37

DIO PRVI OPE ODREDBE

Glava I - OSNOVNA NAELA Literatura: Bayer, V.: Kazneno procesno pravo odabrana poglavlja. Priredio D. Krapac. Zagreb, 1995., str. 3. 25. i 101. 159.; Damaka, M.: Izazovi slobodnoj ocjeni dokaza. HLJKPP 2 (1995) 1, str. 41. 55.; Damaka, M.: Napomene o poetku krivinog postupka i poetku primjene procesne norme. ZPFZ, XIX (1969) 1., str. 21. 36.; Delmas-Marty, M., Spencer, J. R.: European Criminal Procedures. Cambridge, 2002.; Deman, Z., Erbenik, A.: Kazensko procesno pravo Republike Slovenije. Ljubljana, 2003., str. 213. 285.; Dijk, P. van et al.: Teorija i praksa Evropske konvencije o ljudskim pravima. Sarajevo, 2001.; Dutertre, G., Van der Velde, J.: Kljuni izvodi iz izbora presuda Evropskog suda za ljudska prava i odluka i izvjetaja Evropske komisije za ljudska prava. 1998.; Gomien, D.: Kratki vodi kroz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Strasbourg, 1995.; Gomien, D. et al.: Law and practice of the European Convention on Human Rights and the European Social Charter. Strasbourg. 1996.; Gruba, M.: Krivino procesno pravo. Uvod i opti deo. Beograd, 2002., str. 72. 76., 154. 164., 237. 250. i 299. 304.,; Harland, C. et al.: Komentar Evropske konvencije o ljudskim pravima prema praksi u Bosni i Hercegovini i Strasbourgu. Sarajevo, 2003.; Hausmaninger, H.: Avstrijski pravni sistem. Ljubljana, 2002., str. 183. 209.; Horvat, .: Zakon o kazenskem postopku s komentarjem. Ljubljana, 2004., str. 17. 58.; Ili, M.: Krivino procesno pravo. Priredila H. Sijeri-oli, Sarajevo, 2001. str. 37. 63.; Kobe, P.: Krivini postupak i pravo na putnu ispravu odnosno vizu. JRKKP br. 2., 1968., str. 447. 452.;Kobe, P.: Enakost oroja ZZR, XXXIII, 1968., str. 81. 100.; Krapac, D.: Engleski kazneni postupak. Zagreb, 1995.; Krapac, D.: Europska konvencija o zatiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i hrvatski kazneni postupak. HLJKPP 2 (1995.) 1, str. 3. 40.; Krapac, D.: Kazneno procesno pravo. Prva knjiga: institucije. Zagreb, 2000., str. 43. 94.; Krapac, D.: Prilog razmatranju pojma dokaznih zabrana u suvremenom krivinom postupku. Pravni vjesnik, 6 (1990) 1., str. 11. 32.; Mole, N., Harby, C.: Vodi za primenu lana 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Human rights handbooks No. 3., Beograd, ; Pavii, B.: Komentar Zakona o kaznenom postupku. Rijeka, 2003., str. 3. 39.; Petri, B.: Komentar Zakona o krivinom postupku. Knjiga I. Beograd, 1988., str. 9. 48.; Sijeri-oli, H.: Krivini postupak i mediji. U: Novinarstvo u borbi protiv korupcije. Sarajevo, 2003., str. 3. 46.; Sijeri-oli, H., Hadiomeragi, M., Vuleta, D.: Komentar Zakona o krivinom postupku. Sarajevo, 1999., str. 258. 267.; Sijeri-oli, H.: Krivini postupak i zatita prava i sloboda ovjeka. U: itanka ljudskih prava. Sarajevo. 2001., str. 345. 362.; Simovi, M.: Krivini postupci u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, 2004., str. 53. 99.; Sket, I., Sijeri-oli, H., Langusch, E.: Rjenik kriminologije i krivinopravnih nauka. Sarajevo, 2001.;ugman, K.: Dokazne prepovedi v kazenskem postopku: meje (samo)omejevanja drave. Ljubljana, 2000.; Talijanski kazneni postupak. Redakcija B. Pavii. Rijeka, 2002.; Tomaevi, G.: Kazneno procesno pravo. Temeljni pojmovi i osnove praktine primjene. Split, 1998., str. 105. 137.; Vasiljevi, T.: Sistem krivinog procesnog prava SFRJ. Beograd, 1981., str. 45. 322.; Vasiljevi, T., Gruba, M.: Komentar Zakonika o krivinom postupku, Beograd, 2003., str. 27. 57.; Zakon o kaznenom postupku (Nar. nov., br. 110/97. i 27/98. ispr.). Sudska praksa. Priredio i napisao I. Kramari. Zagreb, 1998.; Zbirka sudskih odluka iz oblasti Zakona o krivinom postupku. Priredio S. Kreho. Sarajevo, 1996.; Zlatari, B., Damaka, M.: Rjenik krivinog prava i postupka. Zagreb, 1966.; Zupani, B. M.: Legitimatio ad causam: primerjava med kazenskim in pravdnim postopkom. ZZR, XLVII, 1987., str. 191. 218.; Zupani. B. M.: Prvine (pravne) kulture. Ljubljana, 1995.; Zupani, B. M. et al.: Ustavno kazensko procesno pravo. Ljubljana, 2000.

U skladu sa savremenim razmatranjima o krivinom postupku i

ostvarivanju funkcije kanjavanja u javnom interesu zbog povrede unaprijed

38

propisanih drutvenih pravila ponaanja, kao ciljevi krivinog postupka najee se navode sljedei: - odluivanje o krivnji ili nevinosti pretpostavljenog izvrioca krivinog djela u skladu s pozitivnim procesnim normama (ili pozitivnim krivinim procesnim pravom), - donoenje materijalno ispravne ili istinite odluke u krivinom postupku (tj. potpuno utvrivanje injeninog stanja i pravilna primjena odredaba materijalnog krivinog prava), - uspostavljanje naruenog pravnog reda i mira i borba protiv kriminaliteta. Postizanje ovih ciljeva krivinog postupka u ZKP BiH1 opredijeljeno je u smislu da procesna pravila trebaju osigurati da niko nevin ne bude osuen, a da se uiniocu krivinog djela izrekne krivinopravna sankcija pod uvjetima propisanim u KZ BiH i u drugim zakonima BiH u kojima su propisana krivina djela i u zakonom propisanom postupku (l. 2.). Prvi zahtjev se odnosi, dakle, na zatitu nevinih osoba od neopravdane osude, a drugi na efikasnost krivinog gonjenja izvrilaca krivinih djela, u zakonom propisanim okvirima. S tim u vezi se govori o dvije poznate tendencije u krivinom postupku: tendenciji osiguranja efikasnosti krivinog postupka u borbi protiv kriminaliteta (ili da svaki izvrilac krivinog djela bude uhvaen i kanjen u skladu s propisima iz materijalnog krivinog prava) i tendenciji zatite prava i sloboda ovjeka (ili zatita graana od neopravdanog krivinog gonjenja i osude, pruanje garancija osumnjienom, odnosno optuenom u toku krivinog postupka, a naroito prava na odbranu, te zatita drugih osoba koje uestvuju u krivinom postupku). Obezbjeenje tendencije za efikasnou postupka trai od zakonodavca mjere koje e omoguiti organima krivinog postupka praenje (novih) tendencija na podruju borbe protiv kriminaliteta i nesputanost u postupanju kako bi najbre i najefikasnije ostvarili cilj krivinog postupka. S druge strane, osiguranje tendencije zatite prava i sloboda ovjeka trai od zakonodavca praenje dinaminog razvoja na podruju zatite temeljnih prava i sloboda ovjeka i suavanje ovlatenja organa krivinog postupka upravo u onim situacijama kad su, zbog zahtjeva za efikasnim postupanjem, interesi drave iznad interesa pojedinca, odnosno kad je potrebno iskljuiti arbitrarnost, samovolju i ugroavanje osnovnih ljudskih prava i sloboda. Uvaavajui postojanje ovih tendencija (tendencije o efikasnom krivinom postupku i tendencije o zatiti prava i sloboda ovjeka) u krivinom postupku znai, takoer, priznanje njihovog uticaja na ureenje krivinog postupka i, s tim u vezi, afirmaciju, odnosno ograniavanje prava i sloboda ovjeka. U meunarodnim dokumentima kao to su to ODP, MPGPP sa dopunskim protokolima i EKLJP sa protokolima, nalazimo norme koje se odnose na: - pravo na lini integritet i ljudsko dostojanstvo, - zabranu svakog oblika diskriminacije, - uvjete za lienje slobode, odnosno ogranienje prava na slobodu i sigurnost osobe, - pravo svakog ovjeka na pravino suenje, - pravo na potivanje privatnog ivota i zatitu stana i prepiske, - pravo na koritenje pravnog sredstva ili - pravo na nesmetano uivanje svoje imovine. Posebnu vanost imaju odredbe EKLJP i pravna shvatanja koja proizilaze 1 ZKP BiH objavljen je u Slubenom glasniku BiH, br. 36/2003., a zakoni o izmjenama i dopunama ZKP BiH u Slubenom glasniku BiH, br. 26/2004 i br. 63/2004. U trenutku objavljivanja ovih komentara, Zakon o izmjenama i dopunama ZKP BiH koji je na zahtjev Vijea ministara, po hitnom postupku Parlamentarna skuptina BiH usvojila na sjednici Doma naroda odranoj 26. januara 2005., jo uvijek nije bio objavljen u Slubenom glasniku BiH.

39

iz interpretacije njenih standarda u brojnim odlukama ESLJP u Strasbourgu. Pritom treba rei da moraju drave (lanice Vijea Evrope i one koje se pripremaju za to) prilagoavati svoje zakonodavstvo, kao i sudsku praksu, stajalitima koja su navedena u judikatima iz Strasbourga i uvaavati tu praksu kao obaveznu i djelujuu erga omnes. Iz prethodno navedenog se moe zakljuiti da je procesnopravni aspekt meunarodnog krivinog prava i meunarodnog prava o pravima ovjeka dobro razvijen i da ima izuzetan uticaj na nacionalno procesno krivino zakonodavstvo. Taj uticaj je sastavni dio internacionalizacije minimalnih standarda zatite osnovnih prava i sloboda ovjeka. U tom pogledu, meunarodna zatita ljudskih prava mijenja sliku nacionalnih krivinoprocesnih sistema, a promjene u sistemu krivinog pravosua i krivinom postupku mogu se pratiti u svim savremenim pravnim sistemima, bez obzira da li se oni razvijaju u stabilnim dravnim i politikim ureenjima ili u dravama u tranziciji.

Krivinoprocesnim naelima obuhvaen je vei broj propisa, za ije su unoenje u zakonski tekst i primjenjivanje zainteresovani uesnici u krivinom postupku, povodei se za upravo opisanim procesnim ciljevima i tendencijama. Naime, naela na kojima se temelji krivini postupak mogu se posebno posmatrati sa aspekta zatite prava i sloboda ovjeka i graanina, te efikasnosti u suzbijanju kriminaliteta. Zbog toga se naglaava da prouavanje naela ima dvostruko znaenje: - politiko, jer se zbog postojanja nekih naela (npr., akuzatornosti i kontradiktornosti) ograniava tendencija o efikasnosti krivinog postupka i jaa tendencija zatite prava i sloboda ovjeka i pravno-tehniki, jer naela omoguavaju bolje organizovanje krivinog postupka i razumijevanje njegovih bitnih postavki.2 Osnovna funkcija krivinoprocesnih naela je, dakle, izraavanje specifinosti zakonskog ureenja krivinog postupka (npr., koja su prava i dunosti krivinoprocesnih subjekata, kako se odvija krivini postupak ili kakva je priroda krivinoprocesnih ustanova). Istovremeno, ona su i putokaz onima koji tumae i primjenjuju norme krivinog procesnog prava.

