Post on 19-Jan-2016
description
Razvoj novije bošnjačke književnosti (od kraja XIX st. pa tokom cijelog XX st.) s jedne
strane vidno korespondira s temeljnim razvojnim tokovima drugih književnosti
južnoslavenske interliterarne zajednice, ali pokazuje i niz vlastitih distinktivnih obilježja. Pod
pojmom literarne zajednice ovdje se podrazumijeva zbir književnosti među kojima postoje
više ili manje uski oblici koezistencije, među kojima s ejavlja više ili manje izrazita mjera
korelacije. Ova posebnost bošnjačke književnosti temelji se na specifičnom historijskom,
kulturnom i književnom iskustvu konteksta za koji je ova književnost svojom prirodom
vezana. I tradicionalna književna historija prepoznala je karakterističnu književnu djelatnost u
BiH vrlo rano iako nije govorila o statusnoj posebnosti bošnjačke književnosti, ali ni o
posebnosti bh. književnosti. Novija književna historija, posebno ona u vremenu od kraja 60-ih
i početka 70-ih godina XX stoljeća nastavit će ovaj početni interes za pitanje
bosanskohercegovačke a potom i bošnjačke književnosti nadilazeći na taj način ideju
„literarnog jugoslavenstva.“ Pored brojnih ignoriranja ovdašnje književne baštine (Nazečić)
pristup bh. književnom naslijeđu vremenom će rezultirati sve cjelovitijim i sve
sistematiziranijim izučavanjem književnosti u BiH. Kasnije će se instutucionalno etablirati
najprije ideja bh., a nakon ovoga i bošnjačke književnosti.
Muhsin Rizvić ističe da postoje četiri faktora koji struktuiraju historijsku svijest o bh.
književnosti.
1. Genetička svijest svake književne tradicije o sebi i sopstvenom kontinuitetu
2. Svijest o bosanskohercegovačkoj skupnosti koja proizlazi iz imanentne i evidentne
tolerancije prema drugim književnim tradicijama.
3. Svijest o međusobnim odnosima koji su nužnost na liniji zajedničkog jezika i
4. Svijest o prirodnom zalaženju matične literature kod srpskih i hrvatskih djela kao
uzora na liniji književnostilskih osobina.
U novijoj povijesti sistematiziranja, deskribiranja, valoriziranja te konačno kanoniziranja i
prezentiranja književne prošlosti u BiH najveće zasluge imaju M. Begić, M. Rizvić, E.
Duraković (uz Aliju Isakovića, osnivača glasovitog Biserja – prve antologije bođnjačke
književnosti.
II
1
Pitanje o statusu, distinktivnim obilježjima, razvojnim pojavama i procesima koji obilježavaju
bilo bh. bilo božnjačku književnost sasvim sigurno je dominantni problem cjelokupne novije
povijesti književnoznanstvenog bavljenja ovim dvjema južnoslavenskim literaturama. Pitanje
o najpodesnijoj metodologiji i, uopće, adekvatnom književnoznanstvenom pristupu u
proučavanju nacionalne književne prošlosti znatno je složenije u povodu bošnjačke te bh.
književnosti nego što je to slučaj s proučavanjem književnosti iz hrvatskog ili srpskog
civilizacijskog kruga. Književnohistorijski pristup bosanskohercegovačkoj, a posebno
bošnjačkoj književnosti zahtjevnim i teškim čini relativno kratka tradicija institucionalnog
proučavanja koja čak podrazumijeva i nedovoljnu istraženost najreprezentativnijih autorskih
figura i najznačajnijih književnih zbivanja te gotovo potpun izostanak komparativističkih
radova.
U radovima M. Begić, Muhsina Rizvića i E. Durakovića pitanje o tome kako uopće
proučavati ove dvije literature dobija svoje prve čvrste konture. E. Duraković će svojom
književnohistorijskom praksom ne samo konačno zaokružiti i dovršiti projekt kanonizacije i
institucionalne verifikacije bošnjačke, a jednim dijelom i bh. književnosti, već će istovremeno
otvoriti i nove mogućnosti za razumijevanje ovdašnje književne prošlosti. Duraković ističe da
današnje razmatranje statusa i bošnjačke i bh. književnosti treba ipak započeti od
južnoslavenskog konteksta (zbog nezanemarivog fundusa općeg, zajedničkog, nedjeljivog).
