Post on 14-Feb-2020
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
Tamara Antunović
ZNAČAJ VODNIH RESURSA ZA POLJOPRIVREDNU DJELATNOST
DIPLOMSKI RAD
RIJEKA, 2014.
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
ZNAČAJ VODNIH RESURSA ZA POLJOPRIVREDNU DJELATNOST
DIPLOMSKI RAD
Predmet: Ekonomika i politika zaštite okoliša
Mentor: Prof.dr.sc. Nada Denona Bogović
Studentica: Tamara Antunović
Studijski smjer: Međunarodno poslovanje
JMBAG: 0081122834
Rijeka, srpanj, 2014.
KAZALO
1. UVOD............................................................................................................1
1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA...................................................1
1.2. RADNA HIPOTEZA.......................................................................................................2
1.3. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA.............................................................................2
1.4. ZNANSTVENE METODE..............................................................................................3
1.5. STRUKTURA RADA.....................................................................................................3
2. GLOBALNI VODNI RESURSI U FUNKCIJI PROIZVODNJE
HRANE.............................................................................................................5
2.1. HIDROLOŠKI CIKLUS VODE U PRIRODI.................................................................5
2.2. SEKTORSKA STRUKTURA POTROŠNJE VODE......................................................7
2.3. VODNI OTISAK U PROIZVODNJI HRANE................................................................9
2.4. INTENZIVNA I EKSTENZIVNA POLJOPRIVREDA...............................................13
3. POTROŠNJA I ONEČIŠĆENJE VODE U POLJOPRIVREDNOJ
DJELATNOSTI U ODABRANIM ZEMLJAMA EUROPSKE UNIJE...16
3.1. UZROCI I POSLJEDICE RASTUĆE POTRAŽNJE ZA HRANOM...........................16
3.2. PROIZVODNJA HRANE I POTROŠNJA VODE.......................................................18
3.2.1. Utjecaj proizvodnje mesa na potrošnju vode..............................................................18
3.2.2. Potrošnja vode u proizvodnji žitarica..........................................................................22
3.2.3. Poljoprivredne površine i navodnjavana područja......................................................26
3.3. POTROŠNJA UMJETNIH GNOJIVA I PESTICIDA..................................................30
3.3.1. Primjena i potrošnja nitrata.........................................................................................31
3.3.2. Primjena i potrošnja fosfata........................................................................................34
3.3.3. Primjena i potrošnja pesticida.....................................................................................36
4. SMJERNICE ZA ODRŽIVO KORIŠTENJE VODNIH RESURSA U
POLJOPRIVREDNOJ DJELATNOSTI.....................................................40
4.1. POLJOPRIVREDNE ZAJEDNICE PROIZVOĐAČA I POTROŠAČA......................40
4.2. PROMIJENE PREHRAMBENIH NAVIKA................................................................42
4.2. ZELENIJA DIREKTIVA U POLJOPRIVREDI EUROPSKE UNIJE.........................44
5. ZAKLJUČAK.............................................................................................46
LITERATURA...............................................................................................50
POPIS TABLICA...........................................................................................54
POPIS SHEMA..............................................................................................54
POPIS GRAFIKONA....................................................................................55
1
1. UVOD
U okviru uvodnog dijela iznesene su sljedeće tematske jedinice: 1) Problem i predmet
istraživanja, 2) Radna hipoteza, 3) Svrha i ciljevi istraživanja, 4) Znanstvene metode i 5)
Struktura rada.
1.1. PROBLEM I PREDMET ISTRAŽIVANJA
Voda je jedan od najvažnijih prirodnih izvora iz razloga što predstavlja osnovni element
koji izgrađuje žive organizme. Ljudski organizam se sastoji od 70% vode dok je u većini
biljaka ima oko 80%. Voda je temeljna potreba za život i za razvoj ljudskog društva. Voda
za piće je jedina namirnica koju koristi cjelokupno stanovništvo i to bez obzira na
zemljopisni položaj, status u društvu, vjeru i rasu, jer je potreba za vodom osnovna
egzistencijalan pretpostavka. Voda je opće dobro i baština, a samim tim ključan resurs za
kojeg nema zamjene.
Posljednjih godina postalo je jasno kako Zemlja – „plavi planet'' ima konačne i ''ranjive''
resurse te da će takvi resursi imati odlučujući utjecaj na budući razvoj ljudskog društva.
Stalni trend smanjivanja raspoloživih zaliha pitke vode po stanovniku predstavlja vrlo
ozbiljan problem sa kojim se čovjek mora suočiti. Stalni porast stanovništva, klimatske
promjene, intenzivan razvoj industrije i poljoprivrede i proizvodnja energije, smatraju se
glavnim uzročnicima današnje ekološke krize. Antropogeni utjecaj na prirodu je dosegao
granice koje nadilaze prirodne procese obnove i zahtjeva nužne promjene u odnosu čovjeka
prema okolišu.
Proizvodnja poljoprivrednog sektora uvelike ovisi o vodnim resursima, što taj sektor čini
najvećim potrošačem ukupne svjetske vode. Paralelno sa sve većim rastom stanovništva,
očekuje se i rast globalne potražnje za poljoprivrednim proizvodima, što zahtjeva povećanje
kapaciteta poljoprivredne proizvodnje. Međutim dosadašnja intenzivna poljoprivreda
2
predstavlja sve veću opasnost za biološku raznolikost te nadasve ugrožene vodne resurse
koji su ključni za opstanak tog sektora, a u konačnici i samog čovječanstva.
Iz opisane problematike proizlazi problem istraživanja: kako racionalno i održivo
upravljati vodnim resursima u uvjetima rastuće potražnje za hranom i sve većom
upotrebom umjetnih gnojiva i pesticida u poljoprivrednoj djelatnosti.
Na temelju definiranog problema određen je predmet istraživanja, a to je: utvrditi
problem raspoloživosti globalnih vodnih resursa i istražiti koji su antropogeni faktori
najznačajniji potrošači vode, analizirati povezanost proizvodnje hrane sa potrošnjom i
zagađenjem vode u odabranim europskim zemljama te predložiti mjere za održivo
upravljanje vodnim resursima u poljoprivrednom sektoru.
1.2. RADNA HIPOTEZA
Uvažavajući prethodno definiran problem i predmet istraživanja postavljena je radna
hipoteza: na temelju osnovnih obilježja hidrološkog ciklusa vode, a uvažavajući
dosadašnje trendove eksploatacije vodnih resursa u poljoprivrednoj djelatnosti u odabranim
europskim zemljama, moguće je dokazati da će se primjenom suvremenih ekoloških
smjernica i standarda u poljoprivrednoj proizvodnji smanjiti negativan utjecaj
poljoprivredne djelatnosti na vodne resurse.
1.3. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA
Svrha istraživanja je analizirati utjecaj poljoprivrednog sektora na vodne resurse, dok je
cilj istraživanja predložiti smjernice za održivo korištenje vodnih resursa u poljoprivrednoj
proizvodnji.
3
Sukladno svrsi i cilju istraživanja, u radu su dani odgovori na sljedeća pitanja:
· Koji sektori su najveći potrošači vode?
· Koliko vode zahtijeva proizvodnja određenih namirnica?
· Kakav je utjecaj intenzivne poljoprivrede na vodne resurse?
· U kakvoj su korelaciji proizvodnja hrane i potrošnja vode?
· Kolika je upotreba umjetnih gnojiva i pesticida u proizvodnji hrane i kakav efekt to
ima na podzemne vode?
· Koje su moguće aktivnosti za održivo i racionalno upravljanje vodnim resursima u
poljoprivredi?
1.4. ZNANSTVENE METODE
Pri istraživanju i formuliranju rezultata istraživanja, u odgovarajućim kombinacijama
korištene su sljedeće metode: induktivna i deduktivna metoda, metoda sinteze i
generalizacije, metoda deskripcije i kompilacije, statistička, matematička i komparativna
metoda.
1.5. STRUKTURA RADA
U prvom dijelu, UVODU, formuliran je problem i predmet istraživanja, postavljenja je
radna hipoteza, navedeni su svrha i ciljevi koji su istraživanjem ostvareni, navedene su
metode koje su korištene pri izradi rada te je obrazložena struktura djela.
U drugom dijelu s naslovom GLOBALNI VODNI RESURSI U FUNKCIJI
PROIZVODNJE HRANE, obrađene su četiri tematske jedinice: hidrološki ciklus vode u
prirodi, sektorska struktura potrošnje vode, vodni otisak u proizvodnji hrane te intenzivna i
ekstenzivna poljoprivreda.
4
POTROŠNJA I ONEČIŠĆENJE VODE U POLJOPRIVREDNOJ DJELATNOSTI U
ODABRANIM ZEMLJAMA EUROPSKE UNIJE je naslov trećeg dijela. Sukladno tome u
okviru ovog dijela rada elaborirana je povezanost između proizvodnje hrane i potrošnje
vode te potrošnje umjetnih gnojiva i pesticida.
U četvrtom dijelu, PRIJEDLOG AKTIVNOSTI ZA ODRŽIVO UPRAVLJANJE
VODNIM RESURSIMA U POLJOPRIVREDNOJ DJELATNOSTI, iznesene su smjernice
za smanjenje negativnog utjecaja poljoprivrednog sektora na vodne resurse koja direktno
utječe na onečišćenje vodnih zaliha.
Posljednji dio ovog rada ZAKLJUČAK, predstavlja rezime najvažnijih spoznaja do kojih
se došlo u radu.
5
2. GLOBALNI VODNI RESURSI U FUNKCIJI PROIZVODNJE
HRANE
Svježe zalihe pitke vode su dragocijen i oskudan resurs koji posljednjih desetljeća biva sve
više ugrožen i izložen antropogenim pritiscima. Više od polovice svjetske populacije
suočava se sa nestašicom vode. Zato što ima važnu ulogu u izdržavanje cjelokupnog života,
voda je izvor ekonomske i političke moći (Narasimhan 2008). Upravo ekosustavi koji
ovise o vodi kao što su vlažna i vodena staništa, predstavljaju i najugroženija staništa, te
zbog svoje složenosti i osjetljivosti zahtijevaju i temeljitiji pristup svih sektora koji
upravljaju ovim prirodnim dobrima. U ovom poglavlju bit će promatrani efekti
poljoprivrednog sektora, kao najvećeg svjetskog potrošača vode, u funkciji proizvodnje
hrane. Sastoji se od sljedećih tematskih jedinica: 1) Hidrološki ciklus vode u prirodi, 2)
Sektorska struktura potrošnje vode, 3) Vodni otisak u proizvodnji hrane i 4) Intenzivna i
ekstenzivna poljoprivreda.
2.1. HIDROLOŠKI CIKLUS VODE U PRIRODI
Hidrologija je znanost koja proučava raspodjelu vode na zemlji, njene fizičke i kemijske
reakcije s drugim tvarima koje se nalaze u prirodi i njenu vezu sa životom na Zemlji, a
neprekidan tok vode između Zemlje i atmosfere je poznat kao hidrološki ciklus. Hidrološki
ciklus je stalan proces kruženja, obnavljanja i prividnog gubljenja vode na Zemlji. Zemlja
se smatra zatvorenim hidrološkim sustavom (Lindth 2010). Cijeli proces odvija se u 3
zemljine sfere: atmosferi (plinoviti omotač oko zemlje), hidrosferi (vodeni omotač koji
obuhvaća svu vodu na, ispod i iznad zemljine površine) i litosferi (sloj zemlje ispod
hidrosfere).
Važno je znati na koji se način hidrološki ciklus odvija, stoga su shemom 1. prikazani
različiti procesi koji se događaju tokom kruženje vode u prirodi.
6
Shema 1. Ilustracija kruženja vode u prirodi
Izvor: Evans, J 2007, The USGS Water Science School, internet izvor: http:// ga. wat
er.usgs.gov/edu/watercycle.html (15.05.2014.)
Kružni put vode sastoji se od pet procesa: kondenzacija, padaline, infiltracija, oticanje i
evapotranspiracija. Najjednostavnije tumačenje hidrološkog ciklusa je da djelovanjem
sunčeve energije voda stalno isparava sa površine oceana, mora i drugih kopnenih i vodenih
površina. Te se pare dižu u Zemljinu atmosferu gdje se kondenziraju i padaju na zemlju
tvoreći novi ciklus kruženja voda. Dio vode koja pada na kopna apsorbira vegetacija, neke
oborine dosežu tla i infiltriraju se na gornjoj, gaziranoj zoni tla. Dio oborina se infiltrira
oticanjem do podzemnih vodnih rezervoara a neke se vraćaju u potoke gdje naposljetku
otiču u oceane.
Prema Lindthu (2010) cijeli ciklus se može smatrati kao niz različitih ''skladišta'' vode.
Postupak obnove vode ovisi o određenoj vrsti skladišta (atmosfera, jezera, oceani, polarne
kape), varira između devet dana i 16.000 godina, dok srednja vrijednost za cijelu hidrosferu
iznosi oko 2.800 godina. Ljudi se već tisućama godina upliću u prirodno kruženje vode.
7
Izgrađuju se kanali koji preusmjeravaju vodu i dovode je do sušnih područja, kopaju se
bunari kako bi se osigurala dostupnost do podzemnih voda. Ponegdje su podzemni
rezervoari vode toliko ispražnjeni da je u njih počela prodirati morska, slana voda što
uzrokuje promijene u tlu i vegetaciji tih područja. Nesavjenso korištenje poboljšivača tla i
sredstava za zaštitu bilja sve je više zastupljeno u današnjoj intenzivnoj poljoprivredi, a svi
ti otrovi i mnoge druge kemikalije kroz kruženje vode, odnosno padalinama, se ispiru iz tla
i završavaju u podzemnim vodama koje dalje crpimo za piće i navodnjavanje.
2.2. SEKTORSKA STRUKTURA POTROŠNJE VODE
Voda je presudna za sve aspekte života što ju čini dragocijenim resursom. Oko 97% ukupne
vode na zemlji je slana voda, a samo 2,5 % čini svježu pitku vodu. Od 2,5% ukupne
svjetske pitke vode 68,9% je zaleđeno u Antartici i ledenim kapama Greenlanda, oko
30,8% se nalazi duboko u podzemnim rezervoarima, dok 0,3% čine rijeke i jezera na
površini zemlje (Corcoran i suradnici, 2010, str 17). Nestašica vode je značajna i rastuća
prijetnja za okoliš, ljudsko zdravlje, gospodarski razvoj, energetsku sigurnost i globalnu
opskrbu hranom. Ekosustavi kao esencijalna pretpostavka svakog živog bića pružaju i
osiguravaju resurse za proizvodnju roba i usluga koje su čovjeku neophodne.
