Post on 11-Feb-2016
description
VISOKA MEDICINSKA ŠKOLA STRUKOVNIH STUDIJA
,,MILUTIN MILANKOVIĆ”
BEOGRAD
SEMINARSKI RAD
TEMA: PALIJATIVNO ZBRINjAVANjEPREDMET: ZDRAVSTVENA NEGA U PRIMARNOJ ZDRAVSTVENOJ
ZAŠTITI
Profesor: Student:
Dr sc. med. Gordana Arsić-Komljenović Tanja Komatinovic S82/2011
Predavač:
Mr sc. Jasmina Radojlović
Palijativno zbrinjavnje
Beograd, januar 2015.
SADRŽAJ
1. UVOD.....................................................................................................................................3
2. ŠTA JE PALIJATIVNO ZBRINjAVANjE?..........................................................................4
2.1 Definicija..........................................................................................................................4
2.2 Vrednosti i etički principi palijativnog zbrinjavanja........................................................5
2.3 Šta palijativno zbrinjavanje nije........................................................................................6
3. PALIJATIVNO ZBRINjAVANjE U OKVIRU POSTOJEĆEG SISTEMA
ZDRAVSTVENE ZAŠTITE......................................................................................................6
4. OPŠTA PITANjA ORGANIZACIJE SLUŽBE ZA PALIJATIVNO ZBRINjAVANjE I
PROCES ZBRINjAVANjA........................................................................................................7
5. MODELI PRUŽANjA PALIJATIVNOG ZBRINjAVANjA I SLUŽBE..............................7
5.1 Modeli organizacionog dizajna.......................................................................................10
6. MEDICINSKA SESTRA I PALIJATIVNA NEGA............................................................11
6.1 Uloga medicinske sestre u timu za palijativnu njegu......................................................12
7. PALIJATIVNA NEGA U KUĆNIM USLOVIMA.............................................................13
8. PREDLOG MERA................................................................................................................16
9. ZAKLjUČAK.......................................................................................................................17
10. LITERATURA...................................................................................................................18
Tanja Komatinović, S82/11 2
Palijativno zbrinjavnje
1. UVOD
Palijativna nega, prema Svetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO, 2002.), je aktivna
potpuna briga za bolesnike čija bolest više ne reaguje na postupak lečenja. Svrha palijativnog
lečenja je postizanje najboljeg kvaliteta života terminalno bolesnih i njihovih porodica, i to
pomoću kontrole boli i kontrole ostalih simptoma bolesnika te psihološke, socijalne i duhovne
pomoći.
Smrt je sastavni deo života, te kvalitet života do samog dostojanstvenog kraja mora
biti optimalan i ne sme biti povezan s boli i patnjom. Članovi porodice terminalno obolele
osobe ne smeju imati osećaj da su oni i njihov najbliži napušteni, nego da se cilj terapije
menja od produžavanja života prema kvalitetu života.[1]
Palijativna nega je briga za bolesnika u terminalnoj fazi letalne bolesti, a obuhvata
kontrolu i olakšavanje fizičkih simptoma, najviše boli, odgovarajuću negu i prehranu te
psihološku i duhovnu pomoć bolesniku i porodici. Osim bolesnika s malignom bolesti još
nekoliko grupa bolesnika treba palijativnu negu, kao što su terminalne faze
neuromuskularnih, metaboliĉkih i genetskih bolesti, AIDS-a, te srčane, jetrene ili bubrežne
insuficijencije.
Palijativna nega je osnovno ljudsko pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo koje
naglašava još Kanadska deklaracija iz 1992. i 2000., Cape Town deklaracija iz 2003.,
Preporuke ministara Veća Evrope iz 2003., Evropska škola onkologije iz 2004, Korejska
deklaracija iz 2005. oblikovana na Drugom globalnom sastanku Društava hospicija i
palijativne nege u Seulu, te Venecijanska deklaracija s ciljem podrške razvoju istraživanja na
području palijativne nege u zemljama u razvoju iz 2006. godine.
Tanja Komatinović, S82/11 3
Palijativno zbrinjavnje
2. ŠTA JE PALIJATIVNO ZBRINjAVANjE?
Izraz palijativan potiče od latinske reči pallium što znači plašt, omotač ili pokrivač.
Ovaj termin još se prevodi i kao maska. Izgleda da je to razlog zbog koga reč palijativan u
našoj sredini ima negativnu konotaciju s obzirom na to da se razume u smislu tobožnjeg
rešavanja nekog pitanja ili zataškavanja, dakle, u smislu prikrivanja stvarnog uzroka neke
negativne pojave. Takvo mišljenje, koje palijativno lečenje shvata u smislu postupka koji
otklanja samo simptome, a ne samu bolest i njen uzrok, logički je ispravno ali ono može da
previdi suštinski pozitivne aspekte i doprinose koje program palijativnog zbrinjavanja sadrži.