Glavni tok bošnjačke književne historiografije ukazuje se i kao onaj kontekst u kojem je već
odavno započela naročita pretvorba književnih u kulturalne studije. Otud, savremeni
kulturalnoteorijski zasnovan književnoznanstveni pristup svoj puni smisao mogao bi naći u
proučavanju bilo bh. bilo bošnjačke književnosti. Jedna od interpretativnih strategija mogla bi
biti i „kulturalnomemorijska historija kniževnosti“
Kulturalnomemorijska historija književnosti ne mora se nužno smatrati cjelovitom
alternativom drugim oblicima bilo historijskog bilo nekog drugog načina razuijevanja
literature. Ona se može smatrati jednom od prepoznatljivih i karakterističnih „novih
književnih historija“ koje obilježavaju naše, postrukturalističko vrijeme, mada ona ne
izbjegava ni svoje veze sa starijim književnohistorijskim konceptima i opcijama.
Kulturalnomemorijska historija književnosti ipak je pokušaj da se književna proučavanja na
naročit način vrate u prvenstveno literarne okvire. Ono što danas želi kulturalnomemorijska
historija književnosti jeste iznova upozoriti na uveliko zaboravljenu činjenicu da književnost
jeste i dio šireg diskursa kulture, ali da je ona i dalje umjetnost posebne vrste, i dalje je
ESTETIKA, a ne samo pojava s ideološkim učincima koju treba isključivo politički čitati.
2
Upravo u ovakvoj situaciji „kulturalnomemorijska historija književnosti“ vezuje se, s jedne
strane, za onu manje ili više opću poststrukturalističku želju da se „razgovara s mrtvim“, ali
isto tako, s druge strane, i za onu stariju modernističko utopijsku „čežnju za sistemom“. Ovu
književnopovijesno usmjerenu strategiju vezat će za onaj savremeni postdisciplinarni interes
koji prvenstveno traga za procesima kulturalnog zapamćivanja i zaboravljanja. Kao ovakva,
kulturalnomemorijska istorija književnosti nipošto nije originalan, a posebno ne jedini pristup
književnosti koji se zasniva na kulturalnomemorijskim pitanjima, jer teorije kulturalnog
pamćenja već odavno jesu i na druge načine prisutne u onom području koje je tradicionalno
poznato pod imenom znanosti o književnosti. Posebno su primjetne tri temeljne problemske
perspektive unutar kojih se u dosadašnjim književnim proučavanjima angažiraju ideje
kulturalnomemorijskog interesa:
1. PAMĆENJE KNJIŽEVNOSTI (gdje se književnost razumijeva kao osobeni oblik
samopamćenja)
2. PAMĆENJE U KNJIŽEVNOSTI (gdje se, u smislu „mimeze pamćenja“ knniževni
tekst razumijeva kao naročit oblik reprezentacije bilo kolektivnog bilo individualnog,
no ovaj put nužno izvanknjiževnog pamćenja ili pamćenja „izvanknjiževne zbilje“), te
3. KNJIŽEVNOST KAO OBLIK KOLEKTIVNOG PAMĆENJA (gdje se sveukupna
književna praksa razumijeva s obzirom na svoju širu ulogu medija pamćenja).
Kulturalnomemorijska historija književnosti kao svoj integralni predmet proučavanja vidi i
problem pamćenja književnosti i problem pamćenja u književnosti, baš kao i problem
književnosti kao oblika pamćenja.
Kulturalnomemorijska historija književnosti u središte književnoznanstvenog proučavanja
dovodi problem „kulturalno označenog“ što se kao povlašteni sadržaj u kontinuitetima i
diskontinuitetima komunicira u nekoj literaturi kao cjelini. Osim ovog, uz, u pravilu, tri
karakteristična kulturalnomemorijska kakromodela (kanonski, politradicijski i postkanonski)
isti ovaj tradicionalni književnohistorijski postupak inovira se idejom i četiri memorijska
formata (kolektivni, ideološki, individualni i kulturalni) kao naročitih memorijskih
perspektiva ili „filtera“ kroz koje se konstruira jedan književni svijet. Kulturalnomemorijska
historija književnosti bavi se prije svega onim što je „unutrašnja“ povijest književnosti i to u
smislu praćenja trv. KULTURALNIH KONEKTIVNIH STRUKTURA jedne literature,
odnosno u konačnici njene osobene povijesti sa svojim prepoznatljivim individualiziranih
literarnim oznakama. U takvoj situaciji „kulturalnomemorijska historijska književnost“
3
fokusira, uz brojne druge, prije svega problem „kulturalnomemorijskih konstanti i varijanti“ u
književnosti u svoj njihovoj složenosti i poliaspektnosti, uzimajući pritom u obzir i položaj
književnosti unutar širih i općenitijih kulturalnih procesa. Tako se ona bavi, s jedne strane,
pitanjima konstrukcije i reprezentacije nacionalne prošlosti, oblikovanja kolektivnih ili
individualnih identiteta, i nacionalne ili imagološke postave, ali i pitanjima u vezi s
prvenstveno imanentno književnim sredstvima.