Neracionalnom upotrebom ti ekosustavi izloženi su mnogobrojnim rizicima, uključujući
potrebu za vodom odgovarajuće količine i kvalitete. Falkenmark i Rockström (2004)
procjenjuju da je za održavanje osnovnih ljudskih potreba potrebno 25% ukupne svježe
vode, a od te količine 75% otpada za proizvodnju roba i usluga koje društvo svakodnevno
koristi.
Zahvaćanje vode se odnosi na ukupnu količinu zahvaćene vode iz jezera, rijeke ili
vodonosnika za bilo koju svrhu koji su rezultat ljudskog djelovanja. Potrošnja vode je
razlika između zahvaćene vode i izgubljene vode prilikom isparavanja, apsorbcije ili
kemijske transformacije (WWDR, 2014). Globalno crpljenje, odnosno povlačenje vode
utrostručilo se u posljednjih 50 godina (UNESCO, 2009) kako bi se zadovoljile potrebe
8
rastuće populacije i njene potrošnje. Dok je vodoopskrba tijekom ovog razdoblja ostala
relativno konstantna, danas potražnja za vodom prelazi održivu opskrbu u mnogim
mjestima, što ima ozbiljne dugoročne implikacije. Crpljenje vode za potrebe poljoprivrede,
industrije i kućanstava je u konstantnom porastu. Poljoprivredni sektor je daleko najveći
potrošač svjetske vode, te je crpljenje vode na neodrživ način prisutno u mnogim mjestima,
najčešće zbog manjka sredstava za skupe sustave za navodnjavanje koji bi mogli dovesti do
manje potrošnje vode. Poljoprivreda troši oko 70% svježe vode za svoje aktivnosti na
globalnoj razini, na industrijski sektor otpada 20%, a kućanstva troše svega 10% svjetske
slatke vode. Razvijene zemlje imaju daleko veći udio potrošnje vode u industrijskom
sektoru, nego zemlje u razvoju, gdje dominira poljoprivreda. Upravo u zemljama u razvoju,
a posebno u nerazvijenim zemljama (zemlje trećeg svijeta) potrošnja vode za potrebe
poljoprivrede seže i do 90%. Povijesno gledano, energetski sektor se nije posmatrao kao
zasebna stavka pri prikazu sektorske potrošnje vode, stoga su se ti podaci često svrstavali
pod industrijski sektor. Međutim 2010. je procijenjeno da je globalno crpljenje vode za
proizvodnju energije iznosilo otprilike 15% od ukupnog svjetskog ili oko 75% ukupnog
industrijskog sektora (WWDR, 2014).
Ukupna zahvaćenost slatkovodnih voda diljem Europe (osim Turske) iznosi oko 182
milijarde m3 (182km3) godišnje. Sveukupno, 39% otpada za proizvodnju energije, 22,5%
za poljoprivredu, 26,5% za javnu vodoopskrbu i 12% za industriju, iako su regionalne
razlike vrlo izražene. U istočnoeuropskim zemljama najviše vode se troši u sektoru
električne energije (<50%), a slijede javna vodoopskrba (22%), dok navodnjavanje ima
mali postotak. U zapadnim zemljama, prevladava zahvaćanje vode za proizvodnju
električne energije sa udjelom većim od 45%, a nakon javne vodoopskrbe (28%) i industrije
(23%), poljoprivredni sektor nije toliko zastupljen u ukupnoj zahvaćenosti vode. Međutim,
u južnim zemljama, najveće crpljenje vode se vrši u poljoprivredne svrhe, točnije za
navodnjavanje, što obično zauzima udio od 46% ukupne iscrpljenje vode, a dogodi se da
udio poraste i do 80% u nekim riječnim slivovima (Eurostat, 2012).
9
Poljoprivredni sektor kao najveći svjetski potrošač vode ujedno je i konstantno pod
pritiskom da proizvede što više hrane za rastuće stanovništvo. No međutim, situacija je
najalarmantnija u zemljama u razvoju koje nemaju adekvatnu infrastrukturu za
navodnjavanje te vrlo vjerovatno ne koriste racionalno vodne resurse. U Europi pojedine
regije također zahtjevaju veće količine vode za potrebe poljoprivrede, većinom su to južno
europske zemlje poput Italije, Španjolske i Grčke u kojima su često zastupljene suše. No, u
ostalim regijama prevladava relativno umjerena potrošnja vode s obzirom na pogodnije
vremenske uvjete ili gospodarski veću razvijenost zemalja koje ulažu u sustave za
navodnjavanje.
2.3. VODNI OTISAK U PROIZVODNJI HRANE
Vodni otisak (eng. Water footprint) predstavlja sveukupnu uporabu pitke vode unutar
ukupne proizvodnje dobara i usluga neke zemlje u promatranom razdoblju. Vodni otisak
određene zemlje, prilikom izvoza roba ili usluga, isključuje dio vode koja je bila potrebna
za proizvodnju istih u ukupnoj ekonomskoj analizi njezinih resursa pitke vode, do
određenog uvoza roba ili usluga iz neke druge zemlje, kada se nacionalni pokazatelj
vodnog otiska prirodnih vodnih rezervi opet mijenja.
Prema Prebeku (2012) vodni otisak može postojati u vidu tri osnovne komponente,
odnosno kao plavi, zeleni i sivi vodeni otisak. Plavi vodni otisak (eng. blue water
footprint), je pokazatelj uporabe plave vode (pitke vode iz prirodnih zemnih i podzemnih
globalnih rezervi, odnosno dostupnih izvora) namijenjene isključivo za ispunjavanje
potreba pojedinca, zemlje ili čovječanstva pri proizvodnji dobara i pružanju usluga.
Predstavlja dio prirodno isparene plave vode korištene u proizvodnji i vraćene u drugo
područje (izvan početnog) ili more. Izraz zelena voda odnosi se na svu vodu korištenu za
prirodni razvoj vegetacije (kišnica), koja je bitna za pružanje podrške poljoprivrednoj
proizvodnji i okolišu. Zeleni vodni otisak (eng. green water footprint) je pokazatelj one
količine zelene vode (vlage potrebne za prirodni rast i razvoj biljaka) namijenjene
10
isključivo za ispunjavanje potreba pojedinca, zemlje ili čovječanstva pri proizvodnji dobara
i pružanju usluga, a predstavlja dio prirodnog isparavanja zelene vode i količine zelene
vode korištene u proizvodnji. Izraz siva voda odnosi se na svu vodu iskorištenu za
održavanje higijene, u praonicama ili pri drugim procesima održavanja čistoće.
Vodni otisak proizvoda se često naziva i virtualna voda. Vodni otisak može se izračunati za
svaku dobro definiranu potrošačku skupinu (npr. pojedinac, obitelj, selo, grad, pokrajina,
država ili nacija) ili proizvođača (npr. privatna poduzeća ili gospodarski sektor). Također se
može izračunati vodni otisak određenog proizvoda koji pokazuje volumen slatke vode koja
se koristi za proizvodnju proizvoda, izmjeren na mjestu gdje je proizvod zapravo i
proizveden. Odnosi se na zbroj vode koja se koristi u različitim koracima u proizvodnom
lancu.
U nastavku je prikazana tablica 1 u kojoj su navedene vrijednosti vodnog otiska uobičajnih
današnjih namirnica koje čovjek svakodnevno koristi sa namjerom da se ukaže na utošak
vode kojeg čovjek možda nije ni svijestan.
11
Tablica 1. Vodni otisak različitih namirnica
Naziv namirnice Mjerna jedinica
Svjetski prosjek vodenog otiska (u
litrima)
Jabuka/ kruška 1 kg 700
Banana 1 kg 860
Govedina 1 kg 15,000
Pivo (od ječma) 1 čaša od 250 ml 75
Kruh (od pšenice) 1 kg 1,300
Kupus 1 kg 200
Sir 1 kg 5,000
Piletina 1 kg 3,900
Čokolada 1 kg 24,000
Kava 1 čaša od 125 ml 140
Krastavac/ tikvica 1 kg 240
Kikiriki (u ljusci) 1 kg 3,100
Zelena salata 1 kg 130
Kukuruz 1 kg 900
Mlijeko 1 čaša od 250 ml 250
Masline 1 kg 4,400
Naranča 1 kg 460
Breskva/ mandarina 1 kg 1,200
Svinjetina 1 kg 4,800
Krumpir 1 kg 250
Riža 1 kg 3,400
Šećer (od šećerne trske) 1 kg 1,500
Čaj 1 čaša od 250 ml 30
Rajčica 1 kg 180
Vino 1 čaša od 125 ml 120
Izvor: Hoekstra, A.Y. 2012, The water footprint of food, Twente Water Centre, Sveučilište u Twente-u,
Nizozemska, pp-54, http://doc.utwen te.nl/77216 /1/Hoekstra 08waterfootp rin t nFood.pdf (13.05.2014.)
Prema podacima navedenima u tablici razvidno je da životinjski proizvodi poput sira,
govedine, piletine i svinjetine zahtjevaju daleko više vode u cjelokupnom procesu
proizvodnje nego namirnice poput voća, povrća i žitarica. Zanimljivo je kako od svih
promatranih namirnica čokolada ima najveći vodni otisak, čak 24.000 l/kg, što je sigurno
jedan od faktora koji utječu na relativno visoku cijenu čokolade na tržištu.
12
Prilikom izračuna vodnog otiska govedine, uzima se u obzir prosjek od tri godine prije
nego što životinja bude zaklana da bi se moglo proizvesti oko 200 kg govedine bez kostiju.
U tom razdoblju govedo troši gotovo 1.300 kg žitarica (pšenica, zob, ječam, kukuruz, suhi
grašak, sojino brašno i dr. žitarice), 7.200 kg stočne hrane (pašnjaci, suho sijeno, silaža i
sl.), 24 kubika vode za piće i 7 kubika vode za održavanje. To znači da se pri proizvodnji
jednog kilograma govedine bez kostiju koristi 6,5 kg žitarica, 36 kg stočne hrane i 155
litara vode. Sama proizvodnja hrane za životinje zahtjeva oko 15.300 litara vode u
prosjeku. Vodni otiskak 1 kg govedine tako doseže i do 15.500 litara potrebne vode. To još
uvijek isključuje volumen onečišćene vode koja može proizaći iz ispiranja gnojiva ili viška
stajskog gnojiva koji se emitira u vodni okoliš. Navedeni podatci su procijenjeni globalni
prosjeci; vodeni otisak govedine može se dosta razlikovati u ovisnosti o regiji u kojoj se
proizvodi, te podrijetlu i sastavu hrane (Hoekstra, 2012).
Statistika Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) Ujedinjenih naroda je jednako
značajna. Proizvodnja 1000 kalorija hrane u obliku žitarica zahtjeva oko pola kubičnog
metra vode. Proizvodnja istog broja kalorija u obliku mesa zahtjeva četiri kubika vode dok
za mliječne proizvode iznosi šest kubika. Navedene brojke su samo prosjek, imajući na
umu da nisu sve krave jednake, iz razloga što intenzivno podignuta, odnosno odhranjena
krava koristi puno više vode nego ona koja se hrani na ispaši, na otvorenom. Danas se
diljem svijeta sve više i više životinja uzgaja na zatvorenom. Ako konzumacija mesa bude
ubrzano rasla, količina vode potrebna za uzgoj životinja će se udvostručiti do sredine ovog
stoljeća (Meatatlas, 2014) ne uzimajući u obzir onečišćenje vode koje nastaje pri uzgoju
stoke. Samo porast ljudske populacije zahtjeva pronalazak načina za ekonomičnije
korištenje vodnih resursa, jer ista količina vode neće biti dostatna za više ljudi. Nadalje,
globalno zatopljenje zbog klimatskih promjena također smanjuje dostupnost vode, pa se
postavlja pitanje da li se treba nastaviti pumpati sve oskudniji resurs za podizanje stoke ili
početi mijenjati prehrambene navike.
13
2.4. INTENZIVNA I EKSTENZIVNA POLJOPRIVREDA
Poljoprivredna gospodarstva mogu se opisati prema svojim aktivnostima, pa tako postoje
poljoprivredna gospodarstva koja se bave uzgojem stoke, zatim uzgojem ratarskih usjeva,
hortikultura itd. Neke farme ostvaruju prihode iz različitih djelatnosti dok se druge
specijaliziraju u određenom području. Specijalizacija opisuje trend jedne dominantne
djelatnosti u prihodu farmi. Naime, smatra se da je poljoprivredno gospodarstvo
specijalizirano kada pojedina djelatnost osigurava najmanje dvije trećine standardne bruto
marže od ukupne1. Specijalizacija mijenja način na koji se koristi zemljište prema uzgoju sa
manjom raznolikošću usjeva/stoke, zbog veće koncentracije na ograničen broj proizvoda.
Manje raznolika ratarstva/stočarstva mogu uzrokovati gubitak bioraznolikosti u
poljoprivrednim zemljišnim staništima, kao i na povezane flore i faune, vrste usjeva i
pasmine stoke, što dovodi do ukupnog smanjenja genetske raznolikosti (Eurostat
Pocketbooks, 2010).
Sustav uzgoja usjeva koji je radno i kapitalno manje intenzivan u odnosu na površinu
zemljišta koja se obrađuje naziva se ekstenzivna poljoprivreda. Urod u ekstenzivnoj
poljoprivredi prvenstveno ovisi o prirodnoj plodnosti tla, reljefu, klimi i dostupnosti vode.
Ima manji prinos po jedinici zemljišta, a komercijalno zahtjeva veće površine zemljišta u
cilju da bi bila isplativa. Zbog toga trebala bi se provoditi na područjima gdje je niža cijena
zemljišta u odnosu na rad i kapital, poput manjih sela ili naselja koji se nalaze van urbanih
područja. A samim tim znači da se i prakticira gdje je manja gustoća stanovništava i obično
na određenoj udaljenosti od primarnih tržišta (Enciklopedija Brittanica, 2014).