ZKP BiH temelji se na odreenom broju osnovnih i opepriznatih procesnih naela, koja izraavaju specifinosti u oblikovanju savremenog krivinog procesnog prava i krivinog postupka. U tom smislu, osnovna krivinoprocesna naela stvaraju okvir za odvijanje prethodnog postupka i glavnog postupka. S druge strane, u zavisnosti od stadija krivinog postupka, procesna naela su prilagoena njihovim posebnim zahtjevima i specifinostima. Pratei dosadanju praksu, kao i razvoj u drugim pravnim sredinama, ve u opim odredbama istaknuta su odreena krivinoprocesna naela, pri emu je naglaena njihova vanost za sistem pozitivnog krivinog procesnog prava. Meutim, ova prva identifikacija osnovnih procesnih naela, meu kojima su naela: - pravinog i zakonitog voenja krivinog postupka (l. 2.), - pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo (l. 3.), - ne bis in idem (l. 4.), - zatite line slobode (l. 5.), - prava na odbranu (l. 6. i 7.), - upotrebe jezika i pisma (l. 8. i 9.), - zakonitosti dokaza (l. 10.), - naknade tete zbog neopravdane osude ili lienja slobode (l. 11.), - prava na

2 Tomaevi, G.: Kazneno procesno pravo. Temeljni pojmovi i osnove praktine primjene. Split, 1998., str. 105. 106.

40

suenje bez odlaganja (l. 13.), - jednakosti u postupanju (l. 14.), - slobodne ocjene dokaza (l. 15.), - akuzatornosti (l. 16.) i - legaliteta krivinog gonjenja (l. 17.), nije i njihovo jedino uvoenje u zakonski tekst, s obzirom da o odreenim drugim naelima (npr., usmenosti, javnosti, kontradiktornosti, neposrednosti, istine, viestepenosti, zbornosti ili srazmjernosti) zakljuujemo na osnovu niza procesnih normi, koje se u sistematizaciji zakonskog teksta nalaze izvan opih odredbi, odnosno u njegovim drugim poglavljima. Krivinoprocesna naela koja su obuhvaena Glavom I, po svom obliku su kako tradicionalna krivinoprocesna naela, tako i nova, koja, naroito sa aspekta zatite ljudskih prava, predstavljaju razradu meunarodnih standarda i ustavnih postulata.

S obzirom da danas modeli krivinog postupka nisu isti kao u vrijeme nastanka tradicionalnih krivinoprocesnih naela (sredina XIX vijeka), kao i da su se u meuvremenu promijenili ciljevi krivinog postupka i putevi krivinopravne prakse tradicionalna krivinoprocesna naela su doivjela preispitivanja, promjene, kao i ogranienja u primjeni. Na drugoj strani, promjene su usmjerene i na nastanak i razvoj novih krivinoprocesnih naela. Veina njih zasniva se na meunarodnom pravu o pravima ovjeka i onim ustavnim odredbama koje se odnose na temeljna ljudska prava i slobode. Treba, takoer, rei da odreeno krivinoprocesno naelo nije dominantno u apsolutnom smislu, jer na obim njegove primjene utiu druga procesna naela. U tom smislu govori se o restriktivnoj primjeni odreenog procesnog naela, izraenoj kroz zakonska odstupanja u procesu njegove primjene.

lan 1. Predmet i primjena ovog zakona

Ovim zakonom utvruju se pravila krivinog postupka po kojima je duan postupati Sud Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud), Glavni tuitelj Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Tuitelj) i drugi uesnici u krivinom postupku predvieni ovim zakonom, kada postupaju u krivinim stvarima.

Odredba ovog lana je od ope vanosti za krivini postupak i uesnike u

krivinom postupku. Odnosi se na ureenje i odvijanje krivinog postupka pred Sudom i Tuilatvom, tj. na ureenje i odvijanje krivinog postupka za sva krivina djela iz nadlenosti Suda. Prema odredbi lana 13. ZoS BiH3, Sud je nadlean za krivina djela utvrena KZ BiH i drugim zakonima BiH, te za krivina djela utvrena zakonima FBiH, RS i BD BiH ako ta krivina djela ugroavaju suverenitet, teritorijalni integritet, politiku nezavisnost, nacionalnu sigurnost i meunarodni subjektivitet BiH ili mogu imati ozbiljne reperkusije i tetne posljedice za privredu BiH, izazvati druge tetne posljedice za BiH ili izazvati

3 Koji je brisan i zamijenjen lanom 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZoS BiH (Slubeni glasnik BiH, br. 3/2003.).

41

ozbiljnu ekonomsku tetu ili druge tetne posljedice izvan teritorije FBiH, RS ili BD BiH. U pogledu ostalih oblika nadlenosti Suda v. komentar uz lan 23. U skladu sa lanom 12. ZoT BiH4, Tuilatvo je nadleno za sprovoenje istrage za krivina djela za koja je nadlean Sud, te za gonjenje poinilaca pred Sudom u skladu sa zakonom. Takoer, Tuilatvo je nadleno za primanje zahtjeva za meunarodnu pravnu pomo u krivinim stvarima, ukljuujui i zahtjeve za izruenje ili predaju traenih osoba od strane sudova ili organa na podruju BiH i drugih drava, odnosno meunarodnih sudova. Detaljnije o pravima i dunostima Tuioca v. komentar lana 35.

Pravila krivinog postupka utvrena ovim zakonom primjenjuju se u krivinom postupku protiv fizike osobe za koju je nadlean Sud, bez obzira da li je ta osoba dravljanin BiH, stranac ili osoba bez dravljanstva, kao i u postupku protiv pravnih osoba, koje su kao takve odreene lanom 20. taka i) ovog zakona i lanom 1. stav 10. KZ BiH (v. l. 375. 387.). U ovom zakonu nisu predviena sva pravila postupanja u krivinim stvarima iz nadlenosti Suda. Odreena pitanja ureena su, izmeu ostalog, ZoS BiH (npr., da se u prelaznom periodu od najdue etiri godine moe imenovati odreeni broj meunarodnih sudija u posebna vijea za organizovani kriminalitet, privredni kriminalitet i korupciju - up. l. 65. ZoS BiH), ZoT BiH (koji, izmeu ostalog, govori o ukljuivanju meunarodnih tuilaca u rad posebnog odjela za organizovani i privredni kriminalitet i korupciju - up. l. 18a. ZoT BiH, ili o obavjetavanju Tuilatva o predmetima iz nadlenosti Suda a koji se nalaze u drugim sudovima i tuilatvima u BiH - v. l. 18. ZoT BiH), Zakonom o sudskoj policiji BiH (koji sadri, npr., odredbe o ovlatenjima sudske policije BiH - v. l. 5. pomenutog zakona), kao i zakonima o odreenim drugim dravnim organima (npr., Zakonom o policijskim slubenicima BiH). Takoer, odreena pitanja su ureena meunarodnim pravnim dokumentima (npr., MPGPP ili EKLJP), koji imaju pravnu snagu ustavnih odredbi, prioritet nad svim ostalim domaim zakonima i direktno se primjenjuju u BiH (l. II. 2. Ustava BiH).

Ovim zakonom utvrena pravila krivinog postupka, po kojima je duan postupati Sud, Tuilac i drugi uesnici u krivinom postupku predvieni ovim zakonom (npr., ovlatene slubene osobe iz l. 20. ta. g), primjenjuju se primarno u raspravljanju o krivinim djelima, tj. kad pomenuti subjekti postupaju u krivinim stvarima. Sekundarna primjena ovih pravila mogua je u postupcima koji se vode za druga ponaanja koja imaju obiljeja kanjivih djela, a nisu krivina djela (npr., povreda propisa o disciplinskoj odgovornosti). Primjena odredaba ovog zakona u drugim kaznenim postupcima mora biti odreena tim posebnim propisima. Tako je, npr., Zakonom o dravnoj slubi propisano da se postupak za utvrivanje disciplinske odgovornosti dravnog slubenika za povredu radnih dunosti sprovodi u skladu sa naelima krivinog postupka, ukoliko pomenutim zakonom nije drugaije odreeno (l. 55. st. 6. Zakona o dravnoj slubi). O odnosu krivinog postupka i drugih postupaka te o primjeni pravila o zatiti osnovnih prava i sloboda ovjeka raspravljalo se u okviru Evropske komisije za

4 Odredba ovog lana promijenjena je lanom 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZoT BiH (Slubeni glasnik BiH, br. 3/2003.).

42

ljudska prava i ESLJP. Naime, lanom 6. EKLJP zagarantovano je pravo svakog ovjeka na pravino suenje u krivinom postupku. U okviru sudske prakse u Strasbourgu primjenjuje se ekstenzivno tumaenje pomenute konvencijske odredbe, ime se priznaje njen sutinski znaaj za razvoj demokratije. Zato se suenje u uem smislu rijei iri na pravo na pravian postupak i pred drugim dravnim organima kad ti organi odluuju o stvarima koje su po svojoj prirodi krivine ili bi se mogle iz graanskih i upravnih pretvoriti u krivine zbog prirode sankcija koje se mogu u konkretnom primjeru upotrijebiti. Dakle, koncept krivinog postupka, disciplinskog postupka ili administrativnih sankcija ne moe negativno uticati na primjenjivost meunarodnih standarda. U tom smislu, karakter postupka po domaem zakonu ne moe biti odluujui za pitanje da li je lan 6. EKLJP primjenjiv poto bi inae domae vlasti bile u stanju izbjei svoje obaveze to proizilaze iz te odredbe, uvoenjem disciplinskih postupaka u vezi sa ponaanjima koja, s obzirom na svoju prirodu ili karakter nametnute sankcije, (takoer) ine, ili u nekoj mjeri treba da ine dio krivinog zakona. Zato se zakljuuje da bi djelovanje klauzula iz pomenute odredbe bilo podreeno suverenoj volji odreene drave ako bi drava-ugovornica svojim diskrecionim pravom klasificirala krivino djelo kao prekraj ili disciplinsko djelo umjesto kao krivino, ili gonila poinioca takvog djela po disciplinskom, prekrajnom, a ne krivinom osnovu (up. odluku u predmetu Engel i dr. protiv Holandije, 1976., Serija A br. 22, ili Ozturk protiv Njemake, 1984., Serija A br. 73). Da bi odgovorio na pitanje da li disciplinski postupak podrazumijeva i krivinu optunicu u smislu lana 6., ESLJP je razradio sljedee kriterije: a) klasifikacija po domaem zakonu, b) priroda prekraja, c) priroda i strogost kazne i d) primjenjiva pravila u pogledu dokaza (up. odluke u primjerima Kiss protiv Velike Britanije, 1977., Yearbook XX (1977.), str. 156 (174-176), Albert i Le Compte protiv Belgije, 1983., Serija A br. 58 ili Eggs protiv vajcarske, 1979., D&R 15 (1979.)).

lan 2. Princip zakonitosti

(1) Pravila utvrena ovim zakonom trebaju osigurati da niko nevin ne

bude osuen, a da se uinitelju krivinog djela izrekne krivinopravna sankcija pod uvjetima propisanim u Krivinom zakonu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: KZ BiH) i u drugim zakonima Bosne i Hercegovine u kojima su propisana krivina djela i u zakonom propisanom postupku.

(2) Prije donoenja pravomone presude osumnjieni, odnosno optueni moe biti ogranien u svojoj slobodi i drugim pravima samo pod uvjetima koje propisuje ovaj zakon.

(3) Za krivina djela koja su u nadlenosti Suda samo taj sud moe izrei krivinopravnu sankciju u postupku koji je pokrenut i proveden po ovom zakonu, ukoliko ovim zakonom nije drugaije propisano.

43

(1) Odredbom lana 14. MPGPP i lana 6. EKLJP zagarantovano je pravo na pravino suenje u krivinom postupku, kao jedno od temeljnih prava i sloboda ovjeka. Ovim konvencijskim normama oznaeni su najvaniji uvjeti pod kojima se mora odvijati krivini postupak, odnosno uvjeti u kojima sud mora sprovesti krivini postupak. Pravian postupak, u smislu kako je to upravo naznaeno, ine odreena prava koja pripadaju svakoj osobi protiv koje se vodi krivini postupak. Ta prava, dakle, omoguavaju pravian postupak svakoj osobi i odreuju uvjete koji su potrebni da bi se odreeni postupak mogao oznaiti kao pravian. Rije je o: - pravu svakog ovjeka da o krivinoj optubi protiv njega odlui nezavisan i nepristrasan sud koji je ustanovljen zakonom, - pravu na javno suenje i javno objavljivanje presude, - pravu na suenje u razumnom roku, - naelu ravnopravnosti stranaka ili jednakosti oruja (eng. equality of arms), - presumpciji nevinosti, te minimalnim pravima odbrane koja pripadaju osumnjienom, odnosno optuenom. Smatra se, na osnovu navedenih meunarodnih standarda, da je pravian krivini postupak onaj postupak koji: a) zabranjuje diskriminaciju, dakle, razlikovanje meu strankama, koje bi bez opravdanja ograniavalo njihova procesna prava (jednakost pred sudom), b) obezbjeuje izricanje krivinih sankcija u skladu sa prihvaenim pravnim standardima (naelo zakonitosti), c) obezbjeuje odvijanje krivinog postupka pred dravnim organom koji ima obiljeja samostalnog i nezavisnog suda (pravo na sudsku zatitu) i d) obezbjeuje osumnjienom i optuenom osnovne procesne garancije, bez kojih efikasna odbrana ne bi bila mogua (pravne garancije u krivinom postupku).

