Conn Iggulden

IMPERATOR

KRV BOGOVA

Peta knjiga iz serijala Imperator

Preveo s engleskoga

Mladen Juri

Naslov izvornika

Conn Iggulden

Emperor: The Blood of Goods

Copyright Conn Iggulden 2013

Copyright za hrvatsko izdanje Znanje d. o. o. 2014.

Sva prava pridrana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog doputenja nakladnika.

Posveeno Georgeu Romanisu

Najmiroljubiviji sam od svih ljudi. Sve to traim skromna je koliba sa slamnatim krovom, dobar krevet, ukusna hrana, svjee mlijeko i maslac, cvijee pod prozorom, pred vratima nekoliko lijepih stabala, a ako dobri Gospodin eli upotpuniti moju sreu, udijelit e mi radost da vidim kako s grana toga drvea visi est ili sedam mojih neprijatelja. Prije nego to umru oprostit u im sve nepravde koje su mi uinili za svoga vijeka. ovjek mora opratati svojim neprijateljima ali ne prije nego to ih objese.

HEINRICH HEINE

PROSLOV

Nisu svi bili obiljeeni krvlju. Tijelo mu je lealo na hladnom mramoru, a kamen ih je titio od crvenih crta koje su se cijedile niz klupe. Oni koji su se udaljavali najmanje su se jedanput osvrnuli, a jedva su mogli

povjerovati da tlaitelj nee ustati. Cezar se borio, ali bilo ih je previe i odvie su odluno napali.

Nisu mu mogli vidjeti lice. U svojim posljednjim trenucima rimski

poglavar snano je potegnuo iroke skute toge, pa ju je, kad su ga zgrabili i ubadali, navukao preko glave. Bijelu tkaninu prekrile su krvave mrlje. Kad

se skljokao na bok, utroba mu se otvorila, a zadah je proimao zrak nad popritem. U slomljenoj prilici koju su dokrajili nije vie preostalo nikakva dostojanstva.

Vie od dvadeset izvritelja toga nasilnoga ina poprskala je krv, a neki od njih jo su hroptali, s naporom hvatajui dah. Okruivalo ih je dvostruko vie nazonih, koji nisu zamahnuli otricama, nego su stajali i gledali, ne pomaknuvi se da spase Cezara. Sudionici su jo bili oamueni od nasilja i osjeaja tople krvi na koi. Mnogi od njih neko su vrijeme sluili u vojsci, pa su esto vidjeli umiranje, ali u stranim zemljama i tuim gradovima, a ne ovdje, u Rimu.

Marko Brut s oba dlana dotakne otricu, tako da su mu na rukama ostale crvene mrlje. Primijetivi to, Decim Junije nakratko je motrio sa strahopotovanjem, a onda je i on ruke obiljeio svjeom krvlju. Ostali su se, gotovo sa tovanjem, poveli za njegovim inom. Brut im je rekao da nee morati ivjeti s krivnjom, uvjeravao ih je da su naciju oslobodili tlaitelja. Sad su se za njim uputili prema irokoj traci svjetla koja je dopirala izvana.

Izaavi na sunevo svjetlo, Brut je duboko udahnuo i zastao na pragu, putajui da ga prome toplina. Bio je vojniki odjeven, jedini od njih imao je oklop, a o boku mu je visio kratki ma zvan gladius. U kasnim pedesetim godinama, gole, smee noge jo su mu bile snane i kao ukorijenjene u zemlju. Oi su mu se ispunile suzama, a osjeao je da s njega spadaju sjene dobi i izdajstva, kao da mu netko s koe otire oiljke i obnavlja ga.

uo je kako se iza njega skupljaju ljudi u togama. Kasije mu je priao i lagano mu, utjenim pokretom, ili u znak podrke, dotaknuo rame,

no Brut ga nije pogledao, jer uzdigao je pogled prema suncu.

Sad ga moemo astiti, primijetio je, gotovo kao da govori sam sebi. Moemo mu na sjeanje gomilati slavu, dok ga sve to ne smrvi.

uvi ga, Kasije je uzdahnuo, a u raspoloenju u kakvu se naao, Brutu se taj zvuk uinio nalik na brujanje.

Senat oekuje vijesti, prijatelji, promrmlja Kasije. Na ovomu mjestu ostavimo za sobom stari svijet.

Brut ga pogleda, a ilavi senator gotovo ustukne pred onim to mu je vidio u oima. Trenutak se produio, a svi iza njih posve su zanijemili. Iako su poinili ubojstvo, tek sad su se poeli bojati grada koji ih je okruivao. ar ih je ponio poput lia u oluji, pa su, odbacivi razum, slijedili jae od sebe, no sad je zrakom poela lebdjeti stvarnost, a Rim kao da se ponovno stvarao u zlatno obojanim esticama praine. Ne izgovorivi vie ni rijei, Brut je izaao na sunevo svjetlo, a ostali su ga slijedili.

Isprva su ceste vrvjele tisuama trgovaca koji su robu i uzorke svoga zanata izlagali na svakoj slobodnoj izboini, a napola su zakrili i kamenu cestu. Iz smjera Pompejeva kazalita zapljusnuo ih je val tiine, koji se gubio za leima senatora, ali pratio ih je kad su skrenuli prema Forumu. Ulini prodavai, sluge i rimski graani sledili su se ugledavi ezdesetoricu u bijelim togama, a predvodio ih je ovjek u punoj ratnoj spremi, koji je, koraajui dugim koracima, poloio ruku nad balak maa. Rimljani su i prije viali povorke, ali ljudi koji su se penjali uz breuljak Kapitolij nisu zraili vedrinom. Nazoni su se doaptavali i gurkajui se pokazivali crvene mrlje na njihovim rukama i toge poprskane krvlju jo i sad jarko crvene boje. Neznanci su prestraeno odmahivali glavama i povlaili se podalje, kao da skupina koja je prolazila donosi opasnost, ili zarazu. Brut je odluno poao prema istoku, a onda uzbrdo. Obuzelo ga je neobino iekivanje, prvi istinski osjeaj otkako je eljezno oruje zario u najboljega prijatelja, primijetivi drhtaj koji je odavao da je otrica prodrla do srca. udio je za tim da baci pogled na Forum i zgradu Senata, kameno sredite goleme Republike. Morao se suzdravati da ne ubrza korak, pa je hodao polako, jer im je injenica da su se doimali dostojanstveno pruala zatitu. Nee bjeati od onoga to su uinili, niti e pokazati strah ili krivnju, jer o tome ovisi hoe li preivjeti. Brut e na Forum stii kao osloboditelj.

Na vrhu Kapitolija je zastao. Pred njim se ukazao otvoreni prostor

Foruma, okruenoga hramovima. Zgrada Senata bijelo se, neokaljano

presijavala, a straari na vratima na toj su se razdaljini doimali sitnima. Sunce je ugrijalo, pa je osjeao kako mu znoj curi pod ukraeni prsni oklop. Senatori iza njega polako su se uspinjali, ne shvaajui zato se zaustavio. Prostor oko njega proirio se, ali toga jutra istroili su sav svoj autoritet, pa se nitko od njih, ak ni Kasije, ili Svetonije nije usudio spustiti niz breuljak bez ovjeka koji ih je predvodio.

Osloboditelji smo, Liberatores, iznenada ustvrdi Brut. Ondje e mnogi pozdraviti na in, a stotine drugih s olakanjem e uzdahnuti kad uju da je tiranin mrtav, a Rim i Republika sigurni. Glasat e o pomilovanju i izglasat e ga. O svemu tomu ve je donesena odluka, a do tada mislite na svoje dostojanstvo i ast. U onomu to smo izvrili nema nita sramotno.

Njegovi sudrugovi kao da su postali malo vii, a mnogi od njih podigli su okrvavljene ruke koje su dotad stiskali i skrivali uz tijelo.

Brut jo jednom pogleda Kasija, ovaj put ublaivi lice.

Ja sam izvrio svoj dio, senatore, a ti mora uiniti ostalo. Uvedi neznatnije ljude od sebe i dobro pripazi na svaki korak, jer poi e u lov na nas.

Kasije potvrdi glavom, kiselo se nasmijeivi.

Imam glasove, generale. Sve je sreeno. Ui emo kao slobodni ljudi i astit e nas.

Brut pomno promotri senatora u ijim je rukama bila njihova zajednika budunost. Kasije je bio sazdan od kostiju i isto tako tvrdoga mesa, u njemu nije bilo oite slabosti.

Onda nas uvedi, senatore. Bit u ti za petama.

Kasije malo stisne usta, posumnjavi da je njegov sugovornik izrekao prijetnju, ali onda je podigao glavu i vrstim se koracima zaputio dolje, u srce Rima.

* * *

Dok su prilazili zgradi Senata, Brut i Kasije zauli su podignute glasove, priguenu riku neobuzdanih uzvika. Velika mjedena vrata bila su otvorena, a jedan glas nadvikivao je ostale, pa se buka utiala i zamrla.

Zakoraivi na stube, Brut je zadrhtao, svjestan da e tih nekoliko sati prije podneva biti meu najvanijima u njegovu ivotu. Ruke im je poprskala Cezarova krv. Pogrena rije, ili brzopleti in doveli bi do toga

da prije sutona proliju i njihovu krv. No kad je bacio pogled na Kasija,

ohrabrilo ga je senatorovo samopouzdanje. Taj ovjek nije dvojio. Dugo je i naporno radio za ovaj dan.

Dok su Brut i Kasije silazili, dvojica legionara vojniki su ih pozdravila. Nisu znali kako da se ponaaju, pa su oklijevali kad je senator podigao okrvavljenu desnu ruku, pobrinuvi se da je vide prije nego to ju je nagnuo, pokazavi svoga pratitelja.

General Brut je moj gost, izjavio je, ve razmiljajui o mnotvu koje je unutra ekalo.

Ma e morati ostaviti ovdje, gospodine, ree vojnik.

Neto u Brutovu pogledu navelo ga je da i on spusti ruku na balak maa, ali Kasije se zacerekao.

Oh, predaj ga, Brute, i ne dovodi ovjeka u neugodnost.

Njegov pratitelj mrzovoljno odvee korice, kako ne bi uplaio vojnika izvlaei golu otricu. Predao je ma i pobrzao da stigne Kasija, a odjednom ga je obuzela ljutnja, iako ne bi mogao rei razlog. Julija nikad nisu zaustavili na ulazu u ovu zgradu. Razdrailo ga je to su ga i u tom slavodobitnomu trenutku podsjetili da nema dovoljno visok poloaj. U zgradi Senata Brut je bio samo rimski asnik, via osoba bez osobite drutvene poasti. Pa, to se moglo poboljati. Sad, poslije Cezarove smrti, pruila mu se prilika da ispravi sve neuspjehe i promaaje u svom ivotu.

Toga jutra u zgradu Senata naguralo se vie od etiristo ljudi, a tijela su im zagrijavala zrak, pa je, unato otvorenim vratima, unutra bilo primjetno sparnije. Brut je pogledom potraio poznata lica. Mnogo godina stajao je uz bok Juliju, pa je poznavao veinu nazonih, ali za oko mu je zapelo novo lice, Bibil. Prije nekoliko godina taj ovjek je, kao konzul, bio uz Cezara, ali meu njima se neto dogodilo, pa se Bibil vie nikada nije pojavio u Senatu. Njegov iznenadni povratak rjeito je pokazivao da se odnos snaga promijenio, a i da su mnogi ve znali da je dolo do promjene. Brut je primijetio da je Bibil tijekom godina u osami uvelike ostario. Jo se vie udebljao, ispod oiju pojavili su mu se tamni, nateeni podonjaci, a obraze mu je proarala mrea popucalih ilica. Vilicu je, brijui se, tako istrugao kao da to mjesecima nije radio. Oi su mu grozniavo sjale, pa se Brut pitao je li pio i ve proslavio smrt staroga neprijatelja.

Nije se inilo da e Kasijeve vijesti u prostoriji izazvati veliko zaprepatenje. Previe senatora imalo je samodopadne, upuene izraze,

razmjenjivali su poglede i jedan drugomu kimali poput djevica koje kriju

neku tajnu. Brut ih je sve prezirao, mrzio ih je zbog mlitava dranja i napuhanoga osjeaja vlastite vrijednosti. Boravio je u Egiptu, panjolskoj i Galiji, borio se za Republiku i ubijao za nju, dok su oni sjedili i gubili dane

u brbljanju, bez imalo razumijevanja za one koji su za njih umirali na

bojitu.

Kasije prie govornici. Neko je bila izraz rimske moi, izrezbarena od pramca kartakoga ratnoga broda, no izgorjela je u nemirima, pa je, kao mnotvo predmeta u zgradi, sad bila samo blijeda kopija nekadanje govornice. Brut je podigao oi prema osobi koja je za njom stajala, a onda se ukoio, shvativi da ga hladno i pozorno motri od trenutka kad je uao u prostoriju.