Intenzivni uzgoj se često, ali ne i uvijek, orijentira prema specijalizaciji i uzgoju
monokultura. Specijalizacija usjeva ili stoke također može utjecati na ravnotežu hranjivih
tvari na poljoprivrednom gospodarstvu. Umjetna gnojiva i stajsko gnojivo sadrže velike
količine hranjivih tvari (npr. fosfora, dušika), a usjevi za rast trebaju te hranjive tvari
1 Standardna bruto marža – procjenjuje se za gospodarstva ili određene aktivnosti kao razlika između bruto
proizvodnje i specifičnih varijabilnih troškova
14
koristiti. Međutim, količina hranjivih tvari koje usjevi mogu primiti je ograničena, a višak
može procuriti u vodu, tlo i zrak i druge ne-ciljane organizme (ribe i dr. vodene organizme,
ptice, korisne kukce, mikroorganizme tla, biljke, itd.) što uzrokuje niz problema u okolišu.
Nadalje, sustav uzgoja usjeva koji je izrazito radno i kapitalno intenzivan u odnosu na
obradivu površinu naziva se intenzivna poljoprivreda jer koristi velike količine gnojiva,
insekticida, fungicida i herbicida za uzgoj usjeva. Ostvarivanje visokih prinosa je posebno
važno zbog stjecanja i održavanja strojeva visoke učinkovitosti za sadnju, održavanje i
berbu, kao i opreme za navodnjavanje tamo gdje je potrebna. Optimalno korištenje tih
materijala i strojeva proizvodi znatno veći prinosi po jedinici zemljišta od ekstenzivne
poljoprivrede, koja koristi malo kapitala ili rada. Kao rezultat toga, farma sa intenzivnom
poljoprivredom će zahtijevati manje zemlje od farme sa ekstenzivnom poljoprivredom za
proizvodnju, koja će imati sličan profit. U praksi, međutim, ekonomija obujma2 i
učinkovitost intenzivne poljoprivrede često potiče poljoprivrednike da obrađuju jako velike
površine da bi kapital uložen u strojeve bio isplativ i produktivan. Na razini teorije,
povećana produktivnost intenzivne poljoprivrede omogućava farmeru da koristi relativno
manju površinu zemljišta koje se nalazi u neposrednoj blizini tržišta, gdje je vrijednost
zemljišta visoka u odnosu na rad i kapital, i to je slučaj u mnogim dijelovima svijeta. Ako
su troškovi rada i kapitalnih izdataka za strojeve i kemikalije, troškovi skladištenja (gdje je
to poželjno ili potrebno) i prijevoz na tržištu previsoki, onda poljoprivrednici mogu pronaći
više isplativo rješenje primjenjujući ekstenzivan način poljoprivrede (Eurostat Pocketbook,
2010).
U praksi, mnogi manji poljoprivrednici koriste kombinaciju intenzivne i ekstenzivne
poljoprivrede, te se nalaze u blizini svoga tržišta. Velika poljoprivredna gospodarstva u
razvijenim zemljama, prakticiraju intenzivnu poljoprivredu u područjima gdje je vrijednost
zemljišta relativno niska, na velikim udaljenostima od svog tržišta te obrađuju velike
površine zemlje sa visokim prinosima. Visoke prinose im omogućuje i jeftina radna snaga
te slabije regulirano zakonodavstvo koje ne zahtjeva uključivanje ekoloških eksternalija u
2 Ekonomija obujma - smanjivanje prosječnih proizvodnih troškova što se može postići ako poduzeće (ili jedan njegov pogon) proizvodi određen broj usko povezanih proizvoda
15
cijenu proizvoda, odnosno trošak degradacije i onečišćenja okoliša nastao kao rezultat
primjene intenzivne poljoprivrede.
16
3. POTROŠNJA I ONEČIŠĆENJE VODE U POLJOPRIVREDNOJ
DJELATNOSTI U ODABRANIM ZEMLJAMA EUROPSKE UNIJE
Čovjekov odnos prema okolišu, koji se gotovo dva stoljeća temeljio na antropocentrizmu,
doveo je do niza globalnih, regionalnih i lokalnih ekoloških problema, koji su kulminirali
ekološkom krizom. Čovjek je svojim aktivnostima toliko promijenio stanje u prirodnom
okruženju da to nadilazi obnovljive mogućnosti prirode. Svaki napredak znači i neki rizik.
Poljoprivreda je rastuće potrebe za hranom morala zadovoljavati uglavnom povećanjem
produktivnosti jer je veći dio svjetskog tla za proizvodnju hrane već u upotrebi. Da bi se
povećala produktivnost u poljoprivredi, koristile su se brojne agrotehničke mjere, koje su
rezultirale prekomjernom potrošnjom i onečišćenjem vode u poljoprivrednoj djelatnosti.
Sukladno tome, u okviru ovog dijela obrađene su sljedeće tematske jedinice: 1) Uzroci i
posljedice rastuće potražnje za hranom, 2) Proizvodnja hrane i potrošnja vode i 3) Potrošnja
umjetnih gnojiva i pesticida.
3.1. UZROCI I POSLJEDICE RASTUĆE POTRAŽNJE ZA HRANOM
Društveni prioritet postizanja osnovne sigurnosti voda trebao bi biti iskorištavanje
produktivnog potencijala voda i ograničavanje čovjekovog destruktivnog utjecaja na iste.
Sigurnost vode može se definirati kao dostupnost prihvatljive količine i kvalitete vode za
zdravlje, egzistenciju ekosustava i proizvodnje, u kombinaciji sa prihvatljivom razinom
rizika vezanog uz ljude, okoliš i gospodarstva (IWA Publishing Journals, 2007).
Predviđa se da će do 2050. godine globalno stanovništvo porasti do 9,3 milijarde. Procjena
za razdoblje 2010.-2012. pokazuje da je u svijetu 870 milijuna ljudi, odnosno 12,5%
svjetske populacije, pothranjeno, od čega su 852 milijuna građani zemalja u razvoju (FAO
Statistical Yearbook, 2013). Rast stanovništva dovodi do rastuće potrebe za vodom, kako bi
se osigurala proizvodnja hrane i zadovoljile osnovne ljudske potrebe. Voda prihvatljive
17
kvalitete i zadovoljavajuće količine je nužna kako bi se zadovoljili osnovni zahtjevi u
proizvodnji hrane. Istodobno, proizvodnja i opskrba hranom imaju negativan utjecaj na
održivost i kvalitetu vodnih resursa. Uz sve veću potražnju za hranom, raste i konkurencija
za izvore svježe vode jer se sve oskudniji izvori trebaju raspodjeliti, osim poljoprivrednog
sektora, i na ostale sektore poput industrijskog i energetskog sektora koji također zahtjevaju
velike količine vode za provođenje svojih aktivnosti.
Specijalizirani usjevi i stočni proizvodi često zahtijevaju više vode (u većini slučajeva i više
energije) za proizvodnju i dovode do veće razine zagađenja vode. Globalno dolazi do
povećanja potražnje za stočnim proizvodima, odnosno mesom, ali te stope rasta potražnje
za mesom se razlikuju prema regijama. U Europi i SAD-u visoke stope rasta su zabilježene
u 20. stoljeću, no danas potrošnja mesa raste sporo ili čak stagnira. Međutim, procvat
gospodarstva posljednjih godina u Aziji izazvao je i rast potražnje za mesom, te se očekuje
porast mesnog sektora za 80% do 2022. godine. Ogromni zahtjevi za potražnjom mesa
očekuju se u Indiji i Kini i to od nove srednje klase koja trenutno prevladava u tim
državama (Meatatlas, 2014, str 10). Prema podacima globalna konzumacija mesa u kg po
stanovniku između 1964.-1966. iznosila je 24,2 kg po glavi stanovnika, 1997.-1999. godine
36,4 kg po glavi stanovnika, a 2030. se očekuje da će se potrošnja mesa udvostručiti i
dosegnuti 45,3 kg godišnje po stanovniku. Uzimajući u obzir sve navedene čimbenike
predviđa se da će do 2025. globalno korištenje vode porasti do 30% u zemljama u razvoju i
preko 10% u razvijenim zemljama (Manning, 2008).
Potražnja za vodom može bit pod utjecajem dva čimbenika: demografskim trendovima i
obrascima potrošnje hrane. Globalnu potražnju za hranom određuje porast broja stanovnika
i minimalne fiziološke potrebe. Helms (2004) definira da je 1960-1995 dostupnost hrane po
stanovniku rasla od 2.300 kcal na 2.700 kcal po stanovniku dnevno. Autor je također
predložio da raspon koji se smatra sigurnim za opskrbu hrane iznosi 2.700 kcal – 3.200 kcal
po danu. Prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije (2007) globalne zalihe hrane
su u 1990. porasle iznad 2.700 kcal po stanovniku, a predviđa se da će porasti na 3.050 kcal
po stanovniku dnevno do 2030. Navedene brojke upućuju na opći porast dostupnosti hrane
18
po stanovniku dnevno diljem svijeta, no međutim, neravnomjerna raspodjela hrane u
svijetu, rastuće cijene i velike količine hrane koje se bacaju i gube u proizvodnji dovode do
gladi u mnogim nerazvijenim zemljama. Svake se godine potrati ili izgubi 1,3 milijardi
metričkih tona hrane, odnosno trećinu godišnje proizvodnje hrane u svijetu, što je zasigurno
razlog zašto milijuni ljudi svakodnevno pate od kronične gladi.
Čovječanstvo se suočava sa velikom dilemom, kako osigurati potrebne količine hrane za
sve veće stanovništvo, a da se pri tome racionalno koriste prirodni resursi i smanji
degradacija okoliša na minimalnu razinu, a sve za dobrobit budućih generacija. Ponuđena
su mnoga rješenja, no njihova primjena zahtjeva visoka kapitalna sredstva, mijenjanje
navika potrošača ali i smanjenje utjecaja velikih lobija koji zagovaraju masovnu
proizvodnju sa što nižim troškovima kako bi ostvarili što veći profit, a sve na štetu okoliša,
životinja i na kraju samog čovjeka.
3.2. PROIZVODNJA HRANE I POTROŠNJA VODE
Sukladno navedenoj tematici u nastavku su obrađene sljedeće tematske jedinice: 1) Utjecaj
proizvodnje mesa na potrošnju vode, 2) Potrošnja vode u proizvodnji žitarica i 3)
Poljoprivredne površine i navodnjavana područja.
3.2.1. Utjecaj proizvodnje mesa na potrošnju vode
Sektor mesa je jedan od najznačajnijih u poljoprivredi Europske unije. Dominantna je
proizvodnja govedine, svinjetine, peradi, ovčjeg i kozjeg mesa, na koje otpada jedna
četvrtina ukupne vrijednosti poljoprivredne proizvodnje. Polovica svih EU farmi imaju
stoku. Oko 90% poljoprivrednika koji uzgajaju preživače (goveda, ovce i koze) su
specijalizirani stočari (Factsheet 2004). Meso je glavni izvor proteina i predstavlja važan
dio europske prehrane. Politika EU-a je dizajnirana kako bi poticala sigurnu i hranjivu
19
proizvodnju mesa po pristupačnim cijenama. Također je usmjerena ka zadovoljavanju
potreba potrošača, uzgajivača stoke i uravnoteženom odnosu prema okolišu.
S obzirom na to da je u predhodnim tematskim jedinicama elaboriran utjecaj proizvodnje
mesa na vodne resurse, u nastavku je analizirano kretanje proizvodnje mesa i potrošnje
vode u odabranim europskim zemljama. U analizi je uzet u obzir poljoprivredni sektor
Hrvatske, Češke, Danske, Francuske, Italije, Rumunjske, Španjolske i Grčke. Posebna
pozornost posvećena je zemljama južne Europe iz razloga što su sve te zemlje pogođene
nestašicom vode i vodnim stresom3.
U tablici 2. prikazane su prosječne stope promjene u proizvodnji mesa. Ukupna godišnja
proizvodnja predstavlja težinu goveda, svinja, koza, ovaca i peradi, zaklanih u klaonicama i
na farmama čije je meso proglašeno prikladnim za ljudsku prehranu.
Tablica 2. Verižni indeksi proizvodnje mesa u razdoblju od 2003. do 2013. godine u
odabranim zemljama EU-a
Zemlje 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013
Hrvatska 101.52 96.77 102.31 98.24 107.18 98.05 62.15 107.78 98.94 95.53 94.37
Češka 98.41 94.23 93.22 95.23 98.14 95.54 88.45 96.85 93.83 90.69 97.65
Danska 98.92 102.14 98.47 96.82 102.75 95.66 93.31 104.26 102.73 93.41 99.84
Francuska 98.27 98.16 98.16 97.71 100.59 99.34 93.09 101.97 100.93 97.20 98.00
Italija 136.95 101.67 97.33 98.48 104.75 100.54 99.66 102.55 97.65 101.55 96.10
Rumunjska 109.22 95.31 92.74 96.77 108.81 97.53 51.07 102.18 106.59 106.38 106.35
Španjolska 102.68 96.89 101.99 99.70 104.17 101.21 93.91 102.40 102.23 99.73 99.02
Grčka 98.88 103.07 96.86 96.14 100.29 101.10 99.90 99.86 99.46 99.44 94.05
Izvor: izradila studentica prema podatcima Eurostata, http://epp.eurostat.ec .europa. eu/port al/page/p ortal/eu
rostat/home/ (15.05.2014.)
Iz tablice 2. je vidljivo da većina zemalja imaju najveći pad proizvodnje mesa u 2009. U
odnosu na 2008. što se može povezati sa svjetskom gospodarskom krizom. Najveći pad u
3 Vodni stres – nastaje kada potražnja za vodom premašuje raspoloživi iznos vode tokom određenog
razdoblja ili kada zbog loše kvalitete vode ograničava njenu upotrebu
20
ukupnoj proizvodnji mesa u 2009. u odnosu na prethodnu godinu zabilježen je u Hrvatskoj
(35,9%) i Rumunjskoj (46,46%). Najveći porast u proizvodnji mesa u odnosu na prethodnu
godinu zabilježen je 2003. u Italiji (36,95%) i Rumunjskoj (9,22%). U zadnje tri godine
promatranog razdoblja u većini zemalja je zabilježen opadajući trend u proizvodnji mesa u
odnosu na prethodne godine. Pad u 2012. može se povezati sa sušama i vremenskim
nepogodama, koje su dovele do porasta cijene žita, a samim tim i do cijene hrane, što je
utjecalo na proizvodnju mesa i stavilo pritisak na marže, unatoč tome što cijene mesa
dosežu rekordne visine u 2012. i 2013 (http://liderpress.hr/poslovna-znanja/vrucina-i-susa-
uzrokovali-drastican-porast-cijena-zitarica/, 10.06.2014).
Grafikon 1. prikazuje kretanje proizvodnje mesa u odabranim europskim zemaljama u
razdoblju od 2002. do 2013. godine u tisućama tona.