Etimologija reči palijativan ukazuje na to da se takvo zbrinjavanje bavi simptomima
koji su "omotani" ili "ublaženi" tretmanom čiji je osnovni cilj da poboljša kvalitet života
pacijenata pod postojećim okolnostima, a nikako da prećuti ili prikrije efekte neizlečivih
bolesti.
2.1 Definicija
Definicija palijativnog zbrinjavanja tokom godina je razrađivana onako kako se to polje
medicine razvijalo. Svetska zdravstvena organizacija najsažetije je definisala palijativno
zbrinjavanje kao aktivnu, sveukupnu brigu o pacijentima čija je bolest neizlečiva. Kontrola
bola, drugih simptoma i psiholoških, socijalnih i duhovnih problema je od vrhunskog značaja.
Cilj palijativnog zbrinjavanja je dostizanje najvišeg mogućeg kvaliteta življenja za pacijente i
njihove porodice”
Novija definicija palijativnog zbrinjavanja iz 2002. godine koju je ponudila Svetska
zdravstvena organizacija stavlja veći naglasak na prevenciju patnje:
Tanja Komatinović, S82/11 4
Palijativno zbrinjavnje
Palijativno zbrinjavanje je pristup koji poboljšava kvalitet življenja pacijenata i njihovih
porodica, suočavajući se sa problemima koji prate bolesti koje ugrožavaju život, kroz
prevenciju i olakšavanje patnji putem rane identifikacije i nepogrešive procene i lečenje bola
i drugih problema, fizičkih, psiholoških i duhovnih. [4]
Palijativno zbrinjavanje, osim toga pruža ublažavanje bola i drugih simptoma;
afirmiše život i gleda na smrt kao na normalan proces; nema nameru niti da ubrza niti da
odloži smrt; integriše psihološke i duhovne aspekte zbrinjavanja pacijenta; nudi podršku
pacijentima kako bi do trenutka smrti mogli da žive što je moguće aktivnije; nudi sistem
potpore kako bi se pomoglo porodici da se suoči sa teškoćama u toku pacijentove bolesti i u
periodu njihove žalosti zbog gubitka voljene osobe; koristi timski pristup u prepoznavanju
potreba pacijenata i njihovih porodica, uključujući i savetovanja tokom perioda žalosti,
ukoliko je to potrebno; poboljšava kvalitet življenja, a može takođe pozitivno da utiče na tok
same bolesti; može da se primeni već u ranoj fazi bolesti, uporedo sa nizom drugih terapija
čiji je cilj da produže život, kao što su hemioterapija, radioterapija, a uključuje i ona
ispitivanja koja su potrebna za bolje razumevanje i lečenje teških kliničkih komplikacija.[6]
2.2 Vrednosti i etički principi palijativnog zbrinjavanja
Osim definicije palijativnog zbrinjavanja koja izražava način mišljenja (filozofiju), misiju i
njenu primenu u kliničkoj praksi postoje i drugi konceptualni okviri palijativnog zbrinjavanja
na osnovu kojih se mogu organizovati programi. To mogu biti opšte prihvaćene norme
prakse, vodiči dobre kliničke prakse, sredstva evaluacije i definicije pojmova koji su izraženi
jezikom koji će razumeti korisnici, oni koji tu uslugu pružaju kao i druge interesne strane
(stejkholderi). Međutim, od posebne važnosti su ključne vrednosti (kultura) i etički principi na
kojima se zasnivaju modeli organizovanja službe, sprovođenje programa palijtivnog
zbrinjavanja i klinička praksa.
Palijativno zbrinjavanje, prema gledištima više autora (Cassel, Foley, 24-26; AGS, ASCO,
1986-96;) prepoznaje i poštuje, između ostalog, nezavisnost i jedinstvenost pojedinca,
kvalitet života onako kako ih oni definišu kao i njihovo pravo da učestvuju u donošenju
odlika.[5]
Tanja Komatinović, S82/11 5
Palijativno zbrinjavnje
Sažeto rečeno, etički principi kojima se palijativno zbrinjavanje rukovodi i
poštuje u praksi su:
• Autonomija, odnosno pravo i sposobnost čoveka da samostalno donosi odluke;
• Pravednost, to jest poštena upotreba raspoloživih resursa, moralni i društveni principi na
kojima se zasniva poštovanje pravičnosti bez diskriminacije ili predrasuda;
• Korist, odnosno činjenje dobra;
• Primum non nocere, odnosno ne naškoditi.
