.Apartman je bio prostran i zračan, bijelo obojenih zidova, namješten engleskim koloni jalnim namještajem. Imao je izgled

praznog i hladnog prostora u kojem zapravo nitko ne živi. Veliki salon, blagovaonica, tri spavaće sobe i kuhinja. Poslije brzog,površnog pregleda, Tofik je počeo temeljiti je pretraživati.

Dvije manje spavaće sobe nisu ni bile namještene. U većoj je Tofik brzo pregledao sve ladice i ormare. Ormar je sadržavaoprilično napirlitane haljine žene koja je prošla prvu mladost: jarki uzorci, večernje toalete sa šljokicama, tirkizne, narančaste iružičaste boje. Etikete su bile američke. Schulz je bio austrijski državljanin, stajalo je u brzojavu, ali je možda živio u SAD. Tofik ganije čuo govoriti.

Na noćnom ormariću ležao je vodič po Kairu na engleskome, primjerak Voguea i kopija predavanja o izotopima.Schulz je znači bio znanstvenik.Tofik je preletio tekst predavan ja. Glavninu nije shvatio. Pomislio je da je Schulz jamačno vrhunski kemičar ili fizičar. Ako je

ovdje zbog proizvodnje oružja, Tel Aviv će to željeti znati.Osobnih papira ni je bilo. Schulz je očito nosio pasoš i lisnicu u svojem džepu. Avionske naljepnice su bile uklonjene sa svih

kovčega jednake boje duhana.Na jednom niskom stolu u salonu, dvije su prazne čaše vonjale na džin: pri je izlaska popili su koktel.U kupaonici je Tofik našao odjeću koju je Schulz nosio na putu u pustinju. U cipelama je bilo pijeska, a na manšetama hlača

našao je male prašne mrlje koje su mogle potjecati od cementa. U prsnom džepu izgužvanog sakoa bila je plava plastična kutijica,duga oko četiri centimetra, vrlo tanka.

Sadržala je omotnicu koja ne propušta svjetlo, onakvu kakva se upotrebljava za zaštitu fotografskog filma.Tofik je kutijicu strpao u džep.Avionske naljepnice s kovčega bile su u košari za otpatke u malom predsoblju. Schulzovi su živjeli u Bostonu, u

Massachusettsu, što je vjerojatno značilo da je profesor predavao na Harvardu, MIT-u ili na jednom od mnogobrojnih manjeuglednih sveučilišta tog područja. Tofik je brzo računao: Schulzu je u drugome svjetskom ratu bilo između dvadeset i tridesetgodina: lako je mogao biti jedan od njemačkih raketnih stručnjaka koji su nakon rata otišli u SAD.

Ili ne. Čovjek ni je morao biti nacist da radi za Arape.Nacist ili ne, Schulz je bio škrtica i muktaš, njegov sapun, zubna pasta i vodica poslije brijanja bili su pokupljeni u avionima i

hotelima.Na podu uz pleten stolac, kraj stolića s praznim čašama, ležao je blok s linijama; gornji papir bio je neispisan. Na bloku je ležala

olovka. Možda je Schulz pisao bilješke o svom putu dok je srkao džin i Tofik je pretražio stan da bi pronašao listove istrgnute izbloka.

Našao ih je na balkonu, spaljene u pepeljari.Noć je bila svježa. Uskoro će zrak biti topao i mirisav od cvata jacaranda ispod prozora, u vrtu.Gradski je promet grmio u daljini. Podsjetio je Tofika na očev stan u Jeruzalemu. Pitao se kad će ponovo vidjeti Jeruzalem.Ovdje je obavio što je mogao. Kasnije će ponovo proučiti blok da vidi ni je li Schulzova olovka ostavila otisak na idućem listu.

Okrenuo se od ograde i prošao balkonom do francuskih prozora koji su vodili natrag u salon.Položio je ruku na vrata. U tom trenutku začuo je glasove.Tofik se ukočio- Žao mi je, draga, nisam mogao podnijeti još jedan prepečen odrezak.- Mogli smo po jesti barem nešto.Schulzovi su se vratili.Tofik je ponovo krenuo kroz sobe: spavaću, kupaonicu, salon, kuhinju... sve što je dotaknuo, vratio je na mjesto, osim male

plastične kuti je. Nju je ionako morao zadržati. Schulz će pomisliti da ju je izgubio.Ako Tofiku sad uspije da neprimijećeno nestane, možda nikad neće ni znati da je bio ovdje.Prebacio se preko ograde i visio na prstima ruku. Bilo je previše mračno da bi vidio zemlju.Skočio je, lagano se dočekao i odšetao.Bila je to njegova prva provala i bio je zadovoljan. Protekla je glatko kao na vježbi, unatoč preranom povratku stanara i

iznenadnom odlasku unaprijed predviđenim izlazom za nuždu. Nasmijao se u mraku. Možda će ipak doživjeti ta j kancelarijskiposao.

Ušao je u automobil, upalio motor i svjetla. Sa svake strane renaulta izronio je iz mraka po jedan čovjek.

Tko...?Ni je zastao da ustanovi što se događa. Gurnuo je mjenjač u prvu i krenuo. Dva su čovjeka odskočila ustranu.Nisu ga pokušali zaustaviti. Zašto su onda bili tamo? Da osiguraju da ne iskoči iz automobila...?Stao je na kočnicu i osvrnuo se na stražnje sjedalo i s nepodnošljivom tugom shvatio je da nikad više neće vidjeti Jeruzalem.Iznad zjala kratke puške smješkao mu se visoki Arapin u tamnom odijelu.- Vozi - rekao je arapski - ali ne tako brzo. *P: Kako ti je ime?O: Tofik el-Masiri.P: Opiši se.O: Star dvadeset šest, sto sedamdeset pet, osamdeset pet kila, oči smeđe, kosa crna, semitske crte lica, koža svijetlosmeđa.P: Za koga radiš?O: Ja sam student.P: Koji je dan danas?O: Subota.P: Nacionalnost?O: Egipatska.P: Koliko je dvadeset manje sedam?O: Trinaest.Ova pitanja služe da se detektor laži lakše može podesiti:P: Radiš za CIA-u.O: Ne. (Točno)P: Za Nijemce?O: Ne. (Točno)P: Znači za Izrael.O: Ne. (Netočno)P: Doista si student?O: Da. (Netočno)P: Priča j o svojem studiju.O: Studiram kemiju na Kairskom sveučilištu. (Točno)Zanimaju me polimeri. (Točno) Želio bih postati inženjer za naftu.P: Što su polimeri?O: Složeni organski spojevi dugačkih lanaca molekula, najčešći je polietilen. (Točno)P: Kako ti je ime?O: Rekao sam. Tofik el-Masiri. (Laž)P: Kontakti na tvojoj glavi i prsima mjere puls, udarce srca, disanje i transpiraciju. Kad slažeš, odaje te mijena tvari: dišeš brže,

znojiš se jače, itd.Ovaj mi ureda j pokazu je kad lažeš. Osim toga slučajno znam da je Tofik el-Masiri mrtav. Tko si ti?O: ŠutnjaP: Žica pričvršćena o tvoj penis, pripada drugom uređaju. Spojena je s ovim dugmetom. Kad ga pritisnem...O: (vrisak)P: ...elektricitet poteče kroz žicu i izazove šok. Tvoje su noge u vedru vode da se po jača djelovanje aparata. Kako ti je ime?O: Avram Ambash.Električni aparat ometa rad detektora laži.P: Cigareta?O: Hvala.P: Vjerovao ili ne, mrzim ovaj posao. Problem je u tome da ga ljudi koji ga vole nikad ne uspiju dobro svladati, potreban je

senzibilitet, da znaš. Ja sam tankoćutan čovjek... ne volim gledati druge kako pate. A ti?O: (Šutnja)P: Pokušavaš nešto smisliti da mi pružiš otpor. Ne trudi se. Protiv suvremenih metoda ispitivanja nema zaštite. Kako ti je ime?O: Avram Ambash. (Istina)P: Tko ti je pretpostavljeni?O: Ne znam što time mislite. (Laž)P: Je li Bosch?O: Ne, Friedman. (Netočno)P: Bosch je.

O: Da. (Laž)P: Ne, nije Bosch, nego Krantz.O: Pa dobro, Krantz, kako hoćete. (Istina)P: Kako uspostavljaš vezu?O: Imam radiostanicu. (Laž)P: Lažeš.O: (Vrisak)P: Kako uspostavljaš vezu?O: U neupotrijebljenom poštanskom ormariću u predgrađu.P: Ti vjeruješ da detektor laži ne funkcionira kako treba kad osjećaš bol, i da ti muka stoga daje sigurnost. To je samo djelomično

točno. Ovo je vrlo rafiniran uređaj i ja sam mnogo mjeseci utrošio da naučim njime ispravno rukovati. Kad ti udijelim šok, stro j većza desetinku sekunde počinje mjeriti tvoju ubrzanu izmjenu tvari. Tad mogu ponovno raspoznati da li lažeš. Kako uspostavljaš vezu?

O: U neupotrijebljenom... (Vrisak)P: Ali! Izvukao je noge, ovi su bolovi jaki. Sveži ga prije nego se osvijesti. Uzmi vedro i doda j vode u njega.(Stanka)U redu, dolazi k svijesti. Nestani. Čuješ li me, Tofik?O: (Nejasno)P: Kako ti je ime?O: (Šutnja)P: Mali ubod će ti pomoći...O: (vrisak)P: ... da se sjetiš.O: Avram Ambash.P: Koji je danas dan?O: Subota.P: Što smo ti dali za doručak?O: Fava-grah.P: Koliko je dvadeset manje sedam?O: Trinaest.P: Čime se baviš?O: Studiram. Ne, nemojte, molim... i špijun sam. Da, ja sam špijun. Nemojte glavu, molim. O, bože, o bože...P: Kako uspostavljaš vezu?O: Šifriranim brzojavima.P: Cigaretu. Evo... oh, čini se da je ne možeš držati usnicama. Čekaj, pomoći ću ti... eto tako.O: Hvala vam.P: Moraš nastojati da se smiriš. Ne zaboravi, ako kažeš istinu, nema boli.(Stanka)Osjećaš se bolje?O: Da.P: I ja. Sad mi pričaj o profesoru Schulzu. Zašto si ga pratio.?O: Dobio sam takav nalog. (Istina)P: Iz Tel Aviva?O: Da. (Istina) p: Od koga iz Tel Aviva?O: To ne znam. (Nejasno)P: Možeš pogađati.O: Od Boscha. (Nejasno)P: Ili od Krantza.O: Možda.. (Istina)P: Krantz je dobar čovjek. Pouzdan. Kako je njegovoj ženi?O: Vrlo dobro, ja... (Vrisak)P: Žena mu je umrla 1958. Zašto me siliš da ti nanosim bol? Što je Schulz poduzeo?O: Dva dana je razgledavao znamenitosti, zatim je u sivom mercedesu nestao u pustinji.P: A ti si provalio u njegov stan?O: Da. (Istina)P: Što si pronašao tamo?O: Da je znanstvenik. (Istina)P: Još nešto?

O: Amerikanac. (Istina) To je sve. (Istina)P: Tko te podučavao?O: Ertl. (Nejasno)P: Ali to ni je njegovo pravo ime.O: Ne znam. (Laž) Ne! Ne glavu! Dajte da promislim, jednom je netko, samo kratko napomenuo, mislim, da mu je pravo ime

Manner. (Istina)P: Oh, Manner. Sramota. Ta j pripada zastarjelo j školi. Još vjeruje da se agenti mogu tako istrenirati da se njihov otpor kod

saslušavan ja ne može slomiti. On je kriv što ti sad moraš trpjeti. A tvoji kolege? Tko je s tobom bio na izobrazbi?U: Ne znam njihova prava imena. (Laž)P: Ne? o: (vrisak)P: Prava imena.O: Ne sva...P: Navedi ona koja znaš.O: (šutnja) (Krki)Zatim je izgubio svijest(Stanka)P: Kako ti je ime?O: A... Tofik.P: Što si doručkovao?O: Ne znam.P: Koliko je dvadeset manje sedam?O: Dvadeset sedam.P: Što si javio Krantzu o profesoru Schulzu?O: Razgledavan ja... Zapadna pustinja... pratnja nije uspjela...P: S kim si bio na izobrazbi?O: (Šutnja)P: S kim si bio na izobrazbi?O: (Krik)P: S kim si bio na izobrazbi?O: Da, i kad tumaram dolinom sjenke smrti...P: S kim si bio na izobrazbi?O: (krik) Kad je Kawash zatražio sastanak, Pierre Borg je pošao. Nije se raspravljalo o vremenu ni mjestu: Kawash je poslao poruku, a

Borg se postarao da bude na zakazanom mjestu. Kawash je bio najbolji dvostruki agent kojeg je Borg imao.Šef Mossada stajao je na kraju perona sjeverne Bakerloo linije u stanici podzemne željeznice Oxford Circus čekajući Kawasha

čitao je oglas za niz teozofskih predavan ja. Nije ima pojma zašto je Arapin za ova j sastanak odabrao baš London; nije znao kakavje izgovor imao kod svojih gazda da bude u tom gradu; ni je ima pojma čak ni zašto je Kawash bio izdajica. Ali, taj je čovjekpomogao Izraelcima da dobiju dva rata i izbjegnu treći i Borg ga je trebao.

Borg se osvrnuo po peronu, tražeći visokog smeđokosog čovjeka s dugim, tankim nosom. Slutio je čemu je Kawash želiorazgovarati. Nadao se da nije pogriješio.

Borg je bio jako zabrinut Schulzovom aferom.Počelo je kao obična pratnja, baš pravi zadatak za njegovog najnovijeg, najsirovijeg agenta u Kairu: visokokalibarski američki

fizičar na odmoru u Evropi odlučuje da otputuje u Egipat. Prvi znak upozorenja došao je kad je Schulz umakao Tofiku.Tad je Borg po jačao rad na projektu. Neki slobodni novinar u Milanu, koji je povremeno obavljao ispitivan ja za njemačku tajnu

službu, utvrdio je da je Schulzovu avionsku kartu do Kaira platila žena jednog egipatskog diplomata u Rimu. Potom je CIA kao diorutinskog postupka poslala Mossadu niz satelitskih snimaka područja oko Gattare na kojima su se nejasno razabirali znakovinekakve izgradnje, a Borg se sjetio da je Schulz kad ga je Tofik izgubio krenuo u smjeru Gattare.

Nešto se događalo, a Borg ni je znao što i to ga je brinulo.Uvijek je bio zabrinut. Ako ne zbog Egipćana, onda zbog Siri jaca. Ako ne Sirijaca, onda fedajina; ako ne zbog neprijatelja onda

zbog prijatelja i pitanja dokle će trajati prijateljstvo. Imao je posao koji donosi brige. Njegova mu je majka jednom rekla: "Posao? Nigovora, tebi je prirođeno da brineš kao i tvom sirotom ocu. Sve da si vrtlar, brinuo bi zbog svojeg posla." Možda je imala pravo, alisve jedno, za jednog šefa špijunaže paranoja je bila jedino razumno stanje duha.

Sad je veza s Tofikom bila prekinuta a to je bio znak koji ga je najviše uznemiravao.Možda je Kawash imao objašnjenje.

Vlak je tutnjajući ušao u stanicu. Borg nije čekao vlak. Počeo je čitati imena glumaca na nekom filmskom plakatu. Polovinaimena bila je židovska.

Možda sam trebao postati filmski producent, pomislio je.Vlak se pokrenuo a na Borga je pala sjenka.Ugledao je u smireno Kawashovo lice.Arapin je rekao:- Hvala vam što ste došli. - Uvi jek je tako počinjao.Borg mu ni je odgovorio: nikad ni je znao kako da reagira na zahvaljivanje.- Što je nova?- U petak sam morao u Kairu pokupiti jednog od vaših mladića.- Morali ste?- Vojna tajna služba je čuvala jednu krupnu zvjerku i primijetila da ih momak prati. Vojska nema operativnog osoblja u gradu te

je zatražila da ga pokupi moj odjel. Bio je to službeni zahtjev.- Prokletstvo - rekao je ogorčeno Borg. - Što se s njim dogodilo?- Morao sam se pridržavati propisa – odgovorio je Kawash. Djelovao je potišteno. - Mladić je saslušavan i ubijen. Ime mu je bilo

Avram Ambash, ali je radio pod imenom Tofik el-Masiri.Borg se namrštio.- Odao vam je svoje pravo ime?- On je mrtav, Pierre.Borg je razdraženo stresao glavom: Kawash se uvijek zadržavao na osobnim po jedinostima.- Zašto je odao svoje ime?- Koristimo elektrošokove kombinirano s detektorom laži. Nisu uvježbani da iziđu s time nakraj.Borg se kratko nasmijao.- Da im to spomenem nikad ne bismo dobili ni jednog jebenog regruta. Što je još odao?- Ništa što već nismo znali. Bio bi, ali sam ga prije toga usmrtio.- Vi ste ga usmrtili?- Ja sam vodio saslušan je da budem siguran da neće odati nešto važno. Sad se saslušanja snimaju, a stenogrami sprema ju u

dosje. - Tuga u njegovim smeđim očima se produbila. - Zašto? Zar biste više voljeli da ubijanje vaših mladića prepustim nekomdrugom?

Borg je zurio u njega, potom svrnuo pogled.Ponovo je morao razgovor skrenuti sa sentimentalnosti.- Što je mladić otkrio o Schulzu?- Jedan agent je poveo profesora u Zapadnu pustinju.- Točno, ali zašto?- To ne znam.- Vi to morate znati, pripadate egipatskoj tajnoj službi! - Borg je zatomio ljutnju. Neka čovjek obavi stvari tempom koji mu

odgovara, rekao je sam sebi. Na kraju će ono što zna, reći.- Ne znam što se tamo vani odigrava, jer se time bavi posebna grupa - rekao je Kawash. – Moj odjel ne obavještava ju. - Arapin

je stresao ramenima. - Rekao bih da ne žele da Rusi za to saznaju.Dandanas Moskva dozna sve što ide preko nas.Borg nije skrivao razočaranje.- Zar je Tofik samo to uspio obaviti?Od jednom je u tihom glasu Arapina od jeknula ljutnja.- Mladić je umro za vas.- Zahvalit ću mu se na nebu. Zar je umro uzalud?- Uzeo je ovo iz Schulzovog apartmana. - Kawash izvuče ruku iz džepa i pokaže Borgu malu, četvrtastu kutijicu od plave

plastike.Borg je uzeo kutiju.- Kako znate gdje ju je uzeo?- Na njoj su Schulzovi otisci prsti ju. A Tofika smo uhapsili odmah nakon što je provalio u apartman.Borg je otvorio plosnatu kutijicu i opipao omot protiv osvjetljavan ja. Bio je raskinut. Izvukao je negativ.- Otvorili smo omot i razvili film. Prazan je.S osjećajem dubokog zadovoljstva Borg je poklopio kutijicu i strpao je u džep. Sad je znao što mora poduzeti. Ušao je drugi

vlak.- Je li ovaj vaš? - upitao je.Kawash se lagano namrštio, kimnuo i primaknuo rubu platforme. Kad je vlak stao i vrata se otvorila, ušao je i ostao uz vrata.- Pojma nemam što ta kutijica predstavlja.

Borg pomisli "ti me ne voliš, ali mislim da si sjajan". Neznatno se osmjehnuo Arapinu dok su se vrata podzemnog vlakazatvarala.

- Ja znam - rekao je.

2.

Na američku djevojku je Nat Dickstein ostavio jak dojam.Radili su jedno uz drugo u prašnom vinogradu; plijevili su i reza li, na laganom povjetarcu s Genezaretskog jezera. Dickstein je

skinuo košulju i radio u kratkim hlačama i sandalama, ne mareći za sunce, što je bilo tipično za ljude rođene u gradu.Bio je mršav, nježne grade, uskih ramena, plosnatog grudnog koša, kvrgavih lakata i koljena.Karen ga je promatrala kad se odmarala, a to je bilo često, dok se on nikad ni je umarao. Žilavi mišići pokretali su se poput

zauzlanih konopaca pod preplanulom kožom punom ožiljaka. Bila je putena žena, i bila bi najradije prstima opipala ožiljke i pitala gakako ih je zadobio.

Ponekad bi podizao pogled i uhvatio je kako zuri. Tad bi se nakesio, bez plahosti, i potom opet prionuo. Lice mu je bilo pravilnoi bez nekih posebnih znakova. Crne oči gledale su kroz jeftine, okrugle naočale, onakve kakve je Karenina generacija voljela jer ihje nosio John Lennon. I kosa mu je bila crna i kratko ošišana; Karen je poželjela da je pusti da naraste. Kad se onako iskosa nakesio,djelovao je mnogo mlade; premda se i inače teško moglo pogoditi koliko mu je godina. Ima je snagu i energiju mladića, ali opazila jepod satom na zapešću istetoviran logoraški broj, stoga mu ni je moglo biti manje od četrdeset.

U kibuc je stigao ljeti 1967, ubrzo nakon Karen.Ona je došla s dezodorantima i kontracepcijskim pilulama, u potrazi za mjestom gdje bi mogla zaživjeti svoje hipijevske ideale a

da ne mora 24 sata na dan biti drogirana. Njega su ovamo dopremili ambulantnim kolima. Pretpostavljala je da je bio ranjen ušestodnevnom ratu, a ostali u kibucu su nejasno potvrdili da je nešto takvo moralo biti.

Dočekali su ga drugačije nego nju: Karen su prihvatili prijazno ali oprezno: u njezinoj su životnoj filozofiji prepoznali svoju, sopasnim dodacima. Nat Dickstein se vratio kao dugo izgubljen sin. Okupljali su se oko njega, hranili ga juhom i od pogleda nanjegove rane oči su im se punile suzama.

Ako je Dickstein ovim ljudima bio poput sina, Ester im je bila poput majke. Bila je najstariji član kibuca. Karen je jednom rekla:"Izgleda kao majka Golde Meir", a netko je odgovorio: "Mislim da je ona Goldin otac", našto su se svi od srca nasmijali. Podupiralase o štap i hodajući selom dijelila savjete, većinom vrlo mudre, a da ih nitko ni je tražio. Stražarila je ispred Dicksteinove bolesničkesobe, tjerajući preglasnu djecu, prijeteći štapom i batinama za koje su i d jeca znala da se neće dijeliti.

Dickstein se vrlo brzo oporavio. Već za nekoliko dana sjedio je na suncu, čistio povrće kuharima i većoj djeci pričao proste šale.Za dva t jedna radio je na poljima, uskoro bol je od svih ostalih, osim najmlađih muškaraca.

O njegovoj se prošlosti ništa ni je pouzdano znalo, ali je Ester ispričala Karen da je stigao u Izrael u toku rata za nezavisnost.Esteri je 1948. pripadala nedavno j prošlosti. U prva dva desetljeća ovog stoljeća Ester je bila djevojka, živ jela je u Londonu i

pri je nego je emigrirala u Palestinu kao aktivistkinja je sudjelovala u desetak radikalnih lijevo nastrojenih pokreta, od sufražetkinjado pacifista. No njezina su sjećanja sezala još dalje, do pogroma u Rusiji koje je nejasno pamtila u čudovišnim prizorima kao izmore.

Kod pripeke sjedila je pod smokvom, lakirajući stolac koji je izradila kvrgavim rukama, i pričala o Dicksteinu kao o kakvombistrom ali zločestom učeniku.

- Bila su osmorica ili devetorica, neki su bili studenti, drugi radnici iz East Enda. Ako su uopće imali novaca, potrošili su ga pri jenego su dospjeli do Francuske. Autostopirali su kamion do Pariza, potom se švercali na teretnim vagonima do Marseillea.

Odatle su, čini se, dobar dio puta do Italije propješačili. Potom su ukrali velika njemačka štabna kola i spustili se do vrha čizme. -Esterino se lice naboralo u osmijehu a Karen je pomislila: "Stara bi voljela da je tad bila s njima." - Dickstein je u ratu bio na Siciliji ičini se da je tamo poznavao članove mafije.

Imali su svo oružje koje je preostalo od rata. Dickstein je tražio oružje za Izrael, ali ni je imao novaca da ga kupi. Nagovorio jeSicilijance da jedan brodski tovar s mašinkama proda ju nekom Arapinu i tad Židovima jave gdje će uslijediti isporuka. Znali su štosmjera i bili su oduševljeni. Kupovina je zaključena, Sicilijanci su dobili novac, a Dickstein i njegovi prijatelji su zatim ukrali brod zajedno s teretom i otplovili u Izrael!

Karen se pod smokvom glasno smijala, a jedna ju je koza prijekorno pogledala.- Čekaj - rekla je Ester - nisi čula sve. Neki od studenata znali su veslati, a jedan je radnik radio na dokovima, to je bilo sve što su

znali o moru, a sad je trebalo upravljati teretnjakom od pet tisuća tona. Navigaciju su improvizirali, ali brod je imao karte i kompas.Dickstein je u knjizi pronašao upute kako se brod pokreće, ali ne i kako se zaustavlja.

Uplovili su u luku Haife punom brzinom, vičući i bacajući šešire uvis, kao da se radi o studentskoj šali.., i zaorali ravno u dok.Dakako, odmah su im to oprostili jer je oružje bilo doslovno vrednije od zlata.

Otada Dicksteina zovu "Gusar ".Ni je baš jako podsjećao na gusara dok je u vrećastim kratkim hlačama i okruglim naočalama radio u vinogradu, smatrala je

Karen. Pa ipak, bio je privlačan. Htjela ga je za vesti, ali ni je znala kako da to izvede. Očito mu se sviđala. Pobrinula se da mu da naznan je da je slobodna. Ali on ni jednom ni je pokušao. Možda ju je smatrao premladom i nedužnom, ili ga žene nisu zanimale.

Njezina razmišljanja prekinuo je njegov glas.- Gotovi smo, vjerujem.

Pogledala je u sunce; bilo je vrijeme da se vrate.- Ti si napravio dvaput više od mene.- Navikao sam na ta j posao. Tu sam, s prekidima, već dvadeset godina. Tijelo se prilagodi.Vratili su se u naselje. Nebo se obojilo purpurom i žutilom.- Što radiš onda kad nisi ovdje?- Oh... trujem bunare i otimam kršćansku djecu.Karen se nasmijala.- Kakav je ova j život u usporedbi s onim u Kaliforniji? - zanimao se Dickstein.- Ovdje je divno, ali mislim da još mnogo toga treba učiniti da bi žene bile ravnopravne.- To je, čini se, sad glavna tema.- Ti nikad o tome nemaš što reći.- Sluša j, mislim da imaš pravo; ali bolje je kad ljudi svoju slobodu izbore nego kad im je podarena.- To zvuči kao dobra izlika da se uopće ništa ne poduzme.Dickstein se nasmijao.Na ulazu u naselje prošli su mimo mladića naoružanog puškom koji je na konju odlazio da stražari na granici naselja. Dickstein

mu je doviknuo:- čuvaj se, Yisraele! - Pucnjava s Golanske visoravni je prestala, i d jeca više nisu morala spavati u zemunicama; ali kibuc je

držao straže. Dickstein je bio medu onima koji su zagovarali budnost.- Idem čitati Mottieju - rekao je Dickstein.- Mogu li s tobom?- Što da ne? - Dickstein je pogledao na sat. - Stignemo se još oprati. Dođi za pet minuta k meni u sobu. Rastali su se i Karen je pošla do tuševa. Kad je netko siroče, nema mu boljeg mjesta od kibuca, razmišljala je svlačeći se.

Mottievi su roditelji poginuli. Oca je u posljednjem ratu u napadu na Golansku visoravan razni jela granata, a majka je godinu danapri je stradala u pucnjavi s fedajinima. Oboje su bili bliski Dicksteinovi prijatelji. Dakako, bila je to tragedija za dijete, ali još jespavalo u istom krevetu, jelo u istoj sobi okruženo s gotovu stotinu odraslih koji su ga vol jeli i brinuli se o njemu. Mottie ja nisunametnuli mrzovoljnim tetkama ili starom djedu i baki, niti su ga, što bi bilo još gore, gurnuli u sirotište. A imao je i Dicksteina.

Kad je sprala prašinu i odjenula čistu odjeću, pošla je u Dicksteinovu sobu. Mottie je već bio tamo, s jedio mu je u krilu, sisajućipalac i slušajući Otok s blagom na hebrejskome. Dickstein je bio jedini čovjek kojeg je Karen znala da govori hebrejski s koknijskimnaglaskom. Sad mu je izgovor bio još čudniji jer je glumio različite likove iz priče: Jima visokim dječačkim glasom, Long JohnaSilvera dubokim brundanjem, a ludog Bena Bunna poluglasnim šapatom. Karen je s jedila i promatrala oboje u žutom električnomsvjetlu, misleći kako Dickstein djeluje dječački, a dijete starmalo.

Kad je poglavlje dovršeno, odnijeli su Mottieja u spavaonicu, poljubili ga za laku noć, i ušli u blagovaonicu. Karen je pomislila:ako budemo ovako zajedno obilazili naokolo, svi će pomisliti da već jesmo ljubavnici.

Sjeli su s Ester. Poslije večere ispričala im je jednu priču a oči su joj iskrile kao u mlade djevojke.- Kad sam prvi put došla u Jeruzalem govorilo se da možeš kupiti kuću ako posjeduješ pernati jastuk.Dickstein je dragovoljno zagrizao.- Kako to?- Dobar pernati jastuk mogao si prodati za funtu. S tom funtom mogao si se upisati u štednu zadrugu i steći pravo da pozajmiš

deset funti. Tad si potražio komad zemlje. Vlasnik bi uzeo deset funti kao polog a ostalo u mjenicama. Sad si postaozemljoposjednik. Otišao si poduzetniku i rekao: "Izgradi na mojoj zemlji kuću. Meni treba samo stančić za moju obitelj:'

Svi su se smijali. Dickstein je pogledao prema vratima. Karen je slijedila njegov pogled i ugledala stranca, zbijenog čovjekačetrdesetih godina, gruba, mesnata lica. Dickstein se digao i pošao mu ususret.

- Nemoj to uzimati odviše k srcu, dijete. Taj ni je stvoren za muža.Karen je pogledala Ester, a potom opet prema vratima. Dickstein je otišao. Tren kasni je čula je paljenje automobilskog motora i

potom se zvuk udaljio.Ester je položila staru ruku na Kareninu mladenačku i stisnula je.Karen nikad više nije vidjela Dicksteina. Nat Dickstein i Pierre Borg s jedili su na stražnjem sjedalu velikog crnog citroena. Vozio je Borgov tjelesni čuvar koji je

automatski pištolj položio na sjedalo kraj sebe. Jurili su kroz mrak a ispred njih nije bilo ničeg osim snopova reflektora. NatDickstein se bojao.

On sebe nikad ni je držao onakvim kakvim su ga drugi vidjeli: vještim, čak briljantnim agentom, koji je dokazao sposobnost dapreživi gotovo svaku opasnost. Kasni je, kad misija počne i on se mora osloniti na razum i spontano izići nakraj sa strategijom,problemima i karakterima, neće biti vremena za strah. Ali sad, kad ga je Borg htio uputiti, nije mogao kovati nikakvih planova, razvijati predviđanja, ni ocjenjivati karaktere. Znao je samo da se morao lišiti svog mira i napustiti težak fizički rad, zemlju, sunce i briguo urodu, te da pred njim leže strašni rizici i velika opasnost, laži i boli, prolijevanje krvi i možda njegova smrt. Zato se stisnuo u ugao

sjedala, čvrsto prekriženih ruku i nogu, promatrajući Borgovo jedva vidljivo lice, dok mu je strah pred nepoznatim grčio želudac iizazivao mučninu.

U mutnom, promjenljivom svjetlu Borg je izgledao poput diva iz bajki. Imao je krupne crte lica: debele usne, široke jagodice iispupčene oči ispod gustih obrva. U djetinjstvu su mu neprestano govorili da je ružan i tako je izrastao u ružnog muškarca.

Kad mu je bilo nelagodno kao sada, rukama bi neprekidno dodirivao lice, pokrivao usta, trljao nos, grebao se po čelu kako binesvjesno prikrio nelijepe pojedinosti. Jednom ga je u trenutku smirenosti, Dickstein upitao: "Zašto se izdireš na svakog?", a on muje odgovorio: "Zato što su svi tako prokleto dopadljivi."

Nikad nisu znali na kojem jeziku da se sporazumijevaju. Borg je bio rođeni francuski Kanađanin i hebrejskim se teško služio.Dicksteinov je hebrejski bio dobar, francuski prolazan. Obično bi se odlučili za engleski.

Dickstein je već deset godina radio za Borga, ali mu se on ni sad ni je sviđao. Držao je da shvaća Borgov nemiran, nesretankarakter, i cijenio je njegovu stručnost i fanatičnu predanost tajnoj službi, ali Dicksteinu to nije dostajalo da bi nekog čovjeka volio.Kad mu je Borg lagao, uvi jek je za to imao dobrih, razumnih razloga, ali mu je Dickstein ipak zamjerao laž.

Osvećivao mu se tako da je Borgovu taktiku upotrebljavao protiv njega samog. Zatajio bi kamo odlazi, ili bi naveo lažnepodatke. Kad je provodio neku operaciju nikad se nije javljao po planu, jednostavno bi nazvao ili slao poruke sa zapovjednimzahtjevima. Ponekad bi zatajio cijeli plan ili dio plana. To je sprečavalo Borga da se uplete s vlastitim shemama, ali bilo je gotovosigurni je tako, jer, koliko je Borg znao, Dickstein bi se možda smatrao obaveznim da sve što zna, saopći političarima; a što su oviznali, moglo je naći put do uši ju protivnika.

Dickstein je bio svjestan snage svog položaja, bio je zaslužan za mnoge trijumfe u Borgovoj karijeri, a to je iskorištavao dokrajnosti.

Citroen je projurio kroz arapski gradić Nazaret, potpuno pust jer je vjerojatno na snazi bio redarstveni sat, i uronio u noć u smjeruTel Aviva. Borg je pripalio tanku cigaru i počeo objašnjavati.

- Nakon šestodnevnog rata neki je mudrac u Ministarstvu obrane napisao referat pod naslovom "Neizbježno uništen je Izraela".Iznio je sljedeći dokaz: u ratu za nezavisnost kupovali smo oružje od Čehoslovačke. Kad se sovjetski blok postavio na stranu Arapa,obratili smo se Francuskoj i kasni je Zapadnoj Njemačkoj. Njemačka je povukla sve dogovore čim su Arapi nanjušili stvar.Francuska je nakon šestodnevnog rata uvela embargo. Britani ja i SAD se stalno nećka ju da nam isporuče oružje. Gubimo našeizvore jedan za drugim.

Recimo da možemo nadoknaditi te gubitke pronalažen ja novih liferanata i izgradnjom vlastite industrije oružja. Pa i tad bi ostalačinjenica da Izrael mora gubiti trku u naoružanju Bliskog istoka.

Petrolejske zemlje će u bliskoj budućnosti postati bogati je od nas. Naš vojni budžet je već i sad strahoviti teret za privredu, doknaši neprijatelji neznaju kamo s novcem. Kad oni imaju deset tisuća tenkova, nama treba šest tisuća; kad oni imaju dvadeset tisućatenkova, nama treba dvanaest tisuća i tako dalje. Ako oni svake godine udvostruče nabavu oružja, mogu time našu privredu uništiti ada nisu ispalili ni jednog metka.

Najnovija povi jest Bliskog istoka pokazu je da svakih deset godina izbi je poneki ograničeni rat.Logika tog ponavljan ja uperena je protiv nas. Arapi sebi mogu dopustiti da povremeno izgube neki rat.Mi ne možemo: naš prvi poraz bit će i naš posljednji rat. Zaključak: održanje Izraela zavisi od toga da razbijemo ukleti krug koji

su nam nametnuli naši neprijatelji.Dickstein je kimnuo.- To baš ni je neka nova misao. To je uobičajeni argument "mira po svaku cijenu". Pretpostavljam da su tog mudraca za taj

pametni dokument napirili iz Ministarstva obrane.- Dvije greške. Njegova misao ima nastavak:"Moramo idućoj arapskoj armiji koja prekorači našu granicu zadati udarac koji će je trajno onesposobiti ili moramo posjedovati

bar moć da to učinimo. Moramo imati nuklearno oružje."Dickstein je trenutak šutio, potom je s polaganim zviždukom ispustio dah. Bila je to jedna od onih fantastičnih ideja koja se činila

potpuno očitom čim je izrečena. Time bi se sve izmijenilo. Pokušao je probaviti njezine posljedice. U glavi mu je vrvjelo od pitan ja.Da li je to tehnički izvodivo? Bi li Amerikanci pomogli? Bi li izraelski kabinet dao privolu?

Bi li Arapi odgovorili svojom bombom? Naposljetku je rekao:- Bistar momak u Ministarstvu obrane? Vraga.Taj je prijedlog dao Mose Dajan.- Bez komentara.- Je li kabinet pristao?- Vodila se duga debata. Neki su stariji političari izjavljivali da nisu došli čak dovde da bi vidjeli kako Bliski istok nestaje u

atomskom holokaustu.Ali opozicija se prvenstveno oslonila na argument da će i Arapi pribaviti bombu, ako je mi budemo imali, i da onda možemo

početi otpočetka. Bila je to, kako se pokazalo, njihova najveća greška. - Borg je posegnuo u džep i izvukao plastičnu kutijicu.Predao ju je Dicksteinu. Dickstein je upalio unutrašnju rasvjetu u automobilu da bi kutijicu pregledao. Bila je dugačka otprilike četiricentimetra, plosnata i plava.

Kad ju je otvorio našao je malu omotnicu od čvrstog papira koja štiti od svjetla.

- Što je to?- U veljači je jedan fizičar, po imenu Friedrich Schulz, posjetio Kairo - rekao je Borg. – Austrijanac je, ali radi u SAD. Navodno

je proveo odmor u Europi, ali je njegovu avionsku kartu za Egipat platila egipatska vlada. Dao sam ga pratiti, ali je našem čovjekuizmaknuo i nestao na 48 sati u Zapadnoj pustinji. Sa satelitskih snimaka CIA-e znamo da se u tom dijelu pustinje izvode velikigrađevinski radovi.

Kad se Schulz vratio, u džepu mu je bilo ovo. To je džepni dozimetar. Omotnica, koja ne propušta svjetlo, sadrži komad običnogfilma. Kutija se nosi u džepu ili na reveru ili o remenu hlača. Kad je nosilac izložen zračenju, film nakon razvijanja pocrni.

Dozimetar nose obavezno po prirodi posla oni koji posjećuju atomsko postrojenje ili u njemu rade.Dickstein isključi svjetlo i vrati Borgu kutijicu.- Želiš reći da Arapi već rade na atomskoj bombi - upitao je tiho.- Tako je. - Borg je nepotrebno glasno govorio.- Stoga je kabinet opunomoćio Dajana da proizvede vlastitu bombu.- U principu, da.- Kako to?- Postoji nekoliko praktičnih teškoća. Mehanizam proizvodnje je jednostavan, zapravo kao satni mehanizam bombe. Svatko tko

može proizvesti konvencionalnu bombu, može proizvesti i atomsku.Problem je u tome kako nabaviti eksplozivni materijal, to jest plutonij. Plutonij se dobiva u atomskom reaktoru. Kao nusprodukt.

Mi imamo reaktor kod Dimone u pustinji Negev. Jesi li to znao?- Da.- To je naša najslabije čuvana tajna. No mi nemamo ureda je kojima bi iz iskorištenog atomskog materi jala izvlačili plutonij.

Mogli bismo sagraditi postrojenje za reprocesiranje, ali je problem u tome što nemamo vlastitog urana kojim bismo hranili reaktor.- Trenutak - Dickstein se namrštio. - Ta mi moramo imati urana ako naš reaktor normalno radi.- Točno. Dobavljamo ga iz Francuske i to pod uvjetom da vratimo istrošeni materijal tako da oni dobi ju plutonij.- A drugi snabdjevači?- Ti bi postavili iste uvjete, oni su dio međunarodnog ugovora o zabrani širen ja nuklearnog oružja.- Ali ljudi u Dimoni bi mogli malo upotrijebljenog goriva odvojiti a da to nitko ne bi uočio.- Ne bi. Može se precizno izračunati koliko se iz količine isporučenog urana mora dobiti plutonija. Ta se roba pažljivo važe, to je

skup materi jal.- Problem je dakle kako nabaviti uran.- Točno.- A rješenje?- Rješenje je da ga ti ukradeš.Dickstein je svrnuo pogled kroz prozor. Mjesec je izišao i osvijetlio stado ovaca, koje se - čuvao ga je arapski pastir sa štapom -

stisnulo u uglu polja: biblijski prizor. O tome se dakle radilo, o kradi urana za zemlju u kojoj teče med i mlijeko. Prošli put se radilo oubojstvu terorističkog vođe u Damasku; pri je toga o ucjeni bogatog Arapina u Monte Carlu, da bi uskratio financijsku podrškufedajinima.

Sve dok je Borg govorio o politici, Schulzu i atomskim reaktorima, Dicksteinovi osjećaji bili su potisnuti. Sad ga je podsjetio dase sve to tiče njega osobno. Vratio se strah, a s njim i sjećanje. Kad mu je otac umro, obitelj je neizmjerno osiromašila, i kad god suse pojavili vjerovnici, Nat je morao na vrata da bi rekao kako majka ni je kod kuće. Bilo mu je trinaest i to ga je nepodnošljivoponižavalo, jer su vjerovnici znali da laže, a on je znao da oni to znaju.

Uvijek su ga gledali s mješavinom prezira i sažaljenja koja mu je prodirala do kosti ju. Taj osjećaj nikad neće zaboraviti, vraćaomu se iz podsvijesti kad god je netko rekao nešto slično kao sada Borg:

"Mali Nathanielu, idi i ukradi malo urana za našu domaju."Uvijek je pitao majku: "Zar to doista moram?", a sad je upitao Borga:- Ako ga ionako mislimo ukrasti, zašto ga ne kupimo i jednostavno odbijemo vratiti za reprocesiranje?- Jer bi tad svatko znao što namjeravamo.- Pa onda?- Reprocesiranje zahtijeva vremena, mnogo mjeseci. Za to se vrijeme mogu dogoditi dvije stvari: Egipćani mogu ubrzati svoj

program, ili nas Amerikanci mogu pritisnuti da ne proizvedemo bombu.- Oh! - Stvar je bila još gora. - Znači, tražiš da ukradem materijal, a da nitko ne otkrije tko je tat.- To ni je dovoljno. - Borgov je glas bio oštar i hrapav. - Nitko ne smije naslutiti da je roba ukradena. Mora se postići dojam da je

materijal samo izgubljen. Želio bih da vlasnici i međunarodne tajne službe zbog tog nestanka budu u takvo j neprilici da pokuša justvar zataškati. A ako kasni je otkriju da su bili pokradeni, njihova akcija zataškavanja će ih kompromitirati.

- Jednom će sve to jamačno izbiti na vid jelo.- Ne smije pri je nego što proizvedemo bombu.Izbili su na obalnu cestu koja je od Haife vodila u Tel Aviv. Dok je automobil jurio kroz noć, Dicksteinu je ponekad uspjelo da

na tren ugleda Sredozemno more koje je na mjesečini blistalo poput dragulja. Kad je ponovo progovorio, iznenadio ga je prizvuk

umorne rezignacije u vlastitom glasu.- Koliko nam urana treba?- Žele dobiti dvanaest bombi. To bi u obliku žute pogače, to je uranska rudača, bilo otprilike stotinu tona.- Tu količinu ne mogu prenijeti u džepu. - Dickstein je nabrao čelo. - Što bi stajalo kad bismo je kupili?- Nešto više od mili jun dolara.- I ti vjeruješ da će pokradeni stvar zataškati?- Ako se krađa izvede kako treba.- Kako?- To je tvoj problem, Gusaru.- Nisam baš uvjeren da se to može izvesti.- Mora se. Rekao sam premijeru da ćemo to obaviti. Moja karijera je u igri, Nate.- Prestani s tom tvojom prokletom karijerom.Borg je pripalio novu cigaru, što je bila nervozna reakcija na Dicksteinovu prezirnu primjedbu.Dickstein je spustio staklo nekoliko centimetara da ispusti dim. Neočekivana neprijateljska reakcija nije bila ni u kakvoj vezi s

Borgovom osobnom nespretnošću: ni je bio sposoban shvatiti što ljudi prema njemu osjećaju. Dickstein je planuo jer ga je uzrujalavizi ja atomskih gljiva nad Jeruzalemom i Kairom, slike pamučnih polja na Nilu i vinograda na Generetskom jezeru zasutihatomskim pepelom, požarom uništenog Bliskog istoka, djece koja bi još pokoljenjima patila od deformacija i genetskih poremećaja.

- Još vjerujem da je alternativa mir.Borg je slegnuo ramenima.- Kako da to znam? Ne miješam se u politiku.- Sranje.- Čuj me, ako drugi dobi ju bombu, trebamo je i mi, zar ne? - uzdahnuo je Borg.- Ako se radi samo o tome, trebali bismo sazvati konferenciju za štampu i objaviti da Egipćani proizvode bombu, pa bi ih zatim

ostali svijet urazumio. Alt mislim da naši ljudi žele bombu po svaku cijenu. Vesele se što sad ima ju i ispriku za to.- Možda imaju pravo! - uzvratio je Borg. – Ne možemo svakih par godina ratovati; možda ćemo jednom izgubiti.- Možemo sklopiti mir.- Baš si prokleto naivan - odrezao mu je Borg.- Kad bismo u nekoliko točaka popustili, u okupiranim područjima, zakonu o povratku, jednakim pravima za Arape u Izraelu...- Arapi imaju jednaka prava.Dickstein se bez radosti osmjehnuo.- Baš si prokleto naivan.- Slušaj! - Borg se trsio da ne izgubi strpljenje.Dickstein je shvatio njegov bijes, bila je to reakcija mnogih Izraelaca. Držali su da bi to bio početak kraja. Kad bi takve liberalne

ide je uhvatile korijena, jedan bi ustupak slijedio drugi, dok ne bi Arapima uz rukoljub vratili zemlju, a takva je budućnost pogađalasam korijen njihova identiteta. - Slušaj - ponovio je Borg. - Možda bismo trebali naše prirodno pravo dati za zdjelu leće. Ali ovo jestvarnost i ljudi u našoj zemlji neće odabrati mir-po-svaku-cijenu. U dubini duše znaš da se ni Arapi baš ne trga ju za nekim mirom.Stoga u stvarnom životu još moramo s njima ratovati; a ako to već moramo, onda je bolje da ih pobjeđujemo. No, da bismo bilisigurniji u pobjedu, moraš pribaviti nešto urana.

- Kod tebe mi se najmanje sviđa to što si obično u pravu - odgovorio je Dickstein.Borg je spustio okno i izbacio opušak. Za njim je na cesti ostala pruga iskara. Pred njim su izronila svjetla Tel Aviva. Zamalo će

stići.- Znaš, s većinom mojih ljudi ne moram svaki put kad im dam zadatak raspravljati o politici.Jednostavno prime direktive kao što se agentima i pristoji.- Ne vjerujem ti - rekao je Dickstein. - Ovo je nacija idealista. Inače ne bi vrijedila ništa.- Možda.- Jednom sam upoznao čovjeka koji se zvao Wolfgang, a uvi jek je tvrdio: "Ja samo provodim naredbe." Potom bi mi uvi jek

iznova slomio nogu.- O tome si mi pričao.Kad neka tvrtka nam jesti knjigovođu da joj vodi knjige, onda on najprije objavi da s ukupnom financijskom politikom tvrtke

ima toliko posla da mora namjestiti pomoćnog knjigovođu koji će voditi knjige. I u špijunaži je slično. Neka zemlja osnuje tajnuslužbu da bi doznala koliko susjed ima tenkova i gdje su stacionirani, i pri je nego kažeš hop, tajna služba objavljuje da je takozaposlena nadziranjem subverzivnih elemenata u vlastitoj zemlji, da joj je potrebna posebna služba koja će se posvetiti vojnojkontrašpijunaži.

Upravo to se dogodilo 1955. u Egiptu. Tek rođena, tajna služba bila je podijeljena u dva odjela: Vojna tajna služba imala jezadaću da prebrojava izraelske topove, a Odjel općeg istraživan ja je ubirao slavu.

Da bi sve bilo još zamršenije, čovjek koji je rukovodio s oba odjela nosio je titulu direktora Opće tajne službe. Teoretski je ta jdirektor podnosio izvještaj ministru unutrašnjih poslova. Ali postoji druga činjenica s kojom se špijunski od jeli uvi jek mora ju

natezati, a to je da šef države uvijek pokušava sve strpati pod svoju kontrolu. Za to postoje dva razloga.Jedan je da špijuni stalno razotkriva ju luđačke planove za atentate, ucjene i invazije, koji mogu biti strahovito nezgodni ako se

prometnu u djelo; stoga predsjednici i premijeri vole takve odjele osobno držati na oku. Drugi je razlog da su tajne službe izvor moći,osobito u manje stabilnim zemljama, i da šef države zbog jednostavnosti nastoji sebi tu moć osigurati.

Tako je direktor Opće tajne službe u Kairu, općenito u praksi podnosio izvještaj izravno predsjedniku ili ministru u funkcijipredsjednika.

Kawash, visoki Arapin koji je saslušavao i usmrtio Tofika i kasni je predao dozimetar Borgu, radio je u od jelu Opće istražne

službe, blistavi je civilne polovice tajne službe. Bio je inteligentan i dostojanstven čovjek velikog integriteta, ali i duboko religiozan,sve do granica misticizma. Bila je to ona nepokolebljiva, moćna vrst misticizma koja može dovesti do najnevjerojatnijih, da nekažem najbizarnijih, predodžbi realnog svijeta. Priklan jao se struji kršćanstva koja je tvrdila da je u Bibliji povratak Židova uobećanu zemlju bio predznak smaka svijeta. Stoga je bio grijeh suprotstavljati se tom povratku, a raditi za njega, sveta zadaća. Iz togje razloga Kawash bio dvostruki agent.

Posao mu je bio sve. Vjera ga je odvela u tajni život i postupno udaljila od prijatelja, susjeda i, s rijetkom iznimkom, obitelji. Nije imao nikakvih drugih ambicija do da dospi je u nebo. Kako je živio asketski, njegov se jedini zemaljski užitak sastojao u tome dau špijunskoj igri prikuplja poene. Kawash je neobično sličio Borgu, s tom razlikom što je bio sretan. Međutim, ovog trenutka bio jezabrinut. U aferi koja je počela s profesorom Schulzom dosad je poene gubio, a to ga je tištalo. Problem je bio u tome što projektGattara nije vodila služba Općeg istraživanja već njezina druga polovica, Vojna tajna služba. Međutim, Kawash je postio i meditirao,i u dugim noćima skovao plan kako da prodre u tajni projekt.

Njegov dugi bratić Asam, bio je zaposlen u uredu direktora Opće tajne službe, tijela koje je koordiniralo vojnu i opću špijunažu.Asam je imao viši položaj od Kawasha, ali je Kawash bio pametniji.

Dva bratića sjedila su u stražnjoj prostoriji male, prljave kavanice nedaleko od Trga Šerif Paše, pijući mlaki liker od limuna iotpuhujući dim u muhe. U ljetnim odi jelima i s brkovima a la Naser izgledali su kao blizanci. Kawash je nastojao od Asama saznatinešto o projektu Gattara. Smislio je kako će mu prići a da Asam ne posumnja, ali je znao da mora postupiti vrlo istančano da bidobio Asamovu podršku. Usprkos zabrinutosti koju je skrivao, djelovao je nepokolebljivo kao uvi jek.

Počeo je s naoko izravnim pitanjem.- Bratiću, znaš li što se odvi ja u Gattari?Asamovo dopadljivo lice postalo je neprobojno.- Ako ne znaš, ne mogu ti reći.Kawash je odmahnuo glavom kao da ga je Asam pogrešno shvatio.- Ne tražim da odaješ tajne. Osim toga, pogađam kakav je to projekt. - Slagao je. - Samo, uznemirava me što je Maraji povjeren

nadzor nad njim.- Zašto?- Zbog tebe. Mislim na tvoju karijeru.- Mene to ne zabrinjava...- Trebalo bi. Jamačno znaš da Maraji želi tvoj položaj.Vlasnik kavanice donesao je tanjur s maslinama i dva plosnata somuna. Kawash je šutio dok se čovjek ni je udaljio. Promatrao je

kako se Asamova prirođena nesigurnost hrani lažju o Maraji.Kawash je nastavio:- Pretpostavljam da Maraji podnosi izvještaje izravno ministarstvu.- Ali ja vidim sve dokumente - branio se Asam.- Ne možeš znati što on ministru govori u četiri oka. Njegova je pozicija neobično jaka.Asam se namrštio.- Kako si, uostalom, doznao za taj projekt?Kawash se naslonio na hladan betonski zid.- Jedan Marajiev čovjek obavljao je u Kairu posao tjelohranitelja i uočio da ga prate. Pratio ga je izraelski agent po imenu Tofik.

Maraji nema operativce u gradu, stoga je tjelohraniteljev zahtjev za akciju bio proslijeđen meni i ja sam uhapsio Tofika.Asam je zgađeno frknuo.- Dosta je zlo kad se daš uhoditi. Još je gore obratiti se pogrešnom odjelu za pomoć. Nevjerojatno!- Možda možemo nešto poduzeti, bratiću.Asam je počešao nos rukom punom prstenja.- Nastavi.- Izvijesti direktora o Tofiku. Reci da Maraji, usprkos svojim znatnim talentima, čini greške u izboru svojih ljudi, jer je u

usporedbi s tobom još mlad i neiskusan. Zahtijevaj da tebi povjere nadzor nad projektom Gattara. Zatim taj zadatak povjeri čovjekukoji nam je odan.

Asam je polagano kimnuo.- Shvaćam.

Kawash je osjetio da mu je uspjeh nadomak ruke. Prignuo se naprijed.- Direktor će ti biti zahvalan što si otkrio propust u tom strogo povjerljivom zadatku. A ti ćeš tako doći u položaj da držiš na oku

sve što Maraji poduzima.- Vrlo dobar plan - pohvalio je Asam. – Još danas ću razgovarati s direktorom. Zahvalan sam ti, bratiću.Kawash je htio još nešto reći, ono najvažnije, i to u najprikladnijem trenutku. Za nekoliko minuta, odlučio je. Ustao je.- Zar nisi uvi jek bio moj zaštitnik?Izišli su rame uz rame u gradsku žegu.- Odmah ću pronaći prikladnog čovjeka – dodao je Asam.- Ah, da - rekao je Kawash kao da se tek sad sjetio. - Imam idealnog čovjeka za to. Inteligentan je, snalažljiv i vrlo diskretan, a

uz to je sin mog pokojnog šurjaka.Asam je stisnuo oči.- Znači da bi i tebi podnosio izvještaje.Kawash se pričini uvri jedenim.- Ako je moja molba pretjerana... - raširio je rezignirano ruke.- Ne - rekao je Asam. - Uvi jek smo jedan drugom pomagali.Stigli su na ugao i tamo se rastali. Kawash se trsio da sakri je likovanje.- Poslat ću ti tog čovjeka. Vidjet ćeš da je potpuno pouzdan.- U redu - pristao je Asam. Pierre Borg je poznavao Dicksteina dvadeset godina. Kad su se 1948. upoznali, Borg je bio uvjeren da mladić, bez obzira na

potez s tovarom oružja, nije prikladan za agenta. Bio je mršav, blijed, plah i bezizražajan. Ali o tome ni je odlučivao Borg te jeDickstein stavljen na probu. Borg je ubrzo morao priznati da je mladić doduše bezizražajan ali zato vraški spretan. Imao je takođerneki čudan šarm koji Borg nikad ni je shvatio. Neke žene u Mossadu su ludovale za njim, dok ga druge nisu trpjele. Dicksteinionako nije pokazivao nikakav interes, u njegovom dosjeu je stajalo: "seksualni život - nepostojeći".

S godinama su Dicksteinova okretnost i samopouzdanje porasli, i sad se Borg više u njega pouzdavao nego u bilo kog drugog.Da je sam Dickstein bio ambiciozniji, možda bi sad bio na Borgovu položaju.

Pa ipak, Borg nije vjerovao da će Dickstein moći izvesti ta j zadatak. Rezultat političke debate o atomskom oružju bio je jedanod onih glupih kompromisa, koji tako otežavaju posao činovnika: pristalo se na kradu urana pod uvjetom da ona bude tako izvedenada nitko ne sazna, bar cijeli niz godina, da je počinitelj Izrael. Borg se borio protiv te odluke, bio je za iznenadnu, brzu otimačinu aposljedice neka idu kvragu. U kabinetu je prevagnuo nešto uravnoteženiji način rješavanja stvari; ali na Borgu i njegovim ljudima jeostalo da se odluka provede u djelo.

U Mossadu je bilo i drugih ljudi koji su jednako kao Dickstein mogli izvesti neki zadani plan.Jedan od tih bio je Mike, voda specijalnih odreda, a naposljetku i sam Borg. Ali samo je Dicksteinu Borg mogao reći: problem je

taj a ti ga sad riješi.Obojica su provela dan u gradiću Ramat Ganu, nadomak Tel Aviva, u kući koja je Mossadu služila kao sklonište. Provjereni

službenici Mossada kuhali su im kavu, posluživali ih jelom i stražarili u vrtu s revolverima pod sakoima. Ujutro je Dickstein dugorazgovarao s mladim docentom fizike iz Weizmannova instituta u Rehovotu. Znanstvenik je nosio dugačku kosu i kravatu sacvjetnim uzorkom; najvećom jasnoćom i beskrajno strpljivo objasnio mu je kemijska svojstva urana, bit radioaktivnosti ifunkcioniranje reaktora. Poslije ručka Dickstein je razgovarao s nekim upravnim činovnikom iz Dimona o rudnicima urana,postrojenjima za oplemenjivanje, tvornicama koje proizvode atomsko gorivo, uskladištenju i transportu; sigurnosnim imeđunarodnim propisima; o Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju, Američko j komisiji za atomsku energiju, Britanskojdirekciji za atomsku energiju, Euratomu. Navečer su Borg i Dickstein za jedno večerali, Borg kao obično dijetno, što je provodio smalo oduševljenja. Nije jeo kruh uz janjetinu na ražnju, ali je zato gotovo sam ispio bocu crvenog izraelskog vina. Isprika mu je bilada mora primiriti živce kako Dickstein ne bi primijetio njegovu zabrinutost.

Poslije večere dao je Dicksteinu tri ključa.- U sefovima u Londonu, Bruxellesu i Zurichu naći ćeš dodatne papire - rekao je - pasoše, vozačke dozvole, gotovinu i revolver.

Kad moraš promijeniti identitet, ostavi dotadašnje dokumente u sefu.Dickstein je kimnuo.- Kome se javljam, tebi ili Mikeu?Borg je pomislio: ionako se nikad ne javljaš, prokletniče. Rekao je:- Meni, molim. Nazovi me kad god ti se pruži prilika i upotrijebi naš žargon. Kad me ne možeš naći, stupi u vezu s bilo kojim

našim konzulatom i primijeni šifru za sastanak. Nastojat ću doći k tebi, bez obzira gdje se nalazio. U krajnjem slučaju pošaljišifrirano pismo diplomatskom poštom.

Dickstein je bezizražajno kimnuo: sve je to bila rutina. Borg se zagledao u njega i pokušao mu proniknuti u misli. Što je osjećao?Je li uvjeren da će izvesti zadatak? Ima li kakvih planova? Je li namjeravao pokušati a potom javiti da je plan neizvediv?

Je li bio istinski uvjeren da je Izraelu potrebna bomba?Borg je sve to mogao pitati, ali ne bi dobio odgovor.

- Vjerojatno postoji neki krajnji rak.- Da, ali ga još ne znamo. - Borg je počeo nabadati luk iz ostatka salate. - Moramo izraditi svoju bombu prije nego Egipćani

dobiju svoju. To znači da tvoj uran mora ući u reaktor pri je nego egipatski reaktor proradi. Dalje sve ovisi o kemiji, ni jedna stranane može ubrzati subatomske čestice. Tko prvi počne, prvi će i dovršiti.

- Potreban nam je agent u Gattari - rekao je Dickstein.- Radim na tome.Dickstein je kimnuo.- U Kairu moramo imati odličnog čovjeka.Borg je htio razgovarati o drugim stvarima.- Pokušavaš izvući informacije iz mene? – rekao je mrgodno.- Razmišljam naglas.Nekoliko trenutaka vladala je tišina. Borg je sažvakao još nekoliko komadića luka. Naposljetku je rekao:- Rekao sam ti što hoću, ali sam tebi potpuno prepustio da odlučiš kako ćeš to postići.- Da, to jesi. - Dickstein je ustao. - Idem leći.- Jesi li već smislio gdje ćeš početi?- Da. Laku noć.

3.

Nat Dickstein se ni je mogao priviknuti na život tajnog agenta. Išlo mu je na živce neprestano pretvaran je. Uvi jek je moraolagati, skrivati se, izdavati se za nekog drugog, potajno pratiti ljude i pokazivati lažne dokumente činovnicima na aerodromima. Nijese mogao otresti straha da će ga netko raskrinkati.

Vječno ga je progonila mora u kojoj bi ga iznenada okružili policajci. Vikali su: "Ti si špijun!", i vukli u zatvor gdje su mu lomilinogu.

I sad se osjećao nelagodno. Bio je u zgradi Jean Morerlet na luksemburškom Kirchbergu, na drugoj strani uske riječne doline,nasuprot gradu na brežuljku. S jedio je na ulazu u urede uprave Sigurnosne službe Euratoma, memorirajući lica namještenika koji sustizali na posao. Čekao je čovjeka iz odjela za štampu koji se zvao Pfaffer, ali je namjerno došao prerano da bi vidio postoji li kakvaslaba točka. Nezgodna strana tog plana bila je da su i svi namještenici vidjeli njegovo lice; ali ni je imao vremena za istančane mjereopreza. Pokazalo se da je

Pfaffer neuredan mladić, namrgođena lica, s otrcanom smeđom aktovkom. Dickstein je pošao za n jim u jednako neurednukancelari ju i prihvatio ponuđenu kavu. Razgovarali su francuski. Dickstein se predstavio kao novinar pariškog ureda opskurnoglista Međunarodna znanost. Pričao je Pfafferu kako ima ambiciju da radi za Američki znanstveni časopis.

- O čemu sad zapravo pišete?- Članak nosi naslov "NNM" - objasnio je Dickstein. - "Neobjašnjiv nestanak materi jala". U Sjedinjenim Državama se

neprestano gubi radioaktivni materijal. Kažu mi da ovdje u Evropi postoji međunarodni sistem za stalno praćenje takvog materijala.- Točno. Zemlje-članice prepuštaju Euratomu nadzor nad radioaktivnim materijalima. Imamo, u prvom redu, potpuni popis

civilnih postrojenja gdje se drže zalihe: od rudnika, preko prerađivačkih i proizvođačkih tvornica, skladišta, reaktora, do postrojenjaza reprocesiranje.

- Rekli ste civilna postrojenja.- Da. Vojna su izvan našeg utjecaja.- Nastavite. - Dicksteinu je grdno odlanulo jer je uspio Pfaffera potaknuti da govori prije nego što je shvatio kako je

Dicksteinovo znanje manjkavo.- Uzmimo kao primjer - nastavio je Pfaffer - postrojenje koje iz obične žute pogače proizvodi radioaktivno gorivo. Sirovinu koja

stiže u tvornicu inspektori Euratoma važu i analizira ju. Rezultati se unose u kompjutor Euratoma i uspoređuju s podacima inspektorau postrojenjima isporučioca materijala, u ovom slučaju vjerojatno kakvim rudnikom urana. U slučaju da postoji razlika izmeđukoličine koja je isporučena i one koja je primljena u tvornici, kompjutor će upozoriti. Slična mjerenja, količine i kvalitete, provode sei na materijalu koji izlazi iz tvornice. Ovdje se podaci uspoređuju s informacijama inspektora u postrojenjima kojima se gorivoisporučuje, vjerojatno nuklearno j centrali. Osim toga, sav se otpad u tvornici važe i analizira. Taj se proces kontrole i povratnekontrole provodi sve do konačnog odlagan ja radioaktivnog otpada. Mimo toga, najmanje dvaput godišnje se u postrojenjimaprovodi inventura zaliha.

- Shvaćam. - Dicksteina kao da je to impresioniralo. Osjećao se potpuno obeshrabreno. Bez sumnje je Pfaffer pretjerivao uprikazivanju djelotvornosti sistema, ali čak i ako su provodili pola od propisanih mjera, kako bi bilo tko mogao otuđiti stotinu tonažute pogače a da to kompjutori ne registrira ju? Da bi Pfaffera ponukao na daljnji razgovor ubacio je primjedbu: - Znači da u svakomtrenutku vaš kompjutor zna lokaciju svake hrpice urana u Evropi.

- Unutar zemalja-članica: Francuske, Njemačke, Italije, Belgije, Nizozemske i Luksemburga. I ne samo urana nego svekolikogradioaktivnog materi jala.

- Kako stoji s transportima?- Svaki mora biti odobren s naše strane.Dickstein je zaklopio notes.- Čini se da je sistem dobar. Mogu li ga vidjeti na djelu?- To ne ovisi o nama. Morate se obratiti atomskoj direkciji u odnosnoj zemlji-članici i zatražiti dopušten je za obilazak jednog

postrojenja. Neka imaju uvedene obilaske s vodičem.- Možete li mi dati popis njihovih telefonskih brojeva?- Kako da ne. - Pfaffer je ustao i otvorio ormar za spise.Dickstein je riješio jedan problem, da bi se suočio s novim. Htio je saznati gdje može zaviriti u stan je zaliha radioaktivnih materi

jala, a sad je dobio odgovor. U kompjutoru Euratoma. Ali sav je uran, za ko ji je komp jutor znao, bio podložan strogoj kontroli istoga ga gotovo ni je bilo moguće ukrasti.

Dok je s jedio u malom, neurednom uredu i gledao kako samodopadni Herr Pfaffer ruje po starim izjavama za štampu, Dicksteinje pomislio: "Kad bi ti, sitni birokratu, znao moje namjere, pogodila bi te kap." Svladao je osmijeh i raspoloženje mu se malopopravilo.

Pfaffer mu je pružio šapirografiran popis.Dickstein ga presavi je i gurne u džep.- Hvala vam na pomoći - rekao je.

Pfaffer ga upita:- Gdje ste odsjeli?- U Alfi, nasuprot kolodvora.Pfaffer ga je otpratio do vrata.- Dobro se zabavite u Luxembourgu.- Nastojat ću - odgovorio je Dickstein i stisnuo mu ruku. Dickstein je pomogao svom pamćenju trikom koji je naučio još kao dijete, dok je s djedom sjedio u pljesnivoj sobi iznad

prodavaonice pita u Mile End Roadu, trseći se da raspozna čudna slova hebrejskog alfabeta. Uspijevalo mu je to ako se ograničio nakarakteristike po jedinih oblika a sve ostalo zanemario. To isto je Dickstein učinio s licima osoblja Euratoma.

Kasno poslije podne čekao je ispred zgrade Jean Monnet i promatrao ljude koji izlaze s posla.Neki su ga osobito zanimali. Sekretarice, kuriri i poslužiteljice kave nisu ga interesirali, a ni visoki rukovodioci. Trebali su mu

oni između: programeri kompjutora, šefovi po jedinih kancelari ja, malih od jela, pomoćnici i šefovi pomoćnika. Onima koji sunajviše tome odgovarali nadjenuo je imena s njihovim najuočljivijim karakteristikama: Dijamanta, Ukrućeni ovratnik, Tony Curtis,Beznosi, Sjedokosi, Zapata, Debeloguzi

Dijamanta je bila punašna ženica na pragu četrdesete, bez vjenčanog prstena. Njezin je nadimak potjecao od jarkog svjetlucanjanjezinih naočala.

Dickstein ju je slijedio na parkiralište, gdje se ugurala na vozačko sjedalo bijelog fiata 500. Njegov unajmljeni peugeot stajao jenešto podalje.

Prešla je Pont-Adolphe, i loše upravljajući ali vozeći polagano, prevalila oko petnaestak kilometara prema jugoistoku.Naposljetku je ušla u malo selo Mondorfles-Bains. Tamo je parkirala u popločenom dvorištu četvrtaste luksemburške kuće, čija suvrata bila okovana zakovicama. Otključala je ulazna vrata.

Dickstein je objesio o vrat fotoaparat i prošetao mjestom pri čemu je nekoliko puta prošao mimo kuće Dijamante. Jednom ju je

ugledao, kroz prozor, kako poslužuje staru ženu jelom.Mali fiat ostao je parkiran ispred kuće sve do ponoći, kad se Dickstein odvezao.Bio je to loš izbor. Dijamanta je bila neudata, živjela je sa starom majkom, ni bogata ni siromašna, kuća je vjerojatno pripadala

majci, i očigledno nije imala nekih strasti. Da je Dickstein bio drukčijeg kova, možda bi je pokušao zavesti; drugog puta nije bilo daje dobije u šake.

Vratio se u hotel razočaran i potišten, neopravdano, jer je na osnovi podataka koje je imao odabrao najprikladnije. Ipak, cijeli jedan potrošio na to i bio je nestrpljiv da se uhvati ukoštac s problemom kako bi prestao brinuti o neodređenom i počeo brinuti okonkretnom.

I iduća tri dana bila su jalova. Zapata, Debeloguzi i Tony Curtis ispali su ćorci.Ali je Ukrućeni ovratnik bio pun pogodak.Bio je otprilike Dicksteinove dobi, vitak, elegantan muškarac u tamnoplavom odijelu s jednobojnom plavom kravatom, i bi jelom

košuljom uškrobljena ovratnika. Crna kosa, nešto duža nego što je uobičajeno za muškarca njegove dobi, sijedjela je iznad uši ju.Nosio je rukom rađene cipele.

Ukrućeni ovratnik je iz ureda pošao preko rijeke Alzette i krenuo uzbrdo u stari dio grada. Prošao je uskom, kaldrmompopločenom ulicom i ušao u staru, s ceste malko uvučenu kuću. Za dvije minute u potkrovlju se rasvijetlio prozor.

Dickstein se otprilike dva sata motao oko kuće.Kad je Ukrućeni ovratnik ponovo izišao, bio je u tijesnim svijetlim hlačama i s narančastim šalom oko vrata. Kosu je počešljao

na čelo, što ga je činilo mlađim, a koračao je živahno.Dickstein ga je pratio u Rue Dicks gdje je nestao u nekoj neosvijetljenoj veži. Vrata su bila otvorena ali se ni po čemu ni je dalo

naslutiti što se u veži krije. Gole stepenice vodile su u podrum.Nakon nekog vremena do Dicksteina je doprla tiha glazba.Dva mladića s jednakim žutim trapericama prošla su mimo i ušla. Jedan mu se u prolazu osmjehnuo i dobacio:- Da, ovdje je to.Dickstein je pošao za njima.Bio je to naoko običan noćni lokal sa stolovima i stolcima, nekoliko loža, malim plesnim podijem i tri džezista u kutu. Dickstein

je platio ulaznicu, sjeo u jednu od loža, držeći Ukrućeni ovratnik na oku.Naručio je pivo.Pretpostavio je zašto je atmosfera tako diskretna, a kad se bol je osvrnuo njegova se pretpostavka potvrdila: bio je to klub

homoseksualaca. Dickstein još nikad ni je bio u takvom sastajalištu i donekle ga je zbunilo što mu se malo što učinilo neobičnim.Neki od muškaraca imali su diskretno našminkana lica, dva pretjerano nakićena tipa s jedila su za barom, a neka vrlo lijepa

djevojka držala se za ruku s postarijom ženom u hlačama; ali većina je gostiju bila normalno odjevena, po mjerilima kicoške Evrope,

i ni je bilo niti jednog muškarca u ženskoj odjeći.Ukrućeni ovratnik s jedio je ti jesno uz plavokosog muškarca sa smeđim dvorednim sakoom. Dickstein nije gajio predrasude

prema homoseksualcima.Ni je se vrijeđao ako je tko pogrešno pretpostavio da je i on homoseksualac zato što je zakoračio u četrdesetu a još je bio

neženja. Za njega Ukrućeni ni je bio drugo do muškarac koji je radio za Euratom i imao tajnu koja je izazivala u njemu osjećajkrivnje.

Dickstein je slušao glazbu i pio pivo. Prišao mu je konobar i upitao:- Jeste li sami, dragi moj?Dickstein je odmahnuo glavom.- Čekam prijatelja.Trio je smijenio gitarista koji je počeo pjevati vulgarne njemačke pučke pjesme. Dicksteinu je većina dosjetki izmakla, ali su se

ostali gosti valjali od smijeha. Nakon toga nekoliko je parova zaplesalo.Dickstein je primijetio kad je Ukrućeni položio ruku na koljeno svome partneru. Ustao je i krenuo prema njihovo j loži.- Halo - rekao je vedro - zar vas nisam nekidan vidio u uredu Euratoma?Ukrućeni je problijedio.- Ne bih znao...Dickstein je ispružio ruku.- Ed Rodgers. - Isto ime je naveo i Pfafferu. - Novinar.Ukrućeni je promrmljao:- Drago mi je. - Bio je potpuno zbunjen, ali ipak toliko prisutna duha da prešuti svoje ime.- Žurim - rekao je Dickstein. - Drago mi je što sam vas sreo.- Pa, doviđenja.Dickstein se okrenuo i napustio klub. Izveo je sve što je u tom trenutku bilo potrebno: Ukrućeni je znao da je njegova tajna

otkrivena i toga se prepao.Dickstein se vraćao u hotel, s osjećajem prljavštine i stida.Od Rue Dicks netko ga je pratio.Pratilac ni je bio profesionalac i nije nastojao da se prikrije. Održavao je razmak od petnaestak ili dvadeset metara, a koraci su mu

jednolično odjekivali po asfaltu.Dickstein se držao kao da ništa ne primjećuje.Prešao je ulicu i pritom iskosa pogledao pratioca: krupan mladić, dugačka kosa, iznošena smeđa kožnata jakna.Nešto kasnije iz sjene je iskoračio drugi mladić, stao ispred Dicksteina i prepriječio mu put. Dickstein je stao i čekao. Pomislio je:

što je sad ovo, dovraga? Ni je mogao zamisliti da ga već prate. A zašto bi netko, koji ga daje pratiti, upotrijebio nespretne amatere sulice?

U uličnom svjetlu zasjala je oštrica noža. Pratilac se sasvim približio.Mladić ispred njega je rekao:- Pa lijepo, pešo, daj svoju lisnicu.Dicksteinu je odahnulo. Bili su to ulični džepari koji su pretpostavili da će svatko tko iziđe iz noćnog kluba biti lak plijen.- Nemojte me tući - molio je Dickstein. - Dat ću vam novac. - Izvukao je lisnicu.- Lisnicu - rekao je mladić.Dickstein se nije htio s njima tući. Novac je mogao lako nadomjestiti, ali da izgubi sve svoje dokumente i kreditne kartice, bilo bi

vrlo nezgodno.Uzeo je novčanice iz lisnice i ponudio im.- Trebaju mi dokumenti. Uzmite novac, neću vas pri javiti.Onaj iza njega je rekao:- Daj kreditne kartice.Momak pred n jim bio je slabi je grade. Dickstein ga je oštro promjerio i upitao:- Zašto ne odustaneš dok ti je sreća sklona, sinko? - Potom je produžio, zaobišavši mladića sa strane kolnika.Kožnati potplati zabubnjali su po asfaltu kad se drugi bacio na Dicksteina. Sad je preostala još samo jedna mogućnost za svršetak

tog susreta.Dickstein se naglo okrenuo, ščepao nogu mladića koji ga je htio udariti, povukao je, zavrnuo i slomio napadačev gležanj. Mladić

je kriknuo od bola i srušio se.Sad je onaj sa nožem skočio na Dicksteina. On je odskočio, nogom udario napadača u cjevanicu, ponovo uzmaknuo i još

jednom navalio. Mladić je zamahnuo nožem. Dickstein je izmaknuo i po treći put udario u isto mjesto. Čulo se pucan je kosti imladić se stropoštao.

Dickstein je trenutak stajao i promatrao obojicu ozlijeđenih. Osjećao se poput oca kojem su djeca tako dugo dosađivala dok muni je preostalo drugo do da ih istuče. "Zašto ste me natjerali na ovo", pomislio je. Bili su doista još djeca, možda

sedamnaestogodišnjaci. Obojica zli, lovili su homoseksualce.Ali upravo je to i Dickstein radio te večeri.Pošao je dalje. Bila je to noć koju je želio zaboraviti. Odlučio je ujutro otići iz grada.Kad se Dickstein nalazio na zadatku zadržavao se što je mogao više u hotelsko j sobi kako bi ga što manje ljudi vidjelo. U

takvim je razdobljima mogao pitati teška pijanica, ali ni je bilo razborito da pije na zadatku, alkohol je otupljivao oštricu njegovebudnosti, a u druga vremena ni je osjećao nikakve potrebe za pićem. Mnoge je sate proveo gledajući kroz prozor ili s jedeći predtelevizorom. Ni je šetao ulicama, ni je s jedio u hotelskim barovima, ni je čak ni jeo u hotelskim restoranima, uvi jek je naručivao jelou sobu, Ali i mjere opreza imale su granicu. Ni je mogao postati nevidljiv. U predvorju hotela Alfa u Luxembourgu naletio je nanekog tko ga je poznavao.

Stajao je na recepciji i odjavljivao se. Pregledao je račun, dao karticu na ime Eda Rodgersa i čekao da potpiše listić AmericanExpressa, kad ga je glas iza leđa oslovio engleski:

- Zaboga! Pa to je Nat Dickstein, zar ne?Takvog se trenutka uvijek bojao. Kao svaki agent koji se služi lažnim dokumentima, živio je u stalnom strahu da ne susretne

nekog iz davne prošlosti koji bi ga mogao raskrinkati. Ovo je bila ona mora s policajcima koji su vikali: "Špijun!", i pljeniteljem kojije ustrajao u tvrdnji: "Tvoja je mati kod kuće. Zavirio sam i vidio je kako se krije ispod stola."

Kao svaki agent bio je spreman na takav trenutak. Pravilo je bilo jednostavno: Ma tko bio, ti ga ne poznaješ U školi su tovježbali. Dobili bi naredbu:

"Danas ste Chaim Meyerson, student strojarstva", i tako dalje. Zatim su morali obilaziti, govoriti o svojem poslu i biti ChaimMeyerson; predvečer su se pobrinuli da čovjek naleti na bratića, bivšeg profesora ili rabina koji poznaje cijelu obitelj. Prvi put su seučenici uvijek smješkali, pozdravljali i kratko popričali o starim vremenima. Navečer bi im učitelj objasnio da su mrtvi. Naposljetkusu naučili da starim drugovima gledaju ravno u oči i kažu: "Tko ste, dovraga, vi?"

Dicksteinov trening je sad stupio u akciju.Najprije je pogledao službenika na recepciji kod kojeg se upravo odjavio kao Ed Rodgers. Službenik nije reagirao. Vjerojatno

nije ništa shvatio, ništa čuo ili mu je bilo svejedno.Jedna je ruka potapšala Dicksteinovo rame.Namjestio je smiješak isprike, okrenuo se i rekao francuski:- Bojim se da ste pogriješili... Suknja joj je bila zadignuta do struka, lice zajapureno d' užitka dok je ljubila Jasifa Hasana. - Pa to si doista ti! - povikao je Jasif Hasan.A tad je Dickstein, od strašnog udarca kojim se vratilo sjećanje na ono jutro u Oxfordu prije dvadeset godina, načas izgubio

prisutnost duha. Njegov je trening zakazao. Napravio je najkrupniju grešku u svojoj karijeri. Zurio je zgranuto i rekao:- Zaboga, Hasan!Hasan se smješkao i pružio ruku.- Kako dugo... mora da je proteklo više od dvadeset godina! - Dickstein se mehanički rukovao. Bio je svjestan promašaja i

nastojao se sabrati.- Sigurno - promrmljao je. - Što radiš ovdje?- Živim u Luxembourgu. A ti?- Upravo odlazim. - Dickstein je odlučio nestati što brže, da ne napravi još jednu grešku. Službenik mu pruži kartice i on načrčka

"Ed Rodgers". Pogledao je na ručni sat. - Prokletstvo, ne smijem zakasniti na avion.- Vani su moja kola - rekao je Hasan. – Odvest ću te na aerodrom. Moramo razgovarati.- Naručio sam taksi...Hasan se obratio portiru.- Odjavite taj taksi... dajte vozaču ovo za njegov trud. - Gurnuo je nekoliko kovanica.- Uistinu mi se žuri - navalio je Dickstein.- Pa, krenimo onda! - Hasan je uzeo Dicksteinov kovčeg i krenuo van.Dickstein, koji se osjećao bespomoćno, glupo i nesposobno, krenuo je za njim.Ušli su u olinjali engleski sportski dvosjed.Dickstein je proučavao Hasana dok je izlazio automobilom iz prostora zabranjenog parkiran ja. Prošarani brkovi, popunjen struk,

dublji glas, to se moglo očekivati. Ali, još je nešto bilo drukčije. Hasan se Dicksteinu uvijek činio prototipom aristokracije.Polaganih kretnji, ravnodušan i pomalo kao da se dosađuje, dok su svi ostali bili mladi i lako se uzbuđivali. Sad je njegove

arogancije, činilo se, nestalo.Bio je nalik na svoj automobil: pomalo istrošen i s izgledom užurbanosti. Dickstein se i tada ponekad pitao koliko je toga u

Hasanovu aristokratskom držanju namješteno.Dickstein se pomirio s posljedicama svoje greške i pokušao ispitati opseg štete.- Znači, sad živiš ovdje?

- Moja banka ima ovdje evropsku centralu.Možda je ipak još bogat, pomislio je Dickstein.- Koja je to banka?- Cedar banka iz Libanona.- Zašto u Luxembourgu?- Luxembourg je značajan financijski centar - odvrati Hasan. - Evropska investiciona banka ima ovdje svoje sjedište, a tu je i

međunarodna burza roba. A što je s tobom?- Živim u Izraelu. Moj kibuc se specijalizirao za proizvodnju vina. Istražujem mogućnosti za evropski plasman.- Sipaš sol u more.- I samom mi se već tako čini.- Možda ti mogu pomoći kad se vratiš. Imam mnoštvo veza i mogao bih ugovoriti za tebe neke sastanke.- Hvala lijepa. Neću zaboraviti tvoju ponudu. - U najgorem slučaju, pomislio je Dickstein, mogu na razgovore doista otići i

prodati nešto vina.- Sad je dakle tvoj dom u Palestini a moj u Evropi - usiljeno se osmjehnuo Hasan.- Kako napreduje banka? - upitao je Dickstein.Je li "moja banka" značilo "banka koja pripada meni" ili "banka kojom rukovodim" ili "banka u kojoj radim"?- Oh, izvanredno.Očigledno su iscrpili temu razgovora. Dickstein bi se bio rado raspitao šta se zbilo s Hasanovom obitelji u Palestini, kako je

završila njegova veza s Eilom Ashford i zašto vozi sportska kola. Ali plašio se da bi odgovori bili bolni, bilo za Hasana ili za njegasamog.

- Jesi li se oženio? - upitao je Hasan.- Nisam. A ti?- Ni ja.- Čudno.Hasan se smješkao.- Očigledno ne pripadamo onima koji preuzimaju odgovornost.- Oh, ja imam obaveza. - Dickstein je mislio na Mottieja kojem nije dospio dočitati Otok s blagom.- Ali ipak ne propuštaš prilike, ha? - upitao je Hasan namignuvši.- Ako se pravo sjećam, ti si bio naš donžuan - napomenuo je Dickstein nelagodno.- Ah, to su bila vremena!Dickstein je pokušao da ne misli na Eilu. Stigli su do aerodroma. Hasan je zaustavio.- Hvala ti na vožnji.Hasan se okrenuo na sjedalu i zagledao u Dicksteina.- Ne mogu se načuditi. Uistinu djeluješ mlađe nego tada, 1947.Dickstein je prihvatio pruženu ruku.- Žao mi je što moram tako žuriti. - Izišao je iz automobila.- Ne zaboravi nazvati me kad idući put dođeš.- Doviđenja. - Dickstein je zatvorio automobilska vrata za sobom i ušao u aerodromsku zgradu. Tu je naposljetku pustio maha svojim osjećajima.Trenutak je četvoro ljudi nepomično stajalo u prohladnom vrtu. Tad su Hasanove ruke kliznule Eilinim tijelom. Dickstein i

Cortone su se istog trena sklonili s rupe u živici. Ljubavnici ih nisu primijetili.Odtumarali su prema kući. Kad su bili izvan domašaja glasa, Cortone je rekao:- Isuse, umalo nismo naletjeli.- Ne bih htio o tome razgovarati - odgovorio je Dickstein. Osjećao se poput čovjeka koji je zbog nepažnje udario u stup

električne rasvjete: osjećaš bol i bijes a ne možeš okriviti nikog do sebe samog.Na sreću se prijem bližio kraju. Nestali su a da se nisu oprostili od profesora Ashforda, rogatog supruga, koji je u jednom uglu

raspravljao s nekim budućim doktorom. U Georgeu, kamo su svratili na ručak, Dickstein je jeo malo ali je popio nekoliko čaša piva.- Sluša j, Nate, ne znam zašto si tako kiseo. Pa sad bar znaš da je možeš imati, zar ni je tako?- Da - složio se Dickstein ali ni je tako mislio.Račun je iznosio više od deset šilinga. Cortone je platio a Dickstein ga je zatim otpratio na kolodvor. Svečano su se rukovali i

Cortone se popeo na vlak.Dickstein je nekoliko sati tumarao perivojem.Dok je pokušavao raščlaniti svoje osjećaje, hladnoću gotovo i nije osjećao. Uzalud. Znao je da ne zavidi Hasanu a nisu ni sve

njegove iluzije o Eili propale, ni je bio razočaran u svojim nadama, jer ih nikad nije ni gajio. Bio je poražen, ali nedostajale su muriječi da objasni zašto. Kad bi samo mogao s nekim o tome razgovarati!