Prema odredbi ovog stava, zakonom se postavljaju opa pravila, koja znae ostvarivanje naela pravinog i zakonitog krivinog postupka. Predmetnom odredbom naglaeno je pomenuto pravo na pravino suenje, odnosno postizanje tog cilja u okviru svakog konkretnog krivinog postupka. Naime, usvajajui instrumente za zatitu osnovnih prava i sloboda ovjeka, zakon: - utvruje pravila kako niko nevin ne bi bio osuen i kako bi se izvriocu krivinog djela izrekla krivinopravna sankcija, - odreuje da izricanje krivinopravnih sankcija mora biti pod uvjetima propisanim u KZ BiH i u drugim zakonima BiH u kojima su propisana krivina djela i propisuje da je izricanje krivinopravnih sankcija mogue samo u zakonito provedenom postupku. Pravila utvrena zakonom trebaju, dakle, osigurati gore navedene ciljeve. U pogledu prvog cilja da niko nevin ne bude osuen, a da se izvriocu krivinog djela izrekne krivinopravna sankcija, zakon, izmeu ostalog, propisuje pretpostavku nevinosti (l. 3. st. 1.), pravilo in dubio pro reo (l. 3. st. 2.) i pravo na odbranu (l. 5. - 7.). to se tie drugog cilja da izricanje krivinopravnih sankcija mora biti pod zakonskim uvjetima, treba naglasiti vezu sa KZ BiH i tamo utvrenim sistemom krivinopravnih sankcija. Rije je o krivinopravnim sankcijama iz lana 5. KZ BiH (kazne, uvjetna osuda, mjere sigurnosti i odgojne mjere), koje se izriu izvriocu krivinog djela pod zakonskim uvjetima. Takoer, u smislu ove odredbe, moraju se uzeti u obzir i drugi zakoni u kojima su propisana krivina djela, te obuhvaeno izricanje sankcija. I, trei cilj da se pomenute sankcije mogu izrei samo u zakonito provedenom postupku, predstavlja zahtjev da se krivinopravna sankcija izrekne samo na

44

osnovu postupka koji je sproveden po pravilima procesnog zakona. Zahtjevi koji su navedeni u odredbi ovog stava trebaju, dakle, osigurati opi okvir za ostvarenje prava na odbranu i onemoguiti ogranienje tog prava izvan racionalnih granica, kao i zatititi pretpostavljenog izvrioca krivinog djela od samovolje dravnih organa, te zatititi graane od neopravdanog krivinog gonjenja i osude. Istovremeno, ova odredba obezbjeuje efikasnost krivinog postupka, koja se izraava kroz opravdan razlog da svaki poznati uinilac krivinog djela bude kanjen u skladu sa propisima krivinog zakonodavstva.

Kako je ve naglaeno u okviru komentara na lan 1. ovog zakona, Sud je u donoenju svoje odluke vezan za meunarodne dokumente, ustav i zakon. Pored toga, mora se uzeti u obzir tumaenje propisa meunarodnog prava o pravima ovjeka u praksi ESLJP, s obzirom da ono pravilno utie na razumijevanje EKLJP, zatitu osnovnih prava i sloboda ovjeka i harmonizaciju propisa iz oblasti krivinog zakonodavstva. Takoer, prema lanu 53. EKLJP, drave potpisnice se obavezuju da e se podvrgnuti odluci ESLJP u svakom sporu u kojem su stranke. U tom pravcu se zakljuuje da su nacionalni sudovi duni u svojoj praksi primjenjivati tumaenja gore pomenutih meunarodnih propisa. Uostalom, a kako je to ve navedeno, ovaj meunarodni dokument ima snagu ustavnih odredbi i direktno se primjenjuje u domaem pravnom okruenju (v. l. II. 2. Ustava BiH).

(2) U skladu sa odredbom ovog stava, prije donoenja pravomone presude, osumnjieni, odnosno optueni moe biti ogranien u svojoj slobodi i drugim pravima samo pod uvjetima koje propisuje ovaj zakon. Dakle, ogranienja osnovnih prava i sloboda osumnjienog, odnosno optuenog (npr., prava na lini integritet i ljudsko dostojanstvo, prava na linu slobodu, pretpostavke nevinosti, prava na nepovredivost stana, prava na privatnost, prava na slobodu dopisivanja, prava na ulaganje pravnog lijeka) mogu biti samo u onim okvirima i samo pod onim uvjetima koje utvruje ovaj zakon. Zakon pritom mora imati u vidu meunarodno pravo o pravima ovjeka i standarde, odnosno razloge koji dozvoljavaju zahvat u osnovna ljudska prava (npr., razlozi suzbijanja kriminaliteta, interesi javnog reda i mira, sloboda izraavanja i informisanja, zatita prava i sloboda drugih), kao i odgovarajue ustavne odredbe. Smatra se da pomenuta ogranienja moraju biti ne samo zakonom predviena, ve i usklaena s principom srazmjernosti, tj. dozvoljena i koritena samo onda kad je to neophodno potrebno. Ogranienja prava osumnjienog, odnosno optuenog u krivinom postupku dovode se i u vezu sa obavjetavanjem javnosti o toku krivinog postupka (v. komentar uz l. 3. st. 1.). Tako je, npr., u predmetima Jaspers protiv Belgije (1981., D&R 27 (1982.)), X. protiv Velike Britanije (1976., nije objavljena), Crociani i dr. protiv Italije (1981., D&R 22 (1981.), str. 147 (222-223 i 227)) zabiljeeno da publicitet oko krivinog postupka, gdje se razlika izmeu osumnjienog i okrivljenog ne uzima uvijek u obzir, moe predstavljati ugroavanje nepristrasnog suenja, posebno kad publicitet dolazi od vlasti, npr., javnog tuioca zaduenog za istragu, te da sud mora ovaj rizik obavezno uzeti u obzir kad formira svoje miljenje ili u vezi s pretpostavkom nevinosti.

(3) Odredbom stava 3. ovog lana naroito je naglaeno da za krivina djela koja su u nadlenosti Suda samo taj sud moe izrei krivinopravnu sankciju

45

u postupku koji je pokrenut i proveden po zakonu. Time je, uz princip zakonitosti u voenju krivinog postupka i izricanju krivinopravnih sankcija za krivina djela koja su u nadlenosti Suda, ovdje posebno upozoreno na stvarnu nadlenost Suda (ratione materiae). Drugim rijeima, primarno je pravilo da je sud, koji u zakonom propisanom postupku izrie krivinopravne sankcije za krivina djela propisana KZ BiH i drugim zakonima BiH u kojima su propisana krivina djela, unaprijed odreen kao - Sud BiH. Da bi se kroz ovako postavljen koncept naela zakonitosti moglo potpunije ostvariti pravo na pravian postupak i pravino suenje, zakonodavac, dakle, insistira da samo Sud, kao zakonom unaprijed odreeni nadleni sud, izrie, pod gore navedenim uvjetima, krivinopravne sankcije za krivina djela iz njegove nadlenosti.

U ovom stavu predvien je izuzetak od pravila da o krivinim djelima predvienim u krivinom zakonodavstvu drave BiH moe raspravljati i odluku donijeti samo Sud. Naime, u ovom zakonu je predvieno prenoenje voenja postupka za krivina djela iz nadlenosti Suda, i to sa pomenutog Suda na sud na ijem je podruju krivino djelo izvreno ili pokuano (v. komentar uz l. 27.). Prenoenje voenja postupka je dozvoljeno iz vanih razloga. Voenje postupka se moe prenijeti najkasnije do zakazivanja glavnog pretresa. Inicijativa za ustupanje nadlenosti, odnosno za prenoenje voenja krivinog postupka na drugi sud moe potei kako od stranaka, tako i od branioca. Prenoenje voenja postupka nije dozvoljeno za krivina djela protiv integriteta BiH (v. Glava XVI KZ BiH).

Postojee krivino procesno pravo u BiH, dakle, pokazuje da ne odstupa od prava svakog ovjeka da o krivinoj optubi protiv njega odlui zakonom unaprijed odreen sud u postupku koji je pokrenut i proveden po pozitivnom procesnom pravu. U predmetu Golder protiv Velike Britanije (1975., Serija A br. 18) zakljueno je da lan 6. stav 1. EKLJP nabraja niz elemenata koji sainjavaju pravino vrenje pravde. Osnova cijelog procesa je dostupnost postupku koji ima sve atribute sudskog oblika nadzora: drava ne moe ograniiti ili eliminisati sudski nadzor u odreenim oblastima. Pravo pristupa sudu ima svoje puno znaenje samo ako sud ima punu jurisdikciju da odluuje o sluaju koji mu je podnijet. To znai da sud mora imati nadlenost presuenja o injenicama i o pravu kao osnovama svoje odluke (tako, npr., Le Compte, Van Leuven i De Meyere protiv Belgije, 1981., Serija A br. 43, Albert i Le Compte protiv Belgije, 1983., Serija A br. 58, Fisher protiv Austrije, 1995., Serija A br. 312). ESLJP takoer zakljuuje da onemoguavanje efikasnog koritenja pomenutog prava pristupa sudu moe dovesti do krenja lana 6. stava 1. EKLJP ak i onda kad je to onemoguavanje privremenog karaktera (v. predmet Golder protiv Velike Britanije, 1975., Serija A br. 18, ili presudu u primjeru Campbell i Fell protiv Velike Britanije, 1984., Serija A br. 80). Takoer, prema sudskoj praksi ESLJP, sud u sutini karakterie njegova sudska funkcija, odnosno to to donosi odluku o pitanjima u njegovoj nadlenosti na osnovu naela vladavine prava, i u postupku koji je proveden na propisan nain (v. presudu u sluaju H. protiv Belgije, 1987., Serija A br. 127-B).

Princip zakonitosti u voenju krivinog postupka i izricanju krivinopravnih sankcija od strane Suda ne iskljuuje ekstenzivno tumaenje krivinoprocesnih odredaba, kao ni primjenu analogije. Naime, iako je po svom

46

izvoru krivinoprocesno pravo zakonsko pravo, ipak je dozvoljeno pomenuto pravo tumaiti u irem smislu, kako bi se ostvarili interesi pravinog i efikasnog voenja krivinog postupka. Primjena analogije je dozvoljena pod odreenim uvjetima, tj. vee se uz ustavna rjeenja i principe na kojima se zasniva zakon, te srodne odredbe. Tako, npr., analogija se ne moe primijeniti u tumaenju onih normi koje sadre tzv. taksativno nabrajanje, zatim, ne koristi se u situacijama gdje je zakonodavac prihvatio tano odreeno rjeenje, niti onda ako bi njena primjena mogla ograniiti prava uesnika u postupku, a naroito pravo na odbranu. Sudska praksa i teorija krivinog procesnog prava nisu izvor prava. Meutim, pravna shvatanja koja su izraena u odreenim sudskim odlukama mogu doprinositi pravilnijem i jedinstvenijem tumaenju i primjeni pozitivnog procesnog prava. Ovdje treba naglasiti da Sud nije vezan pravnim shvatanjem izloenim u prethodno donesenoj odluci, premda treba izbjegavati situacije da se povodom istih pitanja zauzimaju razliiti stavovi i donose suprotne odluke. ZoS BiH predvia da je u nadlenosti Suda da zauzima konaan i pravno obavezujui stav vezan za provoenje zakona BiH i meunarodnih ugovora na zahtjev bilo kojeg suda FBiH, RS ili BD BiH kojem je povjereno provoenje zakona BiH (l. 13. st. 3. ta. a) ZoS BiH). S tim u vezi v. komentar uz lan 27.

lan 3. Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo

(1) Svako se smatra nevinim za krivino djelo dok se pravomonom

presudom ne utvrdi njegova krivnja. (2) Sumnju u pogledu postojanja injenica koje ine obiljeja krivinog

djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivinog zakonodavstva, Sud rjeava presudom na nain koji je povoljniji za optuenog.

(1) Jedno od naela koje ureuje poloaj osumnjienog, odnosno optuenog je naelo pretpostavke nevinosti. Procesna pretpostavka nevinosti je ustavno naelo, a kao jedno od osnovnih prava ovjeka ona predstavlja temelj svakog civiliziranog krivinog pravosua. Zbog toga je ova procesna pretpostavka ugraena u meunarodne dokumente koji se odnose na zatitu ljudskih prava, a u na procesnopravni sistem preuzeta je iz lana 6. stav. 2. EKLJP. U domaem procesnom pravu, pretpostavka (ili presumpcija) nevinosti je, dakle, odreena u skladu sa meunarodnim dokumentima i predvia se na nain da se svako smatra nevinim za krivino djelo dok se pravomonom presudom ne utvrdi njegova krivnja. Smisao je, dakle, ove pretpostavke da svako ko je osumnjien, odnosno optuen za krivino djelo ima pravo da se smatra nevinim dok se na zakonit nain ne utvrdi njegova krivnja. Ovim naelom se tako doprinosi realizaciji opeg koncepta pravednog suenja u krivinim predmetima. Presumpcija nevinosti vee se ne samo za krivini postupak i pravila po kojima se sprovodi, ve i za sve

47

aktivnosti ovlatenih dravnih organa kojima se prikupljaju podaci o izvrenom krivinom djelu i njegovom uiniocu. Zato treba naglasiti da se presumpcija nevinosti prihvata u toku cijelog krivinog postupka, sve dok presuda ne stupi na pravnu snagu (up. komentar uz lan 178.), kao i da se odnosi na radnje koje mu prethode, a kojima dravni organi prikupljaju podatke i obavjetenja o izvrenom krivinom djelu. Ovakav stav slijedi i iz prakse ESLJP (Allenet de Ribemont protiv Francuske, 1995., Serija A br. 308, Minelli protiv vajcarske, 1983., Serija A br. 62). Pretpostavka nevinosti vrijedi i u drugim kaznenim postupcima, npr., disciplinskom (v. Engel i dr. protiv Holandije, 1976., Serija A br. 22, Albert i Le Compte protiv Belgije, 1983., Serija A br. 58).