U domen etičkih dilema spada: [7]
• Govorenje istine, onoga što se zna ili veruje da je istina bez varanja i licemerja.
• Poverljivost, odnosno zaštita i kontrola svih ličnih podataka.
• Eutanazija ili "dobra smrt".
2.3 Šta palijativno zbrinjavanje nije
Iako su principi kojima se vodi palijativno zbrinjavanje mogu primeniti kod različitih
bolesti ili stanja, neki autori ističu da sama zdravstvena nega starih (gerijatrija), hronično
obolelih, neizlečivih pacijenata, nega onkoloških pacijenata, opšta medicina (porodični lekar)
i centri za smanjenje bola nisu službe za palijativno zbrinjavanje. Naročito je važno naglasiti
da palijativno zbrinjavanje nije ni eutanazija ni medicinski asistirano samoubistvo zbog toga
što su oba postupka usredsređena na smrt, a ne na kvalitet života. Izvorni princip palijativnog
zbrinjavanja je osnivanje neprofitnih službi čije su usluge besplatne za pacijenta i porodicu.
Ovaj princip ne poštuje se u svim zemlja ali je tada pitanje da li u tim slučajevima govorimo o
palijativnom zbrinjavanju ili biznisu.
3. PALIJATIVNO ZBRINjAVANjE U OKVIRU POSTOJEĆEG SISTEMA ZDRAVSTVENE ZAŠTITE
Tanja Komatinović, S82/11 6
Palijativno zbrinjavnje
Problemi koji prate organizaciju programa palijativnog zbrinjavanja ne mogu se sagledati
izvan specifičnosti organizacije zdravstvene delatnosti. Oblikovanje organizacione strukture u
ovoj oblasti uslovljavaju kako nove potrebe stanovništva tako i novi pristupi zdravlju i bolesti.
Dobra organizacija je osnovni faktor uspeha i uslov ostvarivanja postavljenih ciljeva i
zadataka. Oblikovanje organizacione strukture, koja se ne shvata kao mehanički zbir delova
već kao "organska celina" u skladu sa hipotezom kongruencije mora početi sa formulisanjem
ciljeva i strategije za njihovo ostvarenje.
Organizaciona struktura službe za palijativno zbrinjavanje zasniva se, pre svega, na
ciljevima i uslugama koje pružaju. Uspešno "trasiranje puta i pripreme terena" moguće je
ukoliko se nadležne državne institucije odluče za razvijanje programa palijativnog
zbrinjavanja donošenjem zakonskih propisa koji bi uredili tu delatnost, a potom zdravstvene
organizacije prihvatile i dalje razvijale takve nove program.
Dok se to ne dogodi mora se voditi računa i dobro razumeti sam proces menjanja kako
pojedinaca tako i organizacija. Jasno izražen cilj da bi osnivanje službe i razvoj programa
palijativnog zbrinjavanja izmenilo iskustvo i doživljaj bolesti koja ugrožava život i doprineo
poboljšanju kvaliteta života samo je prvi nužni korak na tom poslu ali ne i dovoljan.
4. OPŠTA PITANjA ORGANIZACIJE SLUŽBE ZA PALIJATIVNO ZBRINjAVANjE I PROCES ZBRINjAVANjA
Opšta pitanja organizacije službe za palijativno zbrinjavanje odnose se na kliničke
aspekte, odnosno kako na utvrđene probleme sa kojima se susreću pacijenti i porodica tako i
na proces pružanja usluga zbrinjavanja. Osim toga, moraju se uzeti u obzir glavne funkcije
organizovanja i potrebni resursi. Dobra organizaciona struktura omogućava ispunjenje ciljeva
zbog kojih je služba osnovana.[6]
5. MODELI PRUŽANjA PALIJATIVNOG ZBRINjAVANjA I SLUŽBE
Različita okruženja u kojima se odvija palijativno zbrinjavanje determinišu i model službe
koja takve usluge pruža. Međutim, svaka služba može se razvijati u skladu sa sopstvenom
Tanja Komatinović, S82/11 7
Palijativno zbrinjavnje
prirodom i vlastitim modelom strateškog i poslovnog planiranja. To se najčešće može postići
prilagođavanjem već postojećih modela sopstvenim potrebama i okruženju:
Palijativno zbrinjavanje se može pružiti u:
pacijentovom domu,
domu za negu,
staračkom domu,
bolnici i
hospisu
Preporuke Saveta Evrope ističu da je korisno napraviti razliku između nespecijalizovanih
(konvencionalnih) i specijalizovanih službi palijativnog zbrinjavanja
A) Nespecijalizovane službe sprovode ogroman deo palijacije ali im palijativno
zbrinjavanje nije osnovna delatnost. Nespecijalizovane službe čine: ambulante opšte prakse,
službe kućnog lečenja, patronažne službe, domovi za negu, domovi za stare, osobe koje su
angažovane oko zbrinjavanja pacijenata a nisu profesionalci, terenske medicinske sestre,
lekari opšte prakse i specijaliste koji nisu iz oblasti palijativnog zbrinjavanja. U našoj sredini
ne postoji kategorija volonteri, a to je pitanje od posebnog značaja za uspešno sprovođenje
programa palijativnog zbrinjavanja koje ne sme da bude zaboravljeno.