Kultura sjećanja i književne konektivne strukture
Bošnjačka, kao i općenito kompozitna i policentrična bh. književnost dobrim je dijelom
književnost historije, književnost „priče o prošlosti“ (obuično onoj nacionalnoj), ali isto tako i
književnost tradicije, odnosno književnost izrazite tradicijske ukorijenjenosti. Povijesno-
tradicijska usmjerenost i gotovo imperativ povijesno-tradicijskog pamćenja uopće bitno je
obilježje romana i pripovijetke, ali i drame, pa čak i pjesništva u bošnjačkoj i bh. književnosti.
Bošnjačka kultura značajno je bila, te, donekle, još uvijek ostala i kultura osobene traume – ne
samo historijske traume (koja je karakteristična za cjelinu južnoslavenskog prostora) što
proizlazi iz itekako jakog „narcizma malih razlika“, već i historijske traume koja se temelji i
na njenoj naročitoj poziciji na raskršću. Ova situacija koja će, dakle, svojim višestrukim i
uvijek iznova umnoženim „raskršćima“ bošnjačku kulturu značajnim dijelom oblikovati i kao
naročitu kulturu traume, ovu kulturalnu tradiciju umnogom će vezati i za iskustvo koje je
oblikovano u „odsustvu mogućnosti stvaranja historije“. U takvim prilikama, osobena
književnost historije/tradicije i književne traume – ili u kulturalnom smislu – naročita kultura
sjećanja i kultura traume, dvadesetostoljetna bošnjačka književna ikulturalna tradicija snažno
je obilježena i osobenim stanjem liminalnosti te, isto tako, potragom za identitetom i to u
različitim oblicima ličnih identiteta (prvenstveno individualnih a potom i kolektivnih, tako i
njezinim književnim ili kulturalnim identitetom). Na taj način, identitarna pitanja i problemi,
baš kao i problemi i pitanja liminaliteta, jesu i neki od njenih najčešćih tematskih interesa ili
neke od njenih najprisutnijih problemskih preokupacija u XX st. tako neka od bitnih, ključnih
i presudnih distinktivnih predstavljaju upravo i osobeni „smisao za historiju“ i naročito
„okrenutost tradiciji“, odakle će, između ostalog, proizaći i druge važne značajke bošnjačke
književnosti (prepoznatljiv repertoar memorijskih figura sjećanja ili osobeni razvoj
memorijskih filtera).
II
4
Novija bošnjačka književnost svoj stvarni početak pronalazi u kraju XIX st. Upravo zato, s
obzirom na suštinsku povezanost bošnjačke književne prakse XXst. I one iz vremena potkraj
prethodnog stoljeća, ukupni složeni procesi kulturalnog pamćenja koji se odvijaju u novijoj
bošnjačkoj književnosti i sami se nužno vezuju za tzv. preporodni književni trenutak s kraja
XIX st. U tom smislu, novija bošnjačka književnost sa svojom kulturom sjećanja i
karakterističnim konektivnim strukturama onaj je književni tok kojem najneposrednije
prethodi golema ,kulturalno-civilizacijska promjena (osmansko-austrougarska smjena u BiH),
najveći i najradikalniji prevrat u novijoj povijesti bh. društva.