Sadanja konzulska godina Marka Antonija jo nije zavrila. Prije jutronjih dogaaja bio je samo malo vie od puke pojave koja je sluila Cezaru, ali to se promijenilo. Ponovno je uspostavljena Republika, a

Marko Antonije drao je uzde. Isticao se u prostoriji, pa mu je Brut morao priznati da se doima kao poglavar. Crte lica i istaknuti nos visokoga,

miiavoga Marka Antonija govorili su da potjee iz stare rimske loze. Dok su planirali atentat, nitko od Liberatoresa, Osloboditelja, nije znao

komu e se Antonije prikloniti, pa je jedan od njih, Gaj Trebonije, dobio zadau da odvrati konzulovu pozornost. Brut je na sjedalu u blizini ugledao mladoga senatora kojemu se licem razlio tako samodopadan izraz da se

generalu okrenuo eludac.

Marko Antonije je preko glava gledatelja zurio u urotnika, pa je Brut

osjetio da konzul zna to se dogodilo i da je zaprepaten. Javili su mu tu vijest, ili je uo aputanja koja su kruila prostorijom. Cezar je ubijen. Tiranin je mrtav! Brut je odjednom sa sigurnou osjetio da je to svima poznato, no ipak je to trebalo i glasno izgovoriti.

Kasije zauzme mjesto u podnoju govornice, pa je bio za glavu nii od konzula koji je stajao iznad njega. Dok je Brut motrio, Kasije je

podigao desnu ruku i njome dotaknuo drvo kao da je amajlija, a onda je

progovorio u tiini koja je nastala:

Danas, na Martovske ide, Rim je osloboen od ugnjetavaa, rekao je. Neka odavde vijest poleti svim narodima. Cezar je mrtav i ponovno je

uspostavljena Republika. Neka se raduju sjene naih oeva. Neka se veseli grad. Cezar je mrtav, a Rim je slobodan.

Te rijei izazvale su val amora, jer senatori su klicali, nastojei

vikom nadglasati susjede. Zacrvenjelih lica, tako su grmjeli i toptali

nogama da se zatreslo i samo kamenje. Marko Antonije stajao je pognuvi glavu, a miii na eljusti isticali su mu se poput izraslina.

Brut se odjednom sjetio egipatske kraljice, u lijepoj rimskoj kui koju joj je Cezar poklonio. Kleopatra jamano jo nije doznala to se dogodilo s ocem njezina sina. Zamiljao je kako e se uspaniiti kad dozna. Nije sumnjao da e spakirati drago kamenje i pobjei iz Rima koliko samo dobri konji budu mogli juriti. Nasmijeio se na tu pomisao, prvi put toga jutra. U mjesecima koji dolaze toliko toga e se obnoviti. Cezar je u tom gradu bio nalik na uteg koji ih je sve pritiskao, a sad e svi oni proklijati i narasti, jai i bolji nego prije. Osjeao je to u zraku. Napokon je dolo njegovo vrijeme.

Senatori su ve gotovo zaboravili kako su se stvari neko odvijale. Brut je vidio da beznaajni ljudi preispituju gledita o vlastitoj moi. Bili su obini sluge, a danas ujutro ponovno su postali ljudi i to urlajui dok nisu promukli. Upravo on im je to omoguio. Zamiljeno je spustio glavu, ali kad je uo da je Marko Antonije progovorio, podigao je pogled, jer u njemu se rasplamsala sumnja.

Zautite, senatori, poeo je konzul. Danas moramo mnogo uiniti, u svjetlu tih vijesti.

Brut se namrti. Taj ovjek bio je poznati Cezarov pristaa. Njegovo vrijeme je prolo. Najbolje bi mu bilo da dostojanstveno izae iz prostorije i oduzme si ivot.

U Marsovu polju su legije koje ekaju da ih Cezar povede protiv Parta, nastavio je govornik, ne osvrui se na Brutovu razdraenost. Moramo ih obuzdati, prije nego to uju vijesti. Bili su odani Cezaru. Morat emo im oprezno prii, ili emo doivjeti pobunu. Samo ugled Senata stoji izmeu nas i bezvlaa u gradu. Senatori, uutite! Izgovorio je to kao zapovijed, dubljim i jaim glasom, kako bi uutkao i posljednje uzrujano amorenje.

Brut je, stojei na vratima, odmahnuo glavom, gorko se zabavljajui. Marko Antonije nije bio budala, ali se prenapregnuo. Moda je pomislio da moe biti dio novoga doba, iako se toliko godina ulizivao Cezaru. Bilo je to puko politiziranje, ali Brut je znao da su senatori jo oamueni i da pipkaju, traei put u novomu svijetu koji im se nametnuo. Konzul bi se ak mogao i spasiti, iako e morati pomno paziti na svaki korak. Jo je trebalo izgladiti stara zamjeranja, a premda e Antonije morati podnijeti

velik dio tereta, jutros je ipak jo bio konzul.

Moramo slubeno glasovati prije nego to itko od nas ode, nastavi Marko Antonije, a jaki glas zaorio mu se prostorijom. Ako Cezarovim

ubojicama udijelimo pomilovanje, uguit emo pobunu prije nego to izbije. Graani i legije vidjet e da smo ponovno uspostavili pravdu i zakon, koje je neko pogazio samo jedan ovjek. Pozivam na glasovanje.

Brut se smrznuo, a u glavi mu se poeo migoljiti crv sumnje. Kasije je stajao kod govornice malo otvorivi usta. Upravo on je trebao pozvati na glasovanje o pomilovanju. Sve je to ve bilo sreeno, a Liberatores su znali da e pobijediti. Brut je poelio glasno osuditi Cezarova miljenika koji ih je pretekao u tako znaajnomu koraku. U njemu su prokljuale rijei koje je jasno zamislio. Kad je otiao iz grada kako bi napao svoje neprijatelje, Cezar je Rim predao Antoniju. Kao konzul Antonije je bio

njegova marioneta, maska koja je Cezaru omoguavala da tiraniju prikrije starim poretkom. Kojim pravom je taj ovjek govorio kao da upravo predvodi novu Republiku? Brut je napola koraknuo naprijed, ali Antonijev

glas i dalje je odjekivao iznad njih.

Traim samo da Cezaru, u smrti, podarimo dostojanstvo. Bio je rimski prvak. Legije, a i narod oekivat e da mu odamo poast. Hoe li mu to uskratiti ljudi koji su ga sruili? Ne bi trebalo biti mjesta sumnjivomu sramu, ni tajnomu ukopu. S boanskim Julijem postupimo sa tovanjem, sad kad ga vie nema na svijetu, ni u Rimu.

Kasije je razdraeno stupio na podignuti podij, pa je stajao uz Marka Antonija, no konzulova snana graa i sad se isticala pokraj njegove mrave pojave. Prije nego to je pridolica stigao progovoriti, Marko Antonije se nagnuo prema njemu i promrmljao:

Ima svoju pobjedu, Kasije. Nije vrijeme za male ljude i sitne osvete. Legije oekuju pogreb na Forumu.

Kasije je ostao nepomian, razmiljajui, a napokon je kimnuo. I Brut je ostao na mjestu, stisnuvi desnu ruku uz prazno mjesto na boku gdje mu je bio ma.

Zahvaljujem konzulu Marku Antoniju na jasnomu razmiljanju, ree Kasije. Slaem se s njim. Najprije moramo uspostaviti red, jo prije zakona i prije mira. Glasujmo, a onda emo biti slobodni da se pozabavimo obinim graanima i njihovim sitniavim osjeajima. Odat emo poast mrtvomu Cezaru.

Senatori su gledali Kasija, a Brut odlunim kimanjem potvrdi da mu je sudrug preuzeo nadzor. Zadaa zakonskih slubenika bila je da u Senatu objavljuju glasovanje i rasprave, ali dok su jo ustajali sa svojih mjesta oko govornice, Kasije se ponovno javio, ne osvrui se na njih. Toga jutra nije htio dopustiti nikakvo oklijevanje, a ni drugomu govorniku pruiti priliku da se javi dok on ne zavri. Brut se poeo oputati.

Oni koji su za to da se rimskim osloboditeljima udijeli potpuno

pomilovanje neka ustanu i neka ih prebroje.

Brut je vidio da je oznojeni, debeli Bibil skoio bodro, kao mnogo mlaa osoba, a samo trenutak kasnije za njim su se poveli i ostali. Oni koju su ve stajali, kao Marko Antonije, podigli su desnu ruku. Nakratko je zavladala tiina, a Kasije potvrdi glavom, dok je iz njega istjecala napetost.

Ima li nezadovoljnih?

Svi pripadnici skupa sjeli su kao jedan i nitko nije ustao, no Bruta je

nekako zabolio taj prizor. Polovica njih Cezaru je dugovala ivote i imetak, s njim su bili vezani obiteljskim vezama, a njegov uspon i njima je donio

dobrobit. Tijekom godina izabirao je jednoga po jednoga, te ljude Cezar je

na svom putu htio poastiti, no odbili su ga podrati ak i u smrti. Brut je osjetio nejasno razoaranje, iako je razumio njihovo ponaanje. Znali su kako preivjeti, a kao i svi drugi mogli su osjetiti kamo vjetar pue. No upravo toga dana Cezar je od Rima zasluio bolji postupak.

Brut smeteno odmahne glavom, ponovno svjestan da su mu ruke

umrljane krvlju koja se osuila i ispucala. Htio se oprati, a u blizini, na Forumu, bio je vodoskok. Dok je Kasije estitao senatorima, Brut se iskrao na sunevu svjetlost. Od straara je uzeo ma, ukoeno siao stubitem i preao otvoreni prostor.

Oko fontane skupilo se ve mnotvo graana, ena i mukaraca u odjei ivih boja. Prilazei, osjetio je da ga motre, ali nije im uzvratio pogled. Znao je da vijesti lete kao na krilima, a oni to nisu ni pokuavali sakriti.

Protrljao je ruke u ledeno hladnoj vodi koju je akvedukt donosio iz

udaljenih planina, a tekla je sve uim olovnim cijevima, pa je, bistra i ukusna, navirala na Forumu. Netko je dahnuo vidjevi da se s njegovih ruku povrinom vode iri crvena mrlja, ali nije se osvrtao na njih.

Je li istina? odjednom upita neka ena.

Podigavi pogled, mokrim je rukama protrljao lice, osjeajui otre

ekinje. ena je bila odjevena u lijepu stolu, koja joj je otkrivala golo, preplanulo rame, a kosa koju je skupila na glavi i privrstila je srebrnim kopama naglaavala joj je otmjenost.

Je li to istina? upitao je.

Da je boanski Cezar mrtav, ubijen? Zna li? Tamne oi ispunile su joj se suzama dok je zurila u ovjeka koji je s ruku ispirao krv.

Brut se sjeti udarca koji je zadao prije nekoliko sati, a inilo mu se da se to dogodilo prije cijeloga ivotnoga vijeka.

Nita ne znam, odgovorio je, okreui se.

Pogled mu je odlutao do breuljka Kapitolija, kao da kroz njega moe vidjeti sve do goleme zgrade Pompejeva kazalita. Je li tijelo jo lealo ondje na kamenim sjedalima? Nisu ostavili zapovijedi kako da se postupi s mrtvim Cezarom. Nakratko su ga zapekle oi kad je pomislio da je Julije ondje, sam i zaboravljen. Prijateljevali su dugo, vrlo dugo.

PRVI DIO

1. POGLAVLJE

Oktavijan se trgnuo osjetivi kako mu vruina iz stijena probija kroz tanke sandale. Iako su Rimljani tvrdili da su u Grku napokon donijeli uljudbu, u selima u bregovitu podruju vidio je malo znakova koji bi to potvrivali. Podalje od obale ljudi su se sumnjiavo odnosili prema neznancima, ili su iskazivali otvoreno neprijateljstvo. ak i jednostavan zahtjev za koritenje bunara doekali su mrtenjem i u lice im zatvarali vrata, a sunce je cijelo vrijeme prilo, pa su im pocrvenjeli vratovi. Oktavijan se sjetio kako se nasmijeio kad je mjesni pretor rekao da u nekim grkim mjestima mladi Rimljanin ima isto toliko izgleda da preivi kao i skuplja poreza. Pretjerao je, ali ne ba jako.

Zastao je da s lica obrie znoj. Sama zemlja bila je divlja, a klisure kao da su se sputale u nedogled. Duboko je udahnuo, odjednom siguran da e jo dugo pjeaiti. Mjesnim momcima nita ne bi pruilo vee zadovoljstvo nego kad bi vidjeli kako trojica Rimljana ranjavih nogu trae ukradene konje.

Oktavijan je ostao na oprezu dok se penjao, pazei na bilo kakav znak da je tuda prola skupina odrpanih ljudi koju su slijedili. Isprva je bilo lako pratiti trag, no onda se poeo viestruko razdvajati. Oktavijan nije mogao odrediti znaju li razbojnici da ih slijede, ili su naprosto raznim

putovima poli kui, pa su nestali u planinskomu kotlu, gdje su se njihovi preci skrivali ve tisuama godina. Neto je naslutio, pa je ispruio vrat kako bi to dalje vidio. Bilo je lako zamisliti da se preko ruba litice naginje strijelac, pa e ih napasti prije nego to ga opaze.

Povii ako neto ugleda, rekao je.