Grafikon 1. Proizvodnja mesa u odabranim zemljama EU u razdoblju od 2002. do 2013.
godine u odabranim zemljama EU-a u tisućama tona
Izvor: izrada studentice prema podatcima Eurostata, http://epp. eurostat. ec.europa. eu/port
al/page/portal/statistics/search_database (15.05.2014.)
Prema ukupnoj proizvodnji mesa značajno predvode Francuska, Italija i Španjolska, u kojoj
je u zadnje tri promatrane godine ukupna proizvodnja mesa iznosila preko 5.500 tisuća
21
tona. Proizvedene količine mesa za te tri zemlje i nisu toliko neočekivane, s obzirom da su
to zemlje sa razvijenom poljoprivredom. Posebno se izdvaja Danska koja je također pri
vrhu prema proizvodnji mesa, odnosno, od promatranih zemalja ima najveću proizvodnju
mesa prema glavi stanovnika, posebno svinjetine. Uz takvu proizvodnju oko 90% je
namijenjeno za izvoz, što je od velike važnosti za dansko gospodarstvo (Danish Agriculture
Food Council, 2014). Najmanju proizvodnju ima najnovija članica EU-a, tj. Hrvatska, a
zatim slijede Grčka, Češka i Rumunjska. U ovim državama nije dolazilo do značajnije
promjene u količinama proizvodnje.
Sljedeći grafikon prikazuje potrošnju vode u poljoprivrednom sektoru u razdoblju od 2002.
do 2011. godine.
Grafikon 2. Potrošnja vode za poljoprivredni sektor u odabranim zemljama EU u
razdoblju od 2002. do 2011. godine u milijunima kubičnih metara
Izvor: izrada studentice prema podatcima Eurostata, http://appsso .eurostat .ec.eur
opa.eu/nui/submitViewTableAction.do (15.05.2014.)
Vidljivo je da upravo Španjolska koja ima najveću ukupnu proizvodnju mesa, daleko
predvodi u potrošnji vode u poljoprivrednom sektoru, dok se za Francusku može reći da
unatoč visokoj proizvodnji mesa nastoji racionalno koristiti vodne resurse. Od navedenih
22
zemalja izdvaja se Grčka koja ima približnu ukupnu proizvodnju mesa kao Češka, ali
njezin poljoprivredni sektor zahtjeva mnogo veću potrošnju vode, unatoč ne toliko
značajnoj proizvodnji mesa, što iziskuje visoke stope uvoza mesnih proizvoda.
Razlozi velike potrošnje vode mogu biti razni, npr. suše, zastarjela tehnologija i
infrastruktura, ilegalno crpljenje vode itd. Italija, iako nema dostupnih podataka o potrošnji
vode za poljoprivredi sektor, prema podacima Eurostata (2007) Italija se prema indeksu
crpljenja vode (Water exploitation index) svrstava u zemlje sa zastupljenim vodnim
stresom. Naravno, nisu sve regije zahvaćene vodnim stresom, ali sjeverna regija Italije, koja
je ujedno i gospodarski najrazvijenija pogođena je nestašicom vode. S druge strane,
Danska, iako ne obiluje izvorima svježe vode, može se izdvojiti kao pozitivan primjer
korištenja vodnih resursa iz razloga što zaštitu podzemnih voda nameće kao prioritet. To
prvenstveno ostvaruje kroz poticanje savjesnog korištenja podzemnih voda i visoku cijenu
vode.
Sumirajući sve podatke može se doći do zaključka da u zemljama južne Europe zbog većih
temperatura i evapotranspiracija dolazi do veće potrošnje vode nego u ostatku Europe.
Klimatske promjene mogle bi dodatno pridonijeti pogoršanju situacije u vezi vode u
mnogim europskim regijama. Glavne posljedice klimatskih promjena koje se odnose na
vodne resurse su suše, pomaci u režimu padalina i snježnog pokrivača, povećanje
učestalosti poplava te utjecaj na buduće razine mora. Takve projekcije svakako zahtijevaju
da se upravljanje vodnim resursima u poljoprivredi prilagodi budućim okolnostima, kada
voda neće biti problem samo pojedinih zemalja, nego svih europskih građana.
3.2.2. Potrošnja vode u proizvodnji žitarica
Žitarice su jednogodišnje biljke iz porodice trava, čiji zrnasti plodovi (žita) služe za
prehranu ljudi i životinja i kao sirovina u prehrambenoj industriji. Plodovi žitarica su bogati
ugljikohidratima, bjelančevinama, celulozom, mineralima i vitaminima. Prema osnovnoj
23
klasifikaciji u žitarice spadaju: pšenica, raž, ječam, riža, zob i kukuruz. U ljudskoj prehrani
žitarice su dosta zastupljene namirnice. U pogledu količine i poljoprivrednog zemljišta,
pšenica je daleko najpopularnija žitarica koja se uzgaja u EU te čini gotovo polovinu uzgoja
svih žitarica. Od preostalih 50%, otprilike jednu trećinu zauzima kukuruz, a drugu trećinu
ječam. Ostale žitarice se uzgajaju u manjim količinama. Gotovo dvije trećine žitarica u EU
koristi se za stočnu hranu, a oko jedna trećina za ljudsku prehranu. Samo 3% se koristi za
proizvodnju biogoriva (European Commission, 2014).
U nastavku rada sagledava se povezanost proizvodnje žitarica u odabranim zemljama EU-a
sa kretanjem potrošnje vode u poljoprivrednom sektoru. U tablici 3 prikazane su godišnje
promjene u proizvodnji žitarica u razdoblju od 2003. do 2013. godine. Podaci o godišnjoj
proizvodnji žitarica ne uključuju i gubitke nastale prilikom žetve, a u ukupnoj proizvodnji
od žitarica su zastupljene pšenica, ječam, kukuruz i druge žitarice.
Tablica 3. Verižni indeksi proizvodnje žitarica u razdoblju od 2003. do 2013. godine u
odabranim zemljama EU-a
Zemlja 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013
Hrvatska 65.38 152.32 99.06 99.86 83.51 147.01 92.38 87.37 94.02 95.01 116.17
Češka 85.11 152.43 87.21 83.37 112.01 118.04 92.76 87.81 120.46 79.61 113.90
Danska 102.81 99.03 103.57 92.99 95.23 110.38 111.50 86.47 100.52 107.58 96.37
Francuska 78.89 128.26 90.90 96.30 96.38 118.12 99.60 93.60 97.41 107.28 98.42
Italija 82.82 132.25 92.29 93.51 100.12 108.76 77.68 106.60 107.59 92.99 88.10
Rumunjska 90.31 188.20 79.23 81.43 49.48 215.41 88.22 112.77 125.38 60.03 169.57
Španjolska 97.34 118.01 56.27 136.19 129.69 98.84 71.84 111.99 111.75 78.63 145.99
Grčka 100.86 105.36 97.70 85.64 103.83 128.11 95.63 83.94 114.13 92.15 106.17
Izvor: izrada studentice prema podatcima Eurostata, http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal
/page/portal/eurostat/home/ (17.05.2014)
Prema podacima vidljiva je zastupljenost oscilirajućeg trenda u proizvodnji žitarica u svim
promatranim zemljama. Najveći porast proizvodnje u odnosu na prethodnu godinu
zabilježen je u Rumunjskoj u 2008. godini sa rastom od 115,4%. Također značajan porast
24
od 52% zabilježen je 2004. godine u Hrvatskoj i Češkoj. Najveći pad proizvodnje žitarica
u odnosu na prethodnu imala je Rumunjska 2007. godine (50,5%) i 2012. (39,9%).
Također, u Hrvatskoj u 2003. došlo je do pada proizvodnje za 34,6%. Zemlje poput
Danske, Francuske, Italije i Grčke nisu imale toliko značajne oscilacije.
Nakon, tablice u kojoj je prikazano prosječno godišnje kretanje proizvodnje žitarica, u
grafikonu 3. ilustrirano je kretanje ukupne proizvodnja žitarica u tisućama tona u
promatranim europskim zemljama.
Grafikon 3. Proizvodnja žitarica u razdoblju od 2002. do 2013. godine u odabranim
zemljama EU-a u tisućama tona
Izvor: izradila studentica prema podatcima Eurostata, http://epp.eurostat .ec.europa .eu/tgm /t
able.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=tag00031&plugin=1 (20.05.2014)
Prema proizvedenoj količinu uvjerljivo predvodi Francuska gdje zadnjih godina razina
proizvodnje iznosi preko 65.000 tisuća tona. Francuska u EU-u ima najveći udio u
proizvodnji žitarica te se također svrstava među najveće svjetske izvoznike žitarica. Veće
količine, iznad 15.000 tisuća tona, proizvode Italija i Španjolska, dok Španjolska u 2013.
doseže maksimum u promatranom razdoblju oko 24.000 tisuće tona. Zanimljivo je da
25
Rumunjska, kao tranzicijska zemlja prema proizvedenoj količini dostiže stare članice Unije,
Italiju i Španjolsku. Danska i Češka drže kontinuitet svoje proizvodnje koja ne prelazi
10.000 tisuća tona. Danska stoka hranjena sa danskim žitaricama je dio koncepta u kojima
je bioraznolikost i održivost predviđena u svim fazama poljoprivredne proizvodnje. Ovdje
nije riječ o pronalaženju žitarice s najvišim prinosima, nego širenje koncepta gdje
kvaliteta, izvornost i biološka raznolikosti zajedno tvore strukturalni temelj poljoprivrednog
sektora. Grčka i Hrvatska imaju najmanju proizvodnju, iako Hrvatska ima velik potencijal.
U ukupnoj strukturi ratarske proizvodnje u Hrvatskoj, proizvodnja žitarica zauzima
najznačajnije mjesto. Dominatno mjesto imaju kukuruz sa 62% i pšenica s 27%. Hrvatska
je dugi niz godina više nego samodostatna u sektoru žitarica i to ponajviše zbog bitno veće
proizvodnje pšenice od ukupne domaće potrošnje. Ukupno gledajući, proizvodnja žitarica
nema velik rast u svim promatranim zemljama, ali je vrlo volatilna iz godine u godinu.
Razlog tome je velika ovisnost o vremenskim prilikama (2004 najpovoljnije, 2007 i 2012
suša). Trenutno stanje može se povezati i sa opadajućom potražnjom mesa jer 50%
proizvedenih žitarica u EU otpada za ishranu stoke.
Uspoređujući proizvodnju žitarica sa potrošnjom vode u poljoprivrednom sektoru (ct.
Grafikon 2.) može se zaključiti da Španjolska ima visoku stopu potrošnje vode. Tome ne
pridonosi toliko proizvodnja žitarica, već proizvodnja mesa, posebno svinjetine, a poznato
je da mesni proizvodi zahtijevaju daleko više vode od žitarica. Francuska koja je među
najvećim svjetskim proizvođačima žitarica, većinu svojih resursa svježe vode usmjerila je
na uzgoj usjeva. Grčka, iako nema značajnu proizvodnju žitarica značajno troši vodne
resurse zbog nepovoljnih klimatskih uvjeta, odnosno učestalih suša. Rumunjska sa dosta
oscilirajućom, ali relativno visokom proizvodnjom žitarica ne iziskuje prevelike količine
vode, kao ni Danska i Češka.
Na kraju ovog djela rada može se zaključiti da proizvodnja žitarica ima manju vodnu
intenzivnost. Jedino područje južne Europe poput Grčke i Italije možda nije pogodno za
intenzivnu proizvodnju žitarica zbog nestašice vode. U tom slučaju, u ovim krajevima
trebaju se uzgajati kulture koje ne zahtjevaju veliko navodnjavanje.
26
3.2.3. Poljoprivredne površine i navodnjavana područja
Nove proizvodne metode i navodnjavanje igraju važnu ulogu u razvoju poljoprivrednog
sektora, ali poticanje poljoprivredne produktivnosti često rezultira velikim pritiskom na
prirodne resurse. To se prvenstveno odnosi na korištenje vode za navodnjavanje tijekom
sušnih razdoblja. Povećanje navodnjavanih površina u zemlji ili regiji bi moglo implicirati
povećanje korištenja vode za poljoprivredu, izuzev ako se koriste odgovarajuća rješenja u
vidu tehnologije i infrastrukture koje rezultiraju učinkovitom i racionalnom kombinacijom
potrošnje vode i navodnjavanja.
Konkretni ekološki učinci navodnjavanja manifestiraju se kroz iscrpljenost vodonosnika,
povećanu eroziju kultiviranog tla, salinizaciju ili onečišćenje podzemnih voda mineralima
te isušivanje močvara s posljedičnim uništavanjem prirodnih staništa. Problem dostupnosti
vode nastaje kada potražnja premašuje dostupnu količinu vode za određeni period. Javlja se
učestalo u područjima sa niskom količinom oborina i velikom gustoćom naseljenosti, te u
područjima gdje je zastupljena intenzivna poljoprivrednaa ili industrijska aktivnost.
Velike su varijacije od regije do regije i između zemalja u smislu razmjera navodnjavanja
poljoprivrednih površina. U južnoeuropskim zemljama, potpuno navodnjavanje je ključan
element u mnogim tipovima poljoprivredne proizvodnje. U središnjoj i sjevernoj Europi,
dopunsko navodnjavanje se većinom koristi da bi se poboljšala proizvodnja za vrijeme
sušnih razdoblja u ljetnim mjesecima, posebno kad se period suše dogodi u vrijeme
osjetljive faze rasta usjeva. Izgradnja infrastrukture za navodnjavanje iziskuje veliki
kapitalni izdatak, stoga kako bi poljoprivrednici povratili investiciju moraju ostvariti veće
prinose ili osigurati proizvodnju usjeva koji imaju veću dodanu vrijednost. Cijena vode je
važan faktor koju poljoprivrednik mora uzeti u obzir prije odluke o ulaganju u
infrastrukturu za navodnjavanje. Međutim, dugoročno gledano unatoč visokim cijenama
vode ulaganje u infrastrukturu za navodnjavanje može biti isplativo. Poboljšanje
tehnologija za navodnjavanje je unaprijedilo učinkovitost u korištenju vodnih resursa, i
time smanjila ukupnu stopu potrošnje vode po hektaru poljoprivredne površine.
27
Navodnjavanje orošavanjem je pretežito zastupljeno u Francuskoj i Grčkoj, dok u
Španjolskoj i Italiji prevladava površinsko, odnosno tradicionalno navodnjavanje, prilikom
kojeg nastaju veliki gubici vode. Postoji tendencija zamijene tradicionalnih načinia
navodnjavanja orošavanjem ili kapanjem. Sustav navodnjavanja kapanjem pretežno se
koristi za usjeve sa većom dodanom vrijednosti i na velikim farmama, s obzirom na visoke
troškove sustava.