U sferi kulture ova se promjena manifestirala kao iznenadan i nasilan kraj jedne i nesiguran
početak druge, nove književne i kulturalne interakcije. Otuda, ono što je „smisao za historiju“
i „okrenutnost tradiciji“ novije ili savremene bošnjačke književnosti u širem smislu začinje se
i u prilikama nasilnog i vještačkog prekida starije književno-kulturalne tradicije. Ovaj
prigušeni sukob starog i novog dešavao se kao burna i žestoka kulturalna drama sukobljenosti
„svojeg“ i „tuđeg“ ili „vlastitog“ i „neprijateljskog“. U takvim je prilikamaadaptacijsku ulogu
i ulogu sredstva pronalaženja prihvatljivih rješenja imala književnost. Ona će biti shvatana
kao snažni pogon emancipacije te kao važan instrument razvijanja, učvršćivanja i očuvanja
tek probuđene narodne svijesti. Književnost je bila – i jedino je mogla biti – prvenstveno
utilitarna i didaktična, s nacionalnookupljačkom i propedeutičkom funkcijom istaknutom u
prvi plan i, pri svemju tome, nužno literatura sjećanja. Pri svemu ovome, ovo naročito
zanimanje za prošlost u bošnjačkoj književnosti s kraja XX st. i uoči samog početka XX st. ni
u kojem slučaju ne nastaje prvenstveno iz snažnog epskog duha prenesenog iz folklorne
junačke tradicije, već osjećajni aspekt bošnjačke knjiž. ovog vremena izrasta prije svega iz
sasvim naročitog duha prosvjetiteljsko-preporodnog stanja kulturalne svijesti. Početke
naročitog „smisla za historiju“ koji će, baš kao i okrenutost tradiciji, snažno obilježiti i
kasniju bošnjačku književnost tokom cjeline XX st. dovodimo u vezu sa stanjem očite
kulturalno-historijske traume, jednako kao i sa stanjem vidne dramatične potrage za
identitetom na različitim razinama i u širokom nizu – od njezina općeg kulturalnog identiteta
pa do identitarnih pitanja postavljenih u ličnom okviru. Ovakva situacija rezultirat će
naglašenom potrebom bošnjačke književnosti za tradicijskim ukorjenjivanjem, odnosno
upravo onom „okrenutošću tradiciji“ pri čemu, međutim, ovakvo što – paradoksalne na prvi
pogled – započinje vjerovatno najvećom tradicijskom krizom u sveukupnoj bošnj. književno-
kulturalnoj povijesti. Otuda povijesnost ove literature i jeste u najčvršćoj vezi s kontinuiranim
rekonstruiranjem književne tradicije koja se u prvom trenutku sasvim prirodno naslonila
5
prvenstveno na emotivnu napregnutost i dramatičnost sevdalijsko-baladesknog književnog
naslijeđa, ali se isto tako sve čvršće vezivala za književno iskustvo šire južnoslavenske
interliterarne zajednice i evropskog književnog konteksta uopće, internalizirajući ga na
različite načine i postepeno prihvatajući kao „svoje“ ono što je u kulturalnom smislu tek
nedavno bilo krajnje „tuđe“.
III
Povijesni razvoj bošnj. knjiž. baš kao i ukupnosti bošnj. kulture obilježen je prvenstveno ne
onim što je Jurij M. Lotman opisuje pojmom postepene „linearnosti“ kulturalnog kretanja,
već, prije svega, pojavom izrazite kulturalne „eksplozije“, što bošnjačka književnost i njezina
kultura čini pretežno binarnim „sistemom“, dok se njen razvoj najvećim svojim dijelom
pokazuje kao „nepredvidljiv“, ali i bitno određen onim što je fenomen kulturalnog
„samoopisivanja“. Osobenosti estetsko-idejne revizije povratka, obratljivosti, odnosno
estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja,
autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji postaje i DEKOLONIZIRAJUĆI ČIN
BOŠNJAČKE KNJIŽEVNOSTI. Zbog toga se povijesni razvoj novije bošnjačke književnosti
jednim dijelom može opisati i u čvrstoj vezi s procesima „pripovjedanja nacije“ i uopće
izgradnjom nacionalne „izmišljene zajednice“, a što je društvena funkcija kulture posebno
često prisutne u literaturama tzv. „malih naroda“.
Kulturalnomemorijski makromodeli, memorijske figure i memorijski formati
Kanonski kulturalni makromodel (folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam
preporodnog doba, socijalna literatura, književnost NOB-a i socijalistički realizam)
Na samom početku novije povijesti bošnj. knjiž. i procesa kulturalnog pamćenja koji je
obilježavaju nalazi se KANONSKI KULTURALNOMEMORIJSKI MAKROMODEL koji je
u znaku manje ili više strogo ideološki zadatih ili barem društveno potenciranih i preferiranih
okvira književnog rada i kulturalnog memoriranja i uopće ideološki posredno ili neposredno
proskribirane funkcionalizacije i „upotrebe“ književnosti i kulture. Ovaj naročiti natpoetički
okvir novije bošnjačke književno-kulturalne prakse obuhvata FOLKLORNI I
PROSVJETITELJSKI REALIZAM PREPORODNOG DOBA sa samog kraja XIX st. i na
početku XX st. , potom socijalna literatura između dvaju svjetskih ratova te, u daljem
hronološkom slijedu KNJIŽEVNOST NOB-a i poratnog SOCIJALISTIČKOG REALIZMA,
zaključno sa sredinom pedesetih godina XX st. Temeljno obilježje ovog makromodela je
6
osobena zadatost modusa i načuna književnog oblikovanja te obaveza naročitog kulturalnog
samozaokruživanja i kulturalne stabilizacije naročite vrste.
