grafiti Xstranica II

• Grafiti • školski časopis • izlazi jedanput godišnje • godišnja pretplata X kunaIzdavač: Srednja škola kneza Branimira

Za izdavača: Josip Peran, dipl. oecc. (ravnatelj škole)Adresa: Antuna Mihanovića XIX, Benkovac

telefon i telefax: (N-II-III) VI-VIII-I-VI-N-VIe-mail: grafiti@ssknezbranimir.hr • web: www.ssknezbranimir.hr

Uredništvo: Matea Golem, Lucija Justić, Iva Žutelija Tekstovi i fotografije: Matea Golem, Iva Žutelija, Lucija Justić, Filip Guzić, Anton Rašić, Daria Štrenja, Tina Erceg, Marija Guzić, Tina Vuletić, Andrijana Kardum, Marko Bačić, Monika Ćuto, Karla Pavlović, Luka Kalcina, Matea Mlakić, Josipa Tomić, Ivica Vulelija

Počasni šef distribucije: Marijana Bodulić Odgovorni urednik i grafička obrada: Josip Predovan

broj X • siječanj MMXI • naklada CCC primjerakatisak: Media Oglasi d.o.o. Zadar

grafiti X

ka

zal

oLjudi nerijetko vole čitati svoje omiljene novine od kraja. Ako si i ti od te naopake čeljadi, onda si do ove stranice već

sve pročitao, pa ti onda ovo kazalo ništa ne kaže i slobodno ga preskoči. Jedino još pogledaj naslovnicu na kojoj se koče neke zidine i slovo X. Ili je to možda broj. Ako si, pak, krenuo redom to si već vidjio, pa si sad već prešao na kazalo, da vidiš što te još sve čeka. Najvažnija promjena na koju ćeš se morati naviknuti je uporaba rimskih, a ne arapskih brojeva. Sve ostalo je na svom mjestu. Ispod kazala je impresum (već si naučio što je to), a preko puta je uvod(nik) - stranice II-III

Slijedi “Kronometar”. Kronometar je, zapravo, sat, dok je “Kronometar” rubrika koja bilježi neke zanimljivosti u skraćenom obliku. - stranice IV-V

Maturantica Lucija Justić objavila je svoju prvu knjigu, a računopolagatelj (whatever) Ivica Vulelija prvi put je izložio svoje fotografije. - stranice VI-VII

Kako je to nekad bilo u našoj školi, te ima li usporedbe između nas i Zadrana pročitaj na stranicama VIII-IX.Kreće serija članaka o Benkovcu i Benkovčanima, pri čemu mislimo na Benkovac i Benkovčane u širem smislu.

Začudo, nema ništa o Benkovačkom sajmu. Krećemo s Benkovcem kao novim turističkim odredištem. - stranice X-XIPotom, u sklopu naše rubrike koja se zove minrt (ili tako nekako) intervjuiramo arheologa Marina Ćurkovića. Zašto baš

njega? Sve piše tamo. - stranice XII-XIVArheolozi uvijek nešto govore o starim Rimljanima, pa nas je to ponukalo da se osvrnemo na benkovačke Rimljane. -

stranica XVTi su naši Rimljani živjeli u Podgrađu, krševitom kraju. Tamo sad živi Božo Bačić, koji obrađuje krš. – stranice XVI-XVIINastavljamo u lokalnom koloritu. Na redu je gastro rubrika, što imaju sve tiskovine koje drže do sebe. Ugostiteljski

specijaliteti i običaji tema su članka na stranicama XVIII i XIX. Tamo je i recept za pripremanje jednog jela, pa se nakon čitanja možeš baciti na kuhanje.

Duplerica je rezervirana za kratki predah. Iskoristi ga da se prisjetiš nekih članaka iz prošlih brojeva koji sad svi zajedno čine članak u ovom broju i tako opet žive novim životom, ljepotom i čistotom. Kako naš list ima XL stranica, podijeli s II, i zaključuješ da je duplerica na stranicama XX-XXI.

Odlučili smo produžiti predah i na sljedeću stranicu, dakle XXII, pa smo tu stavili malo enigmatike. Znamo da voliš rješavati osmosmjerke, palindromne rebuse i učahurene anagrame.

Sad je dosta predaha. Prelazimo na recesiju. – stranica XXIII Redovita rubrika brontulanja na temu života u malom gradu (nema kina i to) nije izostala ni ovaj put. – stranice XXIV-XXVJedna od vječnih tema evropske književnosti i umjetnosti, zidovi, čiju metaforiku ne treba posebno objašnjavati, obrađena je na strani-

cama XXVI-XXVII.Fenomen protoka vremena na dob ljudi u školi, profesora i učenika podjednako, tema je koja će ti privući pažnju u dva članka na strani-

cama XXVIII-XXIX. (Što bi tek sve Rimljani bili postigli da su se malo ugledali na Arape.)Evo i sporta, konačno. – stranice XXX-XXXIIdemo dalje. Čini to i karoca. Nije ti jasno? Otvori stranice XXXII-XXXIII.Književnost je na stranici XXXIV.Film je na stranici XXXV.Glazba je na stranici XXXVI.Moda je na stranici XXXVII.Zadnje štivo je dnevnik Zelene, koju je nakratko uznemirila Pametna, ali uskoro su postale nerazdvojne. – stranice XXXVIII-XXXIXNa zadnjoj stranici je Buzz Lightyear, samo što ga ti ne vidiš jer je otišao u beskraj i onkraj.Negdje je i nagradna igra, ali ne možemo sad tražiti gdje. Već ćeš je nekako naći. (Ionako nije neka nagrada.) Eto. Sve si pročitao i

pogledao. Ako nisi zadovoljan, odi do kioska i kupi OK.

impr

es

sum

stranica IIIgrafiti X

Pred vama je još točno XXXVII stranica uzbudljivog štiva koje ste nestrpljivo

čekali proteklih godinu dana, a za nama je, evo, i X. izdanje ove tisko-vine. Nakon opsežnog razmatranja svih mogućih načina obilježavanja ovog važnog jubileja, kao, na primjer, reprint svih dosadašnjih brojeva uvezanih u jedno tvrdoukoričeno divot izdanje, ili, recimo, ručno bo-janje ovogodišnjeg broja, odlučili smo se, ipak, za jeftinije i praktičnije rješenje - povratak, samo prigodni, starom dobrom rimskom načinju bilježenja brojki. Zašto? Pa, zato jer je jeftinije i praktičnije, a usto

je i neobično, neočekivano, zbunjujuće i edukativno. Osim toga, odvlači pažnju od ozbiljnih problema, koji bi nas, možebitno, opterećivali. Nadalje, uvidom u sadržaj našeg časopisa, vidljivo je da nas dosta zaokupljaju teme vezane za antičku rimsku povijest i civilizaciju. Pored toga, broj X (a ovo je, X. broj) piše se jednako kao i slovo X, kojim označavamo prvu matematičku nepoznanicu, dakle nešto tajanstveno. I konačno, benkovački sajam (o kojem u ovom broju nema ni riječi) održava se uvijek X. dana u mjesecu.

Osim već navedenih antičkih rimskih sadržaja, u našim ćete novinama, kao i uvijek, naći još sijaset aktualnih tema iz svijeta školstva, kulture, politike i gos-podarstva. Jedna od njih je svakako i ta nesretna recesija o kojoj javljaju i ko-lege iz drugih medija, što tiskanih, što elektroničkih. Čini se da je to nešto jako važno, pa smo odlučili da je i za nas ne-zaobilazno. Ispostavilo se da je recesija

neraskidivo povezana s gospodarstvom, pa stoga ne čudi da, kroz nekoliko razgovora i komentara, donosimo i neke dublje anal-ize tog područja, s osobitim naglaskom na turizam i ugostiteljstvo.

Naći ćete, naravno, sve naše tradicionalne rubrike - nitmr, dnevnik i retro, a uvodimo i jednu novu - kutak za enigmatiku, za koji se nadamo da će vam prikratiti duge i dosadne zimske večeri. Nismo zaboravili ni nagradnu igru, a vjerujemo da ćete sa zani-manjem pogledati i duplericu, koja nas podsjeća na slavnu prošlost.

(grafiti | X)

uvod

grafiti Xstranica IV

Od Grafita do Grafita

KRONOMETARdogađaji

Isto davno, ali manje

Srednjoškolski web portal Zadarske županije, popularni “Ri-vaOn”, raspisao je nagradni natječaj za najuspješniju digitalnu fotografiju srednjoškolaca fotografa pod nazivom “Oko učenika”. Tema natječaja je “Vrijeme”. Na natječaj je pristiglo ukupno 189 fotografija, koje su poslala 64 učenika iz 13 škola naše županije, a među njima je stručno povjerenstvo odabralo 30 radova, koji su predstavljeni na izložbi i koji su u konkuren-ciji za nagrade. Izložba je održana u svim srednjim školama naše županije, a završna svečanost i proglašenje najboljih upriličeno je 6. svibnja u Arsenalu u Zadru. Među 30 slika u konkurenciji našla se i fotografija “Trapa” Marije Magdalene Bačić, a koja je poznata i s naslovnice prošlih Grafita.

Jako davno

Dok ste vi strpljivo brojali dane do izlaska

novog broja Grafita, mi smo morali predstavljati

prošli broj široj okolini Benkovca, tojest ostatku

Hrvatske. U tu svrhu krenuli smo na turneju

do Šibenika, gdje se čitava tri dana održavala

jedna interesantna literarno-dramsko-novinarska

manifestacija, neobičnog imena LIDRANO (nešto

dijalektalno). Tamo je Danijela Čuić predstavila

svoju novinarsku analizu položaja benkovačkih

filmofila pod naslovom “Stari, ne pitaj”, a Mari-

jana Kardum je prezentirala cijeli časopis.

Davno, ali svježe u sjećanjuKad je riječ o obrazovanju kao takvom, onda valja priznati da je najveću pažnju privukla jedna novotarija u načinu završavanja srednje škole u nas - državna mat-ura. Tih je dana (bolje rečeno tjedana) školu prožela prilična doza nervoze, kako kod maturanata, tako i kod nastavnog osoblja. Na kraju je sve dobro završilo - svi su maturirali i upisali se na fakultete.

Da nema ove rubrike, svi bi oni eventi koji periodično ustalasaju našu, po nekim kriterijima, jednoličnu sva-

kodnevicu, brzo pali u zaborav. To ne možemo nikako dopustiti!

slike

: Kar

la P

avlo

vić,

Ivic

a Vu

lelij

a, m

ar@

, jp

stranica Vgrafiti X

Iznimno nedavno

Opet nešto u Gradskoj knjižnici (stvarno ih mora-

mo pohvaliti). Potkraj prošle godine održana je pro-

mocija prve knjige pjesama Lucije Justić, “Ja sam dite

kamena”. Iako je zimski odmor učenika već nastupio,

ovaj je događaj privukao masu ljubitelja poezije, što

učenika, što profesora. Grafiti su, samo da podsjeti-

mo, još prije godinu dana predstavili Luciju i njen

rad. Potražite to, pa ćete vidjeti.

događaji

Relativno nedavno

Cilj ovogodišnjeg posjeta našem glavnom gradu bio je MSU - Muzej suvremene umjetnosti, novootvoreni zabavni park nedaleko Avenue Malla. MSU je tek nedavno otvoren, tako da ima samo jednu pravu atrakciju - dvostruki tobogan. Ovisno o afinitetima i potrebi za adrenalinom, profesori i učenici birali su hoće li se sjuriti vrtoglavom brzinom s trećeg kata ili, nešto smirenijim tempom s drugog, ili posve blagim spustom stepenicama. Valja napomen-uti, da je MSU bogat raznim drugim sadržajima - slikama, fotografijama, skulpturama, instalacijama, video radovima i drugim art objektima, koji se mogu razgledati dok se penjete za ponovno spuštanje.

Budući da je nakon tobogana ostalo još dosta vremena, izletnici su navratili i do starih prijatelja u Klovićevim dvorima gdje se moglo vidjeti što su sve antički Grci (a zna se kako su oni bili vrijedni) radili po Hrvatskoj (koja to tad nije bila).

Prilično nedavno

Kad se prije koju godinu prihvatio digitalne

fotografije i počeo bilježiti svijet oko sebe,

računopolagatelj (?!)? naše škole Ivica Vulelija

nije se baš zamarao razmišljajući o javnom

izlaganju svojih uradaka. Međutim, prošlog

studenog multimedijalna dvorana Gradske

knjižnice u Benkovcu bila je pretijesna za

sve one znatiželjnike koji su je napunili da

bi pozdravili otvaranje prve izložbe njegovih

fotografija. U vrlo toploj atmosferi, uz pri-

godne riječi ravnatelja knjižnice Mile Marića i

dogradonačelnika Benkovca Mirka Erstića, uz

par glazbenih brojeva i poneku Ivinu pošalicu,

otvorena je izložba pod naslovom “Macro,

Micro & Portraits”. Izloženo je tridesetak slika

podijeljenih u tri kategorije iz naslova: velike

i male stvari, te portreti. Ivica se pobrinuo da

otvaranje bude još veselije pa je, po načelu

“slikaj i darivaj”, odlučio tri uokvirene fotograf-

ije podijeliti posjetiteljima koji su na prigodnoj

lutriji imali najviše sreće.

grafiti Xstranica VI

nadareni

U srijedu XXIX. prosinca MMX. godine u XIX sati Gradska knjižnica u Benko-vcu bila je poprištem vrlo interesantnog kulturnog događaja. Riječ je o predstavl-janju knjige naše učenice Lucije Justić, pod naslovom “Ja san dite kamena”.

Ova knjiga, osim što je zbirka pjesama, ujedno je i književni prvijenac mlade autorice, koja se već dosad istakla brojnim nastupima na LIDRANO-u, te na mnogim drugim književnim priredbama. Nema sum-nje da je ovo bio jedan od većih kulturnih događaja u našem gradu, bar što se tiče književnog stvaralaštva. Da je tome tako svjedoči dobra posjećenost i popraćenost u lokalnim medijima. Kao što rekoh, odaziv je bio dosta dobar, iako je prema nekim mišljenjima manjkalo profesorskog kadra naše škole, čast izuzecima. Oprostit ćemo im jer znamo da ih je ponijela praznička atmosfera i više od nas (učenika). Većinu

auditorija je činilo stručno osoblje, počev od ravnatelja naše škole g. Josipa Perana. O zbirci su govorili ravnatelj Gradske knjižnice Benkovac g.Mile Marić i, osobito nadahnuto, ravnatelj zadarske Znanstvene knjižnice g. Miro Grubić (ujedno i recezent knjige). Bilo je tu i duhovnih pastira, predstavnika spon-zora i mnogih drugih znatiželjnika.

Međutim, posebnu draž cijeloj ovoj manifestaciji su dali mladi glaz-beni umjetnici i recitatori pjesama, koji su ujedno pokazali svoj talent u dijelu programa koji je bio rezervi-ran za njih. Kao što sam najavio prethodnim mislima, program manifestacije je bio vrlo dobro zamišljen, tako da su se izmjenjivala predavanja maloprije spomenu-tih djelatnika kulturnog života, u čijim su se obraćanjima mogle prepoznati samo hvale i

lovorike, sa recitacijama pjesama iz zbirke, koje su bile vrlo dojmljive, tako da nije bilo strano vidjeti ni pokoju suzu. U program je bila ukomponirana i glazba, vokalna – u izvedbi zbora i solista, i instrumentalna – izvedena na gitari i glasoviru. Uzevši u obzir sve ovo, i dodavši domjenak na kraju, možemo mirne duše konstatirati da je ova večer bila veoma zanimljiva.

Na kraju se moramo osvrnuti i na sam sadržaj zbirke, a naročito na pjesme pisane ikavskim govorom ovog dijela ravnokotarskog kraja. U ovim pjesmama se uistinu oslikava ne samo duh, već i način života i običaji našeg čovjeka. Mislim da neću pretjerati ako kažem da je ovo oda ravnokotarskom čovjeku, njegovom jeziku i kulturi. Iznad svega, ovo je rapsodija naše ikavice, našeg zaboravljenog blaga; starih izraza, koje mogu istinski prepoznati i razumjeti samo oni koje je ikavicu naučila majka i izrodila ova kamenita gruda čiju ljepotu znamo samo Bog i mi.