Ubrzo nakon toga iselio je u Palestinu, premda ne samo zbog Eile.

Dvadeset jednu godinu, koliko je otada proteklo, ni je imao ni jednu ženu; ali ni za to ni je bila kriva isključivo Eila. Dok se udaljavao od luksemburškog aerodroma, Jasif Hasan bio je izvan sebe. Sjećao se mladog Dicksteina tako jasno kao da je

to bilo jučer: bljedoliki Židov u jeftinom odijelu, vitak poput djevojke, malo pognut, kao da čeka da ga bičuju; mladić koji ječeznutljivo zurio u zrelo tijelo Eile Ashford i tvrdokorno dokazivao da će njegov narod dobiti Palestinu, pristali Arapi na to ili ne.Hasan ga je smatrao smiješnim i nezrelim. Ali sad je Dickstein živio u Izraelu i uzgajao vinovu lozu. Našao je domovinu, a Hasan jesvoju izgubio.

Hasan više ni je bio imućan. Nije doduše nikad posjedovao neko basnoslovno bogatstvo, čak ni po levantinskim mjerilima, ali sije uvijek mogao priuštiti dobru hranu, skupu odjeću i najbolje obrazovanje i svjesno usvojiti ponašanje arapskih aristokrata, Djed muje bio uspješni liječnik, koji je starijeg sina uveo u medicinu a mlađeg u trgovačke krugove.

Mladi, Hasanov otac, kupovao je i prodavao tekstil u Palestini, Libanonu i Trans jordaniji. Pod britanskom upravom poslovi sucvali, a cionističko doseljavanje je još više oživilo trgovinu. Do 1948. obitelj je posvuda po Levantu imala trgovine, a u rodnommjestu, nedaleko od Nazareta, zemljoposjed.

Rat 1948. uništio je sve.Kad je proglašena država Izrael a arapske armije se zaratile, Hasanova obitelj je počinila kobnu grešku - spakirala je stvari i

pobjegla u Siriju. Nikad se više nije vratila. Skladište u Jeruzalemu je izgorjelo; trgovine su bile uništene ili su ih preuzeli Židovi, aizraelske vlasti su počele "upravljati" zemljom njegove obitelji. Hasan je čuo da je selo pretvoreno u kibuc.

Hasanov je otac otada živio u izbjegličkom logoru Ujedinjenih naroda. Njegovo posljednje pozitivno djelo sastojalo se u tome dasvojim libanonskim bankarima napiše preporuku za Jasifa. Jasif je bio završio studij i odlično je vladao engleskim.

Banka mu je dala posao.Prema Zakonu o naknadi za rekviriranu zemlju iz 1953. zatražio je od Izraela kompenzaciju ali je bio odbijen.Samo je jednom obišao svoju obitelj u logoru, ali to što je tamo vidio neće zaboraviti do kraja života. Njegovi su rođaci živjeli u

baraci i dijelili sanitari je s mnogim drugima. Nisu uživali nikakvih povlastica, bili su jedna od tisuće obitelji bez krova, cilja i nade.Jasif je poželio da može bacati bombe na školske autobuse, kad je gledao kako je njegov otac, mudar, odlučan čovjek, koji je nekoćčvrstom rukom upravljao velikom trgovinom, primoran stajati u redu za porciju hrane a vrijeme ubi jati igrajući dame.

Žene su donosile vodu, prale i mele, kao da se malo što izmijenilo, ali muškarci su u iznošenoj odjeći s jedili naokolo, nenadajući se ničemu. Tijela su im omlohavila, duh otupio. Tinejdžeri su paradirali logorom, natezali se i napadali noževima, moždazato što nisu vid jeli nikakvih drugih mogućnosti osim tupe svakidašnjice u ubitačnoj žezi.

Logor je zaudarao po kanalizaciji i zdvojnosti.Hasan nikad više ni je otišao tamo, premda je majci i dalje pisao. Uspio umaći stupici, a ako je oca ostavio na cjedilu... ta otac

mu je pomogao da se izvuče i vjerojatno je tako želio.Kao bankovni činovnik ni je bio osobito uspješan. Bio je inteligentan i pouzdan, ali ga je odgoj onemogućavao u pažljivom,

proračunatom poslu koji je zahtijevao savjestan odnos prema računima i pisanje dopisa u tri primjerka. Osim toga, njegovo je srcebilo drugdje.

Hasan je uvijek osjećao gorčinu zbog gubitka domovine. Nosio je tu mržnju kroz život kao tajni teret. Ma kako se trsio datrezveno razmišlja i protumači zbivanja, njegovo je srce govorilo da je napustio oca, i njegov je osjećaj krivnje pothranjivao mržnjuprema Izraelu. Svake se godine nadao da će arapske armije uništiti cionističke upadače, a svaki ga je novi neuspjeh još jače tištio irazbješnjavao.

Godine 1957. počeo je raditi za egipatsku tajnu službu.Nije bio neki značajni agent, ali dok je banka širila svoje evropske poslove, tu i tamo se znao domoći, u uredu i slušajući

prepričavanja u bankovnim krugovima, zanimljivih informacija. Ponekad je Kairo tražio određene podatke o financijskom stanjunekog proizvođača oružja, židovskog čovjekoljupca ih arapskog milijunaša. Ako Hasan nije našao podatke u dosjeima svoje banke,mogao ih je često saznati od prijatelja i sugovornika. Imao je i trajni zadatak: da drži na oku izraelske poslovne ljude u Evropi zaslučaj da su agenti. Stoga je tako prijateljski prišao Dicksteinu.

Hasan je držao da je Dicksteinova priča vjerojatno istinita. U otrcanom odijelu, onim istim okruglim limenim naočalama i sjednako neupadljivim licem, Dickstein je doista izgledao kao loše plaćeni zastupnik koji ne može prodati svoju robu. Ali bila je tuona neobična zgoda u Rue Dicks večer ranije: dvojica mladića koje je policija znala kao male lopove, nađena su u jarku brutalnoizudarana. Hasan je pojedinosti saznao od jedne svoje veze u gradskoj policiji. Očigledno su odabrali pogrešnu žrtvu. Njihove suozljede ukazivale na profesionalca: čovjek koji ih je nanio morao je biti policajac, vojnik, tjelohranitelj ili agent. Poslije takvogslučaja svakog je Izraelca koji je idućeg jutra žurio da napusti grad, vrijedilo provjeriti.

Hasan se odvezao natrag u hotel Alfa i potražio šefa recepcije.- Bio sam ovdje prije sat vremena, kad se jedan vaš gost odjavljivao. Sjećate se?- Mislim da da.Hasan mu je pružio dvjesto luksemburških franaka.- Biste li mi mogli reći pod kojim se imenom prijavio?- Kako da ne. - Recepcioner je zavirio u fascikl.- Edward Rodgers iz lista Međunarodna znanost.

- Ne kao Nathaniel Dickstein?Namještenik je strpljivo stresao glavom.- Hoćete li provjeriti da li u popisu uopće imate nekog Nathaniela Dicksteina iz Izraela?- Rado. - Recepcioneru je trebalo nekoliko minuta da prelista debeli snop papira. Hasanovo uzbuđenje je raslo. Ako se Dickstein

prijavio pod lažnim imenom, onda ni je zastupnik proizvođača vina; što bi drugo tad mogao biti nego izraelski agent? Naposljetku ječovjek zaklopio fascikl i podigao pogled. - Posve sigurno ne.

- Hvala vam. - Hasan je izišao iz hotela. Na putu za banku bio je sjajno raspoložen. Zahvaljujući domišljatosti otkrio je neštovažno. čim je s jeo za stol, sročio je poruku.

VJEROJATNI IZRAELSKI AGENT VIĐENOVDJE. NAT DICKSTEIN ALIAS ED RODGERS.METAR SEDAMDESET, NJEŽNE GRAĐE,CRNE KOSE, SMEĐE OČI, OKO ČETRDESETE. Šifrirao je poruku, dodao još jednu šifru na vrh i poslao je teleksom centrali svoje banke u Egiptu. Ona neće nikad tamo stići, jer

je dodatna šifra upućivala kairsku poštu da teleks uputi Od jelu za opće istraživan je.Dakako, poslati takvu poruku značilo je razočarenje. Druga strana neće reagirati, neće se zahvaliti. Hasanu nije drugo preostalo

nego da se ponovo prihvati svojeg posla u banci i odagna sanjarenje.Potom ga je Kairo ipak nazvao.To se dosad još ni je dogodilo. Ponekad su mu slali brzojave, telekse, čak i pisma, sve šifrirano, dakako. Jednom ili dvaput

susreo se s ljudima iz arapskih ambasada da bi dobio usmene instrukcije.Ali telefonirali mu nisu nikad. Njegov je izvještaj, činilo se, digao veću prašinu nego što se nadao.Glas koji ga je nazvao htio je čuti više o Dicksteinu.- Želim potvrdu identiteta čovjeka kojeg ste spomenuli u poruci. Je li nosio okrugle naočale.- Da.- Da li je govorio engleski s koknijskim naglaskom? Biste li još mogli raspoznati takav naglasak?- Dvaput da.- Jeste li primijetili da na donjem dijelu zapešća ima tetoviran broj?- Danas ga nisam vidio, ali znam da ga ima...Prije niz godina studirali smo za jedno na Oxfordskom sveučilištu. Potpuno sam siguran da je to on.- Vi ga poznajete? - Glas iz Kaira zvučao je iznenađeno. - Je li taj podatak u vašem dosjeu?- Ne, nisam nikad...- Morao bi biti - rekao je čovjek ljutito. – Kako dugo radite s nama?- Od 1957.- To objašnjava... Tada je sve to još izgledalo drukčije. Dobro, sad slušajte. Taj je čovjek jedna vrlo značajna... mušterija. Želimo

da budete uz njega dvadeset četiri sata i da ga ne ispustite iz vida.- To je nemoguće - rekao je Hasan nesretno. -- Otputovao je.- Kamo je otputovao?- Dovezao sam ga do aerodroma. Ne znam kamo je odletio.- Onda saznajte. Nazovite zračne kompanije i raspitajte se kojim se letom poslužio. Nazovite me za petnaest minuta.- Učinit ću što budem mogao.- Ne zanima me što možete - rekao je glas iz Kaira. - Želim cilj putovanja i to pri je nego tamo stigne. Konačno smo uhvatili s

njim vezu. Ne smijemo ga ni u kojem slučaju ponovo izgubiti.- Smjesta ću to obaviti... - rekao je Hasan ali veza se prekinula a da nije stigao završiti rečenicu.Odvagnuo je slušalicu u ruci. Istina, Kairo mu se ni je zahvalio; ali ovo je bilo bol je. Dobio je priliku da nešto učini za arapsku

stvar, priliku da napokon uzvrati udarac.Hasan je ponovo podigao slušalicu i počeo nazivati avionske kompanije.

4.

Nat Dickstein je odlučio da posjeti jednu atomsku centralu u Francusko j iz jednostavnog razloga što je francuski bio jedinievropski jezik kojim se mogao pristojno služiti, dakako, osim engleskoga, ali Britanija ni je bila članica Euratoma. Odveza se sgrupom studenata i turista do centrale. Krajolik koji je brzo promicao podsjećao je prašnjavim južnjačkim zelenilom prije na Galilejunego na Essex, koji je Dicksteinu u mladosti bio idealni krajolik. Otad je proputovao nešto svijeta, ulazio i izlazio iz aviona takonemarno kao kakav jetseter, ali mogao se još prisjetiti vremena kad su Park Lane na zapadu i Southend-on-Sea na istoku bili njegovihorizonti. I sjećao se još kako su se ti horizonti naglo proširili, kad se, nakon svog Bar Mitzvaha i očeve smrti, počeo osjećatimuškarcem. Njegovi vršnjaci razmišljali su kako da se zaposle u dokovima ili tvornicama, ožene domaćim djevojkama, pronađukuću nedaleko od roditeljske i kako da vode ustaljeni život. Njihovi su se snovi iscrpljivali u tome da uzgoje kakvog trkaćeg psa-šampiona, da vide Westham kao pobjednika kupova ili da nabave automobil.

Mladi Nat je naprotiv san jario o odlasku u Kaliforniju; Rodeziju ili Hong Kong, o tome da postane neurokirurg, arheolog ilimilijunaš. Razlog tome bio je djelomično taj što je bio inteligentniji od većine vršnjaka kojima su se strani jezici činili tuđim,tajanstvenim, školskim predmetom poput algebre a ne sredstvom izražavan ja; ali glavna je razlika bila u tome što je bio Židov.Harry Chieseman, Dicksteinov šahovski partner u djetinjstvu, bio je pametan, dinamičan i brzorječiv, ali se smatrao pripadnikomlondonske radničke klase i bio je uvjeren da se to nikako ne može izmijeniti. Dickstein je naprotiv znao, premda se ni je mogao sjetitida je to od nekoga čuo, za sposobnost Židova, bez obzira gdje su rođeni, da se na najvećim sveučilištima istaknu, da započnu noveindustrije kao što je filmska, da budu najuspješniji bankari, odvjetnici i tvorničari; a ako to ne mogu postići u zemlji u kojoj su serodili, da odsele u drugu i pokuša ju tamo. čudno je to, razmišljao je Dickstein dozivajući u sjećanje svoju mladost, da je jedan narod,stoljećima proganjan, toliko uvjeren u svoju sposobnost da postiže sve što poduzme.

Naprimjer, kad mu treba ju atomske bombe, baci se na posao i pribavi ih.Ta je tradicija bila utjeha, ali je malo koristila Dicksteinu u onom što je poduzeo.U daljini se ocrtala centrala. Kad se autobus približio, Dickstein je uočio da je reaktor veći nego što je zamišljao. Zauzeo je

zgradu od deset katova.Zamišljao je, tko zna zašto, da bi reaktor morao stati u malen prostor.Vanjske sigurnosne mjere bile su prije na industrijskom nego na vojnom nivou. Teren je bio okružen visokom ogradom koja nije

bila nabijena strujom. Dok je turistički vodič obavljao formalnosti, Dickstein je pogledao u portirnicu: straža je imala samo dvaekrana kućne televizije. Dickstein je pomislio: mogao bih uvesti pedeset ljudi u krug, po danjem svjetlu, a da stražari ništa neprimijete. Loš znak, zaključio je potišteno. To je značilo da ima ju drugih razloga da se osjećaju sigurni.

Sišao je s autobusa s ostalima i pošao asfaltiranim parkiralištem ka prijemnoj zgradi. Teren je bio tako uređen da se stjecaopovoljan dojam: njegovani travnjaci, gredice sa cvijećem i mnogo tek zasađenog drveća, sve čisto i prirodno, bijelo obojeno inezadimljeno. Dickstein se osvrnuo prema portirnici uz koju se sad zaustavio sivi opel. Jedan od dvojice putnika je izišao iporazgovarao sa čuvarima koji su mu, činilo se, pokazivali kamo će krenuti. U unutrašnjosti kola na tren se o nešto odbila sunčanazraka.

Dickstein je s grupom pošao u predvorje. Pod staklenim zvonom stajao je pehar koji je osvojila ragbi momčad centrale. Na ziduje visio zračni snimak postrojenja. Dickstein je stao ispred njega, upijajući po jedinosti i razmišljajući kako bi mogao prodrijeti ucentralu dok je zapravo u dnu duše brinuo zbog sivog opela.

Četiri hostese u pristalim uniformama povele su ih u razgledavan je centrale. Dicksteina nisu zanimale divovske turbine,futurističke kontrolne dvorane s pultovima načičkanim svijetlećom dugmadi i skalama, ni sistem napajanja koji je bio takokonstruiran da je izdvajao ribe i vraćao ih natrag u rijeku. Pitao se jesu li ljudi u opelu slijedili njega, a ako jesu, zašto.

Međutim, u dijelu centrale za zapriman je goriva neobično se zainteresirao. Upitao je hostesu kako se doprema gorivo.- Kamionima - odgovorila je ukočeno. Neki su u skupini, od pomisli da se uran vozi naokolo u kamionima, nervozno zakikotali.

- To nije opasno - nastavila je čim je smijeh utihnuo. - Materijal nije čak ni radioaktivan dok ne uđe u reaktor. Iz kamiona se istovaruje u dizalo i prevozi u skladište goriva na sedmom katu. Odatle se sve odvija automatski.

- Kako se kontrolira kvantiteta i kvaliteta isporuke? - pitao je Dickstein.- To se obavlja u tvornici goriva. Pošiljka se tamo pečati, a ovdje samo još provjeravamo pečat.- Hvala. - Dickstein je obradovano kimnuo.Sistem ipak ni je bio tako strog kako je tvrdio Herr Pfaffer iz Euratoma. U Dicksteinovoj mašti jedan ili dva plana polagano su

poprimali oblik.Vidjeli su kako funkcionira uređaj za punjenje reaktora. Novi se element dopremao iz skladišta do reaktora; daljinskim

upravljanjem podignut je betonski poklopac jednog od kanala za gorivo, izvađen istrošeni element, umetnut novi, poklopac jespušten a istrošeni element uronjen u vodom ispunjenu šahtu koja je vodila do bazena za rashlađivan je.

Hostesa je govorila savršenim pariškim naglaskom, neobično zavodljivim glasom.- Reaktor ima tri tisuće kanala za gorivo, a svaki sadrži osam elemenata. Elementi traju pet do sedam godina. Uređaj za punjenje

obnavlja gorivo u pet kanala prilikom svake operacije.Krenuli su dalje da razgleda ju bazene za hlađenje. Istrošeni elementi hladili su se u dubini od šest metara, potom su ih, još

visoko radioaktivne, zatvarali u olovne boce teške pedeset tona, dvjesto elemenata u jednu, i prevozili cestom ili željeznicom dopostrojenja za reprocesiranje.

Dok su hostese u predvorju posluživale kavu i pecivo, Dickstein je u mislima ocjenjivao što je naučio. Odvagivao je da li biukrao istrošene elemente, pošto se na kraju ionako želi dobiti plutonij. Sad je shvatio zašto to nitko nije predložio. Bilo bi priličnojednostavno oteti kamion, to bi uspio bez ikakve pomoći, ali kako bi prokrijumčario iz zemlje kontejner težak pedeset tona idopremio ga do Izraela a da to nitko ne opazi?

Ide ja o kradi urana iz kruga centrale jednako je malo obećavala. Osiguranje je doduše bilo površno; već i sama činjenica da sumu dopustili ispitivanje i to još u turističkoj grupi, bio je dokaz toga, ali je gorivo u postrojenju bilo zatvoreno u automatskomdaljinsko upravljačkom sistemu. Izlazilo je tek kad je prošlo nuklearni proces i spušteno u bazene za hlađenje. A tad bi Dicksteinponovo stajao pred problemom da golemi kontejner s radioaktivnim materijalom prokrijumčari kroz neku evropsku luku.

Morao je postojati način da se provali u skladište elemenata. Tad bi se mogli dizalom spustiti, natovariti u kamion i odvesti. Alizato bi trebalo neko vrijeme držati na nišanu po jedine ili sve namještenike centrale. A naredba je bila da sve izvede tajno.

Jedna mu je hostesa ponudila još kave i on joj zahvali. Kod Francuza se čovjek mogao pouzdati da će kava biti dobra. Nekimladi inženjer počeo je govoriti o nuklearno j sigurnosti. Ima je neizglačane hlače i vrećasti pulover. Dickstein je uočio da sviznanstvenici i tehničari pod jednako izgledaju: odjeća im je bila stara, neusklađena i udobna; mnogi su nosili brade što je pri je bioznak ravnodušnosti nego taštine. Uzrok je tome možda bio što se u njihovu poslu ništa ni je polagalo na izgled osobe, već sve napamet, pa ni je imalo svrhe truditi se oko vanjskog dojma. No možda je to bilo romantično gledan je na nauku.

Ni je uopće pratio predavan je. Fizičar iz Veizmannova instituta bio je mnogo sažetiji.- Ne postoji nešto kao što je sigurni nivo radijacije. Neopasni nivo radi jaci je ne postoji - rekao je. - Tko tako govori, zamjenjuje

zračenje s vodom u bazenu za kupanje; ako je taj dubok jedan metar, siguran si, a ako je dubok tri metra, neplivač se utopi. Urealnosti se zračenje može prije usporediti s ograničenjima brzine na cesti: pedeset kilometara na sat je sigurni je od sto trideset, ali netako sigurno kao trideset, a potpuno si siguran jedino ako uopće ne uđeš u automobil.

Dickstein se ponovo usredotočio na problem krađe urana. Uvjet da bude izvedena tajno onemogućavao je svaki plan koji bidonio. Možda je cijela stvar osuđena na neuspjeh. Što je nemoguće, nemoguće je. Ne, bilo je još prerano donositi takav sud.

Ponovo se posvetio činjenicama.Morat će se usredotočiti na otmicu robe u provozu: poslije onog što je danas vidio to je bilo očito.Elementi s gorivom nisu se provjeravali u centrali, nego unosili ravno u reaktor. Mogao je oteti kamion, izvaditi uran iz

elemenata, ponovo ih zatvoriti, obnoviti pečat i podmititi ili zastrašiti vozača kamiona da isporuči prazne cijevi. One bi s vremenomušle u reaktor, po pet od jednom, i to bi se mjesecima odvijalo. Naposljetku bi djelotvornost reaktora opala za nevažni postotak. Bitće ispitivan ja, testova. Možda neće doći do rezultata sve dok prazni elementi ne budu zamijenjeni punim, a ti će ponovo podićidjelotvornost centrale. Možda nitko neće ni shvatiti što se zbilo, sve dok prazne elemente ne reprocesiraju i premala količinadobivenog plutonija ne ukaže na to što se dogodilo. Dotad, za četiri do sedam godina, trag do Izraela bi se zameo.

Ali mogli bi uzroke otkriti i rani je. I dalje je ostajalo pitanje kako iznijeti materijal iz zemlje.Ipak, imao je već obrise mogućeg plana, a to ga je malo oraspoložilo.Predavanje je završilo. Poslije nekoliko površnih pitan ja grupa je pošla natrag k autobusu. Dickstein je s jeo otraga. Neka

sredovječna žena je prigovorila:- To je bilo moje sjedalo. - Zurio je u nju ledena lica dok se ni je povukla.Na povratku iz centrale, Dickstein je pogledavao kroz stražnji prozor. Nakon otprilike kilometar i pol iz jedne sporedne ulice

izišao je sivi opel i krenuo za autobusom. Dicksteinovo se raspoloženje pokvarilo. *Otkrili su ga. To se dogodilo ili ovdje ili u Luxembourgu, vjerojatno u Luxembourgu. Odgovoran za to mogao je biti Jasif

Hasan, ni je bilo razloga zbog kojeg ne bi mogao biti agent, ili netko drugi.Vjerojatno su ga pratili iz opće znatiželje, jer nije postojala mogućnost da su saznali za njegove planove... a možda ipak jesu?

Trebalo je samo da ih se otrese.Dickstein je proveo jedan dan u gradu u blizini atomske centrale i u okolici; vozio se autobusima, taksijima, jednim rent-a-carom

i pješačio. Do kraja dana identificirao je tri vozila: sivi opel, jedan mali prljavi kamion i jedan njemački ford, te pet ljudi iz ekipe kojaga je pratila. Ljudi su pomalo podsjećali na Arape, ali su u ovom dijelu Francuske mnogi kriminalci potjecali iz sjeverne Afrike.Netko je možda unajmio ovdašnje pomagače. Brojnost ekipe je objašnjavala zašto nije već pri je uočio pratnju.

Bili su u mogućnosti da stalno izmjenjuju ljude i vozila. Duga vožnja do centrale i natrag na sporednoj cesti s malo prometa,pridonijela je na kraju da njihova djelatnost ne ostane nezamijećena.

Sutradan se izvezao iz grada autocestom. Ford ga je sli jedio nekoliko kilometara, a zatim ga je nadomjestio opel. U svakomvozilu s jedila su po dvojica. Još dvojica su vjerojatno bila u kamionu, a jedan ga je čekao u hotelu.

Opel mu je još bio za petama kad je naišao na pješački most iznad autoputa, odakle sedam- osam kilometara u oba smjera nijebilo odvojka. Dickstein se zaustavio uz nogostup, izišao i otvorio poklopac motora. Nekoliko minuta je tobože kopao po motoru.

Sivi opel je projurio i nestao, a ford je prošao mimo za minutu. Ford će čekati na idućem odvojku, a opel će se vratiti kad uspi jeokrenuti, da bi njegovi putnici mogli vidjeti što Dickstein radi. Tako je stajalo u udžbenicima za ovakav slučaj.

Dickstein se nadao da će se progonitelji držati udžbenika, jer bi mu inače pothvat propao.Uzeo je sklopivi trokut iz prtljažnika i postavio ga ispred lijevog stražnjeg kotača.Opel je prošao susjednom trakom.Postupali su prema udžbeniku.Dickstein se uputio pješice.Kad je napustio autoput, popeo se u prvi autobus koji je naišao i odvezao se njime u susjedni gradić. Putem je otkrio sva tri

automobila pratnje u različito vrijeme. Dopustio je sebi skroman preuranjen trijumf: nasjeli su.Iz grada se izvezao taksijem koji ga je dovezao nedaleko od njegova automobila, na drugoj strani autoputa. Opel se provezao,

zatim je ford dvjesto metara iza njega skrenuo s ceste. Dickstein se dao u trk.Nakon višemjesečnog rada u polju u kibucu bio je u dobroj kondiciji. Potrčao je ka pješačkom mostu, pretrčao ga i trčao na

drugoj strani autoputa po nogostupu. Zadihan i oznojen stigao je do automobila za manje od tri minute.Jedna od dvojice izišao je iz forda i pokušao ga sustići. Onda je primijetio da je nadmudren. Ford je krenuo. Čovjek je potrčao

natrag i uskočio dok je automobil ubrzavao i prebacivao se u prvu voznu traku.Dickstein je ušao u automobil. Pratioci su sad bili na pogrešnoj strani autoputa i tek će na idućem odvojku moći promijeniti

smjer. Uz brzinu od sto trideset kilometara na sat trebat će im do tamo i natrag deset minuta, što je značilo da ima bar pet minutaprednosti. Neće ga sustići.

Krenuo je prema Parizu, mumljajući melodiju navijača Westhama:Polako, polako, laaako.* Kad se dočulo za arapsku atomsku bombu, u Moskvi je zavladala panika.Ministarstvo vanjskih poslova obuzela je panika zato što za to ni je saznalo rani je, KGB se uspaničio jer ni je za to čuo prvi, a

partijski sekretarijat je poludio jer nije želio još jednu tko-je-kriv svađu između KGB-a i Ministarstva vanjskih poslova; posljednja jepotrajala jedanaest mjeseci i svima u Kremlju pretvorila život u pakao.

Na sreću, način na koji su Egipćani otkrili svoju tajnu, omogućavao je stvaran je stanovite zalaznice. Egipćani su htjeli istaknutida nisu obavezni obavještavati svoje saveznike o tajnim projektima i da je tehnička pomoć, koju su za uspješno provođenje tražili,sporedna stvar. Njihov je stav bio: "Oh, usput, mi gradimo taj atomski reaktor da bismo proizveli plutonij i atomske bombe kojimaćemo zbrisati Izrael s lica zemlje. Hoćete li nam dakle pomoći ili ne?" Poruka, dotjerana i ukrašena diplomatskim ljubaznostima, bilaje predana, kao neka usputna misao, na svršetku jednog rutinskog sastanka egipatskog ambasadora u Moskvi i zamjenika odjela zaBliski istok u Ministarstvu vanjskih poslova.

Zamjenik koji je primio poruku, pažljivo je odvagnuo što da počne s tom informacijom. Dakako, u prvom redu bio je dužan da jeproslijedi pretpostavljenom koji će potom informirati ministra. Ali tako bi njegov pretpostavljeni prisvojio pohvalu za informaciju idošao u priliku da sakupi poene protiv KGB-a. Je li posto jao kakav put da iz cijele stvari izvuče osobnu korist? Znao je da se uKremlju najbolje napreduje ako si na neki način zadužio KGB.

Sad je bio u prilici da momcima učini golemu uslugu. Ako ih smjesta obavi jesti o poruci egipatskog poslanika, imat će vremenada se pravilno postave i prikažu kao da su o arapskoj atomskoj bombi sve ionako već znali i upravo se spremali da to objelodane.

Nadjenuo je ogrtač s namjerom da iziđe i nazove znanca u KGB iz telefonske govornice za slučaj da njegov telefon prisluškuju,zatim je shvatio da je to smiješno jer je KGB bio taj koji je prisluškivao telefone; stoga je skinuo ogrtač i poslužio se uredskimtelefonom.

Činovnik u upravi KGB-a je također bio stručnjak za sistem. Podigao je veliku prašinu u novoj zgradi KGB-a na moskovskojkružnoj cesti. Najprije je nazvao šefovu sekretaricu i zatražio hitan sastanak za petnaest minuta. Pazio je na to da se ne obrati osobnošefu. Potom je opalio još šest glasnih razgovora i potjerao sekretarice i kurire da pišu memorandume i prikupe dosjee. Ali majstorskipotez bio je dnevni red. Dogodilo se da je dnevni red za idući sastanak o Bliskom istoku bio otipkan samo dan prije i upravo seizvlačio na stroju za umnožavanje. Povukao je matrice i na vrh dopisao novu točku dnevnog reda: "Najnoviji razvitak u egipatskomnaoružan ju - specijalni izvještaj", s vlastitim imenom u zagradi. Potom je naredio da se novi dnevni red umnoži, s jučerašnjimdatumom na njemu, i tog poslijepodneva dostavi zainteresiranim odjelima.

Potom, kad se osigurao da će s tim vijestima polovica Moskve povezati njegovo ime i nići je drugo, pošao je k šefu.Istog dana stigla je jedna manje upadljiva informacija. U okviru rutinske razmjene između egipatske tajne službe i KGB-a, Kairo

je javio da je u Luxembourgu otkriven izraelski agent Nat Dickstein i da ga sad prate. Zbog drugih okolnosti tom se izvještajupoklonilo manje pažnje nego što je zasluživao. Samo je jedan čovjek u KGB-u posumnjao da bi obje vijesti mogle biti u vezi.

Ime tog čovjeka bilo je David Rostov.Otac Davida Rostova bio je sitni diplomat, čija je karijera zapela zbog pomanjkanja veza, prije svega veza s tajnom službom.

Njegov je sin shvatio takav odnos stvari i neumoljivom logikom, koja će obilježavati njegove odluke cijelog života, stupio u tadašnjiNKVD, koji je kasnije promijenio ime u KGB.

Kad je pošao u Oxford, već je bio agent. U ona idealistička vremena kad je Rusi ja tek izišla iz rata kao pobjednik a razmjeriStaljinovih čistki još nisu shvaćeni, znameniti engleski sveučilišni centri bili su plodno tlo za sovjetsku tajnu službu. Rostov jezavrbovao nekoliko sjajnih ljudi, od kojih je jedan još 1968. iz Londona isporučivao tajne. Nat Dickstein je bio jedan od njegovih

promašaja.Rostov se sjećao da je Nat Dickstein bio jedan od neopredijeljenih socijalista i da je kao osoba bio pogodan za špijunažu: bio je

suzdržljiv, strastven i podozriv; osim toga bio je pametan. Rostov se sjećao rasprava o Bliskom istoku koje su vodili za jedno sprofesorom Ashfordom i Jasifom Hasanom u zeleno-bijeloj kući na obali rijeke. A šahovska partija između njega i Dicksteina bila jeoštra bitka.

Ali u Dicksteinovim se očima ni je zrcalio plamen idealizma. Ni je posjedovao duh misionara.Premda je u svojim gledištima bio čvrst, ni je gajio želju da preobrati svijet. Većina je ratnih veterana bila takva, Rostov bi

izbacio mamac: "Dakako, ako se doista želiš boriti za socijalizam u svijetu, moraš raditi za Sovjetski Savez", a veterani bi na touvijek promrmljali: "Sranje."

Poslije Oxforda Rostov je radio u sovjetskim ambasadama u nizu evropskih gradova, Rimu, Amsterdamu, Parizu. Nikad se ni jeizvukao iz KGB-a u diplomatsku službu. S godinama je shvatio da ne posjeduje potrebnu političku viziju da bi odigrao uloguvelikog državnika u kojoj bi ga njegov otac najradije bio vidio. Mladenačko oduševljenje je popuštalo. Sve u svemu, još je vjerovaoda je socijalizam vjerojatno politički sistem budućnosti, ali ga ta vjera više nije ispunjavala gorućom strašću. Vjerovao je ukomunizam na način na koji drugi ljudi vjeru ju u Boga: ne bi ga jako iznenadilo ni razočaralo da se pokazalo da je pogriješio, a umeđuvremenu je živio kao prije.

Kad je postao zreo posvetio se, možda s još većom energijom, neposrednijim ciljevima. Postao je briljantan tehničar, majstordovijanja i okrutnosti u špijunskom zanatu; i, što je u SSSR-u jednako važno kao i na Zapadu, naučio je tako manipuliratibirokracijom da je za svoje uspjehe uvijek uspio ubrati najveća priznanja. Prvi odjel KGB-a bio je neka vrst centrale, koja jeprikupljala i analizirala informacije. Većina vanjskih agenata pripadala je Drugom odjelu, najvećem u KGB-u, koji se bavio svimvrstama subverzija, sabotaža, izda ja, ekonomske špijunaže i svim policijskim poslovima u zemlji koji su se smatrali političkiosjetljivim. Treći odjel, koji se zvao Smerš, dok taj naziv nije na Zapadu dobio odviše neugodnog publiciteta, bavio sekontrašpijunažom i posebnim operacijama. U njemu su radili neki od najsmionijih, najbistrijih i najopasnijih agenata špijunskebranše.

Rostov je radio u Trećem, i bio jedna od njegovih zvijezda.Imao je čin pukovnika. Stekao je orden za izbavljanje jednog agenta iz britanskog zatvora Wormwood Scrubs. U toku godina

stekao je ženu, dvoje djece i ljubavnicu. Ljubavnica se zvala Olga, bila je dvadeset godina mlada od njega, plava nordijska božica izMurmanska i najuzbudljivija žena koju je u životu upoznao. Znao je da mu ne bi bila ljubavnica da ni je uživao privilegije KGB-a;unatoč tome, vjerovao je da ga ona ljubi. Bili su nalik, a kako su prozreli hladnu ambiciju jedno u drugom, njihova je strast bila jošjača. U njegovu braku više nije bilo strasti, ali je zato bilo drugih osjećaja: privrženosti, drugarstva, postojanosti i činjenice da ga jejedino Marja umjela nasmijati do suza. Tu su bili dječaci: Juri j Davidovič, koji je studirao na Moskovskom sveučilištu i slušaoprošvercane ploče Beatlesa, i Vladimir Davidović, mladi genij, o kojem se već govorilo kao o budućem svjetskom šahovskomprvaku. Vladimir se natjecao za mjesto na uglednoj Fizičko-matematičkoj školi i Rostov je bio uvjeren da će uspjeti: zaslužio je to natemelju svojih sposobnosti, a osim toga, jedan pukovnik KGB-a također nije bio bez utjecaja.

Rostov se u sovjetsko j društvenoj ljestvici popeo visoko, ali je izračunao da bi mogao postići i više. Njegova žena ni je višemorala stajati u redu u mnoštvu u trgovinama, kupovala je u berjoskama za jedno s elitom; imali su veliki stan u Moskvi i malu dačuna Baltičkom moru. Ali Rostov je želio limuzinu s vozačem, još jednu daču na Crnom moru gdje bi mogao smjestiti Olgu, pozivniceza privatne projekcije dekadentnih zapadnjačkih filmova i u starosti liječničku njegu u kremaljskoj klinici.

Sad se nalazio na raskrsnici. Ove će godinenapuniti pedesetu. Gotovo pola svojeg vremena provodio je za pisaćim stolom u Moskvi, drugu je polovicu posvećivao

operacijama sa svojim malim timom. Već i sad je bio stariji od bilo kojeg drugog agenta koji je radio u inozemstvu. Preostajale su musamo dvije mogućnosti: ako popusti i dopusti da se na njegove rani je uspjehe zaboravi, završit će karijeru kao instruktor agenata ukagebeovskoj školi Broj 311 u Novosibirsku. Uspije li i dalje nizati spektakularne rezultate, bit će unaprijeđen na potpunomadministrativni posao, imenovan u jedan ili dva komiteta, i započeti izazovnu ali sigurnu karijeru u organizaciji sovjetske tajneslužbe. Tad će dobiti limuzinu i daću na Crnom moru.

U iduće dvije ili tri godine morao je izvesti još jedan veliki pothvat. Kad je stigla vijest o Natu Dicksteinu, upitao se ni je li tonjegova šansa.

Pratio je Dicksteinovu karijeru s nostalgijom profesora matematike čiji je najbolji učenik odlučio studirati umjetnost. Još uOxfordu je čuo priče o ukradenom tovaru oružja i sam je otvorio Dicksteinov dosje u KGB-u. U međuvremenu su on i drugidopuniti dosje na temelju povremenih promatranja, glasina, procjena i dobre starinske špijunaže. Dosje je jasno davao na znan je daje Dickstein sad jedan od najistaknutijih agenata Mossada. Kad bi Rostovu uspjelo servirati Dicksteinovu glavu na tanjuru, bila bimu osigurana budućnost.

Ali Rostov je bio oprezan. Kad god je mogao odabrati metu, izabirao je neku jednostavnu. Nije bio čovjek slave po svakucijenu, naprotiv. Jedna od najvažnijih strana njegova talenta sastojala se u tome da bude nevidljiv kad se dijele rizični zadaci. Udvoboju s Dicksteinom šanse su bile neugodno podjednake.

Stoga će sa zanimanjem pratiti daljnje izvještaje iz Kaira o djelatnosti Nata Dicksteina u Luxembourgu, ali će paziti da ne budeuvučen u njih.

Uostalom, upravo je zato i dospio tako daleko jer je uvijek izbjegavao opasne igre.

Forum na kojem se raspravljalo o arapskoj bombi bio je politički komitet za Bliski istok. Mogao je to biti bilo koji od jedanaest ilidvanaest kremaljskih komiteta, jer su jedne te iste strane bile zastupljene u svima. Na svima bi se izjavljivalo isto i postizalo isterezultate, jer problem je bio dostatno velik da isključi frakcionaška nadmudrivanja.

Komitet je imao devetnaest članova, ali su dva bila u inozemstvu, jedan bolestan a četvrtog je na dan konferencije pregaziokamion. To ni je bilo važno, jer bitna su bila samo trojica: jedan iz Ministarstva vanjskih poslova, jedan predstavnik KGB-a i delegatgeneralnog sekretara. Medu statistima bili su Rostovljev pretpostavljeni koji je iz principa prikupljao članstvo u svim mogućimkomitetima, i sam Rostov, u svojstvu njegova pomoćnika. (Po znakovima kao što je taj, Rostov je zaključivao da se razmatranjegovo iduće unapređenje.)

KGB je bio protiv arapske bombe jer je KGB djelovao iza kulisa, a bomba bi premjestila odluke u otvorenu sferu a time i izpodručja djelatnosti KGB-a. Upravo iz tog razloga je Ministarstvo vanjskih poslova bilo u prilog bombi, njome bi dobilo više posla iutjecaja. Partijski je sekretar bio protiv, jer kako bi SSSR zadržao utjecaj na Bliskom istoku kad bi Arapi tamo odnijeli odlučnupobjedu?

Diskusija je otvorena čitanjem izvještaja KGB-a "Najnoviji razvoj u egipatskom naoružanju".Rostov je smjesta uočio da je tu jedna činjenica napuhana s pomoću nekoliko općih podataka, dobivenih nazivanjem Kaira, za

jedno s gomilom procjena i morem praznih fraza do razmjere tirade čije je čitanje potrajalo dvadeset minuta. I on sam je više negojednom izveo sličnu stvar.

Potom je jedan činovnik iz Ministarstva vanjskih poslova nadugačko izlagao svoju verziju sovjetske politike na Bliskom istoku.Ma kakvi bili motivi cionističkih doseljenika, rekao je, jasno je da se Izrael održao isključivo podrškom zapadnog kapitalizma; a ciljtog kapitalizma bio je osigurati na Bliskom istoku istureni položaj s kojeg može držati na oku svoje naftne interese. Svaku sumnju utu analizu uklonio je 1956. englesko-francusko-izraelski napad na Egipat. Sovjetska politika mora podržati Arape u njihovojprirodnoj netrpeljivosti prema tom ostatku kolonijalizma. Premda - u okviru svjetske politike - nije preporučljivo da SSSR potakneatomsko naoružavan je Arapa, ali sad kad je ono već započelo, izravni je nastavak sovjetske politike da takvo naoružavan jepodupre. Činovnik je posve zaboravio da postoji točka.

Svima je to beskonačno izlaganje činjenica koje su bile same po sebi razumljive, bilo tako dosadno da se diskusija nakon togaodvijala posve neuobičajeno, tako neuobičajeno da je Rostovljev pretpostavljeni naposljetku dobacio:

- Da, ali dovraga, ne možemo tim jebenim luđacima dati u ruke atomsku bombu.- Slažem se - rekao je predstavnik partijskog sekretara, koji je istodobno bio i predsjedavajući. - Ti će, ako bombu dobi ju,

bombu i upotrijebiti. To bi prisililo Amerikance da napadnu Arape, konvencionalnim ili atomskim oružjem; ja bih rekao ovimdrugim. Tad Sovjetskom Savezu ostaju samo dvije mogućnosti: ostaviti saveznike na cjedilu ili započeti treći svjetski rat.

- Nova Kuba - progovorio je netko.Predstavnik Ministarstva vanjskih poslova je objasnio:- Rješenje bi bio sporazum s Amerikancima kojim bi se obje strane obavezale da ni u kakvim okolnostima neće na Bliskom

istoku primijeniti nuklearno oružje. - Kad bi mogao pokrenuti takav projekt, fotelja bi mu bila osigurana još daljnjih dvadeset petgodina.

- Bi li značilo da smo mi povrijedili sporazum ako bi Arapi bacili bombu? - upitao je predstavnik KGB-a.Ušla je žena s bi jelom pregačom vukući za sobom kolica sa čajem i komitet odredi pauzu. Zastupnik generalnog sekretara stajao

je sa šalicom u ruci i ustima punim voćnog kolača, i pričao vic.- Bio kapetan KGB-a čiji glupi sin ni je mogao shvatiti pojmove partija, domovina, sindikati i narod. Kapetan je savjetovao

dečku da oca usporedi s partijom, majku s domovinom, baku sa sindikatom a sebe samog sa narodom. Ali sin nikako da shvati.U ljutnji otac ga zaključa u ormar u roditeljskoj spavaćoj sobi. Dečko je bio u ormaru kad je otac u noći navalio na ženu.

Pogledao je kroz ključanicu i uskliknuo: "Sad shvaćam! Partija siluje domovinu, sindikati spavaju a narod mora sve to gledati itrpjeti!"

Zaorio je opći smijeh. Služiteljica čaja stresla je glavom u lažnom zgražanju. Rostov je vic već čuo.Kad se komitet nevoljko vratio na posao, predstavnik generalnog sekretara postavio je odlučno pitanje:- Ako Egiptu ustegnemo tehničku pomoć koju traži, hoće li on usprkos tome uspjeti proizvesti bombu?Kagebeovac koji je čitao izvještaj, odgovorio je:- Nemamo dovoljno informacija da bismo mogli dati pouzdan odgovor na to. Međutim, dobio sam mišljenje jednog našeg

znanstvenika o toj točki, i čini se da u osnovi ni je teže izraditi jednostavnu atomsku bombu od konvencionalne.Delegat Ministarstva vanjskih poslova je rekao:- Mislim da moramo pretpostaviti da će oni bombu napraviti i bez naše pomoći, premda možda nešto spori je.- Pretpostavljati mogu i sam - rekao je oštro predsjedavajući.- Dakako - promrljao je ukoreni čovjek iz Ministarstva.Delegat KGB-a je nastavio:- Njihov jedini ozbiljni problem bio bi kako da osiguraju plutonij. Mi ne znamo ima ju li ga već ili ne.David Rostov je sve to pratio s velikim zanimanjem. Po njegovu mišljenju komitet je mogao donijeti samo jednu odluku.

Predsjedavajući je sad Potvrdio njegovo gledište.- Ja vidim situaciju ovako - počeo je. – Ako pomognemo Egipćanima da izrade svoju bombu, jačamo našu sadašnju politiku na

Bliskom istoku, jačamo naš utjecaj u Kairu i u položaju smo da bombu do stanovitog stupnja držimo pod kontrolom.Ako pomoć odbijemo, ogorčit ćemo Arape a ostavljamo mogućnost da usprkos tome naprave bombu a mi da izgubimo bilo

kakav nadzor nad njom.- Drugim riječima, kako će se ionako domoći bombe, bolje je da na okidaču bude ruski prst - dopunio je čovjek iz Ministarstva

vanjskih poslova.Predsjedavajući ga je ošinuo razdraženim pogledom i nastavio:- Možemo dakle Politbirou preporučiti sljedeće:Egiptu treba pružiti tehničku pomoć u izgradnji atomskog reaktora, a takva pomoć treba uvi jek biti usmjerena na to da sovjetsko

osoblje stekne konačnu kontrolu nad oružjem.Rostov si dopusti sjenku zadovoljnog osmijeha: takav je zaključak očekivao.- Glasajmo - rekao je delegat Ministarstva.- Slažem se - podupro ga je delegat KGB-a.- Nitko protiv?Nitko ni je bio protiv.Komitet je prešao na drugu točku dnevnog reda. Tek nakon konferencije Rostova je iznenadio jedan novi aspekt: ako Egipćani nisu mogli izraditi bombu bez pomoći, naprimjer

zbog pomanjkanja urana, tad su Ruse vrlo vješto natjerali da im potrebnu pomoć pruže.Rostov je volio svoju obitelj - u malim količinama. Prednost njegova zanimanja bila je u tome što je, kad mu je obitelj dosadila, a

živjeti s djecom bilo je zamorno, mogao otputovati u inozemstvo, a do povratka bi je se dovoljno zaželio da izdrži s njom nekolikomjeseci. Volio je starijeg sina Jurija, usprkos njegovoj nemogućoj glazbi i sumnjivim gledištima o disidentskim pjesnicima. Ali,mlađi sin, Vladimir, bio mu je ljubimac. Kao beba, Vladimir je bio tako lijep da su ga ljudi držali djevojčicom. Odmalena je Rostovučio dječaka logične igre, obraćao mu se kompliciranim rečenicama, raspravljao s n jim o geografiji dalekih zemalja, mehanicistrojeva i funkcioniranju radija, cvijeća, slavina i političkih partija. Dječak je bio najbolji u svakom razredu, premda je sad u Fizičko-matematičkoj broj 2, smatrao je Rostov, mogao naići na sebi ravne.

Rostov je bio svjestan da u sinu nastoji potaknuti neke od ambicija koje ni sam nije uspio ostvariti. Na sreću su se poklapale sdječakovim sklonostima: znao je da je bistar, volio je biti pametan, i želio postati značajan čovjek. Jedino mu nije prijao rad zaKomsomol: smatrao ga je gubitkom vremena.

Rostov mu je često govorio: "Možda to i jest gubitak vremena, ali nikad nećeš nikamo dospjeti ako ne napreduješ u partiji. Akoželiš izmijeniti sistem, moraš mu se postaviti na čelo i mijenjati ga iznutra." Vladimir je prihvatio taj argument i odlazio na sastankeKomsomola: naslijedio je očevu nepokolebljivu logiku.

Dok se Rostov vozio kroz prometnu gužvu, radovao se neuzbudljivoj, ugodnoj večeri kod kuće.Večerat će u četvoro, potom gledati televizijsku seriju o junačkim sovjetskim špijunima koji nadmudruju CIA-u. Prije lijeganja

popit će čašu votke.Rostov je parkirao na cesti ispred kuće. U zgradi su stanovali viši rukovodioci, polovina ih je imala male sovjetske automobile

poput njegova, ali garaža ni je bilo. Stanovi su po moskovskim standardima bili prostrani: Jurij i Vladimir su imali svaki svoju sobu, initko ni je morao spavati u dnevnoj.

Kad je ušao u stan začuo je svađu. Marjin je glas bio ljutit, zatim se čuo lom i povik; potom je čuo kako Jurij dobacuje materipogrdnu riječ. Rostov je gurnuo kuhinjska vrata i još s aktovkom u ruci, mračna lica stao na prag.

Marja i Jurij su se svađali za kuhinjskim stolom; bila je neobično razjarena i na rubu histeričnog plača, a on pun ružnemladenačke mržnje. Između njih ležala je Jurijeva gitara s prelomljenim vratom.

Marja ju je razbila, smjesta je pomislio Rostov, ali je povod svađi bilo nešto drugo.Oboje mu se smjesta potužilo.- Razbila mi je gitaru! - povikao je Jurij.- On je svojom dekadentnom glazbom osramotio obitelj - požalila se Marja.Potom je Jurij ponovo materi dobacio pogrdu.Rostov je ispustio aktovku, zakoračio i zalijepio mladiću šamar.Jurij se zaljuljao od siline udarca, a obrazi su mu porumenjeli od bola i stida. Sin je rastom dostigao oca, ali je bio plećatiji:

Rostov ga ni je ovako udario otkako je dečko postao muškarac. Jurij se smjesta stavio u obranu i zamahnuo šakom: da je udaracpogodio cilj, Rostov bi ostao bez svijesti. No, on je u hipu odskočio u stranu zahvaljujući dugogodišnjem treningu i oborio Jurija štoje blaže mogao.

- Idi iz kuće - naredio je mirno. - Vrati se kad budeš spreman da se ispričaš majci.Jurij se pridigao.- Nikad! - povikao je i za sobom zalupio vrata.Rostov je skinuo šešir i ogrtač i s jeo za kuhinjski stol. Mar ja je natočila šalicu čaja i pružila mu: njegova se ruka tresla kad ju je

uzimao. Naposljetku je upitao:

- U čemu je problem?- Vladimir nije položio prijemni.- Vladimir? Kakve to veze ima sa Jurijevom gitarom? Kakav prijemni?- Za Fizičko-matematičku. Odbili su ga.Rostov je nijemo zurio u nju.- Bila sam tako potresena a Jurij se samo smijao, on je malo ljubomoran na brata, znaš, potom je počeo izvoditi nekakvu

zapadnjačku svirku, a ja sam pomislila da nije moguće da Vladimir nije dosta pametan, već da njegova obitelj možda nema dostautjecaja, možda nas smatraju nepouzdanima zbog Jurija, njegovih stavova i njegove glazbe. Znam da je to ludo ali razbila sam gitaruu trenutku uzrujanosti.

Rostov više ni je slušao. Vladimira su odbili?Nevjerojatno. Dečko je bio pametniji od svojih učitelja, prepametan za obične škole, one mu nisu mogle ništa ponuditi. Fizičko-

matematička gimnazija bila je predviđena za osobito nadarenu djecu. Osim toga, dečko je rekao da ispit nije bio posebno težak.Vjerovao je da je postigao sto posto bodova a on je uvijek znao kako je prošao na testovima.

- Gdje je Vladimir? - upitao je ženu.- U svojoj sobi.Rostov je krenuo hodnikom i pokucao na vrata sinove sobe. Odgovora ni je bilo. Ušao je. Vladimir je sjedio na krevetu, zurio u

zid lica crvena i umrljana suzama.- Koliko si bodova dobio na testu?Vladimir je podigao pogled. Lice mu je bilo maska dječačkog neshvaćanja.- Sto posto. - Pružio je Rostovu snop papira. -Pamtim sva pitanja i odgovore. Ni jedne greške, sve sam dvaput provjerio. Izišao

sam iz predavaonice pet minuta prije roka.Rostov se okrenuo.- Zar mi ne vjeruješ?- Da, naravno da ti vjerujem - rekao mu je Rostov. Pošao je u dnevnu sobu gdje je stajao telefon. Nazvao je školu. Direktor je još

bio tamo.- Vladimir ni je imao ni jednu grešku na testu - rekao je Rostov.Direktor je odgovorio smirujućim tonom:- Žao mi je, druže pukovniče. Mnogo darovite djece se ovdje natječe za mjesto...- Jesu li svi imali sto posto ispravne odgovore na testu?- O tome, nažalost, ne mogu...- Vi znate tko sam - prekinuo ga je Rostov oštro. - Znate da ja to mogu saznati.- Druže pukovniče, vi ste mi simpatični i ja bih volio vašeg sina imati u svojoj školi. Molim vas ne pričinjajte sebi neprilike

izazivanjem skandala. Ako vaš sin ponovo pokuša za godinu dana imat će sjajnu šansu da bude primljen.Ljudi nisu običavali upozoravati oficira KGB-a da sebi ne stvaraju neprilike. Rostov je počeo shvaćati.- Ali on je doista osvojio stotinu poena.- Nekoliko je kandidata položilo pismeni test bez i jedne greške...- Zahvaljujem - rekao je Rostov i odložio slušalicu. Dnevna je soba bila u mraku, ali on ni je palio svjetla. S jedio je u naslonjaču i razmišljao. Direktor mu je mogao reći da su svi

kandidati odgovorili bez greške, ali većina ljudi ne može olako slagati, lakše je bilo zaobići odgovor. Međutim, rekao mu je da bi akodigne prašinu zbog rezultata, mogao sebi nanijeti neprilike.

Znači, netko je potegnuo veze. I manje darovita djeca bila su primana zato što su im očevi bili utjecajniji. Rostov je savladavaobijes. Nemoj bjesnjeti na sistem, govorio je sam sebi, iskoristi ga.

I on je mogao upotrijebiti veze.Podigao je slušalicu i nazvao stan svojeg pretpostavljenog, Feliksa Voroncova. Feliksov glas je zvučao malo čudno, ali Rostov

nije na to obratio pažnju.- Slušaj, Felikse, mog su sina odbili na Fizičko--matematičkoj.- To mi je žao - odgovorio je Voroncov. - Ali, napokon, ne mogu svi biti primljeni.To ni je bio očekivani odgovor. Sad je Rostov pripazio na ton Voroncovljeva glasa.- Što misliš time reći?- Moj sin je primljen.Rostov je trenutak šutio. Ni je znao da se Feliksov sin natjecao. Dečko je bio bistar ali ni upola toliko pametan koliko Vladimir.

Rostov se pribrao.- Onda mi dopusti da ti prvi čestitam.- Hvala - odgovorio je Feliks nelagodno. – Ali zašto si me nazvao?- Oh... ne bih htio remetiti vašu proslavu. To može pričekati do u jutro.- U redu. Doviđenja.

Rostov je odložio slušalicu i blago položio telefon na pod. Da je sin bilo kojeg birokrata ili političara primljen na osnovi veza,Rostov bi se protiv toga mogao boriti. Svačiji je dosje imao po neku crnu točku. Jedina osoba protiv koje se nije mogao boriti bila jeneka njemu pretpostavljena u KGB-u. Nije imao mogućnosti da u ovogodišnjoj podjeli mjesta bilo što izmijeni.

Vladimir će se dakle morati natjecati i iduće godine. Ali sve se ovo može ponoviti. Na neki način do iduće godine Rostov morapostići položaj na kojem mu svi Voroncovi ovog svijeta ne mogu podvaliti. Iduće godine sve će to drukčije postaviti. U prvom ćeredu zaviriti malo u dosje direktora, pribavit će potpuni popis kandidata i pobrinuti se za svakog koji bi mogao stvar ugroziti. Usto ćeprisluhnuti telefone i otvoriti pisma da sazna tko se služi pritiskom.

Ali najprije mora postići položaj koji će mu to omogućiti. Sad je uvidio da ne može sebi dopustiti samozadovoljstvo u pogledukarijere. Ako se s njim tako postupa, mora da njegova zvijezda već blijedi.

Novi veliki uspjeh koji je tako usputno planirao za iduće dvije ili tri godine, trebalo je ubrzati.Sjedio je u mračnoj dnevnoj sobi smišljajući prve poteze.Nakon nekog vremena ušla je Marja i šutke sjela do njega. Kasnije je na poslužavniku donijela jelo i pitala ga hoće li gledati

televiziju. Stresao je glavom i odgurnuo večeru. Ubrzo zatim tiho se povukla u spavaću sobu.Juri j se vratio u ponoć, malo pripit. Ušao je u dnevnu sobu i upalio svjetlo. Iznenađen i uplašen što vidi oca pred sobom,

ustuknuo je.Rostov je ustao i zagledao se u starijeg sina, prisjetivši se muka vlastitog odrastanja, pogrešno usmjerene ljutnje, jasne,

uskogrudne vizi je dobra i zla, brzih poniženja i polaganog osvajanja mudrosti.- Jurij, želim ti se ispričati što sam te udario - rekao je.Jurij je briznuo u plač.Rostov je rukom obujmio široka sinova pleća ipoveo ga u njegovu sobu.- Obojica smo bili u pravu - nastavio je. – I mama. Morat ću uskoro otputovati. Pokušat ću ti donijeti novu gitaru.Poželio je poljubiti sina, ali svi su postali nalik zapadnjacima, bojali su se poljupca. Blago ga je ugurao u sobu i zatvorio za njim

vrata.Vraćajući se u dnevnu sobu, shvatio je da su u posljednjih nekoliko minuta njegovi planovi dobili čvrst oblik. Ponovo je s jeo u

naslonjač, ovaj put s olovkom i papirom i počeo skicirati memorandum. Predsjedniku Komiteta za državnu sigurnostOd: Zamjenika šefa Evropskog odjelaKopija: Šefu Evropskog odjelaDatum: 24. svibnja 1968. Druže Andropov,Šef mog odjela, Feliks Voroncov, danas je odsutan, ali mišljenja sam da su pitanja koja slijede previše hitna da bi se sačekao

njegov povratak. Jedan agent u Luxembourgu javio je da je tamo opažen izraelski operativac Nathaniel ("Nat") David JonathanDickstein, alias Edward ("Ed") Rodgers, s nadimkom Gusar.

Dickstein je rođen 1925. kao sin trgovca u Stepneyju, u istočnom Londonu. Otac mu je umro 1938, a majka 1951. Dickstein je1943. stupio u britansku vojsku, borio se u Italiji, unaprijeđen je u kaplara i zarobljen kod La Molina. Poslije rata je na Oxfordskomsveučilištu studirao semitske jezike. Godine 1948. napustio je Oxford ne diplomiravši, i emigrirao u Palestinu gdje je gotovo smjestapočeo raditi za Mossad.

U početku je bio upleten u kradu i tajnu kupovinu oružja za cionističku državu. U pedesetim je predvodio operaciju protivboraca palestinskog oslobodilačkog pokreta u potezu Gaze i osobno je odgovoran za minsku stupicu u kojoj je poginuo Ali. Krajempedesetih i početkom šezdesetih bio je istaknuti pripadnik grupe atentatora koji su lovili odbjegle naciste. Inscenirao je terorističkinapad na njemačke raketne stručnjake koji su radili za Egipat, 1963. i 1964. godine.

U njegovu dosjeu pod poglavljem "slabosti" piše: nisu poznate. Čini se da nema nikakvih rođaka ni u Palestini niti drugdje.Dicksteina ne zanimaju alkohol, droge ni kocka. Nema nikakvih romantičnih veza, a njegov dosje sadrži pretpostavku da je zbogmedicinskih pokusa, koje su na njemu provodili nacistički znanstvenici, seksualno pasivan.

Osobno sam dobro upoznao Dicksteina u njegovim razvojnim godinama 1947/48, kad smo obojica studirali u Oxfordu. Igralismo zajedno šah, ja sam otvorio njegov dosje i pratim njegovu karijeru s osobitim zanimanjem.

Čini se da on sad radi na području koje je već dvadeset godina moja specijalnost. Sumnjam da se među 110.000 radnika našegkomiteta nalazi čovjek kvalificiraniji od mene da se suprotstavi tom izvanrednom cionističkom agentu.

Predlažem stoga da meni povjerite zadatak da otkrijem karakter Dicksteinove misije i da ga, ako treba, eliminiram. (Potpis)David Rostov

Zamjeniku šefa Evropskog odjelaOd: Predsjednika Komiteta za državnu sigurnostKopija: Šefu Evropskog odjelaDatum: 24. svibnja 1968. Druže Rostov,Vaš je prijedlog prihvaćen. (Potpis)Jurij Andropov Predsjedniku Komiteta za državnu sigurnostOd: Šefa Evropskog odjelaKopija: Zamjeniku šefa Evropskog odjelaDatum: 26. svibnja 1968. Druže Andropov,Pišem vam u vezi s razmjenom memoranduma između vas i mojeg zamjenika, Davida Rostova, za vrijeme mog kratkog boravka

na službenom zadatku u Novosibirsku.Dakako, svesrdno se slažem sa zabrinutošću druga Rostova i vašim odobrenjem, ali vjerujem da nema razloga njegovoj žurbi.Kao terenac, Rostov naravno ne vidi stvari u jednako širokoj perspektivi kao njegovi pretpostavljeni, i postoji jedan aspekt

situacije na koji vas je propustio upozoriti.Sadašnje istraživan je u vezi s Dicksteinom poveli su naši egipatski saveznici i dosad je ono isključivo bilo u n ihovim rukama.Iz političkih razloga ne bih preporučio da se umiješamo i njih zaobiđemo što, čini se, Rostov smatra mogućim. U najmanju ruku

trebali bismo im ponuditi suradnju.Nepotrebno je napomenuti da bi ovu akciju, koja zahtjeva međunarodnu suradnju tajnih službi, trebali koordinirati šefovi odjela a

ne njihovi zamjenici. (Potpis)Feliks Voroncov Šefu Evropskog odjelaOd: Kancelari je predsjednika Komiteta za državnu sigurnostKopija: Zamjeniku šefa Evropskog od jelaDatum: 28. svibnja 1968. Druže Voroncov,Drug Andropov mi je stavio u zadatak da odgovorim na vaš memorandum od 26. svibnja.I on drži da se mora ju uzeti u obzir političke implikacije Rostovljeva plana, ali ne želi da inicijativu ostavimo u egipatskim

rukama i da mi samo "surađujemo'. Razgovarao sam sa našim saveznicima u Kairu i oni su se složili da Rostov predvodi ekipu zanadzor Dicksteina pod uvjetom da jedan njihov agent bude punopravni član grupe.

(Potpis)Maksim Bikov, osobni pomoćnik Predsjednika. (Olovkom dopisan dodatak)Felikse, ne dodijavaj mi više s ovim dok ne budeš imao rezultat. I drži na oku Rostova. On hoće tvoj posao, a ako se ne pribereš,

ja ću mu ga dati.Jurij Zamjeniku šefa Evropskog odjelaOd: Ureda predsjednika Komiteta za državnu sigurnostKopija: Šef u Evropskog odjelaDatum: 29. svibnja 1968.

Druže Rostov,Kairo je imenovao agenta koji će u predmetu Dickstein pripadati vašoj ekipi. To je agent koji je otkrio Dicksteina u

Luksembourgu. Ime mu je Jasif Hasan. (Potpis)Maksim Bikov, osobni pomoćnik Predsjednika Kad je držao predavanja u centru za izobrazbu, Pierre Borg je uvijek ponavljao: "Javljajte se, stalno se javljajte, ne tek tada kad

vam nešto zatreba, već po mogućnosti svakog dana. Mi moramo znati što radite, i možemo imati važne informacije za vas."Potom su regruti odlazili u kantinu i čuli krilaticu Nata Diksteina: "Javite se tek tada kad vam treba više od 100.000 dolara."Borg je bjesnio na Dicksteina. Lako bi se razljutio, osobito kad nije znao što se događa. Na sreću, ljutnja je rijetko kad ometala

njegove sudove. Ljutio se i na Kawasha. Doduše, mogao je shvatiti zašto ga je Kawash naručio u Rim; Egipćani su tamo držalibrojnu ekipu, tako da je Kawashu bilo lako naći izliku da odleti tamo, ali nije bilo razloga zbog kojeg su se morali sastati uprokletom javnom kupalištu.

Borg se ljutio i onda kad je s jedio u kancelariji u Tel Avivu i brinuo zbog Dicksteina, Kawasha i ostalih čekajući uzalud njihoveporuke, sve dok nije povjerovao da mu se neće javiti zato što im nije simpatičan; tad bi pobjesnio, lomio bi olovke i otpustiosekretaricu.

Kupalište u Rimu, zaboga, takvo je mjesto jamačno puno pedera. Osim toga, Borg ni je volio svoje ti jelo. Spavao je u pidžami,nikad ni je odlazio plivati, nikad u trgovinama nije isprobavao odjeću, nikad se ni je svlačio dogola osim u jutro da se brzo istušira.Sad je stajao u sauni, omotan oko pasa najvećim ručnikom koji je mogao naći, svjestan blijede kože, posvuda osim po licu i šakama,mesa mekanog i mlohavog i prosi jednog krzna na ramenima.

Pronašao je Kawasha. Tijelo Arapina bilo je vitko, tamnosmeđe i gotovo bez dlaka. Pogledali su se u oči kroz paru i poputpotajnog ljubavnog para pošli jedan uz drugog, ne pogledavši se, u posebnu sobu s krevetom.

Borgu je odlanulo što se više ne mora izlagati pogledima. Nestrpljivo je čekao Kawashove vijesti.Arapin je uključio uređaj za vibriran je kreveta. To će onemogućiti prislušne uređaje ako ih je tu bilo.Dva su muškarca stajala jedan blizu drugoga i tiho razgovarala. Borg se osjećao nelagodno te se okrenuo tako da je s Kawashom

razgovarao preko ramena.- Imam čovjeka u Gattari - rekao je Kawash.- Sjajna - Borgu je pao kamen sa srca. - A vaš odjel čak ni je ni upleten u projekt.- Imam bratića u Vojnoj obavještajnoj službi.- Odlično. Tko je čovjek u Gattari?- Saman Husein, jedan od vaših.- Dobro, dobro, dobro. Šta je saznao?- Građevinski radovi su dovršeni. Ima ju zgradu za reaktor, upravni blok, stanove za osoblje, i pistu.Mnogo su dalje nego što se mislilo.- Što je sa samim reaktorom? O tome se radi.- Sad rade na njemu. Teško je reći koliko će to potrajati, potrebni su stanoviti precizni radovi.- Hoće li to moći svladati? - pitao je Borg. - Mislim, sve te složene kontrolne sisteme...- Kako čujem kontrole ne mora ju biti komplicirane. Brzina nuklearne reakcije se jednostavno smanjuje na taj način što se u

atomski reaktor gurnu metalne šipke. Ali postoji još nešto: Saman javlja da Qattara vrvi Rusima.- Uh, jebi ga - rekao je Borg.- Po tome sudim da ima ju sve elektronske sisteme koji im trebaju.Borg je s jeo na stolac. Ni je više razmišljao o kupalištu, vibrirajućem krevetu i svojem bijelom mekanom ti jelu.- To je loša vijest.- Ima jedna još gora. Dickstein je provaljen.Borg je zurio u Kawasha kao gromom ošinut.- Provaljen? - ponovio je kao da ne zna što ta riječ znači. - Provaljen?- Da.Borga je naizmjence hvatao bijes i očaj. Napokon je upitao:- Kako je to uspio, ta j... jebivjetar?- Prepoznao ga je jedan od naših agenata u Luxembourgu.- Što je Dickstein tamo tražio?- To bi vi morali znati.- Dalje.

- Bio je to očigledno slučajan susret. Agent se zove Jasif Hasan. To je sitna riba, radi za jednu libanonsku banku i drži na okuIzraelce koji dolaze tamo. Dakako da je našim 1 judima bilo poznato ime Dickstein...

- Služio se svojim pravim imenom? - U nevjerici je upitao Borg. Sve gore i gore.- Ne vjerujem - rekao je Kawash. - Taj ga je Hasan otpri je poznavao.Borg je stresao glavom.- Uz takvu sreću tko bi povjerovao da smo odabrani narod.- Dali smo Dicksteina pratiti i obavijestili smo Moskvu - nastavio je Rawash. - Naravno, vrlo se brzo otarasio pratnje, ali se

Moskva jako trsi da Dicksteina ponovo pronađe.Borg je podupro bradu šakom i zagledao se u egzotični friz na zidu. Kao da se cijeli svijet urotio da onemogući izraelsku politiku

općenito, a njegove planove posebno. Poželio je sve ostaviti i vratiti se u Quebec; poželio je udariti Dicksteina po glavi tupimpredmetom; poželio je zbrisati taj neprobojni izraz na Kawashovu pristalom licu.

Zamahnuo je rukom kao da nešto odbacuje.- Sjajno! Egipćani su sa svojim reaktorom daleko ispred nas, Rusi im pomažu, Dickstein je provaljen, a KGB je poslao svoje

ljude na njegov trag. Mogli bismo izgubiti trku, je li vam to jasno? Tad ćete vi imati bombu, a mi ne. A mislite li da će je upotrijebiti?- Ščepao je Kawasha za ramena, tresući ga. - To su vaši ljudi, vi mi recite hoće li baciti bombu na Izrael? Možete se okladiti da hoće!

- Prestanite urlati - rekao je mirno Kawash.Skinuo je Borgove ruke sa svojih ramena. - Još je daleko do toga da jedna ili druga strana pobijedi.- Da - odvratio je Borg.- Morat ćete kontaktirati Dicksteina i upozoriti ga - rekao je Kawash. - Gdje je sad?- Proklet bio ako znam - uzvratio je Pierre Borg.

5.

Jedina potpuno nedužna osoba čiji su život upropastili špijuni u aferi oko žute pogače, bio je službenik Euratoma kojeg jeDickstein okrstio Ukrućeni ovratnik.

Otresavši se pratnje u Francuskoj, Dickstein se mcestom vratio u Luxembourg, nagadajući da će na Iuksemburškom aerodromunetko stražariti dan i noć. Kako su znali broj njegova rent-a-cara, stao je u Parizu da ga vrati i kod druge tvrtke unajmi drugi.

U Luxembourgu je prve večeri posjetio diskretni klub u Rue Dicks. S jeo je sam za stol, srkao pivo i čekao da se po javiUkrućeni ovratnik. Ali je njegov plavokosi prijatelj stigao prvi. Bio je još mlad, možda mu je bilo dvadeset pet ili trideset, imao ješiroka ramena i ispod smeđeg dvorednog sakoa očito sjajno građeno tijelo. Plavokosi je prišao loži u kojoj je prošli put s jedio sUkrućenim ovratnikom. Kretao se graciozno poput plesača. Plaža je bila prazna. Ako se par svake večeri sastajao ovdje, onda jevjerojatno bila za njih rezervirana.

Naručio je piće i pogledao na sat. Ni je opazio da ga Dickstein motri. Za nekoliko minuta ušao je Ukrućeni ovratnik. Imao jecrveni pulover s V-izrezom i bijelu košulju s ovratnikom koji se kopčao malom dugmadi. Kao i prvi put, uputi se ravno stolu zakojim je s jedio njegov prijatelj. Pozdravili su se ispruživši obje ruke. Činilo se da su sretni. Dickstein se spremao da razbi je njihovuidilu.

Pozvao je konobara.- Molim vas, odnesite bocu šampanjca za onaj tamo stol, čovjeku u crvenom puloveru. A za mene još jedno pivo.Konobar je najprije donio pivo i potom je u kabliću za led odnio bocu šampanjca za stol Ukrućenog ovratnika. Dickstein je vidio

kako pokazu je paru da je on darovalac. Kad su svrnuli pogled prema njemu, podigao je čašu s pivom kao da im nazdravlja iosmjehnuo se. Ukrućeni ga je prepoznao i činilo se da se uznemirio.

Dickstein je ustao od stola i pošao u toalet.Oprao je lice da mu prođe vrijeme. Za dvije minute ušao je prijatelj Ukrućenog. Počešljao se, čekajući da treći čovjek iziđe.

Potom se obratio Dicksteinu.- Moj prijatelj traži da ga ostavite na miru.Dickstein se cinično nasmijao.- Neka mi to sam kaže.- Vi ste novinar, zar ne? Što bi bilo da vaš urednik sazna da posjećujete ovakva mjesta?- Ja sam slobodni novinar.Mladić se približio. Bio je gotovo petnaest centimetara viši od Dicksteina i bar petnaestak kila teži.- Ostavite nas na miru.- Ne.- Zašto to radite? Što hoćete?- Ti me ne zanimaš, ljepotane. Bolje ti je da odeš kući dok ja porazgovaram s tvojim prijateljem.- Idi dovraga - dreknuo je mladić i krupnom šakom zgrabio Dicksteinove revere. Drugom je zamahnuo. Ali udarac nije uslijedio.Dickstein je prstima ubo mladića u oči. Plavokosi je odskočio ustranu. Dickstein se podvukao ispod zamahnute ruke i svom

snagom udario mladića u trbuh. Plavokosi je naglo ispustio zvuk i presamitio se, okrenuvši se ustranu. Dickstein ga je još jednomudario, vrlo odmjereno, u hrbat nosa. Nešto je puklo i krv je potekla. Mladić se stropoštao na opločeni pod.

To je dostajalo.Dickstein je brzo izišao; usput je popravio kravatu i poravnao kosu. U klubu je započeo program, njemački gitarist pjevao je

kuplet o policajcu pederu. Dickstein je platio i pošao ka izlazu. Vidio je kako je Ukrućeni zabrinuta lica pobrzao u toalet.Ljetna je noć bila blaga, ali je Dickstein počeo drhtati. Pješačio je malo i potom ušao u jedan bar i naručio brendi. Bio je to bučni,

zadimljeni lokal s televizorom na tezgi. Dickstein je ponio čašu za stol u kutu i s jeo okrenut zidu.Tuča u toaletu neće biti prijavljena policiji.Izgledat će kao svađa zbog ljubavnika, a ni Ukrućeni ovratnik ni vlasnik lokala neće htjeti da se takvo što iznosi u javnost.

Ukrućeni će svojeg prijatelja odvesti nekom liječniku i slagati da se sudario s vratima.Dickstein je pio brendi i prestao drhtati. Nema načina da čovjek bude špijun a da ne radi takve stvari. A u tom svijetu nisi mogao

posto jati kao nacija ako nemaš špijune. A bez nacije Nat Dickstein se nije osjećao sigurnim.Činilo se da je nemoguće časno živjeti. Sve da se on ostavi tog posla, drugi bi postali špijuni i u njegovo ime nanosili zlo, što je

bilo gotovo isto. Tko je želio živjeti, morao je biti neumoljiv. Dickstein se sjetio kako mu je jedan nacistički liječnik govorio gotovoisto to.

Već je davno zaključio da se u životu ne radi o dobru ili zlu, već o pobjedi ili porazu. Ipak, bilo je trenutaka kad mu ta filozofijanije pružala nikakve utjehe.

Izišao je iz bara i uputio se prema kući Ukrućenog ovratnika. Morao je iskoristiti prednost dok je čovjek još obeshrabren. Zanekoliko minuta ušao je u usku, kaldrmom popločenu ulicu, i stao u sjenu nasuprot staroj, uvučenoj kući. Prozor na mansardi nijebio rasvijetljen.

Dok je čekao, zahladilo je. Ushodao se. Evropska je klima bila očajna. U to doba godine u Izraelu bi bilo divno: dugi, sunčani

dani i tople noći, težak fizički rad dan ju a navečer drugarstvo i smijeh.Dickstein je poželio da pođe kući.Naposljetku su se pojavili Ukrućeni i njegov prijatelj. Prijateljeva je glava bila u zavojima, i očigledno je jedva što vidio jer se

rukom oslonio o rame Ukrućenog kao da je slijep. Ispred kuće su stali, Ukrućeni je kopajući po džepu tražio ključ. Dickstein jeprešao ulicu i prišao im. Bili su mu okrenuti leđima a njegovi se koraci nisu čuli.

Ukrućeni ovratnik je otključao vrata, okrenuo se da pomogne prijatelju i ugledao Dicksteina. Prestravljeno je odskočio.- Oh, Bože!Prijatelj je upitao:- Što je? Što je?- To je on.- Moram razgovarati s vama - rekao je Dickstein.- Zovi policiju - dreknuo je prijatelj.Ukrućeni je uzeo prijatelja za ruku i počeo ga vući u vežu. Dickstein je ispružio ruku i zadržao ih.- Morate me pustiti unutra, inače ću ovdje na ulici prirediti scenu.- Taj će nam zagorčavati život dok ne dobije što hoće - rekao je Ukrućeni.- Ali što hoće?- To ćete začas saznati - odgovorio je Dickstein.Ušao je u kuću ispred njih i počeo se penjati stubištem. Nakon kratkog oklijevanja krenuli su za njim.Kad su stigli gore, Ukrućeni je otključao vrata mansardnog stana. Ušli su. Dickstein se osvrnuo oko sebe. Stan je bio prostraniji

nego što je očekivao, vrlo elegantno namješten stilskim namještajem, s prugastim tapetama, i s mnogo biljaka i slika. Ukrućeni jesmjestio prijatelja u naslonjač, za tim iz kutije uzeo cigaretu, pripalio je stolnim upaljačem i usadio prijatelju u usta. Sjedili su tijesnojedan uz drugog i čekali da Dickstein progovori.

- Nisam ga prebio. Zadao sam mu samo dva udarca.- Zašto?- On je mene napao. Zar vam to ni je rekao?- Ne vjerujem vam.- Koliko vremena namjeravate potratiti na besmislene rasprave o tome?- Nimalo.- Dobro. Treba mi članak u Euratomu, dobar materijal, to mi je važno za karijeru. A dobar bi materijal bio i članak o

homoseksualcima na odgovornim mjestima te organizacije.- Vi ste pokvarena svinja - dobacio mu je prijatelj Ukrućenog.- Točno - složio se Dickstein. - Ali odustat ću od te priče ako dobijem neku bolju.Ukrućeni je prošao rukom kroz sjedinama prošaranu kosu i Dickstein primijeti da su mu nokti premazani prozirnim lakom.- Mislim da sam shvatio - rekao je.- Što? Što si shvatio? - upitao je njegov prijatelj.- Traži podatke.- Točno - rekao je Dickstein. Ukrućenom kao da je odlanulo. Sad je za Dicksteina nastupio trenutak da bude malo ljubazniji, da

nastupi ljudski i dopusti im da povjeruju kako stvari ipak nisu tako crne.Ustao je. Na politiranom stoliću stajao je dekanter s viskijem. Dok je govorio, ulio je po prst u tri čaše. - Vidite, vi ste ranjivi,

uzeo sam vas na nišan i očekujem da me zbog toga mrzite. Ali neću tvrditi da ja vas mrzim. Svinja sam i poslužio sam se vama, to jesve. Na stranu to što još pijem i vaše piće. – Pružio im je čaše i s jeo. - Nakon kraće stanke Ukrućeni je upitao:

- Što želite znati?- To je već bolje. - Dickstein je otpio gutljaj viskija. Gadio mu se taj okus. - Euraton ima popis svih transporata radioaktivnog

materijala unutar zemalja-članica, uz to i sveg uvoza i izvoza u zemlje izvan zajednice. Je li tako?- Da.- Točnije: prije nego netko može pomaknuti ma i gram urana s točke A do točke B mora zatražiti vašu dozvolu.- Da.- Postoje potpuni podaci za svaku izdanu dozvolu?- Podaci su u kompjutoru.- To znam. Kad se od kompjutora zatraži, ispisat će popis svih budućih transporta urana, za koje je izdana dozvola.- To redovito čini. Ispis se podijeli jednom mjesečno za unutrašnju potrebu.- Sjajno - rekao je Dickstein. - Upravo mi taj ispis treba.Zavladala je duga šutnja. Ukrućeni ovratnik je gutnuo malo viski ja. Dickstein nije svoj dirao: dva piva i veliki brendi koje je već

te večeri popio bili su više od količine koju bi obično popio za četrnaest dana.- Zašto vam treba popis? - upitao je mladić.- Provjerit ću sve transporte u određenom mjesecu. Tad ću moći dokazati da ono što ljudi izvode nema mnogo veze s onim što

saopćavaju Euratomu.

- Ne vjerujem vam - rekao je Ukrućeni.Čovjek ni je budala, pomislio je Dickstein. Slegnuo je ramenima.- Što onda mislite, zašto mi treba popis?- To ne znam. Vi niste nikakav novinar. Dosad niste izrekli ni jednu istinitu riječ.- To nimalo ne mijenja na stvari, zar ne? - rekao je Dickstein. - Vjerujte što god hoćete. Nemate drugog izbora no da mi taj popis

date.- Imam - usprotivio se Ukrućeni. - Napustit ću posao.- Ako to učinite - rekao je Dickstein polagano - samljet ću vašeg prijatelja u kašu.- Ići ćemo na polici ju! - dobacio je mladić.- Ja ću nestati, možda na godinu dana, ali vratit ću se i pronaći vas. Tad ću vas premlatiti. Vaše se lice više neće moći prepoznati.Ukrućeni ovratnik se zabuljio u Dicksteina.- Tko ste vi?- To zapravo nije važno, zar ne? Znate da svoju prijetn ju mogu ostvariti.Ukrućeni je zakopao lice u dlanove.Dickstein je sačekao dok tišina ni je postala mučna. Ukrućeni je bio bespomoćan, satjeran u kut.Postepeno je uviđao da ima samo jedan jedini izlaz.Dickstein mu je dao vremena i progovorio ponovo tek nakon cijele minute.- Kompjutorski ispis će biti debeo - rekao je blago.Ukrućeni ovratnik je kimnuo ne podigavši pogled.- Da li vam pregledava ju aktovke kad odlazite s posla?Stresao je glavom.- Da li se ispisi mora ju držati pod ključem?- Ne. - Ukrućeni se ovratnik s vidljivim naporom pribrao. - Ne - ponovio je iscrpljeno - ti podaci nisu strogo povjerljivi. Samo

povjerljivi, nisu namijenjeni javnosti.- Dobro. Sutra ćete morati promisliti o svim pojedinostima: koje ćete kopije ponijeti, što ćete reći sekretarici i tako dalje.

Prekosutra odnesite kompjutorski ispis kući. Čekat će vas moja poruka. U njoj će stajati kako da mi izručite materi jal. – Dickstein seosmjehnuo. - Nakon toga me vjerojatno više nikad nećete vidjeti.

- Tako mi boga, nadam se - rekao je Ukrućeni ovratnik.Dickstein je ustao.- Ni je potrebno da se zasad opterećujete telefonskim pozivima. - Pronašao je aparat i istrgnuo žicu iz zida. Potom je prišao

vratima i otvorio ih.Prijatelj je pogledao iščupane žice. Činilo se da mu se vid vraća. Upitao je:- Zar sa bojite da će se predomisliti?Dickstein mu je odgovorio:- Toga se vi morate bojati. - Izišao je zatvorivši tiho vrata za sobom.Život ni je natjecanje u popularnosti, osobito ne u KGB-u. David Rostov bio je sad kod pretpostavljenog i svih onih koji su

Feliksu Voroncovu bili lojalni vrlo nepopularan. Voroncov je kiptio od bijesa zbog načina na koji su ga zaobišli: odsad će poduzetisve što bude u njegovoj moći da Rostova uništi.

Rostov je s time računao. Nimalo ni je požalio odluku da u slučaju Dicksteina sve stavi na jednu kartu. Naprotiv, bio je njomevrlo zadovoljan. Već je razmišljao o prvorazrednom, elegantno krojenom tamnoplavom odi jelu od engleskog sukna koje će kupitikad dobi je bon za Odjel 100 na trećem katu moskovskog GUM-a.

Međutim, požalio je što je Voroncovu omogućio manevar. Trebao je uzeti u obzir Egipćane i njihovu reakciju. To je bila nevoljas Arapima: bili su u špijunaži tako nespretni i nekorisni da je čovjek jednostavno bio sklon da ih ignorira. Na sreću, Jurij Andropov,šef KGB-a i povjerenik Leonida Brežnjeva, progledao je namjere Feliksa Voroncova da vrati nadzor nad projektom Dickstein.Andropov je to spriječio.

Stoga je jedina posljedica Rostovljeve greške bila da je bio primoran surađivati s prokletim Arapima.Već i to je bilo dovoljno zlo. Rostov je imao vlastitu malu grupu koja se sastojala od Nika Bunina i Pjotra Tirina, a funkcionirala

je bez greške.Kairo je povrh toga bio pun rupa, kao sito: polovica od onog što je prolazilo preko njega, otjecala je u Tel Aviv.To što je dodijeljeni Arapin bio Jasif Hasan moglo se pokazati kao prednost, ali moglo je biti i suprotno.Rostov se vrlo jasno sjećao Hasana: bogati mladić, nemaran i bahat, dovoljno pametan ali nemotiviran, s površnim političkim

stavovima i preobilnom garderobom. Činjenicu da je studirao u Oxfordu trebalo je pri je pripisati njegovu imućnom ocu negoJasifovoj pameti. Na tome mu je Rostov još i danas, jednako kao i tada, zavidio. Ipak, bit će mu lakše držati pod kontrolom čovjekakojeg pozna je.

Rostov je namjeravao u samom početku dati Hasanu na znan je da je zapravo suvišan i da grupi pripada iz posve političkihrazloga. Morat će vrlo pažljivo promisliti što će Hasanu povjeriti a što zadržati za sebe. Ako mu kaže premalo, Kairo će se požalitiMoskvi, u suprotnom će Tel Aviv onemogućiti svaki njegov potez.

Bio je u prokletom škripcu a to je sam skrivio.Kad je stigao u Luxembourg, osjećao se još gore. Dospio je tamo iz Atene, mijenjajući od Moskve dvaput identitet i triput avion.