Ono što presudno obilježava cjelinu kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u
bošnjačkoj književnoj povijesti jeste najčešće posebno radikalna izmjena „semiotičkog
prostora“ književne prakse, kada se u središtu „semiosfere“ ove literature javlja u većoj ili
manjoj mjeri tradicijski „strani jezik“ – najprije „jezik“ zapadne kulture (kako je to slučaj u
književnosti folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba), potom
„jezik“ „proletarijata“ i „socijalističke internacionale“ (onda kad je riječ o književnom radu
međuratnog pokreta tzv. socijalne literature) te „jezik“ partizansko-komunističke revolucije
(u književnosi NOB-a). Kao jedna od temeljnih značajki kanonskog kulturalnomemorijskog
makromodela u novijoj bošnjačkoj književnoj povijesti javlja se i izraziti „nagon“ za onim što
je „pripovijedanje navcije“, pri čemu se ova vrsta imaginiranja ostvaruje ili kao proces tipično
evropskog „nacionaliziranja“ već na neki način postojećih etničko-religijskih kolektivnih
identiteta, ili kao proces njihovog „internacionaliziranja“ s ciljem stvaranja unutar sebe
jedinstvenog nadetničkog i nadnacionalnog „bratstva“. Sve ono što je opća slika složenosti
kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u povijesti novije bošnjačke književnosti
zrcali i značajan dio KNJIŽEVNOSTI PREPORODNOG DOBA kao zasebne šire poetičko-
kulturalne cjeline. Otuda, bošnjačka preporodna književnost u značajnom obimu – onom što
ga čine folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam sabrat će u sebi na osoben način i
manje-više sve ono što su naročito paradoksi kanonskog kulturalnomemorijskog
makromodela u bošnjačkoj književnosti pa tako i njegovu vrlo specifičnu opću sklonost
„kodificirajućoj“ „vremenskoj rezistentnosti i invarijantnosti“, ali i za ovaj okvir kao cjelinu
također karakterističnu TRANZITNOST, što će postati jedno od temeljnih obilježja ukupnog
preporodnog književnog trenutka. M. Braun ističe da se osnovni tokovi misli u književnosti
javljaju u dva oblika koji su oštro razgraničeni, a da se pri tome međusobno ne isključuju; na
jednoj strani je pravac koji možemo označiti kao romantičarsko-historijski, a nasuprot ovome
nalazimo jedan drugi pravac koji bi se možda najbolje mogao označiti kao realističko-
nacionalni, što velikim dijelom odgovara upravo onome razlikovanja folklornog romatizma i
prosvjetiteljskog realizma u bošnjačkoj književnosti s kraja XIX i početka XX st. U okvirima
obaju ovih književnih pravaca bošnjačkog preporoda na ovaj ili onaj način dominira, s jedne
strane, figura „novih vremena“ i „povijesnih raskršća“, s naročito izračenom tzv.
austrougarskom temom, a potom često i figura doma, porodice i porodičnih vrijednosti te
(samo u naznaci) figura rata, ratnika i povratnika iz rata. U bošnj. knjiž. folklornog
7
romantizma jedna od najčešćih matrica prema kojoj se grade njihovi „literarni univerzumi“
jeste SEVDALIJSKO EMOCIONALNO-FABULATIVNO JEZGRO i tzv. BALADESKNI
NARATIV.
Kada se „novo“ sve više počne tumačiti kao da organski potječe od „starog“ (koje se na taj
način rehabilitira), bšnjačka književnost prelazi u svoju narednu povijesnorazvojnu fazu –
politradicijski kulturnomemorijski makromodel, gdje će preporodni duh u bošnj. knjiž.
