Post on 25-Oct-2021
KOORDINACIJA POKRETA.
PODELA MIŠIĆA PREMA ULOZI U
KOORDINIRANOJ AKTIVNOSTI
Koordinirana aktivnost
• Pri svakoj aktivnosti tokom koje nastaju
jednostavniji ili složeniji pokreti ili kretanje tela u
celini, mišići deluju skladno, tako da kao rezultat
zajedničke akcije većeg broja mišića, nastaje
koordinirani pokret.
• Ovu zajedničku akciju većeg broja mišićnih
grupa sinhronizuje i kontroliše centralni nervni
sistem uz pomoć brojnih informacija koje prima
sa periferije preko ushodnih (aferentnih puteva)
dubokog i površnog senzibiliteta.
Centralni nervni sistem-usmerava tok
razdraženja
• njegovi centri imaju sposobnost da usmeravaju tok razdraženja sa određenih receptora i aferentnih puteva na određene eferentne puteve i efektore (mišiće)
• pod uticajem centralnog nervnog sistema, mišići kao efektori motorne aktivnosti, deluju skladno i u saglasnosti jedni sa drugima u izvođenju određene motorne aktivnosti.
Primer koordinirane aktivnosti
• pri izvođenju pokreta fleksije podkolenice prema nadkolenici, potrebno je uskladiti dejstvo mišića fleksora koji izvode pokret sa detonizacijom (relaksacijom) mišića koji se nalaze sa suprotne strane.
• Sa promenom položaja tela, ili drugih spoljašnjih uslova, bitno se menjaju i biomehanički uslovi pa se usklađivanje mišićnog rada izvodi na drugačiji način itd.
Usklađivanje po vremenu trajanja, intenzitetu
mišićne kontrakcije, pravcu pokreta itd.
Definicija
• Pri izvođenju jednostavnih a naročito složenijih pokreta, rad odnosno uključivanje i isključivanje pojedinih grupa mišića se mora uskladiti po vremenu trajanja, intenzitetu mišićne kontrakcije, pravcu pokreta itd.
• Može se reći da koordinirana aktivnost pretstavlja izvođenje pokreta koji će istovremeno biti ekonomični, svrsishodni, skladni i estetski doterani a pod stalnom kontrolom centralnog nervnog sistema.
• U osnovi koordinacije leži fiziološki proces koji sprečava da se nadražaj (ekscitacija) neograničeno širi po nervnim centrima. Ovaj proces nosi naziv inhibicija
Inhibicija
• Pored ekscitacije u centralnom nervnom sisitemu dolazi i do inhibicije. Inhibicija (kočenje) je zapravo proces koji dovodi do smanjenja ili čak prestanka aktivnosti centralnih neurona
• Nju je eksperimentalno dokazao Sherrington utvrdivši da aktiviranje receptora, odnosno senzitivnih neurona pored nadražajnog (ekscitatornog) može da ima i inhibitorni efekat na neurone u centralnom nervnom sistemu. Tako je ustanovljena centralna inhibicija kao komponenta funkcionalne organizacije cns-a.
Tipovi inhibicije
Na osnovu mikroelektronskih istraživanja
koja su vršena na neuronima cns-a
utvrđeno je postojanje tri tipa centralne
inhibicije. To su
• direktna inhibicija,
• presinaptička inhibicija i
• inhibicija pomoću negativne povratne veze
Direktna inhibicija motoneurona kičmene
moždine koji inervišu mišiće
• nastaje pri aktivaciji inhibitornih interneurona ( Golgi) koji su umetnuti između senzitivnih neurona i motoneurona u kičmenoj moždini. Završeci inhibitornih interneurona izlučuju inhibitorni neurotransmiter,
• time se sprečava stvaranje akcionog potencijala na motoneuronu i samim tim prenos impulsa na njega sa drugih neurona.
• Tako dolazi do sprečavanja nastanka kontrakcije mišića koje inhibirani motoneuroni inervišu.
Presinaptička inhibicija
• nastaje pomoću sinapse između aksona.
• Akson inhibitornog interneurona u CNS-u stvara sinapsu sa aksonskim završetkom sledećeg neurona
• Kada se aktivira inhibitorni interneuron on na svom završetku luči inhibitorni transmiter. Kao isvi ostali neurotransmiteri i inhibitorni transmiter se vezuje za receptorske molekule presinaptičkog neurona koji su uovom slučaju na aksonskoj membrani.
Posledica je hiperpolarizacija
• Tako dolazi do hiperpolarizacije aksonskog završetka neurona koji stvara sinapsu sa sledećom nervnom ćelijom (to može biti i alfa motoneuron).