Filip Guzić | G IIII

slika

o: Iv

ica

Vule

lija

Održano javno predstavljanje zbirke pjesama Lucije Justić

Lirika iz kršaU benkovačkoj Gradskoj knjižnici predstavljena je prva knjiga pjesama naše maturantice Lucije, “Ja san dite ka-mena”. Kako i priliči, njen je književni prvijenac doživio toplu dobrodošlicu (uz poneku suzu) i odmah se pridružio brojnim kolegicama i kolegama na policama knjižnice. Ne sumnjamo da će ga slijediti i druge Lucijine knjige, i na tim poli-cama zauzeti barem jedan metar.

stranica VIIgrafiti X

razgovor

U Gradskoj knjižnici u Benko-vcu početkom studenog je ot-vorena izložba pod nazivom “Macro, Micro & Portraits”, fotografa amatera Ivice Vule-lije. Ivica je rođen MCMLXXXI u Benkovcu, pohađao je našu školu, sada studira poslovnu ekonomiju i financije u Biogradu, zaposlen je u našoj školi, a u slobodno vrijeme putuje i bavi se digitalnom fotografijom. Sve fotografije su nastale u vrijeme kada Ivica nije ni razmišljao o izložbi. Nadamo se da će ih

ubuduće biti još.Nedavno je otvorena, i još traje,

vaša prva izložba fotografija “Macro, Micro & Portraits”. Koji su vaši doj-movi kakvi su komentari ljudi?

Moji dojmovi su izvan očekivanja, iznenađujuće puno ljudi, sve u svemu

odlično, ja sam zadovoljan, nisam očekivao toliki odaziv. Komentari su dobri, drago mi je što se fotografije sviđaju mojim kolegama koji se također bave digitalnom fotografi-jom, ostali su iznenađeni da je jedna prva izložba tako posjećena, tako postavljena, jer kažu da nije bitno je li slika dobra ili ne, nego kako je postavljena.

Iako ste tek amater možete li nam reći što je potrebno za dobru fotografiju?

Uvijek trenutak i strpljenje, ne tehnika.

Koliko dugo se bavite fotografi-jom?

Ne dugo, zadnje 2-3 godine. Važno je istaknuti da su sve fotografije koje su izložene nastale prije nego što sam znao da će biti izložbe. Radio sam ih samo za moj gušt.

Da li bavljenje fotografijom za vas

predstavlja hobi ili biste se s time htjeli profesionalno baviti?

Ja ću i dalje slikati na isti način kao i dosad, za svoj gušt, ako nekad izložim opet, izložim.

Koje motive najviše volite uhvatiti svojim “digitalcem”?

Sve volim, prirodu, ljude, životinje, sve.

Postoji li neka fotografija koja vam je posebno prirasla srcu?

Svaka fotografija je posebna, no niti jedna mi nije bolja od ostalih. Sve su mi drage i obično mi srcu prirastu one fotografije koje su nastale tamo gdje mi je bilo lijepo i gdje me nešto vuče.

Znamo da pored stalnog posla u našoj školi istovremeno studirate poslovnu ekonomiju i financije u Biogradu. Također znamo da je vaša velika ljubav fotografija. Možete li nam reći nešto što ne znamo o vama, a moglo bi zanimati naše čitatelje?

Osim fotografije moja velika ljubav su i putovanja. Uz studiranje i posao nisam u mogućnosti odvojiti mnogo slobodnog vremena, ali ono malo provodim na putovanjima na koja uvijek nosim svoj “digitalac”.

Koje vam je dosad najdraže mjestokoje ste obišli?

Najdraže mjesto u kojem sam bio je Osijek.

A vani? Gdje ste najdalje bili?U našoj regiji, Italija, Crna Gora, a

najdraže mi je Sarajevo.Posao i fakultet vam sigurno oduz-

imaju mnogo vremena. Što najradije, osim bavljenja fotografijom, radite u slobodno vrijeme?

Osim fotografije, pa nemam baš puno slobodnog vremena s obzi-rom da radim do XV sati, a u XVI već trebam biti na fakultetu, tamo osta-jem do X navečer i tako svaki dan.

Andrijana Kardum | G II

Povodom izložbe fotografija Ivice Vulelije

Trenutak strpljenjaRazgovaramo s Ivicom Vulelijom, računopo-lagateljem naše škole. Položio nam je račune o tome kako ga osim rada u našoj školi i studiranja, vesele i slike koje stvara svojim “digitalcem”.

slika

la: K

arla

Pav

lovi

ć |

G II

slika

o: Iv

ica

Vule

lija

grafiti Xstranica VIII

Ima, naravno, i mnogo starijih škola od naše, ali pedeset godina je, također, jedna nezanemariva brojka. U tih pedese-tak godina njezinog postojanja kroz nju je prošlo puno generacija, među kojima su mnogi od naših roditelja. Pola stoljeća je sasvim dovoljno da već možda neki učenici imaju i djeda ili baku koji su bili učenici u ovoj našoj ustanovi.

Naravno, vremena su se uvelike promi-jenila, pa teško da bi i naši roditelji, a kamoli bake i djedovi, mogli prepoznati školu kakva je danas. Da bismo malo rasvijetlili povijest, obratili smo se svjedocima davnih početaka. Naša profesorica hrvatskog jezika Marijana Bodulić ne samo da već XXXVI godinu kontinuirano predaje u našoj školi, nego je bila i učenica druge generacije benkovačkih gimnazijalaca. Ona o tim prijašnjim vremenima govori sa puno žara i lijepih uspomena.

Prije su mladi imali više poštovanja pre-ma profesorima, cijenile su se neke stvari puno više nego danas, kao npr. putovanja i izleti, na kojima se moglo postići kvalitetno druženje, ali bez prevelikog trošenja. Dok

prošlost

mi danas često idemo na razna jednodnev-na putovanja, na primjer u Zagreb u posjet muzejima, Interliberu, izložbama i slično, u ono vrijeme su bili zadovoljni i odlaskom na Kličevicu. Odnos učenika i profesora bio je bitno drugačiji – bilo je više respekta i discipline, i učenici nisu imali toliko slobode kao što je mi danas imamo. S profesorima je komunikacija bila drugačija – profesori

su uglavnom tumačili gradivo s pozicije au-toriteta, dok bi učenici sjedili i pasivno slušali nastavu. Danas se u školi preferira dvos-mjerna komunikacija učenika i profesora.

Bježanje sa sata bila je rijetkost, a ako bi slučajno neki učenik u kasnim večernjim satima ostao vani duže od sedam sati i pro-fesor bi ga sreo, sljedeći dan bi mu slijedilo ispitivanje. Možda je nama čak to pomalo smiješno, ali prije je to bilo tako. Nerijetko se koristila i ona sad već stara metoda šibom po ruci, koju su nam želeći je što prije zaboraviti prepričavali naši djedovi i bake.

Spomenuti ćemo također i neke zanim-ljivosti o kojima nam je, osim profesorice Bodulić, ispričala i gospođa Anka Zrilić, učenica prve gener-acije tadašnjeg područnog odjela zadarske Gimnazije Vladimira Nazora. Kasnije

Crtice iz prošlosti škole

Prvih pola stoljećaPribližava se zlatna godišnjica od pokretanja srednjoškolskog obrazovanja u Benkovcu. Nekadašnji učenici dolaze sad na roditeljske sastanke i dovijaju se da li opravdati baš svaki izostanak.

se škola zvala Srednja škola „Ivo Lola Ribar“, pa još i Centar odgoja i usmjerenog obra-zovanja „Ivo Lola Ribar“.

Današnja učionica kemije i ured pro-fesora Habuša bile su spojene i to je bila dvorana za tjelesni odgoj, a u njoj su se održavali i sati plesa. Kad već spominjemo ples, valja spomenuti da je prvi maturalni ples održan u Domu JNA, kasnijem Domu HV i sadašnjem Domu kulture. U tu se ustanovu išlo i u kino. Škola je posjedovala i čitavo jedno poljoprivredno imanje, koje su održavali u izvannastavnim aktivnostima. Njih je tada bilo mnogo, kao, na primjer, pošumljavanje, čišćenje tvornice, ples, i mnoge druge.

U prvim generacijama učenici su obavezno morali nositi razredne kute, odnosno kecelje. Pravila uniformiranosti bila su vrlo stroga. Zanimljivo je da na pitanje tko je tada bio profesor engleskog jezika nemamo odgovor, jer engleski jezik tad uopće nije bio uveden, nego se učio ruski jezik.

Neke od tada normalnih i svakodnevnih stvari danas jedva možemo i zamisliti i tjeraju nas na smijeh. Mi, današnje generac-ije ove škole, niti ne razmišljamo kako smo ipak, u odnosu na naše roditelje, i sve ostale prošle generacije, koje su kročile ovom školom, u prednosti. Kako prije nije bilo toliko fleksibilnosti kao danas, uživamo neke veće slobode, i kako bi se prilagodili na neka stroža pravila teško je zamisliti. Ipak, bilo je zanimljivo vratiti se u prošlost i vidjeti na kojim se temeljima gradila ova škola.

Tina Vuletić | E III

Ako malo bolje pogledate, vidjet ćete da ove dvije slike imaju nešto zajedničko, iako je od snimanja prve i druge prošlo skoro L godina.

foto

: Kar

la P

avlo

vić

| G

II

stranica IXgrafiti X

mladost

Svi smo se mi barem jednom za-pitali postoji li uistinu razliku između nas (benkovačkih srednjoškolaca) i njih (zadarskih nam kolega)? Većina se slaže da postoje razlike što se tiče samog Zadra i mogućnosti koje djeca koja su tamo imaju, dok neki smat-raju da postoje i razlike u odjevanju, ponašanju, pa čak i u nekim elemen-tima školovanja!

Stereotipno gledano, mi bismo za njih bili tzv. primitivci, a oni nama gradska elita. I dok se teorije o nama i njima samo nižu, odlučili smo upitati našu profesoricu fizike Biljanu Kereš kako ona gleda na ovaj fenom-en, budući da ona ima informacije iz prve ruke. Profesorica naime, osim u našoj, predaje i u Zadarskoj privatnoj gimnaziji. Evo što smo doznali.

Profesorice, pošto predajete u obadvije gimnazije i znate „kako stvari stoje“, možete li nam proko-mentirati ovu „teoriju o razlikama“?

Što se tiče te teorije, moje mišljenje je ipak malo različito. Kako predajem i ovdje i u Zadru, imam nekako drugačiji pogled od vas na sve to. U biti, sve se svodi na to da vas ja gledam kao učenike, tako da doista ne vidim neke veće raz-like. Nekakve trzavice valjda postoje oduvijek među onima koji ovdje pohađaju školu i onih koji su tamo. Ne želim ulaziti u to što ste vi njima ili oni vama, ali pošto predajem i ovdje i u Zadru, smatram da nema baš nikakve razlike. Učenici koji su u Za-dru imaju, mogli bismo reći, mnogo više mogućnosti, ali dosta njih to ne koristi. Nekako ih je previše i profe-sori se ne mogu svima posvetiti, dok je vas ovdje manje i profesori s vama mogu ostvariti jako dobar kontakt.

Što se tiče vaših učenika iz privatne gimnazije, imaju li oni određene povlastice, s obzirom da je to ipak privatna gimnazija?

Na mom satu apsolutno nema nikakvih povlastica zbog tog što su iz privatne gimnazije. Drugim riječima, oni nemaju ništa više ili manje nego što to imaju učenici ovdje. Princip je svugdje isti. Cijeni se učenikovo vladanje, znanje, a ne podrijetlo ili imovinski status.

Što je s odnosom učenika i profe-sora i vladanjem na satu?

Što se tiče školske svakodnevice, tamo je malo drugačije nego ovdje. Učenici mogu zatražiti dodatne sate, pa čak i nedjeljom. Informatička učionica im je dostupna tokom cijelog dana. Sami učenici su, kako bi se reklo, malo živahniji, ali su jako

vrijedni i dosta uče, trude se, priku-pljaju mnoštvo informacija. Profesori se dosta angažiraju oko njih. Svaki njihov izostanak s nastave pomno se prati i odmah se rješava u komu-nikaciji s roditeljima.

Postoji li neka razlika u načinu predavanja, osjetite li je vi kad ste ovdje i u Zadru?

Pa, što se mene tiče, ja ne vidim nikakvu razliku. Isto predajem i ovdje i kod njih. Svaka škola ima neko svoje obilježje, nešto što je čini drugačijom. Lijepo je kad postigneš s učenicima prijateljski odnos, normal-no da se pod tim prije svega podra-zumijeva poštovanje, moje prema učenicima i njihovo prema meni i predmetu.

Nakon ovog intervjua dolazimo do spoznaje da je naš Benkovac „Amerika u malom“. Možda nema-mo ogroman kolodvor kao oni, ali i ona naša dva-tri perona imaju neku svoju draž. Ne možemo za vrijeme odmora otići kupiti poslastice u „Donata“, ali mi zato imamo naš „dučančić“. Nije vrijedno trošiti riječi na prepucavanje oko toga tko je bolji i tko ima bolje uvjete, jer iako imamo ponešto različitoga, jedno je isto. I mi i oni pripremamo se za odlazak u svijet, neki novi početak gdje vrijede nova pravila.

Tina Erceg | G III

Kolokvij o razlikama i sličnostima

Mi i oni, oni i miOdlučili smo se raspitati ima li istine u tome da je između Zadrana i nas više razlika nego sličnosti. Odgovor smo, naravno, znali i prije (generalizacije su u pravilu promašene), ali tema nam je dobro došla da malo popričamo s profesoricom Kereš.

foto

: Mar

ija G

uzić

| G

III

grafiti Xstranica X

kola i ostali plesovi. Vjerujemo da će mnogi turisti prepoznati sve ovo što je jednim djelom i zaštićeno na svjet-skoj razini, a djelovi toga su prisutni i u našem benkovačkom kraju.

Za one koji su skloniji sportskom

životu, nudimo nogomet, rukomet, ili bilo koji sport izvediv u okviru naših infrastrukturnih potencijala. To ne znači da ćemo se ograničiti samo na postojećem, nego postoji mogućnost proširenja ponude ako bude interesa gostiju. Možemo im iznajmiti “Velebi-tov” stadion ili špotrsku dvoranu za

“turističke” cijene, pa će se olakšanog džepa lakše rekreirati.

Posebna stavka je seoski tu-rizam, koji bi se organizirao u domaćinstvima benkovačke okolice, koja bi morala ispoštovati neke stand-arde da bi poslovanje bilo na visokom nivou. Da ovdje opišemo što se sve zanimljivo i korisno može vidjeti ne selu, trebalo bi nam pola “Grafita”, pa ćemo situaciju prikazati ukratko. Prvo, za svaki rad i boravak na zraku

najvažnija je dobra hrana. Tako bi se gosti upoznali sa gastronomskom ponudom, a nakon degustacije delicija i kapljice, počeli bi trošiti kalorije u vidu rada, tj. šetnje i razgle-davanja. Najaktualniji poslovi bi bili popraćeni veselim društvancem s fo-toaparatima, koji pomažu oko posla,

a na kraju sve te “gušte” dobro plate. Ima li što od toga bolje!? Strancima-vinoljupcima ćemo, uz prodaju, pokazivati nas-tanak benkovačkih vina uz obilazak vinograda na svim lokalitetima, po mogućnosti pješice, tako da se poslije mogu okri-jepiti domaćom hranom. Osim toga, poveli bi ih u berbu maslina, grožđa, smokava, rajčice, itd. Nakon toga bi sudjelovali u pripravi gotovih proiz-

Znamo da će se mnogi nasmijati kada čuju riječi “Benkovac” i “tu-rizam” u istoj rečenici. Taj smijeh, međutim, dolazi od neznanja i pod-cjenjivanja svoga grada. Promotrimo li malo modernu turističku ponudu i potražnju, doći ćemo do zanimljivih spoznaja. Imućniji žitelji Europe i svi-jeta, ili bar oni višeg životnog stand-arda, pokazuju veliko zanimanje za relativno nepoznate destinacije, koje imaju bogatu ponudu. Vjerojatno vam ni sada nije jasno što Benkovac ima sa svime ovime? Pa, upravo je Benkovac odgovor na pitanje ovih potencijalnih turista iz Europe i svijeta. Oni traže mirna, čista mjesta s bogatom kulturnom i povijesnom ponudom, gastronomijom, se-oskim turizmom, itd. Sve ove stavke možemo prepoznati u Benkovcu i njegovoj okolici.