poprimiti bitno drugačije oblike. Pa ipak, kanonski makromodel neće biti nadiđen ovom
promjenom; on će se javiti i kasnije u bošnjačkoj književnoj praksikrajem međuratnog
vremena, a posebno u toku Drugog svjetskog rata i poratnom, mirnodopskom nastavku
„revolucionarne borbe“ (SOCIJALNA LITERATURA te KNJIŽEVNOST NOB-a i
JUGOSLAVENSKOG SOCREALIZMA). „Eksplozija“ u tazvoju bošnjačke književnosti
koju je izazvala pojava socijalne literature (Zija Dizdarević, Atif Ljubović, Salih Alić, Husnija
Čengić, Hamid Dizdar, Skender Kulenović, Mak Dizdar, Hasan Kikić) gotovo da je
zanemariva u poređenju s onom koja će se desiti s javljanjem KNJIŽEVNOSTI NOB-a, čiji
će s eksplozivni prevrat odnositi ne samo na cjelokupnu prijeratnu književnu tradiciju, već i
na književnu praksu pokreta socijalne literature. Suočena s ovom krajnje „tuđom
semiotikom“ (pisci nisu išli od knjiž. ka životu već se dešavalo obrnuto: sama stvarnost je
upućivala na određene književne oblike i postupke) kako izvanknjiževne zbilje, tako i nove
revolucionarne ideje, i bošnjačka književnost eksplozivno se preobražava u naročit „pjesnički
dug“, tim prije što književna praksa NOB-a ne koincidira više s drugim književnim opcijama,
kako je to bio slučaj u odnosu socijalneLiterature i književnosti politradicijskog
kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnosti, pa je je najvjerovatnije više
nego igdje upravo ovdje stvarnost do krajnjih granica dominantna i kao „modelativni poticaj“
i kao „akcijski izazov“, a dvostruka mimeza i dužničko sjećanje postaju neka od
fundamentalnih određenja cjelokupnog književnog roda i angažmana. Kolektivni ideološki
memorijski format ovdje u vrlo radikalnom obliku postaju osnovni filteri razumijevanja
svijeta i života koji se artikulira kao istinska priča o prošlosti (u perspektivi povijesti i
povijesnog zbivanja), a temeljna memorijska figura jeste figura rata, ratnika i povratnika iz
rata koja je tek antitetički dovedena u vezu sa figurom doma, porodice, porodičnih vrijednosti
(u okviru književnosti NOB-a, pojedinačna egzistencija je autentično onoliko koliko je
pretočena u kolektivnu). U vrlo oskudnom naraštaju bošnjačkih autora književnosti NOB-a
(uz H. Kikića i Z. Dizdarevića) naročito se izdvaja S. Kulenović čije je ratno književno djelo
inače „jedinstveno u veoma različitim bh, srpskohrvatskim, jugoslavenskim pa i univerzalnim
8
okvirima.“ Begić ističe da je „naša Revolucija u njemu k kroz njega sudbonosno pjesnički i
historijski progovorila, a da se revolucionarna heroika tu cjelovitije nego igdje pjesnički
utjelovila izravno u samoj borbi. Upravo u ovom smislu uz Pisma Jove Stanivaka i posebno je
indikativa poema Stojanka majka Knežopoljka. U Kulenovićevoj poemi koja je i „krik iz
razrivene utrobe“, ali i „himna domovini, zemlji i vitalnim snagama čovjekovog postojanja,
na posebno simptematičan način dolazi i do vrlo radikalnog „uskakanja“ u etno-nacionalnu
tuđu semiotiku – prije svega u poetsko-kulturalni kod srpske tužbalice te u ukupno kulturalno
pamćenje iz srpske – pretežno epske tradicije. Pa ipak, kako to dobrim dijelom mogu pokazati
i Kulenovićeva Pisma Jove Stanivaka, u „eksplozijom“ temeljito uzdrmanoj književnosti
NOB-a posebno je evidentan upravo problem tradicije, što će naročito doći do izražaja u
književnoj praksi socrealizma, gdje će ono što je autentičnost i nepatvoreni humanizam
književnosti ratnog stradanja prijeći u sad do kraja izvana propisanu „tuđu semiotiku“
socrealističke „partijnosti“, „odgojnosti“, „narodnosti“ i „tipičnosti“ književnog artefakta.