Ta mala mjera opreza bila je potrebna jer je lokalna tajna služba ponekad registrirala i držala na oku, putnike koji bi stigli izravno izSovjetskog Saveza. To je moglo biti vrlo nezgodno.

Dakako da ga nitko ni je dočekao na aerodromu. Uzeo je taksi i odvezao se u hotel.Kairo je znao da će se služiti imenom David Roberts. Kad se upisao u hotelski registar, recepcioner mu je dao poruku. Dok se s

nosačem liftom podizao na kat, otvorio je omotnicu. Pisalo je samo °Soba 179".Dao je nosaču napojnicu i potom dignuo slušalicu. Okrenuo je broj 179, jedan se glas odazvao:- Halo?- Ja sam u 142. Dođite za deset minuta na dogovor.- Lijepo. Čujte, je li to...- Začepite! - zarežao je Rostov. – Nikakvih imena. Za deset minuta.- Dakako, žao mi je, ja...Rostov je odložio slušalicu. Kakve je to sad idiote Kairo regrutirao? Očigledno takve koji su vas telefonski oslovljavali pravim

imenom. Bit će još gore nego što se pribojavao.Ranije se ponekad ophodio pretjerano profesionalno; u sličnim situacijama ugasio bi svjetlo, stao iza vrata s pištoljem da izbjegne

stupici, sve dok onaj drugi ne bi ušao. S vremenom mu se takvo ponašanje učinilo znakom pretjerane napetosti te ga je prepustioglumcima na televiziji. Zamršene osobne mjere opreza nisu više pripadale njegovu stilu. Ni je čak nosio ni pištolj kako ne bi upao uoči kad mu carinici na aerodromima pregledava ju prtljagu. Ali bilo je mjera opreza i mjera opreza, oružja i oružja: imao je nekolikopažljivo skrivenih KGB uređaja, medu njima električnu zubnu četkicu čije je zujanje ometalo prislušne mikrofone, minijaturnupolaroidnu kameru i žičanu omču.

Brzo je raspakirao mali kovčeg. U njemu je bilo malo stvari: brijaći aparat, četkica za zube, dvije američke košulje koje se nemora ju glačati i nešto donjeg rublja. Utočio je piće iz sobnog bara - kad je radio u inozemstvu pretpostavljao je škotski viski.

Točno za deset minuta začulo se kucan je. Rostov je otvorio vrata i Jasif Hasan je ušao.Hasan se široko osmjehnuo.- Kako si?- Dobar dan - rekao je Rostov i rukovao se.- Tome je već dvadeset godina... Kako ste ih proveli?- Imao sam mnogo posla.- Nevjerojatno da se poslije toliko godina susrećemo i još k tome zbog Dicksteina.- Da. Sjednite. Razgovarajmo o Dicksteinu.Rostov je sjeo a Hasan se poveo za njim. – Upoznajte me sa situacijom. Vi ste otkrili Dicksteina, potom su vaši ljudi na

aerodromu u Nici nastavili pratnju. Što se zatim dogodilo?- Sudjelovao je u razgledavan ju jedne atomske centrale i potom se otarasio pratilaca - rekao je Hasan. - Tako smo ga ponovo

izgubili.Rostov je zgađeno zagunđao.- Treba ju nam bolji rezultati.Hasan se nasmiješio - smiješak trgovačkog putnika, pomislio je Rostov - i rekao:- Da se ne radi o agentu koji je kadar otkriti pratnju i otresti je se, ne bismo zbog njega morali brinuti.Rostov je ignorirao upadicu.- Služio se automobilom- Da. Unajmio je peugeot.- U redu. Što znate o njegovu kretanju dok je bio ovdje u Luxembourgu?Hasan je preuzeo Rostovljev poslovni način i brzo odrecitirao:- Odsjeo je u hotelu Alfa pod imenom Ed Rodgers. Kao adresu naveo je pariški ured časopisa Međunarodna znanost. Taj

časopis doista postoji.Ima i adresu u Parizu ali samo za zapriman je pošte.Neki slobodni novinar po imenu Ed Rodgers radi za časopis, ali već više od godinu dana nisu imali glasa od njega.Rostov je kimnuo.- Kao što vjerojatno znate, to je tipična mosadovska kamuflaža. Čvrsta i neoboriva. Još nešto?- Da. Večer pri je njegova odlaska došlo je do incidenta u Rue Dicks. Dva mladića bila su gadno udešena. Izgledalo je to kao d

jelo profesionalca... uredno polomljene kosti, znate već te stvari. Policija ništa ne poduzima jer su mladići poznati sitni lopovi. Vjeruje se da su čekali u zasjedi u blizini jednog noćnog kluba za homoseksualce.

- Da orobe pedere kad iziđu?- To im je morala biti namjera. Inače, nema ničeg što bi Dicksteina dovelo u vezu s tim, osim što je kadar tako postupiti i što je u

to vrijeme bio ovdje.- To dosta je za čvrstu sumnju - rekao je Rostov. - Vjerujete li da je Dickstein homoseksualac?

- Moguće je, ali Kairo u njegovu dosjeu nema ništa o tome. Morao je dakle biti svih ovih godina vrlo diskretan.- I previše diskretan da bi posjetio pederski klub dok je na zadatku. Vaša je sumnja tim opovrgnuta, zar ne?Na Hasanovu licu se očitavao tračak ljutnje.- A što mislite vi?- Pretpostavljam da je imao doušnika koji je peder. - Rostov je ustao i ushodao se sobom. Bilo je ispravno od samog početka

Hasanu pokazati gdje mu je mjesto, ali ne smije u tome pretjerati. Nije imalo svrhe da ga ozlojedi. Stoga će sad malo ublažiti stvar. -Da nagađamo malo. Zašto bi posjetio atomsku centralu?

- Izraelski odnosi s Francuskom su od šestodnevnog rata napeti. De Gaulle je obustavio isporuku oružja. Možda Mossad snujeosvetnički čin, dizanje reaktora u zrak?

Rostov je odmahnuo glavom.- Čak ni Izraelci nisu tako neodgovorni. Osim toga, što bi Dickstein tad tražio u Luxembourgu?- Tko zna?Rus je ponovo s jeo.- Čega ima ovdje u Luxembourgu? Zašto je on važan? Zašto je na primjer vaša banka ovdje?- On je značajan evropski centar. Moja je banka ovdje, zato što Evropska investiciona banka ima sjedište u Luxembourgu. No tu

su i mnogobrojne institucije Evropskog za jedničkog tržišta; preko na Kirchbergu stoji jedan evropski centar.- Koje institucije?- Sekretari jat evropskog parlamenta, Ministarsko vijeće i Sud. Oh, da, i Euratom.- Euratom?- To je kratica za Evropsku zajednicu za atomsku energiju, ali svatko...- Znam što je to - upao je Rostov. - Zar ne vidite vezu? Dickstein dolazi u Luxembourg gdje je sjedište Euratoma, a zatim

posjećuje atomsku centralu.Hasan je slegnuo ramenima.- Zanimljiva hipoteza. Što to pijete?- Viski. Poslužite se. Ako se pravo sjećam, Francuzi su pomogli Izraelcima da izgrade atomski reaktor. Sad su valjda svoju

pomoć obustavili. Dickstein možda želi neke znanstvene tajne.Hasan je natočio viski u čašu i ponovo sjeo.- Kako ćemo raditi, vi i ja? Naređeno mi je da s vama surađujem.- Moji ljudi stižu večeras - rekao je Rostov.Pomislio je: suradnja, ma nemoj, slušat ćeš moje naredbe. - Služim se uvi jek dvojicom istih ljudi, Nikom Buninom i Pjotrom

Tirinom. Dobro smo uigrani. Oni zna ju kako radim. Htio bih da s njima surađujete, da obavite ono što vam obojica kažu.Možete mnogo toga naučiti, to su dobri agenti.- A moji ljudi...- Neće nam biti potrebni - odgovorio je žurno Rostov. - Mala ekipa je najbolja. Najprije moramo osigurati da otkrijemo

Dicksteina ako se vrati u Luxembourg.- Moj čovjek danonoćno bdije na aerodromu.- Toga se i on sjetio, pa neće doći avionom.Moramo pokriti i neke druge točke. Možda će otići u Euratom...- Zgradu Jean Monnet, da.- Možemo nadzirati hotel Alfa tako da podmitimo recepcionera, ali se on neće tamo vratiti. I noćni lokal u Rue Dicks. Rekli ste

da je unajmio automobil.- Da, u Francuskoj.- U međuvremenu ga je napustio, jer zna da ste zabilježili broj. Htio bih da nazovete tvrtku i saznati gdje je automobil vraćen.

Tako ćemo možda doznati kamo se uputio.- Dobro.- Moskva je razaslala teleksom njegovu fotografi ju tako da će naši ljudi tragati za n jim u svakoj metropoli svijeta. - Rostov je

iskapio viski.- Ulovit ćemo ga. Na ovaj ili onaj način.- Doista u to vjerujete? - upitao je Hasan.- Igrao sam s njim šah, znam kako funkcionira njegov mozak. Njegova otvaran ja su rutinska, predvidiva; zatim iznenada izvede

nešto potpuno neočekivano, obično nešto krajnje rizično. Treba samo pričekati da gurne vrat u omču... i potom zategnuti.- Ako se ne varam, vi ste tu šahovsku partiju izgubili.Rostov se vučje nakesi.- Da, ali ovo više ni je igra. Postoje dvije vrste uličnih pratioca: umjetnici pločnika i buldozi. Umjetnici pločnika smatraju posao praćenja umijećem najvišeg

ranga, koje se može usporediti s glumom, molekularnom biokemijom ili pjesništvom. To su perfekcionisti, sposobni da budu gotovonevidljivi. Posjedu ju cijele garderobe neupadljive odjeće, uvježbava ju pred zrcalom bezizražajni izraz lica, pozna ju na desetketrikova za korišten je ulaza u trgovine, redova za autobuse, policajaca i djece, naočala, plastičnih vrećica i živica.

Preziru buldoge koji misle da je praćenje isto što i potjera pa sli jede metu poput psa koji prati gospodara.Nik Bunin je bio buldog. Mladi snagator, tip koji, već prema sreći ili smoli, postaje policajac ili kriminalac. Sreća je Nika dovela

do KGB-a; njegov je brat, naprotiv, kod kuće u Gruziji, trgovao narkoticima, prodajući hašiš iz Tbilisi ja na Moskovskom sveučilištu(gdje ga je uz ostale trošio i Jurij Rostov).

Nik je službeno bio vozač, neslužbeno tjelohranitelj, a još neslužbenije profesionalni šakač.On je, naposljetku, otkrio Gusara.Nik je bio visok metar i osamdeset i jako plećat. Nosio je kožnatu jaknu, plava kosa bila mu je kratko ošišana, imao je

vodnjikave zelene oči i stidio se činjenice da se u dvadeset petoj još ne mora svakodnevno brijati.U noćnom klubu u Rue Dicks ocijenili su da je neobično dopadljiv.Ušao je u sedam i trideset, ubrzo nakon što se klub otvorio. Prosjedio je cijelu večer u istom kutu, pio sa sentimentalnim užitkom

ohlađenu votku i promatrao. Netko ga je pozvao na ples, a on je čovjeku na lošem francuskome savjetovao da odjebe.Kad se i iduće večeri pojavio, pitali su se nije li možda napušteni ljubavnik koji vreba da se obračuna sa svojim bivšim. Zbog

širokih ramena, kožnate jakne i mrgodna lica budio je dojam "nezgodne mušterije".Nik nije zamijetio ta skrivena strujanja. Njemu su pokazali fotografiju jednog čovjeka, dobio je nalog da posjeti klub i potraži ga;

stoga je upamtio lice, potom otišao u klub i čekao. Bilo mu je sve jedno da li je to bordel ili katedrala. Svidjelo mu se ako jepovremeno mogao koga premlatiti, ali mu osim toga ništa drugo ni je trebalo do redovna plaća i dva slobodna dana u tjednu koje jeposvećivao svojem hobiju, votki i slikovnicama.

Kad je Nat Dickstein ušao u noćni lokal, Nik se nije nimalo uzbudio. Ako je u nečemu uspio, Rostov bi to uvijek pripisaočinjenici da se Nik točno pridržavao onog što mu je zapovjeđeno. A pretežno je u tome imao pravo. Nik je promatrao kakoDickstein sjeda za stol, naručuje piće, i kad je bio poslužen, srče pivo. Činilo se da i on nekoga čeka.

Nik je izišao u predvorje i nazvao hotel. Javio se Rostov.- Ovdje Nik. Naš je čovjek maločas stigao.- Dobro! Što radi?- Čeka.- Sam?- Da.- Ostani u blizini i javi se ako što poduzme.- Jasno.- Poslat ću Pjotra. On će Čekati vani. Kad naš čovjek napusti klub, pratite ga ti i Pjotr naizmjence.Arapin će vam se priključiti u automobilu, iz udaljenosti. To je... samo tren... zeleni volkswagen.- Razumijem.- Vrati se sad unutra.Nik je objesio slušalicu i vratio se za stol, ne obraćajući pažnju na Dicksteina.Za minutu ušao je elegantno odjeven, pristao muškarac, otprilike četrdesetih godina. Osvrnuo se, prošao mimo Dicksteinova

stola i prišao baru. Nik je opazio kako je Dickstein pokupio neki papirić sa stola i gurnuo ga u džep. Sve se odigralo diskretno.Samo onaj tko je Dicksteina pažljivo promatrao mogao je to zamijetiti.Nik je ponovo izišao do telefona.- Jedan topli brat je ušao i nešto mu doturio, nešto nalik nekakvo j karti - javio je Rostovu.- Možda je to kazališna karta?- Nemam pojma.- Jesu li išta progovorili?- Ne. Peder je jednostavno u prolazu spustio kartu na stol. Nisu se čak ni pogledali.- U redu. Ostani tamo. Pjotr je već jamačno stigao.- Samo tren. Naš čovjek je upravo stupio u predvorje. Čekajte... prilazi pultu... pruža kartu. Bio je to znači broj od garderobe.- Ostani na telefonu i govori što se događa.Rostovljev glas bio je mrtvački miran.- Momak iza tezge pruža mu aktovku i dobiva napojnicu...- To je isporuka. Dobro.- Naš čovjek napušta klub.- Sli jedi ga.- Da mu dignem aktovku?- Ne, ne bih htio da ga upozorim na nas prije nego saznamo što smjera. Moraš samo doznati kamo ide. Drži se u pozadini. Kreći!Nik je objesio slušalicu. Dao je garderobijeru nekoliko novčanica.- Žuri mi se. Ovo će podmiriti moj račun. -Potom je požurio uza stepenice.

Ljetna večer bila je jasna i mnogo je ljudi kretalo u restorane ili kina. Nik se osvrnuo lijevo i desno i opazio Dicksteina na

suprotnoj strani ulice, oko pedesetak metara ispred sebe. Prešao je ulicu i krenuo za n jim.Dickstein je koračao brzo, gledajući pred sebe: aktovku je nosio pod rukom. Nik ga je sli jedio u razmaku od nekoliko kuća. Da

se Dickstein osvrnuo bio bi na stanovitoj udaljenosti opazio čovjeka koji je također bio u noćnom klubu, i bio bi se upitao da li gaprate. Tad je pored Nika izronio Pjotr, taknuo ga po ruci i proslijedio. Nik je toliko zaostao da je pred sobom vidio samo Pjotra, a neviše progonjenog. Da se Dickstein sad osvrnuo ne bi vidio Nika, a Pjotra ne bi prepoznao. Praćenom je bilo teško kod ove vrstepratnje naslutiti da ga sli jede. Ali što se duže žrtva prati, to se više ljudi treba redovito izmjenjivati. Nakon otprilike kilometara, kra jNika se uz rubnik zaustavio zeleni vollkswagen. Jasif Hasan se nagnuo s vozačkog sjedala i otvorio vrata.

- Nove naredbe. Ulazite.Nik je ušao u automobil i Hasan ga je odvezao natrag do noćnog lokala u Rue Dicks.- Dobro ste to izveli - rekao je Hasan.Nik ni je odgovorio.- Želimo da se vratite u klub i sli jedite donosioca aktovke do kuće.- Je li to rekao pukovnik Rostov?- Da.- U redu.Hasan je zaustavio automobil nedaleko od kluba. Nik je ušao. Zastao je na vratima i pogledom preletio prostoriju.Isporučitelj je nestao.Kompjutorski je ispis sadržavao više od stotinu stranica. Dickstein je listajući dragocjenim snopom papira, zbog kojeg se toliko

namučio, gubio hrabrost.Naizgled ništa ni je imalo smisla.Vratio se još jednom na početak i nanovo promatrao gomilu ispremiješanih brojki i slova. Radi li se tu o šifri? Ne, ta j su ispis

svakog dana koristili obični činovnici Euratoma. Morao je stoga biti lako shvatljiv.Dickstein se usredotočio. "U234"... to je, koliko je znao, bio izotop urana. Druga grupa slova i brojeva bila je "180KG", stotinu

osamdeset kilograma."17F68" morao je biti datum, 17. veljače ove godine.Postupno su znakovi kompjutorske abecede odavali značenje: otkrio je imena mjesta u različitim evropskim zemljama, riječi

poput "vlak" i "kamion" s dodatkom udaljenosti i imenima s dodatkom "SA" ili"INC" koja su ukazivala na tvrtke. Naposljetku mu je postao jasan sistem unošen je podataka: prvi je red označavao tip materi

jala i količinu, drugi naziv i adresu pošiljaoca i tako dalje. Raspoložen je mu se popravilo. Nastavio je čitati sa sve većimrazumijevanjem i osjećajem da je postigao nešto značajno.

Bilo je navedeno oko šezdeset isporuka. Činilo se da postoje tri glavna tipa: goleme količine neobrađene uranske rudače, koje suiz Južne Afrike, Kanade i Francuske stizale u evropska postrojenja za oplemenjivanje; elementi s gorivom, oksidi, uranska kovina, iliobogaćene mješavine, koje se iz tvornica transportiraju do reaktora; i istrošeno reaktorsko gorivo, koje se prevozi na reprocesiranje iliodlaganje. Neke su pošiljke ispadale iz tog okvira; takve su se većinom odnosile na plutonij i transuranijske elemente dobivene izistrošenog goriva a slali su ih u sveučilišne laboratorije i istraživačke institute.

Dicksteina je već bol jela glava, i vid mu se bio zamutio kad je konačno pronašao što je tražio.Na posljednjoj stranici bila je jedna pošiljka označena s "NENUKLEARNA".Fizičar sa cvjetnom kravatom iz Weizmannova instituta ukratko mu je objasnio primjenu urana i njegovih spojeva u nenuklearne

svrhe: u području fotografi je, za bojenje, kao agensa za bojenje stakla i keramike i kao industrijskih katalizatora. Dakako da ni takavmateri jal ni je gubio svoja radioaktivna svojstva bez obzira koliko svakodnevna i bezazlena bila njegova upotreba, tako da su propisiEuratoma vrijedili i za njega. Međutim, Dickstein je smatrao da su sigurnosne mjere u svakodnevnoj kemijskoj industriji moždamanje stroge.

Podatak na posljednjoj stranici odnosio se na dvjesto tona žute pogače ili neprerađenog uranova oksida. Nalazile su se u jednompostrojenju za oplemenjivan je metala u Belgiji, nedaleko nizozemske granice; tvornica je imala odobren je za skladišten je fizibilnogmateri jala. Postrojen je za oplemenjivanje bilo je vlasništvo Societe Generale de la Chimie, međunarodnog rudarskog društva sasjedištem u Bruxellesu. Vlasnik je žutu pogaču prodao njemačkom koncernu F. A. Pedler iz Wiesbadena. Pedler ju je namjeravaoupotrijebiti za "proizvodnju uranskih spojeva, osobito uranova karbida, u komercijalnim količinama". Dickstein se prisjetio da sekarbid primjenju je kao katalizator u proizvodnji sintetičkog amonijaka.

Međutim, činilo se da Pedler neće obrađivati uran sam, bar ne u početku. Dicksteinovo se zanimanje povećalo kad je pročitao datvrtka ni je zatražila odobren je za svoje postrojen je u Wiesbadenu, već dozvolu da žutu pogaču morskim putem preveze u Genovu.Tamo bi je tvrtka Angeluzzi e Bianco trebala "nenuklearno obraditi".

Morem! Dickstein je smjesta shvatio: netko će drugi preuzeti na sebe da iz neke od evropskih luka otpremi tu robu.Čitao je dalje. Iz postrojenja za oplemenjivanje Societe Generale de la Chimie materi jal će biti željeznicom otpremljen do

dokova u Antwerpenu. Tamo će se žuta pogača pretovariti na motorni brod Coparelli radi prijevoza do Genove. Za kratak transport

iz talijanske luke do tvornice Angeluzzi e Bianco upotrijebit će se kamioni.Žuta pogača, koja je nalikovala pijesku jarko žute boje, trebala je za put biti upakirana u petsto šezdeset naftnih tankova od po

200 litara zapremnine, sa zapečaćenim poklopcima. Željeznici će za to trebati jedanaest vagona, brod na tom putovanju neće uzetinikakvog drugog tereta, a Talijani će posljednju etapu obaviti sa šest kamiona.

Dicksteina je uzbudio morski dio puta: vodio je kroz La Manche, Biskajskim zaljevom, niz atlantsku obalu Španjolske, krozGibraltar i više od tisuću milja Sredozemljem.

Pri takvoj udaljenosti može se svašta dogoditi.Putovanja kopnom nisu bila komplicirana i lako ih je bilo nadzirati: vlak je polazio pri je podne a stizao idućeg jutra u 8.30 sati;

kamion je vozio autocestama na kojima je uvijek bilo drugih vozila, među njima i policijskih. Avion je neprekidno održavao vezu saerodromima. Ali more je bilo nepredvidivo, imalo je vlastite zakone; put je mogao potrajati deset ili dvadeset dana, trebalo jeračunati s olujama, sudarima, kvarom strojeva, neplaniranim lukama i naglim promjenama kursa. Kad je tko oteo avion, sat kasnije jeza to posredstvom televizije saznao cijeli svijet; za oteti brod nitko neće saznati danima, tjednima, možda nikad.

More je bilo Gusarov neizbježni izbor.Dickstein je razmišljao sa sve većim oduševljenjem i osjećajem da je rješenje problema nadohvat ruke. Coparelli treba oteti... I

potom? Tada se teret može pretovariti na gusarski brod. Coparelli vjerojatno ima vlastita vitla. Ali pretovar tereta na otvorenom morumože biti rizičan. Dickstein je potražio na ispisu datum planiranog polaska: studeni. To je bilo zlo. Tada na moru bjesne oluje, ustudenome čak i na Sredozemlju. Dakle? Da otmu Coparelli i otplove za Haifu? Bilo bi teško s ukradenim brodom nezamijećeno ućiu luku, čak i u Izraelu, gdje je osiguranje bilo maksimalno.

Dickstein je pogledao na ručni sat. Bilo je prošlo pola noći. Počeo se svlačiti. Morat će doznati više o Coparelli. Tonažu, kolikočlanova posade ima, gdje se trenutno nalazi, kome pripada, i, ako bude moguće, dočepati se njegova nacrta. Sutra će otputovati uLondon. U Londonu su se kod Lloyda mogle dobiti sve informacije o gotovo svakom brodu.

Još je nešto morao saznati: tko ga to slijedi u Evropi. U Francusko j je to bila jedna grupa. Danas navečer kad je izišao iz kluba uRue Dicks izronilo je iza njega jedno brutalno lice. Posumnjao je da ga prate ali je lice iznenada nestalo. Je li to bio slučaj ili seponovo radilo o brojnoj ekipi? Ovisilo je o tome da li Hasan pripada "poslu". I o tome se mogao u Londonu informirati.

Razmišljao je kako da otputuje tamo. Ako je netko večeras nanjušio njegov trag, morat će sutra biti oprezan. Sve ako brutalnolice i nema značenja, morao se postarati da ga na luksemburškom aerodromu ne otkriju. Podigao je slušalicu i nazvao recepciju. Kadse recepcioner javio, rekao mu je:

- Probudite me sutra u 6.30, molim.- U redu, gospodine.Dickstein je položio slušalicu na aparat i uvukao se u krevet. Konačno je imao određeni cilj: Coparelli. Još ni je imao nikakva

plana, ali je otprilike znao što mu val ja raditi. Ma kakve druge teškoće iskrsnule, kombinacija nenuklearne pošiljke i morskog putabila je neodoljiva.

Isključio je svjetlo, sklopio oči i pomislio: kakav uspješan dan! Po mišljenju Jasifa Hasana, David Rostov je oduvijek bio bahati kopilan koji se u toku godina nimalo ni je promijenio nabolje.

Nadmoćnim smiješkom izgovarao bi rečenice poput: "Što vama vjerojatno nije jasno...", "Vaši nam ljudi neće biti potrebni, malaekipa je najbolja", "Možete ih slijediti automobilom i ostati izvan vidokruga." I naposljetku još i: "Ostanite uz telefon dok odem doambasade."

Hasan je bio spreman da pod Rostovljevim vodstvom radi kao član ekipe, ali činilo se da je njegov status bio još niži. Shvatio je,blago rečeno, kao uvredu da bude na ljestvici niže od čovjeka poput Nika Bunina.

Problem je bio u tome što je štošta govorilo Rostovu u prilog. Nije da su Rusi bili pametniji od Arapa, ali je KGB bez sumnje bioveća, bogatija, moćnija i profesionalnija organizacija od egipatske tajne službe.

Hasanu nije preostalo drugo do da se pomiri s Rostovljevim postupcima, bili oni opravdani ili ne.Kairo se oduševio što KGB goni jednog od najvećih neprijatelja arapskog svijeta. Da se Hasan potužio, bili bi vjerojatno povukli

njega a ne Rostova.Ali Rostov ne smije zaboraviti da su Arapi prvi otkrili Dicksteina. Bez tog prvobitnog uspjeha potrage ne bi uopće bilo.Usprkos tome, želio je zadobiti Rostovljevo poštovan je; želio je da mu se Rus povjerava, da s n jim pretresa razvoj situacije, pita

ga za mišljenje.Morat će Rostovu dokazati da je pouzdan profesionalac koji ni najmanje ne zaostaje za Nikom Buninom i Pjotrom Tirinom.Telefon je zazvonio. Hasan žurno posegne za slušalicom.- Halo?- Je li drugi tamo? - upitao je Tirinov glas.- Ni je. Što se događa?Tirin je krzmao.- Kad će se vratiti?- Ne znam - slagao je Hasan. - Recite meni što imate.

- Pa dobro. Naša je mušterija u Zurichu sišla s vlaka.- Zurichu? Dalje.- Odvezla se taksijem do banke i ušla u trezor. Ta banka ima sefove. Izišla je s aktovkom.- I potom?- Otišla je do trgovca automobilima u predgrađu i kupila rabljeni jaguar: Gotovinu je uzela iz aktovke.- Shvaćam. - Hasan je smatrao da zna što je uslijedilo.- Mušterija se izvezla kolima iz Zuricha na autoput E 17 i povećala brzinu na dvjesto deset na sat.- Zatim ste ga izgubili iz vida - dodao je Hasan istodobno zlobno i zabrinuto.- Imali smo taksi i mercedes poslanstva.Hasan je zamislio cestovnu kartu Evrope.- Mogao je imati bilo koji cilj u Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj ili Skandinaviji... ukoliko ne okrene natrag, a tad u obzir

dolaze Italija i Austrija... Nestao je, dakle. Vratite se natrag u bazu. - Prekinuo je vezu prije nego je Tirin mogao postaviti pitanje.Dakle, ni veliki KGB ni je nepobjediv, pomislio je. Ma koliko mu se svidjelo da vidi ekipu poraženu, njegovu je zlobnu radost

zasjenila bojazan da su Dicksteina izgubili zauvijek. Još je razmišljao što da poduzme, kad se Rostov vratio.- Ima li što? - upitao je Rus.- Vaši su ljudi izgubili Dicksteina - rekao je Hasan.Rostov se smrknuo.- Kako?Hasan mu objasni.- I što će sad?- Predložio sam im da se vrate.Rostov je zaškripao zubima.- Razmišljao sam što da sad počnemo - rekao je Hasan.- Moramo ponovo pronaći Dicksteina. – Rostov je kopao po aktovki i činilo se da je odsutan duhom.- Da, ali mimo toga.Rostov se okrenuo.- Prijeđite na stvar.- Mislim da bismo morali uhvatiti isporučitelja i pitati ga što je predao Dicksteinu.Rus se ukočio i razmislio.- Da - rekao je zamišljeno. Hasan se obradovao.- Moramo ga pronaći...- To ne bi trebalo biti teško. Ako nekoliko dana promatramo noćni klub, aerodrom, hotel Alfu i zgradu Jean Monnet...Hasan je mjerio Rostova, njegovu visoku, vitku figuru, bezizražajno, neprobojno lice s visokim čelom i kratko ošišanom

prosijedom kosom. Imam pravo, likovao je Hasan, mora to priznati.- U pravu ste - rekao je Rostov. - To nisam smio previdjeti.Hasan je osjetio žar ponosa i pomislio: možda ipak ni je takav kopilan.

6.

Oxford se ni je toliko izmjenio koliko ljudi u njemu. Grad se doduše razvio: bio je veći, s više automobila i trgovina, življimulicama. Ali, gradom je još uvi jek dominirao žućkasti kamen sveučilišnih zgrada kroz čije su se lukove mogle sagledati zapanjujućezelene tratine pustih četvrtastih dvorišta.

Dickstein je uočio i neobično blijedo englesko danje svjetlo, koje je bilo u suprotnosti s bakrenim žarom izraelskog sunca:dakako, uvi jek je bilo tako, ali ga, dok je živio u Englesko j, ni je zamjećivao. Međutim, činilo se da su studenti pripadnici posvenove vrste. Na Bliskom istoku i po cijeloj Evropi Dickstein je susretao ljude kojima je kosa padala preko ušiju, s narančastim ijarkocrvenim maramama oko vrata, sa zvonastim nogavicama i cipelama visokih potpetica. Ni je, dakako, očekivao da će semuškarci ovdje nositi po modi iz 1948, u sakoima od tvida i hlačama od prugastog baršuna, oksfordskim košuljama i točkastimHallovim kravatama. Ali ipak, nije bio spreman za prizor koji je zatekao. Mnogi su hodali bosi ili bez čarapa, u neobičnim otvorenimsandalama. Muškarci i žene pod jednako su nosili hlače, tako tijesne da su se Dicksteinu činile vulgarnima. Nakon što je spazio višežena kojima su ispod širokih, šarenih košulja poskakivale dojke, zaključio je da su grudnjaci izišli iz mode. Sve je preplavio plavijeans, od njega su bile ne samo hlaćče, već i košulje, jakne, suknje, čak i ogrtači. A tek frizure! One su ga zaista zgranule.Muškarcima nisu vlasi visjele samo preko ušiju, nego ponekom i do pola leda. Vidio je dvojicu mladića s pletenicama. Drugi su,muškarci i žene, puštali da im kosa u kaosu kovrča raste uvis ili pada na lice, tako da se činilo da proviru ju kroz rupu u živici.. Kakoto nekima očigledno ni je bilo dovoljno napadno, okitili su se još i isusovskim bradama, meksičkim brkovima ili napadnim zaliscima.Mogli su mirne duše pot jecati s Marsa.

Prošao je ispunjen čuđenjem kroz središte grada i krenuo ka predgrađu. Ovim putem ni je prolazio dvadeset godina, ali ga se jošsjećao. Pale su mu na um sitnice iz njegovih studentskih dana: otkriće čudesne svirke Louisa Armstronga; način na koji se potajnostidio koknijskog izgovora; pitanja zašto su se svi oko njega tako voljeli opijati; činjenice da je brže posuđivao knjige nego što ih jeuspijevao čitati te je hrpa na njegovom stolu postojano rasla.

Jesu li ga godine izmijenile? Ne jako. Tada je bio ustrašen čovjek koji je tražio tvrđavu. Sad je Izrael bio njegova tvrđava, aliumjesto da se u nju sakrije, morao ju je napustiti i boriti se za njezinu obranu. I tada je, kao i danas, bio mlaki socijalist, koji je znaoda je društvo nepravedno, ali nije bio siguran u to kako se ono može promijeniti nabolje. S godinama je stekao više znan ja, ali ne imudrosti.

Zapravo, činilo mu se da je znao više, a razumijevao manje.Ali sad je nekako bio sretniji. Znao je tko je i što mu je činiti; otkrio je svrhu života i ustanovio da se s njim može nositi; njegova

gledišta iz 1948. Jedva da su se izmijenila, ali je sad bio sigurniji u njih.Ipak, mladi Dickstein se nadao stanovitim drugim vidovima sreće, koji se dosad nisu ostvarili; kako su godine odmicale,

mogućnost se za to sve više smanjivala. Ovaj ga je grad nelagodno podsjećao na to, prije svega ova kuća.Stajao je pred njom i promatrao je. Ni je se izmijenila: još je bila oličena bijelo i zeleno, još je njezin prednji vrt nalikovao

džungli. Otvorio je vratnice na ogradi, prešao puteljkom do ulaza i pokucao.To nikako nije bilo pametno. Ashford je možda odselio, umro ili jednostavno otputovao na odmor.Možda je trebao nazvati fakultet i raspitati se. Ali kad je istraživanje trebalo izvesti neupadljivo i diskretno, bilo je nužno

prihvatiti rizik malog gubitka vremena. Osim toga, radovao se što nakon toliko godina ponovo vidi staru kuću.Vrata su se otvorila i jedna žena je upitala:- Da?Dickstein se ohladio od šoka. Zinuo je. Malo mu se zavrtjelo u glavi te se rukom podupro o zid. Čelo mu se nabralo od čuđenja.Bila je to ona, i još uvijek joj je bilo dvadeset pet.Promrmljao je glasom punim nevjerice:- Eila..?Zurila je u čudnog sitnog čovjeka na pragu. S okruglim naočalama, starim, sivim odijelom i čekinjastom, kratkom kosom

izgledao je poput kakvog sveučilišnog docenta. Kad je otvorila vrata ništa mu nije falilo, ali čim je usmjerio pogled u nju, problijedioje. Nešto slično joj se već jednom dogodilo kad je prolazila High Streetom. Neki uredni stari gospodin ju je promotrio, skinuo šešir,zaustavio je i rekao:

"Oprostite, znam da se nismo upoznali, ali..."Ovo je očigledno bio isti fenomen. Stoga je objavila:- Ja nisam Eila, nego Suza.- Suza! - ponovio je došljak.- Kažu da sam posve slična majci kad je bila mojih godina. Očigledno ste je poznavali. Hoćete li ući?Čovjek se ni je micao. Činilo se da se pribire od šoka, premda je još bio blijed.- Ja sam Nat Dickstein - rekao je sa slabašnim osmijehom.- Drago mi je - uzvratila je Suza. - Zar nećete...Potom je shvatila što je rekao. Sad je na njoj bio red da se čudi. - Mister Dickstein! - gotovo je vrisnula.Bacila mu se oko vrata i poljubila ga.

- Znači, sjećate me se - rekao je kad ga je oslobodila. Djelovao je obradovano i zbunjeno.- Kako da ne! Vi ste uvi jek milovali Ezekiju.Osim vas nitko ni je mogao razumjeti što je govorio. - Smješkao se kao i prije.- Ezeki ja, mačak... na njega sam posve zaboravio.- Bože! Uđite!Prošao je mimo n je u kuću a ona je zatvorila vrata. Potom ga je uzela za ruku i povela kroz četvrtasto predvorje.- Divno je što ste došli. Pođimo u kuhinju.Upravo se motam po njoj u nastojanju da ispečem kolač.Dogurnula mu je kuhinjski stolac. Sjeo je, polagano se osvrnuo po prostoriji i lako kimnuo kad je prepoznao stari kuhinjski stol,

kamin i vidik kroz prozor.- Da popijemo kavu - predložila je Suza. – Ili vam je draži čaj?- Kavu, molim. Hvala.- Pretpostavljam da tražite tatu. Danas ima predavanje prije podne ali će ubrzo doći na ručak.Usula je zrna kave u ručni mlinac.- A vaša majka?- Umrla je prije četrnaest godina. Rak. – Suza ga je pogledala očekujući obavezno "Žao mi je". Nije rekao ništa ali su mu se

misli odrazile na licu.Nekako joj je zbog toga postao draži. Mljela je zrnje i škripa mlinca premostila je šutnju.Kad je završila, Dickstein je rekao:- Profesor Ashford dakle još predaje... Upravo sam pokušao izračunati koliko mu je godina.- Šezdeset pet. Više ne predaje mnogo sati.Šezdeset pet zvuči starački, ali tata nije star. Duh mu je još uvijek britak. - Pitala se čime se Dickstein bavi. - Zar niste iselili u

Palestinu?- U Izrael. Živim u jednom kibucu. Tamo radim u vinogradima i pravim vino.Izrael. U ovoj kući se uvijek nazivao Palestinom. Kako će otac reagirati na tog starog prijatelja koji sad predstavlja sve ono što

otac ne priznaje?Suzi je odgovor bio poznat: to neće imati nimalo utjecaja jer je otac teoretičar koji se nikad ni je politikom bavio u praksi. Pitala

se zašto je Dickstein došao.- Imate dopust?- Ovdje sam poslovno. Smatramo da je naše vino sad dovoljno dobro da se izveze u Evropu.- Lijepo. Vi ga prodajete?- Istražujem mogućnosti za to. Pričajte mi o sebi. Kladim se da niste sveučilišni predavač.Ta ju je primjedba malo naljutila te je osjetila da je lagano porumenjela. Nije željela da je taj čovjek drži nedovoljno pametnom

da podučava na sveučilištu.- Što vas navodi na to? - upitala je hladno.- Vi ste tako... srdačni. - Dickstein odvrati pogled kao da je smjesta požalio svoje riječi. - I premladi ste za to.Pogrešno ga je shvatila. Ni je bio snishodljiv.- Naslijedila sam tatin dar za jezike, ali ne i njegov akademski način razmišljanja. Zato sam stjuardesa -, rekla je i upitala se da li

doista nije imala akademski način mišljenja, da li uistinu nije bila dovoljno pametna da bude sveučilišni profesor?Ulila je kipuće vode u filter i miris kave ispuni kuhinju. Ni je znala što da sad kaže. Dickstein je bio uronio u misli, zureći

otvorenih očiju u nju. Oči su mu bile krupne i tamnosmeđe. Odjednom ju je obuzela plahost, što se nije često događalo. Rekla mu jeto.

- Plahost? - upitao je. - To je zato što sam zurio u vas kao da ste kakva slika ili nešto slično. Nastojim se priviknuti na činjenicuda niste Eila već mala djevojčica sa starim sivim mačkom.

- Ezekija je uginuo. Ubrzo nakon vašeg odlaska, mislim.- Mnogo se toga izmijenilo.- Jeste li bili prisni s mojim roditeljima?- Bio sam student vašeg oca i izdaleka se divio vašoj majci. Eila... - Ponovo je skrenuo pogled kao da želi izazvati dojam da to

govori netko drugi. – Ona nije bila samo lijepa, bila je prekrasna.Suza mu se zagledala u lice. Pomislila je: Ti si je volio. Ta joj je pomisao pala na um nepozvana, intuitivno, i smjesta je

posumnjala da se zabunila.Međutim, to bi objasnilo njegovu snažnu reakciju kad ju je ugledao na pragu. Rekla je:- Moja je mati bila jedan od iskonskih hipija, jeste li to znali?- Ne znam što time mislite.- Htjela je biti slobodna. Prosvjedovala je protiv ograničenja nametnutih Arapkinjama, premda je potjecala iz imućne,

slobodoumne obitelji. Udala se za mog oca da bi napustila Bliski istok. Naravno da je otkrila kako zapadno društvo na svoj načinpotčinjava ženu... i stoga je nastavila kršiti mnoge zakone. - Dok je govorila, Suza se prisjetila kako je, postajući ženom i

razumijevajući strast, shvatila da joj je mati bila putena. To ju je bilo pogodilo, zasigurno, ali sada nekako nije mogla prizvationdašnju uznemirenost.

- Zbog toga je bila hipi? - upitao je Dickstein.- Hipiji vjeruju u slobodnu ljubav.- Shvaćam.Po tome kako je reagirao zaključila je da Nat Dickstein nije bio majčin 1jubavnik. To ju je bezrazložno rastužilo.- Pričajte mi o svojim roditeljima. – Obraćala mu se kao da su vršnjaci.- Ako natočite kavu.Nasmijala se.- Na nju sam posve zaboravila.- Otac mi je bio postolar - počeo je Dickstein. - Umio je popravljati cipele, ali ni je baš bio dobar trgovac. Usprkos tome, tridesete

su godine bile dobro razdoblje za postolare u istočnom dijelu Londona.Ljudi nisu sebi mogli priuštiti nove cipele, te su godinu za godinom krpali stare. Nikad nismo bili bogati, ali smo imali nešto više

novaca od većine naših susjeda. Obitelj je, dakako, nagovarala oca da proširi posao, da otvori još jednu radionicu, zaposli radnike.Suza mu je pružila šalicu kave.- Mlijeka, šećera?- Šećera, bez mlijeka. Hvala.- Pričajte dalje. - Bio je to drugačiji svijet okojem ni je ništa znala. Nikad joj ni je palo na pamet da jednom postolaru u privrednoj

krizi može dobro ići.- Trgovci kožom smatrali su mog oca neugodnim. Mogli su mu prodati samo najbolju robu. Ako je netko imao drugorazrednu

kožu, savjetovali su mu: "Ne nudi je Dicksteinu, smjesta će je vratiti."Tako sam bar čuo. - Smješkao se odsutno.- Je li još živ?- Umro je pred rat. Smrtno ojađen.- Zašto?- Tridesete su godine bile u Londonu godine fašizma. Svake večeri održavali su se skupovi na otvorenom. Govornici su tvrdili

da Židovi na cijelom svijetu sišu krv radnicima. Organizatori i govornici bili su ugledni 1judi srednje klase, ali se slušateljstvosastojalo od nezaposlenih baraba. Poslije skupova stupali su ulicama, razbijali stakla i tukli prolaznike. Naša je kuća bila idealna metaza njih. Bili smo Židovi, otac je imao radionicu i stoga je bio krvopija.

Išlo nam je baš onako kako je njihova propaganda tvrdila, išlo nam je nešto bolje nego 1judima u našoj okolini.Ušutio je i zagledao se preda se. Suza je čekala da nastavi. Dok je pričao kao da se sklupčao, noge je čvrsto prekrIžio, rukama

obgrlio ramena a leđa ustremio uvis. Sjedeći ovako na kuhinjskom stolcu, u odijelu koje mu je loše pristajalo, od sive tkanineprikladne za činovnika, laktovima, koljenima i ramenima razbacanim u svim smjerovima, podsjećao je na vreću punu kolaca.

- Stanovali smo iznad lokala. Svake sam noći ležao budan i čekao da prođu. Bio sam izvan sebe od straha, uglavnom zato štosam znao da se i moj otac boji. Ponekad nisu ništa poduzimali, samo bi promarširali. Često, vrlo često bi nam porazbijali prozore.Jednom ili dvaput su provalili u lokal i sve uništili. Gurao sam glavu pod jastuk, plačući, jer sam se bojao da će doći gore. Proklinjaosam Boga što me stvorio Židovom.

- Zar policija ni je ništa poduzimala?- Radila je što je mogla. Ako se zatekla u blizini, umiješala bi se. A bila je tada jako zaposlena.Jedino su se komunisti ponudili da se zajedno s nama suprotstave, ali je moj otac odbio njihovu pomoć. Dakako, sve su političke

stranke bile protiv fašista ali su samo crveni dijelili držala za sjekire i željezne šipke i podizali barikade. Pokušao sam stupiti ukomunističku partiju, ali su me odbili. Bio sam premlad.

- A vaš otac?- Jednostavno je izgubio petlju. Kad su mu po drugi put sve porazbijali u radionici, ni je više imao novaca da je nanovo uredi. A

čini se da mu je uzmanjkalo snage da negdje drugdje započne iznova. Počeo je uzimati potporu i kopniti. Godine 1938. je umro.- A vi?- Brzo sam odrastao. Čim sam izgledao dovoljno star za vojsku, prijavio sam se. Ubrzo su me zarobili, poslije rata došao sam u

Oxford, potom sam napustio studij i iselio u Izrael.- Imate li tamo obitelj?- Cijeli je kibuc moja obitelj... ali nisam se oženio.- Zbog moje majke?- Možda. Vi nimalo ne okolišate.Suza je ponovo osjetila da su joj se uši zarumenjele. Bilo je to vrlo intimno pitan je čovjeku koji je zapravo bio neznanac. Ali

posve je prirodno izletjelo.- Oprostite.- Ne morate se ispričavati. Vrlo rijetko govorim o tim stvarima. Zapravo je cijeli taj put, kako da kažem... zasjenjen prošlošću.- To zvuči nostalgično.

Dickstein je slegnuo ramenima.Šutjeli su. Taj mi se čovjek sviđa, pomislila je Suza. Sviđa mi se kad govori i kad šuti, njegove velike oči, staromodno odijelo i

njegove uspomene.Nadam se da će ostati još malo.Uzela je šalice i otvorila stroj za pranje suda. S tanjurića je skliznula žličica i pala pod starinsku škrinju za hlađenje.- Prokletstvo - rekla je Suza srdito.Dickstein se spustio na koljena i zavirio pod škrinju.- Sad će zauvijek ostati tamo. Škrinja je takoteška da se ne može pomaći.Dickstein je desnom rukom odignuo ugao škrinje a lijevom potražio žlicu. Spustio je škrinju, ustao i pružio Suzi žličicu.

Zapanjeno ga je gledala.- Tko ste vi? Kapetan Amerika? Ta stvar je prokleto teška.- Radim u pol ju. Kako to da znate za Kapetana Amerika? U mojoj su mladosti ludovali za njim.- I sad još. Crtež u tom stripu je fantastičan.- Mi smo ga čitali krišom, jer su ga smatrali šundom.Smješkala se.- Zaista radite na poljima? - Izgledao je poput činovnika a ne kao poljski radnik.- Zaista.- Trgovac vinom koji u vinogradima uistinu prlja ruke. To je neobično.- Ne u Izraelu. Mi smo malčice... opsjednuti, pretpostavljam, što se tiče zemlje.Suza je bacila pogled na ručni sat.- Tata samo što ni je stigao. Jest ćete s nama, zar ne? No, bojim se da imamo samo sendviče.- To bi bilo divno.Razrezala je francuski kruh na kriške i počela pripremati salatu. Dickstein se ponudio da će oprati povrće te mu je dala pregaču.

Zakratko ga je uhvatila kako je ponovo, nasmiješen, promatra.- Na što mislite?- Sjetio sam se nečeg što bi vama možda bilo neugodno čuti.- Ipak mi recite.- Jedne večeri došao sam ovamo oko šest sati.Vaše majke ni je bilo. Htio sam posuditi neku knjigu od vašeg oca. Sjedili ste u kadi. Vašeg su oca nazvali iz Francuske... ne

sjećam se više zašto. Dok je telefonirao, počeli ste plakati. Pošao sam gore, digao vas iz kade, obrisao i navukao vam spavaćicu. Bilovam je tad četiri ili pet godina.

Suza se nasmijala. Odjednom je vidjela Dicksteina u zaparenoj kupaonici kako se saginje i bez napora je diže iz tople sapunice.Ali u toj viziji nije bila dijete, već odrasla žena mokrih grudi, s pjenom na bedrima. Njegove su ruke bile snažne i čvrste dok ju jepodizao k sebi. Potom su se otvorila kuhinjska vrata, u kuhinju je stupio otac. San se rasplinuo a zaostao je samo zbrkan osjećaj itračak grižnje savjesti.

Natu Dicksteinu se činilo da se profesor Ashford dobro drži. Osim fratarskog vijenca sijedih vlasi bio je sad potpuno ćelav. Maloje odebljao i pokreti su mu bili odmjereni ji ali mu je u očima još uvijek sjala iskra intelektualne radoznalosti.

- Neočekivani gost, tata - rekla je Suza.Ashford ga je pogledao i pozdravio bez dvoum1jenja.- Mladi Dickstein! Eh, kakvo iznenađenje! Dobro došli, dragi moj.Dickstein mu je snažno stresao ruku.- Kako ste, gospodine profesore?- Sjajno, mladiću. Osobito kad je moja kći ovdje i brine o meni. Sjećate se još Suze?- Cijelo smo jutro proveli predani uspomenama.- Kako vidim već vam je svezala pregaču. To je brz pogodak, čak i za nju. Često joj kažem da takonikad neće naći muža.

Otpašite to, mladiću, hajdemo nešto popiti.Dickstein se ispričavajući nakesio Suzi i pošao za Ashfordom u salon.- Šeri?- Hvala, malu čašicu, molim. - Dickstein se odjednom sjetio da je ovamo došao s razlogom.Morao je iz Ashforda izvući informacije a da stari čovjek ništa ne primijeti. Dva je sata takoreći bio izvan službe, sad se morao

ponovo usredotočiti na svoj posao. Ali trebao je biti oprezan.Ashford mu je pružio malu čašu svijetlog šerija.- A sad mi pričajte što ste svih ovih godina radili.Dickstein je srknuo šerija, vrlo suhog, omiljenog u Oxfordu. Ispričao je profesoru istu priču kao i Hasanu i Suzi: kako nastoji

naći tržište za izvoz izraelskih vina. Ashford je postavljao znalačka pitanja: napuštaju li mladi 1judi kibuce da bi prešli u gradove?Jesu li vrijeme i blagostanje potkopali prvobitne ciljeve entuzijasta kibuca. Ima li kontakata i brakova između evropskih, afričkih ilevantinskih Židova? Dickstein je odgovorio "da", "ne" i "jedva". Ashford je uljudno izbjegavao njihovo suprotno poimanje

političkog morala Izraela, ali se ipak po distanciranom načinu kojim se raspitivao o izraelskim problemima, osjećalo da želi čuti loševijesti.

Suza ih je pozvala na ručak u kuhinju, prije nego što je Dickstein došao u priliku da on postavi neka pitanja. Njezini su francuskisendviči bili golemi i veoma ukusni; otvorila je bocu crvenog vina. Dickstein je sad shvatio zašto je Ashford odeb1jao.

Uz kavu, Dickstein je rekao kao usput:- Prije dva tjedna susreo sam jednog bivšeg kolegu, i to u Luxembourgu.- Jasifa Hasana? - upitao je Ashford.- Kako znate?- Još smo u vezi. Znam da živi u Luxembourgu.- Vidate li ga često? - Dickstein se opomenuo: oprezno, oprezno.- Nekoliko puta u toku godine. - Ashford je zastao. - Ne može se prešutjeti, Dicksteinu, da su ratovi kojima ste vi sve dobili, njih

prilično skupo stajali. Njegova je obitelj izgubila sav svoj imutak i tavori u jednom izbjegličkom logoru. Dakako da je on ogorčen naIzrael.

Dickstein je kimnuo. Sad je bio gotovo siguran da je Hasan u špijunskom poslu.- Imao sam samo malo vremena za razgovor s njim... bio sam na putu za aerodrom. Kako mu ide?Ashford je namrštio čelo.- Čini mi se malo... rastresen. Iznenadni poslovi koje mora obaviti, otkazani dogovori, neobični telefonski pozivi u svako moguće

doba dana, zagonetni odlasci. Možda se tako ponašaju protjerani aristokrate.- Možda - rekao je Dickstein. Zapravo je to bilo tipično ponašanje agenta. Bio je sad potpuno uvjeren da ga je susret s Hasanom

razotkrio. – Susrećete li inače još koga iz moje klase?- Samo starog Tobyja. On je sad u vodstvukonzervativaca.- Sjajno! - obradovao se Dickstein. - Već tad je govorio poput predstavnika opozicije. Bombastično i istodobno obrambeno.

Lijepo je što je našao pravi poziv.- Još malo kave, Nate? - upitala je Suza.- Ne, hvala. - Ustao je. - Pomoći ću vam raspremiti. Zatim moram natrag u London.- Tata će pospremiti - nasmijala se Suza. - Imamo takav dogovor. -- Nažalost, tako je - priznao je Ashford. – Ona nikome ne želi robovati, najmanje meni. – Primjedba je iznenadila Dicksteina, jer

očigledno nije pristajala.Možda ga Suza nije ropski dvorila, ali činilo se da se o njemu stara kako bi to činila neka zaposlena supruga.- Otpratit ću vas u grad - rekla je Suza. – Samo da uzmem jaknu.Ashford je pružio Dicksteinu ruku.- Doista mi je bilo drago što sam vas vidio, mladiću.Suza se vratila; nosila je baršunasti kaputić.Dok su hodali ulicom Dickstein je mnogo govorio samo da dobije izliku da je gleda. Kaputić je bio usklađen s crnim hlačama od

prugastog samta. Nosila je široku košulju boje pijeska, od nekog svilenog materijala. Umjela se, poput svoje majke, odjenuti tako dajoj sjajna crna kosa i besprijekorna smeđa put najbolje dođu do izražaja. Dickstein joj je, osjećao se pritom vrlo staromodno, ponudiosvoju ruku, samo da bi je dodirivao. Nije bilo nikakve sumnje da je posjedovala istu tjelesnu privlačnost kao i njezina majka. Imala jenešto što je muškarca tjeralo da poželi da je posjeduje, ta želja nije bila poticana požudom koliko strašću i potrebom da posjedujeneki lijep predmet koji mu više ne mogu preoteti.

Dickstein je sad bio dostatno zreo da zna kako su pogrešne takve želje i da uvidi da ga Eila Ashford ne bi usrećila. Ali činilo seda kći ima ono što je majci nedostajalo: toplinu. Dickstein je žalio što Suzu više neće vidjeti. Da su vremena druga...

Ali neće se ostvariti.Kad su stigli na kolodvor, upitao je:- Idete li ponekad u London?- Dakako, sutra.- Zašto?- Da se s vama nađem na večeri.Kad je umrla Suzina majka, otac se ponio sjajno.Bilo joj je jedanaest, dovoljno je bila stara da shvati smrt, a premlada da je prevlada. Otac ju je smirivao i tješio. Znao je kad ima

potrebu da se na osami isplače a kad želi odjenuti najbolju haljinu da bi s njim izišla na ručak. Bez zbunjenosti raspravljao je s njomo menstruaciji i raspoloženo ju je pratio kad je kupovala grudnjake. Povjerio joj je novu ulogu u životu: postala je gospodarica ukući, davala je upute dvorkinji, sastavljala popis rublja i nedjeljom prije podne nudila goste šerijem. U četrnaestoj je bila odgovornaza kućni budžet. Bolje se brinula o ocu nego što je to Eili ikad uspijevalo.

Odbacivala je iznošene košulje i nadomještala ih identičnim novim, a da to profesor nikada nije uočio.Otkrila je da se i bez majke čovjek može osjećati živ, siguran i voljen.Otac joj je, baš kao i majci, dodijelio ulogu; a kao i majka, Suza se suprotstavljala toj ulozi mada ju je igrala.Želio je da ostane u Oxfordu, da studira, da potom piše doktorsku radnju i naposljetku da postane docentica. To bi značilo da je

uvijek pri ruci da o njemu brine. Tvrdila je da nije dovoljno pametna, s neugodnim osjećajem da je to samo izlika, i odabrala takvonamještenje koje je zahtijevalo da tjednima izbiva iz kuće i da otac bude prepušten sam sebi. Visoko u zraku, udaljena tisuće milja odOxforda, posluživala je muškarce u najboljim godinama pićem i obrocima i pitala se da li se zapravo što izmijenilo.

Na putu do kolodvora razmišljala je o svom uhodanom životu i o tome hoće li toj rutini ikad uspjeti izmaći.Upravo je prekinula ljubavnu vezu koja je kao i sve dosadašnje bila iscrpljujuća i ukalupljena.Julian je bio na pragu četrdesete, docent filozofije koji se specijalizirao za predsokratske filozofe: bri1jantan, požrtvovan i

bespomoćan. Za sve je uzimao stimulanse: hašiš za seks, amfetamine za rad a Megadon za spavanje. Bio je rastavljen, bez djece.Isprva joj je bio zanimljiv, šarmantan i privlačan. U krevetu je volio da ona leži na njemu. Vodio ju je u avangardna londonska

kazališta i na bizarne studentske zabave. Ali ubrzo joj je sve to dosadilo: spoznala je da ga seks zapravo ne zanima, da je izvodi jer jes njim ruku pod ruku djelovala kao ukras, da mu njezino društvo samo za to odgovara jer se tako bezgranično divila njegovojpameti.

Jednog dana stvari su dospjele tako daleko da je glačala njegovo rublje dok je on držao predavan je. U osnovi to je bio kraj.Ponekad je odlazila u krevet sa svojim vršnjacima, uglavnom zato što je obožavala njihova tijela.Većinom je ostala razočarana i za kratko bi joj vrijeme dosadili.Suza je već požalila što je tako naprečac ugovorila sastanak s Dicksteinom. Bio je deprimirajuće tipičan za generaciju stariju od

nje i očigledno je trebao njegu i pažnju. Najgore je bilo što je bio za1jubljen u njezinu majku. Na prvi pogled bio je očinska figurapoput svih ostalih dosad. Ali se ipak od njih razlikovao. Radio je u polju, ne na sveučilištu. Vjerojatno će se pokazati da je najmanjenačitan muškarac s kojim je ikad izišla. Dickstein je doista iselio u Palestinu umjesto da sjedi u oksfordskim pubovima i o tomerazglaba. Mogao je staru škrinju za zamrzavanje pridići desnom rukom. U kratkom vremenu koje su proveli zajedno, iznenadio ju jeviše nego jednom time što se pokazao drukčijim nego što je očekivala.

Možda će mi Nat Dickstein pomoći da prekinem s rutinom, pomislila je.A možda opet nešto samo zamišljam. Nat Dickstein je nazvao izraelsko poslanstvo iz telefonske govornice na kolodvoru Paddington. Zatražio je da ga spoje s

trgovačkim predstavništvom.Takvo nije postojalo: bila je to šifra Mossadova informacijskog centra. Naposljetku se javio neki mladić s hebrejskim naglaskom.

Dickstein se tome obradovao, jer mu je godilo saznanje da ima 1judi kojima je hebrejski materinji jezik a ne mrtva stvar. Kako su serazgovori automatski snimali, smjesta je počeo s porukom. "Hitno za Billa. Proda ju ugrožava konkurentski tim. Henry." Objesio jeslušalicu ne čekajući potvrdu.

S kolodvora je otpješačio do hotela, razmišljajući o Suzi Ashford. Sutra navečer će je dočekati na pedingtonsko j stanici. Prenoćit

će u stanu prijatelja.Dickstein nije znao kako da se ponaša. Nije se mogao sjetiti da je ikad pošao na večeru s nekom ženom iz razonode. U mladosti

je bio odveć siromašan a nakon rata suviše nervozan i nespretan. Kasnije je to nekako prerastao. Dakako, večeravao je s kolegicamai ženama iz kibuca nakon kupovine u Nazaretu. Ali izići udvoje samo da bi uživao u nečijem društvu...

Kako se to izvodi? Pristoji se da je dočeka s automobilom, u smokingu, da joj daruje kutiju čokoladnih bombona ukrašenuvrpcom. Dickstein će dočekati Suzu na kolodvoru, bez automobila i smokinga. Kamo da je odvede? Čak ni u Izraelu nije znaootmjene restorane, a kamoli u Engleskoj.

Prolazeći Hyde Parkom, Dickstein se smješkao.Bila je to nevjerojatna situacija za čovjeka u četrdesetdrugoj godini. Znala je da ni je svjetski čovjek ali joj očito nije smetalo da

se sama pozove na večeru.Vjerojatno pozna je i restorane i zna što se tamo naručuje. Ni je to bilo pitan je života i smrti. Ma što da se desi, on će se truditi da

iz toga izvuče što više.U njegovom je poslu nastupio predah. Otkako je znao da su ga otkrili, nije mogao ništa dalje poduzimati dok ne razgovara s

Pierreom Borgom.Borg je morao odlučiti treba li od svega odustati.Navečer je pogledao francuski film Jedan čovjek, jedna žena. Bila je to jednostavna, potresno prikazana ljubavna priča,

popraćena prodornom latinsko-američkom melodijom. Izišao je iz kina još prije kraja filma jer ga je priča tronula do suza. Melodijaga je cijelu noć progonila.

Ujutro je otišao u telefonsku govornicu u ulici u kojoj je bio hotel i ponovo nazvao ambasadu. Spojili su ga s informacijskimcentrom i on je rekao:

- Ovdje Henry. Imate li odgovor?- Tjerajte do devedeset tri tisuće i sutra podnesite izvještaj.- Javite: dnevni red sastanka na aerodromskim informacijama. Pierre Borg će sutra u 9.30 stići avionom.

Četvorica muškaraca sjedila su šutke u automobilu, strpljivo motreći ulicu na koju se spuštao sumrak.Pjotr Tirin, zbijen čovjek srednjih godina ukišno j kabanici, bubnjao je prstima po upravljaču što je odzvanjalo kao da golubovi tapka ju po krovu.Uz njega je s jedio Jasif Hasan, na stražnjem s jedištu čučali su David Rostov i Nik Bunin.Nik je otkrio izručitelja kad je treći dan zaredom motrio zgradu Jean Monnet na Kirchbergu.Smjesta ga je prepoznao.- U uredskom od jelu uopće ne djeluje poput pedera, ali siguran sam da je jedan od njihovih.Vjerojatno tamo radi.- Toga sam se trebao sjetiti - rekao je Rostov. - Ako je Dickstein tražio tajne, ne mogu njegovi 1judi sjediti na aerodromu ili u

hotelu Alfa. Trebalo je da Nika smjesta pošaljem u Euratom.Rekao je to Pjotru Tirinu, ali je Hasan, čuvši to, uskočio:- Ne može na sve misliti.- Trebao bih - odgovorio je Rostov.Hasanu je bilo povjereno da unajmi veliki tamnoobojeni automobil. Američki buick u kojem su sad sjedili bio je doduše malo

napadan, ali zato prostran. Nik je čovjeka iz Euratoma pratio do kuće i sad su sva četvorica čekala u kaldrmom popločenoj uličicinedaleko od stare kuće u nizu.

Rostov je mrzio takav zavjerenički postupak. činio mu se zastarjelim i tipičnim za dvadesete i tridesete godine, za gradove poputBeča, Istanbula i Beiruta, a ne za zapadnu Evropu u 1968. Smatrao je preopasnim otimati civila na ulici, ugurati ga u automobil itako ga dugo udarati dok ne propjeva.

Mogu vas opaziti prolaznici koji se ne boje policiji podnijeti prijavu. Rostov je volio jasne i pregledne situacije: volio je uključitimozak a ne šake. Ali taj je izručitelj svakim danom od Dicksteinova nestanka, dobivao na važnosti. Rostov je morao saznati što jepredao Dicksteinu i to još danas.

- Kad bi bar već jednom izišao - gunđao je Pjotr Tirin,- Imamo vremena napretek - rekao je Rostov.To doduše ni je bilo točno, ali ni je htio da mu 1judi postanu nervozni i nestrpljivi pa da pogriješe. Da ublaži napetost, nastavio

je. - Dickstein je, dakako, učinio isto što i mi. Promatrao je zgradu Jean Monnet pratio ovog čovjeka do kuće i ovdje u ulici čekao.Čovjek je izišao i otišao u klub homoseksualaca.

Tad je Dickstein saznao njegovu slabost i iskoristio je da iz njega izvuče podatke.- Posljednje dvije večeri ni je bio u klubu - dodao je Nik.- Otkrio je da sve ima svoju cijenu, osobito 1jubav - odgovorio je Rostov.- Ljubav? - ponovio je prezirno Nik.Rostov ni je odgovorio.U ulici se smračilo; upalila su se ulična svjetla.Zrak koji je prodirao kroz otvoren prozor na autu, bio je vlažan. Rostov je u svjetlu uličnih svjetiljaka vidio pramenove vlažne

pare. Dolazili su s rijeke.Bilo bi odviše optimistično nadati se magli u lipnju.- Što je to? - prošaptao je Tirin.Brzim koracima prilazio im je plavokosi čovjek u sakou s dvorednim kopčanjem.- Sad tiho - zapovjedio je Rostov.Čovjek je stao ispred kuće koju su motrili.Pozvonio je.Hasan je položio ruku na kvaku.- Ne još - procijedio je Rostov.Mrežasti zastor na jednom prozoru mansardnog stana na trenutak se pomaknuo ustranu.Plavokosi je čekao i nogom tapkao po pločniku.- Je li to možda 1jubavnik? - upitao je Hasan.- Prokletstvo, začepite - zarežao je Rostov.Tren kasnije otvorila se kućna veža i plavokosi je ušao. Rostov je načas ugledao čovjeka koji je otvorio: bio je to izručitelj. Vrata

su se zatvorila i prilika je propala.- Prebrzo - rekao je Rostov. - Prokletstvo!Tirin je ponovo zabubnjao prstima, a Nik se češao. Hasan je zdvojno uzdahnuo kao da je otprve znao da je glupo čekati. Rostov

je zaključio da mu uskoro treba ponovo čestito stati na nogu.Cijeli sat se ništa ni je dogodilo.- Večeras će ostati kod kuće - pretpostavio jeTirin.- Ako su imali posla s Dicksteinom, vjerojatno se boje navečer izići - zaključio je Rostov.- Idemo unutra? - upitao je Nik.- Postoji jedan problem - objasnio je Rostov. – S prozora mogu vidjeti tko je na vratima. Pretpostavljam da neznancima ne bi

otvorili.- Ljubavnik će možda prenoćiti - primijetio je Tirin.- Točno.- Onda ćemo morati upasti - zaključio je Nik.Rostov ni je odgovorio. Nik nikad ni je bio strpljiv, ali na svoju ruku ne bi započeo ništa. Rostov je razmišljao kako će sad

možda morati oteti dvojicu, a to je bilo složenije i opasnije.- Imamo li kakvo oružje? - upitao je.Tirin je otvorio pretinac za rukavice i izvukao revolver.- Dobro - pohvalio ga je Rostov - ali ne smiješ pucati.- Ni je nabijen - objasnio je Tirin. Gurnuo je pištolj u džep kišnog ogrtača.- Ako ljubavnik prenoći, hoćemo li ih ščepati ujutro? - upitao je Hasan.- Dakako da nećemo - rekao je Rostov. – Ne možemo to obaviti danju.- Pa što onda?- Nisam još odlučio.Razmišljao je do ponoći a tad se problem sam riješio.Rostov je motrio vežu poluzatvorenim očima.Kad su se vrata počela otvarati, rekao je:- Sad!Prvi je iskočio Nik. Tirin za njim. Hasanu je trebalo nešto vremena da shvati što se događa, potom je i on ispao iz kola.Dvojica su se muškaraca opraštala, mlađi je stajao na pločniku, stariji u kućnom ogrtaču na pragu veže. Isporučitelj je pružio

ruku i stisnuo prijateljevu mišicu za rastanak. Obojica su uznemireno uzgledala kad su Nik i Tirin izletjeli iz automobila i jurnuliprema njima.

- Ne mičite se, šutite - prosiktao je Tirin tiho na francuskome, pokazujući im revolver.Rostov je primijetio da je zdravi instikt potaknuo Nika da zauzme položaj neposredno iza mladog čovjeka.- Oh, zaboga, ne, ne ponovo - zacvilio je stariji.- Ulazite u kola - odrezao je Tirin.- Prokletnici, zašto nas ne ostavite na miru - rekao je plavokosi.Rostov, koji je sa stražnjeg sjedala pratio šta se zbiva i istodobno držao na oku ulicu, pomislio je:"Sad se odlučuju hoće li mirno poći s nama." Brzim je pogledom preletio mračnu ulicu. Bila je pusta. Nik, koji je osjetio da

mlađi pomišlja na otpor, obgrlio ga je ispod ramena i čvrsto ga držao.- Nemojte ga ozlijediti, idem s vama - rekao je stariji čovjek. Istupio je iz veže.Mladić se usprotivio:- Ne dolazi u obzir.Prokletstvo, pomisLi Rostov.Plavokosi se okrenuo i pokušao Niku nagaziti nogu. Nik se povukao korak i desnom šakom udario mladića u bubreg.- Ne, Pierre! - povikao je stariji, preglasno. Tirin skoči na njega i rukom mu pokrije usta.Čovjek se otimao, oslobodio glavu i kriknuo "Upomoć!", pri je nego ga je Tirin uspio ponovo ušutkati.Pierre je klonuo na koljeno, stenjući.Rostov se naslonio preko stražnjeg sjedala i povikao kroz otvoren prozor:- Hajde, idemo.Tirin je podigao starijeg uvis i ponio ga preko kolnika do automobila. Pierre se iznenada pribrao od Nikova udarca i potrčao.

Hasan mu je podmetnuo nogu i mladić se skotrljao na kaldrmu.Rostov je spazio da se na gornjem katu susjedne kuće upalilo svjetlo. Ako cirkus potraje još malo, sve će ih pohapsiti.Tirin je gurnuo isporučitelja na stražnje sjedalo. Rostov ga je ščepao i dobacio Tirinu:- Držim ga. Kreni. Brzo.!Nik je podigao plavokosog i ponio ga k automobilu. Tirin je uskočio na vozačevo mjesto, a Hasan otvorio vrata. Rostov je

doviknuo Hasanu:- Zatvori vežu, idiote!Nik je ugurao mladića do njegova prijatelja, potom je i sam s jeo na stražnje sjedalo tako da su oteti bili prignječeni između njega

i Rostova. Hasan je povukao kućna vrata i uskočio na sjedalo kraj vozača. Tirin je pritisnuo papučicu.- Svemogući bože, kakva govnari ja - opsovao je Rostov na engleskom.Pierre je još stenjao.- Nismo vam ništa skrivili - rekao je stariji.- Ma nemoj? - odgovorio je Rostov. - Pri je tri dana isporučili ste aktovku u klubu u Rue Dicks jednom Englezu.- Edu Rodgersu?- To nije njegovo pravo ime - dobacio je Rostov.- Vi ste iz policije?

- Ne baš. - Neka čovjek vjeruje što želi. – Ne prikupljam dokazni materijal da vas izvedem na. sud. Zanima me što je bilo uaktovki.

Šutnja. Tirin je preko ramena upitao:- Da iziđem iz grada i potražim neko mirno mjesto?- Pričekaj - naredio je Rostov.- Reći ću vam - rekao je stariji.- Samo vozi gradom - naložio je Rostov Tirinu.Pogledao je čovjeka iz Euratoma. - Dakle?- Bio je to ispis euratomskog kompjutora.- S kakvim podacima?- Pojedinostima o dozvolama za transport radioaktivnog materijala.- Radioaktivnog? Hoćete reći atomskog materijala?- Žute pogače, uranskog metala, nuklearnog otpada, plutonija...Rostov se naslonio i zagledao u gradska svjetla koja su promicala. Krv mu je uzbuđeno zakolala: Dicksteinova operacija je posta

jala jasni ja. Dozvole za transport fisionog materijala... Izraelci su se nastojali dočepati nuklearnog goriva. Dickstein će na tompopisu tražiti jednu ili dvije stvari: vlasnika urana koji bi nešto prodao na crno, ili pošiljku urana koju bi mogao ukrasti.

A što bi s materi jalom počeli kad ga se dočepaju...Čovjek iz Euratoma prekinuo je njegovo razmišljanje.- Hoćete li nas sada pustiti?- Moram dobiti kopiju tog ispisa - rekao je Rostov.- Ne mogu uzeti još jednu. Bilo je već dovoljno sumnjivo kad je prva nestala!- Bojim se da nam drugo ne preostaje - rekao je Rostov. - Ali ako hoćete, možete je nakon što je mi fotografiramo odnijeti natrag

u ured.- Zaboga - zastenjao je čovjek.- Nema vam druge.- Dobro.- Vozi natrag do kuće - naredio je Rostov Tirinu. Isporučitelju je naložio: - Donesite sutra navečer ispis kući. Netko će tokom

večeri doći k vama i snimiti ga.Veliki automobil klizio je ulicama grada. Rostovu se učinilo da otmica ipak ni je bila katastrofa.Nik Bunin se otresao na Pierrea:- Prestani zuriti u mene!Stigli su u uličicu. Tirin je zaustavio automobil.- U redu - javio se Rostov. - Pustite starijeg.Njegov prijatelj ostaje s nama.Euratomov čovjek se trgnuo kao da je ranjen.- Zašto?- Za slučaj da padnete u napast i sutra sve priznate pretpostavljenima. Mladić je naš talac. Izlazite.Nik je otvorio vrata i pustio čovjeka. Ova j jetrenutak sta jao, oklijevajući. Nik je ponovo s jeo i Tirin je krenuo.- Možemo li se pouzdati u njega? Hoće li to učiniti? - pitao je Hasan.- Radit će za nas dok mu ne vratimo prijatelja.- A potom?Rostov ni je ništa odgovorio. Bilo bi pametno obojicu likvidirati, pomislio je. *Suzina mora.Večer je. Sama je u zeleno-bi jelo j kući na rijeci, kupa se i dugo leži u vrućoj, namirisanoj vodi.Potom odlazi u veliku spavaću sobu, sjeda pred trodijelno zrcalo i praši se puderom iz majčine kutije od oniksa.Otvara ormar, očekujući da je majčina odjeća izjedena od moljaca i prozirna od starosti. Ali ni je tako: sve su haljine čiste, nove i

besprijekorne, samo prožete slabim mirisom naftalina. Bira spavaćicu, bijelu poput lanene plahte, navlači je i liježe u postelju.Leži dugo nepomično, čekajući da Nat Dickstein dođe svojoj Eili. Večer se promeće u noć, rijeka tiho mrmori. Otvara ju se

vrata. U podnožju kreveta stoji čovjek i skida odjeću. Liježe na nju i njezina panika plane poput požara kad shvati da to ni jeDickstein nego njezin otac, i da je ona, dakako, odavno mrtva.

Dok se spavaćica pretvara u prah, kosa joj ispada, meso suši a koža na licu nabire, otkrivajući zube i lubanju i ona se, čovjek jošuvijek leži na njoj, pretvara u kostur, vrišti, vrišti i budi se, leži uznojena, tresući se ustrašena, pitajući se zašto nitko nije dotrčao da jepita što joj je? Tad olakšano shvaća da je čak i vrisak sanjala. Dok tone natrag u san, smiruje se i nagađa što taj san znači.

U jutro je vedra kao uvijek, ali na nebu njezina raspoloženja ostaje mala tamna mrlja poput oblačka. Ne sjeća se više sna, samo je

svjesna da ju je nešto uznemirilo.

7.

- Nat Dickstein namjerava ukrasti uran – rekao je Jasif Hasan.David Rostov je kimnuo. Misli su mu bile odsutne. Pokušao je smisliti kako da se otarasi Hasana.Šetali su dolinom na podnožju grebena na kojem se uzdizao stari grad Luxembourg. Tu je na obalama rijeke Petrusse bilo tratina,

ukrasnog drveća i staza. Hasan je rekao:- Oni ima ju nuklearni reaktor u Dimeni, u pustinji Negev. Francuzi su im pomogli da ga izgrade i vjerojatno im isporučili i

gorivo. Nakon šestodnevnog rata, De Gaulle je prekinuo isporuku oružja a vjerojatno i urana.To je bilo očigledno, razmišljao je Rostov, i najbolje će biti da Hasanovu nepovjerljivost uspava time što će mu energično

odobravati.- Bilo bi tipično za Mossad da uran, koji im treba, jednostavno ukrade. Upravo tako ti ljudi razmišljaju. Vjeruju da su pritisnuti o

zid i stoga su kadri zanemariti finese međunarodne diplomacije.Rostov je mogao donositi dalekosežnije zaključke od Hasana, zbog toga je nastojao da se na neko vrijeme otrese Arapina. Znao

je za egipatski nuklearni projekt u Gattari: Hasan gotovo sigurno nije znao za njega... zašto bi takvu tajnu povjerili jednom agentu uLoxembourgu?

Međutim, kako Kairo ni je uspijevao zadržati nijednu tajnu, Izraelci su vjerojatno također saznali za egipatsku bombu. I što bipoduzeli? Izradili svoju, a za to im treba, kako reče čovjek iz Euratoma, "fizibilni materijal". Rostov je bio uvjeren da se Dicksteinnastoji domoći urana za izraelsku atomsku bombu. Hasan ne bi mogao donijeti takav zaključak, ne još, a Rostovu ni je padalo napamet da mu u tome pomogne jer nije htio da Tel Aviv dozna da je naslutio istinu.

Kad večeras dobije kompjutorski ispis znat će još više, jer je Dickstein vjerojatno iz tog popisa odabrao svoju metu. Rostov niježelio da se Hasan domogne tog podatka.

Krv Davida Rostova se komešala. Tako se osjećao u partiji šaha kad su tri ili četiri protivnikova poteza otkrila njegov sistem,tako da je znao odakle dolazi napad i kako ga može preobraziti u poraz.

Nije zaboravio razloge zbog kojih je prihvatio borbu s Dicksteinom - onaj drugi sukob unutar KGB-a, između njega i FeliksaVoroncova, s Jurijem Andropovom kao linijskim sucem i mjesto u fizičko-matematičkoj školi kao nagradu, ali sve je to sad bilopotisnuto u pozadinu. Sad ga je poticala, držala u napetosti i budnosti i oštrila njegovu bezobzirnost lovačka strast i miris žrtve unosnicama.

Hasan mu je smetao. Amater, nespretnjakovi koji je marljivo izvještavao Kairo, bio mu je u ovom trenu opasniji neprijatelj odDicksteina. Usprkos svim manama ni je bio glup, naprotiv, imao je po Rostovljevu mišljenju lukavu, tipično levantinsku inteligencijukoju je nesumnjivo naslijedio od oca.

Naslutit će jamačno da ga se Rostov želi otarasiti.Stoga mu mora dati istinski zadatak.Prošli su ispod Pont Adolphea i Rostov je zastao da bi se osvrnuo i uživao u vidiku kroz lukmosta. Podsjetio ga je na Oxford i

tad se, od jednom, dosjetio što će s Hasanam.- Dickstein zna da ga netko sli jedi a vjerojatno je to povezao s vašim susretom - rekao je, pošavši dalje.- Mislite to doista? - pitao je Hasan.- Pa, gledajte. Počinje raditi na zadatku, naletina Arpina koji zna njegovo pravo ime i od jednom ga prate.- Vjerojatno nagađa, ali ne može pouzdano znati.- Imate pravo.Hasanov izraz lica otkrio je Rostovu koliko mu te riječi, imate pravo, gode. Rostov je pomislio: Ne trpi me, ali mu je moje

priznanje potrebno, štoviše, jako potrebno. Mogu iskoristiti njegov ponos.- Dickstein mora stvar provjeriti - nastavio je Rostov. - Jeste li registrirani u Tel Avivu?Hasan je slegnuo ramenima s primjesom svoje stare aristokratske nonšalantnosti.- Tko to zna?- Kako često ste se suočili licem u lice s drugim agentima... Amerikancima, Britancima, Izraelcima?- Ni jednom - odgovorio je Hasan. - Previše sam oprezan za to.Rostov se gotovo naglas nasmijao. Istina je bila da je Hasan bio previše beznačajan agent da bi ga velike tajne službe zapazile, i

da nikad ni je izveo nešto dovoljno značajno da bi susreo druge špijune.- Ako niste u kartoteci - rekao je Rostov - Dickstein mora razgovarati s vašim prijateljima. Imate li ikakve zajedničke znance?- Ne. Nisam ga vidio od studija. Uostalom, od mojih prijatelja ne bi mogao ništa saznati. Oni ne znaju za moj dvostruki život. Ja

ipak ne pričam ljudima...- Ne, ne - dometnuo je Rostov, potiskujući nestrpljivost. - All Dickstein bi trebao samo postaviti usputna pitan ja o vašem

ponašanju da bi vidio podudara li se ono sa špijunskim poslom. Na primjer, imate li zagonetnih telefonskih poziva, morate li nagloputovati, imate li prijatelja koje nikom ne predstavljate... postoji li u Oxfordu netko s kim ste još u vezi?

- Nitko od studenata. - Hasanov je ton prešao u obranu i Rostov je znao da će doznati što je htio. -Povremeno viđam nekefakultetske profesore, osobito profesora Ashforda. On me jednom ili dvaput upoznao s ljudima koji su bili spremni priložiti novac

našoj stvari.- Ako se dobro sjećam i Dickstein je poznavao Ashforda.- Dakako. Ashford je držao katedru semitskih jezika na kojoj smo Dickstein i ja studirali.- Eto. Dickstein treba samo svratiti k Ashfordu i kao slučajno spomenuti vaše ime. Ashford će mu ispričati čime se bavite i kako

se ponašate. Tad će Dickstein znati da ste agent.- To bi bila čista sreća - rekao je Hasan sumnjičavo.- Nipošto - odgovorio je Rostov odrješito premda je Hasan imao pravo. - To je uobičajena taktika. I sam sam se njome koristio.

Funkcionira.- A ako i jest stupio u vezu s Ashfordom...... imamo priliku da mu ponovo uđemo u trag.Stoga želim da otputu jete u Oxford.- Oh! - Hasan ni je opazio kamo razgovor vodi i sad se našao u stupici. - Možda je Dickstein samo nazvao...- Možda, ali se takve stvari lakše izvode osobno.Tad možete reći da ste sluča jno u gradu i da stesvratili kako biste osvježili uspomene... Teško je nastupiti tako, onako usputno,

preko telefona. Iz istih razloga morate i vi otići tamo a ne telefonirati.- Vjerojatno imate pravo - uzvratio je Hasan nevoljko. - Namjeravao sam izvijestiti Kairo čim Pročitamo ispis...Upravo je to Rostov namjeravao izbjeći.- Dobra ideja - rekao je. - Ali, vaš će izvještaj još bolje zvučati ako uspijete dodati da ste Dicksteinu ponovo na tragu.Hasan je zurio u daljinu kao da nastoji vidjeti Oxford.- Vratimo se - rekao je naglo. - Dosta smo hodali.Bio je trenutak da se iskaže drugarstvo. Rostov je položio ruku na Hasanovo rame,- Vi Evropljani ste omekšali.- Nemojte mi samo reći da kagebeovci u-Moskvi vode težak život.Kad su se popeli, zastali su, dok je Hasan zadihano hvatao zrak, i neko vrijeme promatrali jureće automobile.- Oh, ima nešto što sam vas oduvijek želio pitati. Jeste li uistinu spavali s Ashfordovom ženom?- Samo četiri-pet puta tjedno - rekao je Hasan i glasno se nasmijao. Stigao je na kolodvor rano, a vlak je kasnio, i stoga je morao čekati puni sat. Bio je to jedini put u životu da je pročitao

Newsweek od korica do korica.Dotrčala je kroz prolaz, nasmijana. Kao i jučer, zagrlila ga je i poljubila; no ovaj put je poljubac bio duži.Neodređeno se nadao da će osvanuti u dugačkoj haljini sa stolom od nerca poput žene bankara koja u Tel Avivu navečer odlazi

u Klub 61. Ali Suza je, dakako, pripadala drugoj zemlji i drugoj generaciji, nosila je visoke potpetice, koje je pokrivao rub dugačkesuknje, i svilenu bluzu ispod vezene veste, nalik na matadorski haljetak. Lice nije namazala, u rukama nije nosila ništa: ni kaput, nitorbicu, ni ručni kovčežić. Stajali su nepomično i smješkali se.

Dickstein nije znao što da počne, pa je kao prethodnog dana ispružio ruku. To ju je, činilo se, obradovalo. Odšetali su dostajališta taksija.

Kad su ušli u taksi, Dickstein je upitao:- Kamo želiš poći?- Nisi nigdje rezervirao?Trebao sam rezervirati stol, pomislio je.- Ne poznajem ni jedan londonski restoran.- Kings Road - doviknula je Suza vozaču.Taksi je krenuo i ona se okrenula Dicksteinu.- Halo, Nathaniele.Nitko ga nikad ni je nazvao Nathanielom. Svidjelo mu se.Restoran u Chelseaju, koji su odabrali, bio je očigledno u modi. Malen, a svjetlo prigušeno. Na putu do stola, Dicksteinu se

učinilo da prepoznaje jedno ili dva lica. Zgrčilo mu se u želucu dok se mučio da se prisjeti odakle ih zna. Potom mu je sinulo da su topopularni pjevači čija je lica, vidio u časopisima, te se ponovo opustio. Radovalo ga je da ga refleksi nisu izdali, premda je ovu večerprovodio na tako neobičan način. Osim toga mu je laknulo jer su gosti bili svih dobi. Pribojavao se da bi mogao biti najstariji čovjeku lokalu.

S jeli su i Dickstein je upitao:- Dovodiš li svoje mlade prijatelje ovamo?Suza mu se hladno osmjehnula.- To je prva besmislica koju si izrekao.- Popravit ću se. - Poželio je da sam sebi opali šamar.- Što bi ti jeo? - upitala je i mučan je trenutak prošao.- Kod kuće jedem mnogo jednostavnih, zdravih jela. Kad putujem, u hotelima mi daju lošu hranu pod firmom haute cuisine.

Najviše volim jela koja ne dobivam ni u Izraelu ni u hotelima: pečeni janjeći but, varenac od mesa i bubrega, lenkširski lonac smesom.