B) Specijalizovane službe palijativnog zbrinjavanja su njemu potpuno posvećene i to im je
osnovna delatnost. U njima postoji viši nivo stručnosti iz oblasti palijativnog zbrinjavanja
(članovi tima su posebno obučeni) kao i veći broj zaposlenih u odnosu na broj pacijenata.
Uzrečice "dome, slatki dome" ili "moja kućica, moja slobodica" najbolje izražavaju željeno
okruženje u kome većina ljudi nastoji da boravi tokom bolesti ili da u njemu završi život.
Prema jednom Galupovom istraživanju (The Galup Organization, 1996) većina ljudi u SAD
(oko 90%) je izjavilo kako bi želeli da umru kod svoje kuće . U stvarnosti, međutim, prema
podacima iz 1997. godine samo je 20% Amerikanaca umrlo tamo gde želi.
Tanja Komatinović, S82/11 8
Palijativno zbrinjavnje
Slika 1. Palijativna nega pacijenta u hospisu
Većina pacijenata se radije opredeljuje da pružanje usluga zbrinjavanja dobije kod
kuće kako bi što je duže moguće:
- imali mogućnost za tretman i zbrinjavanje koje im je
potrebno, kao i to da ne pate bespotrebno;
- nastavili da imaju iskustva i doživljaje koji za njih imaju smisao;
- sačuvali članove svoje porodice ili osobe koje se neformalno o njima staraju da ne
"sagore".
Međutim, kada je bolesnicima teško ili nemoguće da neophodnu terapiju prime kod kuće,
kada osobe koje se o njima staraju ne znaju šta da rade, kada im je uskraćena mogućnost
doživljaja koja nešto znače i kada je usled njihovog zbrinjavanja porodica značajno ugrožena
mnogi takvi pacijenti radije odlučuju da se prebace u stacionarne zdravstvene ustanove.
Većina ljudi svuda u svetu i kod nas prema rezultatima istraživanja nikako ne želi da članove
svoje porodice dovede u opasnost da izgube posao ili da fizički i finansijski propadnu.
Vodeći računa o svim takvim potrebama, modeli pružanja palijativnog zbrinjavanja koji su
se do sada pokazali uspešnim su:[2]
Jedinica za palijativno zbrinjavanje ležećih pacijenata u okviru opšte bolnice
(sekundarni ili tercijarni nivo);
Tanja Komatinović, S82/11 9
Palijativno zbrinjavnje
Bolnički tim za palijativno zbrinjavanje (u sekundarnim ili tercijarnim ustanovama) -
konsultativna uloga;
Jedinica za palijativno zbrinjavanje ležećih pacijenata koja je razdvojena ili udaljena
od bolnice. Često se naziva "nezavisna jedinica" ili "hospis";
Služba za palijativno zbrinjavanje u lokalnoj zajednici - zbrinjavanje pacijenta u
njegovom domu (Hospice at home);
Dnevna jedinica za palijativno zbrinjavanje za pacijente koji žive u svom domu ali
mogu da se u nju dovode radi medicinskog ili socijalnog zbrinjavanja na dnevnoj
osnovi. (Doyle i saradnici, 3)
Svaki od pet navedenih modela imaju svoje prednosti i ograničenja.
5.1 Modeli organizacionog dizajna
Organizaciona struktura u okviru svih modela usmerena je na korisnike programa
palijativnog zbrinjavanja ali i na motivaciju profesionalaca koji pružaju zbrinjavanje da
neprestano unapređuju proces organizovanja. U nastojanju da ostvare postavljene ciljeve
službe za palijativno zbrinjavanje moraju da strateški planiraju. Planiranje je proces koji bi
trebalo da odgovori na četiri pitanja:
Na pitanje "ko smo" odgovor bi trebalo da pruži misija službe.