Procesna pretpostavka nevinosti je tzv. privremena pretpostavka (praesumptio iuris tantum) koja vrijedi dok se suprotno ne dokae. Zbog usvajanja ove pretpostavke, osumnjieni, odnosno optueni je osloboen tereta dokazivanja i pripada mu privilegij protiv samooptuivanja (eng. privilege against self-incrimination). ESLJP naglaava tijesnu povezanost privilegija protiv samooptuivanja i pretpostavke nevinosti (v. odluke u sluaju Saunders protiv Velike Britanije, 1996., Izvjetaj 1996-IV ili Heaney i McGuiness protiv Irske, 2000., predstavka 34720/97). U tom smislu, teret dokazivanja suprotnog od onog to predvia pretpostavka nevinosti je na Tuiocu. Uzima se da se pretpostavka nevinosti ne odnosi samo na krivnja ve i na sve druge elemente koji stoje u meusobnoj vezi u pojmu krivinog djela (radnja izvrenja, protivpravnost ili kanjivost). Smatra se, a to potvruju i judikati ESLJP (npr., Saunders protiv Velike Britanije, 1996., Izvjetaj 1996-IV, Barbera, Messegue i Jabardo protiv panije, 1988., Serija A br. 146) da presumpcija nevinosti ima sljedee posljedice: - osumnjieni, odnosno optueni nije duan da se brani, tj. ima pravo na odbranu, s tim da je duan odazvati se na poziv organa koji vodi krivini postupak, dakle upustiti se u postupak, - osumnjieni, odnosno optueni nije duan dokazivati svoju nevinost i teret dokazivanja lei na suprotnoj strani, dakle tuiocu (lat. probandi necessitas incubit illi, qui agit), i sud mora donijeti oslobaajuu presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuenog nego i u situaciji kad nije uvjeren ni u njegovu krivnju, niti u njegovu nevinost jer postoje dokazi koji ga terete. Dakle, u sumnji, sud mora ii u korist optuenog (in dubio pro reo; up. komentar uz st. 2. ovog lana). Okolnost da se i pored pretpostavke nevinosti vodi krivini postupak objanjava se injenicom da izmeu nevinosti i krivnje postoji sumnja koja se u zakonu oznaava odreenim pojmovima, kao to su osnovi sumnje (npr., l. 20. ta. a), osnovana sumnja (npr., l. 20. ta. m), dovoljno osnova za sumnju (npr., l. 51. st. 1.) ili dovoljno dokaza za sumnju (l. 415. st. 1. ta. h). Postojanje sumnje, tanije odreenog stepena sumnje, opravdava i primjenu prinudnih mjera u krivinom postupku (npr., pritvora, pretresanja stana, prostorija ili osobe).

U vezi s prethodno izloenim v. komentar uz lan 5. stav 1. i lan 6. stav 3., te lan 78. stav 2. taka a) i lan 260. stav 3. ovog zakona.

Iz ove zakonske odredbe slijedi da se jedino presudom kojom se optueni oglaava krivim moe osporiti, odnosno oboriti pretpostavka nevinosti. Dakle, samo se sudskom presudom moe utvrditi krivnja za izvreno krivino djelo.

48

Drugim rijeima, drugi dravni organi ne mogu raspravljati o ovim pitanjima. Isti zakljuak se vee uz Sud ako bi o ovom pitanju raspravljao izvan krivinog postupka, odnosno drugom vrstom odluke (npr., rjeenjem). Treba naglasiti da e se pitanje krivnje raspraviti kako u presudi kojom se optueni oglaava krivim (iz l. 285.), koja se donosi nakon zavrenog glavnog pretresa, tako i u presudi kojom se izrie krivinopravna sankcija nakon izjanjenja o krivnji (l. 229. i 230.) ili pregovaranja o krivnji (l. 231.) ili u presudi kojom je izreen kazneni nalog (l. 238.). Presuda kojom Sud utvruje da je osumnjieni uinio djelo u stanju neuraunljivosti, ne ubraja se u gore pomenutu kategoriju presuda (up. komentar uz l. 389.), jer neuraunljivost iskljuuje postojanje krivnje (v. l. 34. st. 1. KZ BiH). Presumpcija nevinosti ne vrijedi pri odmjeravanju kazne, a nakon to se optueni oglasi krivim, kao ni u postupku oduzimanja imovinske koristi nakon to se optueni oglasi krivim za djelo koje mu je stavljeno na teret (u tom smislu up. odluku Engel i dr. protiv Holandije, 1976., Serija A br. 22, Phillips protiv Velike Britanije, 2001., predstavka br. 41087/98).

Pretpostavka nevinosti nije prepreka da se presuda zasnuje na priznanju krivnje od strane optuenog. U tom sluaju e sud morati u potpunosti utvrditi da je to priznanje dato slobodno (v. presudu u predmetu X. protiv Velike Britanije, predstavka br. 5076/71, Coll. 40 (1972) str. 64 (66-67), dok se iz izjave optuenog, koja nije imala priznanje krivnje kao namjeru, takvo priznanje ne moe prihvatiti (up. X. protiv Savezne Republike Njemake, predstavka br. 4483/70, Coll. 38. (1972.), ili Scheichelbauer protiv Austrije, predstavka br. 2645/65, Yearbook XII (1969.), str. 156 (170-172)). Pretpostavka nevinosti ima uticaj na tretman osumnjienog, odnosno optuenog u smislu da pomenuta presumpcija ne titi osobu od, npr., odreivanja pritvora, ali pritvorski tretman, upravo zbog pretpostavke nevinosti, ne smije imati kazneni karakter. O zahtjevu za obeteenje zbog zakonitog pritvora, a nakon oslobaajue presude, v. komentar uz lan 11.

ESLJP je u vezi sa lanom 6. stavom 2. EKLJP utvrdio da je odreivanjem sudskih trokova i naknade u postupku protiv optuenoga, a koji je obustavljen zbog zastarjelosti, prekrena pretpostavka nevinosti. Pomenuti Sud je, naime, zakljuio da, iako optueni prethodno nije oglaen krivim na osnovu zakona i naroito zbog toga to mu nije data mogunost da koristi svoje pravo na odbranu, sudska odluka o njemu izraava stav da je on kriv (Minelli protiv vajcarske, 1983., Serija A br. 62). Ovaj Sud je utvrdio i mjerila za procjenu saglasnosti postupanja suda sa citiranom odredbom EKLJP: lanovi suda ne mogu poi od pretpostavke da je optueni izvrio djelo za koje je optuen jer teret dokazivanja lei na tuiocu i svaka sumnja treba koristiti optuenom. Isto tako, tuilatvo mora obavijestiti optuenog o stvarima koje e mu biti stavljene na teret, tako da se on moe na odgovarajui nain pripremiti za odbranu i iznijeti svoju odbranu; tuilatvo, takoer, mora prikupiti dovoljno dokaza da bi optueni bio osuen (Barbera, Messegue i Jabordo protiv panije, 1988., Serija A br. 146).

Za razmatranje pitanja djelovanja pretpostavke nevinosti, potrebno je, takoer, podsjetiti na obavjetavanje javnosti kroz medije o izvrenim krivinim djelima i odvijanju krivinog postupka (o ograniavanju drugih prava u krivinom postupku v. komentar l. 2. st. 2.). U interesu zatite prava na pravino suenje, u

49

ijim okvirima se nalazi i pretpostavka nevinosti, odnosno slobode tampe kao konstitutivnog elementa demokratskog drutva., ESLJP je esto raspravljao u vezi s primjenom lana 6. (koji utvruje pravo na pravino suenje i pretpostavku nevinosti) i lana 10. (koji se odnosi na slobodu informisanja javnosti) EKLJP. Prema praksi ESLJP, pomenuta pitanja treba rjeavati tako da se javnost obavjetava o krivinom postupku koji je u toku, ali na nain da se to radi diskretno i uz sve obzire koje nalae potovanje presumpcije nevinosti. Takoer se upozorava da senzacionalistiko pisanje u medijima o prethodnom postupku moe naruiti pretpostavku nevinosti osumnjienog. Pored navedenog, u nekim odlukama pomenutog suda je zakljueno da naredba novinaru da plati globu, jer je svojim napisom uticao na ishod krivinog postupka, ne predstavlja krenje prava na slobodu primanja i saoptavanja informacija, odnosno nije u suprotnosti sa slobodom tampe koja je zagarantovana lanom 10. EKLJP (v. odluke u predmetima Crociani i dr. protiv Italije, 1981., D&R 22 (1981.), str. 147 (222-223 i 227) ili Menten protiv Holandije, D&R 27 (1982.), X. protiv Austrije, predstavka br. 1476/62, Coll. 11 (1963.), str. 31 (43), X. protiv Norveke, Yearbook XIII (1970.), str. 302 (324), Worm protiv Austrije, Izvjetaji 1997-V). Publicitet oko krivinog postupka u smislu prethodnih izlaganja predmetom je rasprava i u nacionalnim sistemima krivinog pravosua. S tim u vezi treba naglasiti da je sudska praksa odavno zauzela stav da je prikazivanje osumnjienog u toku istrage kao nesumnjivog izvrioca krivinog djela suprotno pretpostavci nevinosti. Obavjetavanje javnosti putem medija o toku krivinog postupka je potrebno i dozvoljeno, ali je nuno da se ono vri objektivno i bez prejudiciranja krivnje osumnjienog, odnosno optuenog i sudske odluke. Novinar treba objektivno da izloi stavove odbrane i optube, kao i izvedene dokaze, izbjegavajui pritom upotrebu izraza i komentara koji prikazuju osumnjienog kao nesumnjivog izvrioca krivinog djela koje mu se stavlja na teret. Suprotan postupak moe imati znatnu i nenadoknadivu tetu pravima i interesima graana (navedeno prema odluci Vrhovni sud Jugoslavije K. 47/65.).

(2) Smatra se da je jedna od neposrednih posljedica presumpcije nevinosti izriita zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja injenica koja ine obiljeja krivinog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivinog zakonodavstva rjeava presudom na nain koji je povoljniji za optuenog. Rije je o naelu in dubio pro reo, ili naelu koje je izraz pogodovanja optuenog. U interpretaciji konvencijskih odredbi o presumpciji nevinosti (l. 6. st. 2. EKLJP) naglaava se, takoer, veza sa principom in dubio pro reo, a o kome govori ova zakonska odredba. Naime, ESLJP smatra da postoji povreda pretpostavke nevinosti u sluaju da sudska odluka u vezi optuenog odraava stav o tome da je on kriv, a pritom ova krivnja nije bila dokazana u skladu sa zakonom (v. Minelli protiv vajcarske, 1983., Serija A br. 62). Takoer, prema praksi iz Strasbourga, svaka situacija u kojoj se javlja i najmanja sumnja u vezi sa dokazom mora ii u prilog optuenog (npr., Pfunders (Austrija protiv Italije), 1963., Yearbook VI, str. 740 (782-784), Barbera, Messegue i Jabardo protiv panije, 1988., Serija A br. 146).

50

Pravilo in dubio pro reo, dakle, odreuje da Sud sumnju u pogledu postojanja injenica koje ine obiljeja krivinog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivinog zakonodavstva rjeava presudom na nain koji je povoljniji za optuenog. Zakonska odredba o rjeavanju injenica u korist optuenog obuhvata kako injenice koje ine obiljeja krivinog djela, tako i injenice koje se odnose na primjenu krivinog zakonodavstva. Naglaava se da je rije o odlunim (ili pravno relevantnim, bitnim) injenicama, pri emu su prvonavedene injenice inae podloga za primjenu krivinog zakonodavstva (jer se odnose na obiljeja krivinog djela propisana zakonom), dok su drugonavedene injenice upuene iskljuivo na primjenu neke odredbe krivinog zakonodavstva (npr., injenice koje se odnose na rjeavanje pitanja protivpravnosti, utvrivanja krivnje, kanjivosti, amnestije, ili teritorijalnog, vremenskog, te personalnog vaenja krivinog zakonodavstva BiH). Shodno ovom naelu, Sud e donijeti oslobaajuu presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuenog, ve i onda kad nije dokazana krivnja optuenog. Dakle, svaka sumnja u postojanje neke pravno relevantne injenice mora se odraziti u korist optuenog. Zbog svega navedenog, injenice koje su in peius optuenog moraju se utvrditi sa sigurnou, dakle, Sud ne moe sumnjati u njihovo postojanje. U tom smislu, zakonodavac obavezuje Sud da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinano i u vezi s ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zakljuak je li neka injenica dokazana (up. komentar na l. 296. st. 2.). Kako se ispravnim zakljuuje, naelo in dubio pro reo je izraz pogodovanja optuenog, i u sebi sadri dva pravila. Prvo pravilo se odnosi na injenice koje idu na tetu optuenog. Ove injenice moraju biti utvrene sa potpunom sigurnou (npr., u anglo-amerikom pravu to je dokazni standard izvan svake razumne sumnje, eng. proof beyond a reasonable doubt). Ako postoji sumnja u odnosu na te injenice, one se ne mogu uzeti kao utvrene, tj. smatraju se neutvrenim. Drugo pravilo se vee uz injenice koje idu u korist optuenog. Te se injenice uzimaju za utvrene ak i onda ako su samo vjerovatne, tj. ako se sumnja u njihovo postojanje, pa ak i onda ako je postojanje injenica na tetu optuenog vjerovatnije.