Grafikon 4. ilustrira ukupne poljoprivredne površine odabranih zemalja EU-a u razdoblju
od 2001. do 2011. godine.
Grafikon 4: Površine poljoprivrednih zemljišta u odabranim zemljama EU-a u razdoblju
od 2001. do 2011. u 1000 ha
Izvor: izrada autorice prema podatcima FAOSTAT-a, http://faostat.fao.org/site/678/defau lt.asp x#ancor
(20.05.2014.)
Prema grafikonu vidljivo je da Španjolska i Francuska raspolažu sa najviše poljoprivrednih
površina koje dosežu i do 30.000 tisuća ha u pojedinim promatranim godinama. Italija i
Rumunjska također se mogu izdvojiti kao zemlje u kojima su znatno zastupljena
poljoprivredna zemljišta u odnosu na Češku, Dansku i Hrvatsku i Grčku koje zasigurno
imaju potencijala za daljnje širenje poljoprivrednih površina.
28
Grafikon 5. prikazuje ukupnu navodnjavanu poljoprivrednu površinu u odabranim
zemljama EU-a u 1000 ha. U nastavku su posebno analizirani udjeli navodnjavanih
površina u ukupnim poljoprivrednim površinama4.
Grafikon 5: Ukupna navodnjavanja poljoprivredih površina u odabranim zemljama EU-a u
razdoblju od 2001. do 2011. godine u 1000 ha
Izvor: izrada autorice prema podatcima FAOSTATA-a, http://faostat.fao.org/ site/678/default.aspx#ancor
(20.05.2014.)
Prema podacima na grafikonu 5. Italija, Španjolska, Rumunjska i Francuska predvode sa
navodnjavanim poljoprivrednim površinama. Grčka također nastoji kroz promatrano
razdoblje razviti infrastrukturu za navodnjavanje. Međutim, važno je izračunati prije
spomenuti udjel kako bi se vidjela raspodjela infrastrukture za navodnjavanje prema
ukupnim poljoprivrednim površinama. Prema tome, Italija je najbolje opremljena
infrastrukturom za navodnjavanje s obzirom na ukupne poljoprivredne površinu, čak oko
28%. Zanimljivo je da Rumunjska također posjeduje visok udjel od 22%, unatoč tome što
4 Udjel navodnjavanih površina u ukupnim poljoprivrednim površinama – izračunava se dijeljenjem prosjeka ukupnih navodnjavanih površina pojedine zemlje sa prosjekom površine poljoprivrednog zemljišta iste te zemlje. Dobiveni broj se množi sa 100 kako bi se izračunao postotak, odnosno udjel.
29
je tranzicijska zemlja, stoga nije čudno da je prema proizvodnji žitarica u rangu sa
Španjolskom i Italijom. Zatim slijedi Grčka sa 18%, što je razumljivo jer je većina
tamošnjih područja pogođena nestašicom vode. U Danskoj se kroz promatrano razdoblje
nisu značano mijenjale navodnjavane poljoprivredne površine koje zauzimaju nešto manje
od 500 tisuća ha. Razlog tomu je što u području sjeverne Europe i nema velikih sušnih
razdoblja, za razliku od određenih pokrajina u Španjolskoj gdje prevladavaju velike suše,
dok poljoprivredna zemljišta i nisu toliko opremljena za navodnjavanje, tek njih oko 18%.
Francuska, pak kao jedna od najvećih svjetskih proizvođača usjeva, također nema značajne
površine koje se navodnjavaju, tek oko 2.600 tisuća ha, što s obzirom na ukupnu
poljoprivrednu površinu čini oko 9%. Češka sa 0,7% i Hrvatska sa 0,48% navodnjavanih
područja u odnosu na ukupnu poljoprivrednu površinu su daleko ispod europskog prosjeka.
Činjenica je da se navodnjavanje u Hrvatskoj ne provodi u dovoljnoj mjeri, posebno ako se
uzmu u obzir prirodni preduvjeti. Kvalitetna tla, bogati vodni resursi uz klimatske
pogodnosti, moraju se koristiti za učinkovitiju poljoprivrednu proizvodnju. Hrvatska je
iznimno bogata vodnim resursima, a istovremeno za potrebe poljoprivrede koristi male
količine. Analize pokazuju da se suše u Hrvatskoj u prosjeku javljaju svake treće do pete
godine, a ovisno o intenzitetu i dužini trajanja mogu smanjiti urode raznih kultura od 20-
80% (NAPNAV, 2005). Dio problema koji su povezani s neadekvatnim gospodarenjem
prirodnim resursima potrebno je i moguće riješiti. Vezano na to, Vlada RH 2004. pokrenula
je Projekt navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama u RH.
Očekivalo se da će organiziranje infrastrukture u poljoprivredi, okrupnjavanje
poljoprivrednih površina, uvođenje navodnjavanja i novih tehnologija proizvodnje, polučiti
i učinkovitiju poljoprivrednu proizvodnju. Navedene mjere su trebale, potaknuti promjenu
strukture proizvodnje uvođenjem poljoprivrednih kultura koje se danas uglavnom uvoze,
što bi u konačnici rezultirao povoljnim makroekonomskim učincima. Međutim, deset
godina poslije, nije se mnogo promijenilo, Hrvatska i dalje nema zadovoljavajući broj
sustava za navodnjavanje, dok se uvoz poljoprivrednih proizvoda povećava unatoč
prirodnim uvjetima i znanjem za proizvodnju istih.
30
U poljoprivrednoj proizvodnji ali i drugim granama gospodarstva, gotovo redovito dolazi
do pojave velikih šteta uslijed nepovoljnih vremenskih prilika, odnosno pojave poplava i
suša. Ovakvo je stanje iz godine u godinu sve teže, posebice s aspekta prisutnosti i realnosti
klimatskih promjena, čime teškoće u predviđanju njihovih posljedica postaju sve jače
izražene. Upravo je voda jedan od glavnih prirodnih elemenata bez kojega nema uspješne
biljne proizvodnje i element koji je gotovo redovno svake godine, tijekom vegetacijskog
razdoblja, u manjku. U takvim okolnostima dolaze do izražaja prednosti sustava za
navodnjavanje, koje su brojne,uz napomenu da postoje i negativni efekti navodnjavanja
koji su već prije u tekstu elaborirani. Pravilnim određivanjem normi prilikom
navodnjavanja, izborom odgovarajućeg načina i opreme za navodnjavanje te njihovim
prilagođavanjem uvjetima zemljišta, sprečava se ili umanjuje pogoršanje vodno-fizičkih
svojstava zemljišta i pojava irigacijske erozije.
3. 3. POTROŠNJA UMJETNIH GNOJIVA I PESTICIDA
Plodnost tla može se prilično jednostavno definirati kao svojstvo tla da omogući sintezu
određene količine organske tvari neke biljne vrste na specifičnom staništu. Kontinuirano
povećanje poljoprivredne produktivnosti po jedinici površine, standardizacija agrotehničkih
mjera i povećana proizvodnja doveli su do negativnih okolišnih posljedica; javljaju se
problemi vezani uz eroziju tla, dolazi do smanjenja biološke raznolikosti, onečišćenja tla i
voda (površinskih i podzemnih). Najveći negativni utjecaj uzrokovan je prekomjernom
upotrebom agrokemikalija (organska i anorganska gnojiva i pesticidi) za održavanje
plodnosti tla i zaštitu bilja. Unatoč degradaciji zemljišta, poljoprivredni prinosi i dalje rastu,
djelomično zahvaljujući umjetnim gnojivima i pesticidima koji privremeno povećavaju
produktivnost tla. Sukladno tome, u nastavku su obrađene sljedeće tematske jedinice: 1)
Primjena i potrošnja nitrata, 2) Primjena i potrošnja fosfata i 3) Primjena i potrošnja
pesticida
31
3.3.1. Primjena i potrošnja nitrata
Rast i razvitak biljnih organizama ograničen je količinama pristupačnih hraniva u tlu.
Uobičajeni način unosa dušika u tlo jesu mineralna i organska gnojidba optimalnom
količinom i vrstom gnojiva. Primjenom gnojiva izravno se utječe na količinu raspoloživoga
dušika u tlu, ishranjenost biljaka i pridonosi se pogodnim uvjetima za postizanje visokih i
postojanih prinosa odgovarajuće kakvoće, uz očuvanje plodnosti tla. Pri tome je osnovni
cilj poljoprivredne proizvodnje ekonomski isplativa proizvodnja kvalitetne hrane na
ekološki prihvatljiv način. Poljoprivredni proizvođač agrotehničkim mjerama gnojidbe i
popravaka tla ima presudan utjecaj na održavanje ili poboljšanje plodnosti tla.
Agrotehničke mjere gnojidbe tla provode se kada nedostatna opskrbljenost tla hranivima
može ograničiti proizvodnju ili čak utjecati na degradaciju tla. U uvjetima intenzivne biljne
proizvodnje dušik je gotovo redovito ograničavajući činitelj te primjena dušičnih gnojiva
rezultira značajnim povećanjem prinosa, ali potencijalno i opterećenjem okoliša ako
neodgovarajuća gnojidba rezultira ispiranjem nitratnoga dušika do vodotokova ili
podzemnih voda. Stoga je, i za ishranu bilja, i za očuvanje okoliša, od velikoga značenja
primjena optimalnih količina i vrsta dušičnih/nitratnih gnojiva, u pravo vrijeme i na pravi
način. Cilj je pravovremene i racionalne primjene dušičnih gnojiva (Cross border
programme, 2014):
· ekonomski isplativa proizvodnja,
· postizanje visokih prinosa odgovarajuće kvalitete i
· očuvanje kvalitete i zdravlja agro-ekosustava.
Još od 70-ih godina prošlog stoljeća onečišćenje podzemnih voda nitratima je postao
značajan ekološki problem. Povećane koncentracije nitrata u vodi može uzrokovati ozbiljne
posljedice za zdravlje djece i odraslih.
Na grafikonu 6 prikazana je potrošnja nitrata u odabranim zemljama EU-a u razdoblju od
2001. do 2011. godine.
32
Grafikon 6. Procijenjena potrošnja nitrata u odabranim zemljama EU-a u razdoblju od
2001. do 2011. godine u tonama
Izvor: izrada autorice prema podatcima FAOSTAT-a, http://faostat.fao .org/site/6 77/default.aspx#ancor
(1.06.2014.)
Ukupno gledajući u većini promatranih zemalja zastupljen je oscilirajući trend sa
tendencijom pada u potrošnji nitrata u poljoprivredi, osim u Rumunjskoj i Češkoj, gdje u
zadnje tri godine potrošnja polagano raste i kreće se između 300.000 i 450.000 tona.
Daleko najveću konzumaciju dušičnih gnojiva ima Francuska, koja u 2007. godini dostiže
rekordnih 2.400.000 tona, nakon čega postupno opada potrošnja gnojiva. Španjolska
također predvodi sa potrošnjom koja ne opada ispod 750.000 tona. Potrošnja nitrata u
Danskoj i Rumunjskoj se kroz promatrano razdoblje relativno približno kreće, dok
Hrvatska ima najnižu potrošnju koja ne prelazi razinu od 6.000 tona kroz promatrane
godine.
Europska unija i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) su postavile granicu
koncentracije od 11,3 mg dušika (N) po litri, što je jednako 50 mg NO3- L-1 (Drinking
Water Directive 98/83/EC; WHO, 2004.), koja je jednaka i u Republici Hrvatskoj, a
33
određena je Pravilnikom o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće (N.N. 47/2008.). Cilj
dobrog stanja kakvoće podzemne vode podrazumijeva da su koncentracije nitrata niže od
koncentracija propisanih Nitratnom direktivom (91/676/EEC). Udio podzemnih voda
(vodonosnika) s prosječnom koncentracijom nitrata većom od 25 mg NO3- L-1 u 2003.
godini je iznosio 80% u Španjolskoj, 34% u Francuskoj i 32% u Italiji. Primjetne iznimke
su u skandinavskim i baltičkim zemljama gdje je manje od 3% podzemnih voda sadržavalo
prosječne koncentracije nitrata više od 25 mg L-1 NO3. Europske rijeke su pokazale
najviše koncentracije nitrata koje su transportirane u obalna (morska) područja (Filipović,
2013). Prema navedenim podacima da se zaključiti da je vrlo važna primjena nitrata, iz
razloga što npr. Francuska količinski predvodi u potrošnji, no međutim veća kontaminacija
podzemnih voda je ipak u Španjolskoj koja prema podacima troši značajno manje količine.
U Republici Hrvatskoj je najviše istraživanja kvalitete podzemne vode provedeno na
području zagrebačkog i samoborskog vodonosnika, gdje se nitrati pojavljuju u zamjetnim
koncentracijama u podzemnoj vodi priljevnih područja svih crpilišta. Najkritičnije je
područje oko odlagališta otpada Jakuševec. Nitrati u podzemnoj vodi zagrebačkoga i
samoborskog aluvijalnog vodonosnika utvrđeni su u podzemnoj vodi priljevnih područja
svih crpilišta. U podzemnoj vodi priljevnog područja crpilišta Sašnjak, Žitnjak, Petruševec,
Šibice i Mala Mlaka vrijednosti nitrata su dosta povišene. U podzemnoj vodi priljevnog
područja crpilišta Mala Mlaka vrijednosti nitrata dosežu i do 75% vrijednosti MDK
(Filipović, 2013).
Optimalni raspored aplikacije dušika ovisi o količini padalina tijekom zime i teksturi tla,
odnosno o mogućnosti perkolacije vode kroz profil tla tijekom razdoblja slabije
vegetacijske aktivnosti. Veća količina padalina u zimskome razdoblju i gospodarenje na
lakšim tlima uvjetuju pogodniji unos većih količina dušika u proljeće u odnosu na primjenu
u jesen zbog potencijalnih gubitaka ispiranjem. Ispiranje nitratnoga dušika do vodotokova
ili podzemnih voda predstavlja značajno opterećenje okoliša i prijetnju za ljudsko zdravlje.
U tom pogledu, prilagođena ravnoteža iznošenja i unošenja biljnih hraniva temeljni je
zadatak gnojidbe na svakome poljoprivrednom gospodarstvu.