Mecena otpuhne, mahnuvi rukom prema golim stijenama. Nisam traga, odgovorio je. Koliko znam, mogli su ovdje proi prije jedan sat sa stadom koza. Zato se ne bismo vratili do glavne skupine, pa odande poeli traiti? Nisam oekivao da u tako provesti dopust. Zamiljao sam da e biti vie vina, a manje penjanja. Kad su doli do velike stube u stijenama, neto je progunao.

Od staze nije bilo ni traga, pa se svatko od njih posebno uspentrao, a

pritom su im se sandale sklizale i zapinjale. Nad njima je sunce prilo na zasljepljujue modromu nebu. Sva trojica su se obilno znojili, a jedina

uturica s vodom ve je bila prazna.

Mjetani barem poznaju ova brda, nastavi Mecena, pa znaju gdje treba traiti.

Oktavijanu nije preostalo daha za odgovor. Obronak je bio sve

strmiji, pa se pri svakomu koraku morao podupirati rukama, a onda se

poeo uistinu penjati. Do vrha litice stigao je malo zadihan, a onda je promotrio, traei najbolji put niz drugu stranu. U daljinu se pruao labirint sivih stijena, beivotnih, osim gutera koji bi pri svakom koraku mugnuli od njih.

Bi li htio da samo stojim, gledam i nita ne poduzmem da im pomognem? upita odjednom Oktavijan. Silovanje i ubojstvo, Mecena.

Vidio si njezino truplo. Kakve bi asti bilo u tome da dopustimo da ih hvata nekoliko poljodjelaca, dok mi stojimo, zurimo i time potvrujemo sve to govore o dokonim Rimljanima? Hajde.

Glavom pokazavi put do dna klisure, poeo se sputati. Barem je u hladu raspukline bilo svjeije, ali dolje su ponovno izali na jarko sunce.

Zato bih mario za to to kau grki seljaci? promrmlja Mecena, no snizio je glas do neujnosti. Obiteljska loza bila mu je tako stara da je odbio potvrditi da potjee od blizanaca koje je dojila vuica i koji su poslije utemeljili Rim. Rekao je da je njegov narod posjedovao tu vuicu. Kad je prvi put sreo Oktavijana pretpostavio je da njegov novi prijatelj

poznaje Cezara, pa ga se stoga ne moe dojmiti obini rimski plemi, no tijekom vremena shvatio je da ga Oktavijan prihvaa po onim mjerilima koje je sam sebi odredio. Pomalo ga je razdraivala injenica da mora dokazivati da se s pravom osjea nadmoan. Smatrao je da Oktavijan nikako ne razumije ono bitno glede plemenitih obitelji. Nije bilo vano tko ste, nego tko su vam preci. Nikako nije uspijevao poljuljati to jednostavno

uvjerenje svoga prijatelja. Oktavijan je upoznao siromatvo, jer otac mu je rano umro, pa ako je smatrao da pravi rimski plemi mora biti hrabar i astan, Mecena ga nije htio razoarati.

Razmiljajui o tome, uzdahnuo je. Bili su odjeveni u jednostavne tunike i tamnije dokoljenice. U svakoj bi odjei bilo prevrue za penjanje na podnevnomu suncu, ali dokoljenice su bile grozne, ve tamne od znoja. Bio je uvjeren da se je ispod njih do krvi izgrebao. Dok se penjao i sklizao

nadolje, nanjuio je vlastiti znoj, pa je s gaenjem nabrao nos. Korice maa zapele su mu u pukotini, a dok ih je oslobaao, opsovao je. Izraz lica mu se smraio kad je uo kako se iza njega Agripa nasmijao.

Drago mi je to te zabavljam, Agripo, odbrusio je. Dananji uici time su potpuni.

Doavi do njega, Agripa se kiselo nasmijei, ne odgovorivi, a onda je proao, koristei se svojom velikom snagom i krupnom graom da bi velikim koraci grabio niz strminu. Agripa, centurion flote, bio je za glavu

vii od svojih sudrugova, a neprestani rad na rimskim galijama samo mu je jo vie ojaao ruke i noge. Gledajui njega, ovjek bi pomislio da uspon nije teak, a kad je stigao do dna klisure, jo je ujednaeno disao. Oktavijan je za njim zaostao samo nekoliko koraka, pa su obadvojica

priekali da se Mecena s mukom spusti do dna.

Shvaate li da emo se, kad se budemo vraali, morati ponovno penjati na to brdo? podsjetio ih je prijatelj, preskoivi nekoliko posljednjih koraka.

Oktavijan zastenje. Ne elim se svaati s tobom, Mecena. Bilo bi lake da naprosto prihvati to to radimo.

I to bez pritubi, doda Agripa. Duboki glas odjeknuo mu je od okolnih stijena, a Mecena ih obadvojicu mrzovoljno pogleda.

Na tisue je raznih staza kroz to prokleto stijenje, zakljuio je. Rekao bih da su razbojnici dosad ve daleko odmakli, pa pijuckaju hladne napitke dok mi umiremo od ei.

Agripa raspoloeno pokae prano tlo, pa Mecena, spustivi pogled, opazi tragove mnogih ljudi.

Oh! uzviknuo je i glatkim pokretom izvukao ma kao da e smjesta uslijediti napad. Iako su to vjerojatno mjesni pastiri.

Moda, odvrati Oktavijan, ali samo mi upravo prolazimo tom stazom, pa bih volio biti siguran. I on je izvukao svoj ma gladius, za irinu dlana krai od Mecenine otrice za dvoboje, ali tako dobro nauljen da je iz korica kliznuo uz jedva ujni apat. Osjetio je da je otrica vrua.

I Agripa je u ruci imao ma, pa su sva trojica, oprezno i tiho koraajui, uli u klisuru pred sobom. Oktavijan je i nehotice iao na elu, krupni Agripa bio mu je zdesna, a Mecena s lijeva. Jo otkako su se sprijateljili Oktavijan je predvodio tu skupinu kao da se to samo po sebi

razumije. Bila je to vrsta naravnoga samopouzdanja koju je Mecena

razumio i cijenio. Stare obitelji negdje moraju poeti, ak i kad se ve rano poveu s Cezarom. Nasmijeio se na tu pomisao, ali lice mu se sledilo kad su, zaobiavi iljatu stijenu, ugledali ljude koji su ih ekali meu sjenama.

Oktavijan je, ne trgnuvi se, nastavio put sa sputenim maem. Napravivi jo tri koraka uao je u polumrak raspukline, a kameni zidovi pruali su im se visoko nad glavama. Zastao je, hladno gledajui ljude koji su mu se nali na putu.

Na drugu stranu izlazila je jo jedna staza, a Mecena je vidio da ondje strpljivo ekaju natovarene mazge. Ljudi s kojima su se suelili nisu se doimali zaueno ni uplaeno, nego su, sjajnih oiju, sa zanimanjem zurili u tri mlada Rimljanina. Najvii Grk podigao je ma iz nekog drugoga doba, veliku eljeznu otricu koja je bila vie nalik na sjekiru nego na kakvo drugo oruje. Crna brada sezala mu je do prsa, a Mecena je vidio da mu se, kad se kretao, pod tronim konim kaputiem pomiu snani miii. ovjek mu se nacerio, otkrivajui da mu nedostaju zubi.

Vrlo ste daleko od svojih prijatelja, primijetio je na grkom.

Mecena je znao taj jezik, ali Oktavijan i Agripa nisu razumjeli ni

rijei. Nitko od njih nije se osvrtao oko sebe, jer u njih je bilo upereno mnotvo otrica, ali Mecena je osjeao iekivanje.

Moram li prevoditi? upitao je, izvlaei rijei iz sjeanja. Razumijem otmjeni govor, ali va seljaki naglasak tako je nezgrapan da jedva razaznajem to govorite. Nalik je na stenjanje umirue mazge. Govorite polako i jasno, kao da se ispriavate gospodaru.

ovjek ga iznenaeno pogleda, a lice mu se smrai od bijesa. Bio je svjestan da e zbog smrti Rimljana za njegovu glavu raspisati ucjenu, ali planine su ve i prije sakrile trupla, pa e im ponovno posluiti. Malo je nagnuo glavu, odluujui se.

Hoemo onoga tko je silovao i zadavio enu, ree Mecena. Kad nam ga predate, moete se vratiti svojim kratkim, besmislenim ivotima.

Voa razbojnika duboko je, grleno zareao i koraknuo naprijed.

to mu govori? upita Oktavijan, ne skidajui oi s protivnika.

Hvalim mu lijepu bradu, odvrati njegov prijatelj. Takvu nikad

nisam vidio.

Mecena, odbrusi Oktavijan, to su sigurno oni. Samo doznaj

poznaju li onoga po kojega smo doli.

Pa, bradonjo, poznaje li ovjeka kojega traimo? nastavi Mecena, prelazei s latinskoga na grki.

Ja sam onaj kojega traite, Rimljani, odgovori bradati, ali

pogrijeili ste ako ste ovamo doli sami.

Razbojnik baci pogled uz stijene, do plavoga neba, ne bi li opazio

neki pokret meu sjenama koji bi odao da je rije o zasjedi ili stupici. Zadovoljno progunavi, pogledao je sudrugove koji su otro motrili. Jedan od njih bio je tamnoput i suh, a na licu mu se isticao nos nalik na

veliku otricu. Slegnuo je ramenima u znak odgovora, a onda je podigao otricu s bjelodanom namjerom.

Oktavijan bez ikakva upozorenja zakorai naprijed. Brzim trzajem ruke ukoso je zamahnuo i prerezao vrat najbliemu protivniku, koji je ispustio bode, pa se obadvjema rukama zgrabio za vrat i pao na koljena odjednom se guei.

Voa razbojnika se ukoio, a onda je, zajedno s ostalima, glasno zaurlao od bijesa. Podigao je ma na razorni udarac, ali Agripa je priskoio, ljevicom mu je zgrabio ruku s orujem, a onda mu je meu rebra zario ma s kratkom otricom. Voa se sruio poput probuene mjeine s vinom, tako tresnuvi na tlo da je udarac odjeknuo u klancu.

Razbojnici su na trenutak oklijevali, zaprepateni provalom nasilja i smrti, no Oktavijan se i dalje kretao. Izokrenuvi ruku s maem udario je po vratu drugoga protivnika koji je zurio, duboko zasjekavi u meso. vrsto je stao, pa je u udarac unio punu snagu i razbojniku je gotovo odsjekao glavu. Za tako to je gladius bio i napravljen, a njegova teina dobro je leala u ruci.

Ostali bi moda u tom trenutku pobjegli da im put nisu zaprijeile vlastite mazge, no sad su se bili prisiljeni oduprijeti, pa su se kratko

vrijeme borili oajniki, s opakom silinom, dok su trojica Rimljana nasrtala i jurila meu njima, jer od mladosti su vjebali. Bili su vojnici od zanata, dok su se razbojnici navikli na uplaene mjetane koji se ne bi usudili na njih podii otricu. Borili su se estoko, ali neuinkovito, pa su im Rimljani odbijali maeve i ranjavali ih neobranjivim protuudarcima. Mali klanac ispunili su zvukovi stenjanja i dahtanja, a onda su razbojnici

podlegli, posjeeni kratkim udarcima nadolje. Nitko od trojice Rimljana nije imao oklop, ali stajali su blizu jedan drugomu, uzajamno titei lijeve bokove, dok su se maevi dizali i sputali, a topla krv slijevala se niz jo topliji elik.

Sve je bilo gotovo u vrlo kratko vrijeme, pa su Oktavijan, Agripa i

Mecena ostali sami, teko diui. Prva dvojica su krvarili iz posjekotina na rukama, no nisu bili ni svjesni da su ranjeni, a u oima im je jo bio divlji

izraz, odraz maloprijanjega nasilja.

Glave emo odnijeti natrag, ree Oktavijan. Mu te ene htjet e ih vidjeti.

Sve? upita Mecena. Svakako, dovoljna je samo jedna.

Oktavijan ga pogleda, a onda isprui ruku i uhvati ga za rame.

Dobro si se borio, pohvalio ga je, ali od njihove odjee moemo napraviti vree. Hou da selo zna da su te ljude pobili Rimljani. Sjeat e se toga, vjerojatno e otvoriti bave s najboljim vinom, a k tome e zaklati nekoliko koza ili svinja. Moda e pronai i neku voljnu djevojku, samo im odsjeci glave.

Mecena napravi grimasu. Djetinjstvo je proveo okruen slugama koji su mu ispunjavali svaki hir, no Oktavijan ga je uspijevao navesti da radi i

znoji se poput kunoga roba. Kad bi ga mogli vidjeti njegovi nekadanji uitelji, razjapili bi usta od zaprepatenja.

Keri imaju isto tako debele brkove kao i njihovi oevi, odvratio je. Moda bih neto uinio kad se posve smrai, ali ne prije.

Mrtei se, posvetio se sablasnomu poslu odsijecanja glava. Agripa mu se pridruio, pa je, zamahujui maem nadolje, sjekao jakim udarcima koji su lomili kosti.

Oktavijan je kleknuo pokraj trupla razbojnikoga voe i nakratko se zagledao u staklaste oi. Kimnuo je sam sebi, prelazei u mislima trenutke borbe, a tek je tada primijetio posjekotinu na ruci koja je jo obilato krvarila. Bilo mu je dvadeset godina, ali nije bio prvi put ranjen. Sad e naprosto ostalim oiljcima dodati jo jedan. Poeo je odsijecati glavu, drei je za masnu bradu da se ne bi pomicala.