• Hiperpolarizacija na presinaptičkom aksonskom završetku dovodi do smanjenog lučenja neurotransmitera tako da ne nastaje akcioni potencijal na sledećoj nervnoj ćeliji i nadražaj se samim tim ne prenosi na nju i dalje do efektora odnosno mišića.
Inhibicija pomoću negativne povratne
veze (povratna ili rekurentna inhibicija) • tip inhibicije koji je utvrđen kod alfa
motoneurona
• nastaje aktivacijom specifičnih interneurona Renšo (Renshaw)<
• aksoni motoneurona granaju na tzv. aksonske kolaterale. Neke od tih kolaterala mogu biti povratne i mogu stvarati vezu sa Renšo inhibitornim interneuronom.
• Renšo interneuron je sa druge strane u sinaptičkom kontaktu i sa telom istog alfa motoneurona.
• Na taj način alfa motoneuron pomoću sopstvene kolaterale izaziva sopstvenu inhibiciju.
Recipročna inervacija kao osnov
razdraživanja i inhibicije u
koordiniranoj mišićnoj aktivnosti
Recipročna inervacija
• Recipročna inervacija je pojava kod koje pri aktivnosti i realizovanju pokreta jedne grupe mišića dolazi do inhibicije grupe mišića koja se nalazi sa suprotne strane osovine zglobova.
• Ako je jedna grupa mišića aktivna u dinamičkoj kontrakciji, pri čemu nastaje pokret, druga grupa mišića suprotna po dejstvu je deaktivirana odnosno relaksirana.
Ukrštena recipročna inervacija.
• Recipročna inervacija se ne javlja
samo kod mišića koji deluju u
različitim smerovima na jedan isti
zglob (fleksori –ekstenzori,
abduktori-adduktori, unutrašnji
rotatori-spoljašnji rotatori) već vrlo
često i isti mišići simetričnih
ekstremiteta kao što je slučaj kod
funkcije hoda. Pri hodu, fleksija
mišića jedne noge izaziva
ekstenziju druge (suprotne) noge.
Podela mišića prema ulozi u
koordiniranoj aktivnosti
Podela mišića prema ulozi u koordiniranoj
aktivnosti • Uloge mišića različite u zavisnosti od
situacije.
• Uloga nekog mišića u datom-određenom pokretu zavisi od karaktera i potreba tog pokreta.
• Prema ulogama u koordiniranoj aktivnosti razlikujemo glavne izvođače pokreta (agoniste), sinergiste koji dopunjavaju i koriguju pravac izvođenja pokreta, antagoniste čije se tetive pružaju sa suprotne strane osovine zgloba u odnosu na agoniste i fiksatore koji fiksiraju prvi susedni zglob (ili više njih) u odnosu na onaj ili one (ako ih je više) u kojima se izvodi pokret
Agonisti ili glavni pokretači
• direktno odgovorni za izvođenje određenog pokreta;
• svojom kontrakcijom direktno i u najvećoj meri utiču na željeni pokret
• Na sebe primaju glavni teret savlađivanja otpora koji se suprotstavlja pokretu.
• pravcem njihovog pružanja i svojom snagom najviše odgovaraju potrebi pokreta koji se želi izvesti.
Sinergisti
• mišići koji se kontrahuju zajedno sa
agonistima
• imaju dve glavne uloge pri izvođenju
pokreta a to su korigovanje pravca
pokreta i doprinos povećavanju mišićne
sile kojom se izvode pokreti prilikom
delovanja jačeg otpora.
Korigovanje pravca pokreta
• agonista može da izvede pokret u jednom
pravcu a to je pravac pružanja njihovog
tela i tetiva pa samim tim i pravac njihovog
aktivnog skraćivanja ili aktivnog
izduživanja. Uloga sinergista je da svojom
aktivnošću koriguju pravac izvođenja
pokreta koji nameće agonista.
1/1 Primer korigovanja pravca
• m. iliopsoas kao fleksor u zglobu kuka, koncentričnom kontrakcijom vrši fleksiju nadkolenice prema karlici. Ako je potrebno da se pri fleksiji izvede i laka abdukcija i unutrašnja rotacija nadkolenice, što se često dešava pri šutiranju lopte, tada se kao sinergisti uklučuju i prednji snopovi m. gluteus medius-a i m. gluteus minimus-a kao i m. tensor fascie latae.
• U datom slučaju m. iliopsoas je agonista a ostali pomenuti mišići su u ulozi njegovih sinergista
1/2 Primer korigovanja pravca
• m. triceps sure kao glavni plantarni fleksor stopala ne može da izvede sam, čistu plantarnu fleksiju jer je zbog mesta njegovog pripajanja na petnoj kosti i pravca pružanja, plantarna fleksija koju samo on izvodi udružena sa izvesnim stepenom supinacije.