34
3.3.2. Primjena i potrošnja fosfata
Fosfor je nemetal koji se u prirodi, tlu i biljkama javlja u peterovalentnome stanju. U
prirodi se ne javlja u slobodnome obliku, nego u obliku minerala u stijenama. Fosfor u tlu
potječe iz procesa razgradnje matičnih stijena, najviše apatita, a javlja se kao organski (20%
- 60%) i anorganski (40% - 80%) vezan fosfor. Anorganski fosfor nalazi se u obliku
različito topivih fosfata koji postaju pristupačni biljkama zahvaljujući aktivnosti
korijenovoga sustava i mikroorganizama tla. Pojedini autori navode kako su upravo razlike
u korijenovu sustavu pojedinih vrsta (ili čak kultivara), njihova moć upijanja, veličina i
raspored korijenovih dlačica odgovorni za različitost usvajanja te kretanja fosfora u tlu. Isto
tako topivost fosfornih spojeva u tlu ograničavajući je činitelj raspoloživosti fosfora,
odnosno biljci pristupačnih količina fosfora (Cross border programme, 2014).
Fosfor je bitan gradbeni element života. Nenadomjestiv je u suvremenoj poljoprivredi jer se
u hrani za životinje i gnojivima ne može supstituirati. Trenutačno u svakoj fazi životnog
vijeka fosfora dolazi do rasipanja i gubitaka, što povećava zabrinutost zbog buduće opskrbe
fosforom te zagađenja voda i tla, kako u Europskoj uniji, tako i u cijelom svijetu (Europska
komisija, 2013).
Sljedeći grafikonu prikazuje procijenjenu potrošnju fosfata u razdoblju od 10 godina u
odabranim europskim državama.
35
Grafikon 7. Procijenjena potrošnja fosfata u odabranim zemljama EU-a u razdoblju od
2001. do 2011. godine u tonama
Izvor: obrada autorice prema podatcima FAOSTAT-a, http://faostat .fao.org /site/677/default.aspx#ancor
(1.06.2014.)
U državama koje su najveći potrošači fosfata tj. Francuska, Španjolska i Italija primjetan je
opadajući trend potrošnje fosfata u promatranom razdoblju. Međutim, u 2008. godini
dolazi do naglog pada potrošnje u Francuskoj, Španjolskoj, Italiji i Grčkoj, zbog
volatilnosti cijena fosfatnih stijena koje su skočile za 700% u manje od godine dana
(Europska komisija, 2013). Zbog ovakvih iznenadnih slučajeva, EU bi trebala pratiti
sigurnost opskrbe fosforom, jer raspolaže samo malim zalihama fosfatnih stijena, a 90%
ukupnih zaliha se troši za osnovne namjene (hrana za životinje i gnojivo). U Rumunjskoj,
Češkoj, Danskoj i Hrvatskoj također je zabilježen pad u 2008. nakon čega potrošnja opet
počinje oscilirati. Glavni načini gubitka korisnog fosfora uključuju eroziju i ispiranje tla
kao i neučinkovitu upotrebu gnoja, biorazgradivog otpada i komunalnih otpadnih voda.
Analize u Francuskoj primjerice pokazuju da se 50 % ukupnog upotrijebljenog fosfora u toj
državi gubi, pri čemu oko 20 % kroz otpadne vode, zatim erozijom i ispiranjem te 10 % u
obliku otpadaka od hrane i drugog biootpada (Europska komisija, 2013).
36
Negativni učinci fosfata u ekosustavu uglavnom su posljedica emisija velikih količina
fosfata u okoliš zbog rudarstva i poljoprivredne proizvodnje. Isto tako, tijekom
pročišćavanja voda čest je slučaj da fosfati nisu uklonjeni na pravilan način te postoji
opasnost njihova širenja na velike udaljenosti preko površinskih voda. Povećanje
koncentracije fosfora u površinskim vodama za izravnu posljedicu ima porast organizama
koji za svoj rast rabe fosfor i dušik, poput algi i drugih mikroorganizama. Istodobno, ti
organizmi troše velike količine kisika i naglim razmnožavanjem sprječavaju ulazak
svjetlosti u vodu. Na takav način ostali viši organizmi ne dobivaju dovoljno kisika i svjetla
te ugibaju. Taj fenomen obično je poznat kao eutrofikacija. Učinkovitom proizvodnjom i
upotrebom, kao i recikliranjem i smanjenjem rasipanja na najmanju mjeru, omogućio bi se
znatan napredak u ostvarivanju cilja održive upotrebe fosfora, čime bi se na globalnoj razini
otvorio put učinkovitoj upotrebi resursa i budućim naraštajima osigurale zalihe fosfora.
3.3.3. Primjena i potrošnja pesticida
Pesticid je bilo koja tvar ili mješavina tvari namijenjena sprječavanju, uništavanju ili
suzbijanju štetnika, uključujući prenosioce ljudskih ili životinjskih bolesti, biljke ili
životinje koje uzrokuju štetu tijekom proizvodnje, prerade, pohranjivanja, transporta ili
trgovine hranom, poljoprivrednim proizvodima, drvom i drvnim proizvodima, kao i
stočnom hranom ili koji se, pak, daju životinjama u svrhu kontrole kukaca, paučnjaka ili
drugih štetnika u/na njihovu tijelu (Cross border programme, 2014). U pesticide se ubrajaju
tvari koje se koriste u regulaciji rasta biljaka ili tvari za redukciju broja plodova ili
sprječavanje preranog otpadanja ploda, ali tvari koje se primjenjuju na usjevima prije ili
poslije žetve ne bi li zaštitile proizvod od propadanja tijekom skladištenja i prijevoza.
Primjena pesticida neizbježna je u uvjetima moderne poljoprivredne proizvodnje, ali
istodobno treba se suočiti sa stvarnim opasnostima, kao što su narušavanje prirodne
ravnoteže, učestalo stradavanje riba i ptica, trovanje ljudi pesticidima, onečišćenje voda i
hrane ostatcima pesticida i sl. Kod primjene pesticida nužna je uspostava skupoga i
37
zahtjevnoga sustava kontrole proizvodnje i uporabe pesticida te prisutnosti njihovih
ostataka u hrani, vodi i okolišu. Programi monitoringa upotrebe pesticida nisu zastupljeni u
svim zemljama, te je teško doći do relevantnih podataka. Pregled aktivnog korištenja
pesticida u oranicama i trajnim nasadima u t/1000ha prikazan je na grafikonu 8.
Grafikon 8. Aktivno korištenje pesticida u oranicama i trajnim nasadima u odabranim
zemljama EU-a u razdoblju od 2000. do 2010. u tonama na 1.000 ha
Izvor: obrada autorice prema podatcima FAOSTAT-a, http://faostat.fao. org/site/679/default.aspx#ancor
(1.06.2014.)
Najveći potrošač pesticida je Italija u kojoj potrošnja u promatranom razdoblju većinom
iznosi preko 7 t/1000 ha. Zatim slijedi Francuska koja ima blago opadajući trend u potrošnji
pesticida, koja je u 2009. iznosila 3t/1000 ha. Za Španjolsku su dostupni podatci samo za 2
godine, zaključno sa 2001. kada je potrošnja iznosila oko 2 t/1000ha. U Češkoj i Danskoj
potrošnja se kreće između 1-2 t/1000 ha, dok Rumunjska ima najnižu razinu potrošnje od
promatranih zemalja, i to ispod 1 t/1000 ha tokom promatranog razdoblja. Za Hrvatsku su
dostupni podaci o uvozu i proizvodnji sredstava za zaštitu bilja u tonama u razdoblju od
2004. do 2007. godine (ct: tablica 4.).
38
Tablica 4. Uvoz i proizvodnja sredstava za zaštitu bilja u Republici Hrvatskoj u razdoblju
od 2004. do 2007. u tonama
SZB
(namjena) 2004 2005 2006 2007
Fungicidi 3,072.20 2,735.50 3,220.20 3,851.10
Herbicidi 2,777.90 3,039.50 4,266.70 3,365.33
Insekticidi 978.1 765.8 783.7 627.21
Drugi 658.9 424.7 310.8 1,728.00
UKUPNO 7,487.10 6,965.50 8,581.40 9,571.64
Izvor: Republika Hrvatska 2013, Vlada RH, Nacionalni akcijski plan za postizanje održive uporabe pesticida,
Zagreb, pp- 5, http://www.mps.hr/UserDocsImages/HR-NAP-25%2002%202013-ver1.pdf (25.05.2014.)
Sredstva za zaštitu bilja (SZB) su podijeljena u četiri skupine: fungicide, herbicide,
insekticide i druga sredstva. Prema podacima u promatranom razdoblju najviše su se
proizvodili i uvozili fungicidi i herbicidi, odnosno otrovi za suzbijanje fitopatogenih
gljivica i korova, zatim slijede insekticidi (suzbijaju kukce). U 2007. godini došlo je do
naglog porasta uvoza i proizvodnje drugih sredstava za zaštitu bilja i to za 557% u odnosu
na prošlu godinu. Također, u 2007. je zabilježen ukupni najveći uvoz i proizvodnja od
9,571.64 tone u odnosu na prethodne godine. Potrebno je uzeti u obzir da se u godini uvoza
i proizvodnje sve količine SZB nisu prodale krajnjim korisnicima. Određene količine SZB
su izvezene. Iako ne postoje točni podaci o potrošnji SZB, procjena Ministarstva
poljoprivrede je da se potrošnja kreće od 4.500 t do 6.000 t godišnje. Uporaba SZB varira
kroz godine ovisno o klimatskim, ekološkim, ekonomskim i drugim uvjetima. Kroz godine
vidljiv je trend porasta u potrošnji pesticida što negativno utječe na okoliš i ljudsko
zdravlje.
Što se tiče zastupljenosti pesticida u vodama, posljednja kontrola u Hrvatskoj bila je u
2011. kada je utvrđeno dobro kemijsko stanje s obzirom na aktivne tvari pesticida na svim
mjernim postajama vodnog područja rijeke Dunava- sliva rijeke Save, s izuzetkom jedne
mjerne postaje u vodnom tijelu Zagreb, smještenoj na području vodocrpilišta Mala Mlaka,
na kojemu je utvrđeno loše kemijsko stanje zahvaljujući srednjoj godišnjoj koncentraciji
39
atrazina (vrsta herbicida) od 0,11 g/l. Međutim, treba naglasiti da je u vodnom tijelu Zagreb
utvrđen linearni trend snižavanja srednjih godišnjih vrijednosti koncentracija atrazina koji
je inače jedan od najraširenijih pesticida.
Sve države članice EU-a pa tako i Hrvatska nakon ulaska u EU su dužne postupno
smanjivati emisije odnosno obustaviti emisije prioritetnih opasnih tvari pa tako i pesticida u
vodi (NAP, 2013, str. 30). Veliki problem u Hrvatskoj predstavlja i nestručno rukovanje
pesticidima i neobrazovanost poljoprivrednika, distributera i prodavača SZB. Postepeno se
uvodi obavezno i dodatno školovanje od 2012. godine koje obuhvaća sve profesionalne
korisnike pesticida. Nastoji se i što više informirati javnost i provoditi češći monitoring
kako bi se mogao mjeriti napredak i postignuća u smanjenju rizika od pesticida za zdravlje
ljudi, životinja i okoliša.
40
4. SMJERNICE ZA ODRŽIVO KORIŠTENJE VODNIH RESURSA U
POLJOPRIVREDNOJ DJELATNOSTI
Unatoč primjeni novih znanstvenih spoznaja u proizvodnji hrane, ipak se zbog intenzivnog
korištenja obradivog tla, upotrebe kemijskih sredstava te erozije tla smanjuje proizvodnja
hrane po stanovniku. Posljednjih 30 godina količina upotrijebljenog umjetnog gnojiva
porasla je s 5 na 15 kg po stanovniku uz istodobno smanjivanje prinosa žitarica u odnosu na
upotrijebljeno gnojivo za 3,5 puta, a potrošnja energije u tom se razdoblju povećala za 2,5
puta. Poljoprivredne površine su se u tom razdoblju smanjile od 0,24 hektara na 0,15
hektara po stanovniku (Črnjar, 2002, str. 41). To ukazuje da ljudi još nisu našli prihvatljiv
način kako proizvesti dovoljne količine hrane za sve veće stanovništvo, a da se istodobno
zbog korištenja agrotehničkih mjera ne ugrozi zdravlje ljudi i ne onečisti okoliš, odnosno
zalihe pitke vode. Sukladno tome, u ovom dijelu rada iznesene su smjernice za smanjenje
negativnih utjecaja poljoprivredne proizvodnje na okoliš, i to kroz sljedeće tematske
jedinice: 1) Poljoprivredne zajednice proizvođača i potrošača, 2) Promjena prehrambenih
navika i 3) Zelenija direktiva u poljoprivredi Europske Unije.
4.1. POLJOPRIVREDNE ZAJEDNICE PROIZVOĐAČA I POTROŠAČA
Današnji potrošački mentalitet koji odlikuje prekomjerna konzumacija dobara i usluga, a
posebno prehrambenih namirnica, dovodi do nepotrebnog bacanja velikih količina hrane.
Umjerena potrošnja hrane i konzumacija namirnica proizvedenih na ekološki način ko je su
bogate hranjivim vrijednostima put je ka zdravijoj prehrani i očuvanju okoliša. Pri
ekološkom načinu proizvodnje ne onečišćuju se tla umjetnim gnojivima i pesticidima što ne
dovodi do onečišćenja podzemnih izvora vode, smanjuju se emisije stakleničkih plinova, a i
bioraznolikost je neugrožena. No, poljoprivrednici koji koriste ekološke metode moraju se
natjecati sa velikim industrijskim proizvođačima koji kupcima mogu ponuditi proizvode po
nižim cijenama zbog jeftinijih troškova proizvodnje. Veliki proizvođači mogu sebi priuštiti
41
da prodaju po niskim cijenama, jer u svoje kalkulacije troškova ne ubrajaju vanjske
troškove koji uključuju štete prema okolišu, životinjama i ljudskom zdravlju.