* * *

Kad su se vratili, konji su jo bili ondje, oednjeli su i posrtali, a jezici su im natekli u gubicama. Sputao se sumrak kad su trojica Rimljana stigli u selo s dvije promoene crvene vree iz kojih je pri svakomu koraku kapalo. Mjetani su se vratili ljuti i praznih ruku, ali raspoloenje se je promijenilo kad je Oktavijan otvorio vree i prosuo njihov sadraj na cestu, pa su se glave otkotrljale u prainu. Mu ubijene zagrlio ga je i poljubio sa suzama u oima, a zahvaljivanje je prekinuo samo kad je odjurio da bi odsjeenim glavama lupao o zid kue, pa je ponovno vrsto zagrlio Oktavijana. Nije bilo potrebe za prevoenjem kad su mua i djecu pokojnice ostavili da aluju.

Ostali mjetani donijeli su hranu iz svjeih podruma, pa su na veernjemu zraku postavili grubo izraene stolove, kako bi mladie poastili gozbom. Kao to je Oktavijan i oekivao, njegovi prijatelji i on jedva su se mogli kretati kad su se najeli dobroga mesa i napili bistroga

pia koje je imalo okus po anisovu sjemenju. Pili su ne razmiljajui o sutranjemu danu, pa su, povodei se za mjetanima, praznili jedan pehar za drugim dok im se nije sve zamutilo i poelo plivati oko njih. Samo mali broj mjetana govorio je latinski, no inilo se da to nije vano.

Kroz pijanu izmaglicu Oktavijan je postao svjestan da mu se Mecena

obraa, ponavljajui pitanje. Oamueno je sluao, a onda se nasmijao, ali je smjesta i opsovao zbog svoje nespretnosti, jer prolio je vino.

Ni sam to ne vjeruje, odgovorio je prijatelju. S razlogom ga zovu vjenim gradom. Rimljana e ondje biti jo tisuu godina, pa i dulje. Ili misli da e se podii koji drugi narod i zagospodariti nad nama? Usredotoeno je, sjajnih oiju gledao kako mu ponovno pune pehar.

Atena, Sparta, Teba, nastavi Mecena, brojei na prste, sve su to zlatna imena, Oktavijane. Stanovnici tih gradova nedvojbeno su isto tako

razmiljali. Misli li da bi Aleksandar, dok je rasipao ivot borei se u tuini, povjerovao da e Rimljani jednoga dana vladati njegovim zemljama od jedne do druge obale? Smijao bi se, revui kao magarac, slino kao i ti sada. Nasmijeio se dok je govorio, uivajui u tome to je prijatelja natjerao da zakalje u pehar, u znak odgovora na svaku neuvenu primjedbu.

Rasipao je ivot? ponovi Oktavijan kad se oporavio od kaljanja. Ozbiljno tvrdi da je Aleksandar Veliki svoje godine mogao i plodnije provesti? Neu se povesti za tobom, nego u i dalje biti strog i plemenit Rimljanin Zastao je, jer pie mu je zamutilo misli. Previe sam ozbiljan i otmjen da bih te sluao.

Aleksandar je imao prste pohlepna trgovca, nastavi Mecena.

Uvijek je bio vrlo zaposlen, a to mu je to donijelo? Sve svoje godine ispunio je bitkama, ali ne misli li da bi ivot radije proveo na suncu da je znao da e umrijeti mlad u stranoj zemlji? Da je ovdje, mogao bi ga pitati. Mislim da bi umjesto beskrajnih bitaka izabrao dobro vino i lijepe ene. Ali nisi mi odgovorio na pitanje, Oktavijane. Grka je vladala svijetom, pa zato bi Rim drukije postupao? Poslije nas, za tisuu godina, vladat e neki drugi narod. Zastao je, pa je mahnuvi rukom odbio pladanj narezana mesa, a onda se nasmijeio dvjema staricama, jer znao je da ne razumiju

to govori.

Oktavijan je odmahnuo glavom, a onda je pretjerano paljivo spustio pehar, pa je, poput svog prijatelja poeo brojiti, na prste.

Prvo, nitko nas ne moe pobijediti u ratu. Drugo zavide nam svi narodi kojima vladaju beznaajni kraljevi. ele postati poput nas, a ne zbaciti one kojima zavide. Tree Ne mogu se sjetiti treega, pa u raspravu zavriti s drugom tokom.

Dvije nisu dovoljne! odvrati Mecena. Moda bi me tri zbunile, ali ne i dvije! Neko su Grci bili najbolji borci na svijetu. Napravio je pokret kao da s dva prsta u zrak baca prainu. Eto, takva je njihova veliina, posve je prola, kao i spartanska, iako ih je samo nekoliko stotina uasnulo cijelu perzijsku vojsku. Ostali narodi e uiti od nas, oponaat e nae postupke i taktiku. Priznajem da ne mogu zamisliti kako nae vojnike poraavaju prljava plemena, bez obzira kakve vojne varke ukrali, ali to bi se moglo dogoditi. No druga toka ele ono to mi imamo? Da, a mi smo htjeli grku kulturu, ali nismo doli tiho poput gospode i zamolili da nam je daju. Ne, Oktavijane! Uzeli smo je, a onda smo preslikali njihove

bogove i pretvarali se da je sve to naa zamisao. Jednoga dana netko e i nama uiniti isto, a neemo znati kako se to dogodilo. Eto, tvoje dvije toke zavrile su u praini pod mojim sandalama. Podigao je nogu i pokazao na tlo. Vidi li ih, vidi li svoje zakljuke?

S druge klupe na kojoj se ispruio Agripa doprlo je gunanje.

Majmun se budi! vedro e Mecena. Ima li na papreni prijatelj to dodati? Kakve su novosti o floti?

Agripa je bio drukije graen od mjetana, pa je klupa kripala i povijala se pod njegovom teinom. Kad se promekoljio, izgubio je ravnoteu, pa se morao poduprijeti, pritisnuvi miiavu ruku o tlo. Uzdahnuo je i sjeo, ljutito gledajui Mecenu, a onda se nagnuo naprijed i poloio laktove na gola koljena.

Ne mogu spavati dok vas dvojica kokodaete.

Hrkanje te tjera u la, iako te ja ne bih nazvao lacem, odvrati Mecena, prihvaajui jo jedan puni pehar.

Agripa protrlja lice rukama, eui uvojke crne brade koja mu je narasla tijekom proteklih tjedana.

Zato u rei samo ovo, prije nego to naem bolje i tie mjesto za spavanje, nastavi Agripa, zatomljujui zijevanje. Nikakvo nas carstvo

nee naslijediti, jer dovoljno smo bogati da se odupremo svakomu novomu plemenu ili narodu. Plaamo stotine tisua ljudi, a diljem svojih zemalja milijune opskbljujemo kopljima i maevima. Tko nam se moe oduprijedi, a da mu se na vrat ne okomi puna Cezarova mo?

Uvijek razmilja samo o novcu, je li, Agripo? odvrati mu sugovornik kojemu su oi sjale, jer se dobro zabavljao. Uivao je bockati svoga krupnoga prijatelja, a to su obadvojica znali. Jo razmilja kao trgovev sin, no to me, dakako, ne udi. Takvo gledite ti je u krvi i ne moe si pomoi. Iako je Rim pun trgovaca, o njegovoj sudbini i budunosti odluit e plemenitai.

Agripa otpuhne. Naveer je zahladilo, pa je protrljao gole ruke.

Po tebi, plemenita bi trebao dane provoditi na suncu, s vinom i lijepim enama, primijetio je.

Dakle, ipak si sluao! Ne znam kako to uspijeva, kad stalno hre. Rijetko si nadaren.

Agripa se nasmijei, pokazujui bijele zube u crnoj bradi.

Budi zahvalan za moju lozu, Mecena. Ljudi poput moga oca

izgradili su Rim i uinili ga jakim, dok su oni nalik na tebe jahali na lijepim konjima i drali dojmljive govore, ba kao to su Aristotel i Sokrat neko nastupali na trgu.

Ponekad zaboravim da si obrazovan, Agripa. Neto u svezi s tobom ukazuje na nepismena seljaka kad god te pogledam.

A neto u svezi s tobom ukazuje na to da vie od veine ljudi uiva u mukomu drutvu.

Oktavijan zastenje zbog te prepirke. Glava kao da mu je plivala i

izgubio je svaki pojam o vremenu.

Tiho, vas dvojica. Mislim da sam ovim ljudima pojeo i popio cijelu

zimsku zalihu. Ispriajte se i pridruite mi se u ispijanju jo jednoga vra.

Mecena podigne obrve. Jo si budan? Sjeti se da mi duguje zlatni aurej, ako prije mene zaspi, ili povrati, a ja se jo osjeam vrlo svje.

Oktavijan ga je gledao u oi, ekajui da njegov prijatelj uz gunanje popusti.

U redu, Oktavijane, ispriavam se to sam izjavio da bismo Agripinu glavu najbolje iskoristili kao ovna za probijanje utvrda.

Nisi to rekao, ukae Oktavijan.

Ali sam mislio, glasio je odgovor.

A ti, Agripo? Hoe li biti isto tako plemenit?

S naporom bih dostigao njegovu razinu, Oktavijane, ali kad ve zahtijeva, ispriavam se to sam rekao da ne bi zaradio koliko oekuje ni kad bi samoga sebe iznajmljivao po satu.

Mecena se poeo smijati, ali onda je problijedio, okrenuo se na stranu i ispraznio eludac, a jedna od starica promrmljala je primjedbu koju nije razaznao.

Duguje mi aurej, zadovoljno ga podsjeti Oktavijan, no njegov prijatelj samo zastenje.

2. POGLAVLJE

Kad je sljedeega jutra svanulo, Mecena je bio utljiv i osjeao je muninu, no prisilio se da ustane iz kreveta, pa se u dvoritu pridruio Agripi. Grka kua koju su iznajmili dok ne odu odavde bila je mala, ali uz nju su dobili i kunoga roba koji ih je posluivao. Zatvorivi jedno oko zbog sunca, Mecena je kiljio u prijatelja, gledajui ga kako gipko koraa.

Gdje je Oktavijan? upitao je. Jo spava?

Ovdje je, odvrati imenovani, izlazei. Kosa mu je jo bila pripijena uz glavu zbog hladne vode, doimao se blijedo i bolesno, ali podigao je

ruku pozdravljajui dvojicu prijatelja. I ne sjeam se kako sam se vratio. Bogova mi, siguran sam da mi je glava napukla. Jesam li pao?

Moda u vr, ali inae nisi, vedro odvrati Agripa. inilo se da od njih trojice najbolje podnosi alkohol, pa je uivao gledajui kako mu sudrugovi pate.

to si naumio raditi u posljednjim danima naega dopusta, Oktavijane? zanimalo je Mecenu. Jamano si u napasti da ih provede poduavajui djecu mjetana, ili pomaui poljodjelcima na poljima. No uo sam da e se veeras odrati neslubena borba akama. Jo ekam da mi jave adresu, ali to bi vrijedilo vidjeti.

Oktavijan odmahne glavom.

Zadnje natjecanje se pretvorilo u gungulu, to ne udi, jer gotovo uvijek je tako, a isto je i s borbama pijetlova. Ne rugaj se, zna da imam pravo. Te ljude je trebalo pobiti.

Mecena odvrati pogled radije nego da se svaa s njim.

Gospodo, imamo jo dva dana dopusta, podsjeti ih Agripa. Moda bi bila dobra zamisao da ih provedemo utrkujui se i vjebajui. Ne elim se vratiti na brod diui kao starac.

Vidi li, rijei ti odaju da ti nedostaje matovitosti, Agripa, ukae Mecena. Ponajprije, ve si starac

U dvadeset drugoj godini tri godine sam stariji od tebe, ali nastavi,

prekine ga Agripa.

a na kostima nosi preveliki tovar, poput vola. Mi koji nismo tratili godine diui teke terete ne gubimo kondiciju tako lako. Zna, nalik

smo na trkae konje, iako usporedba nije odmah jasna.

Da iskuamo tvoju brzinu protiv moje snage? predloi Agripa neugodno se smijeei.

Mecena je gledao teki ma za vjebu kojim je njegov sugovornik mahao po zraku.

Proli put si me izlemao gotovo do besvijesti, a to ba nije sportski. U pravom dvoboju razrezao bih te, prijatelju, ali ti drveni maevi ispunjeni olovom? Toljage su za seljake, a ti svojom bezglavo mae, pa me ta zamisao ne privlai. Otvorio je oko, kiljei u sunevoj svjetlosti. Ipak, razmiljao sam o tome poslije tvoje zadnje poduke.

I htio sam da naui lekciju, pa sam zadovoljan, odvrati Agripa.

U pjeskovitu dvoritu osjeala se sve vea napetost. Mecena nije uivao da ga u bilo emu nadmae, a Oktavijan je znao da se njegov prijatelj grize to su ga pobjeivali kao djearca. ovjek Agripina stasa i snage gotovo se nije morao ni osvrtati na drvene maeve, a Meceni bi mogao uputiti udarac akom ili maem od kojega bi njegov slabiji prijatelj odletio. Zaustio je da im odvrati pozornost od svae, ali Mecena je opazio da uza zid stoji stalak s orujem. Lice mu se ozarilo, jer bila su tu duga rimska koplja sa eljeznim vrhovima i drvena sulica.