Odgovor na pitanje "gde smo sada" dala je procena potreba.
Vizija je odgovor na pitanje "gde želimo da idemo".
Na pitanje "kako tamo da stignemo" odgovor bi trebalo da pruži poslovni plan sa
predlogom ljudi koji će voditi službu, organizacionom strukturom, ekonomsko-
finansijskim planom, marketing planom, planom evaluacije, izvršenja i obuhvatnim
definisanjem ciljeva i satnice.
Međutim, trebalo bi da vodimo računa da se organizovanje smatra jednim od procesa
upravljanja. Menadžment se definiše kao proces planiranja, organizovanja, vođenja i kontrole
napora članova organizacije i ostalih resursa radi ostvarivanja ciljeva organizacije.
Tanja Komatinović, S82/11 10
Palijativno zbrinjavnje
Organizacija se odnosi na dva centralna segmenta menadžmenta. Postoji više modela
organizacionog dizajna i novih organizacionih struktura. Svi ovi modeli, kao i predhodni,
imaju svojih prednosti i ograničenja.
Modeli organizacionog dizajna su:
Jednostavni ili preduzetnički;
Birokratski;
Divizioni;
Profesionalni;
Adhoc-kratija.
Pitanje organizacone strukture službi za palijativno zbrinjavanje ne može se sagledati
izvan specifičnosti organizacije zdravstvene delatnosti. S obzirom na to da se najveći deo
zdravstvenih organizacija u Srbiji finansira iz budžeta i da je pod državnom kontrolom, u
njihovoj organizacionoj strukturi može se zapaziti dominacija birokratskog modela. Ovaj
model se odlikuje visokom horizontalnom i vertikalnom specijalizacijom, mehanizam
koordinacije je standardizacija procesa kao i formalizacija procesa i ponašanja; autoritet
donođenja odluka je na vrhu; horizontalna decentralizacija je neophodna usled potrebe da se
stručnjacima dodeli odgovarajući autoritet; tehnostruktura je razvijena sa velikim brojem
zaposlenih i predstavlja najznačajniju i najmoćniju grupu.
6. MEDICINSKA SESTRA I PALIJATIVNA NEGA
Prema definiciji Svetske zdravstvene organizacije (WHO), palijativna nega je "…
sveukupna nega pacijenata čija bolest ne reaguje na kurativni tretman. Kontrola bola, drugih
simptoma i psiholoških, socijalnih i duhovnih problema je najvažnija. Cilj palijativne nege je
dostići najbolji mogući kvalitet života za pacijente i njihove porodice". Palijativna nega se
uključuje kod pacijenta u terminalnoj fazi bolesti, najčešće je u pitanju malignom, te kod
pacijenata sa hroničnim neurološkim, kardiološkim i respiratornim obolenjima, gde kurativna
terapija više ne daje zadovoljavajući efekat.
Tanja Komatinović, S82/11 11
Palijativno zbrinjavnje
Ovu vrstu nege propisuje, prati, provodi i njeno provođenje kontroliše stručni tim koga
čine lekari različitih specijalnosti, psiholog i medicinska sestra kao nosilac i izvršilac poslova
palijativne njege. Ovakav tim je neophodan u provođenju i organizaciji palijativne nege jer
ovakav vid nege zahteva višedisciplinarni pristup. Kako bi palijativna nega bila dostupna
svakom i pružala jednakost pristupa svima, njeno finansiranje, adekvatno provođenje i
edukovanje lekara i medicinskih sestara, te popunjavanje osoblja, stvar je kojom se mora
obavezno pozabaviti šira društvena zajednica, jer je u pitanju problem od opšteg društvenog
značaja. Osim medicinskih stručnjaka, u sam tretman i edukaciju poslova oko pacijenta
uključuje se i porodica ili najbliža rodbina, a isto tako i negovatelji koji se mogu uzeti za
ispomoć.[9]
6.1 Uloga medicinske sestre u timu za palijativnu njegu
"Smanjiti ili ublažiti osećaj napuštenosti Kod pacijenata u završnoj fazi bolesti
malignoma osećaj napuštenosti se pojačava, produbljuje i postaje vidan. Takav pacijent se
povlači u sebe, u svoj svet. Kako ga izbaviti iz tog sveta i smanjiti osećaj napuštenosti?
- Dobrom komunikacijom i razgovorom o lepim stvarima. Ako je moguće, uključiti u
slobodno vreme bližu porodicu, dalju rodbinu, komšije i stare prijatelje, da bi popunili
prazninu samoće. Pri izlasku iz bolnice, skrenuti pažnju pacijentu da ima na raspolaganju 24-
satni pristup stručnog lica ako mu je potreban neki savet ili informacija. " Podići i zadržati
kvalitet života Kako?