Potrošači ne dobivaju pravu informaciju o mesu koje kupuju, čak i deklaracije na mesu i
suhomesnatim proizvodima koje zadovoljavaju Europske pravne zahtjeve, poput organskih
normi, ne daju dovoljno informacija o tome gdje je životinja uzgojena i u kojim uvjetima, o
kojoj je pasmini životinje riječ, na koji način je meso obrađeno te nema savjeta kako
pohraniti i koristiti meso. Proizvodi sa deklaracijama sa potpunim informacijama o
proizvodu mogu imati konkurentsku prednost pred drugim proizvodima jer da bi se mogli
zadovoljiti rastući zahtjevi potrošača neophodno je permanentno povećavati razinu
kvalitete usluge. Na mogućnost ostvarenja konkurentske prednosti utječu brojne aktivnosti
koje se obavljaju u procesu kreiranja, proizvodnje, prodaje, isporuke i održavanja
proizvoda, a upravo o tim prednostima potrošača treba informirati putem deklaracija na
proizvodima. Oznake i deklaracije, posebno one o zaštiti okoliša i načinu uzgoja, pružaju
informaciju o proizvodu sa ekološkog aspekta, stoga eko-oznaka može utjecati na pozitivnu
odluku potrošača. Primjena eko-oznaka direktno utječe na bolje pozicioniranje proizvoda
na tržištu.
Izraz ''suradnici u proizvodnji'' odnosno kooperanti, je nastao prije nekoliko godina želeći
naglasiti moć potrošača, prelazeći iz pasivne uloge u aktivne igrače koji će sudjelovati u
proizvodnom procesu. Kooperant je svjestan dionik u procesu proizvodnje hrane koji zna
tko je proizvođač hrane i gdje se hrana proizvodi. Ovaj način proizvodnje se počeo
primjenjivati u praksi kroz model nazvan ''održiva poljoprivredna zajednica'' (eng.
community-supported agriculture). Ovo je mehanizam koji osigurava egzistenciju za
poljoprivrednike, čime se podupire odgovorna proizvodna praksa koja ima minimalan
utjecaj na okoliš te se brine za dobrobit životinja. U ovoj održivoj zajednici određena mreža
ili udruga pojedinaca koji su obećali potporu jednom ili više lokalnih gospodarstava, sa
uzgajivačima, u ovom slučaju poljoprivrednicima, dijele rizike i koristi od proizvodnje
hrane. Mogući rizici obuhvaćaju uglavnom prirodne nepogode poput suša i poplava.
Pojedinci, odnosno potrošači plaćaju na početku sezone određeni iznos potpore
42
poljoprivrednicima za koji, nakon žetve usjeva ili proizvodnje određenog proizvoda,
dobivaju tjedno unaprijed dogovorenu količinu povrća, voća, bilja, meda, jaja, mliječnih
proizvoda i mesa. Također je moguće osigurati radnu snagu u zamjenu za dio doprinosa.
Potrošači plaćajući unaprijed potpore poljoprivrednicima pomažu da se financiraju
proizvodni troškovi u procesu proizvodnje. Ovakav način sporazuma se koristi u različitim
zemljama, poput Njemačke, Francuske i Italije. Ovaj način proizvodnje je ''win-win''
situacija za sve uključene, kupce (kooperante), seljake i njihove tvrtke, regionalno
gospodarstvo, životinje i okoliš. Kupci dobivaju svježe proizvode, znaju porijeklo
proizvoda i način proizvodnje, uče o hrani koju konzumiraju i šire dobar glas o
proizvodima. Poljoprivrednici dobivaju financijsku podršku kao i osjećaj za potrebe svojih
krajnjih kupaca. Ovakav način poslovanja zaštićen je od fluktuacija na tržištu i
neracionalnog iskorištavanja ljudskih, životinjskih i ekoloških resursa. Odgovarajućom
poljoprivrednom praksom ne dolazi do bacanja velikih količina hrane, a time se štede i
prirodni resursi u procesu proizvodnje. Ne konzumiraju se štetni pesticidi i umjetna gnojiva
koja ispiranjem onečišćuju podzemne vode i narušavaju zdravlje ljudi, životinje se ne hrane
isključivo industrijskom stočnom hranom nego imaju pristup otvorenim pašnjacima čime
se smanjuje potreba za pojenjem stoke. Većinska ishrana na pašnjacima smanjuje i potrebu
uzgoja žitarica za ishranu stoke čime se dodatno doprinosi uštedi vodnih resursa. Stoga,
zemlje u kojima je poljoprivreda postala sve ugroženija i neisplativa djelatnost, mogle bi
pronaći rješenje u ovom modelu.
4.2. PROMJENA PREHRAMBENIH NAVIKA
Promjena u prehrambenom sektoru je neizbježna, tome moraju pridonijeti i sami potrošači.
Više informacija, bolja komunikacija i suradnja između kupaca i proizvođača, (npr.
kooperanti u proizvodnji), kao i veća znanja o ulozi čovječanstva u globalnom ekosustavu
mogu dovesti do pozitivnih promjena za obje strane. Pa tako mali, ali sve više rastući broj
ljudi u razvijenim zemljama imaju mogućnost inzistirati na proizvodima koji čuvaju okoliš
i poštuju dobrobit životinja. Mnogi ljudi počinju konzumirati fleksitarijansku prehranu.
43
Riječ je o većinsko vegetarijanskoj prehrani koja uključuje manju i kvalitetniju
konzumaciju mesa, uz nadoknadu neophodnih proteina biljnom prehranom. Agencije
Ujedinjenih Naroda, poput Organizacije za poljoprivredu i hranu (FAO) i Svjetske
zdravstvene organizacije (WHO) prepoznale su također potrebu za promjenom u ishrani. U
2010. FAO u svom izvještaju ''Sustainable diets and biodiversity'' definira održivu prehranu
kao dijetu sa niskim utjecajem na okoliš koja pridonosi sigurnosti hrane i prehrane i
zdravom životu, kako za sadašnje tako i za buduće generacije. Održiva prehrana štiti i
poštuje bioraznolikost i ekosustave, kulturološki je prihvatljiva i dostupna, ekonomski
poštena i pristupačna, nutricionistički primjerena, sigurna i zdrava te optimizira prirodne i
ljudske resurse. Nadalje, mnoge organizacije civilnog društva kao i pokreti
poljoprivrednika traže drugačiji poljoprivredni sustav i proizvodnju hrane koji poštuje
prirodu i zdravlje ljudi.
Ovakav sustav prehrane prvenstveno je usmjeren na bogate potrošače i potrošače srednje
klase diljem svijeta. Kombinacije pojedinačnih izbora i promjene u zakonima i pravilima
pokrenut će promjene u društvu koje će utjecati na prehranu. Bogate nacije mogu sebi
priuštiti prehranu s malo ili bez životinjskih proteina, ili prelazak na drugi izvor proteina
poput vodenih biljaka. Ostale nacije mogu smanjiti tjednu konzumaciju mesnih obroka i
time pridonijeti postupnom ukupnom smanjenju proizvodnje i potrošnje mesnih proizvoda
koji pri proizvodnji zahtijevaju daleko više vodnih resursa nego proizvodnja žitarica,
povrća i voća te manje onečišćuju okoliš. Smanjenje potrošnje i proizvodnje mesa mora
postati prioritet kako za pojedince tako i za nositelje razvoja, kako bi se očuvali oskudni
resursi za buduće generacije. Zastupanje dobrih poljoprivrednih praksi, kao prije spomenuta
održiva poljoprivredna zajednica, i davanje poticaja ekološkim poljoprivrednicima koji
pridonose zajednici, treba predstavljati prioritet pred intenzivnom proizvodnjom .
44
4.3. ZELENIJA DIREKTIVA U POLJOPRIVREDI EUROPSKE UNIJE
Zajednička poljoprivredna politika EU-a (CAP) desetljećima podržava proizvodnju farmi.
Evoluirala je od potpora masovnoj proizvodnji do proizvodnje koja uzima u obzir i utjecaj
na okoliš. Ali problemi su i dalje prisutni. Zelenija poljoprivredna politika mogla bi više
promovirati društveno i ekološko stočarstvo. Trend pretvaranja pašnjaka u žitna polja se i
dalje nastavlja, djelom zbog novih poticaja za uzgoj kukuruza za bioplin. No, gubici
travnjaka su bar prepoznati kao problem u posljednjoj reformi CAP-a dogovorenoj u 2013.
Osim toga zemlje članice EU i pojedine regije mogu dati dodatnu potporu održivim
oblicima životinjskog uzgoja, kao što je ispaša i ekološka proizvodnja. Potpore se također
mogu dobiti i iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj.
Postoje mnogi načini na koje bi politika EU-a mogla utjecati kako bi potaknula uzgoj na
ekološki i održiv način. Kao prvo, Europska komisija bi trebala zaustaviti ili smanjiti
potpore za farme koje prakticiraju intenzivno stočarstvo i uzgajaju životinje u
neprimjerenim uvjetima. Umjesto toga bi trebala podržati mala i srednja poduzeća koja
posluju na teško dostupnim ili zahtjevnim lokacijama i koja drže svoje životinje većinu
godine na pašnjacima. Ovakva potpora bila bi dobro rješenje za Hrvatsku, pogotovo za
područje Gorskog kotara i Like gdje prevladavaju relativno nepovoljna prirodno-
geografska obilježja i gdje tlo nije pogodno za ratarstvo, no tradicionalno stočarstvo bi
moglo opstati.
Kao drugi prijedlog, EU bi trebala poticati poljoprivrednike da proizvode najmanje
polovicu svoje životinjske hrane na vlastitom imanju. Ovakav način uzgoja bi i potrošači
više cijenili. EU također može zabraniti korištenje genetski modificirane stočne hrane.
Jasan set pravila o nabavi stočne hrane bi uklonio međunarodne neravnoteže. Stajski gnoj
se ne bi više morao transportirati na velike udaljenosti, nego bi se koristio za gnojidbu
poljoprivrednikovog vlastitog zemljišta. Isto tako, bila bi manja potreba za konzumiranjem
umjetnih gnojiva. Ovakav uzgoj bio bi samodostatan i najmanje štetan za okoliš.
45
Pravila o životinjskoj skrbi koja su jasno definirana za kućne ljubimce, treba proširiti na
stoku. Za svaku vrstu stoke treba postupati na način koji je prikladan za njih, tako bi EU
trebala definirati zakone koji bi to regulirali. Npr. životinje bi trebalo držati u stadima ili
jatima koji im omogućuju da razviju svoj prirodni poredak i društveni odnos. Životinje bi
trebale biti u mogućnosti neometano se kretati te bi trebalo zabraniti držanje životinja u
stajama bez dnevnog svijetla i svježeg zraka.
Navedeni prijedlozi su dosta zahtjevni za realizaciju, no mnoge organske stočarske
uzgajivačnice slijede slična pravila u svom poslovanju. Predložak za održivi uzgoj životinja
već se dugi niz godina provodi u poljoprivrednim praksama. Održivi uzgoj stoke, iako u
začetcima zahtjeva pozamašna kapitalna ulaganja, kroz određeni vremenski period dovodi
do pozitivnih rezultata. Smanjivanjem masovnog uzgoja stoke došlo bi i do redukcije u
proizvodnji žitarica, koje većinom služe kao stočna hrana, a posljedično tome i potrošnji
vode. Manja proizvodnja žitarica zahtjeva i niže potrebe za navodnjavanjem, čime bi se
također značajno smanjila potrošnja vodnih resursa u poljoprivredi. Prikladna gnojidba
stajskim gnojivom smanjuje potrebu za umjetnim poboljšivačima tla i uroda, te stoga manje
kontaminira tlo i podzemne vode. Prirodno je, najekonomičnije i za okoliš najprihvatljivije
stajski gnoj primjenjivati na poljoprivrednim površinama. Pri tome je jako važno kada se i
koliko se stajskoga gnoja smije izvoziti na poljoprivredne površine da bi se na najmanju
mjeru svelo onečišćenje površinskih i podzemnih voda, a istovremeno najviše iskoristila
hranjive tvari iz stajskoga gnojiva te njegovi drugi korisni učinci. Primjereno skladištenje i
korištenje stajskoga gnoja uvelike smanjuje potrebe za primjenom mineralnih gnojiva na
poljoprivrednim površinama. Međutim, stavlja se naglasak na prikladnu gnojidbu, jer se
treba držati uputa za primjerenu količinu gnojiva po hektaru zemlje, te uzimati u obzir
vremenske uvjete koji uveliko mogu utjecati na zagađenje vode i tla.
46
5. ZAKLJUČAK
Više od polovice svjetske populacije suočava se sa nestašicom vode. Zato što ima važnu
ulogu u izdržavanje cjelokupnog života, voda je izvor ekonomske i političke moći. Upravo
ekosustavi koji ovise o vodi su sve ugroženiji zbog čovjekovih aktivnosti koje nadilaze
mogućnost prirodnog procesa njihove obnove. Sektor poljoprivrede je jedan od glavnih
prijetnji okolišu. Poljoprivreda vrši pritisak na okoliš koji je istodobno koristan i štetan i
može dovesti do pozitivnog i negativnog utjecaja. Pozitivne ili negativne posljedice tih
interakcija ovise o poljoprivrednim praksama koje prevladavaju u danim geografskim
područjima.
U posljednjih nekoliko desetljeća poljoprivredne prakse su se značajno promijenile,
pridonoseći povećanim prinosima (npr. količini žitarica po hektaru ili količina mlijeka po
kravi) i time naglašavajući ulogu proizvodnje hrane i uzgoja. Navedene promjene mogu se
svrstati u kategoriju specijalizacije i intenziviranja pojedinih proizvodnih metoda (npr. uz
korištenje više kemikalija i teških strojeva) te marginalizaciju ili postepeno napuštanje
tradicionalnog načina obrade zemljišta, gdje je poljoprivreda manje isplativa.
Poljoprivredne prakse imaju izravan utjecaj na tlo, zrak i vodu, bioraznolikost i krajolike
kao i indirektan utjecaj na klimatske promjene, proizvodnju i akumuliranje otpada.
Globalno poljoprivredni sektor je odgovoran za 70% svjetske potrošnje vode. U prosjeku,
42% vodnih zahvaćanja u Europi koristi se za poljoprivredu, a u južnim zemljama Europe
doseže između 50-70% ukupnog zahvaćanja vode. Veliki udio potrošnje vode u
poljoprivrednom sektoru odlazi na stočarstvo, iz razloga što životinje tokom svog životnog
vijeka, odnosno od rođenja do klanja, zahtijevaju velike količine vode. Proizvodnja 1.000
kalorija hrane u obliku žitarica zahtjeva oko pola kubičnog metra vode. Proizvodnja istog
broja kalorija u obliku mesnog obroka zahtjeva četiri kubika vode, dok za mliječne
proizvode potrošnja vode iznosi šest kubika. Navedene brojke predstavljaju samo prosjek,
jer intenzivno uzgojene životinje zahtijevaju više vode nego životinje koje se hrane na
ispaši.