S kulturno-povijesnog repertoara možemo im ponuditi brojne crkve, benkovački kaštel, nedaleku Asseriju i razne ostatke davne prošlosti kojima ovo područje obiluje. Klapsku pismu će im prezentirati naša benkovačka klapa, a starinske plesove, pjesme i običaje upriličit će benkovačko i druga kulturno-umjetnička društva. Folkor i nema-terijalna baština su cijen-jeni u svijetu jer pomalo izumiru. Posebice su zan-imljivi starinski napjevi,

Benkovački kraj savršena je turistička destinacija za moderne Evropljane željne čistog zraka, bazične rekreacije i zdrave hrane.

gospodarstvo

Sve je više turista. Što ih to privlači?

Benkovac za turiste

Bilo bi lijepo za nekoliko godina čuti barem pet stranih jezika na ulici, vidjeti registracije stranih zemalja i biti dio tada već kozmopolitskog Benkovca.

stranica XIgrafiti X

voda i ponijeli bi kući Mediteran u bocama staklenkama. Sve ovo ne bi bilo ostvarivo bez prekrasnog krajo-lika i prirode, koji su samo još jedan razlog zbog kojeg se isplati doći. Boravak na svježem zraku i u toploj klimi je odlična alternativa nasuprot hladnoće i magle bogatog Sjevera.

Spominjući sve ovo, ne možemo se oteti dojmu da se mi na neki način stidimo sela, jer ga već poslovično doživljavamo kao nešto primitivno i pogrdno i želimo ga se otarasiti. Dok su druge zemlje prepoznale, a bogme i unovčile svoje poten-cijale, mi mudrujemo bez pokriča i propuštamo zaradu. Zamislite koliki bi bio profit od turizma da na selo i u zaleđe dođe onoliko turista kao na obalu. Mislim da im možemo ponu-diti čak i više, samo nam nedostaje organizacija i promidžba.

Grad Benkovac se mora više angažirati i osvijestiti svoje po-tencijale kako bi se uključio u bespoštednu turističku utrku. Bit će nužno napraviti i neke preinake u infrastrukturnom i smještajnom pogledu; tj.za šopingholičarske egzibicije turista, posebno kad je riječ o domaćim proizvodima. Ovom prilikom se moramo posebno osvr-nuti na derutno zdanje benkovačkog hotela, koji je u prijašnim vremenima bio ponos Benkovca. Dovoljno je čuti priče naših roditelja da steknemo dojam da je to bilo mjesto kul-ture i razvoja čitavog ovog kraja. U ovakvom stanju kakvo je danas, ne služi na čast ni građanima ni lokalnoj samoupravi. Obnovom hotela stvorili bi se preduvjeti za razvoj turizma, ali i samog grada koji bi raspolagao jednom takvom reprezentativnom građevinom. Nadamo se da nije zaboravljen, nego da čeka bolja vremena. Ali ni ovo neće biti problem kada se turizam pokrene. Zasada su sve ovo samo lijepe priče i želje, ali se iskreno nadamo da će se situacija popraviti. Bilo bi lijepo za nekoliko godina čuti barem pet stranih jezika na ulici, vidjeti registracije stranih zemalja i biti dio tada već kozmo-politskog Benkovca.

Filip Guzić | G IIII

gospodarstvo

grafiti Xstranica XII

nitmr

Diplomirani arheolog Marin Ćurković ravnatelj je i ujedno jedini zaposlenik Zavičajnog muzeja u Benkovcu. K tome još radi na iskopima na našem najpoznatijem arheološkom lokalitetu Asseriji. Iako vrlo zauzet onime što, kao i svi dosadašnji gosti ove naše rubrike, mora raditi, rado je odgovorio na naša pitanja.

Po mojem mišljenju imate jako zanimljivo i zabavno zanimanje. Zašto ste ga odabrali?

Sve je počelo još od srednje škole jer sam jako volio povijest, povijesne znanosti, te sam nakon toga up-isao fakultet povijesti i arheologije zajedno. Tada sam se počeo jako puno baviti poviješću, ali me životni put odveo u arheološku struku. Tijekom studija dosta sam radio po arheološkim terenima, tako da sam

se nakon završetka fakulteta zaposlio u Arheološkom muzeju u Zadru, gdje sam radio godinu dana. Kada mi se pružila prilika da dođem u vaš grad Benkovac, da tu pokažem svoje znanje i da krenem u osnivanje vašeg muzeja, pristao sam bez oklijevanja. I tako je krenula moja životna priča sa poviješću i arheologijom.

Je li teško biti arheolog u Hrvat-skoj?

Pa dosta je teško. Posao arheologa nije baš jednostavan, arheološki posao nije samo uredski. Arheolog je stručnjak koji veliki dio svog posla provodi na terenu, njegov posao ne ovisi o vremenskim uvjetima. To je jako zanimljiv posao, prije svega prvi istražujete povijest koja je tu, ljude koji su tu živjeli prije vas, kompletan njihov život. Uza sve to, stanje u Hrvatskoj je jako dobro što se tiče arheološke struke, ima jako puno

istraživanja i naše Ministarstvo pruža podršku arheološkoj struci tako da istraživanja napreduju i jako je lijepo biti arheolog.

Znači postoji mogućnost napre-dovanja u poslu?

Struka pruža jako puno mogućnosti za napredovanje zbog velike površine neistraženih lokaliteta. Konkretno, na našem benkovačkom području postoji preko sto arheoloških lokaliteta od kojih je istraženo tek nekih desetak posto.

Ima još jako puno posla u našem kraju?

Da, pred nama je još puno po-sla, ovo je samo jedan mali uvod. Benkovački kraj je centar stare hrvatske države. Ljudi su živjeli ovdje od prapovijesti - najstariji nalazi su od prije 50000 godina. Konstantno naseljavanje ovog prostora ostavilo je svoje bogate materijalne tragove i samim tim pruža mogućnost za brojna istraživanja i spoznavanje povijesti.

Da ponovno možete birati biste li odabrali isti posao?

Bih, uvijek, jer kao što sam na-veo, posao je jako zanimljiv i pruža mogućnost napredovanja, spozna-vanja nekih novih stvari, otvaranja novih stranica u povijesti i uživanja u njoj.

Biste li preporučili zanimanje arhe-olog onima koji ne znaju kamo poslije Srednje škole?

Svakako bih. Iako moram reći da je problem arheološke struke, a donekle i povijesti, relativno slaba mogućnost pronalaska posla. Prilično je teško, jer je to struka u kojoj čovjek, koji se zaposli, ostane 30-40 godina, svoj cijeli radni vijek. Međutim, posao je iznimno zanimljiv,

Netko i to mora raditi

Krampom do spoznajeIako većina arheologa ne provodi svoje radno vrijeme kao Indiana Jones, čini se, ipak, da je to jedno prilično zabavno zanimanje, koje, između ostalog, uključuje i nekakvo kopanje. Frezanje se ne spominje. Više o tome zna Marin Ćurković, ravnatelj Zavičajnog muzeja. To je ono tamo gore, na Kaštelu.

foto

: Kar

la P

avlo

vić

stranica XIIIgrafiti X

nitmr

bogat i, zahvaljujući Ministarstvu kul-ture i našim institucijama, sve je više novih muzeja i sve više radnih mjesta za mlade arheologe.

Kako izgleda jedan vas tipičan radni dan?

Jedan tipičan radni dan u muzeju započinje dolaskom u instituciju, u naš muzej koji se nalazi u Kaštelu Benković, zatim pregled dolaska pošte, komunikacija s kolegama i na-kon toga se kreće s obradom, pregle-dom građe, započinju se istraživanja koja se rade unutar muzeja: in-ventarizacija, katalogizacija, to je taj uredski posao i obrada građe koja se vadi. A na terenu, ujutro se nalazi s ekipom, dogovaraju se poslovi koji će se taj dan napraviti i kreće se s istraživanjima, ovisno s sondama gdje se građa prikuplja i obrađuje. To znači da se zapisuje sve što je nađeno, jer je dokumentacija jako bitna. Sve što je nađeno kasnije se obrađuje u kabinetskom radu, u uredima - sav materijal se popisuje i sprema.

Da li na vaš rad utječu vremen-ske granice za dovršetke radova na nekom arheološkom nalazištu? Postoje li strogi rokovi?

Da, postoji nešto što se zove zaštitno istraživanje, gdje prilikom gradnji zgrada, cesta, autoputova, plinifikacije i slično, tim stručnjaka ima određeni vremenski rok u kojem to treba obaviti. Zato naše radno vrijeme ne traje osam sati, nego

ovisi o vremenskim rokovima - to može biti i po 12 sati kako bi se što prije završio posao koji je ugovoren. Sustavna istraživanja se, za razliku od toga, odvijaju dugi niz godina. To su dugoročni projekti da bi se ve-lika naselja, poput Asserije, mogla prezentirati širokoj javnosti.

Koje je vaše najveće dosadašnje otkriće ili uspjeh?

Radio sam na dosta terena i teško je izdvojiti nešto što je najreprezen-tativnije, međutim, po meni, najbolje što sam dosad pronašao su dva mramorna kipića, likove malih nimfi, što je vrsta ženskih božanstava, kako nose amfore s vodom. Pronašao sam

ih dok sam još radio u Zadru, u crkvi sv. Nikole, i ostavile su na meni trajan i neizbrisiv osjećaj.

Kakav je osjećaj skinuti veo zaborava s nekog razdoblja svojim otkrićem?

Teško se to može riječima opisati. Zamislite nešto što je više tisuća godina stajalo u zemlji, nitko to prije vas nije radio i vi prvi otvarate, pron-alazite i stvarate priču. Taj osjećaj se stvarno teško može opisati, a jedin-stven je i vjerujte mi neponovljiv.

Je li teže svoja otkrića predstaviti javnosti, koja je željna senzacija, ili je teže osvijetliti neki dio povijesti u znanstvene svrhe?

Javnost očekuje vidjeti neke “li-jepe” nalaze, zanimljive stvari, poput Apoksiomena, ali mi se tu srećemo s puno više problema. Mi, naime, osim tih “lijepih” nalaza, pronalazimo i ogromne količine, primjerice, neu-glednog keramičkog materijala koji široj javnosti nije zanimljiv, ali on nama pomaže u rasvjetljavanju pov-ijesti. Svi ti predmeti koji se pronalaze prilikom istraživanja su nama samo jedna kockica mozaika koji slažemo i na temelju toga osvijetlimo neki dio povijest. I sada reći što je teže? Teže je otkrivati povijest, jer kad nađete jedan “lijep” nalaz za njega su svi zainteresirani i lako ga je predočiti javnosti, međutim, stvoriti priču iz nečega o čemu imate malo nalaza, gdje nemate pisanih dokaza, kao što su prapovijesni, gdje imate samo

grafiti Xstranica XIV

Zavičajni muzej Benkovac priređuje i povremene izložbe gostujućih umjetnika. U suradnji sa Narod-nim muzejom u Zadru planiramo napraviti izložbu vezanu za povijest Benkovačkog sajma u starim fotograf-ijama. Realizacija se očekuje kroz sljedeću godinu. U planu je i izrada jedne kulturno-povijesne izložbe Benkovca na starim fotografijama i razglednicama, koja bi trebala biti realizirana iduće godine, ovisno o financijskim sredstvima. Muzej sudje-luje u Benkovačkom kulturnom ljetu, u mnogim događanjima, surađuje sa Turističkom zajednicom grada Benko-vca, uredili smo turističko odredište na Asseriji, prije toga smo uredili

odmorišnu točku na Kličevici, inter-pretacijske ploče na dva jezika, tako da našu kulturnu baštinu prikazujmo turistima i domaćem stanovništvu koje je željno upoznavanja svoje prošlosti.

Hvala što ste nam približili pov-ijest našeg kraja kroz ovaj intervju i nadamo se da ćemo ubrzo opet posjetiti muzej.

Ja sam jako sretan kad u muzej dolaze mladi i shvaćaju da povijest nisu samo činjenice. Povijest treba gledati kroz mnoge različite kulture, ljude i događaje. Povijest gledana samo kroz puke činjenice je dosadna. Kada vi vidite nalaze i povežete se s ljudima koji su tada živjeli shvatit ćete prave čari povijesti. Hvala vama što ste došli i nadam se da ćete se vratiti u još većem broju.

Andrijana Kardum | G II

razbijene keramičke posude, na temelju njih i odnosa gdje su nađeni rekonstruirati život tog čovjeka koji je živio prije 7 ili 10 tisuća godina, jako je teško. No, kad se dođe do rezultata to je jedno veliko zadovoljstvo.

Upoznati smo s tim da radite na iskopima u povijesnom gradu u našoj blizini, Asseriji. Kako napreduju radovi i što očekujete od nastavka radova na nalazištu?

Asseria je jedan od najznačajnijih lokaliteta na benkovačkom području koji je trenutno aktivan, koji se istražuje. Upravo je završila trinaesta

kampanja istraživanja. Voditelj istraživanja je doktor znanosti Ivo Fadić, ravnatelj zadarskog Muzeja antičkog stakla. Zavičajni muzej Benk-ovac sudjeluje u istraživanju. Do sada je otvoren prostor sjevernih bedema, lokacija nekadašnjih Trajanovih vrata, unutrašnjosti Foruma, te nekih stam-benih blokova. Iako je recesija, mo-ram pohvaliti grad Benkovac koji jako pomaže i bez njih ova istraživanja ne bi mogla ići takvom brzinom. Uz njih, Ministarstvo kulture daje sredstva i svake godine imamo kampanju od mjesec, mjesec i pol dana, gdje sudjeluje jedan veliki tim stručnjaka i fizičkih radnika koji svake godine otkriva neke nove stvari na prostoru

nitmr

Zamislite nešto što je više tisuća godina stajalo u zemlji, nitko to prije vas nije radio i vi prvi otvarate, pronalazite i stvarate priču.

Asserije.Vi nam, kao ravnatelj Zavičajnog

muzeja, možete reći posjećuju li Benkovčani muzej?

Benkovčani posjećuju muzej, ali u malom broju. No, to se po-lako mijenja, Benkovac se sve više ucrtava na turističku kartu Zadar-ske županije i šire regije. Preko ljeta ima puno stranih gostiju, ima jako puno i domaćih gostiju, ali Benkovčanima je to svakodnevno. Mnoga kulturna događanja odvijaju se u Kaštelu Benković, tako da mnogi Benkovčani posjećuju muzej prilikom

tih događanja, kad su neke izložbe, otvar-anja, predstavljanja. Tada Benkovčani stalno dolaze i to u velikom broju. Meni je posebno drago vidjeti mlade koji sudjeluju, pro-daju suvenire i slično, a možemo se pohvaliti i dobrom suradnjom s KUD-om Branimir, tako da mladi tu sudje-luju u čuvanju kulturne baštine.

Mislim da u našoj školi nema mnogo mladih koji su posjetili muzej. Možete li, za kraj, reći par riječi o Zavičajnom muzeju u Benkovcu koje bi ih možda potakle da ga posjete?

Zavičajni muzej Benkovac je osnovan davne 1983. kao jedna podružna arheološka zbirka. Do Domovinskog rata on je posjedovao arheološku i etnološku zbirku. Za vrijeme rata veliki dio tih zbirki je nestao. Međutim nakon ponovnog pokretanja muzeja 2007. i mojim zapošljavanjem 2008. pristu-pilo se sustavnijem traženju te građe. Neka građa, preko 1200 predmeta, pronađena je u Arheološkom muzeju u Zadru. Etnološka zbirka se nalazi u Biogradu i na njenom se povratku radi - oko kraja godine bi trebala biti tu. Za sljedeću godinu se planira uređenje etnološke i arheološke zbirke koja bi bila postavljena u izložbenim prostorijama. Osim toga

stranica XVgrafiti X

baština

te istraživanje još uvijek traje, donoseći nove spoznaje o tom drevnom narodu i kulturi.

Sjedim na hladnom kamenu podno ruševine drevnog grada Asserie. Misli mi sežu daleko u prošlost…

Pored mene prolaze ljijepe žene, našminkanih lica, tijela umotanih u velike plahte raznobojne svile. Na ušima im vise naušnice od zlatnih dukata, na nogama sandale od prave kože. Prekrasan trg uređen zelenilom i fontanama. Sve vrvi od mase ljudi, saj-meni je dan. Došli su trgovci i obrtnici iz drugih gradova. Trguje se raznom robom, zveckaju dukati, vijore se svile-na platna…Pored bazena izležavaju se bogate gospođe, sluge im mažu tijela da ne izgore od sunca. Njihovi supruzi i ugledni gosti ispijaju u hladu kapljicu domaćeg vina.