- Stručni rad medicinske sestre koja obavlja ono što je potrebno oko pacijenta uključenog u
palijativnu negu će rezultirati njegovim kvalitetnijim načinom življenja. To se ogleda u
prevenciji dekubitusa, redovnoj promeni katetera, previjanju i drugim stručnim radnjama koje
se odrede u toku sprovođenja nege.
- Poželjno je zadovoljiti potrebe i želje pacijenta kod veštačkog hranjenja, isto tako i kod
hidracije.
- Po potrebi o tome edukovati i obučiti nekog užeg člana porodice.
Tanja Komatinović, S82/11 12
Palijativno zbrinjavnje
- Medicinska sestra bi trebala sagledati i socijalni status pacijenta, tj. da li je i koliko socijalno
ugrožen. Ako je potrebno, u rešavnju problema uključuje se i socijalni radnik.
- Medicinska sestra bi trebala poštovati pacijentovu autonomiju i njegov izbor, želju i odluku
o načinu lečenja i odabiru onoga što hoće.
- Savetima i informacijama medicinska sestra će oraspoložiti svakog pacijenta i time postići
da se otkloni ili ublaži osećaj napetosti, straha, nervoze, osećaji napuštenosti i drugih
negativnih emocija.
- Odabir laganih tema u neformalnom razgovoru vraćaju pacijentu osmeh na lice. Svojim
govorom medicinska sestra ne treba nikada gasiti nadu kod pacijenta ali ni ulivati preveliku
(lažnu) nadu o ishodu bolesti i brzom ozdravljenju.
- Potrebno je znati da i porodica takvog bolesnika boluje zajedno s njim, jer bolest koja je
prisutna ne daje mira ni zdravim članovima porodice.
- Kada se radi o vrlo ozbiljnoj i teškoj bolesti, a pogotovo kada se zna da nema izlečenja ili da
je kraj blizu, onda je i situacija napetija. Razuman razgovor ili savetovanje od strane
medicinske sestre tada je potrebno i članovima porodice, ali se to mora obavljati mimo
prisustva pacijenta. Treba ih postepeno i polako pripremati za neminovan kraj, sugerisati da
svoje suze i izlive žalosti ne pokazuju pred pacijentom.
7. PALIJATIVNA NEGA U KUĆNIM USLOVIMA
Teško oboleli žele svoje zadnje trenutke provesti u svome domu. To je naglašeno u
slučajevima gde postoji adekvatna medicinska nega, koja se bavi kako bolesnikom tako i
njegovom porodicom. Nego, i pre tih zadnjih trenutaka, određen broj bolesnika bira kućnu
Tanja Komatinović, S82/11 13
Palijativno zbrinjavnje
negu, kada za to postoje tri osnovna preduslova: da bolest dozvoljava takvu vrstu nege, da
dom to omogućuje i da porodica želi aktivno učestvovati u nezi.[8]
Prednosti lečenja u kućnim uslovima su brojne. Ponajpre vlastiti dom daje osećaj
nezavisnosti i psihološkog blagostanja: to je mesto prisnosti i udobnosti, bez institucionalnih
zakonitosti kao što su to npr. bolnice. U svom domu bolesnik se druži sa ukućanima i
učestvuju zajedno u planiranju aktivnosti, odmora, dijete. Bolesnici mogu izvršavati određene
zadatke i održati svoje mesto unutar porodice. Privatnost je takođe vrlo važna: bolesnici nisu
izloženi neugodnim, pokatkad i potpuno nepotrebnim medicinskim aktivnostima (primer
jutarnje „vizite). Isključeno je prisustvovanje patnjama drugih osoba u višekrevetnim sobama.
Nadalje, bolesnici se u svom domu osećaju više zaštićeni jer su manje izloženi
medicinskim zahvatima koji su u uznapredovalim stadijima neizječivih bolesti ponekad
nepotrebni pa i štetni (intenzivna terapija, parenteralna prehrana, dijagnostičke kontrole). U
svakodnevici se porodica lakše i postupnije adaptira na promene zdravstvenog stanja, a smrt
bližnjega u ambijentu koji su zajednički delili je način da se spozna kako je i to normalan,
uobičajen stadijum života. Sama činjenica da je neko proveo zadnje dane svog života u kući
nije dovoljna za procenu kvaliteta života tog perioda. Ako je kućna palijativna njga dobra,
tada je kontrola simptomatologije slična onoj koja se postiže u institucijama koje nude istu
uslugu, a svakako bolja od institucije (bolnice) koja nema palijativnu negu.