U pogledu sporednih predmeta krivinog postupka, princip in dubio pro reo se odnosi na prethodna pitanja, jer Sud moe odluiti o tom pitanju po odredbama koje vae za dokazivanje u krivinom postupku (up. komentar uz l. 19. st. 1.). U pogledu drugog sporednog predmeta krivinog postupka - imovinskopravnog zahtjeva, pomenuto pravilo ne vrijedi jer se o zahtjevu raspravlja u adhezionom postupku, tj. tuba za njegovo ostvarivanje i odluka po njemu zadravaju karakter graanskopravnog zahtjeva (graanske tube i presude), bez obzira to zahtjev potie iz krivinog djela, to se postavlja pred krivinim sudom i to krivini sud donosi odluku (up. komentar uz l. 193. - 204.). Pravilo in dubio pro reo ne odnosi se na ocjenjivanje ve utvrenih injenica u postupku odmjeravanja kazne. Ovdje dolaze u obzir opa pravila za odmjeravanje kazne (v. l. 48. KZ BiH). Pravilo in dubio pro reo se mora dovesti u vezu i sa principom slobodne ocjene dokaza (v. komentar l. 15). U vezi s izloenim v. komentar o presudi kojom se optueni oslobaa od optube jer nije dokazano da je izvrio krivino djelo za koje se optuuje (l. 284. ta. c), kao I prikaz sudske prakse uz lan 281. stav 2.

51

lan 4. Ne bis in idem

Niko ne moe biti ponovno suen za djelo za koje je ve bio suen i za

koje je donesena pravomona sudska odluka.

Zabrana ponovnog suenja u istoj krivinoj stvari istaknuta je kroz naelo ne bis in idem, odnosno kroz ustavno naelo u amerikom pravu koje se oznaava pojmom dvostruke opasnosti (eng. double jeopardy). Pravo da se ne bude dva puta suen ili kanjen u istoj krivinoj stvari predviaju, prije svega, meunarodni dokumenti (l. 14. st. 7. MPGPP i l. 4. Protokola br. 7 uz EKLJP). Pomenute odredbe predviaju da se nikome ne moe ponovo suditi, odnosno da se niko ne moe ponovo kazniti u krivinom postupku iste drave za krivino djelo za koje je ve pravomono osloboen ili osuen u skladu sa zakonom i krivinim postupkom te drave (v. l. 4. st. 1. Protokola br. 7 uz EKLJP). Rezultat primjene ovog naela ogleda se i u predvianju njegovih izuzetaka u smislu da se moe otvoriti ponovno razmatranje odreenog predmeta ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim injenicama, ili ako je u prethodnom postupku dolo do bitnih povreda koje su mogle uticati na rjeenje sluaja (v. l. 4. st. 2. Protokola br. 7 uz EKLJP). Konanu ocjenu i vrijednost principa ne bis in idem potvruje odredba lana 4. stav 3. Protokola broj 7. uz EKLJP, koji odreuje da se ovo naelo ne moe derogirati u vrijeme rata ili drugog vanrednog stanja (up. l. 15. EKLJP). ESLJP je u svojim odlukama naroito raspravljao pitanje da li suenje za krivino djelo i za prekraj, kad svi proizilaze iz istog dogaaja, predstavlja krenje ovog naela. U primjeru Gradinger protiv Austrije (1995., Serija A br. 328-C) i Franz Fischer protiv Austrije (2001., predstavka br. 37950/97) pomenuti Sud je naao da to predstavlja povredu konvencijskih standarda i naela ne bis in idem, dok je u predmetu Oliveira protiv vajcarske (1998., Izvjetaji 1998-V) drugaije presudio jer je naao da se radi o idealnom sticaju i potrebi da se jedan kanjivi dogaaj razdijeli na dvije kanjive radnje.

U skladu sa navedenim meunarodnim pravom o pravima ovjeka, te ustavnim odredbama, ovaj zakon je Glavu I posveenu osnovnim naelima dopunio naelom ne bis in idem, i tako principijelno ugradio zabranu ponovnog suenja u istoj krivinoj stvari. Naime, u odredbi ovog lana predvieno je da niko ne moe biti ponovo suen za krivino djelo za koje je ve bio suen i za koje je donesena pravomona sudska odluka. Naelo ne bis in idem obuhvata dva kumulativna uvjeta (da bi se moglo primijeniti ovo naelo, oba uvjeta moraju biti ostvarena): - da je krivini postupak ve voen protiv odreene osobe za odreeno krivino djelo (niko ne moe biti ponovo suen za krivino djelo za koje je ve bio suen) i da je donesena pravomona sudska odluka u tom krivinom predmetu (za koje je donesena pravomona sudska odluka). Dakle, zabrana dvostrukog suenja se odnosi na osobu i djelo za koje je bila suena, tj. na osobu protiv koje je ve bio voen krivini postupak za odreeno krivino djelo i za koje je donesena pravomona sudska odluka. Ovdje dolaze u obzir presude i rjeenja kao sudske odluke koje stupaju na pravnu snagu. Naelo zabrane ponavljanja

52

krivinog postupka koje je dato u odredbi ovog lana predstavlja ustvari materijalnu pravomonost. Smatra se da materijalna pravomonost, za subjekte iji je materijalnopravni odnos raspravljen, znai nemogunost voenja novog krivinog postupka povodom istog krivinog djela. Pravomono presuena stvar uzima se za istinitu (res iudicata pro veritate habetur) i ne moe se pobijati redovnim pravnim lijekom (npr., albom na presudu). Drugim rijeima, odluka je stekla snagu res iudicata i kao takva je neopoziva jer ne postoje redovni pravni lijekovi, odnosno stranke su iscrpile takve lijekove ili su propustile zakonski rok za njihovo ulaganje. Samo u postupku po vanrednom pravnom lijeku ponavljanje postupka - moe se iskljuiti primjena pomenutog principa ne bis in idem. O formalnoj pravomonosti, tj. o nemogunosti pobijanja sudske odluke redovnim pravnim lijekom v. lan 178. stav 1. i lan 181. stav 2. Krivini postupak koji je zavren pravomonom sudskom odlukom moe se ponoviti u skladu sa l. 326. - 328.

O naelu ne bis in idem i subjektivnom i objektivnom identitetu optube i presude v. komentar na lan 280. stav 1.

Pored gore navedenih meunarodnih dokumenata, meunarodni okvir naelu ne bis in idem daje se i kroz tri konvencije koje je usvojilo Vijee Evrope. Rije je o ovim dokumentima: Evropska konvencija o izruenju sa dodatnim protokolima, Evropska konvencija o prenosu postupaka u krivinim predmetima i Evropska konvencija o meunarodnoj validnosti krivinih presuda.

lan 5.

Prava osobe liene slobode

(1) Osoba liena slobode mora se na maternjem jeziku ili jeziku koji razumije odmah obavijestiti o razlozima lienja slobode i istovremeno pouiti da nije duna dati iskaz, da ima pravo uzeti branitelja kojeg moe sama izabrati, kao i o tome da ima pravo da njena obitelj, konzularni slubenik strane drave iji je dravljanin ili druga osoba koju ona odredi budu obavijeteni o njenom lienju slobode.

(2) Osobi koja je liena slobode postavit e se branitelj na njen zahtjev ako zbog svog imovnog stanja ne moe snositi trokove odbrane.

(1) U odredbi ovog stava, kao i u cijelom ovom lanu, predvieno je naelo

koje se uobiajno opisuje kao naelo zatite prava ovjeka na slobodu. Naelo zatite prava na slobodu nalazi svoj izvor u meunarodnim dokumentima koji se odnose na zatitu ljudskih prava (v., npr., l. 5. EKLJP ili l. 9. MPGPP). U tom smislu, u pozitivnom procesnom pravu nalazimo temeljne odredbe koje opredjeljuju prava osobe liene slobode. Odredbom stava 1. ovog lana su predviena prava osobe liene slobode. Ova prava odreuju poloaj osobe koja je liena jednog od osnovnih ljudskih prava prava na slobodu. Lienje slobode je

53

mogue samo pod zakonskim uvjetima. Rije je o postojanju osnova sumnje da je ta osoba izvrila krivino djelo, te kumulativno o postojanju nekog od pritvorskih osnova (up. komentar uz l. 139. st. 1. i l. 132. st. 1.). Znai, uvjeti lienja slobode su odreeni stepen sumnje uz koji se vee postojanje nekog od zakonskih razloga za pritvor. Iako je lienje slobode privremeno oduzimanje slobode pod zakonskim uvjetima, ipak se utvruje postupak ograniavanja prava na slobodu, kao i prava koja se primjenjuju u datoj situaciji. Osnovi sumnje se moraju odnositi na tano odreeno krivino djelo, a ne na neodreeno krivino djelo ili neodreeni broj krivinih djela. Policijski organ moe, dakle, izuzetno i privremeno oduzeti slobodu osumnjienoj osobi. Takoer, policijski organ nije ovlaten svaku sumnjivu osobu liiti slobode, te privremeno i kratkotrajno je zadrati, ve samo onu osumnjienu osobu protiv koje se moe odrediti pritvor. Za pojam osumnjiene osobe v. komentar na lan 20. taka a).

Posebno mjesto u ovoj odredbi imaju prava o kojima se obavjetava osoba liena slobode, jer se prava propisana ovom odredbom odnose na radnju lienja slobode. Dakle, doputeno naruavanje prava na slobodu je praeno taksativno navedenim pravima osobe liene slobode. Naime, i kako je ve gore pomenuto, prilikom lienja slobode treba odmah upoznati osobu lienu slobode na maternjem jeziku ili jeziku koji razumije (naini na koje policijski organ moe saznati koji je maternji jezik osobe liene slobode, odnosno koji jezik razumije, mogu biti razliiti, npr., uzimanjem linih podataka, uvidom u line dokumente ili na osnovu slobodnog izjanjavanja te osobe) sa procesnim garancijama i pravima koja joj pripadaju po ustavnim normama i meunarodnim standardima, te omoguiti joj ostvarivanje tih prava. To su etiri ravnopravno postavljena prava. Prvo, u redoslijedu nabrajanja, je pravo na obavjetenje o razlozima lienja slobode. Razlozi lienja slobode odnose se na postojanje osnova sumnje da je osoba izvrila odreeno krivino djelo, te postojanje nekog od pritvorskih osnova. Sljedee pravo je vezano uz pouku o pravu na utnju. Naime, osoba liena slobode nije duna dati iskaz. Tree pravo je pravo osobe liene slobode da uzme branioca. Pravo na branioca je oznaeno kao pravo na branioca po slobodnom izboru (v. komentar uz l. 39.). S obzirom da lienje slobode predstavlja oduzimanje jednog od osnovnih ljudskih prava, osobi lienoj slobode postavit e se branilac na njen zahtjev ako zbog svog imovnog stanja nije u mogunosti podmiriti trokove odbrane uz pomo branioca (up. komentar uz st. 2.). etvrto u ovom nizu je pravo pomenute osobe da porodica, konzularni slubenik drave ije nosi dravljanstvo ili druga osoba koju odredi, budu obavijeteni o njenom lienju slobode. Kako je ve naglaeno, o navedenim pravima osoba liena slobode mora biti pouena odmah i istovremeno. Dakle, naglaen je poetni trenutak nastupanja obaveze davanja pouka o pomenutim pravima (odmah, nakon lienja slobode) i naloen je kontinuitet obavjetavanja o pomenutim pravima (istovremeno).