A sad se vratimo doma… U sadašnjost. Sjedim na hladoj klupi u glavnoj šetnici našeg grada. Pored mene prolaze lijepe žene, unakaženih lica šminkama iz daleke Kine. Na ušima im naušnice načinjene od nepoznatih ma-terijala kupljenih u trgovini „Sve

Asseria je bio grad koji se nalazio pored sadašnjeg mjesta Podgrađe u okolici Benkovca, kojeg su tada naseljavali Liburni, prije puno, puno vremena. Kažu da je to bio bogat grad u kojem se uglavnom živjelo od trgovine, grad je bio opasan visokim zidinama. Zidine su bile sačinjene od tvrdog kamena kojeg su na nepoznat način, nep-oznatom tehnikom izrezivali gotovo na iste komade, koje su opet na nepoznat način podizali i od istih komada kamena slagali zidove. Us-lijed elementarnih nepogoda drevni grad je nestao zatrpan ispod zemlje, a unatrag nekoliko godina arhe-olozi su otkopali veliki dio zidina,

Pored bazena izležavaju se bogate gospođe, sluge im mažu tijela da ne izgore od sunca. Njihovi supruzi i ugledni gosti ispijaju u hladu kapljicu domaćeg vina.

foto

: Kar

la P

avlo

vić

| G

2

Maštarenje nad ruševinama

Rimski BenkovčaniUrbana kultura visokog standarda pojavila se u našem zavičaju već prije par milenija, u naselju zvanom Asseria, na uzvisini nekoliko kilometara od Benkovca. Sada je tamo eldorado za arheologe, a uskoro možda i magnet za turiste.

po 12 kuna“. Na nogama im cipelice iz „Tičice“ i „Rokija“ za koje još nije utvrđeno da li su za jednokratnu upotrebu ili…

Prekrasna naša šetnica popločana „benkovačkim kamenom“ po kojem nažalost nitko ne šeta. Do podneva svakoga dana tuda netko i prođe, ali poslije… Pustoš! Fontane? Nema toga u našem gradu, moglo bi ne daj Bože doći do preopterećenja u vodoopskrbi, pa bi pojedini dijelovi grada ostali bez pitke vode, da ne spominjem naseljena mjesta u blizini našeg grada koja nemaju ni vodovod. Do dragocjene tekućine dolaze sakupljajući kišnicu u „gusterne“, a drevna Asseria je čak i vodovod imala.

A, umjesto pored bazena, žene sjede u kućama ili eventualno na zidićima oko zgrada, dok njihove bolje polovice „grle“ boce u kafićima, kojih hvala Bogu barem ne manjka u ovog gradu.

E, drevni grade Asseria…

Marko Bačić | G II

grafiti Xstranica XVI

intervju

U neposrednoj blizini Benko-vca nalazi se selo Podgrađe sa svega stotinjak stanovnika. Iako je naoko maleno, značajna je to povijesna destinacija. Tu se nalaze ostaci antičkog grada Asserie, koji svojim izgledom još uvijek dočarava stupanj razvoja ljudi koji su na ovom području živjeli davno prije nas. No, to nije jedina stvar po kojoj je selo poznato. Naime, u tom kraju se nalazi jedan od najvećih vinograda na ovom području, od kojeg su veći samo Badelovi vinogradi. To nam je bio sasvim dovoljan povod da se zaputimo u Podgrađe kod našeg domaćina Bože Bačića, vlas-nika vinograda. Pobliže nam je objasnio svoj način proizvodnje koji nije niti malo jednostavan, jer on se naime bavi ekološkim načinom uzgoja. Ističe kako posao ima vrlina, ali i mana. No, vjerujemo da se svaki nedosta-tak zaboravi kad u ruke padne medalja za kvalitetno vino, kojih, kako saznajemo, ima popriličan broj. No da ne duljimo, u daljn-jem tekstu ćete saznati sve o poslu kojim se Božo Bačić bavi, poslu koji mu, kako kaže, pruža najveće zadovoljstvo.

Koliko se već dugo bavite vinogradarstvom? Kako ste se odlučili za taj korak?

Profesionalno se vinogradarstvom bavim od 2007. godine. Zbog velike ljubavi prema toj profesiji odlučio sam aktivnije ući u posao, te započeo projekt podizanja nasada vinograda.

Jeste li oduvijek vezani za poljo-privredu?

Djelomično da, no životni put me

odveo u neke druge vode, pa sam prethodno bio više vezan za neke druge poslove.

Recite nam nešto pobliže o vinogradu, površini, kulturama koje uzgajate.

Vinograd je, kao što sam već rekao, podignut 2007. godine. Dakle, to je relativno mlad nasad. Radi se o osamnaest hektara, tj. 70 000 loza visokokvalitetnih crnih kultivara kao što su Merlot, Cabernet Sauvignon i Syrah. Takožer ističem da se radi o isključivo ekološkom uzgoju.

Kakvi su bili sami počeci? Pret-postavljamo da je bilo potrebno duže vrijeme i za samo uređenje pošto se radi o tvrdom krškom terenu.

Počeci su bili jako teški. Samom ulasku na teren prethodile su dvije godine rješavanja brojne papirolog-ije. Nakon dobivanja koncesije od 40 godina slijedilo je uređivanje terena, tj. pretvaranje krša u plodno tlo. Tu bih spomenuo poslove kao što su krčenje, ravnanje, riperanje, usitnjavanje stijena s bagerom te naposljetku i mljevenje kamena. Tek

nakon što smo to odradili, površina je bila spremna za sadnju.

Jeste li u početku strahovali da posao neće ispasti kako ste očekivali jer ipak je to velik rizik i velika sredstva su uložena?

U svakom poslu ima rizika, ali ukoliko se bavite nečim što stvarno volite i želite, upornost je jedino što je potrebno da biste uspjeli.

Koje vam je razdoblje u godini, što se radova u vinogradu tiče, najteže?

Vinova loza je kultura koja zahtjeva veliku pažnju i takoreći konstantan boravak u vinogradu. Ipak u svibnju i lipnju ima najviše posla. To je vri-jeme plijevljenja, prskanja, oranja… No nastojimo što više mehanizi-rati samu proizvodnju kako bismo olakšali posao i bili što efikasniji.

Jeste li zadovoljni prodajom vina?

Pošto spadam u relativno mlade vinare, činjenica je da je naše vino tek od nedavno dostupno na tržištu. Uzevši u obzir tu činjenicu, mogu reći da sam jako zadovoljan te se

nadam probijanju našeg vina i na strana tržišta.

Kako čujemo pohađate brojna vinarska natjecanja i festivale. Jeste li osvajali kakve nagrade?

S brojnih natjecanja na kojima sam bio, uvijek bih se vratio zadovoljan jer bih prošao itekako zapaženo. Lijep je osjećaj kad netko prepozna vaš rad i uruči vam priznanje za trud koji ulažete u posao. Jedne od prvih nagrada kojima se jako ponosim su dvije zlatne medalje s Međunarodnog natjecanja vinogra-

Razgovor s Božom Bačićem, čovjekom koji je od kamenjara stvorio vinograd. Radom!

Kroćenje kršaNedaleko ruševina antičkog lokaliteta Asseria, posljednjih je godina iz nepristupačnog kamenjara izrasla jedna od najvećih kultiviranih površina u benkovačkom kraju. Zasluga je to Bože Bačića, upornog i vrijednog vinogra-dara iz Podgrađa.

Ako želite proizvoditi kvalitetna vina, morat ćete prije toga i malo krčiti, ravnati, riperati, usitnjavati i mljeti. O plijevljenju, prskanju, oranju i trganju da i ne pričamo.

stranica XVIIgrafiti X

intervju

dara i vinara Sabatina 2009. No ništa manje naravno nisu važne ni nagrade s lokalnih natjecanja.

Na početku ste nam spomenuli ekološku proizvodnju. Pojasnite nam koja je razlika između ¨obične¨ i eko-proizvodnje.

Razlike između obične tj. konven-cionalne i eko-proizvodnje su velike, počevši od troškova ulaganja, pa do održavanja vinograda. U današnje vrijeme kad ljudi žele živjeti zdravim životom, ne trebamo niti spominjati koliko su ekološki proizvodi kvalitetn-iji od onih nastalih konvencionalnom

proizvodnjom, koja podrazumijeva korištenje kemijskih sredstava - her-bicida i pesticida.

Planirate li se baviti i seoskim turizmom? Asseria bi vjerojatno bila faktor koji bi dodatno privlačio posjetitelje. Mislite li da vaš kraj ima dosta za ponuditi po pitanju seoskog turizma?

Asseria je upravo i ime našeg vina. Nakon toliko godina, mislim da je jedno takvo dragocjeno arheološko nalazište i zaslužilo svoje vino. Tre-nutno se najviše koncentriramo na proizvodnju naših vina i na njihovu promidžbu, ali u budućnosti imamo planove i po pitanju seoskog turizma. Ali naravno, sve u svoje vrijeme.

I za kraj, pošto znamo da na mladima svijet ostaje, nadate li se da će i djeca nastaviti put kojim ste vi krenuli i da će posao ostati u obitelji?

To mi je velika želja, da se sve ovo, u što sam uložio toliko truda, naslijedi i da se nastavi ovaj posao te postane obiteljska tradicija.Tako se to radi.

I mi se nadamo da će tako biti. Želimo Vam sve najbolje u budućem radu i hvala Vam što ste nas srdačno primili!

Hvala vama, bilo mi je zado-voljstvo.

Matea Golem | G IIII

U svakom poslu ima rizika, ali ukoliko se bavite nečim što stvarno volite i želite, upornost je jedino što je potrebno da biste uspjeli.

grafiti Xstranica XVIII

Pojist i popit

Nitko ne smije ostati gladan ili žedanJedan od zasigurno najjačih aduta našeg kraja u sve žešćoj borbi za svakog gosta, pored slavne povijesti, bogate kulture i zanimljive baštine, svakako je i zdrava i ukusna gastronomska ponuda. Donosimo samo dijelić svekolikog kataloga delicija, koje su nama obična svakodnevica, a turistu namjerniku iz bogate zapadne Europe zamamna egzotika.

gastro

prvo ponudi piće, i to najbolje vino ili rakija. Tvoje je jedino da odlučiš hoćeš li crno ili bijelo. Svaki domaćin, koji drži do sebe, jako hvali svoje vino i govori ti da sigurno takvog nisi pio. Ako odbiješ ili se nećkaš, domaćin zaključuje da nisi ništa jeo ili, kako će ti on to pojasniti, “da nemaš za čime”. U tom slučaju će ti narezati pršuta i domaćeg sira da malo ožedniš, pa da tek onda popravljate krvnu sliku. Preporučujem ti da ne razvodnjavaš previše vino, jer će domaćin to shvatiti

kao kritiku, te će misliti da mu vino nije dobro.

Naiđeš li pak u vrijeme ručka, može ti se dogoditi da domaćin pred tebe servira domaće meso priprem-ljeno ispod peke, uz prilog domaćeg kruha, spravljenog također ispod iste. Tada znam da nećeš odbiti, jer bi stvarno propustio vrhunsku auto-htonu deliciju, za koju ćeš u kojem boljem restoranu vidno olakšati svoj novčanik. Ja ti preporučujem da “slučajno” naletiš u vrijeme seoskih “fešta”, jer si tada u našem kraju najpotrebniji – kao gost,naravno. Ako kojim čudom odbiješ samostalno prisustvovati u veselju, bojim se da će domaćin morati primjeniti fizičku silu i nećeš imati druge, nego ćeš morati jesti pečenu janjetinu s ražnja, ma koliko ti ona bila mrska!

Možda ćeš biti ponuđen prisnacem, tradicionalnim kolačem od mladog

Ako vam nakon obilnog obroka proradi i slatki zub, tu je prisnac, kolač od mladog sira i skorupa. Yummy.

Nanese li te put, dobri čovječe, u Benkovac ili njegovu okolicu, vjero-vatno ni ne znaš da si se našao na pravom mjestu. Sigurno si umoran od puta, pa ti ne bi škodilo malo domaće okrjepe. Neću niti napom-injati da si dobrodošao ako se nađeš u nekom od obližnjih benkovačkih sela. Zastani malo, uljudno se javi, a domaćin će već znati što s tobom treba učiniti. To im nalažu stari običaji i vrlo velik osjećaj gostoprim-stva koji ljudi ovoga kraja od davnina njeguju.

Tako stari protokol nalaže da ti se

stranica XIXgrafiti X

sira i skorupa, koje pripremaju naše vrijedne žene. Ovaj kolač se inače priprema povodom vjerskih blagdana ili nedjeljom. Od slatkog će ti vjero-vatno prijati suhe smokve, bademi, orasi, ili sve navedeno, pa u nekom kolaču. Uz sve ove delicije će ti prijati i dobar humor kojeg u našem kraju nikad ne manjka. Vrijeme će ti kod nas vrlo brzo proći, pa nećeš ni osjetiti da već moraš krenuti dalje svojim putem. Znam da ćeš zavoljeti Benko-vac i njegove ljude, običaje i gosto-primstvo, i da će ti Benkovac postati odredište u koje ćeš često dolaziti. S ovog putovanja ćeš otići duhovno i gastronomski oplemenjen i znam da ćeš nam doći i drugi put, noseći okuse benkovačkog kraja sa sobom. Oni će biti podsjetnik na neka davna vreme-na koja kod nas žive i danas.

Filip Guzić | G IIII

gastro

Japanci imaju svoj wok, Švicarci imaju fondue, a mi peku. Na Benkovačkom saj-mu lako možete nabaviti originalni model.

Recept dana

PEČENO J A N J ENA RAŽNJUSASTOJCI (za 6-8 ljudi):

• jedno ili više janjadi od otprilike 22-25 kg žive vage• sol• ražanj

PRIPREMA:

Janje zaklati, oderati, te mu izvaditi iznutrice, dobro posoliti sa unutarnje strane. Nabaviti gotovi ražanj ili naći u šumi mlado i uspravno stablo brijesta ili klena, otpilati, oblanjati, na vrhu zašiljiti. Ražanj neka bude dužine oko 2,5m, promjera na dnu do 8 cm, a prema zašiljenom dijelu neka se sužava. Oderano janje nataknuti na ražanj, osigurati čavlima u predjelu vrata i donjeg dijela leđa, stražnje noge privezati žicom. Okretati uz otvoren plamen na udaljenosti od 1m približno 3 sata. Tijekom pečenja soliti po želji. Nakon što je gotovo izrezati dok je još toplo na komade veličine cca. 0.5 kg i poslužiti. U slast!

XX

What a LonG StrAngE tRIP It’s been!

retro -----------------------------------------------------------------------------------------------------------> <---------------------------------------------------------------------------------------------------------- vizor

Podsjećamo na neke članke iz naše bogate desetljetne arhive.

retro -----------------------------------------------------------------------------------------------------------> <---------------------------------------------------------------------------------------------------------- vizor

XXI

grafiti Xstranica XXII

domaći rad

Ovaj put pred vama je nešto zahtjevnija, ali vrlo zarazna glavolomka, koja će vam pružiti sate enigmatske zabave. Na crtežu koji vidite nalazi se skup naizgled razbacanih i nep-ovezanih oblika. Međutim, ako se pravilno slože jedan do drugog, ti oblici tvore lik jedne popularne domaće životinje. Kako biste lakše došli do rješenja, savjetujemo vam da najprije fotokopirate ovu stranicu, kako ne biste oštetili svoj primjerak Grafita, oblike zatim zali-jepite na neki karton, može od korica nekog udžbenika što ga više ne koristite, te ih potom izrežite, najbolje nekim škarama. Ovo će vam omogućiti lakše kombiniranje dijelića zagon-etke.

Enigmatična stranica

S laga l i caNakon sve sile ozbiljnih i zahtjevnih tema koje donosi naš časopis, vri-jeme je za opuštanje uz našu tradicionalnu (od ovog broja) enigmatsku rubriku, u kojoj stavljamo na kušnju vaše intelektualne sposobnosti.

stranica XXIIIgrafiti X

iz života

kiša „potuče“ sav trud ili ako nam gradacija ne bude dovoljno dobra za tržište?!