S nekim drugim orujem moda bih ti mogao pokazati nekoliko poteza, izjavio je.

Agripa otpuhne. Dakle, trebao bih ti dati prednost od metra

duine? Oi su mu zasjale, iako nije bilo jasno je li to od bijesa, ili se zabavljao.

Razumjet u ako se boji, odvrati Mecena. Ne? Odlino! Otiao je do stalka, uzeo dugo koplje i odvagnuo ga u ruci.

Agripa podigne drveni ma zatitivi tijelo. Na sebi je imao samo dokoljenice, sandale i iroku tuniku, pa nije sa zadovoljstvom gledao kako njegov sudrug blizu njega mae kopljem za bacanje.

Doi, Mecena, pozove Oktavijan, s nelagodnou u glasu. Danas emo pronai neto zabavno.

Ve sam naao neto zabavno, glasio je odgovor. Brzo je preao udaljenost do protivnika i povukao ruku unatrag kako bi se Agripa trgnuo,

ali njegov krupni suborac samo je odmahnuo glavom.

Jesi li siguran? To je oruje za vojnike, a ne za plemenitae.

Mislim da e posluiti, odgovori Mecena. Dok je govorio, zamahnuo je vrkom koplja prema Agripinim irokim prsima, a onda mu je, povukavi ruku, usmjerio koplje u meunoje. O, da, vrlo dobro e posluiti. Brani se, majmune.

Agripa ga je pozorno motrio, procjenjujui mu rad nogu, stav, a i oi. Ve su mnogo puta zajedno vjebali, pa su znali kako se tko od njih bori. Pronaavi klupu, Oktavijan je sjeo, jer iz iskustva je znao da ih nee moi odvui odavde dok ne zavre. Iako su bili prijatelji, obadvojica su se navikli pobjeivati i nisu se mogli suzdrati da se ne izazivaju. Zato se udobno smjestio na klupi.

Isprva je Agripa samo zakoraio unatrag pred otricom kojom je protivnik zamahivao prema njemu. Namrtio se kad mu je prola blizu oiju, ali lako ju je izbjegao, podignuvi ma gladius za vjebu da zaprijei udarac. Mecena je uivao to je natjerao krupnoga suborca da se brani, pa se poeo pomalo praviti vaan, brzo poskakujui na pjeskovitu tlu.

No kraj borbe doao je tako iznenada da ga je Oktavijan umalo propustio. Mecena je navalio dovoljno hitro i odluno da protivniku zada ozljedu, ali Agripa je rubom maa zaprijeio udarac, a onda se okrenuo s boka i zabio lijevu podlakticu u koplje koje je smjesta puklo. Dok je

Mecena je zurio u beskorisno oruje, Agripa mu je na vrat poloio ma i roktavo se nasmijao.

Pobjeda, objavio je.

Njegov protivnik je bez rijei odgurnuo drveni ma, pa se sagnuo i podigao polovicu slomljena koplja. Bilo je gotovo posve prepiljeno, a

netko je smeim voskom prikrio rez. Rairivi oi, priao je stalku s orujem, a Agripa se poeo smijati vidjevi prijateljev bijesni izraz.

Je li to tvoje djelo? upita Mecena. Koliko ti je trebalo da

pripremi svako koplje? Kakav ovjek pribjegava tomu? Bogova mu, kako si znao da u izabrati to oruje? Lud si, Agripo.

Strateg sam, eto to je, odvrati div, briui suze iz desnoga oka. O, kakvo ti je lice! Da se barem moe vidjeti.

To nije asno ponaanje, promrmlja njegov sugovornik, a jo se vie razljutio kad se Agripa ponovno nasmijao.

Radije bih bio seljak pobjednik, nego plemenita koji gubi. To je vrlo jednostavno, prijatelju.

Oktavijan je ustao da pregleda slomljena koplja. Pazio je da ne

pokae da se zabavlja, jer znao je da e Mecena danas ionako biti nesnosan, pa bi mogao samo pogorati stvar.

uo sam da e ujutro na trnici biti svjeih narani, koje su cijelim putem pohranili na ledu. Mislim da bi mi hladni sok ublaio glavobolju. Moete li se rukovati i danas biti prijatelji? Bilo bi mi vrlo drago.

Ja pristajem, odvrati Agripa, pruajui desnu ruku nalik na lopatu, a Mecena je dopustio da mu njome posve obavije desnicu. Dok su se

podrugljivo arko rukovali, u dvorite je dokaskao kuni rob. Fidol je uvijek posebno pazio da se ne namee gostima, pa ga Oktavijan nije dobro poznavao, ali smatrao ga je uljudnim i tihim.

Gospodaru, na vratima je glasnik. Kae da je donio pisma iz Rima.

Oktavijan zastenje. Osjeam da me zovu natrag. Cezar se nedvojbeno pita kamo je otiao njegov najdrai roak.

Mecena i Agripa motrili su ga s nedunim izrazima, a Oktavijan mahne rukom.

Jo e malo priekati. Napokon, zadnji put smo bili na dopustu jo prije godinu dana. Neka se glasnik udobno smjesti, Fidole. Poi u na trnicu da kupim svjee narane.

Da, gospodaru, odgovori Fidol.

* * *

Tri mlada Rimljanina u vilu su se vratili tek prije sumraka. Uli su buno, drsko se smijui zajedno s tri Grkinje koje su doveli sa sobom. Mecena je djevojkama priao kod draguljara i preporuio im nakit koji bi im pristajao uz boju odjee.

Oktavijan je prijatelju zavidio na nadarenosti, jer njemu je

nedostajala, iako je, gledajui Mecenu, uio od pravoga znalca. Tu oito nije bilo nikakve magije. Mecena je prekomjerno laskao djevojkama i

neprestano se alio s njima, navodei ih da isprobaju razne ukrase. Trgovac ih je strpljivo i obzirno motrio, nadajui se da e prodati nakit. Koliko je Oktavijan mogao vidjeti, mlade ene su otpoetka znale to Mecena eli, ali njegovo ivahno samopouzdanje sve je pretvorilo u alu.

Oktavijan stisne oko pasa djevojku koju je doveo u vilu, svakako se

nastojei sjetiti kako joj je ime. Neugodno je sumnjao da nije Lita, pa je, kako ne bi pokvario trenutak, ekao da joj se obrati koja od prijateljica.

Kad su doli do kunih vrata, Mecena je svoju pratilju iznenada

pritisnuo uz bijelo obojani kamen, pa ju je ljubio, a ruke su mu lutale po

njezinu tijelu. Oko vrata je nosila zlatni privjesak koji joj je poklonio.

Svaka djevojka dobila je isti nakit, a na njih su potroili gotovo sav novac koji su skupili za nekoliko zadnjih dana dopusta.

Agripa nije bio takve sree kao druga dvojica. Bilo bi neobino da su sve tri ene ljepotice, a ona koja mu se objesila za ruku bila je prilino snano graena, s tamnom sjenom brkova na gornjoj usnici, no inilo se da je Agripa ipak zadovoljan. Prolo je ve neko vrijeme otkako su zadnji put doveli ene, a u nestaici nije mogao biti probirljiv. Dok su ekali da se vrata otvore, ljubio joj je golo rame, a ona se smijala jer kakljao ju je bradom.

Kuni rob Fidol dotrao je za samo nekoliko trenutaka i s vrata podigao zasun. Doimao se zajapureno i prtljao je sa zasunom dok ga je

dizao.

Gospodaru, hvala bogovima! Mora se sastati s glasnikom.

Oktavijan se razdraeno ukoio. Lijepa djevojka, Grkinja, toplo se stiskala uz njega, pa je sad najmanje elio misliti o Rimu i vojsci.

Molim te, gospodaru, navaljivao je Fidol. Gotovo se tresao, jer iz

nekog razloga obuzeli su ga jaki osjeaji, pa se Oktavijan odjednom zabrinuo.

Je li vijest u svezi s mojom majkom? upitao je, ali rob odmahne

glavom.

Molim, eka te.

Rimljanin se odmakne od ene koja mu se objesila za ruku.

Odvedi me k njemu, zapovjedio je.

Fidol s olakanjem uzdahne, a Oktavijan je brzo poao za njim u kuu, suzdravajui se da ne potri.

Mecena i Agripa su se pogledali, jer posumnjali su da te veeri nee uivati onako kako su naumili.

Ne zvui dobro, primijeti Agripa. Cure, ovdje je kupaonica kojoj nema ravne. ini mi se da se Mecena i ja na nekoliko sati moramo pridruiti svom prijatelju, ali ako biste priekale Pogledao im je izraze lica. Ne? Onda u redu. Uzdahnuo je. Rei u Fidolu da vas otprati natrag u grad.

Mecena odmahne glavom. to god se dogodilo, siguran sam da

moe malo poekati. Rairivi oi, pokuavao je odvratiti Agripu da poe. ena koja mu se drala za ruku doimala se isto tako nevoljko, pa se Agripa zacrvenio od iznenadnoga bijesa.

Radi to hoe. Pogledat u to se dogaa.

Dugim koracima uao je u kuu, ostavivi otvorena vrata, a Mecena podigne obrve.

Pitam se biste li sve tri pristale mladoga Rimljanina bolje pouiti o Grkoj?

Djevojka koja je bila s Agripom bez rijei se okrene na peti, a kad se udaljila dvadesetak koraka, okrenula se i pozvala prijateljice. Pogledale su

se, a Mecena je na trenutak pomislio da ima sree, jer kao da su se neto utke dogovarale.

ao nam je, Mecena, moda drugi put.

eznutljivo je gledao kako se, mlade i gipke, udaljavaju njiui kukovima, a sa sobom su odnosile tri zlatna privjeska. Razdraeno je opsovao i uao, osjeajui kako mu svakim korakom raste ljutnja i osujeenost.

* * *

Oktavijan je gotovo trei doao do glavne dvorane, sve ivaniji zbog nejasno zaprepatena izraza na licu kunoga roba. Naglo se zaustavio kad je glasnik ustao da ga pozdravi i bez rijei mu pruio smotuljak.

Mladi Rimljanin raskine majin votani peat i brzo proita poruku. Duboko je udahnuo, pa jo jednom, osjeajui kako mu zatiljkom i niz gole noge prolaze marci. Odmahnuo je glavom, zakoraio i sjeo na klupu, ponovno i ponovno itajui retke.

Gospodaru, pone Fidol.

Izaite, obadvojica. Dovedite mi prijatelje, a onda odlazite, zapovjedio je.

Rekli su mi da ekam odgovor, izjavi glasnik kiselo.

Oktavijan skoi s klupe, zgrabi ga za tuniku na prsima i gurne ga prema vratima.

Odlazi!

U dvoritu su Agripa i Mecena uli taj uzvik, pa su izvukli maeve i potrali prijatelju, a uavi u kuu proli su pokraj zajapurena glasnika.

Fidol je upalio uljanice, a Oktavijan je koraao gore-dolje izmeu dva svjetlosna kruga. Mecena je bio primjer smirenosti, iako mu je lice jo bilo blijedo, dok se Agripa debelim prstima lupkao po koljenu, to je bio jedini znak da mu se unutranjost uskomeala.

Moram se vratiti, ustvrdi Oktavijan. Od govora je promukao, ali

plamtio je ivanom silovitou. Dugim koracima hodao je gore-dolje po prostoriji, stiskajui i otvarajui desnu aku kao da u mislima udara neprijatelje. Trebaju mi obavijesti. Ne ponavlja li upravo ti, Agripa, da je sve u znanju? Moram otii u Rim. Ondje imam prijatelje.

Vie nema, primijeti Mecena, a Oktavijan se zaustavi i brzo se okrene prema njemu. Mladi Rimljanin skrene pogled. jer bilo mu je

neugodno kad je u oima svoga prijatelja ugledao puku bol. Zatitnik ti je mrtav, Oktavijane. Je li ti palo na um da e se i ti nai u opasnosti pojavi li se u Rimu? Prema tebi se odnosio kao prema nasljedniku, a ti

Liberatores, osloboditelji, ne ele nikoga tko bi mogao potraivati njegovu ostavtinu.

Ima nasljednika: Ptolomeja Cezara, odbrusi Oktavijan. Egipatska

kraljica toga e djeaka uvati na sigurnomu mjestu. Ja Zautio je, a onda je poeo psovati. Moram se vratiti! To ne moe ostati bez odgovora. Moramo im suditi i odmjeriti im kazne. Ubojice su, u po bijela dana ubili

su rimskoga poglavara, a hine da su spasili Republiku. Moram govoriti o

njemu, moram istupiti u prilog Cezaru prije nego to istinu prekriju laima i laskanjem. Znam kako postupaju, Mecena. Priredit e raskoni sprovod, u kou e utrljati pepeo i plakati za velikim ovjekom. Za mjesec dana, ili manje, pozabavit e se novim urotama, novim nainima da se uzdignu, a nikad nee uvidjeti kako su beznaajni i podmitljivi u usporedbi s njim.