(2) Osumnjiena osoba koja je liena slobode, uz prava navedena u stavu 1., ima, takoer, pravo postaviti zahtjev o imenovanju branioca ako zbog svog imovnog stanja ne moe snositi trokove odbrane. Polazei od prava na slobodan izbor branioca koje je istaknuto u stavu 1. ovog lana, te odgovarajuih odredaba zakona (up. komentar uz l. 7. st. 1. i l. 46. st. 2.), osoba liena slobode ima pravo

54

na slobodan izbor branioca i onda kad je njeno imovno stanje takvo da ne moe sama podnijeti trokove odbrane uz pomo branioca. Pomenuto pravo osobe liene slobode predviaju i meunarodni dokumenti (npr., l. 6. st. 3. ta. c. EKLJP, te l. 14. st. 3. ta. d. MPGPP). S obzirom da osobu liava slobode policijski organ (v. l. 139. st. 1.), koji ima pravo da u postupku prikupljanja izjava ispita osobu lienu slobode u skladu sa lanom 78. (v. l. 219. st. 3.), smatra se da bi nakon istaknutog zahtjeva osobe liene slobode policijski organ morao o tome odmah obavijestiti Tuioca, koji e zahtjev za postavljanje branioca zbog slabog imovnog stanja bez odlaganja uputiti sudiji za prethodni postupak. Dakle, u interesu ostvarenja prava na strunu pomo branioca, osobi lienoj slobode se, nakon omoguavanja slobodnog izbora branioca sa predoene liste, branilac postavlja bez odlaganja. Iz navedenog proizilazi da se osumnjienom prvo postavlja branilac zbog slabog imovnog stanja, pa tek onda, ako je to potrebno, ispituje osnovanost takvog zahtjeva u smislu stvarnih materijalnih prilika osumnjiene osobe (v. komentar l. 46. st. 2.). Branilac koji je postavljen u vremenu lienja slobode i kratkotrajnog zadravanja moe ostati u toku krivinog postupka, ali se moe punomo dati i drugom braniocu. Branilac moe biti prisutan ispitivanju osumnjiene osobe liene slobode (v. l. 78. st. 2. ta. b). Iz razloga ostvarenja prava na odbranu uz pomo branioca, ovlatena slubena osoba je duna omoguiti razgovor izmeu osobe liene slobode i njenog branioca. Sve do donoenja naredbe o sprovoenju istrage (v. l. 47. st. 1. i l. 216. st. 1.) branilac nema pravo da razgleda spise i predmete koji idu u korist osumnjiene osobe. Dakle, branilac pomenuto pravo stie tek nakon donoenja naredbe o sprovoenju istrage. U zakonu nema o tome izriite odredbe ali se o tom pravu zakljuuje na osnovu lana 47. stav 1.

lan 6.

Prava osumnjienog, odnosno optuenog (1) Osumnjieni ve na prvom ispitivanju mora biti obavijeten o djelu za

koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega. (2) Osumnjienom, odnosno optuenom se mora omoguiti da se izjasni o

svim injenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve injenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3) Osumnjieni, odnosno optueni nije duan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

(1) U stavu 1. ovog lana utvreno je da osumnjieni ve na prvom

ispitivanju mora biti obavijeten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega (up. l. 5. i 78. st. 2.). Pomenuto pravo osumnjienog nalazi se na listi minimalnih prava odbrane, koja ima svako ko je osumnjien za krivino djelo. Ovo pravo, kao i neka druga prava koja su navedena u ovom lanu, kao i u lanu 7. ovog zakona, predstavljaju minimum procesnih garancija koje se moraju pruiti

55

osobi kako bi se moglo govoriti o pravinom postupku. Specifino nabrajanje procesnih garancija kao minimalnih prava odbrane nalazi se u lanu 6. stav 3. EKLJP. U vezi sa tumaenjem garancija iz citirane konvencijske odredbe, sudska tijela u Strasbourgu su zauzela stav da se radi o garancijama koje odraavaju pojam pravednog suenja, mada im je inherentni cilj uvijek da osiguraju ili doprinesu osiguranju pravednosti krivinog postupka kao cjeline. Garancije koje sadri lan 6. stav 3. nisu, stoga, same sebi cilj i moraju se tumaiti u svjetlu funkcije koje imaju u cjelokupnom kontekstu postupka (Izvjetaj od 12. jula 1984., Can, str. 15.). Prema zakonskoj odredbi stava 1., radi se o dvostrukom obavjetenju: o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega. Obavjetenje o djelu za koje se tereti je obavjetenje kako o injeninom opisu tako i o zakonskom opisu onoga to se osumnjienom stavlja na teret. Obavjetenje o osnovama sumnje je obavjetenje o injenicama i dokazima na kojima se zasniva sumnja da je osoba izvrila djelo koje joj se stavlja na teret. Uzima se, pritom, da to nije obavjetenje o sadraju prikupljenih dokaza, jer se pribavljeni dokazi navode kao izvori saznanja i podataka o osnovama sumnje. Pruanje ovih obavjetenja je obaveza onog ko obavlja ispitivanje i ta obavjetenja se moraju dati prije poetka ispitivanja. Obavjetenje osumnjienog, odnosno optuenog o djelu koje mu se stavlja na teret i dokaznom materijalu sa kojim raspolae organ krivinog postupka, u smislu da je dato, mora se zabiljeiti u zapisnik o ispitivanju. Takoer, zakon vremenski postavlja davanje ovih obavjetenja: ve na prvom ispitivanju. Jemstvo koje predvia data odredba je jemstvo obavjetavanja o optubi u najkraem roku. Ova odredba se mora razumjeti kao jedno od temeljnih prava priznatih meunarodnim dokumentima o pravima ovjeka u krivinom postupku i ne moe se tumaiti i primjenjivati na nain da se, npr., ispitivanju osumnjienog pristupa na kraju istrage (up. l. 225. st. 2.). U tom smislu, mogunost ispitivanja osumnjienog na kraju istrage se mora restriktivno tumaiti i primjenjivati izuzetno, a suprotno postupanje tuioca se moe uzeti kao nepravilno, jer se njime dovodi u pitanje ostvarivanje jednog od naroito vanih prava osumnjiene osobe. U zavisnosti od konkretnih okolnosti, pomenuto obavjetenje daje tuilac koji je nadlean za ispitivanje osumnjienog u istrazi (v. l. 77. st. 1.), te ovlatena slubena osoba koja ima pravo na osnovu lana 219. stav 3. prilikom prikupljanja izjava od osobe ispitati osumnjienu osobu u skladu s lanom 78. Ova minimalna prava vrijede za sve krivine predmete, kako gdje je odreen pritvor, tako i tamo gdje to nije sluaj. U pogledu obavjetavanja optuenog o optubi up. lan 227. stav 1. i lan 228. st. 3. i 4. Za praksu po lanu 6. stav 3. EKLJP i navedenom pravu up., npr., odluke u primjerima Chiclian i Ekindijan protiv Francuske (1989., Serija A br. 162-B) i Jespers protiv Belgije (Izvjetaj Komisije iz 1981.).

Obavjetavanje o djelu i osnovama optube mora biti na maternjem jeziku osumnjiene osobe ili na jeziku koji razumije (v. komentar uz l. 5., 8. i 9. Za pojam osumnjienog v. lan 20. taka a).

(2) Da bi osumnjieni, odnosno optueni mogao realizirati svoje pravo na odbranu nije dovoljno da bude obavijeten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega. Potrebno je, naime, omoguiti osumnjienom, odnosno optuenom da se izjasni o svim injenicama i dokazima koji ga terete i da iznese

56

sve injenice i dokaze koji mu idu u korist. Dakle, prethodno opisana prava osumnjiene, odnosno optuene osobe ne bi bila potpuna kad zakon ne bi predvidio mogunost izjanjavanja o svim injenicama i dokazima in peius i iznoenja svih injenica i dokaza in favorem. Ovo zakonsko rjeenje ustvari sadri pravo osumnjienog, odnosno optuenog da bude ispitan (eng. principle of the right to be heard) i tako, prije donoenja odluke, objasni svoj stav u pogledu djela koje mu se stavlja na teret. Naime, prema odredbi ovog stava, osumnjieni, odnosno optueni ima pravo da se izjasni o svim injenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve injenice i dokaze koji mu idu u korist. O ovom pravu osumnjieni, odnosno optueni se mora obavijestiti, kako prilikom prvog ispitivanja, tako i pri svakom narednom ispitivanju. Dakle, pomenuto pravo egzistira u toku cijelog krivinog postupka i mora se osigurati njegova primjena prilikom ispitivanja osumnjienog, odnosno optuenog. Suprotno ovoj aktivnoj poziciji u ostvarivanju prava na materijalnu odbranu, osumnjieni, odnosno optueni ima pravo i na pasivnu poziciju u smislu da nije duan iznijeti svoju odbranu, niti odgovarati na postavljena pitanja. Naime, uz poziv da iznese svoju odbranu i pitanje ta ima navesti u svoju odbranu, osumnjieni, odnosno optueni e se upozoriti da nije duan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja (v. komentar uz st. 3.). Za pojam optuenog v. lan 20. taka b). Takoer, up. lan 78. stav 2. taka c).

(3) Odredba stava 3. je jedna od najznaajnijih u ostvarivanju temeljnog prava osumnjienog, odnosno optuenog prava na odbranu. Naime, osumnjieni, odnosno optueni mora biti upozoren da nije duan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja. Policijski organi moraju ovu pouku dati odmah nakon to su osumnjienu osobu liili slobode. U toku krivinog postupka, ovom obavezom je vezan tuilac (l. 78. st. 2. ta. a), sudija za prethodno sasluanje kad uzima izjavu o krivnji (l. 229. st. 1.), sudija, odnosno predsjednik vijea kad daje pouke optuenom (l. 259.). U sluaju da je postupljeno protivno ovim zakonskim odredbama, na takvom iskazu se ne moe zasnivati sudska odluka (v. l. 78. st. 6.). Pouka o pravu na utnju mora biti data izriito, kako bi osumnjieni, odnosno optueni slobodno odluio da li e dati iskaz ili e iskoristiti pomenuto pravo. Dato obavjetenje da nije duan dati svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja treba se zabiljeiti u zapisnik o njegovom ispitivanju. Ovo pravo se oznaava kao pravo na utnju (eng. right to silence ili privilege against self-incrimination) i predvieno je meunarodnim pravom o pravima ovjeka u smislu da svako kome se stavlja na teret izvrenje krivinog djela ima pravo da ne svjedoi protiv sebe i ne prizna krivnju (v. l. 14. st. 3. ta. g. MPGPP). U okviru lana 6. EKLJP, pomenuto pravo nije izriito naglaeno, ali ono proizilazi iz prakse sudskih tijela u Strasbourgu, u smislu da se pravo na utnju izvodi iz naela pravinog postupka. Tako, npr., u primjerima Saunders protiv Velike Britanije (Izvjetaj 1996-IV) i Heaney i McGuiness protiv Irske (2000., predstavka 34720/97) ESLJP je zakljuio da je pravo na utnju i privilegij protiv samooptuivanja kao meunarodni standard u sreditu ideje o pravinom postupku u smislu lana 6. S tim u vezi treba naglasiti da je pravo na utnju tijesno povezano s pretpostavkom nevinosti i opeprihvaenim stavom da teret dokazivanja lei na tuiocu (v. komentar uz l. 3.

57

st. 1.). Zbog toga, ispitivanje osumnjienog, odnosno optuenog predstavlja obavezu za organe krivinog postupka, a za onog kome na teret stavlja izvrenje krivinog djela njegovo pravo. U cilju preduzimanja ispitivanja osumnjienog, odnosno optuenog, organi krivinog postupka su ovlateni da ga pozivaju, pa i da ga prinudno dovedu na roite odreeno za ispitivanje, ukoliko se osumnjieni, odnosno optueni ne odazove uredno dostavljenom pozivu (up. l. 125. u vezi s l. 123. st. 4.). U tom smislu, na osumnjienom, odnosno optuenom lei obaveza da se odazove pozivu organa postupka, pa i onda kad odlui da iskoristi pravo da ne iznosi svoju odbranu niti da odgovara na postavljena pitanja. Pravo osumnjienog, odnosno optuenog da odlui hoe li dati iskaz ili ne, predstavlja jednu od garancija za obezbjeenje slobode odbrane i kao takvo iskljuuje upotrebu bilo kakvog sredstva prinude prema pomenutoj osobi. Dakle, u vezi s ovim pravom je i zabrana upotrebe sile, prijetnje ili drugih postupaka (npr., obmane, varke) kako bi se dolo do iskaza osumnjienog, odnosno optuenog. Ako je iskaz osumnjienog, odnosno optuenog pribavljen na zabranjen nain, na njegovom iskazu se ne moe zasnivati sudska odluka (l. 10. i 77. st. 2. i 3.). Drugim rijeima, osumnjieni, odnosno optueni nije prema procesnim normama duan da se brani, niti da prua dokaze za svoju odbranu. Zato ga prilikom ispitivanja nije dozvoljeno podsticati na odbranu. Odbijanje davanja iskaza ne moe se uzeti kao oteavajua okolnost. Ukoliko se osumnjieni, odnosno optueni odlui na davanje iskaza, on nije duan dati istinit iskaz (up. l. 235. KZ BiH, koji se odnosi na krivino djelo davanja lanog iskaza). Dakle, osumnjieni, odnosno optueni je slobodan prilikom davanja iskaza u krivinom postupku i u iznoenju svoje odbrane, te za svoj iskaz krivino ne odgovara ako se utvrdi da je iskaz laan. Osumnjieni, odnosno optueni bit e krivino odgovoran za krivino djelo lanog prijavljivanja, ako izae iz granica svoje odbrane i svjesno lano tereti drugu osobu da je uinila krivino djelo, a zna da ta osoba nije izvrilac (v. l. 234. st. 1. KZ BiH). U odnosu na krivina djela koja osumnjieni, odnosno optueni uini izvan davanja iskaza i odgovaranja na postavljena pitanja (dakle, izvan prava da se brani), odgovoran je prema normama materijalnog krivinog prava (npr., za krivina djela spreavanje dokazivanja iz l. 236., ili povreda tajnosti postupka iz l. 237. KZ BiH). Prema tome, osumnjieni, odnosno optueni je obavezan da pravo na odbranu ne zloupotrebljava za vrenje krivinih djela, odnosno da se kree u odreenim granicama i da svojim izjavama ne nanosi tetu drugim osobama. Osumnjieni, odnosno optueni ima pravo da u toku ispitivanja prui odbranu i odgovora na postavljena pitanja, odnosno da prilikom drugog (ili narednog) ispitivanja odbije pruiti svoju odbranu i odgovarati na postavljena pitanja (up. komentar na l. 78. st. 5. i 6.).

lan 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjieni, odnosno optueni ima pravo braniti se sam ili uz strunu

pomo branitelja koga sam izabere.