- Sviđa mi se što ne znaš što je u modi a što nije. Čak ti je sve to potpuno sve jedno.Dotaknuo je svoje revere.- Ne sviđa ti se moje odijelo?- Oduševljena sam njime. Vjerojatno je bilo zastarjelo već kad si ga kupio.Odlučio se za goveđe pečenje s kolica, a ona za pirjanu jetru koju je pojela s neobičnim tekom.Dickstein je naručio bocu burgunca; blaže vino ne bi pristajalo jetri. U otmjenom društvu mogao se potvrditi jedino svojim

poznavanjem vina. Ipak, prepustio je njoj da popije veći dio vina. Njegova potreba za alkoholom bila je skromna.Suza mu je pričala o svojim iskustvima s LSD-om.- Bilo je nezaboravno. Mogla sam osjetiti cijelo svoje tijelo, iznutra i izvana. Divan osjećaj kad sam doticala svoju kožu. A tek

boje, i sve ostalo... Ali pitanje je da li mi je ta droga otkrila zapanjujuće stvari ili me samo preni jela u trans. Je li to nov načingledanja svijeta ili je to samo način da dobiješ dojmove koje bi čovjek imao kad bi svijet mogao gledati na nov način.

- Nisi poželjela da je nakon toga ponovo uzmeš?Odmahnula je glavom.- Ne odgovara mi da pretjerano gubim vlast nad sobom. Ali drago mi je što sam taj osjećaj upoznala.- To kod alkohola ne volim... gubitak samokontrole. Premda, siguran sam da se to ne može usporediti s drogom. Uostalom, ona

dva-tri puta što sam se opio, nisam stekao osjećaj da mi se otvorio svemir.Odmahnula je rukom. Imala je dugačku, usku ruku poput Eile. Dickstein se od jednom podsjetio kako je Eila uvijek odmahivala

jednakom kretnjom.- Ne vjerujem da droge mogu riješiti probleme svijeta.- U što onda vjeruješ, Suza?Krzmala je malo i pogledala ga sa slabim osmijehom na licu.- Vjerujem da nam ne treba ništa drugo osim ljubavi.Glas joj je zazvučao malo nesigurno kao da očekuje porugu.- Takva filozofija je prikladnija za raspojasani London nego za ratnički Izrael.- Jamačno nema smisla da te pokušam obratiti.- Trebala bi me jednom zapasti i ta sreća.Proučavao je jelovnik.- Samo jagode dolaze u obzir.Iznenada je rekla:- Reci, koga ljubiš, Nathaniele?- Jednu staricu, jedno dijete i jednu sablast -odgovorio je smjesta jer je to pitanje bezbroj puta sam sebi postavljao. - Starici je ime

Estera i još se sjeća pogroma u carskoj Rusiji. Dijete je dječak po imenu Mottie. Sviđa mu se Otok s blagom. Otac mu je pao ušestodnevnom ratu.

- A sablast?- Uzet ćeš i ti jagode?- Da, molim.- S vrhnjem?- Ne, hvala. Nećeš mi pričati o sablasti?- Čim saznam više, reći ću ti.Bio je lipanj i jagode su bile savršene. Dickstein je rekao:- A sad mi reci koga ti voliš?- Pa - zastala je da promisli. Odložila je žlicu. -Oh, prokletstvo, Nathaniele, čini mi se da volim tebe.Prva joj je pomisao bila: što je, dovraga, ušlo u mene? Zašto sam to rekla?Potom je pomislila: Baš me briga, istina je.I naposljetku: Ali zašto ga volim?Nije znala zašto, ali je znala kad se to zbilo. U dvije prilike je mogla zaviriti u njegovu dušu i vidjeti istinskog Dicksteina: jednom

kad je govorio o londonskim fašistima iz tridesetih godina, i drugi put kad je spomenuo dječaka čiji je otac ubijen u šestodnevnomratu. Oba je puta skinuo masku.

Očekivala je sitnog, ustrašenog čovjeka, koji se skutrio u kutu. A zapravo je bio jak, samouvjeren i odlučan. U ta dva trenutkaosjetila je njegovu snagu i od tog joj se malo zavrtjelo u glavi.

Čovjek je bio neobičan, privlačan i jak. Željela je da se s njim zbliži, da ga shvati, da sazna njegove skrivene misli. Poželjela jedotaknuti njegovo koščato tijelo, osjetiti kako je njegove snažne ruke obujmljuju, zagledati mu se u tužne smeđe oči kad zastenje odstrasti. Željela je njegovu ljubav.

Još nikad nije osjećala tako.Nat Dickstein je bio svjestan da je sve naopako.

Suza je razvila sklonost prema njemu još kao petogodišnjakinja kad je on bio ljubazan mladić koji je umio razgovarati s djecom imačkama. Sad je iskorištavao njezinu dječju naklonost.

Ljubio je Eilu, koja je sad bila mrtva. U odnosu prema njezinoj dvojnici, koja je bila njezina kći, bilo je nečeg nezdravog.Ni je bio samo Židov nego i Izraelac; ne samo Izraelac nego i agent Mossada. Još mu je manje nego bilo kom drugom bilo

dopušteno da voli djevojku koja je napola Arapkinja. Kad god se neka lijepa djevojka zaljubi u špijuna, on se prvo mora upitati zakoju neprijateljsku tajnu službu radi.

Kad god mu je u toku godina neka žena iskazala svoju naklonost, Dickstein je uvi jek našao razloga poput ovog da ostanehladan, pa je prije ili kasni je shvatila i razočarano se povukla. Činjenica da je Suza preduhitrila njegovu podsvijest, bio je razlog višeza oprez.

Sve je bilo naopako.Ali Dickstein ni je mario. Odvezli su se taksijem u stan u kojem je namjeravala prenoćiti. Pozvala ga je unutra; njezini prijatelji, vlasnici stana, otputovali

su na odmor. pošli su u krevet i time su počeli njihovi problemi.Kad ju je u malom predsoblju ščepao za ruke i burno poljubio, Suza je najprije pomislila da je to od prevelike strasti.- Oh, bože - zastenjao je kad mu je uzela ruke i položila ih na svoje dojke. Kroz mozak joj je proletjela cinična misao: to sam već

vidjela. Toliko ga je svladala moja ljepota, da će me doslovno silovati, a za pet minuta će čvrsto usnuti i zahrkati. Istrgnula se izpoljupca i zagledala se u blage, krupne smeđe oči. Postalo joj je jasno: ma što se dogodilo, neće to biti gluma.

Odvela ga je u malu sobu u stražnjem dijelu stana, s pogledom u dvorište. Kako je često svraćala ovamo, bila je to gotovonjezina soba, čak je u ormaru bilo nekoliko njezinih haljina a u ladicama rublja. Sjela je na rub uskog kreveta i skinula cipele.

Dickstein je ostao na pragu, gledajući je. Podigla je pogled, smješkajući se:- Svuci se.Ugasio je svjetlo.Protrnula je od znatiželje i uzbuđenja kao kod prvog srha omame od hašiša. Kakav je bio doista?Bio je Corckney i Izraelac, učenik srednje dobi i čovjek medvjeđe snage, malo nervozan i nespretan, ali u zbilji tako

samouvjeren i nekako nepotkupljiv.Kako se takvi muškarci vladaju u krevetu?Zavukla se pod pokrivače neobično dirnuta time što je želio s njom spavati u mraku. Uvukao se k njoj i poljubio je, ovaj put

nježno. Pomilovala je dlanovima njegovo čvrsto, koščato tijelo, i otvorenih usta dočekala njegov poljubac. Nakon kratkogoklijevanja i on je postupio tako. Pogodila je da se još nikad ni je tako ljubio - ili bar odavna nije.

Potom ju je blago opipao vršcima prstiju i zapanjeno šapnuo: "Oh!" kad je napipao stvrdnutu bradavicu. Njegova milovanja nisuodavala naučenu rutinu kakvu je poznavala iz ranijih odnosa. Bilo je to kao da je... nevin.

- Imaš lijepe dojke - rekao je.- I tvoja su prsa lijepa - odgovorila je i pogladila ga. Obuzeta čarolijom, prepustila se osjetilima: uzbuđivala ju je oporost njegove

kože, dlakama obrasle noge, njegov miris. Odjednom je osjetila da se promijenio. Nije bilo razloga za to i na tren je pomislila da seprevarila jer ju je i dalje milovao. Ali osjetila je da to čini još samo mehanički, da razmišlja o nečem drugom. Izgubila ga je.

Baš kad je htjela zaustiti, povukao je ruku i rekao:- Nemoguće. Ne mogu.Spopala ju je panika, ali ju je uspjela potisnuti. Bojala se, ne zbog sebe - ti si, naposljetku, upoznala dosta tvrdih penisa, curo, a

da se oni mlohavi i ne spominju., nego zbog njega, da ga to ne bi porazilo ili postidjelo... čvrsto ga je ogrlila s obje ruke.- Sve jedno je što radiš, molim te ostani.- Ostat ću.Suza je htjela upaliti svjetlo da mu vidi lice; ali joj se to sad činilo neprikladnim. Pritisnula je obraz o njegova prsa.- Imaš negdje ženu?- Ne.Obliznula mu je kožu.- Možda te na neki način peče savjest zato što sam napola Arapkinja.- Ne vjerujem.- Ili zato što je Eila Ashford bila moja majka? Ti si je volio, zar ne?- Kako znaš?- Po načinu na koji si o njo j govorio.- Oh. Ne vjerujem da zbog toga osjećam krivnju, ali možda se i varam, doktorice.- Hmmm. - Polagano se otkravljivao. Poljubilaga je u prsa. - Hoćeš li mi nešto odati, ako te pitam?- Valjda hoću.- Kad si posljednji put spavao sa ženom?- 1944.- Šališ se! - uskliknula je iskreno zapanjena.

- To je prva glupost koju od tebe čujem.- Ja... imaš pravo. Oprosti. - Oklijevala je. – Ali kako to?Dickstein je uzdahnuo.- Ne mogu... nisam u stanju da o tome govorim.- Ali moraš - Ispružila je ruku prema svjetiljci na ormariću i upalila je. Dickstein je zaslijepljen sklopio oči. Suza se oduprla o

lakat. - Čuj me, ne postoje pravila. Mi smo odrasli, goli u krevetu, a ovo je tisuću devet stotina šezdeset osma. Ništa nije zabranjeno;radi se samo o tome što voliš.

- Nema takvo što. - Oči su mu još bile sklopljene.- I nema tajni. Ako si bojažljiv ili gadljiv ili bijesan, moraš o tome razgovarati. Do večeras nikome nisam rekla da ga volim, Nate.

Razgovaraj sa mnom, molim te.Uslijedila je duga šutnja. Ležao je nepomično, sklopljenih očiju. Naposljetku je počeo:- Nisam znao gdje sam, i još uvijek to ne znam.Otpremili su me tamo u stočnom vagonu, a tad nisam znao razlikovati zemlje po krajoliku. Bio je to poseban logor za medicinska

istraživanja. Zatvorenici su bili birani u drugim logorima. Svi smo bili mladi, zdravi i Židovi.Uvjeti života bili su tu bolji nego u prvom logoru. Imali smo hrane, pokrivača, cigarete; nije bilo krađa ni tučnjava. Isprva sam

povjerovao da sam imao sreće. Izvodili smo mnoge testove: krv, urin, puhanje u cjevčicu, hvatan je lopte, čitanje slova s ploče. Kaou kakvoj bolnici. Potom su počeli eksperimenti.

Do danas ne znam jesu li iza toga stajali pravi znanstveni motivi. Hoću reći da bi takve pokuse sa životinjama možda mogaodržati zanimljivim i korisnim. S druge strane, liječnici mora da su bili poremećeni. Ne znam.

Ušutio je i progutao slinu. Sve se više upinjao da govori mirno. Suza je prošaptala:- Moraš mi reći što se dogodilo. Sve.Dickstein je problijedio, govorio je jako tiho.Još je držao oči zatvorene.- Odveli su me u laboratorij. Stražari iz pratnje su mi namigivali, gurkali me i dobacivali da se mogu radovati. Bila je to velika

prostorija s niskim stropom, jarko osvijetljena. Bilo ih je šest ili sedam i filmska kamera. Usred sobe stajao je niski krevet smadracem, bez plahte. Na madracu ležala je žena.

Naredili su mi da s njom općim. Žena je bila gola i drhtala je... i ona je bila zatvorenica. Šapnula mi je: "Ti spasi meni život, a jaću tebi." To smo i učinili.

Ali to je bio tek početak.Suza je kliznula rukom niz njegov trbuh i ustanovila je da mu se penis ukočio. Shvatila je.Pomilovala ga je, najprije posve blago, i čekala da nastavi. Sad je znala da će ispričati sve do kraja.- Potom su mijenjali eksperiment. Mjesecima, svakog dana, bilo je nešto drugo. Ponekad droge.Stara žena. Jednom muškarac. Snošaj u različitim položajima... stojeći, sjedeći, bilo kako. Oralni seks, analni, masturbacija,

grupni. Ako nisi surađivao, bičevali su te ili ustrijelili. Zato ta priča nakon rata nikad i nije izbila na javu. Zato što su svi preživjeli bilisukrivci.

Suza ga je snažni je milovala. Bila je uvjerena da je na pravom putu, premda nije znala zašto.- Ispričaj mi. Sve mi reci.Disao je brže. Otvorio je oči i zurio u bijelo obojeni strop, videći neko drugo mjesto i drugo vrijeme.- A na kraju... najsramnije od svega... bila je redovnica. Najprije sam mislio da me lažu, da su je samo odjenuli u ruho, ali kad je

počela moliti, na francuskome... Ni je imala nogu... odrezali su ih samo zato da mogu promatrati kako to djeluje na mene... bilo jestrašno, a ja... ja...

Propeo se, a Suza se nagnula i uzela njegov penis u usta.- Oh, ne, ne, ne! - stenjao je u ritmu svojih grčeva. Zatim je sve svršilo a on je zaplakao.Suza je ljubila njegove suze i šaptala mu da je sve u redu. Polagano se smirio i čak kao da je načas zaspao. Ležala je

promatrajući mu lice s kojeg je nestajalo napetosti. OtvorIo je oči i rekao:- Zašto si to učinila?Malo prije nije znala zašto, ali sad je vjerovala da zna.- Mogla sam ti održati predavanje, uvjeravati te da ništa nije sramno, da svatko ima ružne fantazije, da žene sanjaju kako ih

bičuju a muškarci da bičuju žene; da možeš ovdje u Londonu kupiti pornografske knjige o snošaju s kIjastima, zajedno silustracijama u boji. Mogla sam ti reći da bi mnogi muškarci mogli prikupiti dovoljno bestijalnosti da u tom nacističkom laboratorijuprovode sve naredbe.

No da sam s tobom raspravljala, sve bi bilo uzaludno. Morala sam ti pokazati. Osim toga – osmjehnula se čežnjivo - osim toga ija imam svojih mračnih strana.

Dotaknuo je njezine obraze, prignuo se i poljubio je u usta.- Odakle ti toliko mudrosti, dijete?- To ni je mudrost, to je ljubav.Privinuo ju je čvrsto k sebi, ljubio je i nazivao nježnim imenima.

Poslije nekog vremena ljubili su se jednostavno, gotovo bez riječi, bez priznanja, mračnih fantazija ili bizarnih požuda. Pružali sui primali strast s prisnošću starog para koji se dobro poznaje; nakon svega usnuli su spokojni, ispunjeni radošću.

Davida Rostova je euratomski kompjutorski ispis grdno razočarao. Nakon što su ga on i Pjotr Tirin satima proučavali nastojeći

da ga dešifriraju, preostala je samo porazna činjenica da je popis pošiljaka veoma dug. Ni u kojem slučaju nisu mogli nadzirati svakipojedini cilj. Jedina mogućnost da otkriju pravi, bila je da ponovo uđu u trag Dicksteinu.

Time je misi ja Jasifa Hasana u Oxfordu dobila mnogo veće značenje.Čekali su na poziv Arapina. Oko 22 sata Nik Bunin je pošao leći; uživao je u spavanju kao što ostali ljudi uživaju u sunčanju.

Tirin je izdržao do ponoći, tad se i on povukao. Naposljetku je oko jedan sat zazvonio telefon. Rostov se trgnuo kao u šoku, zgrabioslušalicu i pričekao nekoliko sekundi da se sabere.

- Da?S drugog kraja, udaljenog petsto kilometara, javio se Hasan.- Uspio sam. Čovjek je bio ovdje. Prije dva dana.Rostov je stisnu šaku da potisne uzbuđenje.- Nebesa, kakva sreća!- Što sad?Rus je razmišljao.- Sad on zna da mi znamo.- Da. Da se vratim u bazu?- Mislim da ne bi trebalo. Je li profesor rekao kako dugo čovjek namjerava ostati u Engleskoj?- Nije. Izravno sam ga to pitao. Nije znao. čovjek mu nije rekao.- To se moglo pretpostaviti. - Rostov je zamišljeno nabrao čelo. - Kao prvo, čovjek sad mora javiti da je otkriven. To znači da

mora kontaktirati svoj londonski ured.- Možda već i jest.- Da, ali možda traži sastanak. Taj je čovjek oprezan, a oprez zahtijeva vremena. Dobro, prepustite to meni. Još danas ću odletjeti

u London. Gdje ste sad?- Još sam u Oxfordu, odvezao sam se ovamo izravno s aerodroma. Tek se sutra u jutro mogu vratiti u London.- U redu. Uzmite sobu u Hiltonu. Oko podne ću vam se javiti.- Čuo sam. A bientot- Samo tren.- Da, još sam tu.- Nemojte ništa poduzimati na vlastitu inicijativu. čekajte mene. Dobro ste izveli stvar, nemojteje sad upropastiti.Hasan je prekinuo vezu.Rostov je neko vrijeme nepomično sjedio. Je li Hasan smišljao neku glupost ili mu je zamjerio što ga je upozorio da sluša.?

Vjerojatno je bilo posrijedi ovo drugo. U nekoliko idućih sati Hasan ionako ni je mogao pričiniti mnogo štete.Vratio se mislima Dicksteinu. Taj mu čovjek neće pružiti drugu priliku da mu uđe u trag. Rostov je morao smjesta u akciju.

Navukao je žaket, izišao iz hotela i taksijem se odvezao do sovjetskog poslanstva.Morao je neko vrijeme čekati i legitimirati se četvorici ljudi pri je nego što su ga usred noći pustili unutra. Kad je Rostov ušao u

centralu, dežurni telefonist stao je u stav mirno. Rostov mu je naredio:- Sjednite. Imamo posla. Nazovite mi najprije londonski ured.Telefonist je uzeo telefon s ugrađenim ometanjem i počeo zvati ambasadu u Londonu. Rostov je skinuo žaket i zasukao rukave

košulje.Telefonist je rekao:- Drug pukovnik David Rostov traži najstarijeg oficira osiguranja. - Pokazao je rukom Rostovu da se posluži dodatnim aparatom.- Pukovnik Rostov? - Bio je to glas vojnika srednje dobi.- Petrov, treba mi pomoć - objasnio je Rostov bez okolišanja. - Izraelski agent Nat Dickstein vjerojatno se nalazi u Engleskoj.- Da, dobili smo njegovu fotografiju diplomatskom poštom, ali nam nije javljeno da je ovdje.- Slušajte. Mislim da bi mogao kontaktirati svoju ambasadu. Tražim da sve poznate izraelske diplomate u Londonu od sutra u

jutro stavite pod nadzor.- Ali, molim vas - odgovorio je Petrov napola u smijehu. - Pa za to treba more ljudi.- Nemojte biti glupi. Imate na stotine ljudi a Izraelci samo tucet ili dva.- Žao mi je, Rostov, ne mogu pokrenuti takvu operaciju samo na temelju vaših navoda.Rostov bi Petrova najradi je ščepao za gušu.- To je hitno!- Pošaljite mi propisnu dokumentaciju pa vam stojim na raspolaganju.- Dotad će taj već biti daleko!- Ne mojom greškom, druže.

Rostov je bijesno tresnuo slušalicom.- Prokleti bili! Bez šest punomoći ne mrdaju!Okrenuo se telefonisti. - Nazovite Moskvu i recite da pronađu Feliksa Voroncova i spoje me s njim ma gdje bio.Telefonist je počeo provoditi naredbu. Rostov je nestrpljivo bubnjao prstima po pisaćem stolu. Petrov je vjerojatno bio stari

vojnik, koji će ubrzo u mirovinu i osim njegove penzije ništa ga više nije zanimalo. U KGB-u je bilo previše takvih.Za nekoliko minuta javio se sneni glas Rostovljevog šefa.- Da, tko zove?- David Rostov. U Luxembourgu sam i treba mi tvoja podrška. Gusar će vjerojatno uspostaviti kontakt s izraelskim poslanstvom

u Londonu, a ja tražim da se uspostavi pratnja izraelskih diplomata.- Nazovi London.- Već jesam. Traže punomoć.- Pa onda je zatraži.- Zaboga, Felikse, pa ja je tražim.- Usred noći ne mogu ništa za tebe učiniti. Nazovi me sutra rano u jutro.- Što je sad ovo? Ti jamačno možeš... - Odjednom je Rostov shvatio o čemu se radi. S naporom se svladao. - U redu, Felikse. U

jutro.- Zbogom.- Feliks...- Da?- To ti neću zaboraviti!Veza se prekinula- A sad? - upitao je telefonist.Rostov je skupio obrve.- Drš'te vezu s Moskvom. Moram razmisliti.Trebalo je da zna da mu Feliks neće htjeti pomoći. Stara luda željela je da njegova misija propadne kako bi dokazala da je

zadatak u prvom redu trebao biti povjeren njemu. Čak je bilo moguće da je Feliks u dosluhu s Petrovom u Londonu i da mu jeneslužbeno naredio da ne surađuje.

Sad je Rostovu preostao samo jedan izlaz, vrlo opasan izlaz koji ga je mogao stajati slučaja, zapravo, moglo mu se dogoditi onočemu se Feliks nadao.

Ali ni je se smio žaliti na to da je ulog visok, jer ga je on sam tako visoko dotjerao.Razmišljao je tren-dva kako da postupi. Potom je naredio:- Neka me Moskva spoji sa stanom ,Jurija Andropova na Kutuzovljevu prospektu. – Telefonist je uzdigao obrve, vjerojatno je

prvi i posljednji put dobio naredbu da nazove šefa KGB-a, ali ni je ništa rekao. Rostov je nervozno čekao. - Kladim se da je lakšeraditi za CIA-u - promrmljao je.

Telefonist mu je dao znak i on preuzme slušalicu.Netko je upitao:- Tko?Rostov je podigao glas i zarežao u slušalicu:- Ime i čin?- Major Pjotr Eduardovič Šerbitski.- Ovdje pukovnik Rostov. Želim razgovarati s Andropovim. Hitno je i ako se on ne javi na ovaj telefon za sto dvadeset sekundi,

provest ćete ostatak života gradeći brane u Bratsku. Jesam li bio dosta jasan?- Da, druže pukovniče. Molim, ostanite na vezi.Čas kasnije Rostov je začuo dubok, samouvjeren glas Jurija Andropova, jednog od najmoćnijih ljudi svijeta.- Uspjelo vam je mladom Šerbitskom dobro utjerati strah u kosti, Davide.- Drugo mi ni je preostalo.- Dobro, kažite. Nadam se da je razlog valjan.- Mossad želi nabaviti uran.- Zaboga!- Vjerujem da je Gusar u Londonu. Mogao bi uspostaviti kontakt sa svojim poslanstvom. Želim da tamo nadziru Izraelce ali me

jedna stara luda po imenu Petrov voza.- Razgovarat ću s njim prije nego ponovo legnem.- Hvala vam, Jurij Vladimiroviču.- Još nešto, Davide.- Da?- Imali ste pravo što ste me probudili, ali za dlaku.

Kad je Andropov objesio slušalicu začuo se klik. Rostov se nasmijao; napetost je popuštala.Pomislio je: nek izvode što hoće, Dickstein, Hasan, Feliks, sa svima ću izići na kraj.- Uspješno? - upitao je telefonist sa smiješkom.- Da. Naš sistem je nedjelotvoran, spor i korumpiran, ali na kraju ipak postižemo što želimo.

8.

Dicksteina je boljelo što je idućeg jutra morao napustiti Suzu i vratiti se na posao.Bio je još... posve ošamućen... kad je oko jedanaest sati s jeo uz izlog restorana u Fulham Roadu čekajući Pierrea Borga. Ostavio

je poruku na Informacijama aerodroma Heathrow da Borg dođe u kavanu nasuprot restoranu u kojem je Dickstein čekao.Predosjećao je da će se os jeća j ošamućenosti zadugo zadržati, možda zauvijek.

Probudio se u šest sati u panici, pitajući se gdje se nalazi. Potom je na jastuku uza svoju glavu ugledao Suzinu dugu smeđu ruku inju sklupčanu poput male usnule životinje, i sjećanje na proteklu noć vratilo se poput plime. Jedva je uspio povjerovati u svoju sreću.Možda je ni je smio probuditi ali ga je od jednom spopala želja da je obujmi. Otvorila je oči te su se igrajući ljubili, smijali se i gledalise u oči. Potom su se motali po kuhinji napola odjeveni, te je kava ispala vodnjikava a tost je nagorio. Najradi je bi bio zauvijekostao s njom.

Suza je s uzvikom užasa podigla njegovu potkošulju.- Što je ovo?- Moja potkošulja.- Potkošulja? Zabranjujem ti da nosiš potkošulje. One su staromodne i nehigijenske i smetat će mi kad te želim opipati.Rekla je to tako pohotno da je prasnuo u smijeh.- Dobro. Neću ih nositi.- Lijepo. - Otvorila je prozor i bacila potkošulju na ulicu.Ponovo se nasmijao i rekao:- Onda ti ne smiješ nositi hlače.- Zašto ne?Sad je on gledao požudno.- Pa sve moje hlače imaju šlic.- Ne vrijedi to. Nema dosta mjesta za manevriranje.Ponašali su se kao da su tek sad otkrili seks.Jedini, pomalo tužni trenutak bio je kad je promotrila njegove ožiljke i upitala ga kako ih je stekao.- Otkako sam došao u Izrael imali smo tri rata - odgovorio je. To je bila istina, ali ne potpuna.- Zašto si iselio u Izrael?- Zbog sigurnosti.- Pa tamo je upravo obrnuto.- To je drukčija vrst sigurnosti. - Rekao je to usputno jer nije htio objašnjavati, ali se predomislio, jer je želio da sazna sve o

njemu. - Morala je postojati zemlja u kojoj nitko ne može reći: "Ti si drukčiji, ti nisi čovjek, ti si Židov", u kojoj mi nitko nećerazbijati prozore, ili s mojim tijelom eksperimentirati, samo stoga što sam Židov. Shvaćaš... - Zurila je u njega jasnim, otvorenimpogledom i on se trsio da joj kaže cijelu istinu, bez prešućivan ja, bez uljepšavanja. - Nije mi bilo važno jesmo li odabrali Palestinu iliUgandu ili Manhattan, bilo gdje bih rekao:

"Ovo tlo pripada meni" i bio bih se zubima i noktima borio da ga zadržim. Zato nikad ne pokušavam dokazivati da je osnutakIzraela bio moralno opravdan ili neopravdan. Pravda i fer plej nikad nisu ulazili u to. Nakon rata... pomisao da ideja fer pleja ima bilokakvu ulogu u međunarodnoj politici činila mi se poput loše šale. Ne tvrdim da je takav stav vrijedan divljenja; samo ti objašnjavamkako ja gledam na to. Na svakom drugom mjestu, svejedno gdje, u New Yorku, Parizu, Torontu, Židovi bez obzira kako im je tamosad dobro, koliko su se asimilirali, nikad ne znaju kad će ih optužiti za neku buduću krizu. U Izraelu znam da nikad neću biti žrtvatoga bez obzira što se dogodilo. Kako je taj problem uklonjen, možemo se brinuti o onome što pripada svakom normalnom životu:sjetvi i žetvi, kupnji i prodaji, borbi i smrti. Mislim da sam zato iselio... Možda to tad nisam tako jasno vidio, zapravo nikad to jošnisam kao sad pretočio u riječi, ali to su bili moji razlozi.

Za nekoliko trenutaka Suza je rekla:- Moj otac drži da je Izrael sada rasističko društvo.- To misle i mladi ljudi u nas. Ima ju pomalo pravo. Kad...Pogledala ga je i čekala.- Kad bismo ti i ja imali dijete, oklijevali bi da ga uvrste kao Židova. Bilo bi građanin drugog reda.Ali ne vjerujem da će uvijek biti tako. Trenutno vjerski fanatici imaju veliki utjecaj u vladi: to je neizbježno. Cionizam je bio

vjerski pokret. Kako nacija sazrijeva, sve će to izblijedjeti. Rasni zakoni već i sad su kontroverzni. Mi ih pobi jamo i naposljetkućemo pobi jediti.

Prišla mu je i položila glavu na rame. Šutke su se zagrlili. Znao je da joj izraelska politika malo znači. Ganulo ju je kad jespomenuo dijete.

Sjedio je uz izlog restorana zadubljen u sjećanje, svjestan da želi Suzu zauvijek zadržati u svojem životu i pitajući se što bi učiniokad bi se odbila iseliti u njegovu zemlju. Čega bi se odrekao, Izraela ili Suze? Na to pitanje nije znao odgovor.

Promatrao je ulicu. Vrijeme je bilo tipično srpanjsko, kišovito i vrlo hladno. Poznati crveni autobusi i crni taksiji promicali su

amo-tamo, probijajući se kroz kišu, prskajući oko sebe vodom iz mlaka. Vlastitu zemlju i vlastitu ženu... možda bi mogao imatioboje.

Trebalo bi da ima toliko sreće.Uz pločnik nasuprot stao je taksi, Dickstein se ukočio, nagnuo se bliže staklu i zurio kroz kišnu zavjesu. Prepoznao je krupni stas

Pierrea Borga u tamnom kratkom kišnom kaputu i trilbiju, dok je izlazio iz taksija. Nije znao drugog čovjeka koji je platio vozaču.Obojica su ušla u kavanu. Dickstein je pogledao niz i uz ulicu.

Pedesetak metara od kavane zaustavio se sivi jagnar na dvostrukoj žutoj crti. Sad je vozio natraške i zakrenuo u sporednu ulicu,parkirajući se na uglu, odakle se vidjela kavana. Putnik je izišao iz kola i krenuo prema kavani.

Dickstein je ustao i pošao do telefona kod ulaza u restoran. Odatle je vidio kavanu preko puta.Nazvao je njezin broj.- Da?- Mogu li govoriti s Billom?- Billom? Takvog tu nema.- Molim vas, propitajte se.- Dobro. He j, je li tu kakav Bill? - Zavladala je šutnja. - Da, evo ga, dolazi.Tren kasni je Dickstein je začuo Borgov glas.- Da?- Tko je to s tobom?- Šef londonske stanice. Misliš da se možemo pouzdati u njega?Dickstein je prečuo sarkazam.- Jedan od vas naprtio si je pratnju. Dva čovjeka u jaguaru.- Vid jeli smo ih.- Otresite ih se.- Naravno. Čuj, ti znaš ovaj grad, koji je najbolji način?- Pošalji šefa natrag u ambasadu taksf jem.Tako ćete se riješiti jaguara. Pričekaj deset minuta, potom uzmi taksi do... - Dickstein je krzmao, nastojeći se prisjetiti neke mirne

ulice koja nije predaleko. -Do Redcliffe Streeta. Čekat ću te tamo.- Dobro.Dickstein je bacio pogled na ulicu.- Tvoja pratnja upravo ulazi u kavanu.Vratio se k stolu i promatrao. Drugi čovjek je izišao na ulicu i rastvorio kišobran. Stao je uz rubnik, čekajući da naiđe taksi. Ili su

pratioci prepoznali Borga na aerodromu ili su slijedili šefa stanice iznekog drugog razloga. Nije bilo bitno. Jedan se taksi zaustavio.Kad je ponovo krenuo, sivi je jaguar isplovio iz pokrajne ulice i krenuo za njim. Dickstein je izišao iz restorana i dozvao taksi zasebe. Taksisti dobro zarađuju na špijunima, pomislio je.

Rekao je vozaču da vozi do Redcliffe Streeta i tamo pričeka. Za jedanaest minuta u ulicu je ušao drugi taksi. Borg je izišao.- Dajte signal svjetlima - rekao je Dickstein vozaču. - Tamo je čovjek s kojim imam sastanak.Borg je opazio svjetla i mahnuo. Dok je plaćao a u ulicu je zaokrenuo drugi taksi i stao. Borg ga je opazio.Pratnja u trećem taksiju je čekala da vidi što će biti. Borg je to shvatio i krenuo niz ulicu. Dickstein je upozorio svog vozača da

više ne signalizira.Borg je prošao mimo njih. Pratilac je izišao iz taksija, platio i krenuo za Borgom. Kad se pratiočev taksi udaljio, Borg se okrenuo

i vratio do Dicksteinova. Ušao je. Dickstein je rekao:- Okay, krenimo. - Od jurili su ostavivši pratioca na pločniku da čeka idući taksi. Ulica je bila mirna i potrajat će bar pet do deset

minuta dok ne naiđe neki taksi.Borg dobaci: - Kao namazano.- Bez problema - odgovorio je Dickstein.Vozač je upitao:- čemu sav taj cirkus?- Bez brige - odgovorio je Dickstein. - Mi smo tajni agenti.Vozač se nasmijao.- Kamo sad, u MI5?- Do Prirodoslovnog muzeja.Dickstein se za valio u sjedalu i osmjehnuo se i Borgu.- Pa, Bille, staro kljuse, kako si mi?Borg je nabrao čelo.- Zašto si tako prokleto dobro raspoložen?Nisu više govorili i Dickstein je uvidio da se nije dobro pripremio za ovaj sastanak. Trebao je unaprijed odlučiti što želi od Borga

i kako će to izvući.

Razmišljao je: što ja zapravo hoću? Odgovor je došao iz dubine njegove podsvijesti i udario ga poput zaušnice. Hoću Izraelupribaviti bombu i zatim se vratiti kući.

Okrenuo je glavu od Borga. Kiša je tekla kroz prozor taksija poput suza. Odjednom mu je bilo drago što nisu mogli razgovaratizbog vozača. Na pločniku su stajala tri hipija bez ogrtača, promočena do kože, lica i ruku uzdignutih, uživajući u kiši. Kad bi mi touspjelo, kad bih obavio taj zadatak, mogao bih se odmoriti.

Ta ga je pomisao neobjašnjivo obradovala.Pogledao je Borga i osmjehnuo se. Borg je okrenuo lice k prozoru.Stigli su do muze ja i ušli. Stajali su ispred rekonstruiranog dinosaura. Borg je rekao:- Pomišljam da te skinem s tog zadatka.Dickstein je kimnuo, potisnuvši reakciju. Brzo je razmišljao. Hasan je obavijestio Kairo, a Borgov čovjek u Kairu je primio

obavijest i proslijedio je u Tel Aviv.- Otkrio sam da su mi na tragu - rekao je Borgu.- Već tjednima to znam - odgovorio je Borg. -Da držiš vezu saznao bi to na vrijeme.- Da održavam vezu, bili bi mi češće na tragu.Borg je zagunđao i pošao dalje. Izvadio je cigaru a Dickstein ga upozori:- Zabranjeno pušenje.Borg je spremio cigaru.- To ne mora ništa značiti - izjavio je Dickstein.- Već mi se to više puta dogodilo. Važno je koliko znaju.- Ispipao te onaj Hasan koji te poznaje još otprije. Sad radi za Ruse.- Ali koliko oni znaju?- Bio si u Luxembourgu i Francuskoj.- To ni je mnogo.- Meni je jasno da to ni je mnogo. I ja znam da si bio u Luxembourgu i Francuskoj, a ni ja nemam pojma što si tamo radio.- Znači da ćeš me ostaviti da radim dalje -rekao je Dickstein i čvrsto se zagledao u Borga.- Ovisi. Što si dosad poduzeo?- Hm. - Dickstein je i dalje netremice gledao u Borga. Čovjek je postao nervozan sad kad nije mogao pušiti a nije znao što da

počne s rukama. U jarkoj rasvjeti izložaka njegov se loš ten isticao. Lice mu je nalikovalo šljunkom posutom parkiralištu.Dickstein je morao pažljivo odvagnuti koliko smije Borgu otkriti: dovoljno da pobudi dojam da je mnogo toga obavio, ali ne

toliko da Borg ocijeni kako bi sad mogao nekom drugom povjeriti da izvrši Dicksteinov plan... - Odabrao sam pošiljku urana kojubismo mogli ukrasti - započeo je. - Bit će upućena brodom iz Antwerpena u Genovu u studenom. Namjeravam oteti brod.

- Ma nemoj! - Borg kao da je bio istodobno ugodno iznenađen i prestrašen smionošću te zamisli.- Kako ćeš, dovraga, to zadržati u tajnosti?- Radim na tome. - Dickstein je zaključio da će Borgu još nešto povjeriti kako bi ga malo izmučio. -Moram ovdje u Londonu

otići kod Lloyda. Nadam se da će se pokazati da je brod jedan iz serije, kažu mi da se većina brodova gradi tako. Ako uspijem kupitiposve jednak brod, mogu ih negdje na Sredozemlju zamijeniti.

Borg je dvaput prstima pročešljao kratko ošišanu kosu i potom povukao ušnu resicu.- Ne razumijem...- Pojedinosti moram još smisliti, ali uvjeren sam da je to jedini način da se sve izvede tajno.- Onda požuri i smisli po jedinosti.- Ali ti si me htio povući s tog zadatka.- Da... - Borg je odmahivao glavom u znak neodlučnosti. - Ako te zamijeni kakav iskusan čovjek, njega će također otkriti.- A ako to povjeriš kojem nepoznatom, neće imati dosta iskustva.- Osim toga, doista sumnjam da bi netko drugi, iskusan ili neiskusan, mogao to izvesti. Ima još nešto što ne znaš.Zastali su ispred modela nuklearnog reaktora.- Da?- Dobili smo izvještaj iz Gattare. Sad im pomažu Rusi. Žuri nam se, Dickstein. Ne mogu sebi priuštiti nikakvo odugovlačenje, a

novi bi plan bio odugovlačenje.- ,Je li studeni još na vrijeme?Borg je razmislio.- Posljednji trenutak. - Činilo se da je donio odluku. - Dobro. Ostavljam te na zadatku. Morat ćeš izmisliti nekoliko manevara za

zavaravanje.Dickstein se nasmijao i pljesnuo Borga po leđima.- Baš si pravi drug, Pierre. Ne brini za mene. Već ću ja njih odvesti na krivi trag.Borg je otegnuo lice.- Što je to s tobom? Neprestano se kesiš.- To je od toga što tebe vidim. Tvoje me lice jednostavno bodri. To je sunčano raspoloženje je zarazno. Kad se ti nasmiješiš,

Pierre, cijeli se svijet smješka s tobom.- Ti si lud, blesane jedan - rekao je Borg.Pierre Borg je bio prostak, bezosjećajan, zloban i dosadan, ali nije bio glup. Možda je pokvarenjak, govorili su o njemu, ali je

pametan pokvarenjak. Kad su se rastali, znao je da se u životu Nata Dicksteina dogodilo nešto značajno.Razmišljao je o tome dok se vraćao do izraelskog poslanstva na broju 2 Palace Green u Kensingtonu. U dvadeset godina od

prvog njihova susreta, Dickstein se gotovo nimalo nije promijenio. Još uvijek se njegova snaga rijetko kad nazirala. Uvijek je biomiran i povučen, s izgledom nezaposlenog bankovnog činovnika, i osim povremenih, upravo ciničnih duhovitosti, nije pokazivaosmisao za šalu.

Do danas.U početku je bio kao uvijek kratkorječiv, gotovo nepristojan, drzak. Ali prema kraju se preobrazio u cvrkutavog koknijskog

vrapca iz holivudskog filma.Borg je morao doznati zašto.Podnosio je mnogo toga kod svojih agenata.Ako su bili efikasni mogli su biti neurotični ili agresivni, sadisti ili neposlušni, sve dok je on to znao.Njihove nedostatke je mogao uračunati, nepoznate faktore nije mogao. Bit će tek tada ponovo siguran u svoju moć nad

Dicksteinom kad sazna uzrok njegovoj promjeni. To je bilo sve. U principu ni je imao ništa protiv ako je neki njegov agentodjednom postao vedar. Borg je sad bio nadomak poslanstva. Odlučio je da Dicksteinu namjesti pratnju. Za to će trebati dvaautomobila i tri ekipe koje će ga pratiti svaka po osam sati. Šef londonske stanice će prigovoriti. Nek se nosi kvragu.

Potreba da dozna zašto se Dicksteinovo raspoloženje tako promijenilo bila je samo jedan od razloga da ga je odlučio ostaviti nazadatku. Drugi je razlog bio važniji. Dickstein je imao samo pola plana; novi čovjek ga možda ne bi uspio dopuniti. Dickstein jeimao dar za takvo što. Da je dokraja skovao plan, mogao bi ga nadomjestiti drugim čovjekom. Borg je odlučio da ga prvom prilikomsmijeni. Dickstein će bjesnjeti; držat će da su ga prevarili.

Dovraga i s njim. Major Pjotr Aleksejevič Tirin zapravo nije podnosio Rostova. Ni je volio ni jednog svo eg pretpostavljenog; po njegovu

mišljenju, čovjek je morao biti razbojnik da bi u KGB-u napredovao dalje od majora. Usprkos svemu osjećao je prema svojempametnom, snalažljivom šefu neku vrst strahopoštovanja. Tirin je imao znatnih sposobnosti, osobito na polju elektronike, ali nijeumio manipulirati s ljudima. Bio je major samo zato što je radio u Rostovljevoj nevjerojatno uspješnoj ekipi.

Allon. Na High Streetu. Pedest dva ili devet? Gdje ste pedeset dva?Pedeset dva. Mi smo blizu Preuzet ćemo ga.Kako izgleda ?Najlonska kišna kabanica, zeleni šešir, brkovi Kao prijatelj Rostov nije značio mnogo; ali je još gori bio kao neprijatelj. Onaj pukovnik Petrov u Londonu je to iskusio.

Pokušao je Rostovu podvaliti, ali ga je usred noći iznenadio telefonski poziv samog Šefa KGB-a. Osoblje londonske ambasade jepričalo da je Petrov, kad je razgovor bio završen, bio blijed kao sablast. Otad je Rostov mogao dobiti što god je zaželio: ako jekihnuo, pet agenata bi izjurilo da mu kupi rupčiće.

Imamo Ruth Davisson. Ide prema... sjeveru.Devetnaest možemo je preuzeti.Smiri se devetnaest nije uzbuna. To je sekretarica koja joj sliči. Rostov je rekvirirao sve najbolje Petrovljeve ulične agente i većinu njegova voznog parka. Područje oko izraelske ambasade

vrvilo je agentima tako da je netko rekao: "Ovdje ima više crvenih nego u kremaljskoj klinici", ali ih je bilo teško izdvojiti.Bili su u automobilima, kombijima, taksijima, kamionima i u jednom vozilu koje je napadno sličilo policijskom autobusu, samo

nije imalo oznaka. Neki su pješačili, drugi su se zadržavali u javnim zgradama ili šetali ulicama i stazama parka. Jedan je čak ušao uambasadu i užasnim se engleskim raspitao što mora poduzeti da bi se iselio u Izrael.

Ambasada je bila idealno smještena za takvu vrst vježbe. Stajala je u malom diplomatskom getu na rubu Kensington Gardensa.Toliko je ljupkih starih kuća pripadalo stranim predstavništima da su ulicu nazivali alejom ambasada. I sovjetsko poslanstvo je bilo uKensington Palace Gardensu. Mali splet ulica oblikovao je privatno naselje te je, ako ste htjeli u njega ući, trebalo policajcu navestipo kakvom poslu dolazite.

Devetnaest ovaj put je to Ruth Davisson... devetnaest, čujete me?

Devetnaest ovdje, da?Jeste li još na sjevernoj strani?Da. I znamo kako ona izgleda. Ni jedan od agenata ni je bio u vidnom polju izraelske ambasade. Samo je jedan u timu mogao vidjeti ulazna vrata: Rostov, koji

ih je s dvadesetog kata hotela, udaljenog pola milje, promatrao kroz snažan Zeissov teleskop na tronošcu. Nekoliko visokih kuća ulondonskom West Endu imalo je jasan pregled parka i četvrti ambasada. Zapravo su se stanoviti apartmani u stanovitim hotelimaovdje mogli unajmiti samo za neobično visoke svote, jer se pričalo da se iz njih može vidjeti stražnje dvorište princeze Margarete upalači po kojoj su Palace Green i Kensington Palace Gardens dobili ime. Rostov je unajmio jedan od tih apartmana; osim teleskopaimao je i radioodašiljač. Svaka od njegovih ekipa imala je voki-toki. Rostov je govorio svojim ljudima brzim ruskim jezikomupotrebljavajući zbunjujuće šifre, a valnu dužinu na kojoj im se obraćao a oni odgovarali mijenjao je svakih pet minuta kompjutorskiprogram ugrađen u svaki uređaj. Sistem funkcionira vrlo dobro, pomislio je Tirin, on ga je izmislio, osim što su povremeno svimorali pet minuta odslušati prvi program BBC-a.

Prijeđite na sjevernu stranuRazumio.Da su Izraelci bili u Belgraviji gdje su se nalazile starije ambasade, Rostov bi imao mnogo teži zadatak. Tamo gotovo i nije bilo

trgovina, kavana ili javnih ureda, ništa gdje bi se agenti mogli prikriti; akako je cijela četvrt bila mirna, bogata i nabijenaambasadorima, policija je lako mogla paziti na sumnjiva kretanja. Svaki od uobičajenih trikova praćenja: kombi za popravaktelefona, radnici za cestovne radove s prugastim šatorom, bio bi za ciglih par minuta privukao čete policajaca. Suprotno tome, okomale oaze ambasada u Kensingtonu bila je važna trgovačka četvrt s nekoliko koledža i četiri muzeja.

Sam Tirin sjedio je u jednom pubu u Kensington Church Streetu. Stalni pripadnici KGB-a koji su trajno živjeli u Britaniji pričali

su mu da u taj pub svraćaju detektivi iz "specijalnog od jela", što je bilo prilično suzdržljivo ima za politički odjel Scotland Yarda.Četvorica mladih muškaraca odjevena u prilično elegantna odijela, za barom su pila viski. Bili su to vjerojatno detektivi. Nisupoznavali Tirina a i ne bi se za njega jako zanimali sve da su i znali tko je. Da im se Tirin približio i došapnuo im: "Usput, KGBprati svakog izraelskog diplomatu u Londonu", vjerojatno bi bili odgovorili: "Što, zar opet?" i naručili drugu rundu pića.

Tirin je znao da nije čovjek koji bi na sebe privukao poglede. Bio je onizak i pomalo zaokružen,krupna nosa i lica prošaranažilicama kao u pijanca. Nosio je sivu kišnu kabanicu iznad zelenog džempera. Kiša je uklonila i poslednji trag izglačanog nabora nanjegovim crnim flanelskim hlačama.

Sjedio je u jednom kutu uz čašu engleskog piva i malu vrećicu čipsa. Odašiljač u džepu na prsima njegove košulje bio je spojentankom žicom boje kože s čepom, izgledao je poput slušnog aparata, u njegovu lijevom uhu. S jedio je lijevom stranom okrenut zidui mogao razgovarati s Rostovom dok se pretvarao da kopa po džepu kišne kabanice i okrenuta lica mrmljao u metalnu izbušenupločicu na vrhu aparata.

Promatrao je detektive koji su ispijali viski i došao do zaključka da specijalna policija priznaje veće troškove svojim ljudima odsvojeg ruskog pandana: on je smio na dan popiti samo pola litre piva a čips je morao platiti iz vlastita džepa. Prije su sovjetski agentiu Engleskoj morali naručivati pivo u malim čašama dok nisu uspjeli objasniti računovodstvu da u mnogim pubovima čovjek koji pijepivo na male čaše jednako tako upada u oči kao i Rus koji votku srče a ne ispija naiskap.

Trinaest slijediće zeleni volvo, dvojica, Iz StreetPrimljeno.Jedan pješači... Vjerujem da je to Yigael Meier...Dvadeset? Tirin je bio "dvadeset". Skrenuo je lice prema lijevom ramenu i promrmljao:- Da. Opišite ga.Visok, sijede kose, kišobran, kišni kaput s pojasom. Na ulazu u High Street- Krećem - odgovorio je Tirin. Iskapio je pivo i pošao. Kišilo je. Tirin je iz džepa kabanice izvukao složiv kišobran i razapeo ga. Mokri su pločnici bili puni kupaca. Kod semafora

ugledao je zeleni volvo i troja kola iza njega, "trinaesticu" iz austina.Još jedan automobil. Petica, taj je vaš Plavi volkswagen. Buči.Primljeno.Tirin se primakao Palace Gateu i pogledom pretražio Palace Avenue. Ugledao je čovjeka koji je odgovarao opisu. Išao je prema

njemu. Kad je izračunao da čovjek mora stići do ugla, stao je na rubnjak kao da namjerava prijeći ulicu. Osvrtao se li jevo, desno.Čovjek je izronio iz Palace Avenue i okrenuo na zapad.

Tirin je krenuo za njim.Na High Streetu je mnoštvo prolaznika olakšavalo praćenje. Potom su skrenuli na jug u labirint pokrajnjih ulica i Tirin se

uznemirio. Ali Izraelac kao da nije slutio da ga prate. Jednostavno se probijao kroz kišu - visoka, pognuta pojava pod kišobranom,brza koraka, posve usredotočena na svoj cilj.

Ni je išao daleko. Neposredno nakon Cromwell Roada ušao je u mali, moderni hotel. Tirin je prošetao mimo ulaza i pogledomkroz staklena vrata utvrdio da je praćeni u predvorju ušao u telefonsku kabinu. Nedugo zatim Tirin je prošao mimo zelenog volva izaključio da i Izraelci i njegovi kolege u autu nadziru hotel.

Prešao je ulicu i vratio se suprotnom stranom natrag za slučaj da praćeni smjesta iziđe. Osvrtao se tražeći plavu bubu ali je nijeugledao. Ali bio je siguran da je volkswagen negdje blizu.

Progovorio je u džep košulje:- Ovdje "dvadesetica". Meier i zeleni volvo nadziru Jakobianski hotel.Primljeno, dvadesetico. Petača i trinaestica drže pod nadzorom izraelska kola. Gdje je Meier?- U predvorju. - Tirin je primijetio austin koji je pratio zeleni volvo.Ostani s njim.- Razumijem. - Tirin je sad morao donijetitešku odluku. Ako uđe u hotel kroz glavni ulaz,Meier će ga možda uočiti; ako uzme

vremena, da pronađe stražnji ulaz, Meier mu u međuvremenu može umaći.Odlučio je pokušati sa stražnjim ulazom, jer su ga potpomagala dva automobila, koja mogu uskočiti na par minuta, ako se dogodi

ono najgore.Kraj hotela bila je uska uličica za istovar robe.Tirin pođe prolazom do nezaključanog hotelskog izlaza za nuždu, sa strane zgrade na kojoj nije bilo prozora. Ušao je i našao se

na betonskom stubištu koje je očigledno služilo samo kao pomoćno za slučaj požara. Dok se uspinjao, sklopio je kišobran, gurnuoga u džep i svukao kišni kaput. Smotao ga je i položio na prvom okretištu kao mali zamotak koji će moći brzo pokupiti ako budeodlazio u žurbi. Popeo se sve do drugog kata a odatle se liftom spustio u predvorje. Kad je, u puloveru i hlačama, stupio iz dizala,izgledao je poput hotelskog gosta.

Izraelac je još stajao u telefonskoj kabini.Tirin se približio staklenom ulazu, zirnuo van, pogledao na ručni sat, vratio se i sjeo kao da nekog čeka. činilo se da mu današnji

dan nije baš najsretniji. Svrha akcije bila je pronaći Nata Dicksteina.Znalo se da se nalazi u Engleskoj, i nadali su se da će se sastati s jednim od diplomata. Rusi su pratili diplomatsko osoblje kako

im ne bi promakao taj susret i da ponovo uhvate Dicksteinov trag. Izraelci u ovom hotelu očigledno s tim nisu imali nikakve veze, Ioni su nekog vrebali, vjerojatno u namjeri da ga prate čim se ukaže, a taj netko teško da bi bio jedan od njihovih vlastitih agenata.Tirin se mogaosamo nadati da će se ono što su oni poduzimali pokazati makar malo zanimljivim.

Promatrao je kako je praćeni izišao iz telefonske kabine i prošao u bar. Da li se iz bara moglo vidjeti predvorje? Očigledno ne jerse Izraelac začas vratio s vrčem piva, sjeo nasuprot Tirinu i uzeo jedne novine.

Nije stigao popiti pivo.Vrata lifta su se otvorila i iz njega je izišao Nat Dickstein.Tirin se tako iznenadio da je počinio grešku time što je nekoliko sekundi zurio u Dicksteina.Dickstein mu je uzvratio pogled i uljudno mu kimnuo. Tirin se mlako osmjehnuo i pogledao na sat.Tješio se, više u nadi nego uvjereno, da bi Dickstein tu pogrešku mogao shvatiti kao dokaz da Tirin nije agent.Nije imao vremena za razmišljanje. Brzim i, kako se Tirinu učinilo, nekako poletnim koracima, Dickstein se uputio prema

recepciji, predao ključ i izišao na ulicu. Izraelski pratilac Meier odložio je novine i pošao za njim. Kad su se staklena vrata iza njegazatvorila, Tirin je ustao. Pomislio je: ja sam agent koji prati agenta, koji prati agenta. U najmanju ruku brinemo o tome da neostanemo nezaposleni.

Ušao je u lift i krenuo na prvi kat. Zatim je u svoj radio javio:- Ovdje dvadeset. Imam Gusara.Nije bilo odgovora. Zidovi zgrade blokirali su prijenos. Izišao je iz lifta na prvom katu, i potrčao niz stubište za nuždu; na

odmorištu je podigao smotani ogrtač. Čim je izbio u prolaz, aktivirao je nanovo odašiljač.- Ovdje dvadesetica. Imam Gusara.Hvala, Dvadeset. Trinaest ga također ima.Tirin je opazio kako Izraelac prelazi Cromwell Road.- Pratim Meiera - javio je.Pet i Dvadeset slušjte me.Pet?Dvadeset?- Shvatio. - Tirin je stao na uglu i čekao dok Meier i Dickstein nisu nestali u smjeru Chelseaja.Dvadeset, vrati se u hotel. Saznaj broj njegove sobe. Unajmi sobu blizu njegove. Nakon toga me odmah nazovi.- Razumijem. - Tirin je vraćajući se vježbao ulogu: Oprostite, onaj gost koji je upravo izišao, onaj omanji s naočalima, vjerujem

da ga poznajem, ali odvezao se taksijem prije nego sam ga uspio sustići...Ime mu je John, ali smo ga mi uvijek zvali Jack.Koji broj sobe? Ali, kako se pokazalo, sve to bilo je suvišno. Dicksleinov je ključ još ležao na tezigi. Tirin je zapamtio broj.

Recepcioner mu je prišao.- Izvolite?- Uzeo bih sobu - odgovorio je Tirin. Dickstein ju je ljubio poput čovjeka koji je cijeli dan žeđao. S užitkom je udisao miris njezine kože i kušao mekoću njezinih

usana. Pogladio ju je po licu i rekao:- To, to mi treba.Gledali su se u oči, a istina je bila neprikrivena.Mogu izvesti što god zaželim, mislio je. Ta ga je misao prožimala poput čarobne izreke, poput vradžbine. Žudno je milovao

njezino tijelo. Stajali su u maloj kuhinji obojenoj plavim i žutim i gledali se u oči. Rukama je dodirivao njezine obline. Usta je malkootvorila te je osjetio njezino ubrzano disanje; duboko je uzdahnuo da bi disao isti zrak kao i ona.

Dickstein je razmišljao: ako mogu izvesti što hoću, onda to može i ona. Kao da je pročitala njegovu misao, otkopčala mu jekošulju i pognula glavu, grickajući njegove bradavice. Iznenadni, neočekivani val požude izmamio mu je glasni uzdah. Držao jenjezinu glavu nježno u šakama i zanosio je amo-tamo da produbi taj osjećaj. Sve što zaželim! Spustio je ruke i zadigao joj suknju.Prelazio je pogledom po bijelim gaćicama čvrsto zategnutim na oblinama i visoko izrezanim na smeđoj koži njezinih dugačkih nogu.Desnom ju je rukom milovao po obrazu, grabio za rame i dojku; lijevom je pogladio bedro, ugurao je u gaćice i među noge. Sve jetako godilo da je poželio da ima četiri, ne, šest ruku. Zatim mu se odjednom prohtjelo da je gleda u lice. Položio joj je ruke naramena tako da se uspravila, i rekao:

- Da te vidim.Oči su joj bile vlažne, ali znao je da to nije od tuge nego od strasti. Ponovo su zurili jedno drugom u oči a ovaj put je ne samo

istina bila tu, nego i neprikriveno uzbuđenje, koje je nadiralo od jednog u drugo. Potom je kleknuo do njezinih nogu poputskrušenog molitelja. Najprije je oslonio glavu na njezino bedro i osjetio toplinu tijela kroz haljinu.

Potom je s obje ruke segnuo pod haljinu i polagano joj svukao gaćice; dok ih je skidala, pridržao joj je cipele. Ustao je. Još sustajali na istom mjestu gdje su se počeli ljubiti. Tu su se sad stojećki spojili.

Promatrao je njezino lice. Smireno, oči poluzatvorene.Bio bi se najradije posve polagano pomicao, ali njegovo tijelo nije moglo čekati. Morao je ubrzati. Kako je gubio ravnotežu,

obgrlio ju je, podigao malo s tla, ne dijeleći se od nje, i u dva koraka je oslonio o zid.Izvukla mu je košulju iz hlača i zakopala prste u njegove čvrste leđne mišiće. Dickstein je isprepleo prste ispod njezine stražnjice

tako da je sjedila na njegovim dlanovima. Podigla je noge, bedrima obujmila njegove bokove i prekrižila noge, tako da je, ma kakoto izgledalo nemoguće, ušao još dublje. Dickstein je osjećao da je navijen poput satnog mehanizma, i da je sve što je radila, svakiizraz na njezinu licu, još jače zatezao pero. Promatrao ju je kroz sumaglicu strasti. U njezinim se očima pojavila nekakva panika,neka divlja, životinjska strast.

Izgubio je svu vlast nad sobom, svjestan da će se sad odigrati ono čudesno. I ona to treba znati, stoga je prošaptao.- Suza, dolazim.A ona je uzvratila:- Oh, i ja.Zakopala je nokte u njegovu kožu i potegnula. ih niz kičmu. Streslo ga je to poput električnog udara i osjetio je drhtanje njezina

tijela baš kad se i njegovo počelo trzati. I dalje ju je promatrao; zinula je, hvatajući dah, vrhunac slasti oboje je preplavilo i Suza jekriknula.

- Mi pratimo Izraelce, a Izraelci prate Dicksteina. Sad samo da Dickstein počne pratiti nas, pa preostali dio dana možemo svi

kaskati u krugu - rekao je Rostov. Krenuo je hotelskim hodnikom. Tirin je kratkim nogama trčkarao za njim da bi održao korak.- Pitao sam se zašto smo zapravo odustali od praćenja čim smo ga ugledali - rekao je Tirin u hodu.- To je bar očito - razdraženo je uzvratio Rostov; potom se podsjetio da mu je Tirinova odanost dragocjena, pa je odlučio da mu

objasni. – Dicksteina smo proteklih nekoliko tjedana mnogo pratili. Svaki put nas je otkrio i otresao nas se. Neizbježno je nekog, tkoje tako dugo u igri kao Dickstein, ponešto prate. Ali kad je riječ o nekoj posebnoj operaciji, što ga više pratiš to je vjerojatnije da ćenapustiti operaciju i predati posao nekom drugom, a mi tad možda nećemo otkriti kome. I prečesto se informacija koju dobivamoprateći nekog obezvređuje jer otkriju da ih slijedimo i tako saznaju da imamo podatak koji je u pitan ju. Na ovaj način, odustajanjemod praćen ja kao što smo učinili danas, znamo gdje se on nalazi, ali on ne zna da mi to znamo.

- Uviđam - rekao je Tirin.- On će te Izraelce začas pronjušiti - dodao je Rostov. - Sad je već zacijelo i previše oprezan.- Što mislite zašto prate vlastitog čovjeka?- Doista to ne razumijem. - Rostov se namrštio razmišljajući naglas. - Uvjeren sam da se Dickstein jutros sastao s Borgom. To

objašnjava zašto je Borg zameo trag pratnji s pomoću taksija. Moguće je da je Borg oduzeo Dicksteinu zadatak i sad jednostavnoprovjerava da li se Dickstein ostavio tog posla i ne nastoji li ga neslužbeno nastaviti. - Stresao je glavom što je značilo da je u muci. -

Nisam u to uvjeren. Ali, druga je mogućnost da Borg više ne vjeruje Dicksteinu što mi se također čini nevjerojatnim. Sad oprez.Stigli su do vrata Dicksteinove hotelske sobe.Tirin je izvukao malu, ali snažnu ručnu svjetiljku i osvijetlio njome okvire vrata.- Nema nikakvih stupica za otkrivan je – rekao je.Rostov je kimnuo i čekao. Ovo je bila Tirinova specijalnost. Prema Rostovljevu uvjerenju, mali je debeljko bio najsvestraniji

tehničar u KGB-u. Promatrao je kako Tirin vadi iz džepa otpirač, jedan iz svoje velike zbirke speci jalnih ključeva. Na vratima svojehotelske sobe već je ispitao koji tip otpirača otvara brave u hotelu Jacoban. Otvorio je Dicksteinova vrata polagano i zavirio u sobu.

- Nema stupice - zaključio je poslije kraćeg promatranja.Ušao je, praćen Rostovom, i zatvorio vrata. Ovaj dio posla Rostova nije nimalo oduševljavao. Volio je promatrati, nagađati,

planirati: provala nije bila njegov stil. Osjećao se izloženim i ranjivim. Bilo bi tako nedostojanstveno, tako ponižavajuće da je sadušla kakva sobarica, upravitelj hotela ili čak Dickstein koji se mogao neopazice provući mimo straže u predvorju.

- Požurimo - rekao je.Soba je imala uobičajen tlocrt: vrata su vodila u uzak hodnik s kupaonicom na jednoj a ormarom na drugoj strani. Iza toga bio je

kvadratičan prostor, krevet za jednu osobu uza zid, televizor nasuprot. Na zidu prekoputa vrata veliki prozor. Tirin je podigaotelefonsku slušalicu i odvinuo mikrofon. Rostov je stajao u podnožju kreveta i osvrnuo se po sobi nastojeći steći dojam o čovjekukoji je u njoj prebivao.

Bilo je malo toga za zaključivanje. Soba je bila očišćena, krevet pospremljen. Na noćnom ormariću ležala je knjiga šahovskihproblema i večernje novine.

Nikakvih tragova duhana ili alkohola. Košara za papir bila je prazna. Mali crni kovčežić od skaja sadržao je čisto donje rublje ikošulju. Rostov je promrmljao: - Taj čovjek putuje s jednom rezervnom košuljom! - Ladice toaletnog stolića bile su prazne.

Rostov zaviri u kupaonicu. Ugledao je četkicu za zube, električni brijaći aparat sa dodatnim utikačima za različite utičnice i -jedini osobni znak - kutijicu tableta protiv probavnih smetnji.

Rostov se vratio u sobu, gdje je Tirin već sastavljao slušalicu.- Gotovo.- Smjesti jedan iznad uzglavlja kreveta.Tirin je lijepio mikrofon na zid kreveta, kad je zazvonio telefon.Ako bi se Dickstein nenadano vratio, stražar u predvorju trebao je preko kućne veze nazvati sobu, pustiti da telefon dvaput

zazvoni i potom odložiti slušalicu.Zazvonio je drugi put. Rostov i Tirin čekali su nepomični i nijemi.Telefon zazvoni po treći put.Odahnuli su.Poslije sedmog zvona aparat je utihnuo.- Da bar ima automobil koji bismo mogli prisluškivati - rekao je Rostov.- Imam dugme za košulju.- Što?- Mikrofon u obliku dugmeta za košulju.- Nisam znao da takav postoji.- To je novo.- Imaš iglu i konac?- Naravno.- Onda počni.Tirin je otklopio kovčežić, odrezao drugo dugme na košulji a da je nije izvadio i pažljivo uklonio končiće. S nekoliko spretnih

uboda prišio je novo dugme. Njegovi jastučasti prsti bili su neobično okretni.Rostovljeve misli bile su daleko. Po svaku se cijenu želio osigurati da može prisluškivati sve što će Dickstein reći ili učiniti.

Izraelac je mogao otkriti mikrofon u slušalici i iza uzglavlja, a neće ni rezervnu košulju uvijek nositi. Rostov je volio isključiti sveizvore grešaka, ali Dickstein je bio tako neuhvatljiv da je to tjeralo u ludilo. Rostov je gajio slabu nadu da će u sobi pronaćifotografiju neke Dicksteinu drage osobe.

- Evo. - Tirin je pokazao svoj rad. Košulja je bila od jednostavnog bijelog najlona s običnim bi jelim dugmadima. Novo sedugme nije razlikovalo od ostalih.

- Dobro. Zatvori kovčeg.Tirin zaklopi poklopac.- Još nešto?- Moramo još jednom potražiti osiguranje. Ne mogu povjerovati da Dickstein ostavlja sobu bez ikakvih mjera opreza.Ponovo su tragali, brzo, šutke, izvježbanim i odmjerenim pokretima koji nisu odavali žurbu.Postojalo je mnoštvo načina postavljanja stupica za otkrivanje. Vlas nalijepljena preko okvira vrata bila je najjednostavniji;

komadić papira utisnut iza stražnje strane ladice, otpast će ako se ladica izvuče; dio kocke šećera pod debelim sagom noga ćenečujno zdrobiti; kovani novac gurnut pod podstavu poklopca kovčega skliznut će straga ako tko otvori kovčeg...

Nisu našli ništa.- Svi Izraelci boluju od manije proganjanja.Zašto bi on bio drukčiji? - pitao se Rostov.- Možda su ga smijenili.Rostov je zagunđao.- Iz kojeg bi još razloga mogao iznenada postati neoprezan?- Možda se zaljubio.- Sigurno - nasmijao se Rostov. - A Josifa Visarionoviča Vatikan možda proglasio svecem. Nestanimo odavde.Izišli su a Tirin je za sobom tiho zatvorio vrata.

9.

Radilo se dakle o ženi.Pierrea Borga je to zgranulo, zapanjilo, zateklo, opčinilo i duboko zabrinulo.Dickstein se nikad ni je upuštao sa ženama.Borg je sjedio na klupi u parku pod kišobranom. Nije bio kadar da o tome razmisli u poslanstvu.Kako su tamo bez prestanka zvonili telefoni i neprestano mu je netko postavljao pitanja, otišao je usprkos kiši ovamo. Kiša je

šibala u gustim mlazovima po praznom perivoju. Jedna je kap pala i na vrh Borgove cigare, te ju je morao nanovo pripaliti.Upravo je napetost Dicksteina činila tako fanatičnim. Borg nipošto nije želio da se Dickstein nauči opuštati.Ulični agenti pratili su Dicksteina do male stambene kuće u četvrti Chelsea gdje se sastao s jednom ženom. "Seksualna veza,"

javio mu je jedan od njih. "Čuo sam njezin vrisak." Kućepazitelj nije o ntoj ženi znao drugo osim da je prisna prijateljica vlasnikastana.

Zaključak je mogao biti i da je stan bio Dicksteinov a da je on podmitio kućepazitelja; da je stan upotrebljavao samo za takvesastanke; da se sastajao s nekim od protivne strane, nekom ženom, da su zajedno spavali i da joj je pritom odavao tajne.

Borg bi bio došao do takvih zaključaka, da je doznao za tu ženu na bilo koji drugi način.Ali da je Dickstein iznenada postao izdajnik ne bi pobudilo Borgovu sumnjičavost. Bio je odviše lukav. Bio bi zameo svoje

tragove. U tom slučaju ne bi pratnju doveo do samih kućnih vrata a da se nijednom nije osvrnuo. Cijelo Dicksteinovo držanje kao daje potvrđivalo njegovu nedužnost. Sastao se s Borgom, nasmijan od uha do uha i nije bio svjestan ili ga to nije brinulo da mu se salica može pročitati dobro raspoloženje. Borgu nije preostalo drugo nego da mu namjesti pratnju. Satima kasnije Dickstein je pritiskaoneku djevojku kojoj je to tako godilo da su se njezini krici čuli na ulicu. Sve to bilo je tako prokleto jednostavno da je moralo bitiistinito.

Dakle, dobro. Neka je žena našla načina da svlada Dicksteinovu obranu i zavede ga. Dickstein se ponio kao balavac jer nijedoživio mladost. Odlučujuće pitanje je bilo: tko je ona?

Rusi su također posjedovali dosjee i morali su pretpostaviti, kao i Borg, da Dickstein ne mari za seksualne ponude. Možda sumislili da ipak vrijedi pokušati. A možda su u tome imali pravo.

Ponovo mu je instinkt savjetovao da Dicksteina smjesta odmijeni i ponovo je oklijevao. Da se radilo o bilo kojem drugomprojektu, bilo kojem drugom agentu a ne Dicksteinu, znao bi što mu je činiti. Ali

Dickstein je bio jedini koji je mogao riješiti taj problem. Borgu nije preostalo drugo no da ostane kod prvobitne odluke: sačekatidok Dickstein dokraja zasnuje plan i onda ga povući.

U najmanju ruku može narediti londonskoj ispostavi da sazna sve što može o toj ženi.Zasad se mora nadati da će Dickstein, ako je špijunka, biti tako mudar da joj ništa ne povjeri.Bit će opasno, ali Borg zasad nije mogao poduzeti ništa drugo.Cigara mu se ugasila, a da nije primijetio. Park je sad potpuno opustio. Borg je sjedio na klupi nepomično, što ni je bilo tipično

za njega, držeći kišobran nad glavom. Nasmrt zabrinut djelovao je poput spomenika. Dickstein je sam sebi rekao da je prošlo vrijeme zabave i da se treba ponovo prihvatiti posla.Kad je oko 10 sati stupio u hotelsku sobu, postalo mu je jasno da nije, što je bilo nevjerojatno, postavio nikakvih stupica za

otkrivan je nepoželjnih posjetilaca. Prvi put u dvadeset godina, koliko je radio kao agent, jednostavno je zaboravio na najosnovnijemjere opreza. Stajao je na pragu, osvrtao se, razmišljajući kako je porazno na njega djelovala Suza. Napustiti nju i vratiti se poslubilo je kao da ulazi u znani automobil što je godinu dana stajao u garaži: morao je ponovo upiti stare navike, stare instinkte, staruparanoju.

U kupaonici je otvorio pipu da napuni kadu.Čekanje je bilo poput emocionalnog predaha. Suza se jutros morala vratiti na posao. Radila je u BOAC-u, a posao ju je vodio po

cijelom svijetu. Namjeravala se vratiti za dvadeset jedan dan, ali moglo je potrajati i duže. On nije znao gdje će se nalaziti za tritjedna - nije dakle znao kad će se ponovo vidjeti. Ali vidjet će je. Ako ostane živ.

Sve, prošlost i budućnost, bilo je sad drugačije.Posljednjih dvadeset godina njegova života činilo se jednoličnim, premda je pucao u ljude a i u njega se pucalo, putovao cijelim

svijetom, prerušavao se, varao i izvodio nevjerojatna djela. Sve mu se to sad činilo besmislenim.Dok je s jedio u kadi, razmišljao je što da počne s ostatkom svojeg života. Odlučio je da više ne radi kao špijun. No što će raditi?

činilo mu se da su mu sve mogućnosti otvorene. Mogao se kandidirati za Knesset, otvoriti neki posao ili jednostavno ostati u kibucu iproizvoditi najbolje vino u Izraelu. Bi li uzeo Suzu za ženu? Ako je uzme, hoće li ona htjeti živjeti u Izraelu? Uživao je uneizvjesnosti; bilo je to kao kad čovjek razmišlja kakve će rođendanske darove dobiti.

Ako ostanem živ, dodao je u mislima. Odjenom je u igri bilo mnogo više. Bojao se umrijeti. Dosad je smrt bila nešto što jetrebalo izbjegavati svom vještinom jer je tako reći bila loš šahovski potez. Ali sad je htio bezuvjetno živjeti: da može ponovo ljubitiSuzu, imati s njom zajednički dom, sve o njoj saznati - njene osobine, navike i tajne, knjige koje voli, što misli o Beethovenu i da lihrče.

Morao je telefonirati. Odvagivao je da li da nazove iz hotela, ali je odlučio da sad bude osobito oprezan pa je izišao da potražijavnu govornicu.

Vrijeme se okrenulo. Jučer se poderala naoblaka a sad je već ugodno grijalo sunce. Propustio je telefonsku govornicu najbližuhotelu i pošao do iduće. U telefonskom imeniku potražio je broj londonskog Lloyda.

- Lloyd, dobro jutro.- Trebao bih nekoliko podataka o jednom brodu.- Morate se obratiti Lloydu London. spojit ću vas tamo.Dok je čekao, Dickstein je kroz stakla govornice promatrao londonski promet i pitao se hoće li mu Lloyd dati što traži. Nadao se

da hoće jer nije znao gdje drugdje da potraži taj podatak. Nervozno je tapkao nogom.- Lloyd od London Pressa.- Dobro jutro. Trebao bih informaciju o jednom brodu.- Kakvu informaciju? - upitao je glas nijansu sumnjičavo ili se bar tako Dicksteinu učinilo.- Htio bih saznati da li je to brod iz serije; a ako jest, imena drugih brodova iz iste serije, tko su vlasnici i gdje su trenutačno

brodovi. I njihove nacrte, ako je moguće.- Bojim se da vam u tome ne mogu pomoći.Dickstein se obeshrabrio.- Što?- Mi ne držimo tlocrte, oni su u Lloydovu registru, a on ga daje samo vlasnicima.- A onu drugu informaciju? Brodovi iz iste serije?- Ni u tome vam ne mogu pomoći.Dickstein je poželio da čovjeka ščepa za grlo.- Tko onda može?- Samo mi imamo takve podatke.- Držite ih u tajnosti?- Ne dajemo ih telefonom.- Samo tren, hoćete mi reći da mi ne možete pomoći preko telefona.- Tako je.- Ali možete ako se obratim pismom ili osobno.- Hm... da. Taj podatak nije teško naći. Stoga možete doći osobno.- Dajte mi adresu. - Zapisao je. - A možete li mi pribaviti te pojedinosti dok čekam?- Mislim da mogu.- Dobro. Dat ću vam ime broda sada, pa ćete onda imati podatak u pripremi kad dođem tamo.Brod se zove Coparelli. - Odslovkao je slovo po slovo.- A vaše ime?- Ed Rodgers.- Poduzeće?- Međunarodna znanost.- Želite da uslugu zaračunamo poduzeću?- Ne, platit ću trošak osobnim čekom.- Ako imate neku identifikaciju...- Naravno. Bit ću tamo za sat. Zbogom.Dickstein je objesio slušalicu i napustio govornicu, s mišlju: hvala Bogu na ovome. Prešao je ulicu i u kafiću naručio kavu i

sendvič.Dakako, slagao je Borgu: posve je točno znao kako će oteti Coparelli Kupit će brod iz iste serije, ako takav postoji, i povesti

svoju ekipu da presretne Coparelli na moru. Poslije otmice, umjesto da na otvorenom moru riskira pretovar tereta s jednog broda nadrugi, potopit će svoj brod a njegove dokumente prenijeti na Coparelli. Usto će premazati ime Coparelli a nadomjestiti ga imenombroda-dvojnika. Tad će naoko s vlastitim brodom uploviti u Haifu.

Dovde je sve bilo u redu, ali bile su to tek osnovne crte plana. Što da učini s posadom Coparellija? Kako objasniti prividnopotapan je Coparellya?

Kako da izbjegne međunarodnu istragu o nestanku tona i tona uranske rudače na moru?Što je više mozgao o tome, to mu je krupnijim problem izgledao. Za svakim velikim brodom za koji se sumnja da je potonuo,

organizira se velika potraga. Potraga za brodom, natovarenim uranom privući će publicitet i stoga postati još temeljitija. A što će bitiako naposljetku s dna ne izvuku Coparelli, nego brod dvojnik koji je navodno pripadao Dicksteinu?

Neko je vrijeme prežvakavao ta j problem a da nije našao odgovora. Još je u toj jednadžbi bilo previše nepoznanica. U želucu gaje tištalo, ili je zapeo sendvič ili ga žulja problem: uzeo je tabletu za probavu.

Dickstein se okrenuo drugom pitanju: je li umakao svojim protivnicima? Je li svoje tragove dosta dobro zameo? Samo je Borgznao za njegove planove. Čak ako prisluškuju hotelsku sobu i telefonsku govornicu, onu bliže hotelu, nisu mogli doznati da ga

zanima Coparelli. Bio je posebno oprezan.Srkao je kavu. Jedan gost se, izlazeći iz kafića, očešao o njegov lakat, i smeđa se tekućina prelila po njegovoj čistoj košulji. - Coparelli! - uzviknuo je uzbuđeno David Rostov. - Gdje sam samo već čuo za taj brod?- I meni je ime poznato - reče Jasif Hasan. -Dajte da vidim kompjutorsku listu.Sjedili su u kombi ju za osluškivan je, parkiranom nedaleko hotela Jacobson. Kombi, vlasništvo KGB-a, bio je tamnoplav, jako

prljav i bez natpisa.Veći dio prostora zauzimao je snažni odašiljač, ali je iza prednjih sjedala bila mala kabina u koju su se uspjeli ugurati Rostov i

Hasan. Pjotr Tirin je sjedio za upravljačem. Jaki zvučnici iznad glava prenosili su slab šum udaljenog razgovora i povremenozveckanje porculana. Upravo se odigrao nerazumljiv dijalog: netko se za nešto ispričavao, a Dickstein ga je smirivao, govoreći danije bilo namjerno. Otad se više ništa ni je čulo.

Rostovljevo zadovoljstvo zbog toga što je mogao prisluškivati Dicksteina, bilo je pomućeno samo činjenicom da je sve to slušaoi Hasan. Hasanova je samosvijest od njegova trijumfa zbog otkrića da je Dickstein u Engleskoj znatno porasla; sad je vjerovao u toda je i on profesionalni špijun poput ostalih. Zahtijevao je da sudjeluje u svakoj pojedinosti londonske operacije,i prijetio da će se,bude li isključen, potužiti Kairu. Rostov je razmišljao o tome da mu to omogući ali bi to predstavljalo još jedan izravan sukob sFeliksom Voroncovim, a Rostov nije želio da tako brzo ponovo zaobilazi Feliksa i izravno se obraća Andropovu. Stoga se odlučioza alternativu: dopustit će Hasanu da prati događaje, ali će mu istodobno savjetovati da ništa ne prosljeđuje Kairu.

Proučivši kompjutorski ispis, Hasan ga je pružio Rostovu. Dok je Rus pregledavao stranice, iz pojačala su minutu-dvije dopiraliulični šumovi, potom kratak dijalog.

Kamo, šefe?Lime StreetRostov je uzgledao i rekao Tirinu:- To je adresa Lloyda koju su mu dali preko telefona. Odvezimo se tamo.Tirin pokrene kombi i usmjeri prema Cityju.Rostov se ponovo usredotočio na ispis.- Lloyd će mu vjerojatno dati pismeni izvještaj- primijetio je pesimistično Hasan.- Stjenica funkcionira vrlo dobro... dosad -ubacio je Tirin. Upravljao je jednom rukom i grickao nokte druge.Rostov je pronašao što je tražio.- Evo ga! Coparelli. Dobro, dobro, dobro! - Pljesnuo se oduševljeno po koljenu.- Da vidim - zatražio je Hasan.Rus je kratko oklijevao ali se, uvidjevši da mu drugo ne preostaje, osmjehnuo Hasanu, pokazujući posljednji list ispisa.- Pod NENUKLEARNO. Dvjesto tona žute pogače prevest će od Antwerpena do Genove motorni brod Coparelli.- Znači, o tome se radi. To je Dicksteinov cilj.- Ali ako to javite Kairu, Dickstein će se vjerojatno odlučiti za neku drugu metu. Hasane...Arapinovo lice je od bijesa još jače potamnjelo.- To ste već jednom rekli - odsjekao je hladno.- Ma dobro - odgovorio je Rostov. Pomislio je - prokletstvo, još moram biti i diplomat. - Sad znamo što želi ukrasti i od koga.

Smatram to napretkom.- Ne znamo kad, tko, ni kako - rekao je Hasan.Rostov je kimnuo.- Zacijelo je cijela priča o brodovima dvojnicima u nekoj vezi s tim. - čupkao je nos. - Ali ne shvaćam u kakvoj. Dva šilinga i šest penija, šefe.zadržite sitiniš. - Pronađi mjesto za parkiranje - naredio je Rostov.- To ovdje nije baš lako - potužio se Tirin.- Ako ne možeš parkirati, zaustavi. Nije važno ako platimo kaznu - nestrpljivo se obrecnuo Rostov. Dobro jutro. Ja sam Ed Rodgers.Ah, da. ,Samo trenutak, molim... Podaci za vasupravo su otipkani, gospodine Rodger,- A ovdje je račun.Vrlo ste efikasni. Hasan je primijetio:

- Podaci jesu napismeno. Hvala vam mnogo.Doviđenja, gospodine Rodgers. - Nije baš razgovoran, zar ne? - rekao je Tirin.- Dobri agenti to nikad nisu. To bi mogao upamtiti - pridometnuo je Rostov.- Da.- Prokletstvo! Sad nećemo znati odgovore na njegova pitanja - bjesnio je Hasan.- Nije bitno - protumačio je Rostov. - Sad mi je to svanulo. - Osmjehnuo se. - Znamo pitanja. Treba samo postaviti ista pitanja i

imat ćemo odgovore koje je dobio. Slušajte, sad je ponovo na ulici. Vozi oko bloka, Tirine, pokušajmo ga naći.Kombi se pokrenuo, ali još nije obišao blok, a ulična se buka ponovo stišala.Izvolite, gospodine?- Ušao je u trgovinu - objasnio je Hasan.Rostov mu je uputio pogled. Kad je zaboravio svoj ponos? Arapin se oduševljavao svime, kombijem, mikrofonima, praćenjem.

Možda će šutjeti, makar samo zato da može zajedno s Rusima i dalje igrati špijuna. Treba mi nova košulja. - Zaboga, ne! - vrisnuo je Tirin. Primjećujem, gospodine ,Što je to?Kava.Treblo ju je smjesta otrti spužvom. ,Sad će mrlju biti teško odstraniti. Želite li sličnu kašulju?Da. Od bijelog najlona bez uzorka, s manšetama na dugmad, ovratnik četrnaest i pol.Evo, izvolite. Ova stoji trideset dva i šest penija.Odgovara mi. Tirin reče:- Kladim se da će to zaračunati u troškove. Hvala vam. Biste li je željeli možda smjesta obući?Da, molim.Ovuda se ide do kabine. Koraci, zatim kratka šutnja. Želite li vrećicu za staru, gospodine?Biste li je mogli baciti umjesto mene? - Taj je mikrofon stajao dvije tisuće rubalja! -uskliknuo je Tirin. Svakako, gospodine. - Gotovo je - primijetio je Hasan. - Nećemo više ništa čuti.- Dvije tisuće rubalja! - jadikovao je Tirin.- Mislim da smo izvukli protuvrijednost – rekao je Rostov.- Kamo ćemo? - upitao je Tirin.- Natrag u ambasadu - odgovorio je Rostov. -Hoću opružiti noge. Lijevu uopće ne osjećam, prokletstvo! Ali jutros smo obavili

dobar posao. Dok je Tirin vozio na zapad, Hasan primijeti zamišljeno:- Moramo saznati gdje se u ovom trenu nalazi Coparelli.- To mogu saznati vjeverice - reče Rostov.- Vjeverice?

- činovnici u moskovskom centru. Cijelog dana. sjede na dupetu, ne izlažu se većoj opasnosti do da pređu bulevar Granovskog uprometnoj gužvi, a plaćeni su bolje od agenata na terenu. - Rostov je odlučio iskoristiti priliku da unaprijedi Hasanovo obrazovanje. -Upamtite, agent ne smije nikad tratiti vrijeme da se domogne informacija koje su objavljene. Sve što stoji u knjigama, izvještajima idosjeima, mogu naći vjeverice. Kako je vjeverica jeftinija od agenta, ne zbog plaće nego zbog pomoćnog aparata, Komitet uvijekpreferira da neki posao obavi vjeverica, ako može. Uvijek koristite vjeverice. Nitko neće pomisliti da ste lijeni.

Hasan se ironično osmjehnuo i iskazao tračak stare nonšalantnosti.- Dickstein ne radi na taj način.- Izraelci imaju potpuno drugu metodu. Osimtoga, slutim da je Dickstein samotnjak.- Kako dugo će vjevericama trebati da nas dovedu do Coparellija ?- Možda jedan dan. Dat ću nalog čim se vratimo u ambasadu.Tirin se javi preko ramena.- Možete li istodobno dati i jednu hitnu narudžbu?- Što ti treba?- Još šest dugmadi za košulju.- Šest?- Ako budu kao u prošloj pošiljci, pet će biti nevaljalih.Hasan se nasmijao.- Zar je to komunistička efikasnost?- Komunističkoj efikasnosti ništa ne nedostaje -ispravio ga je Rostov. - Mi trpimo od ruske efikasnosti. Kombi je ušao u ulicu ambasada. Policajac na dužnosti mu je mahnuo rukom.- Što ćemo poduzeti kad saznamo gdje je Coparelli?- To je očigledno. Ubacit ćemo na brod našeg čovjeka - odgovorio je Rostov. Pokazalo se da je iza zapljene bila njujorška gradska policija: proslijedila je mig državnoj policiji da bi izbjegla sukob s gradskom

mafijom. Gradska policija je, dakako, mogla zanemariti mig; činjenica da to nije učinila bila je znak da je mig dao netko van, moždaAgencija za suzbijanje droga Ministarstva financija. Don je odredio odvjetnike pritvorenim vozačima, poslao ljude da obiđu njihoveobitelji i započeo pregovore za otkup heroina od policije.