Postoje i neke negativne strane kućnog lečenja. Kada je bolesnik u svom domu često
se porodična ravnoteža poremeti svakom promenom stanja bolesnika, njegovog raspoloženja i
ponašanja. Porodica suočena sa promenama obično iskazuje negativne emocije anksioznosti,
straha,krivnje, ljutnje. Značajna je redukcija aktivnosti pa i sati sna, a sve zajedno može biti i
ekonomski teško izdržljivo (troškovi lečenja, odsustvo sa posla).
Palijativna nega u kući je onemogućena kada je bolesnik ne želi, kada živi sam ili sa
porodicom koja ne želi, ne može ili ne zna pružiti negu. Novonastala situacija u porodici
Tanja Komatinović, S82/11 14
Palijativno zbrinjavnje
može ponekad stvoriti veliku napetost. povezano sa određenom simptomatologijom
(konvulzije/grčenje, krvarenja, zadah, inkontinencija). Takođe, učestalija potreba za
specijalizovanom medicinskom negom te udaljenost od najbliže bolnice mogu uticati na
odluku o izbegavanju nege u kući. U većini zemalja se kućna palijativna nega sprovodi sa
velikim udelom dobrovoljaca: javni i privatni zdravstveni sistemi ne potpomažu takvo lečenje
i to je najčešće razlog zašto veliki deo terminalnih bolesnika svoje zadnje dane (ponekad i
mesece) provodi u zdravstvenim ustanovama koje im mogu garantovati dostupnost
zdravstvenog osoblja, lekova, tehnike, kao i određeni stepen kontrole simptomatologije.[10]
Takođe, takve ustanove po pravilu omogućuju i medicinske zahvate koji su često kod
tih bolesnika nepotrebni i skupi. Pravilnim razmišljanjem moguće je sa manjim troškovima
pružiti kvalitetniju negu teškim/terminalnim pacijentima a istovremeno rasteretiti zdravstvene
ustanove. S druge strane, nemoguće je pružiti dobru kućnu negu sa slabo plaćenim, slabo
motivisanim i slabo edukovanim osobljem.
U našim uslovima svakodnevicu predstavljaju kasno uočavanje potrebe za
palijativnom negom, neobaveštavanje bolesnika i porodice sa mogućim terapijskim
postupcima i alternativama, loše zbrinjavanje simptoma (boli), retke kućne posete. Celo
društvo treba biti upoznato sa mogućnošću palijativne nege, kako bi bolesnici zahtevali takvo
lečenje. To bi bio vrlo snažan faktor razvoja palijativne nege.
Ipak, i uz najbolju volju, nije moguće kvalitetno negovati u domu obolelog ako on
nema tekuće vode, grejanje, osnovne uslove za život. Tada je, naravno, izbor bolnica.
Tanja Komatinović, S82/11 15
Palijativno zbrinjavnje
Slika 2. Primer palijativne nege pacijenta u kućnim uslovima
8. PREDLOG MERA
Svedoci smo da u državnom zdravstvu najteže oboleli, za koje ponekad nema leka,
umiru u uslovima ispod svakog dostojanstva, sami, bez prave pomoći, bez lepe reči.
Ministarstvo zdravlja je pre više godina najavilo razvoj službe palijativnog zbrinjavanja, da će
svaka bolnica imati jedinicu za palijativno zbrinjavanje, ali od svega toga – ništa. Pacijenti u
poslednjoj fazi bolesti uglavnom su prepušteni porodici koja i sama ne zna kako i na koji
način da im pomogne. Postoji nekoliko privatnih ustanova u kojima i neizlečivo oboleli,
umirući pacijenti, mogu dobiti celodnevnu medicinsku negu i terapiju. Međutim, mnogima je
Tanja Komatinović, S82/11 16
Palijativno zbrinjavnje
to nedostupno jer je cena od 60, 70, 80 i više evra na dan, za naše prilike previsoka i malo ko
to može da plati. Palijativno zbrinjavanje trebalo bi da poboljša kvalitet života pacijenata
suočenih sa neizlečivom bolešću, a pomoć u prevazilaženju najtežih trenutaka, kroz
prevenciju i olakšavanje patnji lečenjem bola, fizičkih, psihičkih i duhovnih tegoba,
posebnim, za tu vrstu patnje, prilagođenim metodama. Pomoć je potrebna i članovima
porodice obolelog. Nažalost, taj segment zdravstvene zaštite u proteklom periodu, ostao je
samo na obećanjima. Ministarstvo zdravlja, u saradnji sa partnerima iz EU, razvoj Službe
palijativnog zbrinjavanja svrstalo je u prioritete i dodatno izdvojilo značajna sredsvtva za
rekonstrukciju prostora namenjenog jedinicama palijativnog zbrinjavanja u bolnicama širom
Srbije.