58

(2) Ako osumnjieni, odnosno optueni sam ne uzme branitelja, postavit e mu se branitelj kad je to odreeno ovim zakonom.

(3) Osumnjienom, odnosno optuenom se mora osigurati dovoljno vremena za

pripremanje odbrane. (1) U odredbi stava 1., kao i u st. 2. i 3. ovog lana, nalaze se vrlo znaajne

odredbe koje odreuju poloaj osumnjienog, odnosno optuenog kao subjekta krivinog postupka koji ima poloaj stranke. Rije je o naelu ostvarivanja prava na odbranu. Odbrana je pravo osumnjienog, odnosno optuenog, a ne i njegova dunost (up. komentar uz prethodni lan). Brojne druge odredbe u ovom zakonu pruaju mogunosti za detaljnu primjenu ovih principijelnih zakonskih rjeenja. A da je zaista rije o principijelnim odredbama vidljivo je iz onog to ureuju meunarodni dokumenti koji se odnose na pitanja zatite ljudskih prava i sloboda. Naime, o pravu na materijalnu odbranu (ili pravu da se brani sam), kao i o pravu na formalnu ili strunu odbranu (ili da se brani uz pomo branioca), govore ustavne odredbe, kao i odredbe meunarodnog prava o pravima ovjeka (l. 14. st. 3. MPGPP i l. 6. st. 3. EKLJP). Pravo na materijalnu i formalnu odbranu obezbjeuje se u toku cijelog krivinog postupka. Prvopomenuta vrsta odbrane obuhvata sve procesne aktivnosti osumnjienog, odnosno optuenog koje su zakonom dozvoljene i koje se odnose na pobijanje navoda optube. Moe se ostvarivati usmeno ili pismeno, a njeni konkretniji oblici obuhvataju iznoenje injenica in favorem, predlaganje dokaza, preduzimanje procesnih radnji, prisustvovanje procesnim radnjama ili upuivanje na propise koji su, takoer, in favorem. U ostvarivanju materijalne odbrane uestvuju i organi krivinog postupka s obzirom da su Sud, Tuilac i drugi organi koji uestvuju u krivinom postupku duni s jednakom panjom da ispituju i utvruju kako injenice koje terete osumnjienog, odnosno optuenog, tako i one koje mu idu u korist (v. l. 14.). Uz formalnu odbranu vee se pravo osumnjienog, odnosno optuenog: - da slobodno izabere branioca, te da sa braniocem, bez obzira da li je na slobodi ili u pritvoru ima slobodnu komunikaciju (l. 48.), - da branilac moe prisustvovati njegovom ispitivanju (l. 78. st. 2. ta. b), kao i to - da branilac moe preduzimati procesne radnje i aktivno doprinosi ostvarenju prava na odbranu (l. 50.). Vrenje strune odbrane ne iskljuuje pravo na vrenje materijalne odbrane. O pravu na branioca osumnjieni, odnosno optueni se mora pouiti (v. l. 5. i 78. st. 2. ta. b). Ovo pravo je mogue u toku cijelog krivinog postupka (up. komentar uz l. 39. st. 1.). Za branioca se moe uzeti samo advokat, pod uvjetima koji su propisani ZoS BiH (l. 39. st. 2.). Pravo na materijalnu odbranu, kao i pravo na formalnu odbranu postoji ve od trenutka lienja slobode, odnosno od prvog ispitivanja.

(2) U stavu 2. ovog lana posebno je naglaeno e se osumnjienom, odnosno optuenom postaviti branilac u zakonom odreenim sluajevima i po propisanom postupku onda ako pomenuta osoba sama ne uzme branioca (up. l. 45. i 343. st. 1. i 3., te l. 171. st. 3.). Rije je o obligatornoj strunoj odbrani. Opravdanje za postavljanje branioca bez obzira na volju osumnjiene, odnosno

59

optuene osobe sadrano je u okolnosti da se pomenutoj osobi nudi struna pomo onda kad se, po miljenju zakonodavca, ona ne moe uspjeno braniti. Razlozi za uvoenje ovog instituta u naem pravu su u teini krivinog djela, specifinom poloaju osumnjiene, odnosno optuene osobe, te u odreenim njenim fizikim ili psihikim nedostacima (v. komentar na l. 45.). Smatra se da se u ovim posebnim situacijama, postavljanjem branioca po slubenoj dunosti uspostavlja mogunost za pravedno suenje. Zbog toga, ESLJP naglaava da i advokat koji je postavljen po slubenoj dunosti mora pruiti istinsku pomo, odnosno stvarno zastupanje optuene osobe. Pomo koju prua dodijeljeni branilac mora biti efikasna, tj. ne smije biti samo iluzorna (Artico protiv Italije, 1980., Serija A br. 37, Kamasinski protiv Austrije, 1989., Serija A br. 168). Sudska praksa Doma za ljudska prava za BiH, takoer, poznaje raspravu o ovim pitanjima. Tom prilikom je naglaeno da imenovanje branioca (samo po sebi prim. aut.) ne osigurava efikasnu pomo tog branioca i ako nadleni organi shvate da zastupljenost nije adekvatna, moraju prisiliti branioca da ispuni svoje profesionalne obaveze ili imenovati novog branioca umjesto njega (predmet Hai i dr., Specijalni izvjetaj br. 486/97 o pravu na pravinu raspravu u krivinom postupku, st. 29. 35.). Pored fakultativne i obligatorne formalne odbrane, zakon poznaje i tzv. odbranu siromanih (l. 5. st. 2. i l. 46.).

(3) Stav 3. insistira na osiguranju dovoljno vremena, kako osumnjienom, tako i optuenom za pripremanje odbrane. Pomenuto zakonsko rjeenje prihvata meunarodne standarde koji predviaju da osoba kojoj se stavlja na teret izvrenje krivinog djela ima pravo na odgovarajue vrijeme i mogunosti za pripremanje odbrane (l. 14. st. 3. ta. b. MPGPP i l. 6. st. 3. ta. b. EKLJP). Zbog toga se moe zakljuiti da se pomenuta zakonska odredba odnosi kako na vrijeme potrebno za pripremanje odbrane, tako i na mogunosti za pripremanje odbrane. Posebno vrijeme za pripremanje odbrane zakon predvia u lanu 248. stav 3. Naime, ako je optuenom odreen novi branilac, glavni pretres se odlae a novom braniocu ostavlja najmanje 15 dana za pripremanje odbrane ako se radi o krivinom djelu za koje je propisana kazna zatvora deset godina ili tea kazna. Ako vrijeme nije propisano, ono se odreuje u svakom konkretnom sluaju u zavisnosti od sloenosti predmeta i linosti izvrioca, vodei pritom rauna da krae vrijeme za pripremanje odbrane nee nepovoljno uticati na pravedno suenje (up. l. 42. st. 4., l. 248. st. 3. i l. 275.). U sudskoj praksi EKLJP naglaeno je da se ovdje ne radi samo o pravima optuenog, ve jednako i o pravima advokata, tako da se za procjenu cjelokupne situacije mora razmatrati pozicija obojice. Ako iz nekog razloga optueni mora promijeniti advokata, novi branilac mora dobiti adekvatno vrijeme da se upozna sa predmetom (Ofner protiv Austrije, 1960., Yearbook III, str. 322 (352), Koplinger protiv Austrije, 1966., Yearbook IX, str. 240 (262), Samer protiv Savezne Republike Njemake, 1971., Yearbook XIV, str. 322 (340)).

60

lan 8.

Jezik i pismo (1) U krivinom postupku u ravnopravnoj su upotrebi slubeni jezici

Bosne i Hercegovine - bosanski, hrvatski i srpski jezik, kao i oba pisma - irilica i latinica.

(2) Stranke, svjedoci i ostali uesnici u postupku imaju pravo sluiti se svojim jezikom. Ako osoba ne razumije jedan od slubenih jezika Bosne i Hercegovine, osigurat e se usmeno prevoenje onoga to ona, odnosno drugi iznose, kao i isprava i drugog pisanog dokaznog materijala.

(3) O pravima iz stava 2. ovog lana pouit e se prije prvog ispitivanja osobe iz stava 2. ovog lana koje se tih prava mogu odrei ako znaju jezik na kome se vodi postupak. U zapisniku e se zabiljeiti da je data pouka i izjava uesnika na datu pouku.

(4) Prevoenje obavlja sudski tuma.

(1) Odredbom ovog stava predvieno je naelo ravnopravne upotrebe slubenih jezika i pisama BiH u krivinom postupku. Zakljuak o ravnopravnoj upotrebi slubenih jezika i pisama u BiH izvodi se iz odluke Ustavnog suda BiH (U 5/98), tj. iz ustavne odluke o ravnopravnoj upotrebi bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, odnosno irilinog i latininog pisma. Prema tome, naelo ravnopravne upotrebe slubenih jezika i pisama BiH u toku voenja krivinog postupka i preduzimanja krivinoprocesnih radnji, kao i pravo procesnih uesnika na upotrebu svog jezika predstavlja konkretizaciju naela o ravnopravnoj upotrebi jezika i pisama koji su predvieni kao slubeni jezici i pisma u BiH. Ovom odredbom je zato u krivinom postupku koji se vodi pred Sudom, Tuilatvom i drugim organima koji uestvuju u krivinom postupku potvrena upotreba slubenih jezika i pisama BiH kao jezika i pisama krivinog postupka. Takoer, u ZoS BiH je odreeno da su u postupku pred ovim Sudom i u obraanju Suda sa strankama u upotrebi slubeni jezici i pisma BiH. Uesnici u postupku imaju pravo upotrebljavati bilo koji od slubenih jezika i pisama u svim radnjama postupka (l. 9. st. 1. ZoS BiH). Prema lanu 65. stav 9. ZoS BiH5 meunarodne sudije su ovlatene da koriste engleski jezik u svim postupcima pred Sudom BiH. Takoer, odredbom lana 18a. stav 4. ZoT BiH6 predvieno je da su izuzetno od relevantnih odredbi ZKP BiH meunarodni tuioci, ovlateni koristiti engleski jezik u svim postupcima pred Sudom BiH ili u okviru poslova koji su u njihovoj nadlenosti. U oba navedena sluaja prevoenje, odnosno tumaenje na jedan od slubenih jezika BiH obezbjeuje sudski tuma.

O domaaju zakonskog ureenja upotrebe jezika i pisama u krivinom postupku govori sudska praksa u smislu da upotreba jezika i pisama u krivinom 5 Navedena odredba ugraena je u ZoS BiH lanom 17. Zakona o izmjenama i dopunama ZoS BiH (Slubeni glasnik BiH, br. 37/2003.). 6 V. lan 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZoT BiH (Slubeni glasnik BiH, br. 9/2004.).

61

postupku ne moe biti ureena poslovnikom kojim se ureuje unutranja sudska organizacija. Naime, prava i obaveze stranaka u postupku pred sudom, a naroito slobode i prava zajamena ustavom mogu se ureivati samo zakonom (Ustavni sud Jugoslavije IU-27/1-88, IIU-10/88, IIU-19/88 i IIU-11/89. od 27. 6. 1990.).