Odjenuo je sako. Volio se presvući za večeru; uvijek je to činio. Nije znao što da počne sa sinom Johnnyjem. Zašto nije ljetniraspust proveo kod kuće? Pomišljao je da pošalje nekog da obiđe Johnnyja, ali momak bi pomislio da mu otac brine jedino zbognovca.

Činilo se da će morati poći osobno. Don je imao loš dan.Počelo je za doručkom s vijestima da su te noći neki njegovi ljudi uhvaćeni. Policija je zaustavila i pretražila kamion s dvije i pol

tisuće krznom podstavljenih papuča i pet kila nerafiniranog heroina.Teret, na putu iz Kanade do New York Cityja, bio je otkriven kod Albanyja. Roba je zaplijenjena a vozač i suvozač uhapšeni.

Roba nije pripadala Donu. Međutim, ljudi koji su je krijumčarili, plaćali su mu i očekivali zauzvrat zaštitu. Zahtijevat će da izvučeuhapšene i vrati heroin, što je bilo gotovo nemoguće. Možda bi to mogao izvesti da je u zapljenu bila umiješana samo državnapolicija; ali da je ona bila upletena, do zapljene ne bi ni došlo.

A to je bio samo početak. Njegov je stariji sin brzojavom sa Harvarda tražio novaca jer je cijelu apanažu za idući semestarprokockao tjednima prije nego su predavanja uopće počela. Jutro je utrošio na to da utvrdi zašto njegov lanac restorana gubi novac, aposlijepodne da objasni svojoj ljubavnici zašto je ove godine ne može povesti u Evropu. A kao kruna svega njegov mu je liječniksaopćio da ponovo ima triper.

Pogledao se u zrcalo u garderobi, popravio leptir-kravatu i rekao:- Kakav posran dan. Telefon je zazvonio i Don diže slušalicu.- Ovdje porta, gospodine. Neki Englez pita za vas, a neće navesti svoje ime.- Otpremi ga - odgovorio je Don u mislima još s Johnnyjem.- Rekao je da vam kažem da je prijatelj s Oxforda.- Ne znam nikog... pričekaj malo. Kako izgleda?- Sitan čovjek s naočalama, izgleda poput skitnice.- Ma nemoj! - Donovo lice se razvuče u osmijeh.- Uvedi ga, sa svim počastima! Bila je to godina susretanja starih prijatelja i prilika da se vidi koliko su se izmijenili; vanjština Cortonea ga je dosad najviše

zapanjila. Debljanje koje je počelo kad se vratio iz Frankfurta nastavilo se, čini se, postojano godinama, i sad je težio najmanjestotinu dvadeset kilograma.

Dickstein je mislio kako je to među Talijanima neobično. Jasno se sjećao, kao da je to bilo jučer, događaja kojim je Cortoneaobvezao na zahvalnost. Tih dana je naučio kako se osjeća životinja stjerana u kut. Kad više nemaš nikakve mogućnosti dapobjegneš, primijetiš kako se ogorčeno možeš boriti. Dickstein se, spušten u nepoznatu zemlju, odvojen od svoje jedinice, probijaostranim terenom s puškom u ruci, sa strpljenjem, lukavstvom i bezobzirnošću koje nije znao da posjeduje.

Ležao je pola sata u gustišu, motreći tenk. Znao je, a da nije razumio zašto, da je to meka u stupici. Otkrio je jednog snajpera iupravo tragao za drugim kad su Amerikanci urlajući dojurili. To je omogućilo Dicksteinu da puca. Da je postojao drugi snajper, biobi zapucao na očiti cilj, Amerikance, a ne bi pretraživao grmlje da otkri je odakle je došao metak.

Tako je, ne misleći ni na što drugo osim da preživi, spasio život Alu Cortoneu.Cortone je bio još veća novajlija u ratovanju od Dicksteina, ali je podjednako brzo učio. Obojica su bila djeca ulice koja su sada

primjenjivala stare principe u novom okolišu. Neko vrijeme su se borili rame uz rame, kleli, smijali se i razgovarali o ženama. Kad jeotok osvojen, u jeku okupljanja snaga za iduće napredovanje, odšuljali su se da obiđu Cortoneove sicilijanske bratiće.

Ti su bratići bili sad u središtu Dicksteinova zanimanja.Oni su mu već jednom pomogli. Bilo je to 1948.Pothvat im je mogao donijeti dobit pa je Dickstein izravno otišao k njima s planom. Ovaj je projekat bio drukčiji: tražio je uslugu

a nije mogao ponuditi udio. Stoga se morao obratiti Alu i podsjetiti ga nadug star dvadeset četiri godine.Nije bio nimalo siguran da će uspjeti. Cortone je sad bio bogat. Kuća je bila velika. U Engleskoj bi je nazvali palačom, s lijepim

vrtovima okruženim visokim zidom i stražama na ulazu. Na pošljunčnom privozu kočila su se tri automobila, a Dickstein nijepopamtio koliko je služinčadi vidio. Bogati i sređeni sredovječni Amerikanac možda neće žuriti da se uplete u sredozemnu političkukašu, makar i zbog čovjeka koji mu je spasio život.

Cortoneu je, činilo se, bilo vrlo drago što ga vidi, a to je bio dobar početak. Tapšali su se uza jamno po leđima baš kao onenedjelje u studenom 1947, i ponavljali:

- Kako si, dovraga?Cortone je odmjerio Dicksteina od glave do pete.- Nisi se promijenio ni trun! Ja sam izgubio svu kosu a nabio stotinu kilograma, dok ti čak nisi ni posijedio. Što si radio sve ovo

vrijeme?- Odselio u Izrael. Tamo sam neka vrst farmera. A ti?- Poslujem, znaš već. Hajde, porazgovarat ćemo za večerom.Večera je bila neobična. Na drugom kraju stola sjedila je gospođa Cortone šutke a ni njoj se nitko nije obraćao. Dva neodgojena

dječaka gutala su hranu i brzo otišla uz grmljavinu sportskih kola.Cortone je jeo velike porcije teške talijanske hrane i popio nekoliko čaša kalifornijskog crvenog vina. Ali, najzagonetniji lik bio

je dobro odjeveni čovjek vučjeg lica koji se ponašao kao prijatelj, čas kao savjetnik a ponekad kao sluga: Cortone mu se jednomobratio sa "savjetniče". Za stolom se nisu spominjali poslovi.

Pričali su o ratnim dogodovštinama - Cortone je vodio glavnu riječ. Ispričao je i o Dicksteinovu pothvatu protiv Arapa 1948. Onjemu je dočuo od svojih bratića, a pothvat ga je jednako oduševio kao i njih. Zgoda je u prepričavan ju bila dobrano zakićena.

Dickstein je zaključio da je Cortoneu zaistadrago što ga vidi. Možda je čovjeku bilo dosadno. Ne bi bilo čudo ako je svake večeri jeo sa šutljivom ženom, dvojicom

neotesanaca i savjetnikom vučjeg lica. Dickstein se svim snagama trsio da održi dobro raspoloženje: želio je da Cortone bude vedarkad ga zamoli za uslugu.

Poslije jela Cortone i Dickstein povukli su se u kabinet i sjeli u kožnate naslonjače. Sobar je donio brendi i cigare. Dicksteinotkloni oboje.

- Nekoć si paklenski pio - primijeti Cortone.- Tad je bio paklenski rat - uzvratio je Dickstein. Sobar je izišao. Dickstein je promatrao kako Cortone srče brendi i siše cigaru, te

pomisli da taj čovjek jede, pije i puši bez radosti, kao da se nadao da će mu te stvari prijati ako ih bude dovoljno dugo radio.Prisjećajući se kako su se divno zabavljali s njegovim sicilijanskim rođacima, Dickstein se pitao ima li sad u Cortoneovu životukakvih ljudi od krvi i mesa.

Od jednom se Cortone glasno nasmijao.- Pamtim svaku minutu onog dana u Oxfordu.Hej, jesi li ikad uspio kod one profesorove žene, Arapkinje?- Ne. - Dickstein se smješkao tek neznatno. - Ona više nije živa.- Žao mi je.- Čudna se stvar desila. Vratio sam se tamo, u onu kuću uz rijeku i upoznao njezinu kćer... Sasvim Sliči svojoj majci Eili.- Ma nemoj. A... - Cortone pohotno razvuče lice. -A uspio si kod kćeri, nevjerojatno!Dickstein je kimnuo.- Uspjeli smo mnogostruko. Htio bih se njome oženiti. Zaprosit ću je kad je ponovo vidim.- Hoće li pristati?

- Ne znam pouzdano. Mislim da hoće. Stariji sam od nje.- Godine nisu važne. Ali, mogao bi popuniti. Žena voli da se za nešto prihvati.Razgovor je ozlovoljio Dicksteina, a sad je shvatio i zašto. Cortone ga je hotimice održavao na frivolnom nivou. Možda je to bila

dugogodišnja navika da u razgovoru ništa ne odaje; možda su se ova njegova "obiteljskog posla" sastojala od kriminala a on niježelio da to Dickstein sazna (no Dickstein je već naslutio) ili je krio nešto drugo, neko tajno razočaranje koje nije mogao povjeritidrugom. Bilo kako bilo, onaj otvoreni, brbljavi, uzbudljiv mladić u tom debelom čovjeku odavno je umro. Dickstein je poželioupitati: Reci mi što te raduje, koga voliš i kako teče tvoj život. Umjesto toga je upitao:

- Sjećaš li se što si mi rekao u Oxfordu?- Kako da ne. Rekao sam ti da ti dugujem život.- Cortone je povukao dim iz cigare.Barem se to nije promijenilo.- Došao sam da te zamolim za pomoć.- Naprijed, reci.- Mogu li uključiti radio?Cortone se osmjehnuo.- Ova se kuća gotovo svakog tjedna pregledava je li čista od prislušnih uređaja.- Odlično - primijetio je Dickstein ali je ipak uključio radio. - Karte na stol, Al. Ja radim za izraelsku tajnu službu.Cortoneove oči se raširiše.- Mogao sam to pretpostaviti.- Obavit ću u studenom jednu operaciju na Sredozemlju. U pitanju je... - Dickstein se pitao koliko treba otkriti i zaključio da vrlo

malo. - To je nešto što može dokrajčiti ratovanje na Bliskom istoku. - Zastao je, prisjetivši se Cortoneove nekadašnje poštapalice. - Ija ti, pritom, ne zaseravam.

Cortone se nasmiješio.- Da si mi htio zaseravati, valjda bi došao ovamo prije a ne bi čekao dvadeset godina.- Važno je da operaciju ne mogu pripisati Izraelu. Treba mi baza iz koje mogu djelovati. Velika kuća na obali s pristanom za

male brodice i sidrištem nedaleko od obale za jedan veliki brod. Stoga ima bezbroj prilika da uspostavi tajne kontakte s arapskimdiplomatskim osobljem.

Dok budem tamo... dva tjedna, možda više... treba mi zaštita od radoznale polici je i drugih njuškala. Znam samo jedno mjestogdje sve to mogu naći i samo jednu osobu koja mi to može osigurati.

Cortone je potvrdno kimnuo.- Znam jedno takvo mjesto, jednu napuštenu kuću na Siciliji. Nije baš raskošna, dečko... nema grijanja, nema telefona, ali mogla

bi odgovarati potrebi.Dickstein se raskesio.- Sjajno! Zato sam došao ovamo.- Šališ se. Zar je to sve? *** Šalje: Šef londonske ispostave.Datum: 29. srpnja 1968. ! Suza Ashford je gotovo pouzdano agent arapske tajne službe.Rođena je 17. lipnja 1944. u Oxfordu (Engleska) kao jedinica Stephena Ashforda (sada sveučilišnog profesora) rođenog u

Guildfordu, Engleska, 1908. i Eile Zuabi (rođene u Tripoliju, Libanon, 1925). Majka, umrla 1954, bila je čistokrvna Arapkinja. Otacje stručnjak za arapski jezik i kulturu, proveo je četrnaest godina na Bliskom istoku kao istraživač, poduzetnik i lingvist. Sad preda jesemitske jezike na Oksfordskom sveučilištu gdje je poznat po svojim proarapskim gledištima.

Stoga se može pretpostaviti da je Suza Ashford, premda je britanska državljanka sklona arapskoj strani.Uposlena je kao stjuardesa kod BOAG-a na interkontinentalnim letovima te često između ostalog leti u Teheran i Singapore.Ona je žena upadljive ljepote (vidi fotografiju u prilogu, koja međutim prema tvrdnji agenta koji radi na tom slučaju ne pruža

pravi dojam). Voli mijenjati ljubavnike, ali ne više nego što je to uobičajeno u njenom zanimanju ili u njezinoj generaciji u Londonu.Točnije: za nju bi seksualni odnos s čovjekom u svrhu dobivanja podataka mogao biti neugodno ali ne i traumatsko iskustvo.

Jasif Hasan, agent koji je otkrio Dicksteina u Luksembourgu, studirao je kod njena oca, profesora Ashforda, istodobno kad iDickstein, te je u proteklim godinama podržavao vezu s Ashfordom. Dickstein je možda posjetio Ashforda, jedan je čovjek kojiodgovara njegovu opisu doista dolazio tamo u vrijeme kad je započela veza Dicksteina i Suze Ashford.

Predlažem da se nastavi s praćenjem.(Potpis)Robert Jakes.

Šefu londonske ispostave.Šalje: Šef MossadaDatum: 30. srpnja 1968. S obzirom na sve činjenice koje govore protiv nje, ne shvaćam zašto ne predlažeš da je likvidiramo.(Potpis)Pierre Borg Šalje: Šef londonske ispostaveDatum: 31. srpnja 1968. Ne predlažem likvidaciju Suze Ashford iz sljedećih razloga:1. Činjenice protiv nje su jake ali nedokazane.2. Koliko poznajem Dicksteina, sumnjam da joj je odao ikakve podatke, čak i ako je sentimentalno upleten.3. Ako nju eliminiramo druga će strana tražiti nov način da dopre do Dicksteina. Bolje je napast za koju znamo.4. Mogli bismo je koristiti za proturanje lažnih podataka drugoj strani.5. Ne volim ubijati na osnovi nedokazanih podataka. Nismo barbari. Mi smo Židovi.6. Ako ubijemo ženu koju Dickstein voli, mislim da će on ubiti tebe, mene i svakog tko je upleten.(Potpis)Robert Jakes Šefu londonske ispostaveŠalje: Šef MossadaDatum: 1. kolovoza 1968. Postupi kako odlučiš. (Potpis) Pierre BorgP.S. (s oznakom osobno)Tvoja točka 5 je vrlo plemenita i dirljiva, ali ti opaska tog tipa neće donijeti unapređenje u ovoj muškaračkoj armiji. P.B. ***Brod je bio malena, stara, ružna, prljava podrtina.Po cijelom trupu cvala je hrda u velikim narančastim mrljama poput osipa na koži. Ako su dijelovi nadgrađa ikad bili obojeni,

sve su to odavno ogulili, skinuli i sprali vjetar, kiša i more. Ograda s desne strane broda bila je u nekom sudaru jako iskrivljena, anitko se nije potrudio da udubljenja izravna. Na dimnjaku je visio deset godina star sloj prljavštine. Paluba je bila izrovana, ulubljenai zamašćena; i premda je bila često ribana, nikad nije bila čestito očišćena tako da su iza čamaca za spašavanje i ispod smotanihkonopa, u pukotinama, slojevima i udubljenjima izbijali tragovi prijašnjih tereta: zrnje žitarica, trijeske drvene građe, djelići izgnjilihbiljaka i vreća. Za topla dana brod je grdno zaudarao.

Imao je otprilike 2.500 bruto-registarskih tona, 65 metara u dužinu i nešto više od 16 metara u širinu. Na pramcu se uzdizalavisoka radioantena. Veći dio palube zauzimala su dva velika pokrovca skladišnog prostora. Na palubi su bile tri dizalice: jednasprijeda, ispred otvora, druga na krmi iza otvora, a treća između njih, Kormilarnica, oficirske kabine, brodska kuhinja i kajite posadebile su smještene oko dimnjaka. Imao je jedan propeler pokretan šestcilindarskim dizel-strojem teoretske snage 2.450 PS i brzinu odtrinaest čvorova.

Nakrcan do vrha, žestoko je posrtao. Prazan bi paklenski vijugao. U oba slučaja se na najmanji povod naginjao sedamdesetstupnjeva.

Kajite su bile tijesne i slabo ventilirane, kuhinja često preplavljena, a strojarnicu kao da je konstruirao Hieronymus Bosch.Posada je brojila 31 člana a nijedan nije imao ma i jednu dobru riječ za svoj brod.Jedini putnici tog broda bili su bezbrojni kuhari u kuhinji, nekoliko miševa i više stotina štakora.Nitko ga ni je volio, a ime mu je bilo Coporelli.

10.

Nat Dickstein je otputovao u New York da bi postao brodovlasnik. Na to je utrošio jedno jutro.Prolistao je telefonski imenik Manhattana i odabrao odvjetnika s donje Istočne strane. Umjestoda ga nazove, otišao je osobno

tamo, i umirio se kad je vidio da odvjetničku kancelariju predstavlja jedna soba iznad kineskog restorana. Odvjetnik se zvao Mr.Chung.

Dickstein i Chung odvezli su se taksijem do ureda Liberijske uslužne tvrtke koja je pomagala ljudima koji su željeli registriratiliberijsku kompaniju a da im nije bilo nakraj pameti do dođu Liberiji bliže od 3000 milja. Dickstein nije morao predočiti preporuke,nije morao dokazivati da je pošten, da. ima sredstva ili je duševno zdrav. Za cijenu od 500 dolara, koje je platio u gotovu, registriralisu brodsku tvrtku Sa vile iz Liberije. Činjenica da u tom času Dickstein ni je posjedovao čak ni čamac na vesla nije nikog zanimala.

Sjedište tvrtke bilo je, prema navodu, u liberijskom gradu Monroviji, Broad Street broj 80, a njezini direktori bili su P. Satia, E.K. Nugba i J. D. Boyd svi državljani Liberi je. To je bila i adresa sjedišta većine liberijskih tvrtki, i adresa Liberlan Company. Satia,Nugba i Boyd bili su direktori, osnivači mnogih takvih korporacija; od tog su zapravo živjeli. Istodobno bili su i namještenici LlberiaTrust Company.

Mr. Chung je zatražio honorar od 50 dolara i naknadu za vožnju taksijem. Dickstein mu je platio gotovinom i rekao mu da sevrati autobusom.

Tako je Dickstein, a da čak nije naveo svoju adresu, osnovao potpuno zakonitu tvrtku koja nije mogla nikoga navesti ni nanjega, ni na Mossad.

Satia, Nugba i Boyd, prema uhodanoj praksi, za dvadeset četiri sata podnijeli su ostavku; a istog je dana javni bilježnikliberijskog okruga Monserrado, žigom ovjerio ispravu kojom se potvrđivalo da je brodarska kompanija Savile sada isključivo urukama stanovitog Andrea Papagopolousa.

U međuvremenu se Dickstein već vozio autobusom s ciriškog uzletišta u grad, da se s Papagopolousom nađe na ručku.Kad je imao vremena za razmišljanje i samog ga je zaprepaštavala zamršenost njegova plana, brojem dijelova u toj slagalici,

mnoštvom osoba koje treba nagovoriti, podmititi ili prisiliti da odigraju svoju ulogu. Dosad je bio uspješan, najprije s Ukrućenimovratnikom, zatim sa Cortoneom, a da ne spomene Loyd u Londonu i Liberijsku uslužnu tvrtku, ali kako dugo će takva uspješnostpotrajati?

Papagopolous je u neku ruku bio najveći izazov: čovjek jednako neuhvatljiv, jak i lišen slabosti kao i sam Dickstein.Rođen je 1912. u nekom selu koje je u njegovu djetinjstvu naizmjence pripadalo Turskoj, Bugarskoj i Grčkoj. Otac mu je bio

ribar. Kao mladić uznapredovao je od ribarskog zanata na druge pomorske Poslove, većinom krijumčarenje. Nakon svršetkadrugoga svjetskog rata iskrsnuo je u Etiopiji, gdje je u bescjenje pokupovao gomile vojnih viškova. Nabavljao je puške, ručnestrojnice, mitraljeze, protutenkovske topove, te municiju Za sve to. Potom je stupio u vezu sa Židovskom agencijom u Kairu i uzgolemi dobitak preprodao oružje tajnoj izraelskoj armiji. Organizirao je i brodski prijevoz, a tu je i njegova krijumčarska prošlost bilanenadoknadiva.

Ubrzo je krenuo dalje, u Farukov Kairo i potom u Švicarsku. Njegovo trgovanje s Izraelcima variralo je od potpuno ilegalnihposlova do operacija koje su u najboljem slučaju bile sumnjive. Bio jebrodarskim posrednikom, a to je uglavnom i bio glavni dio,premda nipošto sav, njegova posla.

Nije imao adrese. Moglo se s njim stupiti u vezu posredstvom tuceta telefonskih brojeva širom svijeta, ali se nikad osobno nijejavljao, uvijek je netko drugi primao poruke a Papagopolous se onda javio.

Mnogi su ga ljudi poznavali i vjerovali mu, osobito u brodarskom poslu, jer nikad nikog nije ostavio na cjedilu; ali to sepovjerenje zasnivalo na dobru glasu, ne na osobnom kontaktu. Živio je dobro ali povučeno, a Nat Dickstein je bio jedan odmalobrojnih ljudi u svijetu koji je znao za njegovu jedinu slabost, volio je odlaziti u krevet s mnogo djevojaka i todoista s mnogo-deset ili dvadeset. Nije imao smisla za šalu.

Sad se nazivao Ciriški ured Liberijske uslužne tvrtke.Dickstein je zatražio od Papagopolousa da se tamo upiše kao predsjednik i glavni rukovodilac brodarskog poduzeća Savile. Dickstein je sišao s autobusa kod željezničkog kolodvora gdje ga je na pločniku čekao Papagopolous, čovjek krupna stasa,

maslinaste puti i rijetke tamne kose začešljane preko ćele koja se širila.Za sunčana dana kakav je bio ovaj u Zurichu nosio je mornarskiplavo odijelo, svijetloplavu košulju i tamnoplavu prugastu

kravatu. Imao je sitne crneRukovali su se.- Kako poslovi? - upitao je Dickstein.- Čas bolje, čas gore - Papagopolous se osmjehnnuo. - Uglavnom bolje.

Šetali su čistim, urednim ulicama, budeći dojam da to šeće direktor sa svojim knjigovođom.Dickstein je uvlačio studeni zrak.- Volim ovaj grad - rekao je.Papagopolous se osmjehnuo.- Rezervirao sam stol u Kelleru, u Starom gradu - nabacio je Papagopolous. - Znam da vam je sve jedno što jedete ali meni nije.- Bili ste u Pelikanstrasse? - upita ga Dickstein.- Da.- Dobro.Stigli su do restorana. Dickstein je očekivao da će Papagopolousa tu poznavati, ali to natkonobar nije ni jednim znakom

pokazao, te je Dickstein pomislio: Dakako, njega nigdje ne poznaju.Naručili su jelo i piće. Dickstein je sa žaljenjem utvrdio da je domaće švicarsko bijelo vino još uvijek bolje od izraelskog.Dok su jeli, Dickstein je objasnio Papagopolousu dužnosti predsjednika brodarskog poduzeća Sevili. Značenje toga nije Dicksteinu izmaklo. Papagopolous je slušao, ali još nije pristao da obavi posao.- Prvo: kupite mali, brzi brod od tisuću do tisuću petsto tona s nekoliko članova posade. Registrirajte ga u Liberiji. - To će

zahtijevati još jedan odlazak u Pelikanstrasse i uplatu od otprilike dolar po toni. To će Mossad sa svog računa u švicarskoj banciprenijeti deset tisuća dolara na Paolousov konto u istoj poslovnici iste banke, transakcija koju je bilo vrlo teško otkriti.

- Za kupnju uzmite svoj posrednički postotak. Sklopite kakav prijevozni posao s tim brodom i uzmite postotak i na to. Nije mebriga što brod vozi, no putovanje mora završiti u luci Haife sedmog listopada ili nešto prije tog datuma. U Haifi raspustite posadu.Želite što pribilježiti?

- Mislim da nije potrebno.Dickstein je produžio: brod iz suhog doka. Kupovanje broda u plovidbi krajnje je neuobičajeno.- Ali ni je nemoguće.- Ne, nemoguće nije.- Drugo: kupite bilo koji od brodova s ove liste.Pružio mu je preko stola list papira s imenima četiri broda iz serije Coparelli, s imenima vlasnika i posljednjih poznatih sidrišta,

podatke koje je dobio od Loyda.Dickstein ga je motrio. Papagopolous se zamislio, gledao u neku daleku točku: hrvao se s problemom. Bio je to dobar znak.Papagopolous je jeo čokoladnu kremu, nepomična lica. Spustio je žlicu i uzeo zlatom uokvirene njegove naočale da pročita

popis. Presložio je papir i položio ga na stol bez primjedbe. Dickstein mu pruži drugi papir.- Ponudite koliko god traže; moramo se domoći jednog od njih. Uzmite svoje posredništvo, isporučite brod u Haifu do 7.

listopada. Raspustite posadu.- Morat ćemo početi pregovore, složiti se oko cijene i oko toga da se inspekcija provede nakon plovidbe, u studenome. Zatim,

kad zaplovi, reći da kupac mora smjesta investirati, možda iz poreznih razloga. Kupac će tad uzeti osiguranje za slučaj da bi nakoninspekcije bilo kakvih krupnih popravaka... ali to nije prodavačeva briga. Njega brine njegov

ugled brodara. Tražit će čvrsto jamstvo da će novi vlasnik Coparellija isperučiti njegov teret.- Treće: kupite ovaj brod, Coparelli. Ali morate ga kupiti u određenom trenutku. Brod kreće iz Antwerpena u ned jel ju, 17.

studenog. Morate ga kupiti nakon isplovljavanja ali prije nego prođe kroz Gibraltarski tjesnac. - Hoće li prihvatiti jamstvo ko je setemelji na vašem osobnom ugledu?

Dickstein ga je pogledao u oči.- Mogu vam obećati da se vlasnik tereta neće žaliti.Papagopolous neodredeno mahne rukom.- Očigledno vi nešto kuhate. Ja sam vam potreban kao fasada. To mogu učiniti. Vi želite da na kocku stavim svoj ugled i da se

uzdam u vašu riječ da on neće stradati? Papagopolous se dvoumio.- Pa.- Naravno. Ali zašto bih davao takvu garanciju?- Čekajte da vam kažem ostalo.- Kao što i sami uviđate - dodao je Papagopolous - sve to lako je izvedivo osim kupnje Coparellia.Dakako dok je na moru.-Četvrto: početkom 1969. prodat ćete brod br. 1, onaj maleni, i brod broj 3, Coparelli. Od mene ćete dobiti potvrdu da je brod

broj 2 prodan u staro željezo. Taj dokument ćete poslati Lloydu. Zatim ćete likvidiratibrodarsku tvrtku Savile.- Dickstein se osmjehnuo i srknuo kavu.- Želite da jedan brod nestane bez traga.- Da. Čujte. Da vas nešto pitam. Već ste jednom poklonili povjerenje Izraelcima, sjećate se?

- Jeste li zažalili?Papagopolous je razvukao usta, prisjetivši se starih vremena.- Bila je to najbolja odluka koju sam ikad donio.- Dakle, hoćete li nam ponovno vjerovati?Dickstein je suzdržao dah.- U ono vrijeme sam mogao mnogo manje izgubiti. Bilo mi je... trideset pet. Bilo nam je zabavno.Ovo je najzanimljivija ponuda u posljednjih dvadeset godina. Dovraga sve, pristajem.Dickstein je pružio ruku preko stola. Papagopolous je stisne.Konobarica je donijela malu zdjelu švicarskih čokoladica za grickanje uz kavu. Papagopolous uze jednu, Dickstein odbije.- Pojedinosti - objavi Dickstein. - Otvorite račun za Savile u vašoj ovdašnjoj banci. Ambasada će na njega polagati sume kako

budu potrebne. Izvještavajte me tako da ostavite pismenu poruku u banci.Uzet će je netko iz ambasade. Ako bude potreban sastanak i razgovor, koristit ćemo dosadašn je telefonske brojeve.- U redu.- Drago mi je da smo ponovo zajedno u poslu.Papagopolous se zadubio.- Brod br. 2 je Coparellijev brod-dvojnik - razmišljao je naglas. - Mislim da pogađam što ste naumili. Ipak, jedno bi htio znati,

premda mi to, siguran sam, nećete htjeti reći. Kakav će to, dovraga.. teret prevoziti Coparelli? Uran? ***Pjotr Tirin je mračno promatrao Coparelli.- Kakav zamašten stari sanduk.Rostov nije odgovorio. Sjedili su u unajmljenom fordu na keju dokova u Cardiffu. Vjeverice iz Moskovskog centra izvijestile su

da će Coparelli danas uploviti i sad su Rostov, Tirin i Bunin gledali pristajanje broda. Trebalo je iskrcati teret švedskog, a ukrcatimješoviti teret, male strojeve i pamučnu robu: za to će biti potrebno nekoliko dana.

- Kantina, hvala bogu, nije na prednjoj palubi -promrmljao je Tirin manje-više za sebe.- Nije on tako star - reče Rostov.Tirin se iznenadio što Rostov zna na što se odnosila njegova primjedba. Rostov ga je uvijek nanovo iznenađivao svojim

neobičnim znanjima.Sa stražnjeg sjedala Nik Bunin je dobacio:- Je li ovo prednja ili stražnja strana broda?Rostov i Tirin su se zagledali i osmjehnuli Nikovom neznanju.- Stražnja - reče Tirin. - Naziva se krma.Kišilo je. Kiša je u Walesu bila još upornija i monotonija nego u Engleskoj, a i hladnija. Pjotr Tirin bio je nesretan. Slučilo se da

je odslužio dvije godine u mornarici. To i činjenica da je bio stručnjak za radio i elektroniku činila ga je očitim kandidatom zaubacivan je na Coparelll. Nije želio natrag na more. Zapravo je glavni razlog što se javio u KGB bilo nastojanje da se izbavimornarice. Mrzio je vlagu i studen, mornarsku hranu i disciplinu. Osim toga, u Moskvi ga je čekala umiljata, punahna žena, koja muje nedostajala.

Dakako, nije dolazilo u obzir da se ogluši na Rostovljevu zapovijed.- Uposlit ćemo te kao radiotelegrafistu, ali morat ćeš za svaki slučaj uzeti i vlastitu opremu -reče Rostov.Tirin se pitao kako će to izvesti. On bi sa svoje strane pronašao sadašnjeg operatera, maznuo ga po glavi, bacio u vodu i popeo

se na brod da kaže: "Čujem da vam treba novi radiotelegrafist." Nema sumnje da će Rostov smisliti nešto istančanije: zato je i postaopukovnik.

Motanje ljudi po palubi se smirilo a strojevi Coparellija utihnuli. Pet ili šest mornara u skupini siđe po dasci s broda te se, smijućii podvikujući, uputi prema gradu. Rostov naredi:

- Vidi u koju krčmu idu, Nik.Bunin iziđe iz kola i pođe za mornarima.Tirin je gledao kako se udaljuje. Prizor ga je deprimirao: spodobe koje su s podignutim ovratnicima žurile mokrim betonskim

kejom; tuljen je šlepova, izvikivan je nautičkih zapovijedi, zveket spuštanja i dizanja lanaca, složene hrpe drvenih paleta; praznikranovi dizalica poput straža; vonj strojnog ulja, mokre užadi i raspršene soli. Sve ga je to ponukalo da misli na moskovski stan,naslonjač ispred naftne peći; na usoljenu ribu i crni kruh, pivo i votku u hladnjaku i večer ispred televizora.

Nije mogao dijeliti Rostovljevo neuništivo dobro raspoloženje zbog odvijanja operacije. Ponovo nisu imali pojma gdje jeDickstein, premda ga nisu zapravo izgubili jer su mu namjerno omogućili da umakne. Tako je odlučio Rostov: bojao se previšepribližiti Dicksteinu da čovjeka ne zaplaši.

"Mi ćemo slijediti Coparelli, a Dickstein će sam doći k nama", rekao je.Jasif Hasan se tome usprotivio, ali je Rostov pobijedio. Tirin, čije nije bilo da se miješa u takve strategijske rasprave, smatrao je

da Rostov ima pravo, ali da nema razloga da bude tako zadovoljan.- Tvoj prvi zadatak je da se sprijateljiš s posadom - upadne Rostov i prekine Tirinove misli. - Ti si radiotelegrafist. Pretrpio si

manju nezgodu na svom posljednjem brodu Božićna ruža, slomio si ruku, pa su te iskrcali ovdje u Cardiffu da se oporaviš. Dobio siodličnu naknadu od vlasnika. Trošiš taj novac i zabavljaš se dok ga ima. Nabaci da ćeš kad isprazniš džepove potražiti nov posao.Moraš otkriti dvije stvari: tko je njihov radiotelegrafist i kojeg dana i sata se predviđa isplovljavanje broda.

- Fino - rekao je Tirin, premda je sve to bilo daleko od dobrog. Samo kako da se "sprijatelji" s tim ljudima? Nije sebe smatraonekim dobrim glumcem.

Hoće li morati odigrati ulogu srdačnog tipa koji se sa svakim bratimi? Recimo da ga posada ocijeni kao dosadnjakovića koji senastoji zalijepiti o veselu grupu? Što ako im jednostavno ne bude po volji?

Nesvjesno je slegnuo širokim ramenima. Uspjet će ili se to iz nekog razloga neće moći izvesti. Mogao je samo obećati da će sepotruditi.

Bunin se vraćao kejom. Rostov naredi Tirinu:- Premjesti se straga, neka Nik vozi.Tirin iziđe i pridrži Niku vrata. S mladićeva lica tekla je voda. Upalio je motor. Tirin je ušao.Dok je automobil kretao, Rostov se okrenuo Tirinu na stražnjem sjedalu.- Evo stotinu funti - rekao je i pružio smotak novčanica. - Nemoj previše škrtariti.Bunin je zaustavio kola nasuprot male lučke krčme na uglu. Ploča, koja se blago klatila na vjetru, objavljivala je točenje Brains

piva. Kroz mutna stakla prodiralo je žuto svjetlo. Tirin pomisli da ima i gorih mjesta na kojima se čovjek može zateći po ovakvuvremenu.

- Kakve je narodnosti posada? - upita iznenada.- Šveđani - odgovori Bunin.Tirinovi lažni dokumenti tvrdili su da je Austrijanac.- Na kojem ću jeziku s njima razgovarati?- Svi Šveđani govore engleski - reče mu Rostov.Trenutak su šutjeli, potom Rostov upita: - Još nešto?Želim se vratiti Hasanu prije nego što zabrlja.- Ništa više. - Tirin je otvorio vrata automobila.- Javi mi se kad se vratiš u hotel, bez obzira koje je doba.- Hoću.- Sretno.Tirin zalupi vrata i pri jede ulicu. Kad je stigao do ulaza u krčmu, netko je izlazio i na trenutak Tirina zapahne topao vonj piva i

duhana.Bila je to otrcana mala krčma s drvenim klupama i podom popločenim plastičnim pločama zabjenim čavlima.U kutu su četiri mornara igrala pikado a pet ih je poticao dovikujući im sa šanka.Pipničar je kimnuo Tirinu.- Dobro jutro. Malu kriglu piva, dupli viski i sendvič sa šunkom - rekao je Tirin.Mornar za šankom se okrenuo i prijazno kimnuo. Tirin se osmjehnuo.- Sad ste se iskrcali?- Da. Sa Coparellija - potvrdi mornar.- Božićna ruža - reče Tirin. - Ostavili su me.- Imao si sreće.- Slomio sam ruku.- Pa? - nasmijao se Šveđanin. - Možeš piti drugom rukom.- To si dobro rekao - raspoložio se Tirin. - Daj da te častim pićem. Što ćeš? Dva dana kasnije još su pili. Sastav grupe se mijenjao jer su se neki mornari vraćali na dužnost a drugi silazili na obalu, a u

kratkom razdoblju, između četiri ujutro i otvaranja krčme, nigdje se u gradu, legalno ili ilegalno, nije moglo kupiti piće; ali osim togaživot je bio jedno jedino hodočašće po krčmama. Tirin je zaboravio koliko mornari mogu popiti. Užasavao se od pomisli namamurluk. Međutim, bio je zahvalan što nije upao u situaciju da mora ići k prostitutkama. Šveđane su zanimale žene. ali neprostitutke. Tirin ne bi nikad uspio uvjeriti svoju ženu da je veneričnu bolest zaradio u službi.

Druga slabost Šveđana bilo je kockanje. Tirin je upokeru izgubio oko pedeset funti kagebeova novca.Tako se združio s posadom Coparellija da su druge noći u dva ujutro pozvali na palubu. Zaspao je na momčadskoj palubi i tamo

su ga ostavili do osmog sata u jutro.Noćas neće biti tako. Coparelli je trebao isploviti s jutarnjom plimom i svi su se oficiri i mornari morali vratiti na brod do pola

noći. Sad je bilo jedanaest i deset. Gostioničar se muvao medu klupama, skupljao čaše i praznio pepeljare. Tirin je igrao domino sradiotelegrafistom Larsom. Odustali su od igre i natjecali se u tome tko će poredati više pločica a da se ne sruše. Lars je bio jakopijan a Tirin se pretvarao da se opio. Bio je ustrašen od onog što je za nekoliko minuta morao izvesti.

Gostioničar je viknuo:- Zatvaramo, gospodo! Hvala.

Tirin je srušio domina i nasmijao se. Lars je rekao:- Vidiš da sam manje pijan od tebe.Ostali članovi posade su napuštali krčmu. Tirin i Lars su ustali. Tirin je ogrlio Larsa oko ramena te su zajedno isteturali na ulicu.Noćni zrak bio je hladan i vlažan. Tirin je drhturio. Morao se držati uz Larsa. Nadao se da će Nik pravodobno naići. Da se

automobil neće pokvariti. Zatim je pomislio: molim Boga da Lars ne pogine.Počeo je Larsa ispitivati o kući i obitelji. Usporavao je kako bi zaostali nekoliko metara iza glavne skupine mornara.Prošli su mimo žutokose žene u minisuknji.Pogladila se po lijevoj dojci.- Hej, dečki, hoćemo li?Ne noćas, mala, pomislio je Tirin i produžio.Nije smio dopustiti da Lars zastane i zabrblja se.Radilo se o minutama. Nik, gdje si?Približili su se tamnoplavom ford caprlju s ugašenim farovima, parkiranom uz rub ceste.Unutra se svjetlo upalilo pa ugasilo i Tirin je načas ugledao lice čovjeka za upravljačem: bio je to Nik Bunin. Tirin je iz džepa

izvukao plosnatu bijelu kapu i nasadio je na glavu. Bio je to znak Niku da izvede plan. Kad su mornari prošli mimo automobila,motor zabrunda i kola krenu u suprotnom smjeru.

Lars je rekao:- Ja imam zaručnicu.Oh, nemoj samo o tome.- Ona nosi vruće hlačice - hihotao je Lars,- Zar ćeš se oženiti njome? - Tirin je napeto zurio naprijed, osluškujući, govoreći samo da bizadržao Larsa.- Zašto pitaš? - Lars je pohotno razvukao lice.- Je li vjerna?- Bolje da jest ili ću joj prerezati grlo.- Mislio sam da su Šveđani za slobodnu ljubav,- Tirin je lupao što mu je palo na pamet.- Za slobodnu ljubav, da. Ali njoj savjetujem da bude vjerna.- Aha.- To ti mogu objasniti...Hajde, Nik. Svrši s tim...Jedan je mornar iz grupe zastao da se pomokri u jarak uz cestu. Ostali su čekali, dobacujući prostačke primjedbe i smijući se.

Tirin je poželio da čovjek požuri, sad je trenutak, ali je ovaj otezao unedogled.Naposljetku je završio i svi su krenuli dalje.Tirin je začuo šum automobila.Ukočio se. Lars je upitao:- Što je?- Ništa - pogledao je farove. Automobil se približavao sredinom ceste. Mornari su prešli na pločnik.Nije bilo dobro, tako neće valjati! Odjednom se zbunio i obuzela ga je panika. Tad je ispod uličnog svjetla ugledao obris

automobila u prolazu i shvatio da to ni je onaj koji čeka, nego patrolni policijski auto. Prošao je bez zaustavljanja.Na kraju se ulica širila u prostran, prazan trg, popločen. Nije bilo nikakvih vozila pa su mornari krenuli sredinom trga.Sad.Hajde, dođi! prešli su trg dopola.Hajde, dođi.Jedan automobil s upaljenim farovima cvileći gumama zaokrene na trg. Tirin je čvršće ščepao Larsovo rame. Automobil je divlje

glavinjao.- Pijani vozač - propentao je Lars.Bio je to ford. Zanio se prema skupini mornara koja je najprije zastala, smijući se, a potom se raštrkala, sipajući kletve.

Automobil se zavezao u kraj, pa se cvileći okrenuo i usmjerio na Tirina i Larsa.- Pazi! - kriknuo je Tirin.Kad su kola stigla gotovo do njih, povukao je Larsa ustranu, izbacivši ga iz ravnoteže, a sam se bacio u kraj. Začuo se tup

udarac, krik i zveket razbijenog stakla. Automobil je produžio.Obavljeno, pomislio je Tirin.S mukom se podigao na noge i osvrnuo se, tražeći Larsa.Ležao je par koraka dalje. U svjetlu ulične svjetiljke blistala je krv.Lars je stenjao.Živ je, hvala Bogu, pomislio je Tirin.Automobil je prikočio. Jedan far nije svijetlio, vjerojatno onaj kojim je udario Larsa. Automobil se polako kotrljao dalje kao da

vozač krzma. Potom je povećao brzinu i svijetleći jednim farom nestao u noći.Tirin se sagnuo nad Larsa. Ostali mornari okružili su obojicu, uzrujano govoreći švedski. Tirin je dotaknuo Larsovu nogu, a ovaj

vrisnu od boli.- Mislim da je noga slomljena - rekao je Tirin.U nekima od kuća na trgu upalila su se svjetla.Oficir izda naredbu i jedan od mornara potrči ka prvoj kući, vjerojatno da pozove ambulantna kola.Poslije kratkog dijaloga drugi mornar potrči u smjeru doka.Lars je krvario, ali ne prejako. Oficir se sagnuo nad njega. Lars je branio da itko dodirne njegovu nogu.Ambulantna kola stigla su za nekoliko minuta, ali se Tirinu to činilo vječnošću: nije nikad ubio čovjeka, a nije ni želio.Položili su Larsa na nosila. Oficir se popeo u kola, a onda se okrenuo Tirinu.- Bolje da i vi pođete.- Da.- Vi ste mu, vjerujem, spasili život.- Oh.Popeo se u automobil s oficirom.Pojurili su mokrim ulicama, bljeskajući sablasnoplavim svjetlom po kućama. Tirin je s jedio straga, nesposoban da gleda u Larsa

ili u oficira, neraspoložen da zuri kroz staklo poput turista, ne znajući kamo da usmjeri pogled. Služeći svojoj zemlji i pukovnikuRostovu obavio je mnogo ružnih stvari: snimao razgovor ljubavnika zbog ucjene, učio teroriste kako se konstruiraju bombe,pomagao je hvatati ljude da bi ih kasnije mučili, ali nikad nije bio prisiljen da se vozi u ambulantnim kolima sa svojom žrtvom. Tomu se nije sviđalo.

Stigli su u bolnicu. Bolničari su unijeli nosila.Tirinu i oficiru rekoše da pričekaju. Odjednom je žurba prestala. Preostalo im je samo da brinu. Tirin se zapanjio kad je na

jednostavnom električnom satu vidio da još nije ponoć. Činilo mu se da su prošli sati otkako su izišli iz krčme:Poslije dugog čekanja pojavio se liječnik.- Slomio je nogu i izgubio nešto krvi - rekao je.Izgledao je jako umorno. - Ima u sebi velike količine alkohola, što baš nije prednost. Ali mlad je, jak i zdrav. Noga će zarasti i za

par tjedana bit će sve u redu.Tirin odahne. Shvatio je da se tresao.Oficir je rekao:- Naš brod isplovljava u jutro.- Bez njega - objasnio je liječnik. - Hoće li vaškapetan doći ovamo?- Poslao sam po njega.- Dobro. - Liječnik se okrenuo i udaljio.Kapetan je stigao za jedno s policijom. Razgovarao je švedski s oficirom dok je mladi narednik zapisivao Tirinov neodređeni

opis automobila.Kasnije je kapetan prišao Tirinu.- Mislim da ste Larsa spasli od mnogo gore nesreće.Tirin je poželio da ljudi prestanu to govoriti.- Pokušao sam ga povući ukraj, ali pao je. Bio je jako pijan.- Horst mi kaže da trenutno nemate brod.- Tako je, gospodine.- Vi ste kvalificirani radiotelegrafist?- Da, gospodine.- Treba mi zamjena za jadnog Larsa. Biste li sutra isplovili s nama? ***- Povlačim te - rekao je Pierre Borg.Dickstein je problijedio. Zurio je u šefa.- Želim da se vratiš u Tel Aviv i vodiš operaciju iz centrale.- Popišam ti se ja na to.Stajali su na obali Ciriškog jezera. Bilo je načičkano jedrilicama čija su raznobojna jedra ljupko treperila na švicarskom suncu.

Borg je rekao:- Bez diskusija, Nate.- Bez diskusija, Pierre. Neću da me povučeš. Gotovo.- Naređujem ti.- A ja ti kažem da ti pišam na to.- Mislim da ševiš protivničkog agenta.

Dicksteinu je zastao dah. Kao da ga je netko s mlatnuo maljem. Tome se ni u snu nije nadao. Preplavila ga je besmislena krivnjakao dečka uhvaćena u onaniji: stid, nelagodnost i osjećaj da je nešto uništeno.

Dickstein se okrenuo i zagledao preko jezera, nastojeći se smiriti.Poslije duge stanke, reče:-Moram biti osobno na terenu da mogu na licu mjesta donositi odluke. –Dickstein je ušutio i počeo razmišljati: Zašto to želim sam izvesti? Zar sam doista jedini u Izraelu koji to može? Ili jednostavno

tražim slavu?Suza je bila nešto osobno, odvojeno od ostalog njegova života, ali ju je sad Borg izvukao i ogolio pred svima: pogledajte što je

Nat napravio!Borg je to izrekao naglas:- Ne - rekao je muklo.- Ne trsi se da budeš heroj, Nat. Prepametan si za to. Ti si profesionalac: ti se pokoravaš naredbama.- Nekoliko natuknica - nastavio je Borg. – Ona je Arapkinja, otac joj je proarapski raspoložen, putu je po cijelom svijetu u svom

prividnom zanimanju da bi mogla održavati veze, a agent Jasif Hasan, koji te otkrio u Luxembourgu, je prijatelj obitelji.Dickstein se okrenuo licem prema Borgu, stojeći mu preblizu, zureći ljutito u njegove oči, a osjećaj krivnje mijenjao se u bijes.Dickstein odmahne rukom u obranu.-Možeš mi uskratiti pomoć. - Možeš me spriječiti. Ali nećeš dobiti svoj uran jer neću nikom drugom povjeriti kako se to može

izvesti. - Čuj. - Borg je duboko udahnuo. - Plan si završio. Jedina slabost u njemu je što su te otkrili; protivnička strana zna da radiš,

nastoji te pronaći i onemogućiti to što izvodiš. Možeš ipak rukovoditi projektom, ali se moraš držati u pozadini.Prema scenariju Borg je sad trebao pocrvenjeti od bijesa i zaurlati. Odjednom je Dickstein shvatio da se to neće zbiti.Borg je i dalje bio miran.Lukavo se osmjehnuo i rekao:- Ne - usprotivio se Dickstein. - Ovo nije akcija kod koje možeš sjediti u kancelariji i pritiskati dugmad. Previše je zamršena, ima

odviše rizičnih elemenata.Dickstein zaniječe glavom.- Trebao bi doista znati da takvo što kod mene ne pali. Sjeti se što Židovi misle o ljudima koji uvijek slušaju zapovijedi?- U redu, bio si u koncentracionom logoru ali to ti ne daje pravo da do kraja svog života postupaš svojeglavo!- To je sve?- Sve? Što dovraga misliš s tim sve? Materijal bi dostajao da se ljudi likvidiraju!- Ne ljudi koje poznajem.Borg je zurio u njega. - Je li izvukla kakvu informaciju iz tebe?- Ne! - viknuo je Dickstein.- Prokletniče, ti to zaozbiljno.Dickstein je promatrao izraz Borgovog lica.Jednom je prisustvovao neugodnom prizoru kad se Borg svađao sa svojim nedoraslim sinom Danom.Dječak je stajao, iznenada smiren, dok mu je Borg pokušavao objasniti da je sudjelovanje u mirovnim marševima nelojalno

prema ocu, materi, domovini i Bogu. Dok se Borg gušio u svom neartikuliranom bijesu, Dan je, poput Dicksteina, shvatio da se nemože pustiti.

- Da, uzrujavam se jer sam pogriješio. Trebao sam ti ja to reći a ne obrnuto. Jasno mi je kako ti se to čini...- Čini? Hoćeš reći da ne vjeruješ da je agent?- Jesi li dao provjeriti rekao Kaira?- Govoriš kao da je Kairo moja tajna služba,- Imaš vrlo dobrog dvostrukog agenta u egipatskoj tajnoj službi.- Kako može biti dobar, kad, čini se, svatko za njega zna'?- Prestani s igrom. Od šestodnevnog rata čak i novine tvrde da imaš dobre agente u Egiptu. Stvar je u tome da je nisi

provjeravao.Borg podiže obje ruke s dlanovima prema vani, u kretnji koja je značila predaju.- Dobro, provjerit ću je u Kairu. To će malo potrajati. U međuvremenu ti ćeš napisati izvještaj sa svim po jedinostima svog plana,

a ja ću na taj posao odrediti druge agente.Dickstein je pomislio na Ala Cortonea i Andrea Papagopolousa: ni jedan ne bi izveo što je obećao za ikog drugog osim za

Dicksteina.- Od toga neće biti ništa, Pierre - rekao je mirno. - Tebi treba uran, a ja sam jedini koji ti ga može pribaviti.- A ako Kairo potvrdi da je ona agent?- Siguran sam da će stići negativan odgovor.- A ako ne bude tako?

- Tad ćeš je likvidirati, pretpostavljam.- O, ne. - Borg je uperio prstom u Dicksteinov nos i odgovorio s istinskom, duboko usađenom zlobom: - O, ne, neću, Dicksteine.

Ako je ona agent, ti ćeš je ubiti.Namjerno polagano Dickstein ščepa Borga za zapešće i skine prst uperen u svoje lice. Glas mu je slabo, jedva osjetno zadrhtao,

kad je uzvratio:- Da, Pierre. Ja ću je ubiti.

11.

U baru aerodrom Heatrow David Rostov je naručio još jednu rundu pića i odlučio da se upustiu rizik s Jasifom Hasanom.Problem je još uvijek bio u tome kako da Hasana spriječi da sve što zna ne ispriča izraelskom dvostrukom agentu u Kairu.

Obojica, Rostov i Hasan, morali su osobno podnijeti izvještaje te je odluku o tome trebalo donijeti smjesta. Rostov je odlučio usve uputiti Hasana a zatim apelirati na njegov profesionalizam, ako takav postoji. Alternativa je bila izazvati ga, a sad mu je biopotreban kao saveznik a ne sumnjičavi protivnik.

- Pogledajte ovo - rekao je Rostov i pokazao Hasanu dešifriranu poruku.Pukovniku Davidu Rostovu putem Londonskog poslanstva Šalje: Moskovska centralaDatum: 3. rujna 1968.Druže pukovniče, u vezi vaše poruke g/35-21a, kojom ste tražili podatke o četiri broda navedena u našem izvještaju z/35-21.Motorni brod Stromberg, 2500 tona, nizozemsko vlasništvo i registracije, nedavno je promijenio vlasnika. Kupio ga je za

1,500.000 DEM brodarski mešetar Andre Papagopolous za brodarsku tvrtku Sa vile iz Liberi je.Tvrtka Savile osnovana je 6. kolovoza ove godine u njujorškom sjedištu Liberijske uslužne korporacije s dioničkim kapitalom od

pet stotina dolara. Dioničari su njujorški odvjetnik Lee Chung i neki Robert Roberts, čiju adresu drži kancelarija Chunga. Liberijskauslužna korporacija dala je, kako je uobičajeno, trojicu direktora osnivača, i oni su, kako je uobičajeno, dan nakon osnutka tvrtkedali ostavke. Prije spomenuti Papagopolous je preuzeo položaj predsjednika i glavnog rukovodioca.

Tvrtka Savile je također kupila za 80.000 funti sterlinga motorni brod Gil od 1500 tona.Naši ljudi u New Yorku intervjuirall su Chunga. Rekao je da je "gospodin Roberts" došao u njegovu kancelariju s ulice, nije

naveo adresu a troškove je platio gotovinom. Činilo se da je Englez. Podroban opis nalazi se u ovdašnjem dosjeu, ali nije od velikepomoći.

Papagopolous nam je poznat. On je bogati međunarodni poslovni čovjek nejasne narodnosti. Brodarenje mu je glavni posao.Vjeruje se da operira na samoj granici legalnosti. Nemamo njegovu adresu. Njegov dosje sadrži opširan materijal ali dobar dio sunagađanja. Vjeruje se da je 1948. poslovao s izraelskom tajnomslužbom. Usprkos tome, nije poznato da održava kakve političkeveze.

Nastavljamo s prikupljanjem podataka o svim brodovima s popisa.Moskovski centar. Hasan je vratio papir Rostovu.- Kako dolaze do ovog materijala?Rostov je počeo parati depešu u komadiće.- Sve je to negdje zapisano. Prodaja Stromberga mora da je prijavljena londonskom Lloydu. Netko iz našeg konzulata u Liberiji

iščeprkao je pojedinosti o brodarskom poduzeću Savile iz javnih spisa u Monroviji. Naši ljudi u New Yorku našli su Chungovuadresu u telefonskoj knjizi, a Papagopolous se nalazio u moskovskom dosjeu. Ništa od toga nije tajno, osim Papagopolousovadosjea. Trik je u tome: treba znati gdje pitati. Vjeverice se specijaliziraju za to.

Ništa drugo i ne rade.Rostov istrese papiriće u veliku staklenu pepeljaru i potpali ih.- I vaši bi ljudi trebali uvesti vjeverice – dodao je.- Možda već radimo na tome.- Predložite to. Neće vam naškoditi. Možda će vam čak povjeriti da ih vi organizirate. To bi moglo pomoći vašem napredovanju.Hasan je kimnuo.- Možda hoću.Stigla su naručena pića: votka za Rostova, džin za Hasana.Rostov je bio zadovoljan što Hasan dobro prihvaća njegove prijateljske pokušaje zbližavanja.Pročeprkao je pepeo u pepeljari kako bi se uvjerio da je depeša posve izgorjela.- Pretpostavljate da Dickstein stoji iza brodske tvrtke Savile? - upitao je Hasan.- Da.- Što ćemo onda početi sa Strombergom?Rostov je ispraznio čašu i odložio je na stol.- Pretpostavljam da želi Stromberg kako bi se dočepao točnog plana broda-dvojnika Coparellija.- To će biti skup tlocrt.- Može ponovo prodati brod. Međutim, može također upotrijebiti Stromberg u prepadu na Coparelli, ne uviđam još kako.- Hoćete li ubaciti čovjeka i na Stromberg, kao Tirina na Coparelli?- Nema smisla. Dickstein će se svakako riješiti stare posade i napuniti brod izraelskim mornarima.

Morat ću smisliti nešto drugo.- Znamo li gdje je Stromberg sada?- Pitao sam vjeverice. Imat ću odgovor kad stignem u Moskvu.Objavljen je Hasanov let. Ustao je.- Vidjet ćemo se u Luxembourgu?- Nisam siguran. Obavijestit ću vas. Čujte, neštovam moram reći. Sjednite.Hasan je ponovo s jeo.- Kad smo počeli zajedno raditi na Dicksteinu bio sam vrlo neprijateljski raspoložen prema vama. To sad žalim, ispričavam se; ali

moram vam reći da je za to postojao razlog. Vidite, Kairo nije pouzdan.Nema sumnje da u egipatskoj tajnoj službi postoje dvostruki agenti. Brinuo sam, a i još brinem, da će sve što javite svojim

pretpostavljenima stići posredstvom dvostrukog agenta u Tel Aviv; a tad će Dickstein znati kako smo mu blizu i poduzeti sve daizmakne.

- Cijenim vašu otvorenost.Cijeni, pomislio je Rostov: obožava je.- Međutim, vi ste sad potpuno obaviješteni, i sad još moramo raspraviti kako da spriječimo da tošto znate ne stigne u Tel Aviv.- Što predlažete?- Dakako, morate izvijestiti što smo saznali, ali tražim da budete što neodređeniji u pogledu pojedinosti. Ne navodite imena,

vrijeme, mjesta. Ako vas pritisnu, žalite se na mene, recite da sam odbio s vama podijeliti sve informacije. Ne pričajte ni s kim osim sljudima kojima ste dužni podnijeti izvještaj.

Osobito nikom ne govorite o Savile, Strombergu i Coprelliju. A to da je Pjotr Tirin na Coprelliu sasvim zaboravite.- Što preostaje da se kaže? - zabrinuo se Hasan.- Mnogo. Dickstein, Euratom, uran, sastanak s Pierreom Borgom... i s pola te priče postat ćete Ratni heroj.Hasan nije bio uvjeren.- Bit ću jednako iskren kao i vi. Ako to izvedem kako tražite, moj izvješta j neće biti tako impresivan kao vaš.Rostov se suho osmjehne.- Zar je to nepravedno?- Nije - priznao je Hasan - vama pripada najveća zasluga.- Osim toga, samo nas dvojica ćemo znati da se izvještaji razlikuju. A na kraju će vam se priznati sve zasluge koje vam trebaju.- U redu - pristao je Hasan. - Bit ću neodređen.- Dobro. - Rostov je mahnuo konobaru. – Imate još malo vremena, popijte još jednu na brzinu. -Naslonio se u stolcu i prekrižio

noge. Bio je zadovoljan: Hasan će postupiti kako mu je rečeno. - Radujem se što idem kući.- Imate planova?- Nastojat ću par dana provesti s Marjom i dječacima na obali. Imamo daču u zaljevu Rige.- Zvuči dobro.- Lijepo je tamo, ali ni je tako toplo kao tamo kamo vi idete. Kamo ćete vi? U Aleksandriju?Preko zvučnika začuo se posljednji poziv za Hasanov let i Arapin se podiže.- Nisam te sreće - uzvratio je. - Vjerojatno ću sve vrijeme provesti u prljavom Kairu.Rostov je imao čudan osjećaj da je Jasif Hasan slagao. ***Kad je Njemačka izgubila rat, život Franza Albrechta pedlera bio je uništen. U dobi od pedeset godina i s karijerom oficira u

Wehrmachtu, od jednom se našao bez krova nad glavom, bez novca i posla. I, poput milijuna drugih Nijemaca, počeo je iznova.Postao je trgovački putnik za nekog francuskog proizvođača boja: za malu proviziju, bez plaće.Godine 1946. bilo je malo mušterija, ali već 1951. njemačka se industrija ponovo izgrađivala i kad su se napokon stvari počele

povoljno razvijati, Pedler je bio u položaju da se okoristi novim mogućnostima.Otvorio je ured u Wiesbadenu, željezničkom čvorištu na desnoj obali Rajne koji je obećavao da će se razviti u industrijsko

središte. Njegova lista proizvoda se povećavala a tako i popis mušterija: ubrzo je prodavao sapune kao i boje i osvojio ulaz uameričke baze koje su u to vrijeme upravljale tim dijelom okupirane Njemačke. U vrijeme teških godina naučio je biti oportunist: akoje neki intendantski oficir američke vojske tražio dezinfekcijsko sredstvo u polulitrenim bocama, Pedler bi ga kupio u bačvama i uunajmljenoj suši pretočio u rabljene boce, nalijepio naljepnicu "F. A. Pedlerovo specijalno dezinfekcijsko sredstvo" i prodao smasnom dobiti.

Od kupovanja naveliko i prepakiranja nije bio velik korak do kupovanja sastojaka i proizvodnje.Prva bačva F. A. Pedlerova specijalnog sredstva za čišćenje u industriji, što nikad nije nazvano jednostavno "sapun", bila je

smiješana u onoj istoj unajmljenoj suši i prodana američkoj avijaciji za mehaničare. Otada se tvrtka postojano razvi jala.Potkraj pedesetih Pedler je pročitao knjigu o kemijskom ratovanju te se bacio na to da dobije krupan vojni ugovor za isporuku

niza tekućina koje bi neutralizirale različite vrste kemijskog oružja.F. A. Pedler je postao vojni liferent, mali ali stalan i rentabilan. Unajmljena suša prerasla je u mali skup prizemnih zgrada. Franz

se ponovo oženio- prva mu je žena poginula 1944. u bombardiranju, i dobio dijete. Ali u srcu je još bio oportunist i kad je čuo da sejeftino prodaje malo brdo urana, nanjušio je profit.

Uran je pripadao belgijskoj tvrtki Societe Generale de la Chimie. Tvrtka je bila jedna od korporacija koje su upravljale belgijskimKongom, zemljom bogatom mineralima. Poslije povlačenja Belgije iz Konga 1960, tvrtka Chimie je ostala; ali je, znajući da će onikoji nisu sami otišli biti naposljetku istjerani, pojačala sve svoje napore da otpremi kući što više sirovina prije nego se vrata s treskomzatvore. Između 1960. i 1965. nakupila je velike zalihe žute pogače u svojoj rafineriji nedaleko nizozemske granice. Na nevolju poChimie, u međuvremenu je bila ratificirana zabrana nuklearnih pokusa, i kad je Chimie bila naposljetku izbačena iz Konga na tržištuje ostalo malo kupaca za uran. Žuta pogača čamila je u silosu zaleđujući ionako nedostatan kapital.

F. A. Pedler nije zapravo koristio mnogo urana u proizvodnji svojih boja. Međutim, Franz je volio kockanje takve vrsti: cijena jebila niska, mogao je zaraditi nešto novaca rafiniranjem pogače, a ako se tržište oporavi, kao što se očekivalo prije ili kasnije, on ćeostvariti krupnu zaradu. Stoga je kupio nešto od te zalihe.

Natu Dicksteinu se Pedler smjesta svidio. Nijemac je bio krepak sedamdesettrogodišnjak sa svom kosom i iskrom u očima.

Sastali su se jedne subote.Pedler je nosio kričavi sportski sako i svijetlosmeđe hlače, dobro je govorio engleski s američkim naglaskom i ponudio je

Dicksteinu čašu sekta, njemačkog šampanjca.Isprva su bili oprezni. Uostalom, zar se nisu borili na suprotnim stranama u ratu koji je bio okrutan za obojicu. Ali Dickstein je

uvijek vjerovao da neprijatelj nije Njemačka nego fašizam, i brinulo ga je neće li Pedleru biti nelagodno. Činilo se da o istom brine iPedler.

Dickstein je nazvao iz hotela u Wiesbadenu da bi dogovorio sastanak. Njegov je poziv bio željno očekivan. Izraelski konzul

obavijestio je Pedlera da je gospodin Dickstein, viši vojni intendantski oficir, s dugom nakupnom listom krenuo k njemu. Pedler jepredložio kratak obilazak tvornice u subotu prije podne, kad će biti prazna, a zatim ručak u njegovoj kući.

Da je Dickstein uistinu bio kupac obilazak tvornice bio bi ga pokolebao: postrojenja nisu nipošto bila blistavi uzor njemačkeefikasnosti, nego skupina starih baraka i natrpanih dvorišta u kojima je lebdio prodoran smrad.

Nakon što je proveo pola noći nad udžbenikom za kemijske inženjere, Dickstein je mogao postaviti nekoliko inteligentnih pitanjao mješalicama i pregradnim pločama, oplemenjivanju materijala, kontroli kvalitete i pakovanju. Oslanjao se na to da će nedovoljnopoznavanje jezika prikriti stručne greške. Činilo se da stvar funkcionira.

Situacija je bila krajnje neobična. Dickstein je morao odigrati ulogu kupca, pretvarati se da krzma i zateže i dopustiti da prodavačobigrava oko njega, dok se zapravo nadao Pedlera uvući u takvu vezu koju neće moći ili htjeti raskinuti. Dicksteinu je trebaoPedlerov uran, ali se oko toga nije namjeravao truditi. Umjesto toga naumio je Pedlera dovesti u položaj u kojem će mu životnaegzistencija ovisiti o Dicksteinu.

Poslije obilaska tvornice odvezao ga je Pedler novim mercedesom u prostranu ladanjsku vilu na brežuljku. Sjedili su predgolemim prozorom i srkali sekt dok je Frau Pedler, ljepuškasta, vedra četrdesetdvogodišnjakinja, pripremala jelo u kuhinji.

Dovesti potencijalnog kupca o vikendu na ručak u vlastiti dom bio je židovski poslovni običaj i Dickstein je razmišljao nije liPedler imao to na umu.

- S prozora se širio pogled na dolinu. Dolje je pratila obalu. Male sive kuće s bijelim kapcima zbijale su se u grupicama dužobala, a vinogradi su se peli do Pedlerove kuće i iza n je sve do šume. Kad bih morao živjeti u hladnom podneblju, pomislio jeDickstein, ovo bi mi odgovaralo.

- Dakle, što mislite? - upitao je Pedler.- O vidiku ili o tvornici?Pedler se nasmijao i slegnuo ramenima.- Obojem.- Vidik je veličanstven. Tvornica je manja nego što sam očekivao.Pedler je pripalio cigaretu. Bio je strastven pušač i imao je sreću što je doživio tolike godine.- Mala?- Možda bih trebao objasniti što tražim.- Molim.Dickstein se upustio u priču.- Ovog trena od različitih liferanata vojska kupuje materijale za čišćenje: deterdžente od jednog, običan sapun od drugog, otapala

za strojni park od trećeg i tako dalje. Pokušavamo sniziti troškove a možda bismo to mogli da cijeli taj posao povjerimo jednomproizvođaču.

Pedler je raširio oči.- To je... - tragao je za izrazom - ...vrlo velik zahtjev.- Možda prevelik za vas - rekao je Dickstein i pomislio: nemoj reći da jest'- Nije rečeno. Jedini razlog što nemamo takav proizvodni kapacitet jest to što dosad nismo imali poslova takvog opsega. Mi

nedvojbeno imamo rukovodstvenog i tehničkog znanja i uz veliku, čvrstu narudžbu mogli bismo financirati naše proširenje...sve

dakako zavisi o vrijednosti narudžbe.Dickstein je podigao aktovku koju je bio spustio uz naslonjač i otvorio je.- Ovdje su specifikacije proizvoda - rekao je, pruživši Pedleru popis. - Potrebna količina i rokovi isporuke. Trebat će vam

vremena da se posavjetujete s vašim direktorima i da obavite proračune...- Ja sam gazda - rekao je s osmijehom Pedler, -Ne moram se ni s kim savjetovati. Dajte mi vremena do sutra da izradim

proračune i da u ponedjeljak svratim u banku. U utorak ću vas nazvati i dati vam cijene.- Rečeno mi je da se s vama može dobro raditi -rekao je Dickstein.- Mala tvrtka ima nekih prednosti.Frau Pedler je izišla iz kuhinje i rekla:- Ručak je na stolu. ***U utorak ujutro sekretarica Franza Pedlera nazvala je Nata Dicksteina u hotel i uglavila sastanak na ručku.Otišli su u skroman restoran u Wilhelmstrasse i naručili pivo umjesto vina: ovo je trebao biti radni sastanak. Dickstein je

obuzdavao svoju nestrpljivost.Pedler je, a ne on, trebao nastojati pridobiti.- Mislim da možemo zadovoljiti vaše zahtjeve - rekao je Pedler.Dickstein je poželio vrisnuti "Hura!" ali je zadržao ravnodušan izraz lica.- Cijene, koje ću vam začas navesti, su uvjetne.Treba nam petogodišnji ugovor. Jamčimo cijene za prvih dvanaest mjeseci; nakon toga mogu ovisiti o svjetskim cijenama

stanovitih sirovina. Zatim su tu još penali za otkazivanje u visini do deset posto od vrijednosti jednogodišnje isporuke.Dicksteinu se prohtjelo reći "Dogovoreno!" i rukovati se, ali se prisjetio da mora igrati svoju ulogu.- Deset posto je mnogo.- Nije pretjerano - dokazivao je Pedler. – To nam svakako ne bi nadoknadilo gubitke, ako biste otkazali. Ali mora biti dosta

visok postotak da vas odvrati od otkazivanja osim pod izuzetno teškim okolnostima.- Uviđam. Ali mi ćemo možda predložiti manji postotak.Pedler je slegnuo ramenima.- O svemu se može pogađati. Evo cijena.Dickstein je proučio popis, potom rekao:- Ovo je približno ono što tražimo.- Znači li to da smo sklopili posao?Dickstein je pomislio: Da, da! Ali rekao je:- Ne, to znači da mislim kako možemo stupiti u poslovne odnose.Pedler je sinuo.- U tom slučaju hajde da popijemo pravo piće.Konobar!Kad je piće stiglo Pedler je podigao čašu.- Za mnogo godina zajedničkih poslova.- Neka bude tako - rekao je Dickstein. Dok je dizao čašu, pomislio je: Ponovo mi je uspjelo! ***Život na moru bio je neudoban, ali nije bio tako loš kako je Pjotr Tirin očekivao. U sovjetskoj mornarici svakidašnjica se

temeljila na principima neprekidnog napornog rada, oštre discipline i loše hrane. Na Coparelliju bilo je potpuno drukčije. KapetanEriksen tražio je samo sigurnost i kvalitetan rad a čak i u tome mu standardi nisu baš bili pretjerani.

Paluba se povremeno ribala ali se ništa ni je laštilo ili ličilo. Hrana je bila pristojna, a Tirin je imao tu prednost da je dijelio kabinus kuharom. Teoretski su Tirina mogli pozvati svakog trena, danju i noću, da pošalje radiom poruku, ali se posao radiotelegrafistepretežno obavljao u radnom vremenu tako da je Tirin svake noći mirno odspavao svojih osam sati.

Bio je to udoban način života, a udobnost je Tirin cijenio.Nažalost, brod je bio sve samo ne udoban. Bioje Prava prokletinja. Čim su zaobišli Rt Wrath, ostavili Minch i Sjeverno more za

sobom, počeo se propinjati i klatiti poput kakve jedrilice u oluji. Tirina je spopala strahovita morska bolest koju je morao kriti jer seizdavao za iskusnog pomorca. Nasreću se to zbilo kad je kuhar radio u kuhinji a Tirina nisu zvali u radiostanicu te je mogao odležatidok najgora mučnina nije prošla.

Potpalublje s kajitama bilo je slabo provjetravano i loše grijano tako da su se hodnici, čim je gore na palubi kišilo, napuniliodjećom za sušenje, što je situaciju samo pogoršavalo.

Tirinova radiooprema nalazila se, dobro zaštićena polietilenom, jedreninom i s nekoliko vunenih džempera, u mornarskoj vreći.Nije ju smio upotrijebiti u kajiti jer bi ga kuhar ili tko od posade mogaoiznenaditi. Ipak, u jednom mirnom ali ipak napetom trenutku,uspio je brodskim odašiljačem uspostaviti vezu s Moskvom. Ali za redovitu vezu trebala mu je veća sigurnost i pouzdanije mjesto.

Tirin je cijenio udobnost. Dok se Rostov premještao iz ambasade u hotel i u bilo koju skrovitu kuću ni ne zamjećujući što je okonjega, Tirin je volio imati neko uporište, mjesto gdje bi se osjećao udobno i sigurno. Kad se radilo o motrenju s jednog mjesta, atakve je zadatke najviše volio, Tirin je uvijek uspijevao naći prostrani naslonjač da ga smjesti ispred prozora te bi satima u njemusjedio za teleskopom, savršeno zadovoljan vrećicom sendviča, bocom sode i svojim mislima. Ovdje je našao mjesto za svojegnijezdo.

Istražujući brod danju, otkrio je u pramcu labirint malih spremišta ispred prednjeg skladišnog prostora. Brodski inženjer smjestioih je tu tek da ispuni šupljinu između pramca i prednjeg skladišta.

U najveće spremište ulazilo se kroz napola zaklonjena vrata u dnu jednog stepeništa. U njemu je bilo nešto alata, nekoliko buradimasti za koloture i, tko zna zašto, zarđala stara kosilica za travu. Iz glavnog spremišta ulazilo se u više manjih prostora: neki susadržali užad, dijelove strojeva i raspadajuće kutije s vijcima i maticama; drugi su bili prazna skrovišta za žohare. Tirin nije nikadopazio da ovamo tko ulazi. Sav materijal koji je zaista bio potreban, bio je uskladišten na krmi.

Odabrao je trenutak kad se mračilo a većina mornara i oficira sjedila za večerom. Otišao je u kabinu, uzeo vreću i popeo seljestvama na palubu.

Tamo je iz sanduka ispod kormilarnice uzeo ručnu svjetiljku ali je nije upalio.Prema kalendaru trebalo je biti mjesečine ali se pun mjesec sakrio iza guste naoblake. Tirin se šuljao držeći se uz ogradu gdje će

njegova silueta biti manje uočljiva na posivjeloj palubi. S mosta i kormilarnice padalo je nešto svjetla, ali će oficiri na dužnosti motritimore a ne palubu.

Poprskala ga je ledena pjena kad se brod opet propeo te se morao čvrsto uhvatiti za ogradu da ne sklizne u more.Povremeno je more zalijevalo palubu, ne jako ali dostatno da natopi Tirinove mornarske cokule i da mu mrznu noge. Toplo se

nadao da nikad neće saznati kako se brod vlada za istinske oluje.Bio je jadno promočen i drhturio je od hladnoće kad se dočepao pramca i ušao u malo napušteno spremište. Zatvorio je vrata za

sobom, upalio svjetiljku i prošao kroz razbacan otpad u jedan od manjih prostora. Zatvorio je i pregradna vrata.Skinuo je nepromočivu kabanicu, otro mokre ruke o džemper da ih malo zagrije te otvorio vreću. Odašiljač je smjestio u kut,

privezao ga o oplatu žicom provučenom kroz prstenove na podu i učvrstio ga kartonskom kutijom.Nosio je gumene potplate ali je za idući zahvat navukao još i gumene rukavice. Kablovi za brodsku radioantenu tekli su kroz

cijev po stropu iznad njegove glave. Malom pilom koju je ukrao u strojarnici Tirin je isjekao dvanaestak centimetara cijevi da dopredo kablova. Spojio je žicu za dovod struje s priključkom na odašiljaču, potom spojio antensku utičnicu svog radi ja sa signalnomžicom antenskog stupa.

Uključio je radio i pozvao Moskvu,Njegovi izlazni signali neće ometati brodski odašiljač jer je on bio radiotelegrafist i ne bi se moglo dogoditi da tko drugi pokuša

emitirati na, brodskom odašiljaču. Međutim, dok je upotrebljavao svoj radio, ulazni signali neće doprijeti u brodsku radiostanicu; nion ih neće ćuti jer će njegov aparat biti namješten na drugu frekvenciju. Mogao je sve spojiti tako da bi oba radija primala istodobno,ali bi se tad moskovski odgovori čuli i na brodskom prijemniku i netko bi mogao primijetiti... Nije bilo jako sumnjivo ako malombrodu treba nekoliko minuta da prihvati signale. Tirin će se pobrinuti da svoj radio koristi samo u vrijeme kad se ne očekuju veze sbrodom.

Kad je dobio vezu s Moskvom, otipkao je: Ispitivanje sekundarnog odašiljača.Potvrdili su prijem a zatim javili: Čekaj signal od Rastova. Sve to bilo je uuobičajenoj kagebovskoj šifri.Tirin otipka: Čekam, ali požurite.Poruka je glasila: Ne pružaj vrat dok se nešto ne dogodi. Rastov.Tirin odgovori: Razumio. Svršetak. Ne čekajući njihov odjavni signal, odspojio je žice i prespojio brodske kablove u prijašnji

položaj. Zavrtanje i odvijanje golih žica, čak i izoliranim kliještima trajalo je dugo i nije baš bilo bezopasno. U opremi u brodskojradiostanici imao je spojnice za brzo spajan je žica: uzet će nekoliko u džep idući put i donijeti ovamo da ubrza postupak.

Bio je vrlo zadovoljan večerašnjim poslom.Našao je sklonište, stupio u vezu i ostao neotkrivano.Sad se još samo morao pritajiti; a to je volio raditi.Odlučio je dovući još jednu kartonsku kutiju da je položi ispred odašiljača i sakrije ga od slučajnog pogleda. Otvorio je vrata i

svjetiljku uperio u glavno spremište - i protrnuo.Imao je društvo.Žarulja na stropu je gorjela bacajući svojim žutim sjajem nemirne sjene. U središtu spremišta, oslonjen na bačvu masti, nogu

raširenih i pruženih, sjedio je mlad mornar.Uzgledao je, jednako zapanjeno kao i Tirin, a Tirin mu je na licu pročitao krivnju.Tirin ga je prepoznap. Zvao se Ravlo. Bilo mu je otprilike devetnaest, imao je svijetlu kosu i mršavo bijelo lice. Nije se miješao u

pijanku u gostionici u Cardiffu, ali je s crnim kolobarima pod očima i odsutnim licem djelovao kao da je u transu.- Što radiš tu? - upitao je Tyrin. Zatim je i sam vidio.Ravlo je zasukao lijevi rukav do iznad lakta.Na podu između nogu ležala je bočica, epruveta i mala najlonska vrećica. U desnoj ruci držao je špricu koju je upravo prinosio

ruci.

Tirin je namrštio čelo.- Ti si dijabetičar?Ravlo se suho i tugaljivo osmjehnuo.- Narkoman - shvatio je Tirin. Ni je se baš snalazio u drogama, ali je znao da bi Ravloa u idućoj luci potjerali s broda kad bi se

saznalo da uzima narkotike.Ravlo je svrnuo pogled s Tirina u manju prostoriju. Tirin se okrenuo i shvatio da se odašiljač jasno vidi. Obojica su se

zagledala... obojica su nešto krila.- Zadržat ću tvoju tajnu za sebe, a ti zadrži moju - rekao je Tirin.Ravlo se ponovo suho i kiselo nasmijao; zatim pogleda na svoju ruku i iglu zabio u meso. Izmjenu signala između Coprellija i Moskve uhvatila je i snimila jedna američka pomorska prislušna stanica. Kako je emitirana u

standardnoj kagebeovskoj šifri, lako ju je dešifrirala. No, saznala je samo da netko na nekom brodu, nisu znali na kojem, provjeravasvoj drugi odašiljač, a netko po imenu Rostov, to ime nisu imali u svojim dosjeima, traži da se pritaji. Nitko nije uspio shvatiti očemu je riječ te su otvorili fascikl "Rostov", stavili radiogram u njega i na sve zaboravili.

12.

Kad je podnio svoj izvještaj u Kairu, Hasan je zatražio dopušten je da može u Siriji u izbjegličkom logoru posjetiti roditelje. Dalisu mu četiri dana. Do Damaska je letio avionom a zatim se taksijem odvezao u logor.

Nije posjetio roditelje.U logoru se raspitao i jedan od izbjeglica odveo ga je različitim lokalnim autobusima do Dara s druge strane jordanske granice i

odavde sve doAmana. Tu ga je preuzeo drugi čovjek i drugim autobusom odveo do rijeke Jordan.U noći idućeg dana prešao je rijeku vođen dvojicom ljudi naoružanih automatima. Hasan je sad, poput njih, bio u arapskoj odjeći

i pokrivene glave, ali nije tražio oružje. Napredovali su šutke dolinom Jordana a Hasanu pokazivali put dodirom ili šaptom; činilo seda su taj put često prevaljivali.

U jednom trenutku sva su se trojica našla na tlu iza skupine trnovitog grmlja dok su dvjesto pedeset metara od njih prolazilasvjetla i vojnički glasovi.

Hasan se osjećao bespomoćno, a i više od toga.Isprva je mislio da je to stoga što je tako potpuno u rukama tih mladića o čijem znanju i hrabrosti ovisi njegov život. Ali kasnije,

kad su ga ostavili na seoskoj cesti da pokuša dalje autostopom, shvatio je da je to putovanje neka vrst koraka natrag, Godinama jeveć radio u Evropi u banci, vozio automobil, imao hladnjak i televizor. Sad je ponovo gazio u sandalama prašnjavim palestinskimputovima svog djetinjstva: bez automobila, bez aviona; bio je ponovo Arapin, seljak, građanin drugog reda u zemlji svog rođenja.Nijedan njegov refleks ne bi ovdje vrijedio. Ovdje se problem nije mogao riješiti dizanjem telefonske slušalice, kreditnom karticomili dozivanjem taksija. Osjećao se istodobno djetetom, prosjakom i izbjeglicom.

Hasan je propješačio osam kilometara a da nije prošlo ni jedno vozilo. Tad je naišao kamion natovaren voćem i stao nekolikometara od njega; motor je nezdravo kašljao i dimio. Hasan potrča do kamiona.

- Za Nabulus?- Penji se - povikao je vozač.Bio je krupan čovjek čiji su se mišići napinjali kad je najvećom brzinom ulazio u zavoje. Pušio jecigaretu za cigaretom. Kako je

vozio sredinom ceste i nikad ni je kočio, morao je znati da mu cijele noći nijedno vozilo neće doći ususret. Hasan bi bio radoprodrijemao, ali se vozaču razgovaralo. Ispričao je Hasanu da su Židovi dobri upravljači, otkako su oni okupirali Jordan poslovi suprocvali, ali zemlju, dakako, treba jednog dana osloboditi. Polovica od toga što je rekao bila je neiskrena, no Hasan nije uspiorazaznati koja.

Ušli su u Nabulus u studeno samarijsko svitanje, dok se crveno sunce pomaljalo iza bregova a grad još spavao. Kamion jedotutnjao na tržnicu i stao. Hasan se oprosti od vozača.

Dok je sunce počelo uklanjati noćnu studen, polagano se uputio praznim ulicama. Sa slašću je udisao čist zrak i radovao senizovima niskih bijelih kuća i svakom detalju čežnjivo se sjećajući djetinjstva: bio je u Palestini, u svom zavičaju.

Imao je točne naputke za kuću bez broja u bezimenoj ulici. Bila je to siromašna četvrt gdje su kameni kućerci bili stiješnjeni.Naišao je na vezanu kozu pa se načas zapitaošto pa nigdje nije bilo trave. Vrata kuće bila su nezaključana.Trenutak je oklijevao, potiskujući nervozu u želucu. Predugo je izbivao, sad se vratio u Zemlju.Mnogo godina čekao je priliku da zada osvetnički udarac za ono što su učinili njegovu ocu. Trpio je izgnanstvo. Gušio se

strpljivošću, podgrijavao svoju mržnju dugo, možda predugo.Ušao je.Na podu je spavalo četvoro ili petoro ljudi.Jedan od spavaća, neka žena, otvorila je oči, ugledala ga i smjesta sjela, segnuvši rukom pod jastuk, možda po pištolj.- Što tražite ovdje?Hasan izgovori ime čovjeka koji je zapovijedao fedajinima.Kad su potkraj tridesetih obojica bili mladići, Mahmud je stanovao nedaleko Jasifa Hasana, ali se nisu poznavali, ili se toga nisu

sjećali. Nakon evropskog rata kad je Jasif otišao u Englesku na studij, Mahmud je s braćom, ocem, stričevima i djedom pasao ovce.Njihovi bi se životi i dalje razvijali posve različito da nije 1948. izbio rat.

Jasif je bio nekoliko godina stariji od Mahmuda,Poput Jasifova i Mahmudov se otac odlučio na bijeg. Sinovi su se, upoznali u izbjegličkom logoru. Mahmud je na obustavu vatre

reagirao još oštrije nego Jasif, što je bilo paradoksalno jer je Jasif izgubio više.Ali, Mahmud je bio opsjednut žarkim bijesom koji ga je sprečavao da se bavi bilo čime drugim osim borbom za oslobođenje

svoje domovine. Sve dotad nije o politici znao ništa jer je držao da najprije da je shvati, ali je morao naučiti čitati.Ponovo su se sreli pedesetih godina u Gazi.Dotad se Mahmud rascvao ako je to prikladna riječ za nekog tako smrknutog. Čitao je što je Clausewitz pisao o ratu, Platonovu

Državu, Kapital i Mein Kampf, Keynesa, Maoa, Galbraitha i Gandhija, povijesna djela i biografije, klasične romane i modernedrame. Govorio je dobro engleski, natucao ruski i kantoneski. Bio je vođa male terorističke skupine koja je upadala u Izrael,

podmetala bombe; pucala i otimala i tad brzo nestajala u logorima Gaze. Teroristi su dobivali novac, oružje i informacije iz Kaira, aHasan je kratko vrijeme pripadao ljudima egipatske tajne službe koji su s njima surađivali. Kad su se ponovo sastali, Jasif je priznaoMahmudu da se zapravo osjeća obaveznim, ne Kairu, ni nekom svearapskom pokretu, nego Palestini.