Prema strategiji Ministarstva zdravlja jedinice za palijativno zbrinjavanje otvaraće se
tamo gde je prosečna starost stanovništva iznad republičkog proseka, i u bolnicama gde se
zbrinjavaju oboleli od najtežih bolesti.[3]
Iako su umiranje i smrt postali zasebna naučna tema, još uvek se nedovoljno zna o
tome kako kvalitetno živeti do samog kraja. Mnoge odgovore o ovom području daje
palijativna nega – briga o umirućima i njihovim porodicama. Bez obzira na pacijentovu
dijagnozu, njegova bolest nije bolest samo pojedinca, porodice, šire zajednice, nego
celokupnog društva. Pravilno zdravstveno upućivanje (mediji, ciljana predavanja, osnivanje
udruženja, volonteri) može približiti problem palijativne nege i njegovo rešavanje. Potreba za
palijativnom negom odnosno sistemskim organizovanjem palijativne nege te izgradnjom
ustanova svakodnevno raste. Razlog tome je sve duži životni vek stanovništva, a naučno–
medicinsko-tehnološka dostignuća sve su veća i što je bitnije uspešnija.
9. ZAKLjUČAK
Palijativna nega je aktivna i sveobuhvatna briga o pacijentima koji boluju od teških i
neizlečivih bolesti, što podrazumeva kontrolu simptoma, kao i psihološku, socijalnu i
duhovnu podršku pacijentima i njihovim porodicama. Palijativna nega omogućava
pacijentima postizanje najboljeg mogućeg kvaliteta života u poslednjim fazama njihovih
bolesti.
Tanja Komatinović, S82/11 17
Palijativno zbrinjavnje
Palijativna nega nastoji da osigura kvalitet života bolesnika do smrti, da očuva
dostojanstvo svakog čoveka i maksimalni kvalitet nege tokom dvadeset četiri sata.
Interdisciplinarni tim je esencijalni faktor palijativne nege. Interdisciplinarni pristup nezi
omogućava članovima tima podelu uloga i prevenciju nastanka sindroma izgaranja.
Palijativno zbrinjavanje je aktivna i sveobuhvatna briga o pacijentima koji boluju od
teških i neizlečivih bolesti, što podrazumeva kontrolu simptoma, kao i psihološku, socijalnu i
duhovnu podršku pacijentima i njihovim porodicama. Ovaj vid medicinske nege omogućava
pacijentima postizanje najbolje moguće kvalitete života u poslednjim fazama njihovih bolesti.
Palijativno zbrinjavanje nastoji osigurati kvalitet života bolesnika do smrti, očuvati
dostojanstvo svakog čoveka.
10. LITERATURA
[1] Kulić Lj., Zdravstvena nega u gerijatriji, Beograd, 2012.
[2] Vukotić D., Organizacija službe za palijativno zbrinjavanje u lokalnoj zajednici,
Medicinski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2005.
[3] Nacionalna strategija za palijativno zbrinjavanje – nacrt, Ministarstvo zdravlja
Republike Srbije, septembar 2008., 1-17
Tanja Komatinović, S82/11 18
Palijativno zbrinjavnje
[4] American Geriatrics Society (AGS) (2002): Position Statement: The Care of Dying
Patients
[5] American Society of Clinical Oncolgy (ASCO) Special Report (1998): Cancer Care
During the Last Phase of Life. J Clin Oncol 1998 May;16(5):1986-96
[6] Bjegović V.Simić, S. Kosanović,R.(2002): Mesto decentralizacije u zdravstvenoj
politici u: Dragićević-Šešić M. (priređivač) Javna i kulturna politika -
sociokulturološki aspekti, Beograd
[7] Brown Atlas Site of Death 1989–1997 (1998): The Quality of Care in the Last Six
Months of Life, Darthmouth Atlas of Health Care, Chapter 6, Section 2
[8] Cassel, Foley C and Foley K. (1999): Principles for Care of Patients at the End-of-
Life: An Emerging Consensus Among the Specialties of Medicine. Milbank Memorial
Fund
[9] Christakis NA, Escarce JJ (1996): Survival of Medicare patients after enrollment in
hospice programs. New England Journal of Medicine. 335(5): 172-178,.
[10] Christakis NA. (1999): Death Foretold: Prophecy and Prognosis in Medical Care.
Chicago, IL: University of Chicago Press
Tanja Komatinović, S82/11 19