• Da bi se izbegla komponenta supinacije i izvela čista plantarna fleksija, potrebno je učešće m. peroneus longusa i m. peroneus brevis-a koji ovde imaju ulogu sinergista.
1/1 Sinergisti u povećanju sile
mišićne kontrakcije
• čista fleksija nadkolenice u zglobu kuka protiv jačeg otpora, gde pored m. iliopsoasa u fleksiji učestvuju i m. rectus femoris, m. tensor fasciae latae, m. sartorius, i mm. adductores femoris.
• Činjenica je da pored fleksije sinergisti teže da izvedu i druge pokrete koji su im svojstveni (unutrašnje i spoljašnje rotacije, addukcije i abdukcije).
• Ti pokreti bi u pomenutom primeru bili nepotrebni i nesvsishodni za čistu fleksiju kao željeni pokret
1/2 Sinergisti u povećanju sile
mišićne kontrakcije • fleksiona sila m. iliopsoasa sumira
sa fleksionim komponentama svih sinergista a ostale funkcije sinergista se u najvećoj meri potiru, budući da su suprotne po pravcu, pa na taj način ostaje samo gotovo čista fleksija;
• učešće adduktora u ovoj aktivnosti potrebno zbog potiranja abdukcione komponente koja postoji kod m. tensor fasciae latae i m. sartorius-a;
Fiksatori
• Indirektni učesnici u pokretu koji izvode agonisti i
njihovi sinergisti.
• Indirektno učešće ogleda se u fiksaciji susednih
(prvog ili više u neprekidnom nizu) zglobova.
• Ova fiksacija ima više efekata a jedan od njih je
davanje oslonca mišićima fiksirajući jedan od
njihovih pripoja. Na taj način se određuje na kom
će se pripoju pojaviti kontrakcija.
Za fiksatore karakteristično da:
• deluju uvek statičkom kontrakcijom
• deluju na prvi susedni zglob u odnosu na
onaj na koga deluju agonisti i sinergisti.
• pri fiksiranju više zglobova, ovaj fiksacioni
lanac mora biti neprekidan i ne sme se
preskočiti neki zglob iz sredine lanca
Primer 1
• Supinacija podlakta protiv jakog otpora
• Pri supinaciji podlakta protiv malog otpora dovoljno je učešće m. supinatora.
• Ako je potrebno savladati veći otpor dolazi do uključivanja m. biceps brachii koji je snažan pregibač i supinator podlakta.
• Međutim, aktiviranje bicepsa osim supinacije dovodi i do fleksije podlakta što nije deo željenog pokreta.
Triceps je fiksator. Kako to?
• Da bi se izbeglo
flektiranje podlakta u
akciju stupa i m. triceps
brachii koji svojom
statičkom kontrakcijom,
onemogućava fleksiju
podlakta ali dozvoljava da
se snagom bicepsa obavi
supinacija.
• Ovde m. triceps brachii
ima ulogu fiksatora.
Primer 2
• Fleksija nadkolenice pod dejstvom m. iliopsoasa.
• Kada m. iliopsoas radi, on silom svoje kontrakcije deluje ne samo na svoj pripoj na nadkolenici već i na pripoj na karlici. Da bi se sprečili pokreti karlice, potrebna je fiksacija u prvom susednom zglobu odnosno zglobovima u odnosu na zglob kuka.
• Ti zglobovi su intervertebralni zglobovi lumbalnog dela kičme a fiksaciju u njima obaviće statičkom kontrakcijom mišići prednjeg trbušnog zida.
Antagonisti • To su mišići čiji tetivni pripoji
prelaze sa suprotne strane
zgloba (preciznije rečeno:
suprotne strane osovine
pokreta u zglobu) u odnosu na
pravac pružanja mišića
agoniste
• Zahvaljujući zakonu recipročne
inervacije (Sherrington) pri
izvođenju pokreta od strane
agonista antagonisti ne rade i
u njima opada tonus.
Zahvaljujući njihovoj
olabavljenosti, moguća je
neometana aktivnost agonista
pri izvođenju pokreta.
Šeringtonov zakon ne važi uvek!
• Često se sreću situacije gde postoje istovremene (sinhrone) kontrakcije agonista i antagonista. Ovo se dešava kada nema pokreta i kada je potrebno stabilizovati zglob protiv očekivanog otpora nepoznatog pravca delovanja.
• Osim ovih situacija, agonisti i antagonisti mogu delovati istovremeno pri snažnim kontrakcijama agonista i brzim pokretima koje u završnim delovima amplitude treba kočiti radi zaustavljanja kretanja telesnog segmenta.
• Ovo je potrebno kako ne bi došlo do povređivanja mekih struktura.