Jasif je bio spreman da sve smjesta napusti, posao u banci, stan u Luxembourgu, svoju ulogu u egipatskoj tajnoj službi... ipriključi se borcima za slobodu. Ali, Mahmud je rekao ne, a navika da zapovijeda već mu je pristajala kao po mjeri šivan kaput. Zanekoliko godina, rekao je, jer je gledao u budućnost, imat će gerilaca koliko požele, ali će im još uvijek trebati prijatelji na važnimpoložajima, evropske veze i tajna služba.

Sreli su se još jednom, u Kairu, i uspostavili vezu koja je zaobilazila Egipat. Svojim pretpostavljenima u tajnoj službi Hasan seprikazivao manje oštroumnim nego što je zapravo bio. Isprva je i ovamo slao otprilike iste vijesti kao i Kairu, uglavnom imenalojalnih Arapa, koji su u Evropi stekli bogatstvo i stoga su se od njih mogli tražiti prilozi.

Kad je palestinski pokret u novije vrijeme počeo operirati u Evropi, Hasan je bio od veće praktične koristi: rezervirao je hotele iletove, unajmljivao automobile i kuće, skladištio oružje i upućivao novac kamo je trebalo.

On sam nije bio čovjek od oružja. Bio je svjestan i pomalo se toga stidio, te se to više trudio biti tako koristan u drugim,nenasilnim ali usprkos tome praktičnim stvarima.

Rezultati njegova rada počeli su te godine eksplodirati po Rimu. Jasif je vjerovao u Mahmudov program evropskog terorizma.Bio je uvjeren da arapske armije, čak i s podrškom Evrope, nikad ne bi mogle poraziti Židove jer je stalna prijetnja dovela Židove dotoga da se osjećaju opsjedanim narodom koji svoje domove brani od neprijatelja, što im je davalo snage. Po Jasifovu mišljenjuzapravo su palestinski Arapi branili svoje domove od nadirućih cionista. Još uvijek je bilo više Palestinaca nego Izraelaca, ako seubroje izbjeglice u logorima; i oni će, a ne soldateska iz Kaira i Damaska, osloboditi domovinu. Ali najprije moraju vjerovati ufedajine.

Takva djela kao što je bila akcija na rimskom aerodromu uvjerit će ih da fedajini imaju međunarodne mogućnosti. A kad narodpovjeruje u fedajine, on će i sam postati fedajin i tad nesavladiv.

Akcija na rimskom aerodromu bila je sitnica, u usporedbi s onim što je Hasan planirao.Bio bi to nečuven, vrtoglav pothvat zbog kojeg će fedajini tjednima zauzimati naslovne stranice svjetskih listova i dokazati da su

moćna internacionalna snaga, a ne gomila odrpanih izbjeglica. Hasan se zdvojno nadao da će ga Mahmud prihvatiti.Jasif Hasan je došao predložiti fedajinima da otmu holokaust.Zagrlili su se kao braća, ljubeći se u obraze, Potom se odmakli da pogledaju jedan drugog.- Vonjaš kao kurva - rekao je Mahmud.- A ti kao stado koza - uzvratio je Hasan.Nasmijali su se i ponovo zagrlili.Mahmud je bio krupan, nešto viši od Hasana i plećatiji; a djelovao je divovski držanjem, hodom i govorom. Doista je vonjao:

kiselkastim, poznatim vonjem od stiješnjena boravljenja s premnogo ljudi u četvrti bez tekuće vode, kanalizacije i uklanjanja smeća.Hasan već tri dana nije upotrijebio vodicu za brijanje ni talk, ali je Mahmudu ipak mirisao poput žene.

Kuća je imala dvije prostorije: onu u koju jeHasan ušao a iza te drugu, gdje je Mahmud spavao na podu s još dvojicom. Zgradaje bila prizemna, kuhalo se u stražnjem dvorištu, a najbliži bunar bio je udaljen sto metara.

Žena je zapalila vatru i počela spremati kašu od gnječena graha. Dok su čekali jelo, Hasan je ispričao:Hasan je pomislio: reci nešto, zaboga! Mahmud je polagano odmahivati glavom, potom je rastegao usta u osmijeh i naposljetku

se počeo smijati; isprva tiho a potom je prasnuo u grohot koji je uznemirio ukućane te su dotrčali da vide što se zbiva.- Prije tri mjeseca susreo sam u Luksemburgu čovjeka kojeg sam poznavao u Oxfordu, Židova po imenu Dickstein. Ispostavilo

se da je važan operativac Mossada. Otad sam ga pratio uz pomoć Rusa, osobito jednog kagebeovca koji se zove Rostov. Otkrili smoda Dickstein namjerava ukrasti brodski teret urana kako bi cionisti mogli napraviti atomske bombe.

Isprva Mahmud nije htio povjerovati. Zatim jepočeo unakrsno ispitivati Hasana: koliko je točna. ta informacija, što je dokaz, tkomožda laže, kakve se greške mogu počiniti? Potom, kad su Hasanovi odgovori postajali sve određeniji, Mahmud je postupno shvatioi jako se zabrinuo. '

- To nije samo prijetnja palestinskoj stvari. Te bi bombe mogle opustošiti cijeli Bliski istok. Što ti i taj Rus predlažete? '- Plan je spriječiti Dicksteina i razotkriti svijetu izraelsku zavjeru koja će pokazati da su doniti beskrupulozni avanturisti. Nismo

još izradili pojedinosti. Ali imam i drugi prijedlog. - Ušutio je tražeći prikladne riječi, potom je izlanuo: - Mislim da bi fedajini trebalioteti bord, prije nego Dickstein stigne do njega.

Mahmud je zurio u njega.- Što misliš? - usudio se upitati Hasan.Mahmud je uzdahnuo.- Sjajno - rekao je. - Ne vidim načina kako da to izvedemo, ali ide ja je sjajna.Zatim je počeo ispitivati.Pitao je za doručkom i veći dio jutra: o količini urana, imenima upletenih brodova, kako se žuta pogača prerađuje u nuklearno

gorivo, o mjestima, datumima i ljudima. Razgovarali su u stražnjoj sobi, većinom sami, ali je Mahmud povremeno nekog pozivaounutra i nalagao mu da sluša dok je Hasan ponavljao neke činjenice. Oko podneva Mahmud je poslao po dvojicu, čini se, svojihpobočnika. Slušali su dok im je razlagao one točke koje je držao presudnim.

- Cordelli je obični teretni brod s redovnom posadom?- Da.- Plovit će Sredozemljem do Genove.- Da.- Koliko teži ta žuta pogača?- Dvjesta tona.- Pakovana je u bačve.- Petsto šezdeset bačava.- Tržišna cijena?- Dva mili juna američkih dolara.- A služi za izradu nuklearnih bombi.- Da. To je sirovina.- Je li prerada u eksplozivan oblik skup ili težak proces.- Ne, ako imaš nuklearni reaktor. Inače, jest.Mahmud je kimnuo dvojici pobočnika,- Idite i ispričajte to ostalima. Tog poslijepodnove, kad je sunce prešlo zenit te se zrak dostatno ohladio da se moglo izići, Mahmud i Jasif su prošetali

brežuljcima oko grada. Jasif je silno želio saznati što Mahmud uistinu misli o njegovu planu, ali ovaj nije htio govoriti o uranu. Stogamu je Jasif pričao o Davidu Rostovu i rekao da se divi efikasnosti Rusa usprkos teškoća koje mu je ovaj priredio.

- Treba se diviti Rusima - rekao je Mahmud -ali im ne treba vjerovati. Oni nisu istinski na našoj strani. S nama su iz tri razloga.Najmanje je važan taj što mi Zapadu stvaramo neprilike, a sve što šteti Zapadu Rusima odgovara. Zatim je tu njihov imidž.

Nerazvijene zemlje se radije poistovjećuju s nama nego s cionistima, tako da Rusi pružajući podršku nama, stječu ugled uTrećem svijetu... a upamti, u natjecanju između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, Treći svijet predstavlja odlučujuću prevagu.

Ali najvažniji razlog, jedini doista značajan razlog jenafta. Arapi imaju naftu. Prošli su mimo dječaka koji je čuvao malo stado mršavih ovaca. Dječak je svirao u frulu. Jasif se sjetio da je i Mahmud nekoć

bio nepismeni pastir.- Shvaćaš li kako je nafta značajna? - rekao je Mahmud. - Hitler je izgubio rat zbog nafte.-Nije.- Slušaj. Rusi su pobijedili Hitlera. To je bilo neizbježno. Hitler je to znao; znao je za Napoleona. Znao je da nitko ne može

pobijediti Rusiju. Pa zašto je onda pokušao? Ponestajalo mu je nafte. Nafte ima u Gruziji, u kavkaskim poljima. Hitler se moraodočepati Kavkaza. Ali ne možeš zadržati Kavkaz dok nemaš i Volgograd, tadašnji Staljingrad, gdje se sreća okrenula protiv Hitlera.Nafta. Oko toga se vodi naša borba htjeli mi to ili ne, shvaćaš? Da nije nafte nitko osim nas ne bi dao ni pišljiva boba za borbu šačiceArapa i Židova zbog prašnjave male zemlje kao što je naša.

Mahmud je opčinjao govorom. Snažnim, jasnim glasom oblikovao je kratke rečenice, jednostavna objašnjenja, tvrdnje koje suzvučale poput razornih temeljnih istina: Hasan je slutio da je to isto često govorio i svojim borcima. Podsvjesno se prisjetio na kakavse zamršen način u Luxembourgu i Oxfordu raspravlja o politici i sad mu se činilo da ti ljudi uza sve mnogobrojne informacije,manje znaju od Mahmuda. Znao je i to da je međunarodna politika komplicirana, da iza svih ovih stvari ima više od nafte, a ipak je udnu duše vjerovao da Mahmud ima pravo.

S jedili su u hladu smokve. Glatki, goli crnosmeđi krajolik pružao se na sve strane. Nebo nad njim bilo je usijano, plavo i bezoblaka. Mahmud je odčepio ćuturu i pružio je Hasanu koji je otpio mlake vode i vratio je. Zatim je upitao Mahmuda bi li htioupravljati Palestinom kad cionisti budu protjerani.

- Poubijao sam mnogo ljudi - rekao je Mahmud.- Isprva sam to radio vlastitim rukama, nožem, puškom, bombom. Sad ubijamplanovima i izdavanjem naredbi, ali ipak ubijam. Znam da je to grijeh, ali ne mogu se pokajati. Nemam grižnje savjesti, Jasife. Čakkad pogriješimo, kad pobijemo djecu i Arape umjesto vojnika i cionista., mislim samo: "To je loše za naš ugled", a ne: "To je zlo zamoju dušu."

Na mojim je rukama krv a ja je ne želim sprati. Ne bih to htio čak ni pokušati. Postoji knjiga s naslovom Slika Dorianaa Graya .Govori o čovjeku koji živi zlim i iscrpljujućim životom, životom koji bi ga morao postarati, udijeliti mu bore i vrećice pod očima,razorena jetra i spolne bolesti. Usprkos tome, nema nikakvih teškoća. Godine prolaze, a on ostaje mlad, kao da je otkrio izvormladosti. Ali u jednoj zaključanoj sobi njegove kuće visi njegova slika koja stari i zrcali pustošenje lošeg života i strašne bolesti.Znaš tu priču? Pisana je na engleskome.

- Gledao sam je na filmu - rekao je Jasif.- čitao sam je u Moskvi. volio bih vidjeti taj film. Pamtiš li kako je završio?- O, da. Dorian Gray uništi sliku, i onog trena bolesti i starost prelaze na njega i on umire.- Da. - Mahmud je ponovo začepio čuturu i praznim pogledom obuhvatio smeđe brežuljke. – Kad Palestina bude oslobođena,

moja će slika biti uništena.

Neko su vrijeme sjedili šutke.Naposljetku su bez riječi ustali i vratili se u grad. Te večeri u sumrak, neposredno prije policijskog sata, došlo je nekoliko ljudi do male kuće u Nabulusu. Hasan nije točno znao

tko su. Mogli su biti mjesni vođe pokreta ili različiti ljudi čiji je sud Mahmud cijenio, ili pak stalno ratno vijeće koje se zadržavalo uMahmudovoj blizini ali nije stanovalo s njim. Hasanu se to činilo mudrim jer da su svi živjeli na okupu mogli bi ih jednim udarcempobiti.

Žene su ih poslužile kruhom, ribom i razrijeđenim vinom, a zatim im je Mahmud izložio Hasanov plan. Razradio ga je mnogopažljivije od Hasana.

Predložio je da otmu Coparelli prije nego Dickstein stigne do njega, zatim da zaskoče Izraelce kad se ovi popnu na palubu.Budući da će očekivati samo običnu posadu i mlak otpor, Dicksteinovu će grupu lako izbrisati. Tad će fedajini odvesti Coprelll uneku sjevernoafričku luku i pozvati svijet da vidi leševe cionističkih zločinaca. Teret će ponuditi vlasniku u pola cijene od tržišnevrijednoti, za milijun US dolara.

Uslijedila je dugotrajna rasprava. Očigledno je dio pokreta već bio uznemiren Mahmudovom politikom da borbu prenese uEvropu te je predloženu otmicu vidio kao daljnje širen je te strategije. Predložio je da fedajini izvuku sve što mogu sazivanjemkonferencije za štampu u Bejrutu ili Damasku na kojoj će svijetu objaviti izraelsku zavjeru. Hasan je bio uvjeren da to nije dostatno:optužbi je ionako bilo mnogo, a nije u pitan ju bilo dokazivan je izraelskog bezakonja, već snage fedajina.

Govorili su ravnopravno i činilo se da Mahmud svakog pojedinog sluša s jednakom pažnjom. Hasan je bez uplitan ja pratio tiho,smireno izlaganje ljudi s izgledom seljaka a pameću senatora. Priželjkivao je, ali se istodobno i plašio, da će prihvatiti njegov plan:želio je to jer bi se tako ispunio dvadesetogodišnji osvetnički san; bojao se, jer bi to značilo da bi morao izvesti teže, silovitije iopasnije stvari od svih dosadašnjih.

Naposljetku više nije mogao izdržati. Izišao je u dvorište i ćućnuo, udišući mirise noći i vatre što je trnula. Malo potom začuo seiz kuće zbor tihih glasova kao u glasanju.

Mahmud je izišao i spustio se do Hasana.- Poslao sam po automobil.- Da?- Moramo u Damask. Još noćas. Treba mnogo toga posvršavati. Bit će to naša najveća operacija.Moramo smjesta prionuti.-Odlučeno je?- Da. Fedajini će oteti brod i uran.- U božje ime - rekao je Jasif Hasan. ***David Rostov je volio nakratko boraviti u krugu obitelji a što je više stario, to je manje strpljivosti imao za to. Prvi dan njegova

dopusta prošao je lijepo. On je spremio doručak, šetali su obalom, a poslije podne je mladi genij Vladimir igrao simultanku protivRostova, Mar je i urija, te sve troje pobijedio. Satima su većerali, pričajući uz čašu vina o svim novostima koje je propustio. Idući jedan bio nalik prvom, ali više nisu tako uživali; a trećeg dana novost se zajedničkog života već otrcala. Vladimir se sjetio da od n jegaočekuju genijalnost pa je ponovo zabio nos u kn +jige: Jurij je na gramofon naslagao ploče s degeneriranom zapadnjačkom glazbomi zametnuo prepirku s ocem o disidentskim pjesmama, a Marja je pobjegla u kuhinju i prestala se šminkati.

Stoga je Rostov, primivši poruku da se Nik Bunin vratio iz Rotterdama, gdje je uspio instalirati radioodašiljač na Stromberg,iskoristio taj povod da se vrati u Moskvu.

Nik je izvijestio da je Stromberg bio u suhom doku zbog uobičajene inspekcije prije prodaje tvrtki Savile. Obavljen je niz manjihpopravaka i Nik se bez teškoća popeo na palubu u svojstvu električara.

U pramcu broda ugradio je jak odašiljač. Na odlasku ga je ispitivao predradnik koji na svojem popisu tog dana nije imaonikakvih električarskih radova.

Nik je objasnio da mu onda, ako posao za taj dan nije bio naručen, ne moraju ni platiti.Od tog trenutka, kad god je struja bila uključena, što je za plovidbe stalno a u doku gotovo uvijek, odašiljač će svakih trideset

minuta slati signal sve dok brod ne potone ili ga ne rasijeku u otpad.Sve dok brod postoji, Moskva će ga moći pronaći u roku od jednog sata, bez obzira gdje se nalazio.Rostov je saslušao Nika a onda ga otpravio.Imao je panove za tu večer. Odavno nije vidio Olgu. U izraelskoj pomorskoj tajnoj službi radio je mladi kapetan Dieter Koch, brodski strojarski inžinjer. Kad Coparelli isplovi iz

Antwerpena s teretom žute pogače, Koch je morao biti na brodu. Nat Dickstein je stigao u Antwerpen samo s nejasnim planom kako da to postigne. Iz hotelske sobe nazvao je zastupstvo

kompanije u čijem je vlasništvu bio Coparelli.Kad umrem, pomislio je čekajući na vezu, moj će pogreb krenuti iz hotelske sobe.Javio se djevojački glas a Dickstein reče kratko:- Govori Pierre Beaudaire, dajte mi direktora.- Molim ostanite na vezi.Muškom glasu koji je upitno rekao "Da?" Dickstein se predstavio:- Dobro jutro, Pierre Beaudaire iz agencije Beaudaire za posade.- Nisam za vas nikad čuo.- Zato vas i zovem. Namjeravamo otvoriti ured u Antwerpenu te bismo željeli čuti jeste li voljni s nama raditi.- Sumnjam, ali obratite se pismeno i...- Jeste li potpuno zadovoljni sa svojom sadašnjom agencijom?- Mogla bi biti i gora. Slušajte...- Još samo jedno pitanje pa vas neću više uznemiravati. Mogu li znati s kim trenutno radite?- Cohenom. A sad, nemam više vremena...- Shvaćam. Hvala vam na susretljivosti. Zbogom.Cohen! To je bila sretna okolnost. Možda ću ovo moći izvesti bez prisile, pomislio je Dickstein, odlažući slušalicu. Cohen! To je

bilo neočekivano, dokovi i brodarenje nisu bili tipični židovski poslovi. Eh, ponekad čovjek ima sreće.Potražio je u telefonskom imeniku Cohenovu agenciju, upamtio njezinu adresu, odjenuo kaput, izišao iz hotela i dozvao taksi.Cohen je imao mali dvosobni ured iznad mornarskog bara u lučkom dijelu. Još nije bilo podne i noćne ptice su još spavale:

prostitutke i lopovi, svirači, striptizete, konobari i izbacitelji, ljudi koji su tu četvrt noću oživljavali. Sad je sličila bilo kojoj zapuštenojtrgovačkoj četvrti, siva i hladna u jutarnjim satima, i nimalo čista.

Dickstein se popeo na prvi kat, pokucao i ušao.U maloj čekaonici ispunjenoj ormarićima za spise i narančastim plastičnim stolcima sjedila je sredovječna sekretarica.- Tražim gospodina Cohena - rekao je Dickstein.Odmjerila ga je i učinilo joj se da ne izgleda kao pomorac.- Želite na brod? - upitala je s nevjericom.- Ne. Ja dolazim iz Izraela - objasnio je.- Oh. - Malo se zbunila. Imala je crnu kosu i duboko usađene, zasjenjene oči, a na ruci vjenčani prsten. Dickstein se pitao nije li

možda Cohenova žena. Ustala je i prošla kroz vrata iza pisaćeg stola u drugu prostoriju. Bila je u hlačama i s leđa su joj se godinejasno očitavale.

Za tren se vratila i uvela ga u Cohenov ured.Cohen je ustao, rukovao se i rekao bez uvoda:- Dajem prilog našoj stvari svake godine. U ratu sam priložio dvadeset tisuća guldena. Mogu vam pokazati ček. Je li to neki novi

apel? Zar imamo novi rat?- Nisam došao prikupiti novac, gospodine Cohen- umirio ga je Dickstein sa smiješkom. Gospođa Cohen je ostavila vrata

otvorena; Dickstein ih za.tvori. - Mogu li sjesti?- Ako ne tražite novac, sjednite, popijte kavu, ostanite cijeli dan - nasmijao se Cohen.Dickstein je sjeo. Cohen je bio čovjek niska rasta, s naočalama, ćelav i glatko izbrijan, pedesetih godina. Nosio je smeđe, ne baš

novo kockasto odijelo.Ima dobro uređen mali posao, ocijenio je Dickstein, ali nipošto nije milijunaš.- Jeste li bili ovdje u vri jeme drugoga svjetskog rata? - upitao je Dickstein.Cohen je kimnuo.- Bio sam mlad. Otišao sam na selo i radio na seljačkom imanju. Nitko me nije poznavao, nitko nije znao da sam Židov. Imao

sam sreće.- Mislite li da će ponovo doći do rata?- Da. Ratovi su u povijesti stalno izbijali, zašto bi sada prestali? Bit će rata, ali ne za mog života. Ovdje mi je dobro. Ne želim u

Izrael.- U redu. Radim za izraelsku vladu. Htjeli bismo da učinite nešto za nas.Cohen je slegnuo ramenima.- Za nekoliko tjedana jedan vaš klijent će vas nazvati i zatražiti da mu hitno nađete strojarskog oficira za brod koji se zove

Coparelli. Želimo da im preporučite čovjeka kojeg ćemo vam mi poslati. Ime mu je Koch, Izraelac je, ali će koristiti drugo ime ilažne papire. Međutim, on jesi brodski inženjer i vaš klijent neće biti nezadovoljan.

Dickstein je čekao da Cohen nešto kaže. Ti si simpatičan, pristojan židovski poslovni čovjek, pametan, vrijedan i malo pohabanna rubovima; nemoj me prisiliti da budem grub, pomislio je.

- Ne namjeravate mi reći zašto izraelska vlada želi tog Kocha na Copareliiju?- Ne.Šutio je.

- Imate li kakvih isprava?- Ne.Sekretarica je ušla bez kucanja i unijela kavu. Dickstein je osjetio da mu nije sklona. Cohen je iskoristio prekid da prikupi misli.

Kad je izišla, rekao je:- Morao bih biti «meshugah» da to učinim.- Zašto?- Uđete s ulice i tvrdite da predstavljate izraelsku vladu, a nemate nikakvih isprava, čak vam ni imena ne znam. Tražite da

sudjelujem u nečem što je očigledno nelegalno i vjerojatno kažnjivo; nećete mi odati o čemu se radi. Čak da vam i povjerujem, nisamsiguran da bih se složio s tim što Izraelci namjeravaju učiniti.

Dickstein je uzdahnuo, razmišljajući što mu još preostaje: ucjena, otmica žene, zauzimanje ureda kritičnog dana...- Što mogu učiniti da vas uvjerim?- Trebao bi mi osobni zahtjev izraelskog premijera da to učinite.Dickstein je ustao da ode a potom je pomislio:-Što da ne? Bila je to luda misao, i oni tamo će pomisliti da je skrenuo... ali to bi pomoglo, poslužilo bi svrsi... Kad je stvar

promislio do kraja, rastegao je usne u osmijeh. Pierrea Borga će udariti kap.- U redu - rekao je Cohenu.- Što mislite s time "u redu'?- Odjenite ogrtač. Idemo u Jeruzalem.- Sad?- Zar ste spriječeni poslom?- Mislite to ozbiljno?- Rekoh vam da je stvar važna. - Dickstein je upro prstom u telefon na stolu. - Nazovite ženu.- Pa ona je u predsoblju.Dickstein priđe vratima i otvori ih.- Gospođo Cohen?_ Da?- Biste li ušli na tren, molim?Požurila je unutra zabrinuta lica.- Što je Josef?- Ovaj čovjek traži da odem s njim u Jeruzalem. '- Kad?- Smjesta.- Misliš ovog tjedna?- Ovog jutra, gospođo Cohen. Moram vam reći da je sve ovo krajnje povjerljivo. Tražio sam od vašeg muža da nešto obavi za

izraelsku vladu. On se, dakako, želi osigurati da tu uslugu zaista traži vlada a ne neki kriminalac. Stoga ću ga odvesti tamo da seosobno uvjeri.

- Nemoj se uplitati, Josef... - rekla je.Cohen je slegnuo ramenima.- Ja sam Židov, već sam upleten. Čuvaj ured.- Ti ništa ne znaš o ovom čovjeku!- Saznat ću.- Meni se to ne sviđa.- Nema opasnosti - rekao joj je Cohen. – Letjet ćemo redovnom linijom, otići u Jeruzalem, vidjet ću premijera i vratit ćemo se.Premijera! Dickstein je shvatio kako će se ta žena ponositi ako njezina muža primi premijer Izraela.- To mora ostati u tajnosti, gospođo Cohen.Molim vas, recite ljudima da vam je muž otputovao poslom u Rotterdam. Vratit će se sutra.Zurila je u obojicu.- Moj Josef se sastaje s premijerom, a ja to ne smijem reći Racheli Rothstein?Dickstein je shvatio da će sve biti u redu.Cohen je s vješalice skinuo kaput i odjenuo ga.Gospođa Cohen ga je poljubila, potom zagrlila.- Sve je u redu - umirivao ju je muž. - Ovo je bilo jako naglo i čudno, ali je sve u redu.Nijemo je kimnula i pustila ga da ode. Uzeli su taksi do aerodroma. Dicksteinov je ushit putem rastao. Cijeli plan imao je u sebi nešto deranskog, osjećao se kao

školarac koji izvodi strašnu nepodopštinu. Neprestano se kesio i morao odvratiti lice da to Cohen ne zapazi.Pierre Borg će jednostavno eksplodirati.

Dickstein je kupio dvije karte do Tel Aviva i platio karticom. Morali su letjeti preko Pariza. Prije polijetanja nazvao je pariškuambasadu i dogovorio da ih netko dočeka u tranzitnoj čekaonici.

U Parizu je čovjeku iz ambasade predao poruku koju će poslati Borgu, objašnjavajući mu što se traži. Diplomat je bio Mossadovčovjek te se s poštovanjem odnosio prema Dicksteinu. Cohenu je bilo dopušteno da sluša razgovor, a kad je čovjek otišao, rekao je:

- Možemo se vratiti, već sam se uvjerio.- Oh, nipošto - usprotivio se Dickstein. – Sad kad smo otišli tako daleko, želim biti posve siguran u vas.U avionu mu Cohen reče:- Vjerojatno ste važna ličnost u Izraelu.- Ne. Ali to što radim je važno.Cohena je mučilo kako da se ponaša, kako da oslovi premijera. Dickstein mu je odgovorio:- Ne znam, nikad ga nisam sreo. Rukujte se i nazovite ga po imenu.Cohen se osmjehnuo. I njega je obuzeo Dicksteinov deranski duh. Pierre Borg ih je dočekao na aerodromu Lod da ih automobilom prebaci u Jeruzalem. Smješkao se i rukovao s Cohenom, ali je u

sebi kuhao. Dok su išli prema automobilu, prosiktao je ispod glasa Dicksteinu:- Bolje ti je da imaš prokleto dobar razlog za sve ovo.- Imam.Cohen je neprestano bio s njima te se Borgu nije ukazala prilika da ispituje Dicksteina. U Jeruzalemu su otišli izravno u

premijerovu rezidenciju.I Dickstein i Cohen čekali su u predvorju dok je Borg objašn javao premijeru što se traži i zašto .Za nekoliko trenutaka su ih uveli.- Ovo je Nat Dickstein, gospodine – reče Borg.Rukovali su se, a premijer je rekao:- Nismo se dosad upoznali, ali čuo sam o vama, gospodine Dickstein.- A ovo je gospodin Cohen iz Antwerpena - proslijedio je Borg.- Gospodine Cohen - premijer se nasmiješio – vi ste vrlo oprezan čovjek. Trebali biste biti političar.Molim vas da obavite ovu stvar za nas. Vrlo je važna a vi nećete pretrpjeti nikakve štete.Cohen je bio ošamućen.- Dakako, gospodine, naravno, učinit ću to. Žao mi je što sam izazvao toliko teškoća...- Nipošto. Dobro ste postupili. Hvala vam što ste došli. Zbogom. - Ponovo je stisnuo Cohenovu ruku.Borg je na povratku do uzletišta bio manje uljudan. Šutke je sjedio na prednjem sjedalu, pušeći cigaru i meškoljeći se. Na

aerodromu je na trenutak uspio odvući Dicksteina ustranu:- Ako ikad izvedeš sličnu psinu...- Bila je prijeko potrebna - rekao je Dickstein. -A nije potrajala duže od minute. Zašto ne?- Zato što je pola mojeg jebenog odjela radilo cijeli dan da tu minutu ugovori. Zašto tom čovjeku nisi uperio pištolj u glavu?- Zato što nismo barbari - objasnio je Dickstein.- To mi stalno govore.- Uistinu? To je loš znak.- Zašto?- Zato što bi to trebao i bez toga znati.Oglašen je polazak. Ulazeći s Cohenom u avion Dickstein je razmišljao kako je njegov odnos s Borgom narušen. Uvijek su tako

razgovarali, razmjenjujući uvrede, ali je dosad postojao neki prizvuk... možda ne simpatije ali barem poštovanja. Sad kad je toganestalo, Borg mu je bio istinski neprijatelj. To što je Dickstein odbijao da ga povuku predstavljalo je osnovnu neposlušnost koja senije mogla trpjeti. Da je Dickstein želio i dalje raditi u Mossadu morao bi se boriti s Borgom o položaj direktora. U organizaciji višenije bilo mjesta za obojicu. Nasreću, tog dvoboja neće biti jer se Dickstein odlučio povući.

Na noćnom letu u Evropu Cohen je popio nešto džina i zadrijemao. Dickstein je u mislima nabrojio što je sve obavio u

posljednjih pet mjeseci. U svibnju je započeo s poslom a da nije imao pravu zamisao kako će se dokopati urana potrebnog Izraelu.Rješavao je probleme kako su nailazili: kako pronaći uran, čiji uran ukrasti, kako oteti brod, kako zakamuflirati izraelskosudjelovanje u krađi, kako spriječiti da se nestanak urana prijavi vlastima, kako kupiti prešutni pristanak vlasnika robe. Da je usamom početku pokušao smisliti ci jeli plan, nikad ne bi uspio predvidjeti sve komplikacije.

U svemu tome imao je ponekad sreće. To što su vlasnici Coparellija dobavljali posadu posredstvom židovske agencije uAntwerpenu bila je čista sreća; jednako tako i postojanje pošiljke urana u mirnodopske svrhe, i to takve koja se prevozila morem.

Loše se sreća uglavnom sastojala u slučajnom susretu s Jasifom Hasanom.Hasan je bio trn u peti. Dickstein je bio poprilično siguran da se otresao protivnika kad je letio u Buffalo da nađe Cortonea, i da

mu otad nisu na tragu. Ali to nije značilo i da su odustali.Bilo bi korisno znati koliko su toga otkrili prije nego što su mu zagubili trag.

Dickstein se nije mogao sastati sa Suzom dok cijela stvar ne prođe, a i zato je snosio krivnju Hasan. Da ode u Oxford, Hasan bimu jamačno na neki način došao na trag.

Avion se počeo spuštati. Dickstein je zakopčao pojas. Sve je sad bilo spremno, plan dokrajčen, pripreme obavljene. Karte su bilepodijeljene. Znao je što drži u ruci, a i neke od protivničkih karata, a one neke njegove. Ostalo je da se odigra parti ja, a nitko nijemogao predskazati ishod. Želio je da još može nazri jeti budućnost, da mu je plan jednostavniji, da ne mora ponovo izlagati svojživot, i da igra počne kako bi mogao prestati s čekanjem i početi s akcijom.

Cohen se probudio.- Jesam li sve ovo sanjao? - upitao je.- Niste. - Dickstein se nasmijao. Još je morao obaviti jednu neugodnu dužnost: nasmrt prestrašiti Cohena - Rekao sam vam da je

ovo važno i povjerljivo.- Dakako, shvaćam.- Ne shvaćate. Ako o tome progovorite bilo kome osim vlastitoj ženi, poduzet ćemo drastične mjere.- Je li to prijetnja? Što hoćete reći?- Hoću vam reći da ćemo, ne budete li držali jezik za zubima, ubiti vašu ženu.Cohen je zurio, problijedivši. Čas kasnije se okrenuo i zagledao kroz prozor u svijetla aerodroma što su im dolazila ususret.

13.

Moskovski hotel Rasija je najveći hotel u Evropi. Ima 5.738 kreveta, deset milja hodnika ali ne i klimatizaciju.Jasif Hasan je u njemu vrlo loše spavao.Jednostavno je bilo reći "Fedajini moraju oteti brod prije nego do njega stigne Dickstein", ali što je više razmišljao o tome, to ga

je plan više užasavao. Palestinska oslobodilačka organizacija nije 1968. bila tako jedinstvena politička cjelina kakvom se prikazivala.Nije čak bila ni labava federacija pojedinačnih grupa koje su surađivale. Bila je više nalik klubu za ljude zajedničkih interesa:zastupala je svoje članove ali nije imala vlast nad njima. Samostalne gerilske grupe mogle su govoriti jednim glasom posredstvomPLO, ali nisu uspijevale djelovati jedinstveno. Stoga je Mahmud, kad je izjavio da bi fedajini mogli nešto izvršiti, govorio samo uime svojih ljudi. Štoviše, u ovom slučaju nije ni bilo pametno tražiti suradn ju PLO.

Egipćani su davali organizaci ji sredstva, usluge i smještaj, ali su je također i infiltrirali: ako si htio nešto zadržati u tajnosti odarapskih vlasti, morao si to zatajiti i PLO. Dakako, nakon udara, kad svjetska štampa razgleda oteti brod s atomskim teretom.Egipćani će posumnjati i znati da su im to fedaji namjerno zatajili, ali će se Mahmud praviti nevješt i Egipćani će se naći primoranida se uključe u sveopće odobravanje fedajinima jer su osujetili čin izraelske agresije.

Uostalom, Mahmud je smatrao da mu pomoć ostalih nije potrebna. Njegova je grupa imala najbolje veze izvan Palestine,najbolju organizaciju u Evropi i novca u izobilju. Sad se nalazio u Benghaziju da bi unajmio brod dok se njegova internacionalnaekipa prikupljala iz različitih dijelova svijeta.

Ali najznačajniji dio posla zapao je Hasana: ako fedajini moraju stići do Coparellija prije Izraelaca, morat će točno utvrditi kad igdje Dickstein namjerava oteti brod. Zato mu je trebao KGB.

Sad se s Rostovom u društvu osjećao strašno nevoljko. Do sastanka s Mahmudom mogao je sebi reći da radi za dvije

organizacije sa zajedničkim ciljem. Sad je neosporno bio dvostruki agent koji se pretvara da radi za Egipćane i KGB a zapravo jesabotirao njihove planove. Osjećao se u neku ruku izdajnikom i plašio se da Rostov ne uoči promjenu u njemu.

Kad je Hasan avionom stigao u Moskvu i sam Rostov se osjećao nelagodno. Izjavio je da u stanu nema dosta mjesta, premda jeHasan znao da mu je obitelj na odmoru. Činilo se da Rostov nešto krije.

Hasan je slutio da se sastaje s nekom ženom i nije mu htio smetati.Poslije besane noći u hotelu, Hasan se sastao s Rostovom u sjedištu KGB-a na Moskovskoj kružnoj cesti, u uredu Rostovljeva

šefa Feliksa Voroncova. I tu je vladala napeta atmosfera jer su se dvojica Rusa prepirala kad je Hasan ušao i premda su svađusmjesta prekinuli, u zraku je bilo neizgovorenih prijetnji. Međutim, Hasan je bio previše zabavljen svojim tajnim potezima a da biobraćao mnogo pažnje na njihov sukob.

Spustio se na stolac.- Ima li kakvih novosti?Rostov i Voroncov su se pogledali. Rostov je slegnuo ramenima. Voroncov je rekao:- Na Stromberg je ugrađen jak odašiljač. Brod je sada na moru i plovi Biskajskim zaljevom prema jugu. Pretpostavlja se da ide u

Haifu da bi preuzeo posadu sastavl jenu od agenata Mossada. Mislim da možemo biti zadovoljni našim dosadašnjim poslom.Projekt sad ulazi u sferu pozitivne akcije. Naš zadatak sad postaje naredbodavan, ne opisan kao dosad.- U ovom centru svi govore ovako - primijetio je Rostov bogohulno. Voroncov ga je ošinuo pogledom.- Kakve akcije? - upitao je Hasan.- Rostov odlazi u Odesu na poljski trgovački brod Ifarla - nastavio je Voroncov. - To je na prvi pogled posve običan brod, ali je

vrlo brz i ima stanovitu dodatnu opremu. Često ga koristimo.Rostov je zurio u strop s blagim izrazom gađenja na licu. Hasan je pogađao da je Rostov želio neke od tih pojedinosti sakriti od

Egipćana: možda su se upravo oko toga prepirali.Voroncov je nastavio.- Vaš je posao da dobijete egipatski brod i stupite na Sredozemlju u vezu s Karlom.- A zatim? - pitao je Hasan.- Čekat ćemo da nam Tirin s Coparellija javi kad Izrael nam jerava izvesti prepad. Reći će nam i to da li će uran prebaciti s

Coparellija na Stromberg ili će ga ostaviti na Coparelliju i odvesti na istovar u Haifu.- A zatim? - nastojao je saznati Hasan.Voroncov je zaustio ali ga je Rostov preduhitrio.- Želim da Kairu saopćite lažnu priču – rekao je Hasanu. - Želim da vaši ljudi misle kako mi neznamo za Coparelli, već samo da

Izraelci nešto smijeraju na Sredozemlju i da nastojimo otkriti što.Hasan je kimnuo ravnodušna lica. Morao je znati cijeli plan, a Rostov mu ga nije htio odati!Rekao je:- Da, reći ću im to ako mi saopćite stvarni plan.Rostov je pogledao Voroncova i slegnuo ramenima. Voroncov je na to produžio:- Nakon otmice, Karla će u potjeru za onim Dicksteinovim brodom koji bude nosio uran. Karla će se sudariti s njim.

- Sudariti!- Vaš će brod biti očevidac, izvijestit će o tome kao i to da je posada izraelska a teret uran. Doći će do međunarodne istrage zbog

sudara. Prisutnost Izraelaca i ukradenog urana na brodu bit će neobo- rivo dokazana. U meduvremnu će uran biti vraćen vlasnicima,a Izraelci osramoćeni.

- Izraelci će se bortti - rekao je Hasan.- To bolje, jer će nam vaš brod to posvjedočiti i pomoći nam da ih svladamo - rekao je Rostov.- Dobar plan - primijetio je Voroncov. - Jednostavan. Treba samo izvesti sudar, sve će ostalo doći samo po sebi.- Da, plan je vrlo dobar - polaskao je Hasan.Savršeno se uklapao u namjere fedajina. Za razliku od Dicksteina, Hasan je znao da je Tirin na Coparelliju. Kad fedajini otmu

Coparelli i zaskoče Izraelce, mogu Tirina i njegov odašiljač baciti u more pa ih Rostov neće moći pronaći.Ali Hasanu je bilo nužno potrebno točno saznati kad i gdje Dickstein namjerava oteti Coparelli, tako da fedajini mogu stići prvi.U Voroncovljevu uredu bilo je vruće. Hasan je pristupio prozoru i pogledao promet na Moskovskoj kružnoj cesti.- Moramo znati točno kad i gd je Dickstein planira otmicu - rekao je.- Čemu? - upitao je Rostov napravivši ispruženim rukama i dlanovima nagore upitnu kretnju. -lmamo na Coparelliju Tirina i sa

Stromberga signal. Neprekidno znamo gdje se oba broda nalaze. Moramo jedino biti u blizini i uplesti se u pravi tren.- Moj brod treba biti u odlučnom trenutku na pravom mjestu.- Onda slijedite Stromberg na prikladnoj udaljenosti iza horizonta. Možete se ravnati po njegovu radiosignalu. Ili držite vezu sa

mnom na Karli. Ili oboje.- Pretpostavimo da signal zataji ili da Tirina otkriju?- Taj se rizik mora odvagnuti u usporedbi s opasnošću da se odamo ako ponovo počnemo pratiti Dicksteina, pod pretpostavkom

da ga uspijemo pronaći.- Ipak, on ima pravo - rekao je Voroncov.Sad je na Rostovu bilo da zine.Hasan je otkopčao ovratnik.- Mogu li otvoriti prozor?- Ne otvara se - objasnio je Voroncov.- Zar ovdje ne znaju za klimatizaciju?- U Moskvi?Hasan se okrenuo i obratio Rostovu.- Razmislite. Htio bih biti potpuno siguran da ćemo te ljude zaskočiti.- Razmišljao sam. Sigurni smo koliko samo možemo biti. Vratite se u Kairo, pribavite brod i ostanite u vezi sa mnom.Prokleti pokrovitelj, opsovao je u sebi Hasan.Okrenuo se Voroncovu.- Da budem posve iskren, ne mogu reći svojim ljudima da sam tim planom zadovoljan ako ne uspijemo ukloniti ovu posljednju

neizvjesnost.- Slažem se s Hasanom - izjavio je Voroncov.- A ja ne - odrezao je Rostov. - Plan je ovakav kakav jest već potvrdio Andropov.Sve dotad Hasan je mislio da će izići na njegovo jer je Voroncov bio na njegovoj strani, a on je bio Rostovljev šef. Ali spomen

prvog čovjeka KGB-a kao da je označio pobjednički potez u ovoj igri: Voroncov je time bio gotovo ušutkan i Hasan je ponovomorao prikriti zdvojnost.

- Plan se može izmijeniti - primijetio je naposljetku Voroncov,- Samo s Andropovljevim odobrenjem - podvukao je Rostov. - A moju podršku za promjenu nećete dobiti.Voroncov je stisnuo usta. Mrzi Rostova, pomislio je Hasan; a i ja.- Pa dobro - dometnuo je Voroncov.Sve vrijeme koje je proveo u tajnoj službi Hasan je bio dio profesionalnog tima egipatske službe KGB-a, čak i fedajina. Uvijek

je bilo ljudi, iskusnih i odlučnih, koji su mu davali direktive, naredbe i preuzimali krajnju odgovornost. Sad je, odlazeći iz sjedištaKGB-a u hotel, shvatio da je prepušten sam sebi.

Sam je morao pronaći neuhvatljivog i vještog čovjeka i otkriti njegovu najbolje čuvanu tajnu.Nekoliko dana bio je u panici. Vratio se u Kairo, ispričao Rastovljevu priču i pribavio egipatski brod koji je Rostov tražio.

Njegov problem stršao mu je pred očima poput gole stijene kojom se ne može popeti dok ne sagleda bar dio staze prema vrhu.Nesvjesno je u svojoj prošlosti tražio načine i pristupe koji bi mu omogućili da se upusti u takav pothvat, da djeluje samostalno.Morao je posegnuti daleko unatrag.Nekoć je Hasan bio posve drukčiji čovjek. Bio je imućan, gotovo aristokratski mladi Arapin kojem je Svijet ležao pod nogama.

Bio je uvjeren da može postići manje-više sve što zaželi, a to se uvjerenje i potvrđivalo. Otišao je studirati u Englesku, stranu zemlju,bez muke ušao je u englesko društvo ne mareći i čak ne pitajući što ljudi o njemu misle.

I tad je bilo trenutaka kad je morao učiti, ali mu je i to išlo lako. Jednom ga je neki kolega student, grof taj i taj, pozvao na ladanjeda igraju polo.

Hasan nikad nije igrao polo. Raspitao se za pravila, neko vrijeme promatrao igru, uočavajući kako se drže palice, kako udarajuloptu, kako dodaju i zašto; potom se uključio. Bio je nespretan s palicom ali je jahao kao vjetar: igrao je sasvim dobro, neizm jernouživao, a njegova je momčad pobijedila.

Sad, 1968, je rekao sebi: mogu postići što želim, ali koga ću nastojati nadmašiti?Odgovor je dakako bio: Davida Rostova.Rostov je bio nezavisan, samouvjeren, sposoban, blistav. Mogao je pronaći Dicksteina, čak i kad se činilo da je pobijeđen, bez

traga, u ćorsokaku. Dvaput je to učinio. Hasan se prisjetio: Pitanje. Zašto je Dickstein u Luxembourgu?Što mi znamo o Luxembourgu? Što tamo ima?Burza, banke, Evropsko vijeće, Euratom...Euratom! Pitanje. Dickstein je nestao. Kamo je mogao otići?Ne znam. Ali koga znamo tko će znati?Samo profesor Ashford u Oxfordu... Oxford! Rostovljev je pristup bio da ispita svaki djelić informacije, bilo koje informacije, bez obzira kako beznačajne, da bi se dočepao

cilja.Nevolja je bila u tome što su, činilo se, iskoristili sve djeliće informacija koje su imali. Onda ću pribaviti nove, pomislio je Hasan: mogu postići što zaželim. Rešetao je svoje pamćen je tragajući za svim čega se uspio sjetiti iz onog zajedničkog vremena u Oxfordu. Dickstein je bio u

ratu, igrao je šah, odjeća mu je bila bijedna...Imao je ma jku.Ali ona je umrla.Hasan nije nikad upoznao njegovu braću, sestre ili rođake. Sve je to bilo jako davno a ni tad nisu bili osobito bliski.Međutim netko je drugi mogao znati nešto više o Dicksteinu: profesor Ashford.Tako se Jasif Hasan iz zdvojnosti ponovo vratio u Oxford. Cijelim putem, u avionu iz Kaira, u taksiju od londonskog aerodroma do kolodvora Paddington, u vlaku za Oxford i do male

zeleno-bijele kuće na rijeci, razmišljao je o Ashfordu. Zapravo je prezirao profesora. Možda je Ashford u mladosti bio avanturist, alise preobrazio u slabića, političku neznalicu, akademičara koji čak ženu nije uspijevao drža ti na uzdi. Čovjek ne može poštovatistarog rogonju, a činjenica što Englezi nisu tako razmišljali samo je povećavala Hasanov prezir.

Brinuo se da bi Ashforda njegova slabost s nekom vrstom lojalnosti prema Dicksteinu kao prijatelju i učeniku mogla priječiti dase uplete.

Pitao se da li da iskoristi činjenicu što je Dickstein Židov. Znao je iz vremena koje je proveo u Oxfordu da je najtvrdokornijiantisemitizam u Engleskoj onaj u gornjim klasama: londonski klubovi koji još uvijek nisu primali Židove bili su u West Endu, ne uEast Endu. Ali, Ashford je u tome bio iznimka. Volio je Bliski istok, a njegov je proarapski stav bio motiviran etički, ne rasno. Ne:takav bi pristup bio pogrešan.

Naposljetku je odlučio da se posluži istinom; da ispriča Ashfordu zašto želi naći Dicksteina i da se nada kako će mu Ashford izistih razloga htjeti pomoći.

Kad su se rukovali i natočili šeri, sjeli su u vrt i Ashford je upitao:- Što vas opet dovodi u Englesku?Hasan mu reče istinu.- Tražim Nata Dicksteina.Sjedili su uz rijeku u kutu vrta ograđenog živicom gdje je Hasan prije toliko godina ljubio prelijepu Eilu. Taj ugao bio je zaštićen

od listopadskog vjetra i tu je još grijalo ponešto jesenjeg sunca.Ashford je bio suzdržljiv, oprezan, bezizražajna lica.- Mislim da će najbolje biti ako mi kažete što se događa.Hasan je zamijetio da je profesor tokom ljeta napravio male ustupke modi. Pustio je zaliske i dopustio da mu redovnički vijenac

kose poraste, a ispod starog sakoa od tvida nosio je traperice sa širokim kožnatim pojasom.

- Reću ću vam - izgovorio je Hasan s neugodnom pomisli da bi Rostov bio profinjeniji - ali tražim vašu riječ da stvar neće ićidalje.

- Pristajem.- Dickstein je izraelski špijun.Ashfordove se oči suziše, ali nije ništa rekao.- Cionisti namjeravaju izraditi nuklearne bombe ali nemaju plutonija. Potrebna im je tajna isporuka urana da bi u svojim

reaktorima proizveli plutonij. Dicksteinov je zadatak da ukrade taj uran, a moj da ga spriječim u tome. Htio bih da mi pomognete.Ashford je zurio u šeri, potom iskapio čašu.- Ovdje se radi o dva pitanja - rekao je, i Hasan shvati da će Ashford ovo tretirati kao intelektualni problem, što je karakteristična

obrana zastrašenog akademičara. - Prvo je, mogu li ja ili ne mogu pomoći; drugo, da li bi trebao ili ne. Ovo posljednje je važnije,mislim. Bar u moralnom smislu.

Hasan je poželio da ga ščepa za vrat i prodrma.Možda to mogu, barem figurativno učiniti. Rekao je:- Dakako da trebate. Vi vjerujete u našu stvar.- Nije to tako jednostavno. Od mene se traži da se umiješam u sukob dvaju naroda prema kojima osjećam simpatiju.- Aii samo jedan ima pravo.- Stoga bih trebao pomoći onom ko ji ima pravo, a iznevjeriti onaj koji nema?- Naravno.- U tome ne postoji nikakav "naravno". Što ćete poduzeti kad i ako nađete Dicksteina?- Radim za egipatsku tajnu službu, ali sam odan, a vjerujem i vi, Palestini.Ashford nije zagrizao u meku.- Nastavite - rekao je neobavezno.- Moram saznati točno kad i gdje Dickstein namjerava ukrasti taj uran. - Hasan je oklijevao. - Fedajini će doći tamo prije

Dicksteina i ukrasti ga za sebe.Ashfordu su zablistale oči:- Zaboga! Kako sjajno.Samo što nije zagrizao, pomislio je Hasan. Boji se ali je i ushićen.- Lako je vama ovdje u Oxfordu biti lojalan Palestini, predavajući, odlazeći na skupove. Za one od nas koji se tamo vani borimo

za zemlju, stvari su malo drugači je. Ovdje sam da od vas zatražim nešto konkretno u vezi s vašim političkim stavom: da zaključiteda li vaši ideali nešto doista znače. Tu ćemo vi i ja saznati da li vam arapska stvar predstavlja išta više od romantičnog koncepta. Ovoje test, profesore.

- Možda imate pravo - rekao je Ashford.Imam te, obradovao se Hasan. Suza je odlučila priznati ocu da je zaljubljena u Nata Dicksteina. lsprva nije bila sigurna u sebe, ne istinski. Ono nekoliko dana

koje su zajedno proveli u Londonu bilo je ludo, sretno i zaljubljeno ali je kasnije shvatila da takvi osjećaji mogu biti kratkotrajni.Odlučila je da ne donosi nikakav zaključak. Ponašat će se prirodno i vidjeti kako se stvari budu odvijale.

U Singaporeu se nešto dogodilo što je sve izmijenilo. Dva stjuarda iz posade bila su homići pa su koristili samo jednu od dvijedodijeljene hotelske sobe; tako je posadi preostala druga soba da priredi zabavu. Na zabavi je jedan od pilota poćeo udvarati Suzi.Bio je to inače tih, nasmiješen plavokos momak, nježne građe i otkačenog smisla za šalu. Sve su se stjuardese slagale da je vrlopoželjan. Prije bi Suza bez razmišljanja legla s n jim. Ali sad je rekla ne, zapanjivši cijelu posadu. Razmišljajući kasnije o tomezaključila je da više ne želi da je povaljuju.

Jednostavno joj se to zgadilo. Željela je samo Nathaniela. Bilo je to... bilo je pomalo kao kad je izišao drugi Beatlesov album, ikad je prebrala hrpu ploča Elvisa, Roya Orbisona i Everly Brothersa, te shvatila da ih ne želi slušati, nisu je više privlačill, toliko putaih je čula i sad je željela glazbu višeg reda. Ovo je sličilo tome, samo još i više.

Dicksteinovo je pismo prevagnulo. Napisano bogzna gdje a bačeno na aerodromu Orly u Parizu.Svojim sitnim urednim rukopisom s pretjeranim petljama u slovu g i y istresao je srce na način koji ju je još jače shrvao jer je

dolazio od obično suzdržana čovjeka. Plakala je nad pismom.Željela je da može naći načina da sve to objasni ocu.Znala je da je protivnik Izraelaca. Dickstein je bio stari student i otac se iskreno obradovao kad ga je ugledao. Bio je spreman

preći preko činjenice da je nekadašnji student sada na neprijateljskoj strani.Ali sad je namjeravala Dicksteina trajno uključiti u svoj život, kao člana obitelji. U pismu je rekao: "Žlim da to bude zauvijek", a

Suza je bila nestrpljiva da mu odgovori: "Da, i ja tako želim."Smatrala je da na Bliskom istoku obje strane griješe. Bijeda koju su trpjele izbjeglice bila je nepravedna i vrijedna samilosti, ali je

držala da bi mogli prionuti i stvoriti sebi nove domove. To nije lako, ali je lakše od ratovanja a prezirala je teatralno junačenje kojemtoliki arapski muškarci nisu mogli odoljeti. S druge je strane bilo jasno da su cijelu prokletu kašu prvobitno zamijesili cionisti

zauzevši zemlju koja je pripadala drugom narodu.Njezin otac nije bio sklon takvom ciničnom gledištu jer je stvari vidio crno-bijelo, u čemu je prelijep duh njegove žene stajao na

strani pravde.Bilo je to teško za n jega.Ona mu je već davno izbila iz glave san da će je jednog dana provesti crkvenom lađom u bijeloj vjenčanici, ali je još povremeno

govorio da bi se morala skrasiti i roditi mu unučicu. Pomisao da bi mu unuče moglo biti Izraelac bila bi za njega strašan udarac.Ipak, takvu cijenu čovjek plaća kad je roditelj, pomislila je Suza ulazeću u kuću. Viknula je: - Tata, stigla sam - skidajući ogrtač i

kompanijsku torbu.Nije se odazvao ali je njegova aktovka bila u predvorju: vjerojatno je u vrtu. Pristavila je kotlić da zagrije vodu, izišla iz kuhinje i

pošla prema rijeci, tražeći u mislima prikladne riječi kojima će mu priopćiti vijest. Možda bi trebala početi s pričom o svom putu ipostepeno prijeći...

Približavajući se živici začula je glasove.- I što ćete početi s njim? - pitao je očev glas.Suza je zastala ne znajući da li da se pokaže.- Slijedit ću ga - rekao je nepoznati glas. -Dicksteina ne smijemo ubiti dok se stvar ne okonča.Rukom je pokrila usta da priguši krik užasa.Potom se prestravljena okrenula i nečujno potrčala natrag u kuću. - Pa dobro, ako slijedimo metodu koju bismo mogli nazvati Rostovljevom, prisjetimo se svega što znamo o Natu Dicksteinu -

predložio je profesor Ashford.Radi kako god hoćeš, pomislio je Hasan, ah, zaboga, učini nešto.- Rođen je u londonskom East Endu. Otac mu je umro dok je još bio dječak. Što je s majkom?- I ona je umrla, prema našem dosjeu.- Ah. Ušao je u rat negdje 1943, mislim. Uostalom, na vrijeme da sudjeluje u iskrcavanju na Siciliju. Ubrzo zatim je zarobljen,

negdje na pola puta prema sjeveru, ne sjećam se imena mjesta. Govorkalo se, toga se jamačno sjećate, da je u koncentracionimlogorima zlo prošao budući da je Židov. Poslije rata došao je ovamo. On...

- Sicilija - prekinuo ga je Hasan.- Da?- U njegovu dosjeu spominje se Sicilija. Navodno je bio upleten u krađu brodskog tereta oružja naši su ljudi kupili oružje od

jedne od bandi Sicilijanaca.- Ako vjerujemo onom što pišu novine – rekao je Ashford - na Siciliji postoji samo jedna banda kriminalaca.- Naši ljudi sumnjaju da su otmičari Sicilijancima platili za točne informacije o kretanju tereta.- Zar nije on na Siciliji spasio život onom čovjeku?Hasan se pitao o čemu Ashford govori. Ali svladao je nestrpl jivost. Neka lupa.- Spasio ŽlVOT?- Nekom Amerikancu. Zar se ne sjećate? Nisam to zaboravio. Dickstein je doveo tog čovjeka ovamo. Nekakvog grubog

američkog vojnika. Taj mi je pričao cijeli događaj, baš tu u kući. Evo, već smo bliže. Morali ste sresti tog čovjeka, bili ste ovdje togdana, zar se ne sjećate?

- Ne mogu potvrditi - promrmljao je Hasan. Bio je zbunjen... vjerojatno se tad u kuhinji vrtio oko Eile.- Bilo je... uznemirujuće - rekao je Ashford.Zurio je u vodu koja je polagano tekla; dok mu se sjećanje vratilo dvadeset godina unatrag a lice načas zasjenilo tugom, kao da

se sjetio svoje žene. Potom je rekao: - Tu smo bili svi okupljeni, profesori i studenti, vjerojatno raspravljajući o atonalnoj glazbi iliegzistencijalizmu s čašama šerija u ruci kad je ušao krupni vojnik i počeo pričati o snajperima, tenkovima, krvi i smrti. Sve je toizazvalo istinsku zebnju; stoga se svega tako jasno i sjećam.

Pričao je da mu je obitelj sa Sicilije i da su njegovi rođaci častili i slavili Dicksteina zato što mu je spasio život. Jeste li rekli da jeneka sicilijanska banda obavijestila Dicksteina o brodskom teretu oružja?

- To je moguće.- Možda ih nije morao podmititi.Hasan je stresao glavom. Bio je to podatak iz kojeg bi Rostov uspio nešto izvući. Ali kako da ga on upotrijebi?- Ne vidim kako bi nam ovo moglo koristiti -rekao je naglas. - Kako bi tako davna Dicksteinova otmica mogla biti povezana s

mafijom?- Mafija - prisjetio se sad Ashford. - Tu sam riječ tražio. A ime tom čovjeku bilo je Cortone. Tony Cortone... ne, Al Cortone iz

Buffaloa. Rekoh vam da pamtim svaku pojedinost.- Ali gdje je veza? - nestrpljivo je pitao Hasan.Ashford je slegnuo ramenima.- Jednostavno ova. Dickstein je već jednom ranije koristio Cortonea da od sicilijanske mafije dobije pomoć za pljačku oružja na

Sredozemlju.

Ljudi ponavljaju svoju mladost, znate. Mogao bi to i sad ponoviti.Hasan je počeo uviđati: spoznaja je rađala nadu. Bila je to tek pretpostavka, izdaleka ispal jen hitac, ali razložan. Postojale su

istinske šanse da još sustigne Dicksteina.Ashford je činilo se bio zadovol jan sobom.- Lijep spekulativni izvod. Volio bih da ga mogu objaviti s fusnotama.- Možda imate pravo - rekao je Hasan zamišljeno.- Zahladilo je, vratimo se u kuću - predložio je profesor.Dok su se vraćali kroz vrt Hasan je letimice pomislio kako nije naučio da bude poput Rostova; samo je u Ashfordu našao

zamjenu. Možda je njegove nekadašnje ponosne nezavisnosti zauvijek nestalo. Bilo je u tome nečeg nemuževnog. Pitao se da li iostali fedajini osjećaju slično, i je li to razlog što su tako krvožedni.

Ashford je rekao:- Nevolja je da Cortone neće htjeti ništa odati, bez obzira zna li što.- Bi li rekao vama?- Zašto? Jedva da bi me se sjetio. Da je Eila živa, mogla bi otići tamo i nešto mu napričati...- E, pa - Hasan je želio da Eilu ne miješaju u ovaj razgovor. - Morat ću sam pokušati.Ušli su u kuću. U kuhinji su ugledali Suzu; zatim su se zgledali i znali da imaju rješenje.Do dolaska muškaraca u kuću Suza se gotovo uspjela uvjeriti da je u vrtu pogrešno čula misleći da govore o ubojstvu Nata

Dicksteina. Sve je to bilo nestvarno: vrt, rijeka, jesenje sunce, profesor i njegov gost... ubojstvu tu nije bilo mjesta, cijela je pomisaobila fantastična poput sjevernog medvjeda u saharskoj pustinji. Osim toga se njezina zabuna mogla dobro psihološki objasniti:namjeravala je reći da voli Dicksteina i plašila se kako će on to prihvatiti. Freud bi vjerojatno predskazao da bi u tom trenutku moglazamisliti kako otac želi ubiti njezina ljubavnika.

Zato što je gotovo povjerovala u sve to, uspjela se srdačno nasmiješiti i reći:- Tko želi kave? Upravo sam skuhala svježu.Otac ju je poljubio u obraz.- Nisam znao da si se vratila, srce.- Ovaj tren, baš sam te htjela potražiti. – Zašto pričam laži?- Ne poznaješ Jasifa Hasana. Bio je moj student dok si još bila mala.Hasan joj je poljubio ruku, i zinuo u nju kao i svi koji su poznavali Eilu.- Prekrasni ste kao što vam je bila i majka - rekao je ne laskajući, ni udvorno, već začuđeno.- Jasif je bio ovdje prije nekoliko mjeseci, ubrzo nakon što nas je obišao njegov nekadašnji kolega Nat Dickstein. Mislim da si

tada bila tu, ali ne i kad je Jasif došao.- Je li to na neki način u ve... vezi? - upitala je i u sebi proklela što joj se glas prepuknuo.Obojica su se zgledala, a otac je odgovorio:- Zapravo jest.Tad je znala da nije pogrešno čula; zaista su se spremali ubiti jedinog čovjeka kojeg je u životu ljubila. Suze su joj navrle pa se

okrenula i zabavila oko šalica i tan jurića.- Želio bih da nešto učiniš, srce - rekao je otac. -Nešto vrlo značajno za spomen svoje majke. Sjedni.Udahnula je duboko i s jela sučelice ocu.- Hoću da pomogneš Jasif u da pronađe Nata Dicksteina - rekao je.Od tog je trenutka zamrzila oca. Osjetila je iznenada tog časa da je njegova ljubav prema njoj neiskrena, da nikad nije u njoj

gledao samosvojno biće, nego se njome koristio kao i njezinom majkom.Nikad se više neću brinuti o njemu, služiti mu; nikad više pitati kako se osjeća, je li osamljen, što mu treba... Shvatila je u tom

istom trenu da je i majka jednom morala doći do istog zaključka. Ona neće učiniti što i Eila, i prezirati ga.- U Americi postoji čovjek koji možda zna gdje je Dickstein. Hoću da odeš tamo s Jasifom i da, ga pitaš - nastavio je otac.Nije odgovorila. Hasan je njeno bezizražajno lice shvatio kao neshvaćanje pa je počeo objašnjavati.- Vidite, taj je Dickstein izraelski agent koji radi protiv našeg naroda. Moramo ga spriječiti. Cortone, čovjek u Buffalou, mu

možda pomaže, a ako je tako tad neće htjeti surađivati s vama. Možete mu reći da ste vi i Dickstein 1jubavnici.- Ha-ha! - Suzin je smijeh bio pomalo histeričan te se ponadala da će ga pogrešno shvatiti. Sabrala se i uspjela smiriti, sjediti

mirno bezizražajna lica, dok su joj pričali o žutoj pogači i čovjeku na Coparelliu, i radioodašiljaču na Strombergu, i Mahmudu injegovom planu za otmicu, te koliko bi sve to značilo za palestinski pokret; pri kraju je priče posve zanjemila, nije se morala višepretvarati.

- Dakle, draga, hoćeš li pomoći? Hoćeš li to učiniti?Uspjela se savladati s naporom koji ju je zapanjio i nasmiješiti srdačnim smiješkom stjuardese.Ustala je i rekla:- To je previše za tako kratko vrijeme, zar ne?Razmislit ću o tome u kadi.Dok je ležala u vrućoj vodi iza zaključanih vrata sve joj je postupno postalo jasno.

To je dakle Nathaniel morao izvršiti Prije njhova ponovnog viđenja: ukrasti brod. A zatim, rekao je, neće skinuti oči s nje desetili petnaest godina. Možda to znači da će se povući s posla.

Ali, dakako, nijedan njegov plan neće uspjeti jer neprijatelji znaju sve. Taj Rus se sprema potopiti Natov brod, Hasan prvi doćido njega i oteti ga, zatim zaskočiti Nata. U oba slučaja Dickstein je u opasnosti; u oba slučaja ga žele uništiti. Suza bi ga moglaupozoriti.

Kad bi samo znala gdje je!Kako su malo ona dvojica u prizemlju znala o njoj! Hasan je jednostavno pretpostavljao, poput pravog arapskog muškog

šoviniste, da će ona izvršiti što god joj narede. Otac je pretpostavljao da će stati na stranu Palestinaca zato što je i on stao, a on jemozak obitelji. Nikad nije znao što njegova kći misli, a takav je bio i sa ženom. Eila ga je uvi jek mogla lako prevariti; nikad nijeposumnjao da možda nije onakva kakvom se prikazuje.

Kad je Suza shvatila što bi trebala učiniti, ponovo se užasnula.Ipak, postojao je način da možda pronađe Nathaniela i upozori ga."Naći Nata" to su i oni od nje tražili.Znala je da bi ih mogla obmanuti jer su pretpostavljali da je uz njih.Mogla je, znači, izvesti što su tražili. Naći Nata i tad ga upozoriti.Bi li time pogoršala stvari? Da bi ga ona mogla naći, morala je njih dovesti do njega. Ali ako ga Hasan i ne nađe, Nata

ugražavaju Rusi.Bude li upozoren na vrijeme, mogao bi izmaknuti opasnostima.Možda bi se mogla otresti Hasana prije nego što nađe Nata.Što joj preostaje? Čekati, nastaviti kao da se ništa nije dogodilo, nadati se telefonskom pozivu koji možda nikad neće doći...Shvatila je da je na ovakvo razmišljan je djelomice tjera i želja da vidi Dicksteina, a djelomice pomisao da bi u otmici mogao

poginuti, da joj je to možda posljednja prilika. Ali bilo je i dobrih razloga; ako se ne pokrene, Hasanu će otežati akciju, a preostajujoš Rusi i njihovi planovi.

Donijela je odluku. Pretvarat će se da radi s Hasanom kako bi mogla pronaći Nathaniela.Bila je neobično radosna. U stupici a opet slobodna; podvrgla se očevoj volji, ali je osjećala da mu se naposljetku oprla. Ma što

se desilo, ona odsad pripada Nathanielu.Istodobno se jako bojala.Stupila je iz kade, obrisala se, odjenula te sišla dolje da im saopći dobru vijest. U četiri sata u jutro, 16. studenog 1968, Coparelli je pristao u Vlissingenu na nizozemskoj obali i uzeo na palubu lučkog pilota

da ga provede kroz kanal Westerschelde do Antwerpena. Za četiri sata, na ulazu u luku, na palubu se popeo drugi pilot da brodprovede kroz dokove. Iz glavne luke proklizio je s zastavom Royers, duž Sueskog kanala, ispod Sibirskog mosta u dok Kattendijk,gdje se ukotvio.

Nat Dickstein je promatrao njegov dolazak. Kad je ugledao brod koji polagano ulazi i pročitao na njemu ime Coparelli, sjetio selimenih bačava sa žutom pogačom kojim će ubrzo ispuniti njegovu utrobu. Obuzeo ga je čudan osjećaj, nalik onom koji ga jepreplavio kad je gledao Suzino golo tijelo... da, gotovo nalik pohoti.

Svrnuo je pogled s veze br. 42 na željezničku prugu što je tekla gotovo uz sam rub keja. Naprijed je stajao vlak od jedanaestvagona s lokomotivom. Deset vagona bilo je ispunjeno s pedeset jednom dvjestolitarskom bačvom zalemljena poklopca, plaštuispisanom štampanim slovima PLUMBAT, u jedanaestom je vagonu bilo samo pedeset bačava.

Stajao je tako blizu tim bačvama, tom uranu. Mogao je prići i dotaknuti vagone. To je već učinio tog jutra i pomislio: zar ne bibilo sjajno napasti luku helikopterima s izraelskim komandosima i jednostavno ukrasti materijal.

Coparelli je trebao brzo otploviti. Lučke su vlasti bile doduše uvjerene da je rukovanje žutom pogačom neopasno, ali ipak nisuželjele da im takav teret ostane u luci ma i tren više nego što bude potrebno. Jedan kran je već bio pretrpavan da utovari bačve ubrod. Ipak su se prije utovara morale posvršavati neke formalnosti.

Prvi kojeg je Dickstein vidio gdje se penje na brod bio je zastupnik brodovlasnika. Morao je platiti pilotima i uzeti od kapetanapopis posade za lučku policiju.

Drugi se na brod popeo Josef Cohen. Morao je kurtoazno obići klijenta. Cohen će kapetanu predati bocu viskija i popiti čašicu snjim i predstavnikom brodovlasnika. Osim toga, ponio je snopić karata za besplatan ulaz i piće u najboljem noćnom lokalu grada. Teće karte kapetan razdijeliti oficirima. Cohen će usput saznati i ime strojarskog inženjera. Dickstein je predložio da Cohen zatražipopis posade i zatim odbroji besplatne ulaznice za svakog oficira po jednu.

Bez obzira kako je to izveo, uspio je. Kad je Cohen sišao s broda i prešao kej na putu u svoj ured, prošao je mimo Dicksteina teje i ne usporivši, prošaptao:

- Strojar se zove Sarne.Dizalica je puštena u pogon tek poslije podne i lučki radnici počeše trpati bačve u trt skladišna prostora Coparellia, Svaka se tona

morala pojedinačno utovariti i u unutrašnjosti broda učvrstiti klinovima. Kako se i očekivalo, utovar tog dana ni je završen.Navečer je Dickstein posjetio navedeni noćni lokal. Za barom, nedaleko telefona, sjedila je zapanjujuća žena tridesetih godina,

crne kose i dugačka, aristokratska lica, ponešto bahata izraza.. Bila je u elegantnoj crnoj haljini koja je isticala uzbudljive noge, i

visoke, okrugle grudi. Dickstein joj je gotovo nezamjetno kimnuo, ali je nije oslovio. Sjedio je u kutu, rukama obuhvatio čašu piva,nadajući se da će pomorci uskoro stići. Morali su doći. Zar su pomorci ikad odbili besplatno piće?

Nisu.Noćni se lokal počeo puniti. Dvojica su ženi u crnoj haljini predložila nešto nepristojno, ali je ona obojicu otjerala i tako im dala

na znanje da nije ovdje noćna dama. Oko devet sati Dickstein je izišao u predvorje i odatle telefonom nazvao Cohena.Prema dogovoru, Cohen je pod nekom izlikom nazvao kapetana Coparellija i doznao da su svi oficiri osim dvojice uzeli

besplatne ulaznice. Iznimke su bile sam kapetan koji je morao obaviti administrativne poslove, i radiotelegrafist, novi čovjek,najmljen u Cardiffu pošto je Lars slomio nogu. A taj je bio prehlađen.

Tad je Dickstein nazvao broj lokala u kojem se nalazio. Zamolio je da pozovu gospodina Sarnea kojise, kako je čuo, nalazi ubaru. Dok je čekao, čuo je kako konobar izvikuje Sarneovo ime; glas se dvostruko čuo: izravno iz bara i kroz nekoliko miljatelefonskih kablova. Naposljetku se netko javio na. telefon.

- Da? Halo? Na telefonu Sarne. Tko je tamo?Halo?Dickstein je objesio slušalicu i brzo se vratio u bar. Pogledao je prema telefonu uz tezgu. Žena u crnoj haljini ćaskala je s

krupnim, plavokosim tridesetogodišnjakom preplanula lica kojeg je Dickstein tog dana već vidio na keju. To je dakle bio Sarne.Žena se smješkala Sarneu. Osmjehivala ljubazno, što je svakog muškarca moralo očarati kad je pažljivije pogleda. U srdačnom

osmijehu otkrivala je pravilne zube iza nacrvenjenih usnica, poprativši to snenim dizanjem kapaka koje nije odavalo da je tovježbano tisuću puta pred zrcalom.

Dickstein je opčarano promatrao. Nije pojma imao kako se takve stvari odvijaju, kako se to muškarci dogovaraju sa ženama iobrnuto, još mu je bilo manje jasno kako žena može odabrati muškarca a da on istodobno vjeruje kako je on odabrao nju.

I Sarne je očigledno imao šarma. Kesio se tako vragolasto i mladenački da je djelovao deset godina mlađe. Rekao joj je nešto aona se nastavila smješkati. Zatim je zakrzmao kao čovjek koji bi ćaskao i dalje ali mu ne pada napamet o čemu. Na Dicksteinov užasokrenuo se da ode.

Ali žena je bila, dorasla situaciji. Dickstein nije morao brinuti. Dotakla je rukav Sarneova blejzera i on se ponovo okrenuo k njoj.Odjednom je držala cigaretu u ruci a Sarne se tapšao po džepovima tražeći šibice. Očigledno nije bio pušač. Dickstein bi bio najrađezastenjao. Ali žena je izvukla upaljač iz večernje torbice koja je ležala ispred nje na baru i pružila ga Sarneu. Oficir joj pripali.Dickstein sad nije mogao otići. Progurao se do šanka i stao iza Sarnea koji je gledao u ženu. Dickstein naruči još jedno pivo.

Žena je imala ugodan glas koji je pozivao, a sad je ubacila u igru sve svoje umijeće.- To mi se stalno događa - rekao je Sarne.- Mislite telefon? - upitala je žena.Sarne je kimnuo.- Problemi sa ženama. Mrzim ih. Cijelog života žene donose jad i nevolje. Volio bih da sam homoseksualac.Dickstein je bio zatečen. Što on tu priča? Misli to ozbiljno? Zar joj daje košaricu?-Pa zašto niste? - upitala je.- Muškarci mi ništa ne znače.- Postanite redovnik.- Vidite, imam još jedan problem: neutaživ seksualni apetit. Stalno mi treba, često više puta u jednoj noći. To je zaista krupan

problem. Hoćete h još što popiti?Aha, to je bila samo zamka. Kako je to samo smislio? Dickstein je pretpostavljao da se pomorci stalno služe takvim trikovima.

Svaki je među njima jamačno stručnjak na tom polju.Tako se nastavilo. Dickstein se morao diviti vještini kojom je žena vukla Sarnea za nos puštajući ga da povjeruje kako je

inicijativa u njegovim rukama. Pričala mu je da je u Antwerpenu samo preko noći i da je u dobrom hotelu unajmila sobu.Uskoro je predložio da popiju šampanjca, ali je ovaj u lokalu bi jedna splačina, te se ne može usporediti s onim koji će možda

dobiti u kakvom hotelu, u njezinu, na primjer.Izišli su iz kluba kad je počeo program. Dicksteirn je bio zadovoljan. Sve dosad je dobro teklo.Deset minuta promatrao je plesačice koje su dizale noge i zatim izišao.Najmio je taksi do hotela i stubištem se popeo do sobe. Tu je stajao uz spojna vrata susjedne sobe.Čuo je ženski hihot i tihi Sarneov glas.Dickstein je sjeo na krevet da pregleda plitki cilindar. Brzo je okrenuo pa zatvorio pipac i osjetio oštar, slatkasti miris. Nije ga

omamio. Pitao se koliko toga treba udahnuti da bi plin počeo djelovati. Nije stigao temeljito iskušati spravu.Glasovi iz susjedne sobe su se pojačali. Dickstein se zbunio. Pitao se koliko je Sarne još trijezan.Hoće li se htjeti vratiti na brod čim obavi posao sa ženom? To bi bilo nezgodno. Značilo bi da bi se morao s njim rvati po

hodnicima - vrlo neprofesionalno i rizično.Dickstein je čekao, napet, zbunjen, nemiran.Žena je bila u vješta svom poslu. Znala je da Dickstein želi da Sarne zaspe i nastojala ga dobro iscrpsti.Činilo se da toj gimnastici nema kraja.Bila su prošla dva sata u noći kad je pokucala na spojna vrata. Šifra je bila tri polagana kucaja ako je zaspao, šest brzih ako se

spremao otići.Pokucala je triput, polagano.Dickstein je otvorio vrata. Potiho je ušao u susjednu sobu s plinskim cilindrom u jednoj, a maskom za lice u drugoj ruci.Sarne je ležao nauznak, gol, zamršene plave kose, razjapljenih usta, sklopljenih oči ju. Tijelo mu je izgledalo atletski i jako.

Dickstein je prišao i osluhnuo disanje. Mornar je udahnuo, pa izdahnuo a kod sljedećeg udisaja Dickstein je otvorio pipac i poklopiomaskom nos i usta spavača.

Sarne je širom otvorio oči. Dickstein pritisnu masku još jače. Pol udisaja: neshvaćanje u Sarneovim očima. Dah se pretvorIo ukrkljaj i Sarne otkloni glavu, ali ne uspjevši oslabiti Dicksteinov pritisak, poče njome klatiti amo-tamo. Dickstein se laktom osloniona pomorčeva prsa. pomislivši: zaboga, ovo ide prepolagano!

Sarne je izbacio zrak. Nedoumica u očima pretvorila se u strah i paniku. Ponovo je udahnuo da bi se mogao snažni je otimati.Dickstein je već htio pozvati ženu da mu ga pomogne pridržati. Ali drugi je udisaj postigao svrhu: otpor je slabio; kapci zatreptaše isklopiše se. Do kraja drugog udisaja strojar je pao u san.

Sve to potrajalo je nepune tri sekunde i Dicksteinu je odlanulo. Sarne se vjerojatno ničega neće ni sjećati. Upumpao mu je jošmalo plina, da se osigura, potom je ustao.

Pogledao je ženu. Imala je na sebi cipele, čarape i pojas za čarape; ništa drugo. Bila je raskošna.Uhvatila je njegov pogled i raširila ruke, nudeći se: na vašu službu, gospodine. Dickstein je stresao glavom sa žalnim osmijehom

koji je samo djelomice bio nježan.Sjeo je na stolac uz krevet i promatrao je dok se odijevala: kao paučinu tanke gaćice, mekani prslučić, nakit, haljinu, ogrtač,

torbicu. Prišla mu je a on joj je pružio 8.000 guldena. Poljubila ga je u obraz i zatim spremila novčanice. Otišla je bez riječi.Dickstein je prišao prozoru. Tren kasnije prepoznao je reflektore njezina sportskog automobila koji se provezao duž hotelskog

pročelja i skrenuo u smjeru Amsterdama.Sjeo je da čeka. Uskoro mu se pridrijemalo.Prešao je u svoju sobu i od posluge naručio kavu.Ujutro je nazvao Cohen i saopćio mu da prvi oficir Coparellija traži svojeg inženjera po svim barovima, bordelima i krčmama

Antwerpena.U 12.30 Cohen se ponovo javio. Nazvao ga je kapetan da mu kaže kako je teret utovaren a njegov se strojarski inženjer izgubio.- Kapetane, danas je vaš sretan dan – odgovorio mu je agent.U 14.30 je Cohen izvijestio da je osobno prisustvovao odlasku Dietera Kocha s mornarskom vrećom preko ramena na brod

Coparrelli.Dickstein je Sarneu, kad god se počeo meškoljiti, dao malo plina. Posljednju dozu dao mu je idućeg jutra oko 6 sati, potom je

platio obje sobe i nestao.Kad se Sarne naposljetku probudio, ustanovio je da je žena s kojom je spavao otišla bez pozdrava- Ustanovio je da je i strašno

izgladnio.U toku jutra otkrio je da nije prespavao jednu noć, kako je mislio, nego dvije i cijeli dan. U podsvjesti ga je mučio osjećaj da je

zaboravio nešto neobično, ali nikad nije saznao što se s njim događalo u ta dvadeset četiri sata.U međuvremenu, u nedjelju 17. studenog Coparelli je isplovio.

14.

Suza je zapravo trebala nazvati bilo koju izraelsku ambasadu i ostaviti poruku za Dicksteina.Ta joj je misao pala na pamet sat kasni je pošto je ocu obećala da će pomoći Hasanu. Baš je pakirala kovčeg, i smjesta je dignula

slušalicu u spavaćoj sobi da od Informacija dozna broj. Ali je uto ušao otac i upitao koga zove. Odgovorila je da je htjela nazvatiaerodrom te se on ponudio to obaviti.

Otad je stalno vrebala priliku da neopazice nazove, ali joj se takva nije pružila. Hasan se nije odvajao od nje. Odvezli su se naaerodrom, uhvatili avion, prešli na Kennedyju u avion za Buffalo, i otišli ravno u Cortoneovu kuću.

Za vrijeme puta zdušno je zamrzila Hasana.Neprestano se neodređeno hvalisao svojim zaslugama za fedajine. Smijuljio se lukavo i polagao joj ruku na koljeno; nabacio je

kako su on i Eila bili više od prijatelja i da bi to isto želio biti sa Suzom.Rekla mu je da Palestina neće postati slobodnom dok njezine žene ne budu slobodne i da arapski muškarci treba da nauče razliku

između muškog i svinjskog ponašanja. To ga je ušutkalo.Imali su teškoće u pronalaženju Cortoneove adrese Ona se ponadala da je neće uspjeti naći, ali su naposljetku pronašli vozača

taksija koji je poznavao kuću. Suzu su iskrcali, a Hasan je odlučio čekati u taksiju pola milje niz cestu.Kuća je bila golema, okružena visokim zidom, sa stražama na ulazu. Suza je rekla da traži Cortonea i da je prijateljica. Nata

Dicksteina.Mnogo je razmišljala što da kaže Cortoneu: da mu ispriča cijelu ili samo djelomičnu istinu? Recimo da je znao ili mogao saznati

gdje je Dickstein: Zašto bi to povjerio njoj? Reći će mu da je Dickstein u opasnosti, da ga mora naći i upozoriti ga. Zašto bi jojCortone povjerovao? Šarmirat će ga, znala je to postići s muškarcima njegove dobi, ali će on ipak ostati sumnjičav.

Suza bi najradije Cortoneu sve otkrila: da traži Nata da bi ga upozorila, ali da je istodobno njegovi neprijatelji koriste kao mamacte da je Hasan čeka u taksi ju pola milje niz cestu. Ali tad joj zacijelo ništa ne bi odao.

Teško joj je bilo da jasno misli. U svemu je bilo toliko laži i dvostrukih prevara a uz to je prevladavala želja da vidi Nathaniela iosobno s njim razgovara.

Još nije donijela nikakve odluke kad su joj stražari otvorili vrata na ogradi i pošljunčanom stazom poveli je do kuće. Bila je tolijepa kuća ali unutra pretrpana kao da ju je arhitekt velikodušno opremio a vlasnik joj još po svojem izboru dodao gomiluskupocjenog kiča. Činilo se da se tuda vrzma mnogobrojna posluga. Jedan sluga odveo je Suzu gore jer je gospodin Cortonedoručkovao u svojoj spavaonici.

Cortone je sjedio za malim stolom i trpao u sebe jaja i pržene krumpiriće. Bio je debeo i potpuno ćelav. Suza ga se nije sjećala izvremena kad je došao u Oxford, ali tad mora da je izgledao posve drukčije.

Pogledao ju je, potom ustao s užasom na licu i povikao:- Zaboga, uopće niste ostarili! - Pritom mu je zalogaj zalutao u dušnik te je stao kašljati i gušiti se.Sluga je zgrabio Suzu s leđa i bolno joj savio ruke; ali ju je zatim pustio i pritrčao Cortoneu da ga pljesne po leđima.- Što ste to učinili? - zaurlao je na nju. - što ste učinili, zaboga?Na neobičan način taj joj je smiješni ispad pomogao da se malo smiri. Nije se mogla bojati čovjeka koji se tako preplašio nje.

Sabrala se, sjela za njegov stol i utočila sebi kave. Kad je Cortone prestao kašljati, objasnila je:- Ona mi je bila majka.- Zaboga - rekao je Cortone. Zakašljao je još jednom, potom otpustio slugu i ponovo s jeo. – Tako ste joj nalik, dovraga, da sam

se nasmrt prepao. -Stisnuo je oči, sjećajući se. - Godine 1947. bilo vam je četiri ili pet godina?- Tako je.- Dovraga, sjećam vas se, imali ste mašnu u glavi. A sad ste se upustili s Natom.- Znači, bio je ovdje. - Srce joj je za igralo odsreće. Letjeli su prvim razredom. Cortone drukčije i nije htio. Poslije jela Suza je ustala i pošla u toalet. Virila je kroz zastor u

ekonomsku klasu, nadajući se uzaludno jer se smjesta razočarala: Hasanovo budno lice zurilo je u nju iznad redova naslona.Zašla je u međuprostor i obratila se glavnom stjuardu povjerljivim glasom.- Imam problem - rekla je. - Trebala bih nešto javiti prijatelju ali se ne mogu maknuti od svojeg oca, Talijana, koji traži da nosim

djevičanski pojas dok ne navršim dvadeset jednu. Biste li mogli nazvati izraelski konzulat u Rimu i ostaviti poruku za čovjeka poimenu Nathaniel Dickstein? Samo poručite da mi je Hasan sve rekao, te da on i ja dolazimo k njemu. - Dala mu je novaca za telefon,daleko previše, bila je to zapravo napojnica. Zapisao je poruku i obećao je predati.

Vratila se Cortoneu.- Loša vijest - rekla mu je. - Jedan Arapin u ekonomskoj klasi. Vjerojatno prati nas.Cortone je opsovao, potom rekao neka ne brine jer će se tog čovjeka kasnije otarasiti. Suza je pomislila: Za boga, što sam

učinila?

Iz velike kuće na stijenama Dickstein je sišao na žal vijugavim stepeništem, usječenim u kamen.Zagazio je plićakom prema motornom čamcu koji je čekao, uskočio u njega i kimnuo čovjeku za kormilom.Motor je zagrmio i čamac pojuri kroz valove ka pučini. Sunce tek što je zašlo. U posljednjem odsjaju svjetla, oblaci su se

gomilali na nebu, prekrivajući zvijezde čim bi se po javile. Dickstein je utonuo u duboke misli, mozgajući što još nije obavio, kakvebi mjere opreza još mogao poduzeti, koje propuste još ispraviti. Uvijek iznova rešetao je pitanja poput čovjeka koji je naizust naučiovažan govor i nastoji da bude još bolji.