Ono što je bošnjačka književnost tokom vremena izgradila kao niz svojih konektivnih
struktura, odnosno kao svoju „unutrašnju“ povijest i „kulturalnu gramatiku“ ovdje je, još više
nego u slučaju književnosti NOB-a nasilno potisnuto na sami rub njene „semiosfere“ te otada
nema više nekadašnju snagu mehanizma „kulturalne reprodukcije“, pa osnovni „generator
smisla“ sada sasvim očito i isključivo postaje marksističko-socijalistička ideologija koja će
književni diskurs toliko sputati da će se u prvom broju sarajevske socrealističke BRAZDE
nekada nemirni avangardist, a kasnije nepatvoreni esteta I. Andrić reprenzetativno javiti vrlo
nakaradnim tekstom „ideološkog kompromisa“ ELEKTORBIH (1948). U ovakvim, za svaki
ozbiljan vid artističke prakse, krajnje destimulirajućim književno-kulturalnim okolnostima,
ratni dnevnici i memoarska književnost najčešće su forme literarnog ispoljavanja. Dnevnik
kao literarna vrsta omogućava najviši stepen vjerodostojnosti i faktografskog opserviranja
stvarnosti, a tek prob(h)ujala ratna drama i intenzivna svijest o herojskoj epopeji revolucije
upravo su zahtijevali svjedočenje o veličini tih zbivanja, zbog čega u književnoj praksi
„bošnjačkog socrealizma“ osnovni vrijednosni kriterij bio je istinitost tj. podudaranje sadržaja
u dnevniku sa sadržajima iz neposredne stvarnosti. Upravo ovakvo što bit će slučaj i u
nesporedno poratnom književnom djelu Derviša Sušića, vjerovatno najkarakterističnijeg
predstavnika socrealizma u bošnjačkoj književnosti u prvim godinama nakon Drugog
svjetskog rata koji u književnost ulazi u partizanskim dnevnikom S PROLETERIMA (1950).
Slijeđenje poetika i politike jugoslavenskog socrealizma potvrdit će i druga dva autorova
teksta cjelovitno ostvarena u okvirima ovog pravca – pripovijest JABUČANI i kratki roman
MOMČE IZ VRGORCA, gdje se Sušić stavlja u propisnu ulogu „inžinjera ljudskih duša“, pa
9
tako u oba slučaja „konstruira doslovno poučnu priču“ o izravnom i teškom, nekad i krajnje
mukotrpnom, ali ipak uvijek suštinski važnom i nužnom historijskom putu „socijalističke
emancipacije“ čovjeka, pri čemu se ova vrsta borbe ne vodi više na bojnom polju, već u onom
što je prepoznatljiva poslijeratna jugoslavenska zbilja ( u glavama ljudi), gdje najčešći
neprijatelj jeste stara „realcionarna“ svijest i nemogućnost konačnog i sigurnog opredjeljenja
za socijalistički „put progresa“. Kao i dnevnik S PROLETERIMA i JABUČANI I MOMČE
IZ VRGORCA u cjelosti se zasnivaju na figuri rata, ratnika i povratnika iz rata (u Sušićevom
pristupu rat se razumijeva kao prividno završen, dok se ratnik-borac u revolucionar mora
iznova dokazati i pokazati u miru, a njegova mirnodopska „borba“ mora biti primjer za druge
sumnjivce kojima Sušić na ovaj način daje priliku za izlazak na „pravi put“. Sušićevo djelo do
kraja vjerno slijedi onaj model kod kojeg je na pozitivnom polu radništvo, kojem pomažu
uglavnom omladina i siromaštvo te poneki „napredni“ intelektualac i umjetnik, a na
negativnoj strani udružili su se „trgovci“, „kalaci“, „malograđani“, svećenici, redovnici,
odnarođeni intelektualci, predratni državni činovnici, vojnici, policajci. Zato, upravo „izrazito
deskriptivan pripovjedački postupak objektivnog naratora koji posmatra i opisuje, čvrsta
fabulativna osnovica zasnovana na hronološkoj kompozicionoj shemi, potpisnuta
individualnost ličnosti i odsustvo dubljih psiholoških zahvata u karakterizaciji ličnosti, a
naglašen pogled na kolektivna zbivanja i gibanja, bitne su karakteristike tog stilskog koncepta
kojim su ostvarena ova Sušićeva djela.
Pored brojnih sličnosti koje cjelokupna bošnjačka književnost „lijeve“ orijentacije ostvaruje
prema književnosti bilo folklornog romantizma, bilo prosvjetiteljskog realizma preporodnog
doba s kraja XIX st. i početka XX st. ni bošnjačka književna praksa socrealizma, baš kao ni
socijalna literatura i književnost NOB-a ni u kojem slučaju nisu nastavak tendencija preuzetih
iz dotadašnje bošnjačke književne povijesti, već njihova radikalna negacija koja, samo u
nekim općim tipološko-modelativnim elementima natpoetički i transtemporalno korespondira
sa onim što joj tradicijski prethodi, dok u svakom drugom smislu predstavlja „eksplozivnu“
novost i „tuđi jezik“ u bošnjačkoj književnoj povijesti.