Nastavio je ukoeno etati, a koraci su mu odjekivali na poploanu podu. Izjedao ga je tako estoki bijes da je jedva mogao govoriti i disati. Mecena odmahne rukom, preputajui rije Agripi, koji je proistio grlo i progovorio to je mirnije mogao, svjestan da je Oktavijan ve satima na rubu estokoga ispada, ili moda suza. Mladi je bio iscrpljen, ali grevito se kretao, jer nije mogao zastati, niti se odmoriti.

Majka ti pie da su im udijelili pomilovanje, Oktavijane. Donijeli su zakon. Sad im se vie ne moe osvetiti, jer bi se cijeli Senat okrenuo protiv tebe. Kako bi dugo preivio u takvim okolnostima?

Koliko god bih htio, Agripo. Rei u ti neto o Cezaru. Vidio sam kako je zarobio faraona u njegovoj vlastitoj palai u Aleksandriji. Bio sam

uz njega kad je prkosio vojskama i vladama, a nitko se nije usudio podii ruku, ni protiv njega izgovoriti ijednu rije. U Senatu imaju onoliko moi koliko im odluimo udijeliti, razumije li? Ako im nita ne dopusti, nemaju nita. Ono to nazivaju mo sastoji se od sjena. Julije je to razumio. Donose svoje napuhane zakone, a obini ljudi saginju glave, pa svi izjavljuju da je sve to stvarno ali nije.

Odmahnuo je glavom, malo se nagnuvi i posrnuvi tako da je ramenom udario u zid. Dva prijatelja su se zabrinuto pogledala, a

Oktavijan je ondje otpoinuo, hladei elo na zidu.

Jesi li bolestan, Oktavijane? Trebao bi spavati.

Agripa ustane, kolebajui se bi li mu priao. Ve je viao poludjele ljude, a njegov prijatelj se naao na krevitu rubu, kamo su ga dotjerali uskovitlani osjeaji. Morao se odmoriti pa se Agripa dvoumio bi li mu smijeao dozu opijuma. Svanulo je i svi su bili iscrpljeni. Oktavijan nije pokazivao da ga je proao bijes koji mu je stvrdnuo i ukoio miie. ak i dok je ondje stajao, ruke i noge grevito su mu podrhtavale.

Oktavijane? javi se ponovno Agripa. Kad nije dobio odgovor,

okrenuo se Meceni, bespomono podignuvi ruke.

Mecena prie prijatelju poput konjanika, kakav je i bio. Oktavijan ga je, po miiima koji su titrali, podsjetio na neukroeno drijebe, pa je nesvjesno pravio utjene zvukove, coktao je jezikom i mrmljao, poloivi sudrugu ruku na rame. Koa pod odjeom bila mu je vrua, a osjetivi dodir Oktavijan je odjednom omlitavio, kliznuo uza zid i sruio se. Mecena je priskoio da ga uhvati, ali zateen neoekivanom teinom jedva je uspio paljivo spustiti prijatelja, koji je ostao leati uza zid prostorije. Na Mecenin uas, kod Oktavijanova meunoja rasprostrla se tamna mrlja, a zaguljivi zrak ispunio je kiselkasti miris mokrae.

to mu je? upita Agripa, unuvi.

Barem jo die, odgovori Mecena. Ne znam. Oi mu se miu, ali mislim da nije budan. Jesi li kad vidio to slino?

Kod njega nisam. Poznavao sam centuriona koji je imao bolest

padanja. Sjeam se da je izgubio mjehur.

to je bilo s njim? upita Mecena, ne podignuvi pogled.

Agripa se trgne kad se toga sjetio. Ubio se. Meu svojim ljudima poslije toga vie nije imao autoriteta. Zna kakvi mogu biti.

Da, znam, odvrati Mecena. Ipak, moda mu se to dogodilo samo ovaj put. Nitko ne mora uti o tome. Moemo ga oistiti, a kad se probudi, sve e se zaboraviti. Um je udna stvar. Vjerovat e sve to mu kaemo.

Osim ako ve ne zna za tu svoju slabost, primijeti Agripa.

Obadvojica su skoili zauvi korake, jer vraao se Fidol, kuni rob.

Mecena se prvi javio.

Ne smije to vidjeti. Zadravat u ga, zabavit u ga nekim poslom, a ti se pobrini za Oktavijana.

Agripa se namrti na pomisao da e morati odstraniti odjeu natopljenu urinom, no Mecena se ve pokrenuo, pa div nije ujno prosvjedovao, nego je, uzdahnuvi, podigao Oktavijana.

Doi, vrijeme je da se okupamo i odjenemo istu odjeu.

Kupaonica u kui bila je mala, a voda e biti hladna, jer nije bilo Fidola da je zagrije, no posluit e. Dok je nosio omlitavjelo tijelo, Agripa je odmahnuo glavom da otjera uskomeane misli. Cezar je mrtav, a samo bogovi znaju to e biti s njegovim prijateljem!

3. POGLAVLJE

U sjeni, Marko Antonije pritisne palce na oi, borei se s umorom. U dvadesetim godinama nije mu bilo nimalo teko da cijelu no ostane budan i da sljedei dan provede radei. U Galiji je stupao kroz mrak, a tijekom jutra borio se zajedno s deset tisua legionara koji su se takoer svojski naprezali. Bio je svjestan sveope prolaznosti i injenice da vrijeme ovjeku oduzima sve, no nekako je pretpostavio da je izdrljivost dio njega, poput duhovitosti, ili tjelesne visine, no otkrio je da je i ta

izdrljivost istekla iz njega poput vode iz napukla vra.

Forum je bio pun graana i vojnika koji su Cezaru doli posljednji put odati poast. Bogati i siromani bili su se prisiljeni mijeati, a stalno su dopirali razdraeni i zgroeni povici, jer ovamo se s okolnih cesta guralo sve vie ljudi. Negdje je ena vikala da je izgubila dijete, a Marko Antonije je uzdahnuo, poeljevi da Julije stoji ovdje s njim i da vidi, da naprosto gleda kako se Rim vrtloi i slijeva oko boanskoga trupla.

Nikako nije moglo biti dovoljno mjesta za sve koji su eljeli vidjeti pokojnika. Sunce ih je kao ekiem tuklo po otkrivenim glavama dok su se gurali ne bi li zauzeli to bolje mjesto. Vruina je neumoljivo rasla jo od samoga svanua kad su izloili Cezara, a etrdeset centuriona iz Desete legije zauzelo je poloaje oko njega. Truplo je poivalo na zlatnim nosilima, a toga dana bilo je u aritu zanimanja i u sreditu svijeta.

Marko Antonije je snagom volje podigao glavu. Dvije noi nije spavao i neprestano se znojio. e mu je ve postala neugodna, ali nije se usudio piti kako ne bi bio prisiljen otii odavde da isprazni mjehur. Prije nego to se obrati mnotvu, morat e popiti pehar vina, pa je pokraj njega stajao rob s peharom i tkaninom. Marko Antonije bio je spreman, a znao je

da toga dana nee pogrijeiti. Nije motrio lice svoga prijatelja. Predugo je gledao dok su prali tijelo, a ueni lijenici na truplu su, za potrebe Senata, brojili rane, pa su ih crtali ugljenom i tintom. Sad je to bila samo sasjeena, prazna stvar, a ne ovjek koji je zastraivao Senat i gledao kako pred njim klee kraljevi i faraoni. Malo se njiui pod naletom vrtoglavice, Marko Antonije je desnicom tako vrsto stisnuo svitke da je tanki pergament zapucketao i izguvao se. Znao je da je nekoliko sati morao kriom odspavati, jer ne smije se onesvijestiti, sruiti, ni pokazati ikakav znak boli ili bijesa koji bi ga mogao upropastiti.

Nije mogao vidjeti osloboditelje, ali znao je da su svi ovdje.

Dvadeset troje ljudi zarilo je noeve u njegova prijatelja, a mnogi od njih uinili su to nakon to ga je ivot ve bio napustio, kao da se pridruuju nekom obredu. Razmiljajui o njima, Marko Antonije je ispravio lea, a pogled mu je postao hladniji. Protratio je sate u aljenju to nije bio ondje i to nije znao to e se dogoditi, ali sad je sve to bilo isprazno poput praine. Nije mogao promijeniti prolost, nijedan trenutak. Iako je htio povikati protiv njih, pozvati vojnike da ih razderu i polome, bio se prisiljen

smijeiti i s ubojicama postupati kao sa znamenitim osobama u Rimu. Kad je samo mislio na to, inilo mu se da mu se usta pune kiselinom. Ti ljudi e motriti, ekajui da prou dani pogrebnih obreda i da se graani, u svojoj boli, vrate svakodnevnim poslovima, kako bi ubojice mogli uivati u novim poloajima i moi koju su sebi pribavili noevima. Na tu pomisao Marko Antonije stisne vilicu. Nosio je masku od trenutka kad mu je do

uiju dopro prvi apat o onome to se dogodilo. Cezar je bio mrtav, a psi su sjedili u Senatu i lajali. Najtea zadaa u ivotu bila mu je da sakrije gaenje. No vrijedilo je to je predloio da glasuju o pomilovanju, jer tim jednostavnim postupkom povadio im je zube, a preostale prijatelje nije mu

bilo teko navesti da podre njegovo pravo da govori na pokopu. Osloboditelji su se u sebi smijuljili na tu pomisao, sigurni u svoju

pobjedu i novi poloaj.

Runik i pehar, iznenada je otro zatraio.

Rob je priskoio, briui znoj s gospodareva lica, a Marko Antonije uzeo je pehar i malo otpio da osvjei grlo. Bilo je vrijeme da govori za Rim. Stao je uspravno, dopustivi robu da mu poravna nabore toge. Jedno rame ostalo mu je golo, pa je osjeao kako mu se pod pazuhom hladi znoj. Iz sjene je izaao na sunevu svjetlost, prolazei kroz red centuriona koji su otro motrili mnotvo. U samo etiri koraka naao se na podiju, posljednji put s Julijem.

Kad je mnotvo ugledalo konzula, iz te se toke u svim smjerovima proirila tiina. Nisu htjeli propustiti nijednu rije, a iznenadni muk gotovo je razdraivao. Marko Antonije pogleda velianstvene zgrade i hramove koji su ga okruivali. Svaki prozor bio je naikan tamnim glavama, pa se pitao gdje su Brut i Kasije. Bio je siguran da nee propustiti svoj slavodobitni trenutak. Poeo je, podigavi glas tako da je vikao:

Rimski graani! Samo sam jedan ovjek, konzul u naemu gradu, no kad govorim o Cezaru ne inim to samo jednim glasom, nego jezikom

svakoga graanina. Danas govorim i za nae zemljake, za na narod. Senat je odredio da se Cezaru ukau poasti, a kad navedem sve njegove naslove, neete uti samo moj, nego i svoj glas.

Malo se okrenuo na govornici, pogledavi truplo svoga prijatelja. Na rimskomu Forumu vladala je potpuna, neprekinuta tiina. Cezaru su bijelom togom i donjom tunikom prekrili rane, a i zaili su ih, da sakriju posjekotine. U njemu vie nije bilo krvi, a Marko Antonije znao je da toga skriva rane koje su poblijedile i skrutile se u danima dok su se bavili

truplom i pripremali ga. iv je bio samo povez od lovorova lia oko Cezarove glave.

Bio je Gaj Julije Cezar, sin Gaja Julija i Aurelije, potomak Julija,

jo od Eneje Trojanca, Venerin sin. Bio je konzul, a i rimski imperator, otac svoje zemlje. Stari mjesec quintilis po njemu je dobio novo ime. Ali

od svega toga vanije je da mu je podijeljeno pravo na boansko tovanje. Ta imena i naslovi pokazuju koliko smo tovali Cezara. Na uzvieni Senat, pod prijetnjom smrtne kazne odredio je da mu tijelo bude

nepovredivo i da osoba koja bude s njim uiva istu nepovredivost. Po rimskim zakonima Cezarovo tijelo bilo je neoskvrnjivo. Nitko ga nije smio

dotaknuti. Hram njegova tijela nije mogao biti ozlijeen ni po kakvomu ovlatenju naega zakona.

Zastao je, oslukujui ljutito mrmljanje koje se kotrljalo mnotvom.

Iz ruku Senata, iz naih ruku nije silom istrgnuo te naslove. Nije ih ni traio, nego su mu dodijeljeni u pravoj poplavi zahvalnosti za njegovo sluenje Rimu. Danas mu svojom nazonou ponovno odajete poast, svjedoci ste rimske asti.

Jedan od centuriona nelagodno se promekoljio ispod govornice, pa je Marko Antonije spustio pogled, a onda ga je ponovno podigao, susrevi se sa stotinama oiju uzbibana mnotva. Osjeao je da su bijesni i da se stide, pa je sam sebi kimnuo, duboko udahnuvi prije nego to je nastavio.

Svojim zakonima i au prisegnuli smo da emo svim svojim snagama tititi Cezara i njegovu osobu. Prisegnuli smo i da e oni koji ga ne budu obranili zauvijek biti prokleti.

Mnotvo je jo glasnije zaamorilo, jer razumjeli su, a govornik je tako podigao glas da je grmio.