Početak listopada je. Trganje je već pri kraju. Prikolice su na-punjene vrećama grožđa i čekaju svoje kupce, a vlasnici uredno bilježe svaku isporuku i spre-maju zarađeni novac u ladice, čarape ili na banku. Još ako se uspjela pogoditi povoljna cijena između prodavača i kupca – sreći nema kraja. Oni koji nisu bile te sreće krive recesiju za sve i mole je da zaobiđe njihov vinograd, jer jednostavno nemaju toliko

Jesen je doputovala već prvim traktorom u moje selo i to mnogo ranije nego uobičajeno.Sa sobom je donijela osim jesenskog vre-mena i recesiju, koja ne mori samo političare već i cjelokupno stanovništvo Pristega. I staro i mlado.

U mom su selu počeli ozbiljno shvaćati krizu jer im je zaprijetila i u vinogradima. Te brige su nam svima zadale ozbiljnu glavobolju i morali smo krenuti s poslom.

Kako ćemo i kad, rečeno se-oskim žargonom, potrgati grožđe i kako naći kupca za tzv. Merlot, Plavinu, Sirak…?? Što ako nam

maštela za vino, a i konoba im je premala.

Ja ipak želim da ovaj kaos s berbom prođe što prije, jer za mene zarade nije bilo ni na vidiku. Potrošila sam kune na mobitelu sklapajući razne poslove oko toga kad ćemo izvršiti is-poruku i hoćemo li dobiti natrag naše gajbe koje smo poslali s grožđem?!

Ah… tako se pomalo približava kraju ova seoska idila koja nas je umorila i sad smo skoro pa spremni za zimski san.

Tina Erceg | G III

RECESIJA DOPUTOVALA I U VINOGRADE!Munjevitom brzinom svjetska financijska kriza pristigla je iz Wall Streeta u Pristeg i zabrinula tamošnje vinogradare i uznemirila pokojeg srednjoškolca zbog prebrzo potrošenog bona za mobitel.

Niko Pirosmani: Berba grožđa

Na ovoj slici vidimo da baka nosi punu košaru grožđa, dok djed lijepo pozira za sliku. Naslikao ih je Niko Piros-mani, glasoviti samouki slikar iz Gruzije, čija je obitelj također ima-la mali vinograd.

grafiti Xstranica XXIV

o gradu

Malen je naš grad. Rekli bi mnogi kako to ima prednosti. Ima. Eventualno stanu na prst jedne ruke. Ali nećemo se upuštati u nabrajanje, bojim se da ne izostavim koji prst od ovih pet. No, ima dosta onih koje, ne da su loše, nego više, recimo to tako, znaju živcirati one tanjih živaca. I čisto da znate, nabrojene sitnice nisu rangirane, jedna nije bit-nija od druge, sve skoro jednako živciraju. Pa krenimo…

Na primjer, stvar koja mene osobno živcira je, a to je možda više stvar mentaliteta ovih pros-tora, pozdravljanje svake druge osobe. Prođeš ulicom, a ono prođe deset ljudi (koji su ujedno i jedini koje susretneš) koji ti se odreda svi javljaju. Bilo da ste ih čak na misi vidjeli, u istom kafiću bili, oni vas pozdravljaju. To zna biti strašno iritantno, vjerojatno i sami znate.

Nadalje, govor mlađih generac-ija. Ja ne kažem da trebamo izigra-vati nešto što nismo, ali zaboga, što je previše previše je. U 21. smo stoljeću. Međusoban razgovor dvaju sugovornika je i razumljiva stvar, ali u javnim ustanovama u većim gradovima u kojima nas ionako smatraju doslovno nean-dertalcima, samo opravdavamo njihovo mišljenje. To je ipak stvar kulture. Sedamdesetogodišnjoj

babi naravno nitko ne bi zamjerio, dapače od nje se ništa drugo ni ne očekuje, ali mladoj osobi zasig-urno bi. Ali ne! Briga nas za to!

Tko je nama ravan! Oni koji bar glume pristojnost koristeći se književnim jezikom su, naravno,

etiketirani kao „prodane duše“. Sljedeća stvar je stari-novi

trend „benkovačkih“ građana koji se povode onom „vrijediš koliko imaš“. Ima se – može se, neka drugi vide. „Bogatstva“ stečena na čudne načine su česta pojava u Benkovcu. Zapravo to nije ni „b“ od bogatstva, ali za ovdašnje prilike i razmišljanja očito jest. Mercedes, BMW, ili u zadnje vrijeme Jeep kao najnoviji statusni simbol, određuju vas kao čovjeka u ovom gradu. Ka-men, krš i maslina (izostavite

Ne kritiziramo, samo njurgamo

Naše malo mistoKao i svako malo misto diljem našeg planeta, tako i naše ima neke svoje običaje, navade, uzance, prakse i navike. A one, budući da se ponavl-jaju iz dana u dan i tako godinama i desetljećima, znaju malo dodijati, osobito ako je čovjek loše raspoložen ili ima taj dan dva ispita, a nije se pripremio ni za usmeno odgovaranje, a ni onu važnu domaću zadaću nije napisao. Već sutradan, sve izgleda mnogo bolje.

Najljepše je živjeti u malom gradu - kažu oni koji u njemu ne žive. A slično je i s velikim gradovima.

slika

li: b

abs,

mar

@, j

p

stranica XXVgrafiti X

o gradu

posljednja dva pojma), razno razne stolarije, birtije i slično su kod nas „in“. Sa ovim posljednjim si najveća faca definitivno. Objekt kakav bio da bio, samo neka je na njemu izvješeno „caffe bar“, daje vam poseban status u Benkovcu. Makar u njemu bile one bijele plastične stolice, znate svi koje, i stolovi koji im odgovaraju prekriveni najkričavijim mogućim plastičnim stolnjacima, najsoci-jalnijim mogućim, koji datiraju još iz predratnog razdoblja. Ima toga u Benkovcu. I to koliko vam srce hoće. Naravno, svaka čast i malobrojnim lokalima u Benko-vcu koji nisu niti malo loši, ali nekako velik broj ovih suprot-nih kvari cjelokupni dojam. Ima takvih situacija u Benkovcu koliko hoćete. Pomalo deprimirajuće. Dok su u cijelom svijetu na glasu školovanje i obrazovani ljudi, kod nas kao da su baš oni na samoj margini. Koga briga za njih! Budale, rekli bi. Tko još misli da učenje kruha daje.

Idemo dalje. Kao sljedeću stvar bih navela povremenu netrpeljivost među pripadnicima različitih nacionalnosti. Neka me netko krivo ne shvati, nisam na-cionalistica, još manje puristica, a ni pobornica ikakve segregacije pa tako ni nacionalne. To je češća pojava kod mlađih generacija, koje svakodnevno gledam vlas-titim očima. Kontrolirajmo se

malo svi skupa, suživot u zajed-nici od svih sudionika očekuje određenu samokontrolu, toleran-ciju i poštovanje. Ne pravdam niti jednu stranu da se razumijemo, uglavnom svi ste skužili poantu. Molim određene da me krivo ne shvate i neću se upuštati u daljnja objašnjenja jer znam da smo se osjetljive teme dotakli.

I evo dođoh do pete točke! (Nekako je lako nabrajati ove loše stvari.) Ogovaranje! Točnije zabadanje nosa u tuđe prob-leme. U Benkovcu svatko sva-kog zna i najbitnije je što netko radi, s kim to radi i na koji način. Svaka pojedinost se ovdje zna, pokušaj ostajanja u anonimnosti je ravan donkihotovskoj borbi s

vjetrenjačama. Dakle, uzaludan je! Pojedite krafnu, susjeda zna gdje ste onaj glupi papir bacili. Zna opisati sve i jedan komad vašeg donjeg rublja bolje nego vi sami, naime ipak se to suši na

balkonu, nije zabranjeno promat-rati! Pomalo bolesno. Otiđite na kavu, sutra je glavna tema tko je onaj mali/mala s kojim ste bili, čiji je, odakle je. To je naša stvarnost, naša priroda i društvo. To tako zna izbaciti iz takta, ali bolje je jednostavno ostati indiferentan, pojedinac ionako ništa tu ne može promijeniti. Nema sekunde u ko-joj biste mogli zaboraviti tko ste i odakle ste. Jer svake minute vas netko na to podsjeća. Čak i onaj prolaznik kojem se morate javiti, a zapravo uopće ni ne znate kome se javljate.

Ali neka, tu smo gdje jesmo. Nađe se tu i dobrih strana, samo nam se ponekad od ovih loših čini da je sve sivo. I u tome je problem. Nije samo nama tako, malih mjes-ta ima koliko god hoćete i vjero-jatno su svi u istoj situaciji kao mi. Ali naravno, vlastiti problemi se uvijek čine većima od tuđih, tako da smo prisiljeni na ovakav način komentirati svoju okolinu.

Na kraju bih trebala vjerojatno na neki način rezimirati čitav ovaj tekst nekim zaključkom. Što reći…? Najljepše je živjeti u ma-lom gradu – kažu oni koji u njemu ne žive.

Matea Golem | G IIII

Ako živite u malom gradu, ne trebate uključiti žmigavac kad skrećete. Ionako svi znaju gdje idete.

grafiti Xstranica XXVI

po gradu

Ta su djela, ako je suditi po sadržaju, potaknuta različitim ideologijama, čvrstim uvjerenjima, mladenačkim buntom, ili možda samo dosadom, te neubrojivošću tijekom ludih subotnjih pijanstava.

Kako je nacionalna ljubav i privrženost domovini zaista važna komponenta u životima mladih Benkovčana, zorno pokazuju razni grafiti (ako bi se mogli tako nazvati). Na velikoj bijeloj površini smjestio se jedan “Oluja ‘95 - da se ne zaboravi”, DOISTA upečatljiv da se DOISTA ne zabo-ravi (Oluja naravno). No, valjda ipak iz puke sigurnosti, u još bezbroj uličica, pregršt

zidova i uglova na svakom koraku, nađe se još pokoja manja verzija “Oluja ‘95”, kako bi prolaznici uvijek to imali na umu.

Druga velika ljubav, sudeći po bro-jnosti grafita, apsolutno je nogometni klub Hajduk, što dokazuju brojni natpisi sadržaja “1950”, Torcida” ili “Niko Kranjčar” i natpisi, ali najviše je bit ove ljubavi pogodio onaj “Da mi njega oduzmu tijelo bi ovo moga leć samo pod zemlju”, koji naprosto objašnjava svu filozofiju privrženosti ovom splitskom klubu.

Nezaobilazni su i natpisi tipa “A.C.A.B.”, koji izražavaju jedan generalnizirajući bunt

svih benkovačkih delinkvenata prema policiji. (Pitam se zašto...?!) No ipak, jedan pozitivan protest osvanuo je na zidu jedne benkovačke zgrade, usmjeren na sječu stabala u Benkovcu, ispisan simboličnom zelenom bojom, kako bi svim stanovnicima iskazao veliku nepravdu! Pored ovakvih grafita, s plemenitom svrhom, prevladavaju nažalost oni koji su besmisleni (ili ih pak treba dešifrirati) a tu spadaju razni poput: “Ovaj zid je išaran” (grafit koji se uporno vraćao na veliku žalost i financijski krah onih koji su beskonačno mnogo puta farbali bijeli zid u blizini starog hotela), “Aj lov Nju Jork”, “Ravan sam :(“ (valjda se odnosi na zid?!), “Tuka pojla sjeno”, “Ante Vusaljko” (glavni simbol grada, izuzev sajma), obični potpisi i druge nerazumljive švrljotine mladenačkih ruku.

Neizostavni su natpisi rock, punk i metal bendova, među kojima su apsolutni hit Ramonesi, ispisani na gotovo svakom zidu u okružju starog kolodvora i hotela. Od hrvatskih bendova, našla se Azra s citatom “Studenti bez diplome, žene bez ljepote, neženje bez stana, putnici bez para...užas je naša furka”, što se nadam da nije moto benkovačke mladeži! “Ja se zovem anarh-

Pank’s njet mrtav!

Grafiti po Benkovcu. Ne, ne misli se na naš časopis.

Neki pišu za Grafite, neki - grafite! Ovaj oblik street arta popularan je po cijelom svijetu, pa su i na brojnim benkovačkim zidovima osvanula razna umjetnička djela. Ili nedjela.

stranica XXVIIgrafiti X

po gradu

ija”, “Pank’s njet mrtav” (sa zanimljivom gramatičkom-jezičnom kompozicijom) i slični, našli su se također kao poveznica sa spomenutim.

Analizirajući primjere, zaključujemo da su grafiti obično izraz nekog bunta i protesta, odnosno uvjerenja i stajališta. Pa ipak se među takvima našla pokoja emotivna duša iskazujući drugu stranu uličnih natpisa. Na poprilično skrivenom ali uočljivom zidu našao se srcedrapajući natpis “Želim te samo 2 puta, sada i zau-vijek”, ali i onaj drugačijeg usmjerenja “Isuse volin te” u neposrednoj blizini.

Benkovčani svakako drže do umjet-nosti. Svaka zgrada mora imati njihov pečat, a stari kolodvor je naprosto oživljen bojama, ako već nije putnicima! “Art isn’t crime”, kaže jedan ulični natpis, a svakako to nije upečatljivi crveni grafit koji kazuje sve, kratko i jasno: “Benkovac - budi ponosan!”

Iva Žutelija | G IIII

foto: Karla Pavlović i Luka Kalcina | G II

BanksyUlično “sprej” slikarstvo ima uistinu nebro-

jeno mnogo oblika - od običnog nekontroliranog vandaliziranja urbanog prostora radovima na razini “imena-luda-nalaze-se-svuda” tipa, pa sve do ozbiljno osmišljenih murala.

Važan aspekt ulične umjetnosti često je, naravno, njen aktivizam, odnosno društveni angažman. U tom je žanru globalno najpoznati-ja osoba vjerojatno britanski grafiter poznat pod pseudonimom Banksy, koji je aktivan još tamo od kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Osim vizualne efektnosti njegovih radova, koji su često vrlo subverzivni i satirični, njegovoj slavi i karizmi urbanog gerilca sigurno doprinosi i činjenica da njegov pravi identitet nije poznat.

Pri radu se, radi brzine, služi tehnikom

šablone koju pripremi unaprijed, kako bi se na poprištu svoje urbane intervencije zadržao što kraće.

Često polemizira s vlastima koje nemaju razumijevanja za njegove likovne intervencije, koje smatraju vandaliziranjem javnih površina. U javnosti su mišljenja o njemu podijeljena - jedni hvale njegovu domišljatost i drskost, dok drugi smatraju da se radi o vandalu sa smislom za samo-promociju.

grafiti Xstranica XXVIII

škola

Godine nose svoje. Kako starimo osjećamo se manje poželjnima, a samim time i manje vrijednima. Na temelju toga može se iznijeti pretpostavka kako većina profesora koji već nakupe poveći broj godina rad-nog staža osjeća kako ih njihovi učenici upravo zbog toga baš i ne preferiraju. Je li to istina i zašto je to tako, pitali smo naše učenike. Od velikog broja anketiranih, ili da budemo do kraja precizni, njih VII-VIII, ukupno petoro ih je izjavilo kako više vole mlađe. Jedan ispitanik ima suprotno mišljenje, dok je ostatak izrazio ravnodušnost glede ponuđenog izbora. Njima je svejedno.

Očito će učenicima pažnju prije privući zgodna/zgodan mladi prosvjetnik, nego onaj u „najboljim godinama“. Možda ih mlađi bolje razumiju čisto iz one, nazovimo je, generacijske soli-darnosti, iako to ona baš i nije, u pravom smislu riječi. Ipak su oni, koliko god mladi bili, stariji od nas učenika. Možda mlađi djeluju blaže, nama srodno. A kod onih ne toliko obožavanih profesora, godine rada, školskih sati i ispita, ostavile su velikog traga, pa prev-ladava dojam strogoće i stege, što naravno nije pravilo, ali je to općeprisutno učeničko mišljenje.

Osobno nemam neki pose-ban stav o tome, iako naravno svima nam je draže, pa tako i meni, da naš „mučitelj“ bude što manje strog i zahtjevan, a takvi

su uglavnom oni mlađi. I to je vjerojatno najbolje rješenje ove problematike. Zbog malo manje njihovog iskustva, naša pokoja sitna varka može lakše proći. Možemo eventualno „ukrasti“ par sati u svoju korist.