Ispred njih iskrsla je visoka sjenka Stromberga i kormilar u zapjenjenom luku zaustavi uz bok, gdje su do razine mora bilespuštene ljestve od užeta. Dickstein se uspenjao na palubu.

Kapetan se rukovao i predstavio. Poput svih oficira na Strombergu, i on je bio posuđen od izraelske mornarice.Prošetali su palubom.- Imate li kakvih problema, kapetane? – upitao je Dickstein.- To nije dobar brod - požalio se kapetan, polagan je, nespretan i star. Ali smo ga dotjerali koliko se dalo.Koliko je Dickstein mogao razabrati u polumraku, Stromberg je bio u boljem stanju nego njegov blizanac Coparelll u

Antwerpenu. Bio je čist, i sve je na palubi bilo u najboljem redu.Popeli su se na most, pregledali jake radiouređaje, zatim se spustili u kantinu gdje je posada dovršavala večeru. Obični mornari

su, za razliku od oficira, svi bili agenti Mossada, s malo pomorskog iskustva. S nekima od njih Dickstein je već radio. Uočio je da susvi barem deset godina mladi od njega. Svi bistra pogleda, dobro građeni, odjeveni u neobičnu kombinaciju traperica i kod kućeispletenih džempera; sve žilavi, raspoloženi, dobro izvježbani momci.

Dickstein je uzeo šalicu kave i s jeo za stol. Po činu je bio daleko iznad tih ljudi ali u izraelskim vojnim snagama se nije mnogogledalo na činove, a u Mossadu još manje. Četvorica za stolom kimnula su i pozdravila. Ish, smrknuti Izraelac tamne puti, rođen uPalestini, primijetio je:

- Vrijeme se mijenja.- Ne pričaj koješta. Naumio sam preplanuti na ovom krstarenju - rekao je Feinberg, mršavi Njujorčanin pepeljaste kose, pristala

lica s trepavicama na kojima bi mu pozavidjele žene. Nazvati takav zadatak "krstarenjem" bila je već uvriježena šala. U vijestimakoje im je Dickstein ranije dao, rečeno je da će Coparelli biti gotovo napušten kad ga preuzmu. "Ubrzo nakon što prođe krozGibraltarski prolaz", rekao im je, "strojevi će mu zakazati. Šteta će biti takva da se ne može popraviti na moru.

Kapetan će to javiti vlasniku, a vlasnik smo sada mi. Po naoko sretnoj okolnosti, u blizini će se zateći drugi naš brod. To je GilHamilton, sad ukotvljen s druge strane zaljeva. Prići će Coparelliju i preuzeti cijelu posadu osim inženjera stroja. Potom će otići spoprišta u najbližu luku gdje će posada Coparellija biti isplaćena i opskrbljena putnim kartama za povratak kući vlakom."

Imali su cijeli dan da razmisle o izloženom planu i Dickstein je očekivao pitan ja. Sad je Levi Abbas, onizak, zbijen čovjek"građen poput tenka i jednako tako lijep", kako ga je opisao Feinberg, upitao:

- Niste nam rekli kako to da će na Coparelliju doći do kvara kad to vi zaželite.- Znaš li Dietera Kocha iz mornaričke tajne službe? - upitao je Dickstein srčući kavu.Feinberg ga je poznavao.- On je glavni strojar na CoparellijuAbbas je kimnuo.- Tad znamo da ćemo Coparelli moći popraviti. Znamo što će se tamo pokvariti.- Točno.Abbas je nastavio.- Preko imena Coparrelli ispišemo Stromberg zamijenimo brodske dnevnike, potopimo stari Stromberg i otplovimo na

Coparelliju, preimenovanom u Stromberg s teretom u Haifu. No zašto ne bismo pretovarili teret s jednog broda na drugi?Imamo dizalice.- Prvobitno sam tako planirao - protumačio je Dickstein. - Bilo je previše rizično. Nisam mogao jamčiti da bi to bilo izvedivo,

osobito po burnom moru.- Još uvijek to možemo učiniti ako potraje mirno vrijeme.- Da, ali sad kad imamo identične blizance lakše im je izmijeniti imena nego teret.Ish reče neraspoloženo:- Uostalom, lijepo vrijeme neće potrajati.Četvrti za stolom bio je kratkoošišan mladac Porush, s prsima poput pivske bačve, slučajno Abbasov šurjak.- Ako je sve to tako jednostavno, što onda mi tu tražimo?Dickstein mu odgovori:- Trčao sam po svijetu šest mjeseci da sve ovo uštimam. Jednom ili dvaput sudario sam se s ljudima iz protivničke strane, što je

bilo neizbježna Ne vjerujem da znaju što radimo, ali ako znaju možda će nam se pružiti prilika da utvrdimo kako smo, žilavi.Jedan od oficira ušao je s komadom papira u ruci i prišao Dicksteinu.- Radiogram iz Tel Aviva, gospodine. Coparelli je upravo prošao Gibraltarom.

- To smo čekali - rekao je Dickstein, ustajući. -Krećemo u zoru. Suza Ashford i Al Cortone promijenili su avione u Rimu i stigli na Siciliju rano u jutro. Na aerodromu su Cortonea dočekala dva

rođaka.. Među njima se razvila živa rasprava; ne žučna. ah glasna i uzbuđena. Suza nije razumjela brzometni dijalog, ali se činilo dasu rođaci htjeli pratiti Cortonea a on se branio da posao mora obaviti sam . Iako se radilo o dugu časti. Cortone je činilo se pobijedio.Otišli su s aerodroma u velikom bijelom fiatu, bez rođaka. Suza je upravljala. Cortone ju je usmjerio na obalnu cestu. po stoti put jojse u mislima odigrao susret s Nathanielom. Vidjela je njegovo vitko, čvornato tijelo; dignuo je pogled; prepoznao ju je i lice mu serasteglo u radosni smiješak; potrčala je k njemu, bacili su se jedno drugom u zagrljaj; stisnuo ju je da je zaboljelo; ona je rekla: "Oh,ljubim te", i izljubila mu obraze, nos, usta... Ali se ujedno osjećala krivom i zaplašenom; postojao je i drugi prizor koji je manje čestodozivala, a u kojem je zurio u nju kamena lica i upitao: "Što, dovraga, tražiš tu?"

Bilo je to pomalo kao u djetinjstvu kad se nedolično ponašala na badnju večer, pa se majka razljutila i rekla da će joj Djed Mrazu čarapu staviti kamen je umjesto igračaka i bombona. Nije znala da li da vjeruje u to te je ležala budna, plašeći se jutra i želeći daveć jednom svane.

Bacila je pogled na Cortonea koji je sjedio uz nju. Let preko oceana ga je umorio. Teško joj je bilo zamisliti da je istih godinakao Nat... bio je tako debeo, ćelav i... nosio je na sebi tragove poroka koji bi bili možda i privlačni da ga nisu činili još starijim.

Kad je sunce izišlo, otok je djelovao lijepo. Suza je promatrala krajolik, nastojeći odvratiti misli kako bi joj vrijeme brže prošlo.Cesta je vijugala uz obalu od gradića do gradića a s desne strane otvarali su se vidici na kamenite žalove i iskričavo Sredozemlje.

Cortone je pripalio cigaru.- Kad sam bio mlad često sam radio takve stvari - rekao je. - Ukrcao bih se u avion, otišao nekamo s kakvom ljepoticom, vozio

se naokolo, razgledavao. Sad to više ne radim. Čini mi se da već godinama sjedim u Buffalou. Tako je to s biznisom.Obogatiš se, ali uvijek ima nečeg zbog čega brineš.Tako nikamo ne putuješ, ljudi dolaze k tebi. Postaješ prelijen da bi se zabavio.- Sami ste tako odabrali - primijetila je.Više je suosjećala s Cortoneom nego što je pokazivala. Bio je to čovjek koji je naporno radio za pogrešne stvari.- Da, ja sam tako odabrao - priznao je Cortone- Mladi nemaju milosti. - Kad je povukao dim iz cigare na licu mu je zalebdio jedan od rijetkih poluosmijeha.Suza je uto u retrovizoru po treći put ugledala isti plavi automobil.- Prate nas - rekla je, nastojeći da joj glas bude smiren i prirodan.- Arapin?- Najvjerojatnije. - Nije mogla razabrati lice vozača iza vjetrobrana. - Što ćemo? Rekli ste da ćete to srediti.- I hoću.Šutio je. Očekujući da joj nešto kaže, Suza je svrnula pogled na njega. Punio je revolver ružnim smeđecrnim mecima. Stao joj je

dah: nikad nije vidjela pravi revolver.Cortone je dignuo pogled k njoj, zatim je pogledao na cestu.- Zaboga, pripazite na prokletu cestu!Brzo je pogledala i čvrsto prikočila zbog oštrog zavoja.- Odakle vam to? - upitala je.- Od rođaka.Suza se sve više osjećala kao u nekoj mori.Četiri dana ni je spavala u krevetu. Od trenutka kadje čula oca kako mirno govori o ubojstvu Nathaniela bila je u bijegu: bježala

je od strašne istine koja joj se otkrila o Hasanu i njezinu ocu- Zašto mi ne kažete kamo idemo? - upitala je Cortonea.- Mislim da sad već mogu. Nat je tražio da mu posudim kuću s pristaništem, zaštičenu od radoznale policije. Idemo do te kuće.- Koliko je još do tamo? - Suzi je srce brže zakucalo.- Oko tri kilometra.Trenutak kasnije Cortone je rekao:- Stići ćemo, ne brzajte, nije nam do toga da poginemo na cesti.Shvatila je da je nesvjesno pritisnula papučicu gasa. Usporila je automobil, ali nije mogla usporiti svoje misli. Još trenutak pa će

ga vidjeti, pomilovati po licu, pozdraviti poljupcem, osjetiti njegove ruke na ramenima...- Zaokrenite desno.Provezla je kola kroz otvorenu kapiju i duž kratkog pošljunčanog privoza obrasla korovom do velike ruševne vile od bijela.

kamena. Kad je zaustavila ispred stupovima poduprtog trijema očekivala je da će Nathaniel istrčati i pozdraviti je.S ove strane kuće ni je bilo nikakvih znakova života.Izišli su iz automobila i popeli se kamenitim stubištem do prednjeg ulaza. Golema drvena vrata bila su zatvorena ali ne i

zaključana.Suza ih je otvorila, ušli su.U prostranom predvorju mramorni pod bio je razbijen, strop je visio, a zidovi su bili osuti vlažnim mrljama. Usred predvorja

ležao je golemi luster raširen poput uginula orla.- Ima li koga? - viknuo je Cortone.Nitko se ni je odazvao.Suza je pomislila: kuća je golema, on je ovdje, samo ne čuje, možda je u vrtu.Prošli su predvorjem zaobišavši luster i ušli u salon nalik na pećinu. Koraci su im glasno odjekivali dok su izlazili u vrt kroz

francuska vrata bez stakla.Neveliki vrt spuštao se do ruba stijene. Odande su ugledali dugo stepenište, koje je usječeno kamen krivudalo dol je do žala.Nig je nikoga.Nije ovdje, pomislila je Suza; ovaj put mi je Djed Mraz doista ostavio kamen je.- Gledajte! - Cortone je debelom rukom pokazivao na pučinu: tamo su bila dva broda, jedan veći i jedan motorni čamac. Motorni

se čamac brzo približavao obali, skačući na valovima i režući vodu oštrim pramcem; u čamcu je bio samo jedan čovjek.Brod je isplovljavao iz zaljeva, ostavljajući za sobom široku brazdu.- Čini se da smo zakasnili - rekao je Cortone.Suza je potrčala niza stube, luđački vičući i mašući, nastojeći privući pažnju ljudi na brodu, znajući da je to nemoguće jer su bili

predaleko.Poskliznula se na kamenju i tresnula na stražnjicu.Briznula je u plač.Cortone je potrčao za njom, tresući teškim tijelom.- Ne vrijedi - rekao je dižući je na noge.- Motorni čamac - rekla je zdvojno. – Možda možemo čamcem sustići brod.- Ne možemo. Dok čamac stigne ovamo, brod će previše odmaknuti i steći veću brzinu od čamca.Poveo ju je natrag uza stepenice. Bila je strčala gotovo do žala pa ga je penjanje teško zamorilaSuza je to jedva zamijetila; bila je sva skršena.Tupo se vraćala padinom vrta, natrag u kuću.- Moram predahnuti - rekao je Cortone kad su prošli salon.Suza ga je pogledala. Teško je disao, lice mu je posivjelo i oznojilo se. Shvatila je da je sve ovo bilo previše za njegovo pretilo

tijelo. Na tren je zaboravila svoje strašno razočaranje.- Stubište - rekla je.Ušli su u ruševno predvorje. Povela je Cortonea do širokog zavojitog stepeništa i posadila ga na drugu stubu. Sklopio je oči i

oslonio glavu na zid.- Čujte - rekao je - možete brodove pozvati radiotelefonom, ili im poslati radioporuku... još možemo s njima stupiti u vezu...- Mirujte malo - rekla je. - Ne govorite.- Pitajte moje rođake ... tko je tamo?Suza se naglo okrenula. Začuo se zveket krhotina lustera i sad je vidjela što ga je prouzročilo.Predvorjem im je prilazio Jasif Hasan.Odjednom se Cortone s golemim naporom podigao.Hasan je stao.Cortone je isprekidano hvatao dah. Kopao je po džepu.Suza je viknula:- Ne!Cortone je izvukao pištolj.Hasan se ukočio na mjestu. ,Suza je vrisnula. Cortone je teturao s revolverom u ruci. Pritisnuo je okidač. Revolver je opalio dvaput, zaglušnim praskom.

Meci su promašili. Cortone se skljokao lica crna kao u smrti. Revolver mu je ispao iz ruke i udario o napukli mramorni pod.Suza je kleknula uz Cortonea.Otvorio je oči.- Slušajte - rekao je promuklo.- Ostavite ga, idemo - upao je Hasan.Suza mu se okrenula licem. Iz svega glasa je kriknula:- Tornjajte se - Potom se opet usredotočila na Cortonea.- Poubijao sam mnogo ljudi - prošaptao je Cortone. Suza se pognula da čuje. - Jedanaestoricu sam ubio vlastoručno.., bludničio

sam s mnogo ženaGlas mu je zamro, oči je sklopio. Potom je uz strašan napor nastavio. - Cijelog svog prokletog života bio sam lopov i nasilnik.

Ali umro sam za prijatelja, točno? To nešto vrijedi, mora, zar ne?- Da - potvrdila je. - To doista vrijedi.- Dobro - rekao je.Zatim je izdahnuo.

Suza nije nikad vidjela smrt. Bilo je strašno.Odjednom više ničeg nije bilo, osim trupla; ličnosti je nestalo. Pomislila je: nije čudo što nas smrt tjera na plač. Shvatila je da joj

je lice mokro od suza. A nije mi čak bio simpatičan, pomislila je, sve do ovog trenutka.- Sve ste vrlo dobro izveli, hajdemo sad - rekao je Hasan.Suza nije shvatila. Dobro izvela? Potom je razumjela. Hasan nije znao da je Cortoneu rekla kako ih slijedi jedan Arapin. Po

njegovu izvela je upravo ono što je tražio: dovela ga je ovamo. Sad mora i dalje glumiti da je na njegovoj strani dok joj se ne ukažeprilika da stupi u vezu s Natom.

Ne mogu više lagati i pretvarati se, ne mogu, to je previše, umorna sam, govorila je u sebi.Potom: brodu možete javiti radiotelefonom, ili brzojaviti, rekao je Cortone.Još bi mogla upozoriti Nata.Oh, Bože, kad ću moći spavati?Ustala je.- Što čekamo?Izišli su na trošna glavna vrata.- Uzet ćemo moj automobil - rekao je Hasan.Pomislila je da mu sad pobjegne, ali bilo bi to ludo.On će je ionako uskoro pustiti. Obavila je što je tražio, zar ne? Sad će je poslati kući.Ušla je u njegov automobil.- Čekajte - rekao je Hasan. Potrčao je do Cortoneova automobila, izvukao ključeve i odbacio ih u šikaru. Sjeo je u svoj

automobil. - Tako nas čovjek iz motornog čamca neće moći goniti - objasnio je.Kad su krenuli, rekao je:- Razočaralo me vaše ponašanje. Taj je čovjek pomagao našim neprijateljima. Kad umre neprijatelj trebali biste se radovati a ne

plakati.Pokrila je oči rukom.- On je pomagao prijatelju.Hasan ju je potapšao po koljenu.- Dobro ste obavili posao, ne bih vas smio prekoravati. Dobili ste podatak koji mi je trebao.Pogledala ga je.- Jesam?- Svakako. Veliki brod na izlasku iz zaljeva bio je Strombeerg. Znam mu vrijeme odlaska i maksimalnu brzinu te mogu

izračunati najraniji trenutak njegova susreta s Coparellijem. I mogu svoje ljude dopremiti tamo dan prije. - Ponovo ju je potapšao pokoljenu i ovaj put ruku ostavio na njezinu stegnu.

- Ne dirajte me - rekla je.Povukao je ruku.Sklopila je oči i pokušala razmišljati. Svojim postupkom postigla je najgore čemu se mogla nadati: dovela je Hasana do Sicilije a

nije uspjela upozoriti Nata. Mora saznati kako se šalje brzojav brodu i smjesta to učiniti čim se Hasan i ona raziđu. Postojala je samojoš jedna mogućnost: stjuard u avionu koji je obećao nazvati izraelski konzulat u Rimu.

- Oh, Bože, baš se radujem povratku u Oxford.- Oxford? - Hasan se nasmijao. - Ne još..Morat ćete ostati sa mnom sve dok operacija ne završi.Pomislila je: Dragi Bože, ne mogu više.- Ali ja sam tako umorna - rekla je.- Uskoro ćemo se odmoriti. Ne mogu vas pustiti. Iz sigurnosnih razloga. Uostalom, ne želite valjda propustiti da vidite Nata

Dicksteina mrtvog. Na aerodromskom šalteru Al italie tri čovjk pristupiše Jasifu Hasanu. Dvojica su bila s izgledom batinaša, treći je bio

pedesetogodišnjak oštrih crta lica.Stariji reče Hasanu.- Budalo prokleta, trebalo bi te ustrijelitt.Hasan je podigao pogled i Suza je ugledala strah u njegovim očima.- Rostov!Rostov je uhvatio Hasana za mišku. Na trenutak se činilo da će se Hasan oprijeti i istrgnuti ruku.Dvojica mlađih primakli su se bliže. Suza i Hasan bili su opkoljeni. Rostov je odveo Hasana od šaltera.Jedan od ostale dvojice primi Suzu za mišicu i povede je za njima.Pošli su u jedan miran ugao. Rostov je očigledno kiptio od bijesa ali je prozborio prigušenim glasom.- Upropastili biste cijelu stvar da niste nekoliko minuta zakasnili.- Ne znam o čemu govorite - pokušao je Hasan zdvojno.

- Mislite da ne znam da ste optrčali svijet tražeći Dicksteina? Mislite da vas moji ljudi ne mogu pratiti baš kao svaku drugubudalu? Primao sam svakog sata izvještaje o vašem kretanju sve otkako ste otišli iz Kaira. A što vas je ponukalo da pomislite kakonjoj možete vjerovati? - Palcem je pokazao na Suzu.

- Ona me dovela, ovamo.- Da, ali vi to niste mogli znati.Suza je stajala nepomično, nijemo i uplašena.Sve joj se beznadno zbrkalo. Mnogobrojni šokovi od jutra, kad su promašili Nata, smrt Cortonea i sad ovo, paralizirali su njezinu

sposobnost da misli. Sad je tu iskrsnuo taj Rostov kome je Hasan lagao, a ona se još nije sabrala da odluči treba li Rostovu reći istinuili neku novu laž.

- Kako ste došli ovamo? - upitao je Hasan.- Na Ifarli, razumije se. Bili smo nepunih četrdeset ili pedeset milja od Sicilije kad je stigla vijest da ste se spustili. Dobio sam

također od Kaira suglasnost da vam naredim da se smjesta i bez okolišanja vratite tamo.- Ipak mislim da sam pravilno postupio – rekao je Hasan.- Gubite mi se s očiju.Hasan je krenuo. Suza je zakoračila za njim, ali ju je Rostov zadržao.- Ne vi. - Ščepao ju je za nadlakticu i poveo na drugu stranu. - Znam da ste dokazali svoju lojalnost, gospođice Ashford, ali

usred ovakvog pothvata ne možemo nove ljude tek tako pustiti kući. S druge strane, ovdje na Siciliji nemam drugih ljudi osim onihkoje trebam na brodu te vas ne mogu dati otpratiti drugamo. Bojim se da ćete morati sa mnom na Karlu dok se ovaj posao ne svrši.Nadam se da to nećete zamjeriti. Znate li da ste posve nalik svojoj majci?

Izišli su iz aerodroma do automobila koji je čekao. Rostov joj pridrži vrata. Sad je bio trenutak da bježi; kasnije možda više nećebiti prilike. Oklijevala je. Jedan od snagatora je stao uz nju. Sako mu se bio malo rastvorio te je ugledala dršku revolvera.

Prisjetila se strašnog praska Cortoneova pištolja u ruševnoj vili i kako je tad vrisnula; odjednom ju je spopao strah od smrti, odtoga da se pretvori u komad gline, poput jadnog debelog Cortonea; užasnuo ju je taj revolver, prasak i metak koji bi se zario u nju.Počela je drhtati.

- Što je? - upitao je Rostov.- Al Cortone je umro.- To znamo. Uđite u kola. ***Pierre Borg se izvezao automobilom iz Atene i parkirao na kraju žala gdje je šetao poneki osamljeni ljubavni par. Izišao je i

krenuo duž obale dok se nije susreo s Kawashom koji je došao iz suprotnog smjera. Stajali su rame uz rame okrenuti moru a more jedo njihovih nogu tiho nadolazilo i povlačilo se. Borg je u svijetlu zvjezdanog neba mogao razabrati pristalo lice visokog Arapina.Ovaj put dvostruki agent Kawash ni je bio samouvjeren kao obično.

- Hvala vam što ste došli - rekao je.Borg nije shvaćao zašto mu zahvaljuje. Ako je tko trebao zahvaliti, onda je to bio on. Zatim je shvatio da mu Kawash upravo to i

govori Taj je čovjek sve radio s finesom, čak i kad je vrijeđao.- Rusi sumnjaju da u Kairu postoji provala -rekao je Kawash. - Drže svoje karte uza svoja kolektivna komunistička prsa, da se

izrazim slikovito.Kawash se blijedo osmjehnuo. Borg ni je shvatio dosjetku. - Čak i kad se Jasif Hasan vratio u Kairo da podnese izvještaj, nismo

mnogo saznali, a ja. nisam saznao i sve od onog što je izvijestio.- Ne gubite vrijeme na isprike, molim. Samo mi recite što znate - rekao je Borg, podrignuvši glasno od obilnog grčkog ručka.- U redu - rekao je Kawash popustljivo. - Znaju da se Dickstein sprema ukrasti uran.- To ste mi već prošli put rekli.- Ne vjerujem da znaju pojedinosti. Namjera im je da se stvar dogodi, a oni da ih zatim raskrinkaju-Imaju dva broda na

Sredozemlju ali ne znaju gdje da ih upute.Plastična boca dopluta na valu i zaustavi do Borgovih nogu. Šutnuo ju je natrag u vodu.- Što je sa Suzom Ashford?- Pouzdano je da radi za arapsku stranu.Rostov i Hasan imali su nesuglasica. Hasan je htio znati gdje je Dickstein, a Rostov je to smatrao nepotrebnim.- Loše vijesti. Nastavite.- Hasan je krenuo dalje na svoju ruku. Privolio je Ashfordovu kćer da mu pomogne naći Dicksteina.Otišli su u SAD, u grad Buffalo i potražili gangstera Cortonea koji ih je odveo na Siciliju. Promašili su Dicksteina za dlaku:

vidjeli su kako Stromberg isplovljava. Hasan je zbog toga u nemilosti. Naređeno mu je da se vrati u Kairo, ali se tamo još nijepojavio.

- A djevojka ih je dovela do Dicksteinova skrovišta?- Tako je.- Isuse, to je loše. - Borg se sjetio poruke od "prijateljice" koja je stigla u rimski konzulat za Nata Dicksteina. Spomenuo je to

Kawashu. "Hasan mi je sve rekao, on i ja dolazimo k tebi". Što je to, dovraga, značilo? Je li trebalo Dicksteina upozoriti, zadržati gaili zbuniti? Ili je to bila dvostruka smicalica, pokušaj da ga se uvjeri kako su je primorali da Hasana dovede do njega?

- Dvostruka smicalica, rekao bih - zaključio je Kawash. - Znala je da će jednom izići na vidjelo njezina uloga u tome, pa jepokušala produžiti Dicksteinovo povjerenje. Vi tu poruku nećete proslijediti...

- Razumije se da neću. - Borg se usredotočio na drugi problem. - Ako su vidjeli Stromberg, što su mogli zaključiti?- Da će Stromberg biti upotrijebljen u krađi urana.- Baš to. Da sam ja Rostov, pratio bih Stromberg.Vrškom cipele kopao je po mekom pijesku. – Kako stoje stvari u Gattari?- Čuvao sam najgore za kraj. Svi su pokusi s uspjehom završeni. Rusi šalju uran. Reaktor će proraditi za tri tjedna.Borg je zurio na pučinu, jadniji, pesimističniji i više nego ikad potišten.- Znate što to znači? Da stvar ne možemo prekinuti. Ne mogu zaustaviti Dicksteina. On je posljednja šansa Izraela.Kawash je šutio. Malo zatim Borg je svratio svoj pogled na njega. Arapin je sklopio oči.- Što to radite? - upitao je Borg.Kawash je još nekoliko trenutaka šutio. Naposljetku je otvorio oči i s uljudnim poluosmijehom rekao:- Molim se. TEL AVIV BRODU STROMBERGBORG OSOBNO DICKSTEINUDEŠIFRIRA OSOBNO PRIMALACSUZA ASHFORD POTVRĐEN ARAPSHIAGENT STOP NAGOVORILA CORTONEA DANJU I HASANA ODVEDE NA SICILIJU STOPSTIGLI TAMO NAKON TVOG ODLASKA STOPCORTONE MRTAV STOP TO I OSTALI PODACIUKAZUJU NA VELIKU MOGUĆNOST DA ĆEŠBITI NAPADNUT NA PUčINI STOP ODAVDENE MOŽEMO NIŠTA VIŠE PODUZETI STOPSAM SI SVE ZAMIJESIO PA SE SAD SAMIZVLAČI KRAJ Naoblaka koja se nekoliko dana gomilala nad zapadnim Sredozemljem te se noći naposljetku natapajući Stromberg kišom.

Podigao se i oštar vjetar i konstrukcijski nedostaci broda postali su očiti kad se počeo propinjati i propadati u sve većim valovima.Nat Dickstein nije ni primijetio nevrijeme.Sjedio je sam u maloj kabini, za stolom prišarafljenim za pregradu, s olovkom i blokom, knjigom šifara i radiogramom,

dešifrirajući riječ po riječ mučnu poruku.Pročitao ju je mnogo puta i naposljetku ostao sjediti zureći u goli ćelićni zid pred sobom.Bilo je besmisleno nagađati zašto je to učinila, izmišljati dalekosežne pretpostavke da ju je Hasan primorao ili ucijenio, zamišljati

da je tako postupila iz pogrešnog uvjerenja ili zbrkanih motiva: Borg je rekao da je špijunka i bio je u pravu. Bila je to sve vrijeme.Zato je i pošla s njim u krevet.

Tu je djevojku čekala velika budućnost u špijunskom poslu.Dickstein je pokrio rukama lice i prstima pritisnuo očne jabučice, ali ju je ipak vidio pred sobom, golu u cipelama visokih

potpetica, oslonjenu o ormar u kuhinji onog malog stana, kako čita novine dok čeka da zavrije voda u kotliću.Najgore je bilo što ju je još uvijek volio. Prije susreta s njom bio je bogalj, emocionalno osakaćen čovjek prazna rukava tamo

gdje je trebala biti ljubav; izvela je čudo, učinila ga ponovo potpunim čovjekom. Sad ga je izdala, uzela natrag ono što mu je dala ion će sad biti još veći bogalj nego prije. Pisao joj je ljubavno pismo. Što li je radila kad ga je čitala? Smijala se? Je li ga pokazalaJasifu Hasanu s riječima: "Pogledajte kako sam ga smotala."

Odsad će se osjećati poput slijepca koji je progledao, pa ponovo, u noći dok je spavao, izgubio vid.Rekao je Borgu da će sam ubiti Suzu ako je špijunka, ali je sad znao da je slagao. Ne bi je nikad mogao ozlijediti, bez obzira što

je učinila.Bilo je kasno. Većina je posade spavala osim ljudi na straži. Izišao je iz kabine na palubu a da nije nikog susreo. Od vrata do

ograde pokisnuo je do kože, a da to nije ni primijetio. Stajao je uz ogradu, zurio u tminu, a da nije mogao razabrati gdje je kraj crnommoru a početak crnog neba, puštajući da, mu kiša curi niz lice kao potoci suza.

Suzu nikad neće ubiti, ali je Jasif Hasan bio nešto drugo.Ako je ikad netko imao neprijatelja, njemu je to bio Hasan. Volio je Eilu, a zatekao je u ljubavnom zagrljaju s Hasanom. Zavolio

je Suzu, a sad dozna je da ju je već zaveo isti stari suparnik. A Hasan je uz to iskoristio Suzu za svoj plan da otme Dicksteinudomovinu.

Da, ubit će Jasifa Hasana i to golim rukama ako uzmogne. I ostale. Ta ga je misao izvukla iz očaja koji se prometnuo u bijes:poželio je čuti prasak kosti ju, vidjeti sklupčana tjelesa, omirisati strah i barut, smrt uokolo njega.

Borg je smatrao da će ih napasti na moru.Dickstein je stajao držeći se grčevito za ogradu dok je brod sjekao valove; zamah vjetra je ošinuo njegovo lice studenom, oštrom

kišom; pomislio je: Neka bude tako. Svom snagom riknuo je u vjetar.- Dođite, dođite samo, prokletnici!

15.

Hasan se nije vratio u Kairo, ni tada ni ikad više.Kad je avion poletio iz Palerma ispunilo ga je likovanje. Bilo je za dlaku, ali je ponovo nadmudrio Rostova! Gotovo da nije

povjerovao kad je Rostov dreknuo: "Gubite mi se s očiju!" Već je vjerovao da će ga prisiliti da se ukrca na Karlu i tako upropastiprepad fedajina. Ali Rostov je povjerovao da je Hasan samo prerevan, impulzivan i neiskusan.

Nikad mu nije palo na um da bi Hasan mogao biti izdajnik. Ali zašto i bi? Hasan je bio predstavnik egipatske tajne službe u ekipii Arapin. Da je Rostov posumnjao u njegovu lojalnost, možda bi razmišljao ne radi li za Izraelce, jer su oni bili protivnici, dok suPalestinci, ako je na njih i pomislio, kako se moglo pretpostaviti, bili na arapskoj strani.

Sjajno. Mudar, arogantan, zaštitnički pukovnik Rostov i svemoćni KGB izigrani od ušljivog palestinskog izbjeglice, čovjeka kojije za njih bio nula.

Ali stvar još nije svršila. Još se morao priključiti fedajinima.Iz Palerma doletio je u Rim odakle je pokušao naći avion za Annabu ili Constantine, oba blizu alžirske obale. Kompanije su

nudile let do Alžira ili Tunisa. Izabrao je Tunis.U Tunisu je našao taksistu s novijim renaultom i gurnuo mu pod nos veću svotu dolara nego što je taj čovjek uspijevao zaraditi

za godinu dana.Vozili su oko stotinu šezdeset kilometara tuniskom cestom i ušli u Alžir gdje je u jednom ribarskom selu s malom prirodom

lukom Hasan napustio taksi,Jedan od fedajina ga je čekao. Hasan ga je zatekao na žalu, ispod uspravljenog čamca, u zaklonu od kiše. Igrao je piljaka s

jednim ribarom. Sva trojica se ukrcaše u ribarev čamac i otisnuše se.Dok su u sumrak plovili prema pučini more jebilo burno. Hasan, koji nije poznavao more, brinuo je da će se mali motorni čamac prevrnuti, ali se ribar na sve veselo kesio.Vozili su se manje od pola sata. Kad su se približavali trupu broda koji je iskrsnuo, Hasana je ponovo obuzelo likovanje. Brod...

imali su brod.Popeo se na palubu, a čovjek koji ga je dočekao platio je ribaru. Mahmud ga je čekao na palubi.Zagrlili su se, a Hasan je rekao:- Moramo smjesta dići sidro, stvari se odvijaju strelovito.- Pođi sa mnom na most.Brod je bio malen, oko tisuću tona zapremnine, prilično nov i u dobrom stanju. Bio je uzak, a većina je smještaja bila ispod

palube. Postojao je samo jedan skladišni prostor. Brod je bio namijenjen za brz prijevoz malih tereta i za lako manevriranje ulokalnim sjveroafričkim lukama.

Zastali su tren na prednjoj palubi, osvrnuvši se naokolo.- Upravo ono što nam treba - ocijenio je Hasan raspoloženo.- Promijenio sam mu ime u Nebulus – rekao je Mahmud. - To je prvi brod palestinske mornarice.Hasanu se oči ispuniše suzama.Uspeli su se ljestvama.- Dobio sam ga od jednog libijca koji je htio spasiti dušu.Most je bio zbijen i čist. Imao je samo jedan ozbiljni nedostatak: manjkao mu je radar. Mnogi od tih obalnih brodova snalazili su

se bez njega, a nije bilo vremena da se oprema kupi i instalira.Mahmud je predstavio kapetana, također Libijca.Darodavac je pribavio uz brod i posadu jer nijedan fedajin nije bio pomorac. Kapetan izda zapovijed za dizanje sidra i pokretanje

strojeva.Trojica na mostu nagnuše se nad karte, dok im je Hasan govorio što je doznao na Siciliji.- Stromberg je otplovio s južne obale Sicilije danas u podne. Coparelli je trebao proći Gibraltar kasno sinoć, u smjeru Genove.

To su brodovi iz iste serije, jednake brzine, stoga se najranije mogu susresti dvanaest sati istočno, nasred rute između Sicili je iGibraltara.

Kapetan je nešto računao i pogledao u drugu kartu.- Susrest će se jugoistočno od otoka Minorca.- Mi bismo morali presresti Coparelli najmanje osam sati ranije.Kapetan je prstom popratio kurs.- To bi značilo nešto južni je od otoka Ibize, sutra u suton.- Možemo li stići?- Da, i još nešto pri je, ako ne bude oluje.- Hoće li je biti?- Idućih dana hoće. Ali ne još sutra, mislim.- Dobro. Gdje je radiotelegrafist?

- Ovdje. To je Jakov.Hasan se okrenuo malom, nasmijanom čovjeku zubi žutih od duhana i rekao mu:- Na Strombergu je automatski odašiljač koji svakih pola sata šalje jednostavni tridesetsekundni signal. Ako ga budemo hvatali

bit ćemo sigurni da nas Stromberg nije pristigao.Kapetan je odredio kurs. Dolje na palubi, prvi je oficir izvršavao naredbe. Mahmud je govorio sjednim od fedajina o provjeri

oružja. Radist je počeo ispitivati Hasana o Strombergovu odašiljaču. Hasan ga zapravo nije slušao. Razmišljao je: Što god sedogodilo, bit će slavodobitno.

Brodski su strojevi zagrmjeli, paluba zadrhtala, pramac zasjekao more i brod je krenuo. Dieter Koch, novi strojarski oficir Copiarellija, ležao je usred noći u svojo j kajiti, razmišljajući što će reći ako ga netko spazi.Njegov je zadatak bio jednostavan. Morao je ustati, otići do strojarskog spremišta, uzeti rezervnu uljnu pumpu i baciti je. Gotovo

je bilo sigurno da to može izvesti a da ga nitko ne iznenadi jer mu je kabina bila do spremišta, većina je posade spavala, a oni budnibili su na mostu i u strojarnici, te se gotovo sigurno neće odande udaljavati. Ali "gotovo sigurno" nije bilo dovoljno u operaciji ovevažnosti.

Ako netko posumnja, sad ili kasnije, što je zapravo namjeravao...Navukao je džemper, hlače, čizme i nepromočivu kabanicu. Stvar treba izvesti, i to smjesta. Strpao je u džep ključ spremišta,

otvorio vrata kabine i izišao. Dok je prolazio hodnicima smislio je što će reći: reći će da nije mogao spavati pa provjerava spremište.Otključao je vrata spremišta, upalio svjetlo, ušao i zatvorio za sobom. Rezervni dijelovi bili su ovješeni i poslagani svuda

naokolo - kućišta, ventili, svjećice, kablovi, vijci, filteri ... uz cilindarski blok mogao si iz ovih dijelova sastaviti cijeli stroj.Rezervnu uljnu pumpu našao je u kutiji visoko na jednoj polici. Skinuo ju je, nije bila velika i zato teška, i tad pet minuta utrošio

da provjeri ne postoji li i druga rezerva.A sad je slijedio teški dio.… nisam mogao spavati, gospodine, pa sa provjeravao rezervne dijelove. Vrlo dobro, je li sve u redu? Da, gospodine. A što vam

je to ispod miške?…Boca viskija, gospodine. Kolač koji mi je poslala majka. Rezervna uljna pumpa, gospodine. Bacit ću je u more...Otvorio je vrata spremišta i izvirio.Nikog.Ugasio je svjetlo, izišao, zaključao vrata. Prošao je hodnikom i izišao na palubu.Nikog.Još je kišilo. Vid jelo se samo nekoliko metara uokrug, što je bilo dobro jer je to značilo da ni drugi ne vide bolje.Prišao je ogradi, nagnuo se preko nje i ispustio pumpu u more; okrenuo se i sudario s nekim.- Tko je to? - upitao je glas sa stranim naglaskom.- Strojar. A vi?Dok je Koch govorio čovjek se okrenuo tako da se njegov profil ocrtavao u palubnom svjetlu i Koch prepozna zaokružen stas i

lice s krupnim nosom radiotelegrafiste.- Nisam mogao spavati - reče radiotelegrafist. - Pošao sam da ... udahnem zraka.Smeten je kao i ja, uočio je Koch. Tko zna zašto?- Šugava noć - uzvrati Koch. - Idem leći.- Laku noć.Koch uđe i krene prema svojoj kabini. Čudan tip, taj radiotelegrafist. Nije pripadao redovnoj posadi. Uzeli su ga na brod u

Cardiffu kad je prvobitni radiotelegrafist slomio nogu. Poput Kocha i on je ovdje bio pomalo tuđ. Dobro da je naišao na njega a nena nekog drugog.

U kabini je skinuo mokru odjeću i legao na ležaj. Znao je da neće zaspati. Njegov je sutrašnji plan bio razrađen u tančine, nije gatrebalo ponovo pretresati, stoga je pokušao misliti na druge stvari; na majku koja je radila najbolji krumpirov valjušak na svijetu; nazaručnicu čije su usne bile nevjerojatne; na duševno poremećenog oca koji je sad bio u lječilištu u Tel Avivu; na sjajan tonski uređajkoji će moći kupiti od plaće nakon ovog zadatka; na svoj lijepi stan u Haifi; na djecu koju će imati, i kako će rasti u Izraelu sigurnomod rata.

Dva sata kasnije je ustao. Krenuo je u kuhinju po kavu. Kuharev pomoćnik je, stojeći u par centimetara vode, pržio slaninu za

posadu.- Ušljivo vrijeme - rekao je Koch.- Bit će još gore.Koch je popio kavu, ponovo napunio lončić i još jedan i ponio ih na most. Prvi oficir je bio tamo.- Dobro jutro - ozvao se Koch.- Ni je baš - odgovorio je prvi oficir gledajući u kišnu zavjesu.- Kavu?- Lijepo od vas. Hvala.

Koch mu pruži lončić.- Gdje smo?- Ovdje. - Oficir mu pokaže položaj na karti. - Točno po planu, usprkos nevremenu.Koch je kimnuo. To je značilo da mora brod zaustaviti za petnaest minuta.- Vidimo se kasnije - rekao je, silazeći s mosta.Spustio se u strojarnicu.Njegov je zamjenik bio tamo, vrlo odmoran, kao da je u noćnoj smjeni dobro prispavao.- Kakav je pritisak ulja? - upitao je Koch.- Postojan.- Jučer je malo kolebao.- Ove noći nije - rekao je zamjenik, malo preoštro kao da se bojao da će ga optužiti da je spavao dok je pritisak oscilirao.- Dobro. Možda se sam od sebe ispravio – rekao je Koch i odložio lončić na ravnu plohu, potom ga kad se brod zaljuljao brzo

podigao. - Probudi usput Larsena.- Dobro.- Laku noć.Zamjenik je otišao a Koch iskapi kavu i baci se na posao.Mjerač uljnog pritiska bio je u nizu brojčanika iza stroja. Brojčanici su bili smješteni u tankom metalnom kućištu crno obojenom i

učvršćenom s četiri zavrtnja. Velikim izvijačem Koch je izvadio zavrtnje i izvukao kućište. Iza njega bila je šuma raznobojnih žicakoje su vodile do pojedinih mjerača. Koch zamijeni veliki izvijač malim s izoliranom drškom za električne radove; s nekolikookretaja prekinuo je jednu od žica koja je vodila do mjerača ulja. Omotao je s nekoliko centimetara izolir-vrpce goli kraj žice izalijepio o poleđinu sata tako da bi samo pomna pretraga odala da nije spojena s terminalom. Potom je vratio kućište na mjesto iučvrstio ga s četiri zavrtnja.

Kad je Larsen ušao, Koch je nadolijevao ulje u stroj.- Mogu li to ja, gospodine - ponudio se Larsen.Bio je pomoćnik i podmazivanje je bilo njegov posao.- Već je gotovo - rekao je Koch. Namjestio je čep i spremio limenku u ormar.Larsen je protrljao oči i pripalio cigaretu. Preletio je pogledom brojčanike, jednom i još jednom te uzviknuo:- Gospodine! Pritisak ulja na nuli!- Nuli?- Da.- Zaustavi strojeve!- Na zapovijed, gospodine.Bez ulja bi trenje metalnih dijelova stroja izazvalo rast temperature sve dok se dijelovi ne bi rastopili, zaribali i stroj stao zauvijek.

Iznenadni pritiska ulja bio je tako opasan da bi Larsen vjerojatno zaustavio strojeve i sam, ne pitajući KochaSvi na brodu su čuli da su strojevi stali i osjetili da Coparelli pluta; čak i oni koji su još spavali u kajitama čuli su to kroz san i

probudili se. Još prije nego se stroj posve zaustavio, glas prvog oficira javio se kroz cijev.- Most! Što se to dešava dolje?Koch odgovori kroz cijev.- Iznenadni gubitak pritiska ulja.- Znate li uzrok?- Još ne.- Javite mi.- Razumijem, gospodine.Koch se obrati Larsenu.- Ispustit ćemo ulje - rekao je. Larsen je uzeo kutiju s alatom i pošao s Kochom u potpalublje gdje su mogli doseći stroj odozdo.

Koch mu je rekao: - Da su se glavni ležaji ili oni na kraju izglodali, pritisak ulja bi padao postepeno. Nagli pad znači da je greška udovodu ulja. U sistemu ima dovoljno ulja, to sam ranije provjerio, i nema znakova da dovod negdje pušta. Stoga je vjerojatno upitanju neko začepljenje.

Koch je odvinuo posudu za izgoreno ulje ključem na električni pogon i obojica je spustiše na pod.Pregledali su sito, protočni filter, ventil za pretičak i glavni filter a da nisu našli nikakav kvar.- Ako nema začepljenja, greška je u pumpi - rekao ja Koch. - Donesi rezervnu.- Ona će biti u spremištu na glavno j palubi - rekao je Larsen.Koch mu je pružio ključ i Larsen je otišao gore.Sad je Koch morao požuriti. Skinuo je kućište uljne pumpe, tako da su dva zupčanika sa širokim zupcima bila dostupna. Skinuo

je ključ s električnog svrdla, nasadio svrdlo i potom počeo lomiti zupce zupčanika dok nije oba onesposobio. Spustio je svrdlo, uzeodlijeto i čekić, utjerao dlijeto među zupčanike, i silom ih razdvajao dok nije čuo glasni, tupi prasak. Naposljetku je iz džepa izvadiomaticu od prekaljenog čelika, okresanu i oštećenu. Bio ju je ponio sa sobom kad se ukrcao na brod. Spustio je maticu u izgoreno

ulje.Učinjeno.Larsen se vratio.Koch je shvatio da nije skinuo svrdlo s električnog svrdla. Kad je Larsen odlazio na alatu je bio ključ.Larsen je rekao:- Pumpa nije tamo, gospodine.Koch je izvukao maticu iz ulja.- Vidi ovo - rekao je odvraćajući Larsenov pogled s nezgodnog svrdla. - Ovo je uzrok kvara. -Pokazao je Larsenu uništene

zupčanike uljne pumpe. - Matica mora da je ispala kod posljednje zamjene filtera. Dospjela je u pumpu te se otad vrtjela međuzupčanicima. Čudi me da nismo čuli škripu, čak i uz rad stroja. Uostalom, uljna se pumpa ne može popraviti, zato moraš naćirezervnu. Uzmi nekoliko ljudi da ti je pomognu naći.

Larsen je izišao. Koch je brzo skinuo svrdlo s električne alatke i nasadio natrag ključ. Potrčao je uza stepenice. Radeći strelovitokako ga ne bi tko iznenadio, uklonio je kućište s mjerača i vratio u red brojčanik pritiska ulja. Sad će istinski očitavati nulu. Smjestioje kućište na mjesto i bacio vrpcu za izolaciju.

Bilo je gotovo. A sad je preostalo da još obmane kapetana.Čim je skupina koja ja tražila rezervnu pumpu javila da je nije našla, Koch je otišao na most.- Nekom mehaničaru mora da je ispala matica u uljnu posudu kod prošlog servisa stroja, gospodine.- Pokazao je kapetanu maticu. - U jednom trenu, možda dok se brod propinjao, matica je dospjela u uljnu pumpu. Nakon toga je

samo trebalo čekati. Matica je kružila među zupčanicima dok ih ni je samljela. Bojim se da ne možemo izraditi takve zupčanike nabrodu. Brod bi trebao imati rezervnu uljnu pumpu, ali je nema.

Kapetan je bjesnio.- Kad otkrijem tko je odgovoran za to, vraški će mi to skupo platiti.- Dužnost je inženjera da provjeri rezerve, ali kako znate, gospodine, ja sam na brod došao u posljednjem trenutku.- To znači da je Sarne kriv.- Možda postoji objašnjenje...- Ma nemojte. Valjda to da je previše vremena. utrošio na belgijske kurve pa mu nije ostalo da brine za strojeve. Možemo li

makar polako naprijed?- Nikako, gospodine. Ne bi odmakli pola milje a da stroj ne bi zaribao.- Prokletstvo. Gdje je radiotelegrafist?Prvi oficir reče:- Potražit ću ga, gospodine.- Sigurni ste da ne možete nešto sklepati? - upitao je kapetan Kocha.- Bojim se da se uljna pumpa ne može sastaviti iz rezervnih dijelova i konopca. Zato moramo uvijek voziti sa sobom rezervnu

pumpu.Prvi oficir se vratio s radiotelegrafistom.- Gdje ste, dovraga, bili? - dreknuo je kapetan.Radiotelegrafist je bio okrugli čovjek krupna nosa s kojim se Koch u noći sudario na palubi.Držao se uvrijeđeno.- Pomagao sam tražiti uljnu pumpu u prednjem spremištu, gospodine, i potom otišao da operem ruke. - Svrnuo je pogled na

Kocha, ali u njegovim očima nije bilo sumnjičavosti: Koch nije bio siguran koliko je čovjek opazio u kratkom susretu na palubi, aliako je povezao nestalu pumpu sa zamotkom koji je inženjer bacio u more, nije to izrekao.

- Dobro. Javite vlasnicima ovo: kvar na stroju,.. koji je naš točni položaj? - upita kapetan. Prvi oficir očita položaj.- Treba nam nova uljna pumpa ili tegljenje do luke. Molimo direktive.Kochova ramena se malo opustiše. Obavio je zadatak.Uskoro je došao odgovor vlasnika. COPARELLI PRODAN BRODARSKOJ KOMPANIJI SAVILE IZ ZURICHA. VAŠU PORUKU PROSLIJEDILI

NOVIM VLASNICIMA. ČEKAJTE NJIHOVE UPUTE. NAŠ BROD GIL HAMILTON U VAŠIM VODAMA. STIĆI ĆEMO VAS OKO PODNE. PRIPREMITE POSADU ZA

PREKRCAJ OSIM GLAVNOG INŽENJERA. GIL HAMILTON ĆE ODVESTI POSADU U MARSEILLE. INŽENJER ĆEPRIČEKATI NOVU ULJNU PUMPU.

PAPAGOPOLOUS. Razmjenu poruka čuo je šezdeset milja dalje Solly Weinberg, kapetan Gila Hamiltona i kapetan fregate u izraelskoj mornarici.

Promrmljao je:

- Točno po planu. Dobar posao, Koch. – Usmjerio je kurs prema Coparelliju i naredio: punom brzinom naprijed.Poruku nisu čuli Jasif Hasan i Mahmud na Nibulusu udaljenom 150 milja. Bili su u kapetanskoj kabini, nagnuti nad Hasanovom

skicom tlocrta Coparellija i odlučivali kako će izvesti prepad.Hasan je radiotelegrafistu dao dvije valne dužine koje treba pratiti: onu na kojoj se javljao automatski odašiljač sa Stromberga i

onu kojom se služio Tirin za tajne poruke s Coparellija Rostovu na Karli. Zato što su poruke poslane na redovitoj valnoj dužiniCoparellija, Nabulus ih nije uhvatio. Proći će dosta vremena dok fedajini ne pomisli: "Hvala Bogu.

Razmjenu poruka čuli su na 200 milja udaljenom komandnom mostu Stromberga. Kad je Coparelli potvrdio prijemPapagopolousove poruke,

oficiri na mostu počeli su klicati i pljeskati. Nat Dickstein, oslonjen na oplatu s lončićem crne kave u ruci, zureći u kišu i valovitomore, nije klicao. Tijelo mu je bilo zgrbljeno i napeto, lice ukočeno, smeđe oči iza

plastičnih naočala stisnute. Jedan od oficira uočio njegovu šutnju i obratio mu se rekavši da su svladali sve zapreke.Dickstein je promrmljao nešto začinjeno neobično prostačkim riječima. Razdragani oficir je okrenuo leđa i kasni je u kantini

primijetio da je Dickstein pružao dojam čovjeka koji će vam zabiti nož u trbuh stanete li mu na nožni palac. Poruke su čuli David Rostov i Suza Ashford na tristo milja udaljenom brodu Ifarla . Suza je bila omamljena dok je sa sicilijanskog keja uzlazila na poljski brod. Nije bila svjesna što se oko nje zbiva kad ju je

Rostov odveo u jednu od oficirskih kabina i rekao j j kako se nada da će joj tu biti udobno. Sjela je na ležaj. Kad je sat kasnije jedanmornar unio hladnu zakusku i spustio poslužavnik bez riječi na stolić nije se pomakla. Nije jela.

Naposljetku je zaspala, u početku nemirno s besmislenim morama, no postupno je utonula u dubok san. Probudilo ju je svitanje.Ležala je nepomično, osjećajući kretanje broda, gledajući tupo po kabini; potom je shvatila gdje se nalazi. Kao kad se probudiš i

sjetiš slijepog užasa neke more.Osjećala je strahovitu grižnju. Zavaravala se, to je sad uvidjela. Uvjeravala se da mora naći Nata i upozoriti ga, bez obzira na

rizik; ali istina je bila da bi posegla za bilo kojom izlikom da ga vidi. Katastrofalne posljedice njena pothvata uslijedile su dakakozbog zbrkanosti njenih motiva. Istina je bila da je Nat bio u opasnosti, ali sad je bio u još većoj opasnosti, a sve njezinom krivnjom.

Razmišljala je o tome i kako se nalazi na poljskom brodu te je stisnula oči i gurnula glavu pod jastuk da priguši histeriju koja j jse penjala uz grlo.

Potom je njom ovladala srdžba i to ju je spasilo da ne pomjeri pameću.Razmišljala je o ocu i kako ju je htio upotrijebiti za ostvarenje svojih političkih ide ja, te se razbjesnila na njega. Sjetila se kako je

Hasan manipulirao ocem, polagao joj ruku na koljeno te je zažalila što mu nije opalila šamar dok je bila u prilici. Naposljetku jerazmišljala o Rostovu, tvrda, inteligentna lica i hladna smiješka, koji namjerava naletjeti na Natov brod i ubiti Nata. Pobjesnjela je.

Dickstein je bio njezin izabranik. Bio je smiješan, jak i neobično ranjiv, pisao je ljubavna pisma, jedini čovjek kojeg je ovako

voljela i nije ga namjeravala izgubiti. Kad se smrklo, počela je zepsti pa se uvukla u krevet.Bila je u neprijateljskom logoru, zarobljenik, ali samo sa svojeg stanovišta. Oni su držali da je na njihovoj strani; vjerovali su joj.

Možda će joj se pružiti prilika da im baci klip pod noge. Mora tražiti tu priliku. Prošetat će brodom, potisnuti strah, razgovarati sneprijateljem, učvršćujući svoj položaj u njihovu povjerenju, pretvarajući se da dijeli njihove planove i brige, dok ne uvreba priliku.

Od te je pomisli zadrhtala. Ako to ne izvedem, izgubit ću ga, a ako ga izgubim ne želim više živjeti, rekla je u sebi.Ustala je. Skinula je odjeću u kojoj je spavala, umila se i navukla čisti džemper i hlače. Sjela je za mali prikovani stolić i po jela

nešto od sinoćnje kobasice i sira. Iščetkala je kosu i neznatno se našminkala da se malo osokoli.Pritisnula je kvaku na vratima. Nisu bila zaključana.Izišla je.Krenula je hodnikom za mirisom jela prema kantini. Ušla je i osvrnula se naokolo. Rostov je sjedio sam polagano nabadajući

pržena jaja. Podigao je pogled i ugledao je. Lice mu je postalo ledeno i zlokobno, tanka usta se stisnula, oči gledale bezizražajno.Suza je krzmala, a potom se primorala da mu priđe. Kod stola se prolazno poduprla o stolac jer su joj noge klecale.

- Sjednite - rekao je Rostov.Spustila se u stolac.- Kako ste spavali?

Disala je ubrzano.- Dobro - odgovorila je. Glas joj je drhtao.Njegove oštre, sumnjičave oči kao da su se zarile u njezin mozak.- Djelujete uznemireno.Rekao je to ravnodušno, bez suosjećanja, prijateljstva.- Ja ... - riječi su joj zapinjale u grlu…Jučer ... bilo je zbunjujuće. - To je uostalom bila istina i lako ju je bilo izreći. - Nisam još

vidjela da netko umire.- Ah. - Naposljetku se na Rostovljevu licu ukazao tračak ljudskosti: možda se sjetio trenutka kad je on prvi put vidio smrt.

Posegnuo je za vrčem kave i natočio joj šalicu. - Vi ste još jako mladi -rekao je. - Niste stariji od mog prvorođenog sina.Suza je zahvalno srkala vruću kavu, nadajući se da će nastaviti tim tonom, što bi joj pomoglo da se sabere.- Vaš sin? - upitala je.- Jurij Davidovič, navršio je dvadeset.- Čime se bavi?Rostovljev osmijeh nije više bio tako leden.- Na nevolju, vri eme uglavnom trati na slušanje dekadentne glazbe. Ne studira tako marljivo kao što bi trebalo. Nije u tome nalik

mlađem bratu.Suzino se disanje smirilo, a ruka joj se više nije tresla kad je podizala šalicu. Znala je da taj čovjek nije manje opasan samo zato

što ima obitelj; ali je djelovao manje zastrašujuće kad je ovako razgovarao.- A vaš drugi sin? - pitala je dalje. - Onaj mlađi.Rostov je kimnuo.- Vladimir. - Sad više nije djelovao opasno: zagledao se preko Suzina ramena, razdragana, popustljiva izraza na licu. - Vrlo je

darovit. Postat će velik matematičar ako dobije pravo obrazovanje.- To valjda nije u pitanju - rekla je promatrajući ga pozorno. - Sovjetsko školstvo je najbolje na svijetu.Činilo se da je takva primjedba neopasna, ali je za njega morala imati neko posebno značenje jer je nestalo zanesenog izraza i

lice mu je ponovo otvrdnulo.- Ne, to ne bi trebao biti problem. - Vratio se pečenim jajima.Suza je užurbano razmišljala: bio je prijazan i ne smijem sad to pokvariti. Zdvojno je tragala za nečim što bi rekla. Što im je

zajedničko, o čemu bi mogli razgovarati? Sjetila se.- Voljela bih da vas se mogu sjetiti iz vremena, kad ste bili u Oacfordu.- Bili ste još jako mali. - Dolio je sebi kave. – Svi se sjećaju vaše majke. Bila je sigurno najljepša žena u toj sredini. A vi ste joj

posve nalik.- Što ste studirali? - upitala je Suza.- Ekonomiju.- Ne baš egzaktna znanost tih godina, pretpostavljam.- I ništa bolja danas.Suza poprimi važan izraz.- Govorimo o buržoaskoj ekonomici, dakako.- Dakako. - Rostov ju je pogledao kao da ne može razabrati šali li se ona ili govori ozbiljno.U kantinu je ušao oficir i rekao mu nešto ruski. Rostov sa žaljenjem pogleda Suzu.- Moram gore na most.Morala je poći s njim. Prisilila se da mirno upita:- Mogu li s vama?Krzmao je. Zatim je rekao:- Zašto ne?Krenuo je a Suza za njim. U radiostanici Rostov se osmjehnuo kad je pročitao poruke i preveo ih Suzi. Činilo se da ga Dicksteinova domišljatost

oduševljava.- Taj je čovjek vraški spretan - rekao je.- Što je brodarsko poduzeće Savile? – upitala je.- Fasada za izraelsku tajnu službu. Dickstein uklanja sve ljude koji bi imali razloga da se raspituju što se dogodilo s uranom.

Brodarska kompanija više nije zainteresirana jer više nije vlasnik broda.Sad on skida s broda kapetana i posadu. Nema sumnje da su i ljudi čiji je to uran, na neki način u njegovoj vlasti. Prekrasan plan.To je Suza željela čuti. Rostov je razgovarao s njom kao sa sebi ravnim, bila je u središtu zbivanja; mora iznaći način da mu

pokvari planove. Primijetila je:- Pretpostavljam da je i kvar bio namješten.- Da. Dicksteln može preuzeti brod a da ne ispali ni metka.

Suza je brzo razmišljala. Kad je "izdala" Dicksteina dokazala je da je na strani Arapa. Sad se ta strana rascijepila nadvoje: ujednom je taboru bio Rostov, KGB i egipatska tajna služba; u drugom Hasan i fedajini. Suza je sad mogla dokazati svoju lojalnostRostovljevoj strani ako izda Hasana.

Izgovorila je što je mogla površnije:- A to može i Jasif Hasan, dakako.- Što?- I Hasan može preuzeti Coparelli bez i jednog hica.Rostov je zurio u nju. Iz njegovih obraza nestalo je krvi. Suza se zaprepastila kad je vidjela kako je izgubio hladnokrvnost i

samouvjerenost.- Hasan namjerava oteti Coparelli? - zaustio je.Suza se pretvarala da je iznenađena.- Zar mi hoćete reći da to niste znali?- Ali tko? Svakako ne Egipćani!- Fedajini. Hasan je rekao da je to vaš plan.Rostov, s posve ruskim temperamentom šakom tresne po ogradi, izgubivši na tren sabranost.- Hasan je lažac i izdajnik!Suza je osjetila da joj se pruža prilika. Rekla je:- Možda ga još možemo spriječiti...Rostov ju je pogledao.- Što on smjera?- Oteti Coparelli prije nego Dickstein stigne tamo, potom zaskočiti Izraelce i odvesti brod ...nije mi rekao točno kamo, nekamo u

Sjevernu Afriku.Suza je znala da o njezinu idućem potezu ovisi njen i Dicksteinov život. Prekrižila je ruke da spriječi drhtanje. Rekla je:- Onda nam preostaje samo jedno.Rostov je upitno pogleda- A to je?- Moramo upozoriti Dicksteina na fedajinsku zasjedu, da može oteti Coparelli.Izrekla je. Promatrala je Rostovljevo lice. Mora to progutati, to je logično, bio je to ispravan potez!Rostov je brzo razmišljao.- Upozoriti Dicksteina da može od fedajina preoteti Coparelli. Tad on može nastaviti po svom planu a mi po našem.- Da! To je jedini način! Zar nije? - rekla je Suza. OD: BRODARSKE KOMPANIJE SAVILE, ZURICH ZA: ANGELUZZI E BIANCO, GENOVAPOŠILJKA ŽUTE POGAČE OD F.A.PEDLERA KASNI ZBOG KVARA NA STROJU NA PUČINI. JAVIT ĆEMO ČIM

BUDEMO MOGLI NOVI DATUM ISPORUKE.PAPAGOPOLOUS. Tirin je krzmao.-Što ste vi mislili poduzeti?- Potopiti brod nakon što Dickstein ukrade uran.- Zar to više ne možemo?- Ne. Predaleko smo, nikad ih nećemo sustići.- Moram ostati na brodu kad se ostali prekrcaju na Gil Hamilton. Ako pitaju za mene, reći ćeš da si me vidio kako prelazim

prijeko.- Dobro, hoću, svakako.- Ako me otkriju i primoraju da se prebacim na Gil Hamilton, budi uvjeren da ću im odati tvoju tajnu.- Učinit ću sve što mogu.- Bolje ti je.

Tirin ga pusti. Nije bio uvjeren: takav će čovjek sve obećati, ali kad zagusti, može sve pokvariti.Cijela je posada pozvana na palubu zbog prekrcaja. More je bilo previše burno da bi Gil Hamilton pristao uz bok, pa je spušten

čamac. Svi su morali navući prsluke za spašavanje. Oficiri i mornari Coparellija stajali su mirno na gustoj kiši dok su ih prebrojili,potom prvi mornar prekorači, spusti se niz ljestve i skoči u čamac.

Čamac je bio premalen za cijelu posadu i Tirin shvati da će se prekrcavanje obaviti u dva ili tri puta. Dok su se svi usredotočili naprve koji su se spuštali u čamac, Tirin je prošaptao Ravlou.

- Nastoj biti posljednji.- U reduObojica su se povukla u posljednji red postrojene posade. Oficiri su gledali preko ograde u čamac. Ljudi su stajali i čekali

okrenuti prema Gilu Hamiltonu. Tirin se povukao iza jednog potpornja.Kad se na vidiku pojavio Gil Hamiltonn bio je dva koraka od čamca za spašavanje, krišom je otkrio ceradu, ušao pod nju i

iznutra je opet namjestio.Ako me sad pronađu, nadrljao sam, pomislio je.S naporom je prepuzao duž čamca do mjesta odakle je kroz kolut na ceradi mogao vidjeti palubu. Sad je sve ovisilo o Ravlou.Promatrao je kako druga grupa silazi niz ljestve u čamac, zatim začuo glas prvog oficira:- Gdje je radiotelegrafist?Tirin potraži pogledom Ravloa. Prozbori, ludo jedna! Ravlo reče, krzmajući:- Otišao je s prvom grupom, gospodine.- Jesi li siguran?- Jesam, gospodine. Vidio sam ga.Oficir je kimnuo i rekao nešto u smislu da u toj gadnoj kiši ne možeš razlikovati čovjeka od čovjeka.Kapetan je pozvao Kocha na stranu i obojica su razgovarala nedaleko od Tirinova skrovišta.- Nikad nisam čuo za kompaniju Savile, a vi? - rekao je kapetan.- Ne, gospodine.- To je sve naopako, prodati brod dok plovi, potom ga ostaviti u rukama inženjera a kapetana skinuti.- Da, gospodine. čini mi se da ti novi vlasnici nemaju iskustva u brodarenju.- Jamačno, inače ne bi tako postupili. Vjerojatno financijeri. - Pošutio je malo. - vi možete odbiti da ostanete sami, tad bih morao

ostati s vama. Kasnije ću vam dati podršku.- Bojim se da bih mogao izgubiti dozvolu.- Dobro, nisam trebao ni predložiti. Pa, sretno.- Hvala vam, gospodine.Treća skupina mornara ukrcala se. Prvi je oficir na vrhu ljestava čekao kapetana, koji se još rogoboreći protiv činovnika,

okrenuo, preskoćio palubu i sišao za prvim oficirom.Tirin se usredotočio na Kocha koji je sad držao da je jedini čovjek na Copiarelliju. Inženjer je otpratio pogledom čamac koji je

prilazio Gilu Hamiltonu, potom se popeo na most.Tirin je glasno prokleo. Želio je da Koch siđe pod palubu kako bi se on mogao dokopati spremišta i javiti radiom Karli.

Promatrao je most i s vremena na vrijeme ugledao iza stakla Kochovo lice. Ako Koch ostane tamo, Tirin će morati saćekati mrak patek tad stupiti u vezu s Rostovom.

Izgledalo je da je Koch naumio ostati na mostu cijeli dan.Tirin se pripremio na dugo čekanje. Kad je Nabulus stigao na položaj južno od Ibize, gdje se Hasan nadao presresti Coparellija, na vidiku nije bilo ni jednog broda.Zaokružili su oko položaja u širokoj spirali dok je Hasan dalekozorom pretraživao horizont.- Pogriješio si - rekao je Mahmud.- Ne mora biti. - Hasan je odlučio da ne pokaže svoju paniku. - Ovo je samo prva točka na kojoj bismo ga mogli presresti. Nije

morao ploviti najvećom brzinom.- Što ga je moglo zadržati?Hasan je slegnuo, naizgled manje zabrinut no što je bio.- Možda mu strojevi ne rade kako treba. Možda su imali jače nevrijeme nego mi. Mnogo razloga.- Što onda predlažeš?Hasan je osjetio da je i Mahmud zbunjen. Na brodu nije zapovijedao on, samo je Hasan mogao donijeti odluku.- Krenut ćemo jugozapadno, duž Coparellijeve rute. Moramo ga presresti prije ili kasnije.- lzdaj kapetanu zapovijed - reče Mahmud i siđe dolje k svojim borcima.Mahmud se tresao od neobjašnjive napetosti. I njegovi vojnici također, kako je zamijetio Hasan.Očekivali su sukob u podne, a sad su morali čekati, ubijajući vrijeme u kajitama za posadu i blagovaonici, čisteći oružje, igrajući

karte i razmećući se prošlim bitkama. Bili su podjareni za borbu, skloni da opasnim bacanjem noževa dokazuju jedni drugim i sami

sebi smionost.Jedan se fedajin zavadio s dvojicom mornara zbog neke izmišljene uvrede i, prije nego su ih razdvojili, obojici rasjekao lice

krhotinama stakla. Sad se posada držala podalje od fedajina..Hasan se pitao kako bi se postavio prema njima da je na Mahmudovu mjestu. O tome je sad dosta razmišljao. Mahmud je još bio

vođa, ali Hasan je obavljao najznačajniji dio posla: otkrio Dicksteina, donio vijesti o njegovu planu, smislio otmicu i utvrdio gdje senalazi Stromberg. Počeo se pitati kakav će biti njegov položaj u pokretu kad sve to svrši.

Očigledno se i Mahmud pitao to isto.Ako treba među njima doći do borbe za vlast, ona će morati pričekati. Najprije mora ju oteti Coparelli i zaskočiti Dicksteina.

Hasanu je bilo malo mučno kad je na to pomislio. Prekaljenim borcima dolje pod palubom bilo je lako da se uvjere kako jedvačekaju okršaj, ali Hasan nikad nije bio u ratu, nije čak ni revolver bio uprt u njega, osim onaj Cortoneov u ruševnoj vili. Bojao se, ajoš je više strepio da se ne osramoti pokazujući svoj strah, da ne okrene leđa i pobjegne, da mu ne bi pozlilo. Ali bio je i uzbuđen, jerako pobijede...

Poslije podne u četiri i trideset data je lažna uzbuna kad su spazili brod koji im je dolazio ususret, ali poslije pomnog ispitivanja

dvogledom Hasan je objavio da to nije Coparelli, i kad je brod prošao uspjeli su pročitati ime na njegovu boku: Gil Hamilton.Kad se smračilo, Hasan se zabrinuo. Po ovom vremenu, čak i uz navigaciona svjetla, dva su se broda mogla noću mimoići

unutar pola milje a da ne vide jedan drugog. A cijelog popodneva nije se oglasio tajni odašiljač s Coparellija, premda je Jakov javioda Rostov pokušava kontaktirati Tirina. Da bi bili sigurni kako Coparelli nije u noći mimoišao Nabulus, morat će cijelu noć vozitiprema Genovi Coparellievom brzinom i nastaviti potragu ujutro.

Tad će Stromberg već biti blizu a fedajini bi mogli izgubiti priliku da postave stupicu Dicksteinu.Hasan je upravo namjeravao da to objasni Mahmudu koji se vratio na most, kad je u daljini žmirnulo jedno svjetlo.- Usidren je - reče kapetan.- Kako znate? - upitao je Mahmud.- Jedno bijelo svjetlo znači to.Hasan doda:- To objašnjava zašto nije bio kod Ibize kad smo ga očekivali. Ako je to Coparelli trebali biste se pripremiti za prepad.- Slažem se - rekao je Mahmud i otišao da obavijesti svoje ljude.- Ugasite navigacijska svjetla - reče Hasan kapetanu.Kad se Nabulus približio drugom brodu, pala je već noć.- Gotovo sam siguran da je to Coparrelli – rekao je Hasan.Kapetan je spustio dvogled.- Ima tri dizalice na palubi, a cijelo nadgrađe je iza skladišnih otvora.- Vaš je vid bolji od mog - rekao je Hasan. – To je Coparrelli.Sišao je pod palubu gdje je Mahmud govorio borcima. Kad je ušao, Mahmud je upitno pogledao.Hasan je kimnuo.- Stigli smo.Mahmud se ponovo obratio svojim ljudima.- Ne očekujemo veći otpor. Brod ima običnu posadu, a nema razloga da bude naoružana. Polazimo u dva čamca, jedan će prići s

desnog boka, drugi s lijevog. Prvi nam je posao da zauzmemo most i spriječimo da posada upotrijebi radio. Zatim ćemo opkolitiposadu na palubi. - Okrenuo se Hasaniy - Reci kapetanu da priđe što bliže Coparelliju i da potom zaustavi strojeve.

Hasan se okrenuo. Odjednom je opet bio kurir: Mahmud je pokazao da je u borbi on vođa. Hasan osjeti kako mu je od poniženjapojurila krv u obraze.

- Jasife.Okrenuo se.- Tvoje oružje. - Mahmud mu dobaci revolver.Hasan ga uhvati. Bio je to mali pištolj, gotovo igračka, onakav kakav bi žena nosila u torbici. Fedajini su se grlato nasmijali.Hasan je pomislio: i ja umijem igrati tu igru.Pronašao je osigurač i oslobodio ga. Uperio je pištolj u pod i pritisnuo okidač. Prasak je bio zaglušan.Ispraznio je šaržer u pod.Fedajini su stajali šutke.- Učinilo mi se da sam vidio miša - rekao je Hasan i bacio revolver natrag Mahmudu.Smijeh fedajina bio je još grlatiji.Hasan je izišao. Vratio se na most, predao poruku kapetanu i ponovo sišao na palubu. Sad se već jako smrklo. Od Coparellija se

vidjelo samo njegovo poziciono svjetlo. Ako je napeo vid, na tamnosivoj pozadini bi se ocrtala čvrsta crna siluete.Fedajini su šutke izišli iz potpalublja i stali na palubu sa posadom. Strojevi Nabulusa zanijemiše i posada je spustila čamce.Hasan i fedajini siđoše.

Hasan je bio u istom čamcu s MahmudomMala je barka skakala na valovima koji su se sad činili golemi. Približili su se okomitom boku Coparlija. Na brodu nije bilo

znakova života. Kako to oficir na straži nije čuo približavanje dvaju motora, mislio je Hasan. Ali nikakav alarm nije odjeknuo,nikakav reflektor obasjao palubu, nitko nije viknuo naredbu ili prišao ogradi.

Mahmud se prvi uspeo ljestvama.Dok je Hasan dospio na palubu Coparellia, druga se grupa već prebacivala s desnog boka.Ljudi su silazili u hodnike i niz stepeništa.Nigdje nisu naišli na posadu. Hasana je obuzeo strašan predosjećaj da je nešto krivo krenulo.Pošao je za Mahmudom na most. Dvojica fedajina već su bila tamo.- Jesu li stigli upotrijebiti radio? - upitao je Hasan.- Tko? - rekao je Mahmud.Sišli su natrag na palubu. Fedajini su jedan po jedan izlazili iz utrobe broda, zbunjeni, s hladnim oružjem u rukama.Mahmud reče:- Olupina Marie Celeste.Dvojica fedajina prelazila su palubom vodeći prestrašenog mornara.Hasan ga oslovi engleski.- Što se ovdje dogodilo?Mornar je odgovorio na nekom drugom jeziku.Hasana je ošinula strašna pomisao.- Provjerimo skladište - rekao je Mahmudu.Našli su ljestve i ušli u skladišni prostor. Hasan pronađe prekidač i upali svjetlo.Skladište je bilo puno velikih bačava za naftu, zapečaćenih i učvršćenih drvenim klinovima. Na plaštu bačava pisalo je krupnim

slovima PLUMBAT.- To je - rekao je Hasan. - To je uran.Zurili su u bačve a zatim su se pogledali. U tomtrenutku suparništvo je bilo zaboravljeno.- Uspjeli smo - rekao je Hasan. - Tako mi Boga, uspjeli smo. Kad je zanoćilo Tirin je vidio da inženjer odlazi na pramac da bi upalio bijelo svijetlo. Kad je obavio posao, nije se vratio na

most nego je otišao u kantinu. Nakanio je nešto pojesti. I Tirin je bio gladan.Dao bi ruku za tanjur slanih haringa i hljeb crnog kruha. Dok je zguren cijelo poslijepodne čučao u čamcu, čekajući da se Koch

makne, imao je vremena razmišljati o gladi te se mučio mislima o kavijaru, i sušenom lososu, ukiseljenim gljivama a najviše o crnomkruhu.

Ne još, Pjotr, rekao je sebi.Čim je Koch nestao s vidika, Tirin se izvukao iz čamca, bolno se protegnuo i požurio palubom u pramčano spremište.Bio je premjestio kutije i nabacao otpad u glavnoj prostoriji tako da su zaklanjali ulaz u njegov mali sobičak s odašiljačem. Sad je

morao na rukama i koljenima propuzati kroz mali tunel do njega.Odašiljač je ponavljao kratak dvoslovčani signal. Tirin je provjerio u knjizi šifara i našao da to i znači da mora prijeći na drugu

valnu dužinu prije nego objavi prijem. Podesio je radio i poslušao uputu.Rostov je smjesta odgovorio: PROMJENA PLANA. HASAN ĆE NAPASTI COPARELLI. Tirin se zbunjeno namrštio i otipkao: PONOVITE. HASAN JE IZDAJNIK. FEDAJINI ĆE NAPASTI COPARELLI. Tirin reče naglas:- Isuse, što se to događa?Coparelli je bio tu, on je bio na njemu... zašto bi Hasan... zbog urana, dakako.Rostov se još javljao: HASAN NAMJERAVA ZASKOčITI DICKSTEINA. DA MOŽEMO SVOJ PLAN MORAMO

UPOZORITI DICKSTEINA NAZASJEDU. Tirin se namrštio kad je to dešifrirao, a zatim, kad je shvatio, lice mu je zasjalo.- Tad smo opet na početku - rekao je sam sebi.- Pametno. Ali što da ja učinim?

Otipkao je: KAKO? ZOVI STROMBERG NA REDOVNOM VALU IPOŠALJI SLJEDEĆU PORUKU OD RIJEČI DO RIJEČI, PONAVLJAM OD RIJEČI DO RIJEČI.COPARELLISTROMBERGU. MISLIM DA SAM UKRCAO ARAPE. OPREZ. Tirin je kimnuo. Dickstein će pomisliti da je Koch stigao poslati nekoliko riječi pri je nego što su ga Arapi ubili. Ovako upozoren

Dickstein bi morao osvojiti Coparelli. Zatim će se Rostovljeva Karla moći sudariti s Dicksteinovim brodom kao što je i biloplanirano. Tirin je pomislio: A što će biti sa mnom?

Odgovorio je: RAZUMIO.Čuo je daleki potmuli udarac kao da je nešto udarilo u brodski trup. Isprva nije obraćao pažnju, potom se prisjetio da su na brodu

samo on i Koch. Ispuzao je van i izvirio kroz vrata spremišta.Fedajini su stigli.Zatvorio je vrata i požurio natrag k odašiljaču. Javio je: HASAN JE OVDJE. Rostov odgovori: JAVI DICKSTEINU SAD. ŠTO ĆU ZATIM? SAKRIJ SE. Hvala lijepo, pomislio je Tirin. Odjavio se i prešao na redovnu valnu dužinu da se javi Strombergu.Sinula mu je mračna misao da možda nikad više neće okusiti slane haringe. Čuo sam za izraz naoružan do zubi, ali ovo je apsurdno - rekao je Nat Dickstein a svi su se nasmijali.Poruka s Coparelllja je izmijenila njegovo raspoloženje. Najprije se zgranuo. Kako je protivnik samo uspio saznati toliko od

njegova plana da je stigao prvi zauzeti Coparelli? Jamačno je negdje grdno pogriješio u svojoj ocjeni. Suza...? Ali sad nije imalosmisla prekoravati se. Predstojala je bitka.

Njegova se duboka potištenost raspršila. Napetost je još bila tu, čvrsto smotana u njemu kao čelično pero, ali je sad njom mogaoupravljati i koristiti je.

Sad je mogao nešto početi s njom.Dvanaestorica u kantini Stromberga osjetila su promjenu u Dicksteinu i njegovu želju za borbom, premda su znali da će neki

među njima uskoro umrijeti.Doista su bili naoružani do zuba. Svaki je imao ručni automat Uzi od 9mm, pouzdano, kompaktno vatreno oružje teško četiri i

pol kilograma, s magazinom od 25 metaka i oko 60 centimetara dugačko s otklopljenim metalnim kundakom.Svaki je borac imao tri rezervna magazina, uz to o pojasu futrolu s lugerom, pištolj je koristio iste metke kao i automat, te kvačicu

s četiri granate s druge strane pojasa. Gotovo su svi imali dodatnog oružja po izboru: noževe, željezne šipke, bajunete, boksere iostale egzotičnije sprave koje su nosili iz praznovjerja, više za sreću nego kao borbeni rekvizit.

Dickstein je poznavao psihičko stanje u kojem su bili. Osjetio ga je i ranije uoči borbe. Bojali su se. A strah ih je, što je biloparadoksalno, poticao da krenu što prije jer je najgore bilo čekanje. Sama bitka bila je poput opojnog sredstva, a potom si preživio ilipoginuo pa više nije bilo važno.

Dickstein je plan borbe razradio do tančina i izložio ga. Coparelli je bio građen poput malog tankera, sa skladišnim prostoromsprijeda i po sredini, glavnim nadgrađem na krmenom dijelu i jednim manjim iza njega. U glavnom nadgrađu bili su komandni most,oficirske kabine i kantina; ispod palube bile su kajite za posadu. U manjem nadgrađu bila je kuhinja, ispod nje spremište a pod njimstrojarnica. Oba nadgrađa bila su iznad palube odvojena, ali su ih ispod palube povezivala dva hodnika.

Napast će u tri grupe. Abbasova će se prikrasti na pramac. Ostale dvije pod vodstvom Badera i Giblija popet će se krmenim ibočnim ljestvama na stražnji dio broda.

Obje grupe na krmi imale su zadatak da siđu pod palubu, probiju se naprijed, tjerajući neprijatelja ispred sebe prema središnjojpalubi gdje ih s pramca Abbas i njegovi ljudi mogu pokositi. Takva će strategija omogućiti da se obrazuje gnijezdo otpora na mostu.Stoga će Dickstein pokušati zauzeti most.

Napad će se odvijati u mraku inače se ne bi nikad mogli popeti na palubu, skinuli bi ih jednog po jednog još na ogradi. Ostao jeproblem kako izbjeći da ne pucaju na vlastite ljude kad i na neprijatelja. Predvidio je signal za raspoznavan je, riječ Alija, i takavplan napada da se praktički nisu mogli naći jedan prema drugom sve dok akcija ne završi.

Sad su čekali.Sjedili su u nepovezanom krugu u oficirskoj kantini Stromberga, potpuno istoj kao na Copalelliju na kojem će uskoro zametnuti

borbu i umirati.Dickstein je tumačio Abbasu:- S pramca ćeš držati na nišanu prednju palubu, koja je brisan prostor. Rasporedi ljude u zaklon i ostani tamo. Kad neprijatelj

otkrije položaje, skidaj jednog po jednog. Tvoj će glavni problem biti vatra s mosta.Uvaljen u stolac, Abbas je još više sličio tenku nego inače. Dicksteinu je bilo drago što je Abbas s njima.- Za početak ćemo se držati defenzivno.Dickstein je kimnuo.- Da. Imaš dobre šanse da na brod stigneš neopažen. Nema smisla pucati dok se ne uvjeriš da smo svi stigli.- Vidim da je Porush u mojoj grupi. Znaš da mi je on šurjak.- Znam. I da je jedini oženjen među nama. Mislio sam da bi ti možda volio pripaziti na njega.- Hvala.Feinberg je podigao pogled s noža koji je čistio.Tanki Njujorčanin se sad nije kesio.- Što mislite, tko su ti Arapi?- Mogli bi pripadati redovnoj vojsci ili fedajinima.Feinberg se nakesio.- Nadajmo se da su redovna vojska. Mi se iskesimo, oni se predaju.Bio je to slab vic, ali su se ipak svi nasmijali.Vječni pesimist Ish, s nogama na stolu, sklopljenih očiju, prognozirao je:- Prebacivanje preko ograde bit će najgore. Bit ćemo bespomoćni kao novorođenčad.- Sjetite se da oni misle kako se nadamo zauzeti napušten brod. Njihova bi zasjeda trebala za nas biti veliko iznenađenje.

Očekuju laku pobjedu. Ali mi smo upozoreni. A bit će i mrak...Vrata su se otvorila, ušao je kapetan.- Ugledali smo Coparrellija .Dickstein je ustao.- Idemo. Sretno, i nema zarobljavanja.

16.

Tri čamca otisnula su se od Stromberga posljednjih nekoliko minuta prije svitanja.Za, nekoliko sekundi brod iza njih utonuo je u mrak. Nije imao pozicionih svjetala, a sva ostala bila su pogašena, čak i ona ispod

vodene linije kako ničim ne bi upozorili Coparelli.Vrijeme se u toku noći pogoršalo. Kapetan Stromberga je rekao da to još nije oluja, ali je kiša lijevala kao iz kabla, a vjetar bio

dosta jak da potjera limeno vedro zveketom po palubi, valovi tako visoki da se Dickstein morao čvrsto držati za. Klupu u motornomčamcu.

Neko su vrijeme lebdjeli u potpunom mraku. Ni ispred ni iza njih ništa se nije vid jelo. Dickstein nije mogao razabrati ni licačetvorice koji su s njim dijelili čamac. Feinberg je prekinuo muk.

- Još tvrdim da smo ovaj ribički izlet trebali odgoditi za sutra. Dickstein je bio praznovjeran kao i ostali: ispod nepromočive kabanice i prsluka za spašavan je nosio je stari očev prugasti prsluk

s razbijenim džepnim satom u džepu iznad srca. Sat je jednom zaustavio njemački metak.Premda je Dickstein logično razmišljao, znao je da je malo pomjerio umom.I njegova veza sa Suzom i njezina izdaja, okrenula je njegov svijet naopačke: stare vrijednosti i motivacije bili su potkopani, a

nove, koje je stekao uz nju pretvorile su se u prah. Još je mario za neke stvari: želio je dobiti ovu bitku, htio je da Izrael dobije uran, ida ubije Jasifa Hasana; život mu više nije bio važan. Odjednom se više nije plašio metka, boli ni smrti. Suza ga je izdala, i otad jenestalo želje da dugo živi. Kad Izrael dobije bombu, Ester će umrijeti u miru, Mottie dočitati Otok s blagom a Jigael će brinuti ovinogradima.

Stisnuo je ispod kabanice bubanj automata. Digli su se na krijestu jednog vala i od jednom se u idućoj dolini pred njima ukazao.Mijenjajući strelovito brzine naprijed-natrag, Levi Abbas je primaknuo čamac bliže pramcu Coparellia. Bijelo svjetlo iznad njih

omogućavalo im je dobar pregled, dok je izvijen trup broda štitio njegov čamac od pogleda s palube ili mosta. Kad se čamac posvepribližio ljestvama, Abbas je uzeo konop i omotao ga ispod kabanice oko pasa. Malo je krzmao, potom stresao kabanicu, odmotaomašinku i objesio je oko vrata. Stajao je jednom nogom u čamcu a drugom na rubu i čekao prikladni tren da skoči. Doskočio je naljestve s obje noge i obje ruke. Uspeo se ljestvama skoro do vrha i tamo stao. Trebalo je da se prebace preko ograde u što gušćemredu.