O, Jupiteru i svi bogovi, oprostite nam nau pogreku! Smilujte nam se zbog onoga to nismo uspjeli izvriti. Oprostite nam sve prekrene

prisege.

Odmaknuo se od govornice i stao pokraj trupla koje je lealo pred njima. Nakratko je bacio pogled prema zgradi Senata. Stubite je bilo puno pojava u bijelim haljama, koje su stajale i motrile. Nitko nije imao bolji

pogled na pogrebnu sveanost od njih, pa se pitao uivaju li u svom poloaju onako kako su oekivali. Mnogi iz mnotva neprijateljski su gledali tu skupinu.

Cezar je volio Rim, a grad je volio svoga najdraega sina, ali nije ga htio spasiti. Za njegovu smrt nee biti osvete, iako svi zakoni i prazna obeanja nisu mogli zadrati noeve. Zakon je samo ljudska elja i to zapisana, a podarena joj je mo koju sama po sebi ne posjeduje.

Zastao je da bi im ostavio vremena za razmiljanje, a nagradilo ga je gibanje mnotva, to je bio znak da im srca bre kucaju, a krv poinje kolati iz udova. Naveo ih je da iekuju njegove rijei. Jo jedan centurion je podigao pogled, tiho ga upozoravajui, ali govornik se nije osvrtao na njega.

U vae ime na uzvieni Senat podario je pomilovanje onima koji sebe nazivaju osloboditeljima. U vae ime su glasovali, po zakonu koji odrava vaa ast, a to je nepovredivo, neoskvrnjivo.

Iz mnotva je dopirao zvuk nalik na tiho reanje, a Marko Antonije je oklijevao. Bio je isto tako izloen, kao i vojnici oko podija. Ako im odvie potakne osjeaje krivice i bijesa, okupljeni bi ga mogli progutati. Kao da je koraao po otrici noa, a ve je prije imao prilike vidjeti to mogu poiniti razbjenjeli rimski graani. Ponovno pogledavi senatore, primijetio je da im se broj smanjio, jer poznavali su mnotvo i bili su svjesni kamo bi vjetar mogao zapuhati. Umorno se nasmijeio, skupljajui snagu, a znao je kakav bi potez sad Julije od njega traio. Bilo mu je to jasno od trenutka kad je vidio kako Kasije i njegovi urotnici ulaze u prostoriju s visoko

podignutim rukama da pokau krv tlaitelja. No on e Rimljanima razjasniti to su uinili, otvorit e im oi.

Sagnuo se prema redu lijepo ureenih centuriona, pa se, spustivi glas, obratio najbliemu.

Ti, doi ovamo i stani pokraj mene.

Na svom mjestu centurion je bio slika ratnikoga savrenstva, u oklopu koji se presijavao na sunevoj svjetlosti i s perjanicom potkresanom na besprijekorno dolinu duinu. Kao nedvojbeno iskusan vojnik vrlo je

nevoljko posluao, jer svi nagoni upozoravali su ga da pomno motri mnotvo koje se guralo posvuda oko njih.

Konzule, moje mjesto je ovdje, poeo je.

Marko Antonije se spusti na jedno koljeno, govorei ljutitim, priguenim glasom.

Kako si rekao, jesam rimski konzul. Je li Republika ve tako slomljena da ak ni rimski asnik ne eli slijediti zapovijedi?

Centurion je posramljeno spustio glavu s perjanicom i zacrvenio se.

Bez rijei se je uspentrao na podij, a njegovi sudrugovi su se tiho poravnali kako bi popunili prazninu.

Marko Antonije se uspravio do pune visine, pa su mu oi bile u ravnini asnikove perjanice. Strogo je spustio pogled.

Pod truplom je votana lutka, centurione. Uzmi je, pa je podigni da je svi vide.

Njegov sugovornik zaprepateno objesi vilicu, a prije nego to je odgovorio, odmahnuo je glavom.

to? Kakva je to igra? Molim te, konzule, zavri govor i dopusti da te otpratim na sigurno.

Kako ti je ime? upita Marko Antonije.

Vojnik je oklijevao. Prije toga bio je bezimen, skriven u stroju sebi

slinih, a sad su ga odjednom bez pravoga razloga izdvojili. S gorinom je progutao, pitajui osobne bogove zato su mu udijelili takvu neugodnost.

Centurion Opije, konzule.

A, tako. Rei u ti polako i jasno, Opije. Posluaj moje zakonite zapovijedi, pa ispuni prisegu Republici, ili makni tu perjanicu i javi tribunu

svoje legije da zahtijevam da te podsjeti na rimsku stegu, jer ini mi se da si je zaboravio.

Centurion stisne usta u blijedu crtu, a oi su mu ljutito zasjale, ali otro je kimnuo. Zbog takva zahtjeva tako bi ga izbievali otealim biem da bi mu meso visjelo u trakama, a moda bi ga i pogubili, za primjer drugima. Ukoeno se okrenuo, na trenutak spustivi pogled na Cezarovo truplo.

On se nee buniti, Opije, nastavi Marko Antonije, odjednom blagim glasom. Bio mi je prijatelj.

Ne znam to radite, konzule, ali ako pojure na nas, ponovno emo se vidjeti u Podzemlju, proguna centurion.

Njegov sugovornik stisne aku, moda da ga udari, ali vojnik se nisko sagne i povue zlatni pokriva. Ispod Cezarova trupla leala je lutka u prirodnoj veliini, napravljena od bijeloga voska i odjevena u ljubiastu togu sa zlatnim porubom. Opije je oklijevao, osjeajui odvratnost. Crte lica bile su nalik na Cezara, a centurion je s odbojnou primijetio da su i na lutku stavili traku od svjeega lovorova lia.

to je ta stvar? promrmljao je.

No Marko Antonije je samo mahnuo rukom, pa Opije podigne lutku.

Bila je zauujue teka i malo je posrnuo uspravljajui je.

Mnotvo je agorilo, jer nisu mogli razabrati ljutiti razgovor na podiju, a onda su dahnuli su i povikali, vidjevi lutku s bijelim, slijepim oima.

Konzule! povie drugi centurion, nadglasavajui amor. Morate prestati s tim! Sii, Opije, oni to nee trpjeti.

Tiina! povie Marko Antonije, izgubivi strpljenje s budalama oko sebe.

Uasnuto mnotvo se smirilo, pogleda prikovanih na ruglo koje je stajalo pred njima, a Opije ga je drao.

Rimski graani, dopustite mi da vam neto pokaem, da vam ukaem na to koliko vrijedi vaa rije!

Marko Antonije koraknuo je naprijed, iza pasa je izvukao sivu

eljeznu otricu, a onda je odgrnuo ljubiastu halju u koju je lutka bila odjevena, ogoljujui prsa i vrat. Mnotvo je dahnulo, ali nitko nije mogao skrenuti pogled, a mnogi su, kako bi se zatitili, drhtavim rukama napravili znak rogova.

Tilije Cimber je drao Cezara, a Svetonije Prand mu je zadao prvi udarac ovdje! pokae Marko Antonije.

Pritisnuo je lijevu ruku na lutkino rame i zario no u vosak ispod oblikovane kljune kosti, tako da su se u mnotvu trgnuli ak i iskusni vojnici. Senatori su stajali na stubama kao ukopani, a ondje je, otvorenih

usta, bio i sam Svetonije.

Publije Servilije Kaska zadao je ovu ranu preko prve, nastavi

Marko Antonije. Divljim udarcem otrice zarezao je tkaninu i vosak. Ve

se zadihao, a glas mu je bio nalik na duboku grmljavinu koja je odjekivala

od okolnih zgrada. Njegov brat, Gaj Kaska, priskoio je dok se Cezar borio! No je zario ovdje!

Kod zgrade senata dva brata Kaska izmijenili su uasnute poglede, a onda su se obadvojica bez rijei okrenuli i urno se izgubili s Foruma.

Znojei se, Marko Antonije zavrne rukav toge, otkrivi lutkinu desnu ruku. Lucije Pela ovdje je nanio dugu posjekotinu. Trzajem otrice zarezao je vosak, a mnotvo je zastenjalo. Cezar se jo borio. Bio je ljevak, a podignuo je okrvavljenu desnu ruku da ih zadri. Onda ga je zasjekao Decim Junije, zarezavi mii, tako da je ruka mlitavo pala. Na kamenim klupama Pompejeva kazalita Cezar je zvao u pomo. Pozvao je na osvetu, ali bio je sam s tim ljudima a oni nisu htjeli prestati.

Mnotvo se poelo valjati naprijed, dovedeno gotovo do ludila onim to su vidjeli. U tome nije bilo zakonitosti, nego ih je naprosto pokretala sve jaa, uskipjela koliina bijesa. Pokraj zgrade Senata stajalo je jo samo nekoliko senatora, a Marko Antonije vidio je kako se Kasije okrenuo da

ode.

Onda je Gaj Kasije Longin probo oca Rima, gurnuvi svoje tanke ruke u otvor izmeu drugih. Zastenjavi, zario je otricu kroz togu, u bok votane lutke, a no je, ulazei i izlazei, razderao tkaninu. Krv je tekla, natapajui Cezarovu togu, ali jo se borio! Bio je rimski vojnik, jakoga duha dok su ga udarali i udarali! Svoje rijei naglaavao je udarcima, posve razderavi unitenu togu.

Zastao je, teko diui i odmahujui glavom.

Onda je vidio izglede da preivi!

Snizio je glas, a potaknuto, divlje mnotvo natisnulo se jo blie, visei o svakoj rijei. Marko Antonije ih je sve gledao, ali oi su mu vidjele drugi dan i drukiji prizor. Iz desetak izvora uo je svaku pojedinost i cijeli dogaaj djelovao mu je tako stvarno kao da mu je i sam svjedoio.

Vidio je kako tom krugu prilazi Marko Brut, ovjek koji se pola njihovih ivota borio s njim rame uz rame, ali koji ga je jednom izdao i pridruio se rimskomu neprijatelju. Julije Cezar mu je oprostio, iako bi svaki drugi raetvorio takva ovjeka i razbacao mu udove. Cezar je, meu tim ljudima koji su ga viui probadali, ugledao svoga najboljega prijatelja, pa je nakratko, samo u trenutku, jamano pomislio da je spaen. Svakako je pomislio da e ivjeti.

U oi su mu navrle suze. Obrisao ih je rukavom, osjeajui veliki teret iscrpljenosti, no gotovo je zavrio.

Vidio je da Brut, poput svih ostalih, nosi otricu. Srce mu se slomilo i nagon za borbom napokon ga je napustio.

Centurion Opije stajao je oamuen, jedva drei votanu lutku. Trgnuo se kad je Marko Antonije ispruio ruku i lutki navukao togu preko glave, pa joj je lice bilo pokriveno.

Poslije toga Cezar ih vie nije htio gledati, nego je sjeo dok je Brut prilazio, a oni su ga i dalje probadali i sjekli.

Tamnu otricu drao je podignutu iznad srca, a mnogi u mnotvu, mukarci i ene, plakali su, tjeskobno iekujui posljednji udarac. Zvuk nalik na stenjanje pojaao se, pretvorivi se gotovo u bolni jauk.

Moda nije osjetio posljednju otricu, ne moemo to znati.

Snani Marko Antonije no je zabio na mjesto gdje bi bila rebra i to tako da je utonuo do drke, probivi novu rupu u unitenoj odjei. Ostavio ga je ondje, da ga svi vide.

Spusti lutku, Opije, rekao je zadihano. Vidjeli su sve to sam htio.

Sve oi u mnotvu slijedile su oteenu lutku dok ju je centurion sputao na podij. Obini stanovnici Rima nisu posjeivali kazalita s plemenitaima, no upravo su vidjeli jedan od najsnanijih prizora u svojim ivotima. Forumom je prostrujao uzdah, dugi dah boli i olakanja.

Marko Antonije je sabrao sad sporije misli. Potaknuo je mnotvo i usmjerio ga, a dobro je procijenio. Odavde e otii u tmurnomu raspoloenju i meusobno e razgovarati. Nee zaboraviti svoga prijatelja, a osloboditelje e cijeloga ivota pratiti prijezir.

Kad pomislimo, rekao je blago, da je Cezar spasio ivote mnogima koji su na Martovske ide bili ondje, u Pompejevu kazalitu. Mnogi od njih dugovali su mu imetak i poloaje, a ipak su ga sruili. Uinio se prvim ovjekom Rima, pa i cijeloga svijeta, no to ga nije spasilo.

Podigao je glavu kad je iz mnotva dopro uzvik.

Zato da ive?

Marko Antonije je otvorio usta da odgovori, ali javilo se jo desetak glasova, ljutito viui pogrde protiv Cezarovih ubojica. Podigao je ruke da

smiri prosvjednike, ali onaj glas djelovao je poput iskre na suhomu drvu,

pa se povik proirio i pojaao, tako da su stotine i stotine nazonih pokazivali prema zgradi Senata, bijesno urlajui.

Prijatelji, Rimljani, zemljaci! povie Marko Antonije, ali buka je nadjaala ak i njegov jaki glas. Oni odostraga bezobzirno su se gurali naprijed, pa su centurione udarale ake i uskomeana tijela.