Ali nakon sveg ovog teksta ne ostaje ništa pozitivno za starije djelatnike. Oni su vjerojatno svjesni toga da poberu manje

simpatija od svojih mlađih kolega. Malo ružno prema njima rekli bismo. No, s obzirom na njihove zahtjeve i odnos prema radu, mis-

lim da njima dovoljno satisfakcije donosi to što učenici njih u biti „ne vole“, jer to je na neki način i cilj. Jer kad vas učenici previše vole, znate da svoj posao baš i ne obavljate najbolje. Možda ipak stariji profitiraju!?

Ma kako bilo da bilo, prirodno stanje stvari je da učenicima profesori i nisu najdraže osobe na svijetu. No, imajmo u vidu da kad jednog dana budemo neke moćne ličnosti, tipa dr. mr. sc. dipl. ing. i sl., da su oni ti zbog kojih velikim dijelom jesmo to što jesmo. Stoga, hvala Vam! Iako vas baš uvijek i ne volimo, znamo mi da vi nas volite! Ili ne!? (haha) Ma naravno da da, što bi vi bez nas!

Matea Golem | G IIII

U pravilu, mlađi vole manje formalan pristup, a stariji preferiraju stegu.

Utječe li dob profesora na rezultate učenika?

O starim i mladim (manje starim) p r o f e s o r i m aRezultati našeg istraživanja pokazuju da, kad je o ovoj temi riječ, vrijedi što i u mnogim dru-gim sličnim dilemama: sto ljudi, sto ćudi. Ili, u našem konkretnom slučaju, osam učenika, tri mišljenja. Čini se da su “mladi” ipak u laganoj prednosti, ali što im to vrijedi, kad vrijeme čini svoje.

0

0,5

1

1,5

2

2,5

3

3,5

4

4,5

5

mlađi stariji svejedno

Jesu li vam draži stariji ili mlađi profesori?

stranica XXIXgrafiti X

prolaznost

Svaka jesen donosi nove gener-acije učenika koji sretnim ili nes-retnim slučajem zalutaju među hodnike, nama maturantima već dobro znane, Srednje škole kneza Branimira. Mi smo tu još samo par mjeseci, dok je pred njima čitavo četverogodišnje putovanje koje smo mi skoro priveli kraju.

Teški su počeci, to svakako zna-mo. Sve je tada predstavljalo iza-zov. Čak i plava vrata s brojevima koji nisu bili od pomoći, pa bismo, bezuspješno tražeći učionicu hrvatskog ili pak matematike, produžili kroz ona bijela i zaputili se na šalicu tople kave. Eh, ti prvi izgovori! Nedužna lica koja su se kroz četiri godine iskristalizirala

i treptanje okicama koje više ne pomaže u korist opravdavanja sati. Ali, nismo zalud upisali gim-naziju, sjetimo se mi svakakvih „vadio sam krv“ i „kasnio mi je bus“ fraza!

I tako su prvašići, baš kao i mi nekoć, došli na nepoznat teren sa zabrinutim licima, ne znajući što ih čeka i prepušteni sami sebi. Ali, vjerojatno sada, dok čitaju ovaj članak, i sami uviđaju da tamni hodnici škole i nisu tako strašni, a iza plavih vrata učionica nalaze se njihovi kolege koji su u istim mukama kao i oni. Također, tu su uvijek tete čistačice u svojim ljubičastim kutama, pored kojih znate da niste sami. Baš kao i vi,

i one jedva čekaju da odu iz tog školskog sivila, buke učenika i terora koji se skriva pod velikim krovom.

Čini se kako su zapravo jedini razlog strepnje i straha od škole profesori. No, je li to baš tako? Ja bih ipak nakon sve ove četiri go-dine rekla da se i njima žuri kući na ručak, te da bi i oni najradije da VII. sat zvoni barem X minuta ranije! Ni njima se ne da sjediti u klupama i stalno ponavljati isto gradivo. Vjerojatno je i njima dosta baroka u hr-vatskoj književnosti, kom-pleksnih brojeva kojih će se malo tko sjećati ili probav-nog sustava kojekakve životinje.

No u jedno sam sigurna,

svaki dan im je, baš kao i nama, sve samo ne jednoličan! Bez obzira na uvijek istu učionicu „broj taj i taj“, ipak je tu svakod-nevno stotinjak različitih lica, raspoloženja i provala. I koliko god bilo onih vječnih i univerzal-nih učeničkih fraza (Napisao sam zadaću, ali pojeo ju je pas.) uvijek će neke nove generacije don-ositi ono nešto svoje i upečatljivo prema čemu će ih pamtiti. A i ja se iskreno nadam da ni moja gen-eracija, učenici koji su one davne MMVII godine kročili u ovu školu, neće biti samo ime u dnevniku ili treća klupa u prvom redu do

prozora. A sada možete odložiti ma-

ramice i obrisati suze! Koliko god nam je žao, toliko se i ves-elimo odlasku i novom početku. Srednje škole je ipak bilo dosta četiri godine, a sljedeće jeseni mi ćemo opet biti oni mali, uplašeni prvašići, zbunjeni jer ne znaju što ih čeka, ali ovaj puta ne u hodnici-ma Srednje škole kneza Branimira nego pred vratima (nadajmo se) željenih fakulteta u Zagrebu, Ri-jeci, Splitu, Zadru ili gdje nas već život (državna matura) odnese.

Iva Žutelija | G IIII

Došli smo tek prije četiri godine, a sad već odlazimo

Smjena generacijaTaman kad se priviknete na vašu školu i u njoj se udobno ugnijezdite, jer ste, nakon četiri godine, došli na vrh hranidbenog lanca, a ni profesori vam se više ne čine pretjerano opakima, dođe vrijeme za odlazak na studij, gdje ste opet obični prvašić.

Zub vremena djeluje i na učenike.

grafiti Xstranica XXX

škola

- Poredajte se u vrstu! - Nesposobna! - Prehlađena! - Uganuo gležanj! - Pa dobro, hoće li itko

danas raditi tjelesni?!

Hmm… čini se da neće. Ovaj sce-narij ponavlja se iz sata u sat. Umjesto zapuhanih crvenih lica i znojnih majica, i to ne bilo kakvih majica - BIJELIH majica, čini se da svi potajice izbjegavaju veliku bijelu dvo-ranu i gimnastičke sprave. A još je k tome i obnovljena. Nove svlačionice s predivnim zelenim pločicama, koje svakako idu uz tamno plavi zid! Pa

tko će toj djeci ugoditi? Čak smo i nove wc-školjke dobili. Dezinficirane naravno! Ili pak onaj divni kozlić koji samo čeka kako će snositi krivicu za slomljeni nos nekog učenika. Ako ste, pak, obožavatelj Blanke Vlašić, možete se okušati u skoku uvis, za koji je sprava složena od nekoliko

spužvi i dvije učenice koje drže špag baš čvrsto, kako biste vi ogrebali leđa! No, pravit ćemo se da smo u Splitu i da obaramo svjetski rekord, dok nas ostala škvadra iz razreda podupire onim slavnim Blankinim pljeskom.

Hej, nemojmo da se poligoni osjećaju zapostavljeno. Ah da, nema ništa bolje od osjećaja da te nekolicina strojara gleda kako četveronoške unatrag gledaš gdje ćeš zapeti. Pazeći, pri tom, i na vrijeme! A i na ograničen prostor, kako se ne bi začulo ono slavno profesorovo: „Ponovo!“ I onda cijela tortura počinje ispočetka.

Tu je i vaga, koja dodaje dvije kile, pa je stoga uzrok vala novih najbržih

dijeta kod naših cura. Dijetama svakako pomaže i trčanje na ogromnom zelenom igralištu, kojeg ni hodajući ne možete u 6 minuta prijeći! Ali što se mora, mora se. Tako nakon dugog toplog ljeta i savršenstva ljenčarenja uz more, uskačemo u tenisice i bacamo se u, ovaj put zeleno, prostranstvo. I nakon njega, doduše, budemo blaženo

okupani! Zasigurno je blaženo. Nakon sve te pustolovne torture,

taman kad pomisliš da je napokon sve gotovo i da si usprkos svom (ne)kapac-itetu pluća izdržao trčanje, pojavi se u profesorovim rukama popularno zvana „vražja naprava“ koja nema ni početka ni kraja, baš kao ni basket kojeg nakon toga morate igrati! A imate tu nesreću

da igrate baš s najvišim kolegom iz razreda, koji vama, nesuđenom sportašu, ne bi dao loptu čak ni onda kada ste, gle čuda, potpuno sami! A ako je i dobijete, zasigurno neće završiti u vašim rukama koje imaju poteškoća s koordinacijom, pa tako nastrada vaša glava!

Ali u svakom zlu, neko dobro. Zahvaljujući udarcu od kojeg zaborav-ite svo gradivo iz sociologije koju baš sljedeći sat morate odgovarati, barem na deset minuta sjednete na zidić i čekate dok ne začujete zviždaljku koja označava kraj vaše muke.

No, nije sve tako sivo. Barem ste malo protegnuli noge iz dosadnih školskih klupa i zezali se s ekipom. Pa neka je to bilo i trčanje ili popularni taping, u dobrom društvu je sve lakše. Kako Blanka ima svoje vjerne navijače, upravo tome služe i vaši razredni kolege. Ali, pored njih i doktorskih ispričnica, vaš najbolji prijatelj ipak sve ove četiri godine ostalo je do zadnjeg dana - školsko zvono!!!

Iva Žutelija | G IIII

Malo drukčije o sportu

TZK: tlaka za kilaveNaravno da je tjelesna i zdravstvena kultura jedan od najvažnijih školskih predmeta, oso-bito kad je riječ o tjelesnom zdravlju. To je nesporno. Ovdje samo navodimo neke popratne pojave i aspekte, koje isto ne možemo zanemariti.

Sportske vještine se u našoj školi, a i u Benk-

ovcu općenito, pa i u cijeloj zemlji, visoko

cijene. Ovaj članak nije o tome.

foto

: Mar

ijana

Kar

dum

stranica XXXIgrafiti X

sport

Kada se u našem gradu spomene riječ “sipa”, onda nitko ne misli na morski organizam koji je često bio uključen u razna jela na našim stolovima. Svi koje upitamo odmah se s osmijehom sjete naših ribo-lovaca, koji su postali ponos našeg grada i koji nas na najbolji mogući način uče kako i male stvari vrijede puno, ako ih znamo prepoznati i cijeniti.

„Sipa“ je sportsko ribolovno društvo koje je osnovano MCMXCVIII godine u, popularno zvanoj, Lolinoj vatrenici. Alojz Ćusa-Lole je u društvu svojih prijatelja došao na ideju o osnivanju ribolovnog društva, jer je bio očaran natjecanjima koja su u to vrijeme bila organizirana od strane ribolovnog društva „Zubatac“ iz Zadra. On je stvorio viziju obiteljske atmosfere i natjecateljskog duha u kojem su svi mogli uživati, a ta vizija je danas, skoro XIII godina poslije, stvarnost.

Uz tehničku, novčanu i pravnu pomoć krenulo se s radom, a za prvog predsjed-nika izabran je upravo Alojz Ćusa-Lole, koji je danas počasni član društva, ali još uvijek je aktivan i ustrajan u tome da se tradicija ovog društva nastavi i promovira, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu. Današnji pred-sjednik je Ante Šuto, čovjek koji se trudi privući što više članova, osobito djece. On je MMVII godine preuzeo „vlast“ i nastavio s poslom koji mu je ostavio Alojz Ćusa-

Lole. Gospodin Šuto je počeo organizirati razna natjecanja i susrete i zainteresirao i Osnovnu školu Benkovac, koja je pre-poznala njegov plemeniti cilj i pomogla mu u ostvarenju njegove želje. Približila je djeci program ribolovnog društva i na taj način zainteresirala one najmlađe.

Na samom početku društvo je brojilo tek XV-ak članova seniora, a danas ima i XL-ak djece raspoređene u još dvije kategorije, onih od XVI do XXI godinu, te onih najmlađih, do XVI godina. Svi članovi nastupaju na mnogim natjecanjima i na svakom natjecanju ŠRD Sipa ima zapažene rezultate, a najzanimljiviji je podatak koji govori kako „Sipa“ već treću godinu zare-dom ima i svoje predstavnike među XLVIII najboljih u državi. Osim toga, društvo ima i svoju sportsku manifestaciju koja se održava u Karinu Donjem, svakog prvog vikenda u listopadu. Na tu manifestaciju su pozvani svi ljudi dobre volje, svi oni koji žele pokazati svoje znanje i svi oni koji žele dobru zabavu u ugodnoj atmosferi. Upravo zbog toga, broj prijavljenih je svake godine sve veći, jer ljudi znaju da su na kraju svi pobjednici i nitko ne mari je li za koji gram izgubio prvo mjesto.

To je ono što ljudi žele, ono kako bi trebalo biti u cijelom svijetu, da su svi sretni i da se raduju uspjesima svojih kolega i prijatelja. Svi se slažu da je „Sipa“ donijela

jedan novi duh u naš grad, a predsjednik se nada da će se njihov rad cijeniti još više i da će dobiti bolje uvjete, pomoću kojih će on i njegove kolege bolje prenijeti znanja i iskustva na mlađe naraštaje, te da će se još više djece zainteresirati i, prije svega, družiti se sa svojim prijateljima u ugodnoj atmosferi i lijepom okruženju u kojem su svi pobjednici!

Anton Rašić | G IIII

VjekoKada govorimo o ŠRD „Sipa“

moramo se sjetiti i našeg dragog prijatelja, našeg Vjeke, koji nas je iznenada napustio, ali i ostavio dubok trag na sve nas koji smo ga poznavali. Vjeko je bio dječak kojeg će svi pamtiti i kojeg će svi voljeti, jer je bio drag i veseo, a iz njegovih očiju uvijek je zračila velika toplina koja je grijala svaku osobu jednako.

Nikad mu ništa nije bilo teško – trenirao je nogomet, rukomet, svi-rao gitaru, bio je član ŠRD „Sipa“, pomagao je svojoj obitelji na razne načine, a to sve sa samo XIII godi-na. U svakom sportu je osvajao odličja, osobito u ribolovu u kojem je već tad bio uzor mnogim svojim prijateljima. Njegova „La bamba“ i mnoge druge pjesme koje je svirao na gitari, zauvijek će ostati u našem sjećanju i govoriti nam kako u životu ništa ne treba biti teško, ako imamo želju, upornost i ako svemu pristupimo s ljubavlju. Vjeko je tako radio i zbog toga će zauvijek ostati urezan u našim srcima, uvijek će živjeti s nama, a mi ćemo nastaviti njegovu priču i s ljubavlju ići dalje kroz život. S ponosom ćemo se sjećati našeg Vjeke, Vjeksa i Rokera, našeg pri-jatelja koji je bio najbolji u svemu, anđela koji će uvijek biti s nama!

Ima i drugih sportova

Male stvariIz godine u godinu ribolovci iz benkovačkog društva “Sipa” sve više se nameću kao jedan od vodećih sportskih kolektiva u gradu. Osim dobrim rezultatima, medaljama i ulovom, mogu se pohvaliti i odličnom klupskom atmosferom i zajedništvom.

grafiti Xstranica XXXII

svaki dan i gledam ga u svim njegovim osebujim naravima, i to je to što me najviše fascinira – ljepota raznolikosti. I kad je mirno, i kad je uzburkano, i ljeti, i zimi, ono je moja duša i moja neiscrpna inspiracija. Jer to sam zapravo – ja! Dalmatinac. Rođen sam tu, i ovaj kraj mi se uvukao pod kožu još i prije rođenja, a rezultat svega su moje pjesme. One su nastale mojim dubokim razmišljanjem i suživotom s morem i ovim krajem. Tu nema glumatanja. To sam ja!

Sigurno ste već nebrojeno puta pjevušili Nadalinu ili Konobu a da niste vodili računa o autoru tekstova tih vječnih hitova. Spletom okolnosti ekipa Grafita uspjela je dobiti par dragocjenih minuta s ovim velikim pjesnikom, i to baš u našoj Gradskoj knjižnici u Benkovcu.

Za početak, što Vas dovodi u naš grad?

Oduvijek sam ljubitelj večeri poezije, pa mi se ova književna večer povodom Mjeseca hrvatske knjige činila kao lijep pok-lon svim ljubiteljima pisane riječi. Počašćen sam i zahvalan na pozivu!

Krenimo malo od Vaših početaka. Kada ste postali svjesni svog talenta?

Još uvijek nisam svjestan svog tal-enta (haha). Uglavnom, to je počelo još u ranoj mladosti kad sam neke svoje misli i doživljaje bilježio na papir, i to je s vre-menom raslo i sazrijevalo i doseglo današnji nivo.