47
U ukupnoj proizvodnji mesa, prema analizi, ustanovljeno je da od promatranih zemalja
predvode Francuska, Italija, Španjolska i Danska. Posebno se izdvaja Danska sa uzgojem
svinja, kao jedna od vodećih europskih izvoznika mesa. Također navedene zemlje
karakterizira i visoka stopa potrošnje vode, posebno Italiju i Grčku gdje je u pojedinim
pokrajinama zastupljen vodni stres.
Zatim je uspoređena proizvodnja žitarica sa potrošnjom vode u poljoprivrednom sektoru u
odabranim zemljama EU-a. Od žitarica najzastupljenije su pšenica, ječam, kukuruz i druge
žitarice. Prema analizi može se zaključiti da Španjolska ima visoku stopu potrošnje vode,
čemu znatnije pridonosi proizvodnja mesa, posebno svinjetine, nego proizvodnja žitarica.
Francuska koja je među najvećim svjetskim proizvođačima žitarica, većinu svojih resursa
svježe vode usmjerila je na uzgoj usjeva. Grčka iako nema značajnu proizvodnju žitarica
značajno troši vodne resurse zbog nepovoljnih klimatskih uvjeta, odnosno učestalih suša.
Rumunjska sa dosta oscilirajućom, ali relativno visokom proizvodnjom žitarica ne iziskuje
prevelike količine vode, kao ni Danska i Češka. Evidentno je da proizvodnja žitarica ima
manju vodnu intenzivnost, no u pojedinim pokrajinama južne Europe trebaju se uzgajati
kulture koje ne zahtijevaju veliko navodnjavanje zbog čestih suša. Analiza navodnjavanja
poljoprivrednih područja ustanovila je velike varijacije od regije do regije i između
zemalja. U južno europskim zemljama, potpuno navodnjavanje je ključan element u
mnogim tipovima poljoprivredne proizvodnje. U središnjoj i sjevernoj Europi, dopunsko
navodnjavanje se većinom koristi radi poboljšanja proizvodnje za vrijeme sušnih razdoblja
u ljetnim mjesecima, posebno kad se period suše dogodi u vrijeme osjetljive faze rasta
usjeva. Najveći udjel navodnjavanih površina u ukupnim poljoprivrednim površinama ima
Italija sa 28%, zatim slijede Rumunjska (22%) i Grčka (18%), Španjolska i dr. Češka i
Hrvatska su daleko ispod europskog prosjeka iako imaju potencijala za razvoj
infrastrukture za navodnjavanje.
Kontinuirano povećanje poljoprivredne produktivnosti po jedinici površine, standardizacija
agrotehničkih mjera i povećana proizvodnja doveli su do negativnih posljedica po okoliš.
Javljaju se problemi vezani uz eroziju tla, dolazi do smanjenja biološke raznolikosti,
48
onečišćenja tla i voda (površinskih i podzemnih). Najveće posljedice uzrokovane su
prekomjernom upotrebom agrokemikalija (organska i anorganska gnojiva i pesticidi).
Unatoč degradaciji zemljišta, poljoprivredni prinosi i dalje rastu, djelomično zahvaljujući
umjetnim gnojivima, prvenstveno nitratima i fosfatima te pesticidima koji privremeno
povećavaju produktivnost tla. Oticanjem i ispiranjem poljoprivrednih zemljišta nastaje 50-
80% ukupnog opterećenja nitratima koji završavaju u podzemnim vodama, i tako već
zadnjih trideset godina. Povećanje koncentracije fosfora u površinskim vodama za izravnu
posljedicu ima porast organizama koji za svoj rast rabe fosfor i dušik, poput algi i drugih
mikroorganizama. Istodobno, ti organizmi troše velike količine kisika i naglim
razmnožavanjem sprječavaju ulazak svjetlosti u vodu. Na takav način ostali viši organizmi
ne dobivaju dovoljno kisika i svijetla te ugibaju. U promatranim zemljama potrošnja nitrata
i fosfata oscilira kako i tržišne cijene istih, iako bi se njihova primjena trebala postepeno
smanjivati. Nadalje, sredstva za zaštitu bilja također se koriste u velikim količinama, iako
su članice EU-a dužne smanjivati emisije pesticida, posebno onih u vodi. No, monitoring
provedbe određenih direktiva i praćenje potrošnje, nisu jednako zastupljeni u promatranim
zemljama stoga se teško dolazi do relevantnih podataka.
Unatoč primjeni novih znanstvenih spoznaja u proizvodnji hrane, zbog intenzivne obrade
tla, upotrebe kemijskih sredstava i erozije tla smanjuje se proizvodnja hrane po stanovniku.
Ekološke metode poljoprivrede još uvijek se marginaliziraju i nisu toliko pristupačne svim
potrošačima, ali s vremenom se uviđa da je to jedini način očuvanja prirode iz koje čovjek
dobiva sve neophodno za život. Jedan od primjera održive poljoprivredne prakse je i model
održive poljoprivredne zajednice gdje kupci dobivaju svježe proizvode, znaju porijeklo
proizvoda i način proizvodnje, uče o hrani koju konzumiraju i šire dobar glas o
proizvodima. Poljoprivrednici, odnosno proizvođači, unaprijed dobivaju financijsku
potporu od svojih kupaca koja im uvelike olakšava financiranje proizvodnih troškova u
procesu proizvodnje. Ovakav način poslovanja zaštićen je od fluktuacija na tržištu i
neracionalnog iskorištavanja ljudskih, životinjskih i ekoloških resursa. Zatim, uvođenje
promjena u prehrani koja sadrži manje mesnih i više biljnih proizvoda, osim što pogoduje
okolišu zbog manjeg uzgoja životinja pokazuje se i dobrom za čovjekovo zdravlje. Nadalje,
49
Europska komisija bi također mogla uvesti zelenije direktive poput smanjivanja poticaja
intenzivnom načinu poljoprivrede, zahtijevanje od stočara da uzgajaju stočnu hranu na
vlastitom zemljištu, postrožiti uvjete u kojima se uzgajaju životinje i dr. Pravilnim
provođenjem i odgovarajućim monitoringom, pridonijelo bi se značajno očuvanju okoliša.
50
LITERATURA
1) KNJIGE
1. Črnjar, M. 2002, Ekonomika i politika zaštite okoliša: ekologija, ekonomija,
menadžment, politika, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Glosa Rijeka,
Rijeka, pp – 41.- 42., 2002.
2) ČASOPISI, ČLANCI I STUDIJE
2. Cross border programme 2014, Plodnost i opterećenost tala u pograničnome
području, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera: Poljoprivredni fakultet u Osijeku,
Grafika d.o.o., pp- 30, 2014.
3. Corcoran, E., C. Nellemann, E. Baker, R. Bos, D. Osborn, H. Savelli (eds). 2010.
‘Sick Water? The central role of waste water management in sustainable
development. A Rapid Response Assessment, United Nations Environment
Programme, UN-HABITAT, GRID-Arendal, 2010.
4. Danish Agriculture & Food Council 2014, Denmark is among the world's largest
pig meat exporters, http://www.agricultureandfood.dk/Danish_Agriculture_and
_Food/Danish_pig_ me at_industry.aspx (1.06.2014.)
5. European Commission 2014, Agriculture and Rural Development, Cereals, oilseeds
and protein crops, rice, 2014/15 Balance sheet forecast, 2014.
6. Europska komisija 2013, Komunikacija komisije Europskom parlamentu, Vijeću,
Europskom gospodarskom i socijalnom odboru i Odboru regija; Savjetodavna
komunikacija o održivoj uporabi fosfora, Bruxelless, pp- 2. – 3., 2013.
51
7. European Commission Directorate – General For Agriculture 2004, The meat sector
in the European Union, European Commission, Brusseles, pp – 1., http://ec .europa
.eu/agri cult ure/p ubli/fact/meat/2004_en.pdf (29.05.2014.)
8. European Environment Agency (EEA) 2012, Towards efficient use of water
resources in Europe, EEA Report No 1/2012, European Environment Agency,
http://www.eea.eur opa.eu /publications/towards-efficient-use-of-water
(12.05.2014)
9. Eurostat Pocketbooks 2010, Agricultural statistics – Main results – 2008-09,
European Union, Luxembourg, pp-124; 132, 2010.
10. Evans, J 2007, The USGS Water Science School, http:// ga. wat er.usgs.go
v/edu/watercy cle.html
11. Filipović V. 2013, Prisutnost nitrata u podzemnim vodama; izvori i procesi,
Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, pp - 120.- 122., 2013.
12. Food and Agriculture Organization (FAO) 2010, Sustainable diets and
biodeiversity, Directions and solutions for policy, research and action; FAO, Rim,
pp-34., 2010.
13. Hoekstra, A.Y. 2012, The water footprint of food, Twente Water Centre,
Sveučilište u Twente-u, Nizozemska, pp-54., http://doc.utwen te.nl/77216
/1/Hoekstra 08waterfootp rin t nFood.pdf (13.05.2014.)
14. Lindth, G. 2010, ''Urbanization: A Hydrological Headache'', Allen Press on behalf
of Royal Swedish Academy of Science, vol 1, no. 6, http ://www.scat now.com/
Envir o/Hyd rologyIssu es.pdf (07.05.2014.)
52
15. Meat Atlas 2014, Facts and figures about the animals we eat, Heinrich Boll
Stiftung, Berlin, pp- 25, 2014.
16. Nacionalni projekt navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i
vodama u Republici Hrvatskoj (NAPNAV) 2005, Ministarstvo poljoprivrede,
šumarstva i vodnog gospodarstva, Sveučilište u Zagrebu: Agronomski fakultet, pp
– 1., 2005.
17. Narasimhan. T.N. 2008, “Water, law, science”, Journal of Hydrology, vol 349, no.
1-2, pp-125.-138., 2008.
18. Prebek, D. 2012, Vodeni otisak – Što je to?, Energetika. Gospodarstvo. Ekologija.
Etika (EGE), no.1/2012, pp-107., 2012.
19. Republika Hrvatska 2013, Vlada RH, Nacionalni akcijski plan za postizanje
održive uporabe pesticida, Zagreb, pp – 5., 2013.
20. United Nations Environment Programme 2012, Global Environment Outlook 5,
Environment for the future we want, UNEP, Malta, pp- 125., 2012.
21. United Nations World Water Development Report 2014 (WWDR), Water and
Energy vol. 1, UNESCO, Paris, pp – 123., 2014.
3) INTERNET IZVORI
22. Preuzeto 05.05.2014.
http://www.britannica.com/EB checked/t opic/289876/intensive-agriculture
53
23. Preuzeto 10.05.2014.
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=t
ag00042&plugin=1
24. Preuzeto 10.05.2014.
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=t
ag00044&plugin=1
25. Preuzeto 10.05.2014.
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=t
ag00045&plugin=1
26. Preuzeto 10.05.2014.
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=t
ag00043&plugin=1
27. Preuzeto 10.06.2014.
http://www.eea.europa.eu/themes/water/wise-help-centre/glossary-definitions/water-
stress
28. Preuzeto 15.05.2014.
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/refreshTableAction.do?tab=table&plugin=1&pcod
e=ten00006&language=en
29. Preuzeto 17.05.2014.
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=t
ag00031&plugin=1
30. Preuzeto 20.05.2014.
http://faostat.fao.org/site/678/default.aspx#ancor
31. Preuzeto 29.05.2014.
http://www.poslovni.hr/komentari/nestane-trecina-godisnje-proizvodnje-hrane-255050
32. Preuzeto 01.06.2014.
http://faostat.fao.org/site/677/default.aspx#ancor
33. Preuzeto 01.06.2014.
http://faostat.fao.org/site/679/default.aspx#ancor
54
34. Preuzeto 05.06.2014.
http://www.iwaponline.com/wp/00906/wp009060545.htm
35. Preuzeto 10.06.2014.
http://liderpress.hr/poslovna-znanja/vrucina-i-susa-uzrokovali-drastican-porast-cijena-
zitarica/
POPIS TABLICA
R.b. Naslov Str.
1 Vodni otisak različitih namirnica 11
2 Verižni indeksi proizvodnje mesa u razdoblju od 2003. do 2013. godine
u odabranim zemljama EU-a
18
3 Verižni indeksi proizvodnje žitarica u razdoblju od 2002. do 2011.
godine u odabranim zemljama EU-a u milijunima kubičnih metara
22
4 Uvoz i proizvodnja sredstava za zaštitu bilja u Republici Hrvatskoj u
razdoblju od 2004. do 2007. u tonama
37
POPIS SHEMA
R.b. Naslov Str.
1 Ilustracija kruženja vode u prirodi 6
55
POPIS GRAFIKONA
R.b. Naslov Str.
1 Proizvodnja mesa u odabranim zemljama EU-a u razdoblju od 2002. do
2013. u tisućama tona
19
2 Potrošnja vode za poljoprivredni sektor u odabranim zemljama EU-a u
razdoblju od 2002. do 2011. u milijunima kubičnih metara
20
3 Proizvodnja žitarica u razdoblju od 2002. do 2013. godine u odabranim
zemljama EU-a u tisućama tona
23
4 Površine poljoprivrednih zemljišta u odabranim zemljama EU-a u
razdoblju od 2001. do 2011. godine u 1000 ha
26
5 Ukupna navodnjavana poljoprivredna površina u odabranim zemljama EU-a u razdoblju od 2001. do 2011. godine u 1000 ha
27
6 Procijenjena potrošnja nitrata u razdoblju od 2001. do 2011. godine u tonama u odabranim zemljama EU-a
31
7 Procijenjena potrošnja fosfata u razdoblju od 2001. do 2011. godine u tonama u odabranim zemljama EU-a
34
8 Aktivno korištenje pesticida u oranicama i trajnim nasadima u razdoblju od 2000. do 2010. u tonama na 1000 ha u odabranim zemljama EU-a
36
IZJAVA
kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom ZNAČAJ VODNIH RESURSA ZA
POLJOPRIVREDNU DJELATNOST izradila samostalno pod voditeljstvom prof. dr. sc.
Nade Denone Bogović i uz pomoć asistenta Saše Čegara, primjenjujući metodologiju
znanstvenoistraživačkog rada i koristila literaturu koja je navedena na kraju diplomskog
rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti koje sam izravno ili
parafrizirajući navela u diplomskom radu na uobičajeni, standardan način citirala sam i
povezala sa korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.
Također; izjavljujem da sam suglasna s objavom diplomskog rada na službenim stranicama
Fakulteta.
Studentica
Tamara Antunović