Gotovo je, zarei jedan od centuriona, svom snagom odguravajui mnotvo kako bi imao mjesta da izvue ma. Vrijeme je da se maknemo. K meni, momci! Okruite konzula i ostanite smireni.

No mnotvo nije pojurilo na podij, do konzula, nego su nahrupili prema zgradi Senata i stubitu koje se dosad ve ispraznilo.

ekajte! Jo e me sasluati. Pustite me da govorim! povie Marko Antonije, proguravi se pokraj centuriona koji ga je pokuavao odvesti niz stube.

Odnekuda odostraga doletio je kamen, pa je, zabivi se, udubio asnikov ukraeni oklop, a pogoeni je pao. Ljudi iz mnotva vadili su kamenje kojim je bio poploan Forum. Napadnuti centurion leao je na leima, borei se da doe do daha, a njegovi sudrugovi rezali su konate vezice koje su mu drale oklop.

Prekasno je za to, konzule, odbrusi Opije. Samo se nadam da si to

i htio postii. Hajdemo, gospodine, ili emo stajati i ekati da nas pobiju?

Doletjelo je jo crnoga kamenja, a Marko Antonije je vidio da se mnotvo gura i vrtloi poput oblika na uzbibanoj vodenoj povrini. Forum su zaposjele tisue razbjenjelih ljudi, a slabije meu njima na smrt e izgaziti prije nego to im bijes splasne. Tiho je opsovao.

To i ja kaem, mrano primijeti Opije, ali vie nema pomoi.

Ne mogu ostaviti truplo, oajno odvrati Marko Antonije. Sagnuo se kad je pokraj njega proletio kamen, a vidio je da se kaos brzo iri. Sad vie nitko nije mogao zadrati mnotvo, pa se iznenada pobojao da e ga otplaviti.

U redu. Odvedi me odavde.

Stresao se, osjetivi miris dima. Samo bogovi znaju to se to njegovom krivnjom razuzdalo, ali sjetio se nemira od prije nekoliko

godina, pa su mu kroz glavu proletjele rune slike. Dok ga je odvodila skupina vrsto zbijenih vojnika, okrenuo se i pogledao Julijevo truplo,

naputeno i usamljeno, a pripadnici mnotva penjali su se na podij s noevima i kamenjem.

* * *

U zraku nad Rimom snano se osjeao gorki miris mokroga pepela. Odjeven u istu togu Marko Antonije je ekao u vanjskomu predvorju Djevianske kue, iza Vestina hrama, no inilo mu se da ak i u svjeoj odjei osjea miris izgorjela drva koji je oko njega lebdio poput izmaglice, pa je proimao gradski zrak, obiljeavajui sve prolaznike.

Marko Antonije odjednom je nestrpljivo skoio s mramorne klupe i poeo koraati gore-dolje. Dvije ene iz hrama dokono su ga motrile, tako sigurne u svoj poloaj da nisu pokazivale napetost ak ni u nazonosti rimskoga konzula. Djevice nitko nije smio dirati, pod prijetnjom smrtne

kazne. ivote su posvetile pobonosti, iako su odavno kruile glasine da izlaze za vrijeme svetkovine Bona Dea, pa se koriste afrodizijskim

napitcima i vinom da bi se poigravale s mukarcima prije nego to ih usmrte. Marko Antonije ih je mrko pogledao, ali samo su se nasmijeile i obratile se jedna drugoj tihim glasovima, ne osvrui se na mona ovjeka.

Vestina visoka sveenica uvelike mu je iskuala strpljivost prije nego to se napokon pojavila. Ve je htio otii, pozvati vojnike, ili uiniti neto to bi mu omoguilo da djeluje, umjesto da eka poput molitelja. Ponovno je na neko vrijeme sjeo, pa je zurio pred sebe i prisjeao se uasa koji su trajali cijelu prijanju no i dan iza toga.

Nije poznavao enu koja mu je prila. Ustao je i samo se kratko naklonio, pokuavajui zatomiti razdraenost. Bila je visoka, odjevena u grku halju koja joj je otkrivala noge i jedno rame, a niz vrat joj se kovravo sputala tamnocrvena, sjajna i bujna kosa. Pogledom joj je slijedio uvojke, a oi su mu zastale na, kako se inilo, krvavu tragu koji je poprskao bijelu tkaninu. Zadrhtao je, pitajui se kakav je strani obred dovravala dok ju je ekao.

Na Forumu su jo leala trupla, pa je u njemu prokljuao bijes, ali kako je trebao naklonost te sveenice, prisilio se da se nasmijei kad mu se obratila:

Ovo je rijetko zadovoljstvo, konzule. Ime mi je Kvintina Fabia.

ujem da se tvoji ljudi svojski trude uspostaviti red na ulicama. Zbili su se strani dogaaji.

Govorila je tiho, a osjetio je da je obrazovana, pa mu se dojam o njoj

popravio. Ve je znao da je sveenica podrijetlom iz plemenite obitelji Fabia, koja se svake godine mogla pozvati na odanost tuceta senatora.

Kvintina je bila navikla odrjeito nastupati, pa je dopustio da mu bijes izblijedi.

Nadam se da ovdje nije bilo neprilika? upitao je.

Imamo straare, a moemo se zatititi i na druge naine, konzule. ak i bundije znaju da ne smiju uznemiravati ovaj hram. Koji bi ovjek riskirao da na se navue prokletstvo djevianske boice, da mu mukost omlohavi i postane zauvijek beskorisna?

Nasmijeila se, ali u zraku je jo osjeao miris mokroga pepela, pa nije bio raspoloen za izmjenjivanje ljubaznosti. Bilo je ve dovoljno neugodno to je bio prisiljen sam doi ovamo, iako je imao toliko drugoga posla, no njegove glasnike sveenice su bez rijei otpravile.

Doao sam preuzeti Cezarovu oporuku. Vjerujem da je ovdje pohranjena. Reci da mi je donesu, jer moram se vratiti svom poslu. Sunce

je ve gotovo zapalo, a svaka no je sve gora.

Kvintina odmahne glavom i malo se namrti, nabravi elo izmeu tamno smeih oiju.

Konzule, uinila bih sve to je u mojoj moi da ti pomognem, ali ne mogu to uiniti. Ja sam zaduena za oporuke, pa ih ne mogu nikome predati.

Ponovno je morao zatomiti sve izraeniju ljutnju.

Pa, Cezar je mrtav, eno! Tijelo su mu spalili na Forumu, kao i zgradu Senata, pa moemo biti posve sigurni da nije iv. Kad misli predati oporuku, ako ne danas i to meni? Cijeli grad eka da je proitaju.

Njegova ljutnja kao da se bez vidljiva uinka prelijevala preko nje. Malo se nasmijeila otromu glasu svoga sugovornika i preko ramena je pogledala dvije ene koje su se udobno smjestile na klupi. Iznenada ju je poelio zgrabiti i stresti kako bi je izbacio iz ravnodunosti. Uniteno je pola Foruma, a senatori su se bili prisiljeni sastati u Pompejevu kazalitu, jer sjedite vlade lealo je u ruevinama i pepelu, no ipak je s njim postupala kao sa slugom! Stisnuo je i rastvorio krupne ake.

Konzule, zna li zato je utemeljen ovaj hram? tiho je upitala.

Odmahnuo je glavom, zaueno podigavi obrve. Shvaa li ona po to je doao?

Podignut je da u njemu pohrane paladij, Atenin kip koji je neko stajao u srcu Troje. Boica je svoj kip vodila do Rima, a mi smo mu ve stoljeima uvari, razumije li to? Za to vrijeme doivjeli smo pobune i nemire, a rimski zidovi bili su ugroeni. Vidjeli smo u blizini stupa Spartakove trupe i kako Horacije izlazi da bi s jo samo dvoje ljudi branio most od cijele vojske.

Ne razumijem Kakve to veze ima s Cezarovom oporukom?

To znai da unutar ovih zidova vrijeme sporo prolazi, konzule. Nae predaje doseu do utemeljenja ovoga grada, pa ih neu mijenjati zbog nekoliko mrtvih izgrednika, a ni zbog konzula koji smatra da ovdje moe zapovijedati!

Govorila je otrije i glasnije, pa je podigao ruke, pokuavajui smiriti iznenada razljuenu enu pred sobom.

Vrlo dobro, ima svoje predaje. No ipak moram dobiti oporuku. Reci da mi je donesu.

Ne, konzule. I ona je podigla ruku kako bi unaprijed suzbila

njegove prosvjede. Ali u posljednji dan ovoga mjeseca glasno e je proitati na Forumu. Onda e je uti.

Ali Oklijevao je pred njezinim pogledom, duboko udahnuvi. Dobro, kako kae, odvratio je kroz stisnute zube. Razoaran sam to ne smatra vrijednim stei konzulovu podrku.

Oh, takve stvari dolaze i prolaze, Marko Antonije, glasio je

odgovor, a mi ostajemo.

4. POGLAVLJE

Oktavijan se probudio kasno ujutro, osjeajui se kao da se napio loega crnoga vina. U glavi mu je bubnjalo, a eludac mu se grio, pa se je, osjetivi slabost, morao nasloniti na zid kako bi prikupio snagu kad mu je Fidol doveo konja. Poelio je povratiti da proisti glavu, ali nije imao to, pa se nastojao ne naprezati uzalud, a inilo mu se da mu je od toga glava natekla, a netko u njoj udara ekiem. Znao je da se mora razgibati kako bi mu krv ponovno potekla udovima i kako bi iz sebe izbacio sramotu koja je

gorjela u njemu. Kad je kuni rob uao da donese sedlo, Oktavijan se stisnutom akom poeo sve jae udarati po stegnu, dok mu pred oima nisu izbili svjetlaci kad god bi ih zatvorio. Tijelo mu je bilo vrlo slabo! Nakon

to mu se to prvi put dogodilo, postao je posebno oprezan, pa je sam sebe uvjeravao da se neim zarazio kad se ogrebao, ili ga je bolest snala zbog loega egipatskoga zraka. Tada su ga njegovi ljudi nali onesvijetena, ali pretpostavili su da se pijan sruio, a u tome nisu vidjeli nita udno, jer i Cezar je banio s egipatskom kraljicom du rijeke Nil.

Osjeao je kako mu pod modricom naotie mii na nozi, pa je htio povikati i tako dati oduka bijesu. Nije oekivao da e ga izdati vlastito tijelo! Julije ga je nauio da je ono samo orue, kao bilo koje drugo, pa ga, kao psa ili konja, treba vjebati i privikavati da bude posluno. A ipak su ga sad dva prijatelja vidjela dok nije bio pri sebi. Promrmljao je molitvu boici Karni, nadajui se da mu se sada, po drugi put, nije ispraznio mjehur. Ne pred njima!

Molim te, promrmljao je boanstvu zdravlja, izbaci to iz mene to god bilo.

Probudio se ist, umotan u grube pokrivae, ali sjeao se samo da je primio pismo iz Rima. Nije mogao prihvatiti tu novu stvarnost. Njegov

uitelj i zatitnik ubijen je u gradu, a ivot su iz njega iupali upravo ondje gdje je trebao biti najsigurniji. To nije bilo mogue!

Fidol mu je stavio uzde u ruke, zabrinuto gledajui mladia koji je stajao i tresao se na jutarnjemu suncu.

Jesi li dobro, gospodaru? Ako si bolestan mogu iz grada dovesti

lijenika.

Previe sam pio, Fidole, odgovori Oktavijan.

Rob potvrdi glavom, suutno se smijeei.

Ne traje dugo, gospodaru. Jutarnji zrak e ti proistiti glavu, a Atrej danas osjea da je snaan. Dopusti li mu, odjurit e do obzora.

Hvala. Jesu li moji prijatelji budni? Oktavijan je paljivo motrio ne bi li primijetio znak da rob zna za njegovu klonulost, ali Fidol je i dalje

imao neduan izraz.

uo sam kako netko hoda. Da ih pozovem da vam se pridrue?

Popevi se na konja, Oktavijan se teko spustio u sedlo, pa je ivotinja otpuhnula i nekoliko puta poskoila na dvoritu. Fidol se pokrene da uzme uzde, ali Oktavijan mu rukom mahne da ode.

Ne sada. Posjetit u ih kad se vratim.

Petama je potaknuo konja koji je pojurio ravno naprijed, oito sretan to je izaao iz tale, a bilo je izgledno i da e moi trati. Primijetivi pokret na vratima kue, Oktavijan je zauo kako ga pozdravlja dubok Agripin glas, ali nije se okrenuo. Kopita su naglaeno toptala po kamenju, a Oktavijan se u ovomu trenutku nije mogao sueliti s prijateljem, jo ne!

Konj s jahaem u kratkomu galopu nahrupi kroz vrata. Agripa je docupkao u dvorite iza njega, jo trljajui snene oi. Neko vrijeme je gledao za Oktavijanom, a onda je zijevnuo. Izaao je i Mecena, u dugoj koulji u kojoj je i spavao.

Pustio si ga samoga? upitao je.

Agripa se nacerio vidjevi rimskoga plemia tako razbaruenoga, jer nauljena kosa strala mu je na sve strane.

Neka se malo oznoji, odgovorio je. Ako je bolestan, to mu je i

potrebno. Samo bogovi znaju to e sad uiniti.

Mecena primi