Što se tiče Vašeg načina pisanja, kako Vi pišete? Sjednete za stol s na-kanom pisati ili Vam pak neki stihovi navru dok npr. kuhate kavu ili šetate gradom?

Pa najčešće sam tip kojem nešto sine. Nešto me u trenutku inspirira, te sjednem za stol i to stavim na papir. Ali znalo se često puta dogoditi da mi navru poneki stihovi i dok dođem do papira oni ishlape. Ja to nazivam starost (haha). Zato često sa sobom nosim mali blokić i olovčicu, a tu je i čudo tehnologije – laptop, tako da misli nemaju kamo pobjeći.

Kako smo upravo imali priliku čuti, Vaša tematika se najviše veže uz more i prostor oko mora. Što Vas to najviše inspirira i jesu li Vaše pjesme rezultat Vašeg osobnog iskustva ili pak nekih želja i događaja iz mašte?

Cijeli moj život, mogu reći i cijelo moje postojanje vezano je za more. S njim sam

Upravo ste dobili nagradu Društva hrvatskih književnika za pjesničku zbirku “Jeka“. Što je u njoj slično, a što različito od ostatka vašega pjesničkog opusa? Zapljuskuje li i nju more?

“Jeka” je treći dio moje lanjske pjesničke trilogije, za koju sam pjesme – ne računajući u međuvremenu objavljene knjige soneta - akumulirao zadnjih pet godina, od knjige “Ovjera beskraja”, meni dosad najdraže, koja je bila u užem izboru za četiri prestižne nagrade, pa i za Tinovu. Prvoj knjizi te trilogije, “Svjetleća tijela”, ideja je bila da sve živo i neživo ima u sebi skrivenu energiju i da emanira, isijava latentni život, koji samo pjesničko umijeće može razbuditi i dešifrirati. Druga knjiga, “Tajna mjerenja”, problematizira suodnose riječi, “govor drugoga”. Da, moje stihove ne samo da bitno zapljuskuje more, već se oni javljaju iz mora, postavljaju se u poziciju subjekta, kao što sam već i spomenuo. More, dakle voda, “najglasniji” je od četiriju empedoklovskih

Nagrade doživljavam kao poti-caje, a ne kao završni čin časti, one raduju, ali i obnavljaju sumnje. Jer svaka knjiga, pa i svaka pjesma, raste iz temeljite sumnje u vlastite mogućnosti. Sumnja je pokretač.

ćakula

Pjesnička ćakula s Jakšom Fiamengom

Karoca gre daljeNakon književne tribine u Gradskoj knjižnici u Benkovcu dogodio se zanimljiv susret našeg cijenjenog pjesnika Jakše Fiamenga i naše Lucije Justić, čija je književna karijera na samom početku. Kako to izgleda kad razgovaraju lirici, ovdje je zabilježeno u slici i riječi.

stranica XXXIIIgrafiti X

praelemenata, koji struje, trepere mojim stihovima; ono je prvo što sam vidio iz rodne uvale, ono mi stalno zaklanja i otvara vidik u svijet i nadam se da ću s pogledom na njega jednom zauvijek usnuti.

Kako, kao dobitnik nagrade “Tin Ujević”, gledate na lik i djelo tog, po mnogima, ponajboljega hrvatskog pjesnika?

Tin Ujević je nepotrošiva tema naše književnosti. Dobiti nagradu s njegovim imenom, znači biti upisan u veliku knjigu književnosti čiju je vrijednost upravo on podigao na visinu koja uživa respekt ne samo u našoj književnosti nego i šire. Vrgoračkom velikanu, pjesniku “kristalne kocke vedrine” i “pobratimstva lica u svemiru”, uvijek se iznova divim na kozmo-politskoj jednostavnosti i jedinstvenosti u opjevavanju svijeta oko nas i u nama. Dobio sam niz nagrada, ali mi se ova čini nekako najvrednija jer je pjesnička, a ja sam prije svega pjesnik, dala mi ju je struka i to je nagrada koja se svake godine dodijeli samo jednom pjesniku.

To je vaša već dvadeseta objavlje-na zbirka, je li broj nagrada premašio broj zbirki?

Nikad nisam smatrao da se knjige pišu za nagrade. Jest da sam ih dobio mnogo, ispada da san nekakav njihov pasionirani “skupljač”, ali svaku sam, uključujući i ovu, nadam se, zavrijedio. Nagrade doživljavam kao poticaje, a ne kao završni čin časti, one raduju, ali i obnavljaju sumnje. Jer svaka knjiga, pa i svaka pjesma, raste iz temeljite sumnje u vlastite mogućnosti. Sumnja je pokretač, a ja sam u zadnjih desetak godina četiri ili pet puta bio u užem izboru i za ovu nagradu.

Plodan ste pjesnik, zasigurno im-ate još neku zbirku u tisku, računalu ili u glavi?

Ja sam pisac i cijeli život najradije pišem i gotovo samo to činim. Ni jedan dan mi ne prođe a da nešto ne zapišem, laptop je sa mnom na svim putovanjima, osobito

ćakula

u moju Komižu. Što je, dakle, plodnost i zašto ona ima tako loš prizvuk i asocira na potrošnost, brzinu? Ni jedan stih, čak ni u primisli za skladanje, nisam napisao na brzinu, svakoj se pjesmi vraćam mali milijun puta, uvijek nezadovoljan njezinim nesavršenstvom. Uostalom, pisanje i jest stalna potraga za nedostižnim, neizrecivim! Dakle, zar bih trebao prestati se neko vrijeme baviti pisanjem i biti manje plodan? A kako to učiniti kad uvijek imam posla.

Vi, kao već uspješan i iskusan pjesnik, možete li odgonetnuti ima li „kruva“ od pisanja i preporučujete li pisanje?

Naravno, svakako preporučam pisanje, jer je to u jednu ruku ispovijed ovom svijetu i društvu u kojem živimo u svrhu promi-canja plemenitosti i intelektualnog uzdizanja.

Naravno, pisanje i forsiranje poezije i dru-gih književnih vrsta u svrhu zgrtanja nekog bogastva je nemoguće. To se odmah iščita. Od toga nema ništa. Glumatanje i vlastiti interesi odmah se osjete i to publika jasno odbija. Poezija je umjetnost, a umjetnost nadilazi ovo svjetovno, nadilazi sve moguće granice, pa tako i ove. Umjetnost treba služiti čovjekovoj duši, a ne čovjekovom džepu!

I za kraj, koji biste savjet uputili našim mladima?

Svima, ali posebice mladima preporučam puno čitanja. Čitajte, čitajte i čitajte! To je ono što će vas oplemeniti i pripremiti za vrtlog ovog svijeta i života. Moralne vrijednosti, dobrota i plemenitost glavni su čovjekovi maniri. To je ono što nas čini ljudima i razlikuje nas od drugih vrsta. A ponajbolju utjehu i primjer naći ćete u umjetnosti! I naravno, stvarajte umjetnost! Budite kreatori onoga plemenitog i dobrog, kako u sebi, tako i u drugim ljudima. Mo-ramo prvo krenuti od sebe, da bi ovaj svijet bio bolje i ljepše mjesto za život!

Hvala Vam gospodine Fiamengo na odvojenom i posvećemom vre-menu i želimo Vam još puno uspjeha u Vašem daljnjem stvaralaštvu!

Lucija Justić | G IIII

Evo što za poeziju Jakše Fiamenga kaže prof. dr. Slo-bodan Prosperov Novak, naš poznati povjesničar književnosti: “Jakša Fiamengo jedan je od najznamen-itijih živućih hrvatskih pjesnika. Njegov život i djelo karakterizira činjenica da su njegove pjesme poznatije od njega. Fiamengo piše u vremenu kulturne zasićenosti, ubrzanog starenja svijeta i desakralizacije prošlosti. A up-ravo o prošlosti Jakša piše. Pred nama je jedan od naju-vjerljivijih hrvatskih tradicionalnih pjesnika.”

grafiti Xstranica XXXIV

književnost

kOndEnZiRani kLasiCi za SMS gEneRACiJu

George Orwell: Životinjska farma

Radnja? Životinje se pobune protiv

ljudi. Prasci šefovi.

Kuda je krenuo ovaj naš svijet?! Tko

nam to uređuje društvo i život!?

Jane Austen: Ponos i predrasude

O čemu se radi? Elizabeth voli Darcyja, Darcy ne voli Elizabeth. Onda se predomisli.

Poruka? Kad ti se „mater“ počne petljati u ljubav, ne može se dobro završiti. Ili možda može?

William Shakespeare: Romeo i

Julija Kratka verzija: Romeo: Oh Julija!

Julia: Oh Romeo! Romeo: Oh Julija! Julia:

Oh Romeo! Romeo: Oh Julija! Julia: Oh

Romeo! Romeo: Oh Julija! (umre) Julija:

Kvragu. (umre)

Jeste li se ikad zapitali što bi se dogodilo

da Paris nije „pao“?

Jane Austen: Razum i osjećaji Srce da, razum ne? Kao da nam se to nikad nije dogodilo!Ukratko: dvije sestre – dva pristupa ljubavnoj problematici. Oba problematična.

Emily Bronte: Orkanski visoviO čemu se radi? Heathcliffa us-voje. Svi ga mrze, osim Catherine. Ona umre. Ajme!

Kakva je to knjiga? Drama. Prokleta sudbina. Smrt. Uostalom tko još vjeruje u sretne svršetke!

William Shakespeare: San Ivanjske noći

O čemu se radi? Svatko je zaljubljen u pogrešnu osobu.

Zastarjelo, ali neponovljivo! Ah, ta ljubav!

Lav Nikolajević Tolstoj: Ana

Karenjina Kakva je to zbirka likova! Sve je

idealno da zaplet bude vrhunski.

Radnja? Ana i Vronski se vole,

a nisu muž i žena. To ne može.

Ani je oprošteno jer pogine.

Preporuka

Marija Bugarski: Prijateljice„Ne možeš pobjeći. Tvoja krivnja će te proganjati cijeli

život.“Ako vas je zainteresirala ova rečenica onda bi svakako

trebali pročitati i roman „Prijateljice“.To je prvijenac mlade autorice Marije Bugarski, koja tre-

nutno studira na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a napisala ga je kao srednjoškolka, sa samo XVI godina. Marija živi u Vukovaru te i dalje piše, a već joj je objavljen i drugi roman, pod naslovom „Nezaboravno ljeto“.

Priliku za svoj prvi roman dobila je zahvaljujući radu Gradske knjižnice u Vukovaru, koja je organizirala razne kreativne radionice, među kojima je bila i ona za mlade književnike, u kojoj je sudjelovala.

Zašto baš roman „Prijateljice“? Za početak tema romana je dosta privlačna. Radi se o četiri srednjoškolske prijateljice: Slađani, Oliveri, Tamari i Suzani, od kojih Slađanu možemo izdvojiti kao pokretačicu radnje. Radnja romana je, naravno, smještena u Slavoniju.

Glavni motivi romana su ljubav, škola i (ne)prijateljstvo –

bliski svakom tinejdžeru. I sama Marija je izjavila kako je bila inspirirana društvenim odnosima u kojima se nalazi, te kako je htjela napisati roman posvećen prijateljima.

Kao što smo spomenuli Slađana je glavni lik ro-mana. Knjiga i započinje njenom noćnom morom koja je prati već 5 godina, od smrti njezina brata Marka. Radnja se zakuhta-va dolaskom nove učenice Sanje koja će se drastično uplesti u Slađanin život. Sve to vodi prema pravom kriminalističkom i napetom zapletu te neočekivanim preokretima.

Dakle, ako tragate za za nekim krimićem sa zanimljivom temom, ovo je prava knjiga za vas.

Daria Štrenja | G IIII

Ante Kovačić: U registraturi

Mali Ivica dođe u grad i postane gospodin. Zavodi ga Laura. On se ne da, pa ona ode u hajduke. Na kraju sve izgori.

pripremila: Matea Mlakić | G I

Napomena:

Ove analize nije preporučljivo koristiti za pripremu ispita na državnoj maturi. Niti na nižoj razini.

stranica XXXVgrafiti X

kino

Čudno je znati da je danas najpopularnija i najbrže rastuća stranica za povezivanje ljudi nastala iz želje jednog „geeka“ da se osveti bivšoj djevojci koja ga na početku radnje „nogira“. Društvena mreža, film redatelja Davida Finchera, pravi je dokaz kako se dosadna informatička priča o stvar-anju web stranice može snimiti kao drama puna spletki, prevrata, izdanih prijateljstava s dozom ironije i humora. Fincher je za svoj film odabrao slabo poznate glumce koji su se svakako dokazali svojom glumom. Najboljim se pokazao Jesse Eisenberg koji je utjelovio osnivača Facebooka Marka Zuckerberga, a tu su još i Andrew Garfield, Brenda Song, Rooney Mara, Armie Ham-mer i Justin Timberlake.

Radnja filma započinje jedne listopad-ske večeri kada Mark Zuckerberg, mladi student sveučilišta Harvard, odlazi na spoj sa svojom djevojkom Ericom, ne očekujući da će ga ona ostaviti. Već na početku filma Erica izgovori rečenicu koja predočava Markovu budućnost:

Jednog dana ćeš biti uspješan i bogat. Ali živiš u pogrešnom uvjer-enju da te djevojke ne vole jer si

računalni geek. Želim da znaš da to nije točno. Ne vole te zato jer si šupak!

Mark se nakon prekida vraća u student-sku sobu i onako pijan iskali svoj bijes ne samo na svoj blog, nego i iskoristi svoju kreativnost i napravi web stranicu faces-mash.com, gdje su njegovi kolege mo-gli ocjenjivati izgled harvadskih studentica birajući između dvije. Taj njegov „pokus“ sa sobom donosi disciplinske kazne, ali i braću Hammer, koji uoče Markov potencijal i angažiraju ga da radi za njihovu stranicu, koja bi trebala služiti svim harvardskim studentima. Mark prihvaća, ali istodobno sa svojim prijeteljem Eduardom (Andrew Garfield) počinje stvaranje svoje stranice thefacebook.com. Stvaranje The Face-booka Zuckerberg počinje novim i sasvim kreativnim idejama, koje je crpio iz svoje okoline. Nakon što je lansirao stranicu, ona se polako počne širiti među harvadskim studentima, a poslije i među studentima drugih elitnih sveučilišta. Vidjevši uspjeh The Facebooka, braća Hammer odluče podići tužbu protiv Zuckerberga optužujući ga da im je ukrao ideju. U međuvremenu Mark upozna Seana Parkera koji mu sugerira

da skrati ime stranice u Facebook i da se preseli u Kaliforniju gdje može nastaviti graditi svoj projekt. Odlazak u Kaliforniju uzrokuje sukob Marka sa jedinim pravim prijateljem kojeg je imao.

Iako Mark Zuckerberg smatra Društvenu mrežu „filmskom fikcijom“, barem se ne može požaliti da su je stvorili filmski anon-imusi. Scenarij je napisao Aaron Sorkin, scenarist filma Malo dobrih ljudi, a režije se prihvatio hvaljeni David Fincher, autor sve samih poznatih filmova, kao što su Klub bo-raca, Sedam, Igra, Soba panike i Čudnovati slučaj Benjamina Buttona. Film se može pohvaliti i neobičnostima - na primjer, braću Hammer zapravo glumi jedan te isti glumac (Armie Hammer).

Ja osobno smatram film zabavnim, uzbudljivim i nimalo dosadnim kako to sama tema zahtjeva i svakako predlažem svima da ga pogledaju. Iako je ovo film koji pokazuje kako je Mark Zuckerberg ukrao ideju, izdao prijatelja i zaradio milijarde dolara, može li se steći 50 milijuna prijatelja bez sticanja i jednog neprijatelja, prosudite sami!

Matea Mlakić | G I

The Social Notwork (pardon, Network)

Društvena mrežaBudući da je Facebook postao pomalo potrošena tema za naš časopis, odlučili smo da u ovom broju nećemo o njemu ništa pisati. Umjesto njega, donosimo recenziju novog filmskog hita koji dolazi iz Hollywooda, a zove se Društvena mreža. Radnja se vrti oko nekakve kompjuterske mreže za druženje i njenog pokretača, nekog Zuckerberga.

grafiti Xstranica XXXVI

srčani sljedbenici narodnjačke glazbe. Htjeli to ili ne, učenici Srednje škole kneza Branimira suočeni su s okrut-nom činjenicom da svako jutro začuju prodoran zvuk harmonike i visokih tonova pjevača narodne glazbe, čiji glasovni rasponi zaista iznenađuju! No naravno, o ukusima se ne raspravlja, i svatko sluša ono što želi. Napokon, zato i postoje slušalice koje bi ljudi ipak trebali malo više upotrebljavati!!!