Odmotao je uže s pasa i svezao ga o jednu prečku.Bili su maksimalno izloženi. Abbas se osvrnuo.Sharrett je bio najsitniji i umio se uvijati poput zmije.Abbas je dotakao njegovo rame i pokazao preko palube,- Uzmi zaklon na desnoj strani.Sharrett se na trbuhu prevaljao dva metra preko otvorene palube, potom se djelomično zaklonio uz izdignuti rub skladišnog

poklopca. Napredovao je centimetar po centimetar.Abbas je motrio palubu gore i dolje. Svakog trenutka su ih mogli otkriti; neće znati jesu li dok ih ne zaspe tuča metaka.Brzo, brzo! Sprijeda na pramcu bio je kotur za sidro, s velikom hrpom lanaca.- Sapir! - Abbas pokaže rukom a Sapir otpuže duž palube na položaj.- Sviđa mi se dizalica - reče Porush.Abbas je dignuo pogled na kran koji je dominirao cijelom prednjom palubom. Kontrolna je kabina bila otprilike tri metra iznad

palube. Položaj je bio opasan, ali taktički vrlo opravdan.- Idi - rekao je.Porush je otpuzao slijedeći Sharrettovu putanju. Prateći ga pogledom, Abbas je pomislio: Ima debelu guzicu, moja ga sestra

predobro hrani. Porush je stigao do dizalice i poceo se uspinjati ljestvama.Abbas je zadržao dah - ako netko od neprijatelja sad pogleda ovamo, dok je Porush na ljestvama... stigao je do kabine.Na trenutak je Abbasu zastao dah u grlu.Iza Abbasa, na pramcu, kratko stepenište vodilo je do jednih vrata. Površina nije bila dosta velika da bi se nazvala prednjom

palubom a sigurno nije omogućavala neko skladištenje, bilo je to neko spremište.Otpuzao je tamo, stisnuo se u malu udubinu i opreznu gurnuo vrata. Unutra je bilo mračno. Zatvorio je vrata, okrenuo se i,

uvjeren da je sam, položio automat na gornji kraj stepeništa.Pogledao je dolje. Sharrett i Sapir su već bili ispod njega. Porush je skočio nespretno i promašio prečku.Porush je skliznuo samo jednu prečku, uspio se uhvatiti za okomitu stranu ljestava i zaustaviti pad.Abbas je pričekao da se Porush popne do Sapira i tek tad je prekoračio ogradu. Meko se spustio na sve četiri, šćućurivši se uz

ogradu. Ostali su slijedili strelovito: jedan, dva, tri.

***Krma je bila slabo osvijetljena i Dicksteinov se čamac morao primaknuti ti jesno uz ljestve na lijevom boku Coparellija. Voda

grupe Gibli mučio se s manevriranjem čamca. Dickstein je na dnu čamca našao motku s kukom i upotrijebio je da drži na mjestu.Privlačio je čamac Coparelliju kad ga je more odvlačilo a odbijao ga kad je zaprijetila opasnost da će udariti bokom o bok broda.

Gibli, koji je u Mossad dospio iz armije, ustrajao je na izraelskoj tradiciji da oficiri vode ljude sa čela a ne sa začelja: htio je bitiprvi. Obično je nosio šešir da sakrije proćelavu glavu, ali ga je sad zamijenio beretkom. Čučao je na rubu čamca dok je ovaj jezdiopreko vala, zatim je, kad se čamac u dolini vala primicao brodu, skočio, našao uporište i počeo se uspinjati. I Feinberg je na rubučamca čekao najpogodni ji trenutak.

- Brojim do tri i otvaram padobran. Vrijedi? -Nato je skočio.Katzen i Raoul Dovrat bili su sljedeći. Dickstein ispusti kuku i pođe za njima. Na ljestvama se nagnuo, pogledao gore kroz

mlazove kiše i vidio da, je Gibli stigao do ruba i prebacio nogu preko ograde.Dickstein je pogledao preko ramena i primijetio blijedu prugu sivila na obzorju: prvi znak svitanja.Tad ga iznenadi rafal iz automata i krik.Ponovo je pogledao uvis odakle je Gibli polako nauznak padao s ljestava. Otpala mu je kapa odnesena vjetrom i nestala u

mraku. Gibli se srušio mimo Dicksteina u more.- Kreći, kreći, kreći! - povikao je Dickstein.Feinberg preleti preko ograde. On će se skotrljati na palubu i tad... da, njegov je automat zaštektao dok je pokrivao ostale.Katzen je bio na palubi; četiri, pet, mnogi su automati štektali, Dickstein se brzo uspinjao, izvlačeći osigurač zubima na ručnoj

granati. Zakoturao ju je preko ograde tridesetak metara naprijed gdje će privući pažnju neprijatelja a da ne ugrozi nikog od njegovihljudi. Potom je Dovrat svladao ogradu, tresnuo na palubu, prevrnuo se, uspio se izravnati i baciti u zaklon iza krmenog nadgrađa.Dickstein je zaurlao:

- Dolazim, prokletnici - preskočio je ogradu kao skakač uvis, dočekao se na ruke i koljena, prignuo se pod jakom zaštitnomvatrom i potrčao na krmu.

- Gdje su? - urlao je.Feinberg je prestao pucati da mu odgovori.- U kantini - rekao je i pokazao palcem na nadgrađe kraj njih. - U čamcima za spašavan je i u vratima na srednjoj palubi.Dickstein se pridigao.- Držat ćemo ovaj položaj dok Baderova grupa ne bude na palubi. Kad ona otvori vatru, krećemo dalje. Dovrat i Katzen, vi

uzmite ulaz u kantinu i siđite dol je. Feinberg, ti ćeš ih pokrivati i potom se uz ogradu probijati prema pramcu. Ja ću se postarati zaprvi čamac za spašavanje. Zasad ih moramo odvratiti od krmenih ljestava i Baderove grupe.

Pucajte prema vlastitoj procjeni. Kad je počela pucnjava Hasan i Mahmud su upravo ispitivali mornara. Bili su u prostoriji za karte, iza mosta. Mornar je odbijao

da govori ikojim drugim jezikom osim njemačkim, ali je Hasan razumio njemački. Zarobljenik je pričao da je Coparelli imao kvar nastrojevima i da je posada povučena; samo je on određen da ostane na brodu i čeka rezervni dio. Ne zna ništa o uranu, otmici iliDicksteinu. Hasan mu nije povjerovao jer, kako je objasnio Mahmudu, kad se Dickstein mogao pobrinuti da strojevi zakažu,pouzdano je mogao urediti i da jedan od njegovih ljudi ostane na brodu.

Mornara su privezali o stolac i Mahmud mu je odsijecao prst po prst da čuje neku uvjerljiviju priču. Začuli su brzi rafal, zatimmuk, potom drugu salvu, za kojom je uslijedila baražna vatra. Mahmud je gurnuo nož u korice i pošao dolje stepenicama koje suvodile iz navigacijske u oficirske kabine.

Hasan je pokušao procijeniti situaciju. Fedajini su bili grupirani na tri mjesta - u čamcima za spašavan je, kantini i u glavnomnadgrađu. Hasan je mogao vidjeti lijevu i desnu stranu palube, a ako bi prešao iz navigacijske kabine na most, imao bi pregledpramčane palube. Činilo se da je većina Izraelaca stigla na brod s krme. Fedajini, i oni izravno ispod Hasana, kao i oni u čamcima zaspašavan je s obje strane, pucali su na krmu. Iz kantine se nisu čuli pucnji, što je značilo da su je Izraelci zauzeli.

Bili su dolje, ali su imali i dvojicu na palubi, svakog s jedne strane broda da osiguraju leđa.Mahmudova zasjeda nije uspjela. lzraelce je trebalo pokositi kad su se penjali preko ograde. Sad su se zavukli u zaklon i šanse su

bile pod jednake.Borba na palubi bila je na mrtvoj točki; obje strane su pucale iz sigurnih zaklona. Hasan je pretpostavio da su Izraelci namjeravali

zaposliti protivnika na palubi dok pod palubom krče put. Napast će fedajinsko uporište u glavnom nadgrađu odozdo, nakon štodopru do njega prolazom u međupalublje.

Koji je položaj najbolji? Hasan odluči da ostane gdje jeste. Da bi doprli do njega Izraelci bi se morali probiti kroz međupalublje,potom gore kroz oficirske nastambe i dalje kroz most i navigacijsku kabinu.

Bio je to položaj koji će se teško moći osvojiti.S mosta je odjeknula snažna eksplozija. Teška vrata između mosta i navigacione kabine zatresla su se, iskočila iz šarki i polagano

se srušila prema. unutra. Hasan pogleda u prostoriju.Na most je bila bačena granata. Na kršu ležala su razbacana tri fedajinska leša. Sva su stakla na mostu prsnula. Granata mora da

je bačena s Pramčane palube, što je značilo da se još jedna grupa Izraelaca nalazila na pramcu. Kao u potvrdu njegove pretpostavke,s prednjeg krana bljesnuo je rafal.

Hasan je podigao s poda jadan automat, oslonio se na prozorski okvir i pritisnuo okidač.Levi Abbas je promatrao kako je Porushovaručna granata proletjela zrakom na most, i kako je eksplozija raznijela ostatke stakla.

Oružje iz tog smjera načas je ušutjelo, potom se začulo jedno novo. Isprva Abbas nije shvatio u što gađa taj novi automat, jer unjegovoj blizini nije bilo akcije. Pogledao je na obje strane. I Sapir i Sharrett ciljali su na most, a ni na jednog se nije pucalo. Abbaspogleda gore u kran. Porush, Porush je bio pod vatrom.

Odgovorio je zaglušnom salvom iz kabine krana.Rafali s mosta bili su diletantski, divlji i neprecizni, čovjek je prosipao metke. Ali imao je dobar položaj: bio je visoko gore i

dobro zaštićen konstrukcijom mosta. Prije ili kasnije nekog će pogoditi.Abbas skine jednu od granata i zavitla je u visokom luku, ali ne dovoljno daleko. Samo je Porush bio dovoljno blizu da baci

granatu na most, ali on je sve svoje potrošio - tek četvrta je pogodila cilj.Abbas je ponovo ispalio rafal i pogledao gore u kabinu krana. Porush je nauznak ispao, prevrnuo se u zraku i kao kamen pao na

palubu.Što ću reći svojoj sestri? pomislio je Abbas.Snajper na mostu obustavio je vatru a potom ispalio rafal u Sharretta. Za razliku od Abbasa i Sapira, Sharrett je imao slab zaklon;

bio je stisnut između kotura za sidro i ograde. Abbas i Sapir gađali su most. Nevidljivi snajper se popravljao: meci su urezali liniju upalubi i približili se koloturu za sidro. Potom je Sharrett kriknuo, skočio ustranu i počeo se trzati kao od strujnog udara, dok su semeci tupo zarivali u njegovo tijelo sve dok nije ostao nepomično ležati a krici utihnuli.

Situacija je bila loša. Abbasova je grupa trebala držati prednju palubu, ali je to u ovom trenu radio čovjek na mostu. Abbas ga jeneizostavno morao onesposobiti.

Bacio je još jednu granatu. Pala je ispred mosta i eksplodirala; blijesak će snajpera možda na minutu-dvije zaslijepiti, pomislio je.Skočio je i potrčao k dizalici. Sapirova zaštitna vatra parala mu je uši. Dosegao je podnožje ljestava i počeo pucati, prije nego ga ječovjek s mosta spazio. Potom su meci odjeknuli posvuda oko njega odbijajući se o nosače.

Svaki korak kao da je trajao vječnost. Neki poludjeli djelić njegova mozga brojao je prečke: sedam, osam, devet, deset. Pogodilaga je kugla koja se odbila. Ušla je neposredno ispod kuka u stegno. Nije ga usmrtila, ali se činilo da mu je udar oduzeo mišiće udonjem dijelu tijela. Noge su mu skliznule s prečke ljestava.

Kad je shvatio da ga noge na služe, obuzela ga je panika. Instinktivno je ispružio ruke da ščepa prečku, ali je promašio i pao. Upadu se okrenuo, nesretno tresnuo, slomio vrat i umro.

Vrata prednjeg spremišta otškrinula su se i izvirilo je prestravljeno okruglo lice raširenih očiju.Ali, nitko ga nije opazio; lice se povuklo i vrata su se opet zatvorila. ***Dok su Katzen i Dovrat jurišali na kantinu, Dickstein je iskoristio Feinbergovu zaštitnu vatru da se probije naprijed. Potrčao je

pognut mimo mjesta na kojem su se iskrcali na brod, mimo vrata kantine i bacio se iza prvog čamca za spašavan je, već probijenoggranatom. Odatle je mogao u slabom, ali sve jasnijem svjetlu raspoznati obrise glavnog nadgrađa koje je sličilo trima stepenicamaisturenim naprijed.

U najdonjoj bila je oficirska blagovaonica, dnevni boravak, ambulanta i jedna putnička kabina koja se koristila kao suhospremište. Na drugom nivou bile su oficirske kabine, stepenište i kapetanska kabina. Na najgornjem nivou bio je komandni most snavigacijskom kabinom i radiostanicom.

Većina neprijatelja se sad morala nalaziti u najdonjoj razini, u blagovaonici i salonu. Mogao im je izbjeći ako se ljestvama nadimnjaku popne do prolaza, ali se odatle mogao most doseći samo prelaženjem drugog nivoa s oficirskim kabinama. Morat će se sasvim vojnicima u kabinama sam obračunati.

Dickstein se osvrnuo. Feinberg se povukao iza kuhinje, možda da napuni automat. Pričekao je da Feinberg opet počne s vatrom,zatim je skočio. Pucajući divlje iz visine boka, pojurio je iz zaklona iza čamca preko stražnje palube do ljestava. Skočio je na četvrtuprečku i nastavio strelovito gore. Znao je da je tih nekoliko sekundi laka meta. Meci su odzvanjali o dimnjak kraj njega sve dok ni jedosegao drugi nivo i bacio se u prolaz da bi, dršćući od napora, uhvatio zraka. Naslonio se na vrata koja su vodila u oficirske kabine.

- Gubim razum - promrmljao je.Napunio je automat, oslonio se leđima o vrata i polagano podigao do okna u visini glave. Riskirao je jedan pogled. Ugledao je

hodnik s troja vrata sa svake strane a u dnu stepenište koje je vodilo gore na most i do navigacijske kabine. Znao je, doduše, da se namost može doći i preko dva vanjska stepeništa s glavne palube, kao i kroz navigacijsku kabinu, ali Arapi su još uvijek držali svakidio broda te su mogli vanjska stepeništa doseći rafalima. Stoga je ovo za njega bio jedini put na most.

Dickstein je otvorio vrata i ušao. Prošuljao se hodnikom do prvih kabinskih vrata, otvorio ih i ubacio ručnu granatu. Kad sejedan od neprijatelja okrenuo, zatvorio je vrata. Čuo je eksploziju granate u malom prostoru. Potrčao je do sljedećih vrata, otvorio ihi ubacio granatu. Eksplodirala je u prednjoj kabini.

Dickstein je pogledao na drugu stranu. Feinberg je još uvijek bio daleko na krmenom dijelu, nije se uspio probiti naprijed. A još

nije bilo znaka od ljudi koji su sišli u potpalublje.Fedajini su se dobro ušančili u oficirskoj blagovaonici ispod njega. Sa, svojeg nadmoćnog položaja mogli su držati u šahu ljude

na glavnoj palubi i na međupalubi ispod sebe. Da bi se osvojila blagovaonici trebalo ih je istodobno napasti sa svih strana i odozgo.Ali to je značilo da najprije mora pasti most koji je bio neosvojiv.Dickstein je potrčao natrag hodnikom i van na stražnja vrata.Još je lijevalo, ali je nebo osvijetlilo prigušeno, hladno svjetlo. Mogao je raspoznati Feinberga na jednom, a Dovrata na drugom

kraju broda; zvao ih je imenom dok ga nisu otkrili, i pokazao im mornarsku kantinu. Skočio je s prolaza na stražnju palubu, pretrčaoi nestao u prolazu u mornarsku kantinu.

Shvatili su ga. Tren kasnije su mu se pridružili. Moramo zauzeti oficirsku blagovaonicu, rekao je.- Kako? - zanimalo je Feinberga.- Šuti, pa ćeš čuti. Jurišat ćemo sa svih strana rigati vatru. Ručne granate je potrošio. Čovjek u navigacijskoj kabini bio je zaštićen od metaka. Mogao je stati iza uzlaza i naslijepo pucati

dolje niz ljestve. Dicksteinu nije preostao nijedan drugi put prema mostu.Na toj strani bila su još jedna vrata ali on više nije imao granata.Potrčao je, trgnuo vrata i pucajući iz automata i utrčao. Unutra je bio jedan čovjek. Pucao je kroz okno, ali je sad izvukao pušku i

okrenuo se. Dicksteinov ga je rafal prepolovio.Dickstein se okrenuo otvorenim vratima i čekao. Vrata kabine nasuprot naglo su se otvorila i Dickstein ustrijeli čovjeka iza njih.Pucajući naslijepo oko sebe, stupio je u prolaz.Preostale su samo još dvije kabine. Vrata prve su se otvorila kad ih je Dickstein zasuo mecima, i jedan leš ispadne u hodnik.Još jedna. Dickstein je vrebao. Vrata su se odškrinula i naglo zatvorila. Potrčao je prolazom, nogom gurnuo vrata i ispalio u

kabinu rafal. Nijebilo odgovora. Ušao je: čovjek je bio pogođen metkom koji se odbio i krvareći se grčio na ležaju.Dicksteina obuze bi jesni trijumf: cijelu je palubu osvojio sam.Sad je na redu bio most. Potrčao je hodnikom prema stepeništu koje je vodilo dolje u oficirsku blagovaonicu i gore u

navigacijsku kabinu.Zakoračio je na 1+ljestve, pogledao gore i bacio se postrance na tle kad je cijev jednog automata počela na njega istodobno:

slijeva, zdesna, ispod i iznad. Najprije moramo zauzeti most. To ću ja obaviti. Kad stignem tamo, zasvirat ću u rog za maglu. To ćebiti signal.

Siđite obojica dolje i recite to našima.- Kako ćete doći na most? - upitao je Feinberg.- Preko krova.Pogleda palubu da ocijeni situaciju. S užasom je gledao što se odigralo na prednjoj palubi: samo je jedan iz Abbasove grupe još

pucao, a Dickstein je s teškoćom razaznao tri leša. Dva ili tri automata su s mosta uzeli na nišan posljednjeg Izraelca i prikovali gaiza sidrenog kotura.

***Na mostu su sad osim Jasifa Hasana bili Mahmud i dva fedajina koji su držali položaj dok su vođe sjeli na pod i savjetovali se.-Neće uspjeti - rekao je Mahmud. – Odavde držimo u šahu preveliki dio palube. Ne mogu blagovaonicu napasti odozdo jer se

stepenište lako može odozgo svladati. Sa strane ili sprijeda ne mogu napasti, jer ćemo mi na njih pucati odavde. A ne mogu doćiodozgo, jer mi držimo u šahu ljestve.

M oramo samo tako dugo pucati dok se ne predaju.- Jedan od njih pokušao je tren prije osvojiti ljestve - izvijestio je Hasan. - Spriječio sam ga.- Sam si bio ovdje gore?- Da.Mahmud mu je položio ruke na ramena.- Sad si jedan od fedajina.Hasan je izrekao pitanje koje je obojicu mučilo:- A kasnije?

Mahmud je kimnuo.- Jednakopravni partneri. - Stisnuli su si obje ruke.- Jednakopravni partneri - ponovio je Hasan.- Mislim da će još jednom pokušati preko ljestava. To im je jedina mogućnost.- Ja ću ih pokrivati iz navigacijske kabine -rekao je Hasan. Obojica su ustala. Tad jedan zalutali metak zafućka kroz prozore bez

stakla i zabije se u Mahmudovu glavu. Umro je na mjestu.Hasan je postao vođa fedajina. ***Na trbuhu, raširenih ruku i nogu da osigura ravnotežu, Dickstein se polagano povlačio preko krova. Krov je bio zaobljen,

potpuno bez uporišta i sklizak od kiše. Dok se Coparelli valjao na valovima, krov se naginjao naprijed, natrag i ustranu. Dickstein semogao samo priljubiti o metal i pokušati usporiti klizanje.

Na prednjem dijelu krova bilo je poziciono svjetlo. Ako dopuže do njega bit će siguran jer će se moći za njega prihvatiti.Napredovao je bolno polagano. Bio je na tridesetak centimetara od svjetiljke kad se brod nagnuo na lijevu stranu i on odsklizaonatrag do ruba. Trenutak su mu noga i ruka visjele preko ruba krova, deset metara iznad palube. Brod se još jače nagnuo, noga mu jeposve skliznula preko ruba i on zarije nokte desne ruke u bojom premazani krovni lim. Mučna stanka.

Potom se Coparelli ispravio.Dickstein se prepustio kretanju broda i sve je brže klizio prema pozicionom svjetlu.Ali tad se brod propeo, krov se nagnuo prema natrag i on je odsklizao u dugom luku, tako da je svjetiljku promašio za metar.

Ponovo je zabio ruke i noge u metal da uspori klizanje; ponovo je gurnut sve do ruba; opet je visio iznad palube. Ali mu je ovaj putdesna ruka visjela preko ruba; automat mu sklizne s desnog ramena i pade u čamac za spašavanje.

Brod se izravnao pa zaronio nosom tako da je Dickstein sve većom brzinom letio prema pozicionom svjetlu. Ovaj put je uspio.Ščepao ga je s obje ruke.

Svjetiljka je bila tridesetak centimetara udaljena od prednjeg krovnog ruba. Odmah ispod njega bili su prednji prozori mosta.Stakala odavno ni je bilo. Iz prozora stršale su cijevi dvaju automata.

Dickstein se čvrsto držao svjetiljke ali je ipak sklizao dalje. Tijelo mu je opisalo veliki luk prema rubu. Opazio je da krovsprijeda, za razliku od stranica, ima mali žlijeb koji je trebao spriječiti da se kiša ne slijeva na stakla ispod krovišta. Kad je tijelomskliznuo preko ruba, ispustio je pozicionu svjetiljku, pustio je da ga zaronjen brod nosi prema naprijed, ščepao žlijeb vršcima prsti ju,nogama se zabacio kroz razbijene prozore i skočio posred mosta.

Savio je koljena da ublaži udarac i potom se uspravio. Automat nije više imao, a ni je stigao izvući revolver ili nož. Na mostu subila dva Arapina, svaki na jednoj strani; pucali su iz automata po palubi.

Dok se Dickstein uspravljao, okrenuli su se, gledajući ga zaprepašteno.Dickstein je bio nekoliko centimetara bliže onom s lijeve strane. Podigao je nogu a udarac je, više srećom nego smišljeno,

čovjeka pogodio u lakat i paralizirao mu ruku s oružjem. Tad je strelovito skočio na drugog. Njegova puška usmjerila se premaDicksteinu djelić sekunde prekasno: Dickstein se već probio mimo cijevi. Trgnuo je desnu ruku uvis za najopasniji dvostruki udarackoji je znao: njegova šaka pogodila je Arapina u vrh brade, zabacila mu glavu i Dicksteinova ruka, ukočenih prstiju za ploštimičankarate udarac, zasjekla se u nezaštićeno mekano meso grla.

Prije nego se čovjek srušio, Dickstein ga je ščepao za bluzu i gurnuo između sebe i drugog Arapina. Drugi je trgnuo uvis pušku.Dickstein je podigao mrtvog nad glavu i dijagonalno ga bacio preko mosta u trenu kad je automat zaštektao. Leš je dočekao metke itresnuo u drugog Arapina koji je izgubio ravnotežu, zateturao nauznak kroz otvorena vrata i ispao na palubu.

U navigacijskoj kabini bio je treći čovjek, koji je pazio na silaz. U tri sekunde koliko je Dickstein bio na mostu, čovjek sepodigao i okrenuo. Dickstein je prepoznao Jasifa Hasana.

Naglo je čučnuo i nogom gurnuo razbijena vrata na podu između sebe i Hasana. Vrata su skliznula udarivši u Hasanove noge.Izgubio je ravnotežu i raskrilio ruke da je zadrži. Dickstein je navalio.

Do tog trenutka Dickstein je bio poput stroja.Reagirao je na sve pred sobom refleksno, prepuštao je svom živčanom sustavu da planira svaki pokret nesvjesno, dopuštao je da

ga vode obučenost i instinkt; ali sad je na djelu bilo više od toga. Sad je stajao nasuprot neprijatelju svega onog što je ikad volio.Slijepa mržnja i bijes ovladali su njime. Još su više ubrzali njegove akcije i pojačali mu snagu.

Ščepao je Hasanovu ruku kojom je držao oružje za zapešće i rame i povukavši je dolje, slomio na koljenu. Hasan je kriknuo, aručni automat mu je ispao iz slomljene ruke. Dickstein se malo odmaknuo i laktom zadao udarac koji je Hasana pogodio ispodsamog uha. Hasan se zavrtio i pao. Dickstein ga je ščepao odostrag za kosu i potezao mu glavu nauznak; dok je Hasan padao udrugi položaj, Dickstein je podigao nogu i udario. Petom je pogodio Hasanovu šiju u trenutku kad je neočekivano trgnuo glavuunazad. Začuo se prasak i iz mišića je nestalo napetosti. Glava se mlohavo zaljuljala na ramenima.

Dickstein je povukao ruke i leš je pao na pod.Zurio je u beživotno tijelo.Tad je ugledao Kocha.Inženjer je bio svezan za stolac, nagnut naprijed, samrtnički blijed ali pri svi jesti. Odjeća mu je bila umrljana krvlju. Dickstein je

izvukao nož i presjekao konopce. Tad je ugledao njegove ruke.-Zaboga!- Preživjet ću - prošaptao je Koch. Nije ustao sa stolca.Dickstein je podigao Hasanov automat i pregledao magazin. Bio je skoro pun. Izišao je na most i potražio rog za maglu.- Koch, možete li ustati?Inženjer je ustao i nesigurno teturao dok mu Dickstein nije prišao, podupro ga i poveo na most.- Vidite li ovo dugme? Hoću da polagano odbrojite do deset i potom ga stisnete.Koch je stresao glavom da je razbistri.- Mislim da ću to moći.- Onda počnite.- Jedan, dva...Dickstein je sišao ljestvama na drugi nivo nadgrađa, koji je rani je očistio od neprijatelja. Kabine su još bile prazne. Sišao je još

niže i stao neposredno uz stepenište koje je vodilo u oficirsku blagovaonicu. Pretpostavljao je da su svi preostali fedajini tamo, stajalisu vjerojatno pritisnuti uza zidove i pucali kroz okna i vrata; jedan ili dvojica možda su stražarili kod stepenica. Nije bilo sigurnogputa da se zauzme tako snažan obrambeni položaj.

Hajde već jednom, Koch!Dickstein je namjeravao da se prikrije na silazu. Svakog je trenutka jedan od Arapa mogao pogledati prema gore da provjeri.

Ako se Koch srušio, morat će se vratiti gore i...Rog za maglu se oglasio.Dickstein je skočio. Pucao je još u skoku. Blizu podnožja ljestava stajala su dva čovjeka. Njih je prve pokosio. Pucnjava izvana

prešla je u krešendo.Dickstein se vrtio amo-tamo u polukrugu, spušten na jedno koljeno da bude manji cilj, i zasipao mecima fedajine duž zidova. Od

jednom je zaštektao još jedan automat kad je odozdo došao Ish; potom se i Feinberg pojavio na vratima, pucajući; a Dovrat, ranjen,ušao je na druga vrata. Tad, kao na znak, svi su obustavili vatru i muk je od jeknuo poput groma.

Svi su fedajini bili mrtvi.Dickstein, još na koljenu, pognuo je glavu, iscrpljen.Nakon kratkog predaha ustao je i zaokružio pogledom po svojim ljudima.- Gdje su ostali?Feinberg ga je čudno pogledao.- Netko je još na pramčanoj palubi, Sapir, mislim._ Ali?- To je sve. Svi ostali su mrtvi - rekao je Feinberg.Dickstein se oslonio o zid.- Kakva cijena - rekao je tiho.Skrenuo je pogled na razbijeno okno i shvatio da je svanulo.

17.

Prije godinu dana mlažnjak BOAC-a, u kojem je Suza Ashford posluživala večeru, iz neobjašnjivih razloga naglo je iznadAtlantika počeo gubiti visinu.

Pilot je upalio svjetla za vezivan je pojaseva. Suza je šetala prolazom i smirivala putnike riječima: "Samo malo propadanje",pomažući im vezati pojaseve, misleći: umrijet ćemo, svi ćemo umrijeti.

I sad se osjećala jednako tako.Tirin je poslao kratku poruku: Izraelci napadaju, i ušutio. U tom trenutku su pucali u Nathaniela.Možda je ranjen, možda zarobljen, možda je mrtav; i dok se Suzi od živčane napetosti prohtjelo vrištati, morala se

radiotelegrafisti osmjehivati smiješkom BOAC-a i reći:- Sjajne uređaje imate ovdje.Radiotelegrafist Karle bio je krupan sjedokosčovjek iz Odese. Zvao se Aleksandr i služio se engleskim.- Stajali su stotinu tisuća dolara - pohvalio se. -Vi se razumijete u radio?- Nešto malo.., bila sam stjuardesa. - Rekla je "bila sam" bez razmišljanja, a sad se pitala da li je taj dio njezina života doista

svršen. - Promatrala sam posadu kad se služila radiom. Znam osnovno.- To su zapravo četiri stanice - objašn javao je Aleksandr. - Jedna hvata signal sa Stromberga.Jedna sluša Tirina na Coparelliju. Jedna sluša Coparellijevu redovnu valnu dužinu. A ova luta.. Pogledajte.Pokazao joj je brojčanik na kojem se kazalo polagana okretalo.- Traži odašiljač i kad neki nađe zaustavi se.- Nevjerojatno. Jeste li to vi smislili?- Ja sam operater a ne pronalazač, nažalost.- A možete emitirati na bilo kojem od uređaja samo ako prekopčate na EMITIRANJE.- Da, Morseovim znakovima ili govorom. Ali u ovoj operaciji, dakako, nitko se ne služi govorom.- Jeste li se morali dugo obučavati za radiotelegrafistu?- Ne. Naučiti Morseove znakove nije teško. Ali da budete brodski radiotelegrafist morate znati popraviti uređaje. - Zatim je

prošaptao: - A da budete kagebeovski telegrafist, morate u špijunsku školu.- Nasmijao se, a Suza s njim, misleći: Hajde, Tirin.Njena je želja bila uslišana.Javljanje je počelo, Aleksandr je počeo zapisivati i istodobno je dobacio Suzi:- Tirin. Pozovite Rostova.Suza je nevoljko napustila most, htjela je čuti što je javljeno. Požurila je u blagovaonicu, očekujući da će tamo Rostov piti jaku

crnu kavu, ali je prostorija bila prazna. Sišla je na još niži nivo i pošla prema njegovoj kabini. Pokucala je.Njegov se glas javio ruski što je moglo značiti uđite.Otvorila je vrata. Rostov je stajao u gaćama, perući se u lavoru.- Tirin se javlja - rekla je i okrenula se da ode.- Suza.Okrenula se.- Što biste rekli da sam ja vas iznenadio u donjem rublju?- Rekla bih: tornjajte se.- Pričekajte me u hodniku.Kad je izišao, rekla je:- Oprostite.Nategnuto se osmjehnuo.- Nisam se trebao tako neprofesionalno izraziti.Idemo.Pošla je za n jim gore u radiostanicu ispod samog mosta, u prostoriju koja je prvobitno bila kapetanova kabina. Aleksandr je

objasnio da zbog gomile dodatne opreme radiotelegrafist ne može biti smješten do samog zapovjedničkog mosta, kao što je bilouobičajeno. Suza je zaključila da takav raspored ima još jednu prednost, da odvoji radio od posade kad su na brodu obični mornari iagenti KGB-a.

Aleksandr je dešifrirao Tirinovu poruku. Pružio ju je Rostovu koji je prevede na engleski. "Izraelci zauzeli Coparelll. Strombergdo nas. Dickstein živ."

Suza je osjetila slabost od olakšanja. Morala je sjesti. Spustila se u stolac.Nitko to ni je primijetio. Rostov je sastavljao odgovor Tirinu: "Udarit ćemo sutra u šest ujutro."Sa Suzinim olakšanjem bilo je gotovo. Pomislila je: Zaboga, što ću sada?

Nat Dickstein je s posuđenom mornarskom kapom na glavi stajao šutke dok je kapetan Stromberga čitao molitvu za mrtve,

nadglasavajući vjetar, kišu i huk mora. Jedan po jedan leš u jedrenini spušten je preko ograde u crnu vodu: Abbas, Sharrett, Porush,Gibli, Bader, Ramez i Jabotinsky.

Sedmorica od dvanaest su poginula. Uran je bio najskuplja kovina na svijetu.Prije ovog bio je drugi pogreb. Četiri fedajina ostala su na životu. tri ranjena, jedan koji se prepao i sakrio, i nakon što su

razoružani, Dickstein im je dopustio da sahrane svoje poginule. Njihov je pogreb bio veći, spustili su dvadeset pet leševa u more.Žurili su sa svojom ceremonijom pod budnim očima i oružjem trojice preživjelih Izraelaca, koji su shvaćali, premda im se to nijesviđalo, da se taj ustupak mora pružiti neprijatelju.

U međuvremenu je kapetan Stromberga donio na palubu sve dokumente svog broda. Ekipa montera i tesara, koju su poveli zaslučaj da zatreba izmijeniti Coparelli kako bi posve sličilo Stmmbergu, prionula je da ukloni štetu od bitke. Dickstein im je rekao dase usredotoče na ono što je vidljivo s palube: ostalo će morati pričekati dok ne stignu u luku.

Počeli su popunjavati rupe, popravljati namještaj, zastakljivati prozore i nadomještati metalne dijelove onim koje su skinuli saStromberga osuđenog na potapan je. Ličilac se spustio niz ljestve da na boku broda premaže ime Coparelli i zamijeni ga slovimanaličenim pomoću šablone. S-T-R-O-M-B-E-R-G. Kad je to obavio počeo je premazivati bojom popravljene dijelove oplate idrvenarije na palubi. Sve čamce za spašavanje, previše oštećene, sasjekli su i bacili preko ograde, a čamce sa Stromberga prebacilida ih zamijene. Nova uljna pumpa, koju je Stromerg ponio prema Kochovoj uputi, bila je ugrađena u Coparellijev stroj.

Rad je obustavljen zbog pogreba. Čim je kapetan izgovorio posljednje riječi molitve, ponovo su prionuli. Pred krajposlijepodneva stroj je zagrmio.

Dickstein je stajao na mostu s kapetanom kad je dignuo sidro. Posada Strnmberga brzo se snašla na novom brodu, posvejednakom njihovu. Kapetan je odredio kurs i zapovjedio: punom brzinom naprijed.

Još malo pa će sve biti svršeno, pomislio je Dickstein. Coparelli je nestao: praktički je brod na kojem je sad plovio bio Stromberga Stromberg je pripadao brodarskoj kompaniji Sevile. Izrael će imati svoj uran a nitko neće znati kako je došao do njega. Za svakogse u lancu operacije pobrinuo, osim za Pedlera, još uvijek zakonitog vlasnika žute pogače. On bi jedini mogao upropastiti cijeli planako bi postao odviše radoznao ili neprijateljski raspoložen.

Papagopolous sad vjerojatno pokušava s njim izići na kraj; Dickstein mu je nijemo poželio sreću.- Odmaknuli smo dovoljno daleko - rekao je kapetan.Stručnjak za eksplozive u navigacijskoj kabini potisnuo je polugu na radiodetonatoru, potom su svi pogledali u opustjeli

Stromtaerg, udaljen sad više od milju.Začula se glasna, potmula eksplozija, poput udarca groma i Stromberg se uleknuo po sredini.Rezervoari s gorivom su planuli a olujna večer se osvijetlila svjetlom plamena koji je sezao do neba. Dickstein je bio ponesen ali

i u lakoj zebnji od prizora takvog razaran ja. Stromberg je počeo tonuti, najprije polagano, potom brže. Krma je prva potonula; parsekundi zatim i pramac; dimnjak je časak stršao iznad vode poput uzdignute ruke utopljenika a potom je nestao.

Dickstein se neznatno osmjehnuo i okrenuo leđa.Čuo je galamu. I kapetan ju je čuo.Prišli su ogradi mosta i pogledali dolje.Dolje na palubi, posada je klicala. Franz Albrecht Pedler sjedio je u svojem uredu u predgrađu Wiesbadena i češkao se po sijedoj glavi.Brzojav od Angeluzzija i Biancoa iz Genove, koji je s talijanskoga prevela njegova sekretarica, bio je savršeno jasan, a

istodobno potpuno zbrkan. Glasio je:MOLIMO HITNU OBAVIJEST O NOVOMDATUMU ISPORUKE ŽUTE POGAČE. Koliko je Pedler znao, prvobitnom datumu isporuke nije ništa stajalo na putu. Očigledno su Angeluzzi i Bianco znali nešto što

on nije znao. Već je bio brzo javio brodarskom poduzeću:ZAR ISPORUKA ŽUTE POGAČE KASNI?Bio je malo ogorčen. Jamačno su trebali izvijestiti i njega kao i kompaniju koja prima robu, ako je došlo do zakašnjenja. No

možda su Talijani pobrkali brzojave. Pedler je u ratu stvorio mišljenje da nikad ne možeš vjerovati Talijanima da će učiniti što imkažeš. Mislio je da su se možda promijenili, ali su vjerojatno ostali isti.

Stajao je uz prozor promatrajući kako se mrak spušta nad njegovu malu skupinu tvorničkih zgrada. Gotovo je poželio da taj urannije kupio. Posao s izraelskom vojskom, potpisan, zapečaćen i isporučen, donosit će njegovoj kompaniji dobit dok živi, i više nijemorao špekulirati.

Njegova sekretarica je ušla s već prevedenim odgovorom prijevoznika. COPARELLI PRODAN TVRTKI SAVILE IZ

ZURICHA KOJA JE SAD ODGOVORNA ZAVAŠ TERET. UVJERAVAMO VAS DA JEKUPAC POTPUNO POUZDAN. Slijedio je telefonski broj Savilea i riječi RAZGOVARAJTE S PAPAGOPOLOUSOM Pedler je vratio brzojav sekretarici.- Nazovite ovaj broj u Zurichu i dozovite tog Papagopolousa na telefon.Vratila se za nekoliko minuta.- Papagopolous će vas nazvati.Pedler je pogledao na sat.- Bolje će biti da pričekam njegov poziv. Da raščistim sve to kad sam već počeo.Papagopolous se javio za deset minuta. Pedler mu je rekao:- Javljeno mi je da ste vi sad odgovorni za moj teret na Coparelliju. Talijani su mi brzojavili, pitaju za novi datum isporuke. Zar

isporuka kasni?- Da - odgovorio je Papagopolous. - Trebali su vas izvijestiti. Strašno mi je žao. - Čovjek je odlično govorio njemački ali je ipak

bilo očito da nije Nijemac. Bilo je također jasno da mu nije uistinu strašno žao. Nastavio je: - Coparellijeva uljna pumpa zakazala jena pučini: brod stoji. Poduzimamo sve da vaša roba bude isporučena što prije.

- A što da kažem Angeluzziju i Biancou?- Javio sam im da ću ih obavijestiti o novom datumu isporuke čim ga budem znao - rekao je Papagopoious. - Molim vas,

prepustite to meni. Ja ću obje strane izvijestiti.- Dobro. Zbogom.Čudno, pomislio je Pedler kad je odložio slušalicu. Pogledao je kroz prozor i vidio da su svi radnici već otišli. Parking za

namještenike bio je prazan.Stajao je tamo samo njegov mercedes i sekretaričin volkswagen. Dovraga sve, vrijeme je da ode kući.Obukao je ogrtač. Uran je bio osiguran. Ako se roba izgubi, dobit će osigurninu. Ugasio je uredska svjetla i pomogao sekretarici

oko ogrtača. Zatim je ušao u svoj automobil i odvezao se kući ženi. Suza Ashford cijelu noć nije oka sklopila.Život Nata Dicksteina ponovo je bio u opasnosti. Ponovo ga je samo ona mogla upozoriti. A ovaj put ne smije povući druge u to

da joj pomognu.Mora to učiniti sama.Bilo je jednostavno. Trebalo je otići u radiotelegrafsku sobu Karle, riješiti se Aleksandra i pozvati Coparelli.Neću uspjeti. Brod je pun agenata KGB-a. Aleksandr je krupan čovjek. Htjela bih zaspati. Zauvijek.To je nemoguće. Neću to moći izvesti.Oh, Nathaniele!U četiri u jutro navukla je traperice, džemper, čizme i nepromočivu kabanicu. Punu bocu votke koju je uzela u kantini "da lakše

zaspi", ugurala je u unutrašnji džep kabanice.Morala je doznati položaj Karle.Popela se na most. Prvi oficir joj se osmjehnuo.- Ne možete spavati? - upitao je engleski.- Napetost je prevelika - odgovorila mu je i uzvratila smiješkom stjuardese. Je li vaš pojas zakopčan, gospodine? Samo lagano

propadanje, ništa zabrinjavajuće. Upitala je prvog oficira: - Gdje smo?Pokazao joj je položaj na karti i položaj Coparellija prema procjenama.- Što je to u brojkama? - upitala je.Dao joj je koordinate, kurs i brzinu KarlePonovila je brojeve naglas i još dvaput u sebi, nastojeći ih usjeći u pamet.- Fascinantno - rekla je vedro. - Svatko na brodu ima neku posebnu specijalnost. Mislite da ćemo do Coparellija stići na vrijeme?- O, da - rekao je. - Potom... bum!Pogledala je van. Bilo je posve crno, ni zvijezda, ni brodskih svjetala na vidiku. Vrijeme se pogoršavalo.- Dršćete - primijetio je prvi oficir. – Hladno vam je?- Da - rekla je premda ni je drhtala od hladnoće. - Kad ustaje pukovnik Rostov?- Naručio je da ga probude u pet.- Mislim da ću pokušati odspavati još sat.

Sišla je dolje u radiostanicu. Aleksandr je bio tamo.- Zar i vi niste mogli spavati? - upitala je.- Ne. Poslao sam zamjenika u krevet.Pogledala je uređaje.- Više ne pratite Strombergov signal?- Signal je prestao. Možda su otkrili odašiljač ili su potopili brod. Mi mislimo da su ga potopili.Suza je sjela i izvukla bocu votke. Odvinula je čep.- Popijte. - Pružila mu je bocu.- Hladno vam je?- Pomalo.- Ruka vam se trese. - Uzeo je bocu i prislonio je na usta. čestito je potegao. - Hvala vam. – Vratio joj je bocu.Suza je ispila gutljaj za hrabrost. Bila je to jeftina ruska votka, palila je grlo, ali je imala željeni efekt. Začepila je bocu i čekala da

Aleksandr okrene leđa.- Pričajte mi kako se živi u Engleskoj - rekao je razgovorno. - Je li istina da siromasi skapaju a bogataši se tove?- Ne skapava mnogo ljudi - rekla je. Okreni se, proklet bio, okreni se. Ne mogu to izvesti licem u lice.- Ali velika je ne jednakost.- Jesu li zakoni različiti za bogate i siromahe?- Postoji izreka: "Zakon i bogatima i siromasima brani da kradu kruh i spavaju pod mostovima."Aleksandr se nasmijao.- U Sovjetskom Savezu su svi ljudi jednaki, ali neki imaju povlastica. Hoćete li sad živjeti u Rusiji?- Ne znam. - Suza je otvorila bocu i ponovo mu je pružila.Popio je dug gutljaj i vratio je.- U Rusiji nećete imati takvu odjeću.Vrijeme je brzo protjecalo, morala je stvar izvesti smjesta. Ustala je da uzme bocu. Kabanica joj je bila sprijeda otvorena. Stojeći

pred njim, zabacila je glavu da potegne iz boce. Znala je da će se zagledati u njezine grudi ovako isturene. Priuštila mu je dugpogled, potom drugačije primila bocu i tresnula ga po glavi što je snažni je mogla.

Udarac je odjeknuo mučno tupo. Zurio je u n ju omamljeno. Nije zatvorio oči. Što da radim? Krzmala je. zatim stisnula zube iudarila ponovo.

Oči mu se sklopiše, srušio se u stolac. Suza ga je uhvatila za noge i počela potezati. Kad je skliznuo sa stolca udario je glavom otle tako da je Suza jauknula, ali i pomislila: dobro je, bit će duže bez svijesti.

Odvukla ga je do ormara. Bila je zadihana od straha i napora. Iz džepa na hlačama izvukla je dug konopac za pakiranje koji jepokupila na krmi.

Svezala je Aleksandrove noge, potom ga obrnula i svezala mu ruke na leđima.Morala ga je utrpati u ormar. Osvrnula se prema vratima. Bože, ne daj da sad netko uđe!Ugurala mu je noge u ormar, potom je besvjesno tijelo pokušala podići. Bilo je vrlo teško. Napola ga je pridigla. ali kad ga je

pokušala premjestiti u ormar ispalo joj je iz ruku. Stajala je iza njega i pokušala iznova. Zgrabila ga je ispod pazuha i podigla. Ovakoje išlo bolje: mogla je njegov teret osloniti na svoja prsa dok je premještala zahvat. Ponovo ga je napola osovila, zatim mu rukamaobuhvatila prsni koš i povlačila postrance. Morala je ući u ormar s njim, izvući ruke, a onda se ispod njega provući van.

Sad je bio u sjedećem položaju, nogama uprtim o jednu stranicu ormara, savijenih koljena, a leđima o drugu. Provjerila jekonopac: bio je čvrsto svezan.

Ali mogao bi vikati! Ogledavala se za nečim čime bi mu začepila usta. Nije ništa našla. Nije mogla izići da nešto potraži jer bi seu međuvremenu mogao osvijestiti. Jedino čega se sjetila bile su njezine hulahopke. Činilo se da za to treba cijela vječnost. Morala jesvući posuđene čizme. skinuti traperice, svući hulahopke, navući hlače, obuti čizme, potom sklupčati najlonke i ugurati ih meduobješene vilice.

Ni je mogla zatvoriti vrata ormara.- Oh, Bože! - rekla je naglas. Smetao je Aleksandrov lakat. Svezane ruke počivale su na dnu ormara a zbog savijenog položaja

laktovi su mu stršali prema van. Bez obzira koliko gurala i potezala vrata lakat je bio na putu. Naposljetku je opet morala ući uormar, okrenuti ga malo ustranu tako da se sad oslanjao na ugao. Sad lakat više nije smetao.

Časak ga je promatrala. Kako dugo ljudi ostaju u nesvijesti? Nije znala. Znala je da bi ga trebala još jednom mlatnuti, ali sebojala da ga ne ubije. Otišla je po bocu i čak je dignula nad glavu, ali je u posljednjem trenutku izgubila hrabrost, spustila bocu izalupila vrata ormara.

Pogledala je ručni sat i užasnuto kriknula: bilo je deset minuta do pet. Coparelli će se uskoro pojaviti na radarskom ekranu Karlei Rostov će stići ovamo a ona će propustiti priliku.

Sjela je za pult, okrenula sklopku na EMITIRANJE, odabrala uređaj koji je već bio podešen na Coparellijevu valnu dužinu inagnula se nad mikrofon.

- Halo Coparelli, javite se.Čekala je.

Ništa.- Halo, Coparelli, javite se.- Ništa.- Proklet bio, Nate Dicksteine, Javi se, Nathaniele! Nat Dickstein je stajao u srednjem skladištu Coparellija zureći u bačve s pjeskovitom metalnom rudačom koja je imala tako

visoku cijenu. Nisu izgledale posebno. Velike bačve za naftu s riječi PLUMBAT ispisanom šablonom sa strane. Bio bi volio otvoritijednu i opipati taj materijal, tek da sazna kakav je, ali poklopci su bili čvrsto zapečaćeni.

Osjećao je želju da se ubi je. Umjesto zanosa pobjede, osjećao je jad i žalost. Ni je se mogao veseliti što je pobio teroriste, negosama oplakivati svoje mrtve.

Ponovo je pretresao cijelu bitku, kao i u besanoj prošloj noći. Da je Abbasu naredio da puca čim prekorači ogradu možda bi todosta. dugo odvratilo pažnju fedajina da Gibli dospije na palubu a da ga ne ubiju. Da je s trojicom pošao osvojiti most granatama nasamom početku borbe, blagovaonica bi možda bila ranije osvojena i životi spašeni. Da je...bilo je stotinu stvari koje bi drugačijeizveo da je mogao vidjeti budućnost, ili da je samo bio mudriji.

Izrael će sa d imati atomsko oružje da ga vječno brani. čak ni ta ga misao ni je radovala. Pri je godinu dana bi ga oduševila. Alitad još ni je upoznao Suzu Ashford.

Čuo je buku i pogledao uvis. Kao da su ljudi trčali naokolo po palubi. Neki nautički problem, bez sumnje.Suza ga je izmijenila. Naučila ga je da od života očekuje više od pobjede u bitki. Kad je razmišljao o ovom danu, o tome kako će

se osjećati kad obavi taj veliki pothvat, uvi jek je u tim vizi jama bila ona, čekala ga negdje da s njim podijeli trijumf. Ali neće biti.Nitko drugi ne bi bio dovoljan. A u samotnom slavlju nije bilo radosti.

Dugo je zurio preda se. Zatim se popeo iz skladišta pitajući se što da počne s ostatkom života. Izišao je na palubu. Mornar jezurio u njega.

- Gospodine Dickstein?- Da. Što je?- Tražimo vas po cijelom brodu, gospodine...Radio. Netko zove Coparelli. Nismo odgovorili jer mi nismo više Coparelli, zar ne? Ali ona kaže...- Ona?- Da, gospodine. Javlja se glasom, ne Morseom.Kao da je vrlo blizu. I jako uzrujana. "Javi se, Nathaniele" ponavlja...Dickstein je ščepao mornara za bluzu.- Nathaniel? Rekla je Nathaniel?- Da, gospodine, oprostite ako...Ali Dickstein je već trčao na most.Glas Nata Dicksteina se javio.- Tko zove Coparrelli?Od jednom je Suza ostala bez riječi. Od zvuka njegova glasa, poslije svega što je prošla, osjećala se slabom i bespomoćnom.- Tko zove Coparelli?Vratio joj se glas.- Oh, Nate, napokon.- Suza? Jesi li to ti, Suza?- Da, da.- Gdje si?- S Davidom Rostovom na ruskom brodu Ifarla.Zabilježi ovo. - Navela mu je položaj, kurs i brzinu onako kako joj je prvi oficir rekao. - To je bilo u četiri i deset jutros. Nate,

ovaj će brod udariti u vaš u šest ujutro.- Udariti? Zašto? Oh, shvaćam...- Nate, zateći će me za radiom svakog trena, što da radimo, brzo...- Možeš li izvesti neku diverziju točno u pet i trideset?- Diverziju?- Zapali nešto, viči "čovjek u moru", bilo što da ih na pet minuta sve jako zaposliš.- Pokušat ću...- Potrudi se. Hoću da svi trče naokolo, da nitko ne zna što se događa ili što da učini... jesu li svi iz KGB?- Da.- Dobro, sad...Vrata radiotelegrafske kabine su se otvorila.Suza je prebacila sklopku na EMITIRANJE i Dicksteinov je glas bio ušutkan. David Rostov je ušao.- Gdje je Aleksandr?

Suza se pokušala osmjehnuti.- Otišao je po kavu. Ja pazim.- Prokleta budala... - Počeo je kleti na ruskam i izjurio.Suza prebaci sklopku na PRIJEM.- Čuo sam. Bolje da se nekamo sakriješ do pet i trideset - rekao je Nat.- Čekaj - povikala je. - Što ćeš poduzeti?- Poduzeti? Dolazim po tebe.- Oh, hvala ti.- Volim te. Kad je isključila, na drugom uređaju počeli su se javljati Morseovi signali. Tirin je jamačno čuo svaku riječ razgovora i sad će

pokušati upozoriti Rostova. Zaboravila je Natu spomenuti Tirina.Mogla je pokušati ponovo uspostaviti vezu s Natom ali bi to bilo jako rizično, a Tirin bi dospio svoju poruku do javiti Rostovu

dok Natovi ljudi budu pretraživali Coparelli, našli Tirina i uništili mu odašiljač. A kad Tirinova poruka stigne Rostovu, znat će daNat dolazi i bit će pripravan.

Morala je spriječiti tu poruku.Odlučila je onesposobiti uređaj.Kako? Sve su žice vjerojatno iza ploča. Morala bi skinuti jednu od njih. Trebao joj je izvijač. Brzo, brzo, prije nego Rostov

odustane od potrage za Aleksandrom! Našla je Aleksandrov alat u jednom kutu i uzela mali izvijač. Odvila je vijke na dva uglaploče.

Nestrpljivo je gurnula izvijač u džep i nasilno odvojila ploču rukama. Unutra je bilo mnoštvo žica poput psihodeličnih špageta.Zgrabila je šakom i povukla. Ništa se ni je dogodilo: povukla je prevelik broj odjednom. Odabrala je jednu i potegnula: otkinula se.Bjesomučno je čupala žice dok petnaestak ili dvadesetak nije visjelo. Ipak, Morse je i dalje otipkavao. Izlila je preostalu votku uunutrašnjost radija. Morse je stao i sva svjetla na ploči su se ugasila.

Iz ormara čuo se potmuli udarac. Aleksandr je dolazio k svi jesti. Ionako će sve znati čim bace pogled na uređaje.Izišla je, zatvorivši vrata za sobom.Sišla je na palubu, pokušavajući smisliti gdje da se sakri je i kakvu bi diverziju mogla izvesti. Da spusti sidro? To ne bi umjela.Što će Rostov sad učiniti? Tražit će Aleksandra u blagovaonici, kuhinji i njegovoj kabini. Neće ga naći pa će se vratiti u

radiostanicu i tad će početi sveopća potraga za njom.Bio je metodičan čovjek. Počet će na pramcu i ići glavnom palubom, poslati grupu da pretraži nadgrađe a drugu u patpalublje,

nivo po nivo, odozgo prema dnu.Koji je najniži dio broda? Strojarnica. Tamo će se morati sakriti. Ušla je i našla jedno stepenište nadolje. Stala je nogom na

najgornju pritku kad je ugledala Rostova.I on je spazio nju.Ni sama nije znala odakle je izvukla iduće riječi.- Aleksandr se vratio u stanicu. Ja ću odmah doći tamo.Rostov je mrko kimnuo i pošao u smjeru radio- stanice.Sišla je ravno dolje kroz dva nivoa i ušla u strojarnicu. Noćnu smjenu je obavljao drugi inženjer. Zurio je nju dok mu je prilazila.- Jedino ovdje je toplo - rekla je vedro. – Mogu li vam praviti društvo?Gledao ju je ne shvaćajući i rekao polagano:- Ja ne govoriti engleski... molim.- Ne govorite engleski?Stresao je glavom.- HIadno mi je - rekla je i stresla se. Ispružila je ruke prema stroju koji je grmio. - Okay?Bio je više nego sretan da mu ta lijepa djevojka bude društvo u strojarnici.- Okay - rekao je kimnuvši živahno glavom.I dalje je zurio u nju zadovoljna lica dok mu nije palo na pamet da bi možda trebao iskazati neku ljubaznost domaćina. Osvrnuo

se naokolo, potom izvukao kutiju cigareta iz džepa i ponudio joj.- Obično ne pušim, ali mislim da ću sad zapaliti- rekla je i uzela cigaretu. Filter je bio napravljen od kartonske rolice. Strojar joj

pripali. Pogledala je gore prema otvoru na ljestvama, gotovo očekujući da vidi Rostova. Bacila je pogled na ručni sat. Već je pet idvadeset pet! Nije joj ostalo vremena za razmišljanje. Diverzi ja, izvedi neku diverziju. Viči "čovjek u moru, baci sidro, zametnipažar.."

Zametni požar.Čime?Benzin, mora ovdje u strojarnici negdje biti benzina, ili nafte ili nečeg drugog.Pogledala je prema stro ju. Gdje ulazi gorivo?Bio je sastavljen od šume cijevi i cilindara. Saberi se, saberi se! Poželjela je da je naučila više o motoru automobila. Jesu li

strojevi broda isti? Ne, ponekad upotrebljavaju kamionsko gorivo. Kakvo je to? Ovo je bio brzi brod, pa je možda upotrebljavaobenzin. Nejasno se sjećala da su benzinski motori skuplji ali brži. Ako je ovo bio benzinski stroj onda će biti sličan motoru njezinaautomobila. Je li tu bilo kablova koji vode do svjećica? Jednom je uspjela promijeniti svjećicu.

Zurila je. Da, bio je nalik na motor automobila.Imao je šest svjećica s kablovima koji su vodili do okrugle kape nalik na razvodnik. Tu je negdje morao biti i rasplinjač. Benzin

je prolazio kroz rasplinjač. Bila je to omanja stvarca koja se ponekad začepljivala...U doglasnoj cijevi dreknuo je glas na ruskome i strojar ode da odgovori. Leđima je bio okrenut Suzi.Morala je to izvesti sad.Na stroju je bila neka kantica nalik na konzervu kave s poklopcem pričvršćenim po sredini maticom. To je mogao biti rasplinjač.

Pružila se preko stroja i pokušala maticu odvrnuti prstima. Nije se pokretala. Debela plastična cijev vodila je u limenku. Ščepala ju jei povukla. Ni je ju mogla istrgnuti. Sjetila se da je u džep kabanice strpala Aleksandrov izvijač. Uzela ga je i oštrim krajem zabola ucijev. Plastika je bila debela. Zabola je izvijač svom snagom. Pojavio se mali rez na površini. Ugurala je izvijač u rez i proširila ga.

Strojar je stigao do cijevi i odgovarao ruski.Suza je osjetila da je izvijač probušio plastiku.Izvukla ga je. Mlaz bistre tekućine štrcnuo je iz male rupe i zrakom se proširio nesumnjiv vonj benzina.Bacila je izvijač i potrčala k ljestvama.Čula je kako je strojar ruski kazao da i potvrdno kimnuo glavom. Slijedila je naredba.Glas koji ju je izdao bio je ljutit. Kad je stigla do podnožja ljestava osvrnula se. Ranije nasmiješeno lice strojara sad se

preobrazilo u zlokobnu masku. Počela se penjati kad je potrčao strojarnicom za njom.Na vrhu ljestava se osvrnula. Vidjela je benzinsku mlaku koja se širila i strojara na dnu stepeništa. U ruci je još držala cigaretu

koju joj je dao.Bacila ju je prema stroju, ciljajući mjesto gdje je benzin štrcao iz cijevi.Nije čekala da vidi kamo je pala. Požurila je uz stepenice. Glava i ramena su joj izranjali na idući nivo kad se odozdo začuo

glasni šištaj, bljesnulo jarkocrveno svjetlo i pljusnuo val strašne vrućine.Suza je vrisnula kad su joj se zapalile hlače i spržila koža na nogama. Preskočila je posljednjih nekoliko centimetara ljestava i

zakotrljala se po podu. Udarala je rukama po hlačama, potom uspjela skinuti kabanicu i omotati je oko nogu. Vatra je bila pogašena,ali je bol ojačala.

Poželjela je leći na pod; znala je da će se tad onesvijestiti i neće osjećati bol, ali morala je pobjeći od vatre i zavući se nekamogdje ju je Nat mogao naći.

Primorala se da se pridigne. Noge kao da su joj još gorjele. Pogledala je dolje i vid jela da otpada ju komadi poput izgorenogpapira, pa se upitala jesu li to komadi hlača ili nogu.

Zakoračila jeMogla je hodati.Posrtala je hodnikom. Požarna sirena odjeknula je brodom. Stigla, je nakraj hodnika i naslonila se na ljestve.Gore, morala se popeti gore.Podigla je nogu na najdonju prečku i počela najduži uspon svojeg života.

18.

Po drugi put u dvadeset četiri sata Nat Dickstein je prelazio zapjenjenu pučinu u malom čamcu da se popne na brod u rukamaneprijatelja. Bio je opremljen kao i prije: prslukom za spašavanje, kabanicom i čizmama, naoružan automatom, pištoljem igranatama, ali je ovaj put bio sam i nasmrt prestrašen.

Na Coparelliju je nakon Suzine poruke bilo prepirke. Njihov su razgovor slušali kapetan, Feinberg i Ish. Vidjeli su slavlje naNatovu licu i smatrali da moraju prigovoriti kako njegovo prosuđivanje iskrivljuje to što je osobno upleten.

- To je stupica - tvrdio je Feinberg. - Ne mogu nas uhvatiti, pa žele da se okrenemo i borimo.- Znam Rostova - rekao je energično Dickstein.- Upravo tako radi njegov mozak: čeka dok posvršavaš sve a onda udara. Ideja o sudaru ukazuje na njega.Feinberg se razljutio.- Ovo nije igra, Dicksteine.- Slušaj, Nate - rekao je razložnije Ish - produžimo i budimo spremni za borbu ako i kad nas stignu. Što možemo dobiti ako

pošaljemo grupu da se popne na njihov brod?- Ne predlažem grupu. Idem sam.- Ne budi lud - rekao je Ish. - Ako ideš ti, polazimo i mi... ne možeš sam osvojiti brod.- Gledajte - smirivao ih je Dickstein - ako uspijem, Karla neće nikad dostići ovaj brod. Ako ne uspijem, vi se možete oprijeti kad

vas Karla dostigne. A ako vas Karla uistinu ne može dostići i ako je sve to stupica, onda samo ja padam u nju. To je najbolji način.- Ne mislim da je to najbolji način - rekao je Feinberg.- Ni ja - pridružio se Ish.Dickstein se osmjehnuo.- Ali ja mislim da jest i u pitanju je moj život, a osim toga ja sam ovdje najvišeg ranga i donio sam takvu odluku, stoga dovraga

svi vi.Odjenuo se i naoružao, a kapetan mu je pokazao kako se rukuje radiom na čamcu i kako da održi kurs da bi naišao na Karlu

Spustili su čamac a on se spustio ljestvama do njega i odmaknuo.Bio je prestrašen.Bilo je nemoguće da svlada brod pun kagebeovaca. Ali on to nije ni namjeravao. Neće se upustiti u borbu ni s jednim ako ikako

bude mogao. Popet će se na brod, sakriti se dok ne počne Suzina diverzija i potom je potražiti; a kad je nađe, sići će s njom s Karle ipobjeći. Imao je malu magnetsku minu sa sobom koju će pričvrstiti na bok Karle prije nego se iskrca.. Tad će, bez obzira uspije lipobjeći, bez obzira je li sve to stupica, Karla dobiti dovoljno veliku rupu na boku da ne sustigne Coparelli.

Bio je uvjeren da nije stupica. Znao je da je Suza tamo, da je nekako dospjela u njihove ruke i da je primorana da im pomaže, daje izložila život da bi spasila njegov. Znao je da ga voli.

Zbog toga je bio prestravljen.Odjednom je želio živjeti. Krvožednosti je nestalo: nije ga više zanimalo ubijanje neprijatelja, poraz Rostova, onemogućavanje

fedajinskih planova ili nadmudrivanje egipatske tajne službe. Htio je pronaći Suzu, odvesti je kući i ostatak života provesti s njom.Bojao se smrti.

Usredotočio se na upravljanje čamcem. Naći Karlu u mraku nije bilo lako. Mogao je održavati stalan kurs ali je morao ocijeniti iuzeti u račun koliko ga vjetar i valovi nose ustranu. Nakon petnaest minuta znao je da bi trebao ugledati brod, ali ga nigdje nije bilo.Počeo je voziti u cik-caku pitajući se očajno koliko je odmakao od kursa.

Pomišljao je da radiom uspostavi vezu s Coparellijem da mu daju novi kurs, kad je odjednom Karla izronila uz njega. Plovila jebrzo, brže nego što je mogao čamac a morao je stići do ljestava na pramcu prije nego brod prođe mimo, i istodobno izbjeći sudar.Potjerao je čamac svom brzinom, skrenuo kad je Karla krenula na njega, zatim se vratio prema brodu.

Nosio je uže omotano oko pasa. Ljestve su došle nadohvat. Prebacio je brzinu čamca na hod na mjestu, stao na rub i skočio. Kadse dohvatio ljestava, Karla se počela naginjati naprijed. Grčevito se držao dok je uranjao u valove. More ga je pokrilo do pasa, doramena. Udahnuo je duboko pri je nego što je preplavilo glavu. činilo mu se da je cijelu vječnost pod vodom. Karla je i dalje uranjalapramcem. Već su mu pucala pluća kad se naposljetku brod počeo ispravljati; a to je potrajalo još duže. Naposljetku je izronio ihvatao zrak punim plućima. Popeo se još nekoliko prečki, odmotao konopac sa struka i čvrsto ga svezao za ljestve, osiguravši takočamac za bijeg.

Magnetska je mina visjela na užetu svezanom preko ramena. Skinuo ju je i udarcem zalijepio o oplatu Karle.Uran je bio osiguran.Odbacio je kabanicu i popeo se ljestvama.Šteket motora sa čamca nije se čuo u hučanju vjetra i mora i Karlinih strojeva, ali nešto mora da je privuklo pažnju čovjeka koji

se nagnuo preko ograde upravo kad se Dickstein uspeo do visine palube. Na trenutak je zurio u Dicksteina iznenađena lica. Potom jeDickstein ispružio ruku da ga povuče preko ograde. S prirodnim porivom da pomogne nekom da se popne na palubu iz olujnogmora, čovjek je ščepao njegovu ruku. Dickstein je prebacio nogu preko ograde i drugom rukom ščepao pruženu ruku te prebaciočovjeka u more. Njegov se krik izgubio u vjetru. Dickstein je i drugom nogom zakoračio preko ograde i čučnuo.

Činilo se da nitko ni je vidio što se odigralo.Karla je bio malen brod, mnogo manji od Coparellija. Imao je samo jedno nadgrađe s dva nivoa, smješteno po sredini broda.

Nije bilo dizalica. Prednja je paluba imala veliki pokrovac nad skladišnim prostorom, ali stražnjeg skladišta ni je bilo: kajite posade istrojarnica mora da su ispunjavali svo potpalublje prema krmi.

Dickstein je pogledao na sat. Bilo je pet i dvadeset pet. Suzina je diverzija trebala započeti svakog trena, ako joj uspije.Počeo je napredovati duž palube. Bilo je nešto svjetla od brodskih svjetiljaka, ali bi netko od posade morao dvaput zagledati u

njega prije nego bi uočio da on nije jedan od njihovih. Izvukao je nož iz korica o pojasu: nije htio upotrijebiti automat ako ne budeprisiljen, jer bi prasak izazvao kaos.

Kad je stigao do nadgrađa otvorila su se jedna vrata, bacajući pačetvorinu žutog svjetla na kišom močenu palubu. Sakrio se izaugla, prilijepivši se o zid. Čuo je dva glasa. Govorila su ruski. Vrata su se zalupila a glasovi udaljili kad su ljudi otišli prema krmi.

Prolazom u nadgrađu prešao je na lijevu stranu broda i nastavio dalje prema krmi. Zastao je na uglu i osvrćući se oprezno, vidioda dvojica prelaze stražnju palubu i govore s trećim čovjekom na krmi.

Bio je u iskušenju da svu trojicu zbriše rafalom iz automata, trojica su vjerojatno bili jedna petina protivničkih snaga, ali jeodlučio da to ne učini: bilo je prerano, Suzina diverzija još nije počela a on nije imao pojma gdje se ona nalazi.

Prva su se dvojica vratila desnom stranom i ušla opet u nadgrađe. Dickstein je pošao prema preostalom čovjeku na krmi, koji je,čini se, bio na straži. Čovjek mu nešto reče ruski. Dickstein promrml ja nešto nerazumljivo, čovjek odgovori pitanjem, a onda jeDickstein bio dovoljno blizu da skoči i prereže čovjeku grlo.

Bacio je leš preko ograde. Dva mrtva a oni još ne znaju da je na brodu. Pogledao je na sat. Svijetleće kazaljke pokazivale su pet itrideset. Bilo je vrijeme da uđe.

Otvorio je jedna vrata i ugledao prazan hodnik i stepenište koje je vodilo gore, očevidno na komandni most. Popeo se. S mostasu dopirali glasovi, Ugledao je trojicu ljudi, kapetana, prvog oficira i drugog potporučnika, kako je predmnijevao. Prvi je oficir vikaou cijev za doglasavanje. Odanle je dolazila u odgovor čudna buka. Dok je Dickstein dizao pušku, kapetan je povukao ručicu i sirenase oglasila cijelim brodom.

Dickstein je pritisnuo okidač. Glasno štektanje automata bilo je djelomice zaglušeno zavijanjem požarne sirene. Sva trojicaubijena su na mjestu.

Dickstein je požurio niz stepenište. Alarm je morao značiti da je Suzina diverzija započela. Sad je samo trebalo sačuvati život inaći je.

Stepenište s mosta silazilo je na palubu na spoju dvaju hodnika, jedan poprečni kojim je Dickstein prošao, drugi je tekao dužnadgrađa. U odgovor na alarm, vrata su se otvarala i ljudi izlazili u oba hodnika. Nitko nije bio naoružan: bila je to požarna uzbuna,ne poziv na borbeni položaj. Dickstein je odlučio da se posluži trikom i da puca samo ako trik ne upali. Produžio je žustro središnjimprolazom, probijajući se mimo ljudi, vičući njemački: "Miči se!"

Zurili su u njega, ne znajući tko je i što radi, osim što se činilo daje ovlašten, a buknuo je požar. Jedan ili dvojica mu neštorekoše. Pretvarao se da ih nije čuo. Odnekud je odjeknula oštra naredba i ljudi se počeše kretati sa ciljem. Dickstein je stigao na krajhodnika i htio se spustiti niz stepenište kad se oficir koji je izdao naredbu pojavio i upro prstom u njega, viknuvši neko pitanje.

Dickstein se bacio dolje.Na donjem nivou sve je bilo bolje organizirano.Ljudi su trčali u istom smjeru, prema krmi, a trojica mornara vukla su aparat za gašen je. Potom je na mjestu gdje se hodnik širio

da se mogu priključiti šmrkovi, Dickstein ugledao nešto što ga je načas izbacilo iz ravnoteže i navuklo crvenu maglu pred oči.Suza je bila na tlu, leđima oslonjena o zid. Noge su joj bile razmaknute, hlače razderane. Mogao je kroz poderotine vidjeti

opečenu i pocrnjelu kožu. Čuo je Rostovljev glas, koji je nadglasavao sirenu:- Što ste rekli Dicksteinu?Dickstein je skočio s ljestava. Jedan od mornara se postavio pred njega. Dickstein ga je srušio na pod udarcem lakta u lice i bacio

se na Rostova.Čak je i u svojem bijesu uvidio da ne bi mogao u tako tijesnom prostoru, dok je Rostov bio tako blizu Suze, upotrijebiti automat.

Osim toga, htio je tog čovjeka ubiti svojim rukama.Ščepao je Rostova za ramena i okrenuo ga oko osi. Rostov je ugledao njegovo lice.- Ti!Dickstein ga je udario u želudac da se presamitio i zinuo da uhvati zraka. Kad je sagnuo glavu, Dickstein je strelovito i snažno

trgnuo koljenom nagore udarivši Rostova u bradu i slomivši mu vilicu: potom, sve u jednom pokretu, svu je snagu usredotočio naudarac u grlo koji je smrskao Rostovljevu šiju i odgurnuo ga u zid.

Prije nego je Rostov pao, Dickstein se brzo okrenuo, kleknuo na jedno koljeno da skine automat s ramena i, dok je Suzu štitioleđima, otvorio vatru na trojicu mornara koji su iskrsli u hodniku.

Ponovo se okrenuo i prebacio Suzu preko ramena nastojeći da ne dodirne njezino opečeno meso. Sad je imao trenutak vremenaza odluku.

Očigledno je vatra izbila na krmi kamo su svi trčali.Ako sad krene prema pramcu manje je vjerojatno da će ga spaziti.Potrčao je duž hodnika, potom ju je ponio uz stepenište. Po težini njezina tijela na ramenu mogao je zaključiti da nije u nesvijesti.

Na vrhu stepeništa izbio je na nivo glavne palube, pronašao vrata i izišao.Na palubi je vladala prilična pometnja. Jedan je čovjek protrčao mimo u smjeru krme; drugi je trčao u suprotnom smjeru. Netko

je bio na pramcu.Na krmi je jedan čovjek ležao na tlu a dvojica su se nagnula nad njega; vjerojatno je bio opečen u požaru.Dickstein je trčao prema ljestvama kojima se uspeo na brod. Prebacio je automat na rame, premjestio Suzu na drugo rame i

prekoračio ogradu.Osvrnuvši se po palubi kad je počeo silaziti, znao je da su ga opazili.Jedno je bilo vidjeti strano lice na brodu, pitati se tko je to, i odložiti pitanje kad se oglasila požarna sirena; ali je posve drugo

vidjeti kako netko odlazi s broda s tijelom preko ramena.Nije još bio ni na pola puta kad su počeli pucati u njega.Jedan se metak odbio od trupa sasvim uz njegovu glavu. Dvojica su imala pištolje. Držeći se ljestava lijevom rukom, desnom je

dohvatio automat i ispalio rafal. Ciljao je loše ali su se ljudi povukli.Izgubio je ravnotežu.Kad se pramac uzdigao, zanio se ulijevo i hvatajući desnom rukom prečku ispustio automat u more. Desna noga mu je iskliznula

iz prečke i potom je na njegov užas Suza počela kliziti s njegova lijevog ramena.- Drži me se - kriknuo je nesiguran da li ga čuje ili je u nesvijesti. Osjetio je da ga je rukama ščepala za džemper, ali je ipak

klizila i sad ga je njezina težina još više vukla ulijevo.- Ne - kriknuo je.Skliznula je s ramena i pljusnula u more.Dickstein se okrenuo, spazio čamac i skočio pavši u njega udarcem koji ga je stresao do kosti.Dozivao ju je tražeći je u crnom moru oko sebe, naginjući se sad s jedne sad s druge strane čamca.Očaj je rastao sa svakom sekundom jer nije izranjala. Zatim je čuo, u hučanju vjetra, vrisak. Okrenuo se prema zvuku i ugledao

glavu na površini, između čamca i trupa Karle.Bila je izvan njegova dosega.Ponovo je kriknula.Čamac je bio privezan za Karlu užetom od kojeg je veći dio bio na palubi čamca. Dickstein je prerezao nožem uže, ispustio onaj

kraj svezan za ljestve a drugi je bacio Suzi.Kad je posegnula za užetom val se podigao i prekrio je.Gore s palube Karle su pripucali preko ograde.Zanemario je pucnjavu.Dicksteinove su oči pretraživale more. Brod i čamac uranjali su i ljuljali se u različitom smjeru te su šanse za pogodak bile

relativno mršave.Nakon nekoliko sekundi koje su se činile satima, Suza je ponovo izronila. Dickstein joj je ponovo dobacio uže. Ovaj put ga je

uspjela ščepati. Brzo ga je povlačio, dovlačeći je sve bliže, dok je nije, opasno se nagnuvši iz čamca, uhvatio za zapešća.Sad ju je držao i nikad je više neće ispustiti.Izvukao ju je na čamac. Gore su otvorili vatru iz automata. Dickstein je ubacio motor u brzinu, zatim se bacio preko Suze štiteći

svojim tijelom njezino. Čamac je odmicao od Karle, naslijepo, jašući na valovima poput izgubljene daske za surfanje.Pucnjava je prestala. Dickstein se osvrnuo. Karla je nestala s vidika.Nježno je preokrenuo Suzu, u strahu da li je živa. Oči su joj bile sklopljene. Uzeo je kormilo, pogledao na kompas i otprilike

podesio kurs. Upalio je radio i počeo dozivati Coparelli čekajući da se brod javi, podigao je Suzu na ruke.Prigušen tutanj odjeknuo je preko vode poput daleke eksplozije: magnetska mina!Coparelli se javio. Dickstein je rekao:- Karla gori. Okrenite se i pokupite me. Pripremite ambulantu za djevojku, ima teške opekotine.Sačekao je da potvrde prijem, potom isključio odašiljač i zagledao se u beživotno Suzino lice.- Nemoj umrijeti - prošaptao je. - Molim te, nemoj umrijeti.Otvorila je oči i pogledala u njega. Usne su joj se razmaknule u nastojanju da govori. Prignuo je glavu. Rekla je:- Jesi li to zaista ti?- Ja sam.Kutovi usana podigli su se u slabom smiješku.- Preživjet ću.Začula se strahovita eksplozija. Na Karli vatra se proširila do rezervoara s gorivom. Nekoliko časaka nebo je osvjetljavao

plameni stup, a zrak ispunila zaglušena tutnjava; kiša je stala. Grmljavine i svjetlosti je nestalo, a jednako tako i Karle.- Potonuo je - rekao je Dickstein Suzi. Pogledao ju je. Oči je sklopila, ponovo je izgubila svijest, ali se i dalje smješkala.

Epilog

Nathaniel Dickstein povukao se iz Mossada a njegovo je ime postalo legenda. Vjenčao se sa Suzom i poveo je u kibuc gdje su

danju obrađivali vinograde, a pola noći se ljubili. U slobodno je vrijeme organizirao političku kampanju za promjenu zakona tako danjegova djeca budu priznata kao Židovi, ili bolje, da se ukine klasifikacija.

Neko vrijeme nisu imali djece. Bili su spremni da čekaju: Suza je bila mlada, a njemu se ni je žurilo. Opekotine se nisu nikaddokraja zaliječile. Ponekad je u krevetu znala reći: "Moje noge su užasne", a on bi ljubio njena koljena i uzvraćao: "Prelijepe su,spasile su mi život"

***Početak rata na blagdan Jom Kipur iznenadio je izraelske vojne snage. Pierrea Borga su okrivili što tajna služba nije unaprijed

prikupila podatke i on je dao ostavku.Istina je bila zamršenija. Za to je bio kriv oficir ruske tajne službe David Rostov, postariji čovjek koji je zauvijek morao nositi

ortopedsku ogrlicu oko vrata. On je otišao u Kairo i, počevši s ispitivanjem i smrću izraelskog agenta koji se zvao Tofik, početkom1968, istražio sve događaje te godine i zaključio da je Kawash dvostruki agent. Umjesto da mu sude i objese ga za špijunažu, Rostovje uputio Egipćane kako da mu dostavljaju lažne podatke koje je Kawash, ne sluteći ništa, prosljeđivao Pierreu Borgu.

Rezultat je bio da se Nat Dickstein reaktivirao i preuzeo posao Pierrea Borga dok traje rat. U ponedjeljak, 8. listopada 1973,prisustvovao je kriznom sastanku kabineta. Nakon trećeg dana rata, Izraelci su bili u ozbiljnom škripcu. Egipćani su prešli Sueskikanal i odbacili Izraelce na Sinaj uz teške gubitke. Na drugoj fronti, Golanskoj visoravni, Sirijci su nadirali, ponovo s teškimgubicima na izraelskoj strani. Prijedlog kabinetu bio je da se bace atomske bombe na Kairo i Damask.

Čak ni najratobornijim ministrima nije se zapravo sviđala ta zamisao; ali situacija je bila očajna a Amerikanci su odugovlačili sodlukom za dopremu oružja zračnim mostom, što je moglo spasiti situaciju.

Sastanak se bližio trenutku kad je izgledalo da će zamisao o upotrebi atomskog oružja biti prihvaćena. Tad je Nat Dickstein daosvoj jedini prilog raspravi.

- Dakako, mi bismo mogli reći Amerikancima da namjeravamo baciti te bombe, u srijedu, recimo, ako smjesta ne počnu sazračnim mostom.

Upravo su to i učinili.Zračni je most preokrenuo tok rata, i kasnije je sličan krizni sastanak održan u Kairu. Ni tamo nitko nije bio u prilog nuklearnog

rata na Bliskom istoku; i tu su se političari okupljeni oko stola počeli međusobno uvjeravati da nema alternative; i opet je prijedlogzaustavio neočekivani prilog diskusiji.

Ovaj put umiješala se vojska. Znajući da će se prijedlog naći pred okupljenim predsjednicima, provjerila je koliko je njihovanuklearna udarna snaga spremna da bi se donijela pozitivna odluka, i utvrdila da je sav plutonij izvađen iz bombi i zamijenjenželjeznim šipkama. Pretpostavljalo se da su to učinili Rusi, kao što su na tajanstven način onesposobili nuklearni reaktor u Gattariprije nego su ih 1972. protjerali iz Egipta.

Te je noći jedan od predsjednika razgovarao sa ženom pet minuta prije nego je zaspao u stolcu.- Sve je svršeno - rekao joj je. - Izrael je pobijedio, zauvijek. Oni imaju bombu, a mi je nemamo, i ta će činjenica odlučiti tok

povijesti na našem području za ostatak ovog stoljeća.- Što je s palestinskim izbjeglica na? – upitala je žena.Predsjednik je slegnuo ramenima i počeo pripaljivati posljednju lulu tog dana.- Sjećam se da sam u londonskom Timesu pročitao članak, prije pet godina, mislim. Javljao je da je velška oslobodilačka armija

podmetnula. bombu u policijskoj stanici u Cardiffu.- Wales? - rekla je žena. - Gdje je Wales?- To je dio Engleske, više-manje.- Sjećam se. Ima ju rudnike ugljena i zborove.- Točno. Znaš li kad su Anglosasi pokorili Wales?- Nemam pojma.- Ni ja, ali vjerojatno prije više od tisuću godina.Žena ga je pogledala. Koliko su godina bili zajedno a on ju je još uspijevao iznenaditi. Mislila je da takve riječi nikad neće čuti

od njega.- Reći ću ti još nešto - nastavio je. - Morat će doći do mira. Mi ne možemo pobijediti sada, pa ćemo morati sklopiti mir. Ne

odmah; možda niti za pet ili deset godina. Ali doći će vrijeme, i tad ću morati otići u Jeruzalem i reći: "Dosta ratovanja!" Mogao bihčak za to dobiti priznanje kad se prašina slegne.

Nisam zamišljao da ću tako ući u povijest, ali ni to nije tako loše, sve u svemu. "čovjek koji je donio mir Bliskom istoku." Što biti rekla na to?

Žena je ustala i prišla mu da prihvati njegove ruke. U njezinim očima bilo je suza:- Zahvalila bih Bogu - rekla je.

***Franz Albrecht Pedler umro je 1974. Umro je zadovoljan. U njegovu životu bilo je uspona i padova. Naposljetku, proživio je

najsramotnije razdoblje u povijesti svog naroda, ali preživio je i završio svoje dane sretan.Naslutio je što se dogodilo s uranom. Jednog dana početkom 1969. njegova je tvrtka primila ček na dva milijuna dolara, s

potpisom A. Papagopolousa i izvještajem brodarske kompanije Savile u kojem je stajalo: "Za izgubljen teret." Sutradan je došaopredstavnik izraelske armije s isplatom za isporuku prve količine sredstava za, čiščenje. Kad je odlazio, rekao je:

- Što se tiče vašeg izgubljenog tereta, bilo bi nam drago da ne pokrećete nikakvih istraga.Pedleru je počelo svitati.- Ali što ću ako me Euratom bude ispitivao?- Recite mu istinu - savjetovao mu je čovjek. -Teret se izgubio, a kad ste pokušali otkriti što se s njim dogodilo, saznali ste da je

brodarska kompanija Savile prestala posto jati.- Zar jest?- Jest.To je Pedler i rekao Euratomu. Poslali su istražitelja k njemu i on je ponovio svoju priču koja je bila potpuno istinita mada ne i

sasvim potpuna.Rekao je istražitelju:- Pretpostavljam da će se uskoro o tome svi raspisati.- Sumnjam - rekao je istražitelj. - To baca loše svjetlo na nas. Ne vjerujem da ćemo objaviti priču ako ne prikupimo više

informacija.Nisu ih prikupili, dakako, bar ne za Pedlerova života.***Na Jom Kipur 1974. Suza Dickstein je počela rađati.U skladu s običajem tog kibuca, dijete je porodio otac uz babicu koja je bila pri ruci, davala savjete i ohrabrivala.Dijete je bilo sitno kao i oba roditelja. Čim se pojavila glava, otvorilo je usta i zakričalo.Dicksteinu se zamaglio vid. Držao je dječju glavicu, provjerio nije li pupkovina omotana oko vrata i rekao:- Još samo tren, Suza.Suza se još jednom napela i djetetova ramena se ukazaše, a nakon toga išlo je glatko. Dickstein je svezao pupkovinu na dva

mjesta, prerezao je i potom, opet prema mjesnom običaju, položio dijete u majčine ruke.- Je li sve u redu? - upitala je.- Savršeno - rekla je babica.- A što je?- Oh, Bože, nisam ni pogledao... dječak je.Nešto kasnije Suza je upitala:- Kako ćemo ga zvati? Nathaniel?- Volio bih ga nazvati Tofik - rekao je Dickstein.- Tofik? Zar to ni je arapsko ime?- Jeste.- Zašto? Zašto Tofik?- To je duga priča - odgovorio je.

Postscript

Iz londonskog Daily Telegrapha od 7. svibnja 1987: SUMNJA SE DA JE IZRAEL OTEO BROD S URANOM od Henry ja Millera iz New Yorka Jučer je objelodanjeno da se vjeruje kako je Izrael stajao iza nestanka brodskog tereta urana s pučine prije devet godina, koji je

dostajao za proizvodnju 30 nuklearnih bombi.Službeni predstavnici kažu da je taj incident bio pothvat u stilu Jamesa Bonda" i premda su tajne službe četiriju zemalja

istraživale zagonetni nestanak, nikad se nije saznalo što se zapravo dogodilo s 200 tona uranske rudače... (citirano s dopuštenjem The Daily Telegrapha, Ltd)

OBRADA: KIKA