(2) Subjekti krivinog postupka (stranke, svjedoci i ostali uesnici) imaju pravo sluiti se svojim jezikom, bez obzira da li je taj jezik i slubeni jezik na kome se vodi krivini postupak. Ukoliko to iz okolnosti sluaja proizilazi, potrebno je razjasniti pitanje, da li osumnjieni, odnosno optueni razumije slubeni jezik na kome e se odvijati krivini postupak. Pravo na upotrebu svog jezika moe se koristiti u toku cijelog krivinog postupka. Smatra se da ovom odredbom i pojmom svojim jezikom nije izriito predvieno pravo na upotrebu maternjeg jezika. Takoer, takav zahtjev ne proizilazi ni iz meunarodnih dokumenata o zatiti ljudskih prava koji govore o upotrebi jezika (up. npr. l. 6. st. 3. ta. a) i e) EKLJP). Ako uesnik u krivinom postupku ne razumije jedan od jezika koji su u slubenoj upotrebi u BiH, osigurat e se usmeno prevoenje onoga to on ili drugi iznose, kao i isprava i drugog pisanog dokaznog materijala. Dakle, pravo na upotrebu svog jezika predstavlja pravo osobe da se potpuno upozna sa rezultatima preduzetih procesnih radnji (npr., osumnjieni, odnosno optueni ima pravo znati ta svjedok izjavljuje, na koja pitanja i kako odgovara). Pravo na upotrebu svog jezika priznaje se i osobi koja poznaje slubeni jezik krivinog postupka, jer je osnovno ljudsko pravo da u krivinom postupku koristi svoj jezik i da se na svom jeziku upoznaje sa injenicama koje se utvruju u konkretnom krivinom postupku. U sistemu EKLJP, pravo na upotrebu svog jezika dolazi do izraaja kod hapenja, odnosno pritvaranja prema lanu 5. stav 2. i kod prava na pravino suenje u skladu sa lanom 6. stav 3. taka a). Sainjen u kontekstu pomenutih prava, naelo upotrebe jezika i pisma u krivinom postupku oznaava da osumnjiena, odnosno optuena osoba koja ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi u postupku ima pravo na besplatnu pomo prevodioca pri prevoenju svih dokumenata ili izjava u postupku pokrenutom protiv njega, jer je to neophodno da se ostvare beneficije pravinog suenja. Dakle, EKLJP utvruje da svaka osoba, a ne samo ona koja je liena slobode, ima pravo na obavjetavanje o optubi na jeziku koji razumije. Smisao ovog prava, ESLJP izrazio je i stavom da je do krenja lana 6. stav 3. taka a) EKLJP dolo i onda ako pisani dokumenti, kao to je, npr., optunica, nisu bili prevedeni na jezik koji razumije optueni (Kamasinski protiv Austrije, 1989., Serija A br. 168, Brozicek protiv Italije, 1989., Serija A br. 167).

(3) Organ koji vodi krivini postupak duan je uesnike u krivinom postupku iz stava 2. ovog lana upoznati sa pravom na upotrebu svog jezika. Ova obaveza postoji u toku cijelog krivinog postupka. Upozorenje o pravu na upotrebu svog jezika mora se unijeti u zapisnik o ispitivanju. Upozorenje mora biti jasno i razumljivo i mora se dati prije prvog ispitivanja. Takoer, izjava uesnika na datu pouku mora biti unesena u zapisnik. Ako je na glavnom pretresu uskraeno pravo upotrebe svog jezika i praenja toka glavnog pretresa na svom jeziku, to je razlog za pobijanje presude zbog bitne povrede odredaba krivinog postupka (v. komentar uz l. 297. st. 1. ta. c). U pogledu posljedica uskraivanja prava na upotrebu svog

62

jezika u toku istrage v. lan 233. stav 1. taka c). Uesnik u postupku moe se odrei prava na upotrebu svog jezika, to se, takoer, mora u zapisnik unijeti, ali date izjave se ne mogu mijenjati, odnosno jezik na kome se vodi konkretni krivini postupak. Meutim, do promjene jezika na kome se vodi neki krivini postupak moglo bi doi onda ako je uesnik u postupku protivno zakonskim propisima obavijeten o tom pravu, ili ako uopte nije o tome obavijeten. Pravo na upotrebu svog jezika je naroito vano u primjeru lienja slobode, jer se osoba liena slobode na maternjem jeziku, ili jeziku koji razumije odmah obavjetava o razlozima lienja slobode, te o drugim pravima (v. l. 5.).

(4) Osumnjienom, odnosno optuenom koji ne zna jezik koji je u slubenoj upotrebi ili ga ne poznaje dobro, mora se obezbijediti sudski tuma i tako omoguiti da ve prilikom prvog ispitivanja, ali i kasnije prati tok postupka na jeziku koji razumije. Ako, dakle, jezik, koji je u slubenoj upotrebi nije i jezik osumnjienog, odnosno optuenog, onda se obezbjeuje prevoenje. Prije prvog ispitivanja o samoj krivinoj stvari treba osobu koja se ispituje pouiti o njenom pravu na prevoenje. U tom smislu, prevoenje po slubenoj dunosti obavlja organ pred kojim se vodi krivini postupak. Prevoenje obavlja sudski tuma. Trokovi prevoenja isplauju se unaprijed iz budetskih sredstava i ostaju na teretu tih sredstava, bez obzira ko je po konanoj odluci Suda duan da snosi trokove krivinog postupka. O trokovima prevoenja uz pomo sudskog tumaa v. komentar uz lan 185. Pravo na besplatnu pomo tumaa u krivinom postupku, ako osoba ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi u postupku, ne zahtijeva dodatna provjeravanja imovnog stanja te osobe, kao to to vrijedi za besplatno pravno zastupanje. U okviru konteksta prava na pravian postupak prema lanu 6. stav 3. taka e) EKLJP, osoba koja ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava u postupku ima pravo na besplatne usluge tumaa ne samo kod prevoenja usmenih izjava, ve i svih onih pisanih dokumenata koji su znaajni za ostvarivanja prava na pravian postupak, i bez obzira na fazu postupka (Luedicke, Belkacem i Koc protiv Njemake, 1978., Serija A br. 29). Uinjena je bitna povreda odredaba krivinog postupka ako na glavnom pretresu nije prisustvovao tuma, a njegovo prisustvo je bilo obavezno (v. l. 297. st. 1. ta. c). Takoer, ako u prethodnom postupku nije obezbijeeno prisustvo tumaa, to predstavlja povredu odredaba krivinog postupka, a tako dobiveni dokaz je nedozvoljen dokaz (v. l. 10. i l. 233. st. 1. ta. c).

lan 9.

Upuivanje i dostavljanje pismena

(1) Pozive, odluke i druga pismena upuuje Sud i drugi organi koji uestvuju u postupku na slubenim jezicima iz lana 8. stava 1. ovog zakona.

(2) Tube, albe i drugi podnesci dostavljaju se Sudu i drugim organima koji uestvuju u postupku na slubenim jezicima iz lana 8. stava 1. ovog zakona.

63

(3) Osobi koja je liena slobode ili se nalazi u pritvoru, na izdravanju kazne ili na obaveznom psihijatrijskom lijeenju, odnosno obaveznom lijeenju od ovisnosti, dostavit e se i prevod pismena iz stava 1. i 2. ovog lana, na jeziku kojim se ta osoba slui u postupku.

(1) Za razliku od prethodnog lana, u kome se, izmeu ostalog, govori o upotrebi (svog) jezika u usmenoj komunikaciji uesnika u krivinom postupku, te prezentiranju rezultata procesnih radnji, u odredbi ovog stava govori se o dostavljanju poziva, odluka i drugih pismena od strane Suda i drugih organa koji uestvuju u postupku na slubenim jezicima iz lana 8. Dakle, Sud i drugi organi koji uestvuju u postupku upuuju pismena uesnicima u postupku na bosanskom, hrvatskom ili srpskom jeziku (v. komentar uz l. 124., 167. i 168. 177.).

(2) Ovaj stav govori o pismenoj komunikaciji u kojoj se tube, albe i drugi podnesci dostavljaju i drugim organima koji uestvuju u krivinom postupku, takoer, na slubenim jezicima iz lana 8. stav 1. ovog zakona. Znai, procesni subjekti u pismenoj komunikaciji sa Sudom, Tuilatvom i drugim organima koji uestvuju u postupku koriste bosanski, hrvatski ili srpski jezik.

(3) Osobi koja je liena slobode ili se nalazi u pritvoru, zatim osobi koja je na izdravanju kazne ili na obaveznom psihijatrijskom lijeenju, odnosno obaveznom lijeenju od ovisnosti dostavljaju se prijevodi pismena navedenih u st. 1. i 2. ovog lana (za dostavljanje pismena ovim osobama v. l. 174. st. 1.). Prevoenje se vri na jezik kojim se pomenuta osoba slui u krivinom postupku. Dakle, navedenim osobama se pozivi, odluke i druga pismena obavezno dostavljaju na jeziku kojim se one slue u postupku. Sudska praksa je zauzela stav da se navedena pismena dostavljaju zajedno sa pismenim prijevodom i da se u tom sluaju ne obavlja i usmeno prevoenje (Naelni stav Vrhovnog suda BiH, 1980.).

lan 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjienog, optuenog ili bilo koje druge osobe

koja uestvuje u postupku iznuivati priznanje ili kakvu drugu izjavu. (2) Sud ne moe zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim

povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i meunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne moe zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog lana.

(1) Kao pravno nevaljane dokaze u ovom stavu zakon odreuje one izvore saznanja koji su pribavljeni ili izvoeni na zakonom zabranjen nain. U tom smislu, zabranjeno je iznuivanje priznanja ili neke druge izjave od osumnjienog,

64

odnosno optuenog ili bilo kojeg drugog uesnika u postupku (npr., svjedoka, vjetaka, oteenog u smislu da, npr., odustaje od izjavljivanja albe, tumaa, zakonskog zastupnika pravne osobe). Ovom odredbom se zabranjuje odreeni oblik postupanja, bez obzira da li je iznueno priznanje, odnosno izjava, istinito i bez obzira da li za osumnjienog, odnosno optuenog ili drugu osobu koja uestvuje u krivinom postupku mogu nastupiti tetne posljedice. Dakle, bez obzira da li je iznuivanje uspjelo (u smislu da li je iskaz iznuen) i kakav je rezultat dalo (u smislu da li je iznueni iskaz istinit, bitan i sl.) - ono je zabranjeno. U tom smislu, ispitivanje osumnjienog, odnosno optuenog, kao i sasluanje drugih uesnika u postupku, treba vriti tako da se u punoj mjeri potuje linost osobe koja se ispituje, odnosno sasluava. Drugim rijeima, ova odredba titi fiziki i moralni integritet svakog uesnika u krivinom postupku. Meunarodni i ustavni standardi u zatiti pomenutih osnovnih ljudskih prava i sloboda potvreni su kroz ovu odredbu na nain da se zabranjuje iznuivanje priznanja ili neke druge izjave od osumnjienog, odnosno optuenog ili da se zabranjuje iznuivanje izjave od druge osobe koja uestvuje u postupku. Pravila meunarodnog prava o pravima ovjeka predviaju da niko ne moe biti podvrgnut muenju ili okrutnom, nehumanom ili poniavajuem kanjavanju ili postupanju. Posebno je zabranjeno da se neka osoba podvrgne medicinskom ili naunom eksperimentu bez njenog pristanka (up.l. 7. MPGPP i l. 3. EKLJP). Zabrana muenja u smislu da se niko ne smije podvrgnuti muenju ni neovjenom ili poniavajuem postupanju ili kazni doprinosi ostvarivanju prava na odbranu, posebno prava na slobodu iskaza i prava na utnju (zabranjeno je osobu prinuditi na davanje iskaza, lat. nemo prodere se ipsum tenetur. U tom smislu up. komentar na l. 6. st. 3. ovog zakona). Sila moe biti fizika (npr., muenje, batinanje, amaranje, uskraivanje hrane, onemoguavanje spavanja) i psihika (npr., dugotrajna sasluavanja). Psihiku silu naroito opredjeljuje pojam prijetnje. esto se radi o kombinaciji mentalne i fizike patnje. U praksi ESLJP, mentalna patnja je opisana kao stvaranje stanja tjeskobe i stresa sredstvima koji nisu tjelesni napad (Irska protiv Velike Britanije, 1978., Serija A br. 25., str. 65.). Prema lanu 1. Konvencije protiv muenja, muenje je svaki akt kojim se jednoj osobi namjerno nanosi bol ili teka tjelesna ili duevna patnja da bi se od te osobe ili neke druge osobe dobilo obavjetenje ili priznanje. U smislu lana 13. ove konvencije, drava mora osigurati hitno i nepristrasno ispitivanje svakog sluaja u kome osoba tvrdi da je bila muena.

O iznuenom priznanju ili nekoj drugoj izjavi govori se onda ako se do priznanja, odnosno izjave dolo upotrebom sile, pr