Tenzije između sljedbenika nar-odne glazbe i onih koji “čaše razbi-jaju” na stihove Miše Kovača, Mlad-ena Grdovića i (velikog) Dražena Zečića, čini se nema, jer usprkos omalovažavajućim komentarima, ovi drugi ipak, (valjda slučajno?!) zalutaju u, sada već bivši, narodnjački noćni klub Monaco. Kako objasniti spajanje nespojivog? Možda bi se o rečenici “Svi Hrvatine, a svaki skače ka klokan, čin čuje Cecu ili neki hit turbo folka” moglo razmisliti!

Tek djelić ovoga osvrta pokazuje kako glazba čini važan dio u životima naših benkovačkih srednjoškolaca. Glazba spaja, možda i razdvaja, ali zasigurno nitko ne bi mogao bez nje. No, svakako pokazuje i to u kojim se elitnim benkovačkim krugovima krećete, hoćete li otići u ovaj ili onaj kafić u Benkovcu tu famoznu sub-otu navečer, i hoćete li je pamtiti uz taktove Jelene Karleuše, Dražena Zečića (ili pak nekog drugog), ili što je najbolje – nećete je pamtiti uopće!

Iva Žutelija | G IIII

mjuza

Možda Benkovac i jest malen grad, ali je svakako dovoljno velik za mnoštvo glazbenih stilova i različitosti po tom pitanju. Valjda bi naša škola i mogla biti sinonim za neobične mještovitosti uopće (različite nacion-alnosti, a i činjenica da je naša škola spoj tristotinjak učenika različitih odjeljenja, od gimnazijalaca pa do strojara!), no ipak, ono što najviše ostavlja dojam svakako su određene karakteristike koje odaju privrženost mnogim glazbenim stilovima.

U početku svake školske godine najčešći prizor je horda novog vala prvaša, koji su u srednju škollu došli puni entuzijazma te ohrabreni što su konačno prošli dječji vrtić zvan “osnovna škola”. Njih se najlakše može uočiti s prepoznatljivim komercijal-nim znakovima koji o njima govore da su strastveni rokeri u duši, a pjesme

Axla Rosea trešte s njihovih mobitela kroz hodnike, kao da za izum slušalice nisu čuli, kako bi pokazali da su up-ravo oni njegovi najveći fanovi. Starke u različitim bojama, kuštrave kose i pokoje martensice, bedževi, majice na bendove... Je li njihov život zaista

“sex, drugs, and rock’n’roll” ili samo prikrivanje neke adolescentske nesig-urnosti i dokazivanje baš suprotnim – buntovništvom? Stvari će se u svakom slučaju iskristalizirati, a do tada, uvijek će postojati tenzije između njih i suprotnosti koju predstavljuju

Karleuša vs. Mišo

SLUŠAM, DAKLE JESAMSrednjoškolcima, kako znamo, glazba nije samo puko uživanje u me-lodiji, ritmu, harmoniji i aranžmanu. Glazba koju slušamo služi nam i da nas odmah definira i identificira, slično kao i odjeća ili neki drugi statusni simboli. Dakle, slično odraslima koji vole svoj status i identitet crpsti iz svojih automobila, plazma televizora i kožnih fotelja.

Oko glazbe bi bilo manje prašine da ljudi naprosto počnu koristiti slušalice.

stranica XXXVIIgrafiti X

fenomeni

Maturalna zabava – dan o kojem mnoge djevojke sanjaju od dana kad su stupile preko praga osnovne škole. Pomalo smiješno, zar ne?! Ali ima nas svakakvih pa, ne biste vjerovali, i takvih. To je za spomen-ute uživljenice i ine im sumišljenice, na bilo koji način, dan iz snova, za koji se spremaju dvije godine unaprijed. Sad kad i mi ostale moramo o tom danu razmisliti, one su sa razmišljanjem davno gotove. Čudne biljke. Ali dobro. Ljude zanimaju različite stvari. Imamo različite interese. Dubina razmišljanja uvijek je bila činitelj jaza, kako među pojedincima, tako i među skupinama. Pa zašto ne bi i ovaj put. Uvjereni kako po-tonjim djevama pomoć nije potrebna, foku-sirajmo se na onu većinu cura kojima ta večer više-manje samo zadaje probleme, ili su pak indiferentne. Kako izabrati haljinu, cipele, šminku, torbicu? To su ta uvijek ista pitanja života i smrti. Ali kompleksno je to, moramo priznati, gotovo kompleksno kao pitanje smisla života.

A da to ipak budu hlače i neki sakoić?! Ne, odstupat ću od mase! Šovinizam na djelu! Čista malograđanština! Kako ću ja biti drugačija od drugih, kao da činim zločin za koji će me okolina osuditi. Ali ljudi moji, kako je - tako je. Takva je naša sredina. To je naša priroda i društvo, kao što bi Remy rekla. Iz Elemen-tala, znate nju. Odskočiš li malo od kalupa, gotov si! Padaš!

No vratimo se na prvobitno pitanje. Kad pogledamo niz pre-thodnih generacija, prvo što nam padne na pamet je „Curo, imaš li ti ogledalo!??“. Tragično. Kad bismo bolje analizirali, više tragikomično. Kič na kvadrat. Koliko mi je poznato, u našoj školi u manje davnoj prošlosti daltonista baš i nije bilo. A uzevši u obzir da bi to bilo jedino re-alno opravdanje za nerijetke modne zločine maturalnih zabava, zaključak je da opravdanja nema.

A opet s druge strane, dečki,

zapamtite da je vrijeme djedovih košulja ipak iza nas. A tek onaj dalmoš – stil odijela. Haha, komično. Uvezena dugmad, pleteri i slično. Odmah u ušima zvoni „maslina je neobrana“ i slične lokalpatriotske melodi-jice. A tek kravate o čijoj širini ne trebamo ni pričati. Ah dečki, dečki. Možda nekad ne bi ni bilo loše poslušati što fashion guru kaže. Iako mislite da on pojma o pojmu nema, vjerujte da ipak zna bolje od vas. Pa čovjek se vjerojatno razumije u svoj posao, zna što je in.

A što se cura opet tiče, molimo bar ove godine, kad ću ja biti prisutna i gledati vas, da dobro otvorite oči. Jer često se i uz na-jbolje planove lako dogodi totalni kolaps. Po mogućnosti bez šljokica, upadljivih mašni i naravno nije poželjno imati više od 11 boja na sebi. To u slobodno vrijeme prakticirajte. Znate, ovdje se ipak snima, pa ne bi bilo lijepo da vas jednog dana djeca vide takve. Zapravo ružno je vas itko ikad vidi takve, ali ipak ukus je ukus, pa se tako ni onaj loš ne da promijeniti.

Moramo malo razmisliti gdje idemo, mjesto radnje nije kupleraj, a ni oltar (ili pak matični ured, kako je kome draže). Upo-

zorenje se možda čini čudnim, ali vjerujte, bilo je slučajeva koji ovo sasvim opravdaju. Gospe moja, obuci mi „bilo“, mislila ja da mi dobro stoji. A ono, niti mi dobro stoji, a i lokaciju sam fulala – umjesto kod katedrale, nađoh se kod autosalona. Naime, ako nekom nije jasno, spomenuti autosalon se nalazi uz dugogodišnju lokaciju maturalne večeri, bistro Margarita.

Za kraj bih vam najradije pokazala slike primjera koji su znali što rade, ali onda bih morala pokazati i onu drugu stranu, a to u cijele novine ne bi stalo. A vjerojatno bih nekoga i uvrijedila. Kako god! Uglavnom, ako niste sigurni u vlastiti ukus, u redu je. Bar ste svjesni vlastitog problema. Bolje povedite nekog kome su modne eskapade ipak donekle stran pojam. I zapamtite, ne morate blještiti doslovno da bi zabljesnuli! Umjerenost i decentnost su ključ uspjeha. I naravno, manje je više! Cure, naravno nemojte ovo doslovno shvatiti. Iako imam osjećaj da će biti onih koje hoće...

Matea Golem | G IIII

Što se nosi na maturalnoj zabavi

Pa to je samo jednom u životu!Kao odgovor na vječitu dilemu oko izbora obleke za maturalni ples, naša kolumnistica, čini se, sugerira pret-a-porter.

grafiti Xstranica XXXVIII

blog

DAN ITrrrrrrrrrrrrrr!!!

Joooj opet ovaj glupi glasni Zvonko! Daj smiri doživljaj, još se nisam ni probudila -.- Ahh...vidim još su po meni ove kilometarske jednadžbe. Ova djeca se ne mogu udostojiti ni pobrisati me, kad me već i koriste. Muko moja! Evo ih ulaze. Počinje još jedan moj radni dan. Ajme nee!! Daria je opet redar. A što to znači? Kupanjeee! Wuuhoo! Os-vetit ću se ja njoj već jednom. Inače na Face-u sam Školska Okupana Ploča..addaj me..pih..

Trrrrrrrrrrrrrrr!!!Oke, Zvonko, oke. Skužili smo! Ajde

sad će bar moje uši biti 45 minuta u miru. Baš gledam u ovu djecu. Nikad nisu bili ovako čudni. Svi su nekako uzbuđeni, imaju zadivljen pogled i gledaju svi u istom smjeru. Što li se to događa??? Čekaj da pogledam... MOLIIIIIM????

Ko je ova tu?? Što je ovo? Neka šala? Oke, can’t believe it! Moja dvojnica? U biti, nije dvojnica. Baš je gadana. Fuj!!! Neka čudna bijela naprava mi se tu namontirala. I sad je ona u centru pažnje. Što je ovo? Ajme..hu..hu..srce će me strefit..vode, Daria, vode!!

DAN II Ovo je bilo blizu. Budim se iz

dubokog sna. Nadam se da je to samo još jedna noćna mora.

Okrećem se. I padam u očaj. Sve je java. Ona je tu. Nova, divna, mlada i moderna tzv. PAMETNA PLOČA! Pametna je koliko i moja kreda pff.. ne mogu vjerovati da me se tako lako žele riješiti, a toliko sam ih godina služila... i toliko sam đaka ispratila i toliko 5-ica donijela. Ovo nije fer... ali onoooo... NIKAKO!!! I što sad?

Odjednom će me izbaciti, i zaboraviti na mene....

Dobro, moram se skulirati. Živciranjem neću ništa postići.

Moram smisliti način kako da ovu Pametnicu bacim s trona!

DAN IIIDanas cijeli dan ova djeca kao pomahni-

tala grabe cool flomastere Pametne ploče i zezaju se s njom radeći svakakva čuda. Nije fer! Mene nitko ne primjećuje. Možda sam sebična, ali nije neki najnaj osjećaj kad te tako odbace.

DAN VIIUživljenost ne prestaje. Već sam

se i pomalo navikla bit odbačena...drugi uzbor...kako god... Tek koji put profa iz matiše napiše koju formulu po meni, a nakon toga me brzinski obrišu, tako da ostanu bijele mr-lje po meni (naravno, isključujući Dariu koja me potapa) i okrenu se

Tajni život školskog inventara

Zelena i PametnaAko su nas u prošlim izdanjima našeg časopisa sa svojim intimnim mislima mogli upoznati jedan pas i jedan kukac, zašto ne bismo zavirili u struju svijesti nekog neživog subjekta?

“Neka čudna bijela naprava mi se tu namontirala. I sad je ona u centru pažnje. Što je ovo?”

stranica XXXIXgrafiti X

blog

savršenoj bijeloj Pametnici. A eto.., možda je prošlo moje vrijeme. Ali iskreno, i ja dobro izgledam. Totalno sam očuvana, svježe zelene boje a kad me se lijepo obriše po meni je gušt pisati! Ali očito to više nikog nije briga.

DAN X Nešto sam načula, danas je

očito neki važan dan. Dolaze neki predavači sa Sveučilišta u Zagrebu. Eto Pametnica će imati priliku poka-zati svo svoje umijeće prezentiranja i crtanja grafikona. Neka joj je sa srećom, ja sam više postala umorna i pomirila sam se sa sudbinom.

Trrrrrrrrrrrrrrrrrrr!!!

Zvonko je dao glasan znak za početak još jednog sata, ovog puta bilo je vrijeme za predavače. Djeca su ih sa zanimanjem pratila, jer se radilo upravo o izboru fakulteta i famoznoj Državnoj maturi. Sve je bilo dobro, kad odjednom – mrak! Nestalo je struje! Svi su se uskomešali, a na profesorovu licu se jasno očitavala nelagoda i sram zbog novonastale sit-uacije. Predavači su također namrštili lica i počeli mrmljati kako oni ne mogu nastaviti predavanje jer moraju predočiti vrlo važne grafikone. Profe-sor je zbunjena glasa počeo nešto mucati, kad se Daria odjednom skoči i poviče: - Pogledajte staru ploču! Zašto vam ona ne bi poslužila? Ta

možete na brzinu preslikati grafikone na nju i pokušati nam predočiti svoje izlaganje. Predavači su me nevoljko pogledali, ali na kraju ipak odlučili kako je i to bolje nego otkazati cijelo predavanje. Bila sam preeesretna!!!! Napokon da i ja nečem poslužim.

Ali onda sam se sjetila jadne posramljene bijele Pametnice. Nešto me steglo oko mog zelenog srca. Pogledam kroz prozor, kad u drugoj učionici upaljeno svijetlo. Ne kužim. Kako je to nestalo struje kad u drugoj učionici sve normalono funkcionira? Pogledam malo bolje Pametnicu i ugledam njen kabel koji se slučajno izvukao iz pravog utora.

Pa kako su mogli biti tako glupi! Pa ljudi nije nestalo struje, nego je došlo do male nezgode. Kako to očito nitko nije skužio, Pametnica je ostala osramoćena. Moram joj pomoći! – pomislih.

Spužvo! Brzo doskoči! Pogledaj, Pametnici se izvukao kabel, moraš

nekako skočiti i pokušati ga ponovno uključiti! – govorila sam bez daha. Spužva, onako sva usporena, nevoljko je pristala, ali kad je uvidjela situaciju svom svojom snagom se otisnula od podloge i skočila na pomaknuti kabel. Kad odjednom, Pametnica zasvijetli! Svi su se u čudu okrenuli, a profesor je odahnuo. - Očito je došlo do kratkotrajnog nestanka struje, sada možemo nastaviti predavanje. Predavači, vidljivo zadovoljni, nas-tavili su predavanje služeći se Pamet-nicom.

Ona me je samo u čudu pogledala i tiho zahvalila. Osjećala sam se kao najveći heroj! Jeee :D Nakon što su predavači otišli, a djeca napokon odjurila svojim kućama, ostale smo

nas dvije same.

- Slušaj Zelena, hvala ti na ovome danas...

- Ma sitnica. Nije mi bio problem – odgovorih kratko.

- Stvarno, ovo je bilo nešto na-jbolje... ne znam tko bi to za mene učinio... još pogotovo u ovakvoj situaciji... znam da ti je užasno teško što sam ja došla. Ni meni nije lako oduzeti nekome njegov dugoročni posao. Osjećam se jadno.

- Ma ne brini. Vremena se mi-jenjaju. Nove stvari dolaze. Ja sam spremna za mirovinu – prošaptah.

- Ne! Ne govori to! Ti si uvijek tu kad ova glupa tehnologija zariba! Tko bi danas spasio i predavanje i mene da nije tebe bilo??? Zato nemoj se podcijenjivati, molim te!

- Stvarno tako misliš???

- Naravno! Žao mi je što je sve tako loše počelo i što si se užasno osjećala zbog mene. Ali znaj da ni meni nije bilo lako...

- Slušaj pametna, nemoj mi tu mudrovati nego pokaži mi one trikove kako ona djeca dodirom rade svakakva čuda!

- Možee! Pogle ovo! I ovo..gle flomića..

- Starii koja ludnica!.................................bio je to

početak jednog divnog prijateljst-va............................

Lucija Justić | G IIII

“Slušaj pametna, nemoj mi tu mudrovati nego pokaži mi one trikove kako ona djeca dodirom rade svakakva čuda!”

To infinity andbeyond!