- POLITRADICIJSKI KULTURALNOMEMORIJSKI MAKROMODEL
(Preporodni modernizam; postpreporodni tradicionalizam; avangardizam; neoizmi i poetičke
alijanse međuratnog doba; poratni predmodernizam)
- Svojevrsna kriza tradicije i pokušaji njezinog redefiniranja ili čak dokidanja, što
najvećim dijelom karakterizira situaciju bošnjačke književnosti unutar kanonskog
10
kulturnomemorijskog makromodela, na bitno drugačiji način odredit će ono što se
dešava u okvirima politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela, s ključnom
razlikom da se unutar ovog okvira zrcali, pak, trenutak sasvim očitog ideološkog
rasterećivanja i liberaliziranja književno-kulturalnog diskursa, uključujući i
istovremeno supostojanje i ideoloških rigidnih pragmatičnih zadaća koje središte moći
pod imenom „narodnopreporoditeljske“ ili „partijske savjesti“ i „društvene konsnosti“,
stavlja pred književni rad, na jednoj strani, ali i često krajnje iznenađujuće
slobodoumnih istupa ili manje-više subverzivnih i uopće bitno drugačijih književno-
kulturalnih memorijskih praksi, na drugoj strani, a sve to katkad i u jednom te istom
književnom tekstu, što se kao situacija prati u „stilskim grupama“ ili „književnim
pravcima“, a to su:
1. preporodni modernizam s početka 20. stoljeća,
2. postpreporodni tradicionalizam između ratova,
3. avangardizam,
4. te NEOIZMI i poetičke alijanse tokom međuratnog doba,
5. predmodernizam iz vremena što će ga odrediti čin dokidanja projekta
jugoslavenskog socrealizma neposredno nakon II sv. rata.
- Ovaj kulturalnomemorijski makromodel obilježen je HIBRIDNIM OBLICIMA
MEMORIJSKIH FORMATA, gdje se uz elemente ranije dominantnog kolektivnog i
ideološkog sad u većini slučajeva javljaju i sve vidljiviji elementi INDIVIDUALNOG.
- Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel je i onaj okvir unutar kojeg se u
bošnjačkoj književnosti bitno mijenja i ono što je „ovdašnji smisao za historiju“ baš
kao i „okrenutost tradiciji“.
- Iako i sam pripada pretežno „vrućoj“ kulturi sjećanja, politradicijski kulturalno-
memorijski makromodel u novijoj povijesti bošnjačke književnosti obilježen je i onim
što je stanje u kojem manje-više ravnopravno, supostoje često i bitno različite
„tradicijske struje“.
- Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj bošnjačkoj književnosti
ključno je određen i izrazitošću slobodnijih i često posebno potenciranih različitih
stanja kulturalne dinamike.
11
- Istina, i politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijsti bošnjačke
književnosti obilježavaju složene promjene prouzrokovane „upadima“ onog što je
„tuđa semiotika“, uz kontiuiranje „elemenata“ „jezika“ preporodnog folklornog
romantizma i prosvjetiteljskog realizma te i pojava „jezika“ evropske moderne u
preporodnom modernizmu početkom 20. stoljeća, odnosno pojava evropske avangarde
u međuratnom avangardizmu te s njim povezanim neoizmima, ili pak pojava „jezika“
evropskog modernističkog egzistencijalizma u poratnom predmodernizmu i njegovim
nastojanjima dokidanja dotad dominantnog socrealističkog prosedea, s tim što je
prisustvo „tuđe semiotike“ nije motivirano situacijama izvan književnog već
uključenosti bošnjačke književnosti u šira književna kretanja.
- Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti bošnjačke
književnosti ključno obilježava i upravo ona situacija tek pomalo primjetna kod
Bašagićeve pjesničke zbirke Misli i čuvstva, kad „importirani“ tekstovi i „svoja“
kultura uzajamno se „pregrupiraju“, a sve više „novo“ se tumači kao da organski
potječe od starog, koje se na taj način rehabilitira.
- Upravo ovdje, u bošnjačkoj književnosti se po prvi put „stvara mišljenje“ da su
„tamo“ te ideje realizirane u „neistinitom“, „mutnom“ i „izobličenom“ obliku.
- Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u povijsti razvoja novije bošnjačke
književnosti je i onaj okvir u kojem literatura vrlo ubrzano napušta svoje nekadašnje
kolonijalno stanje i upravo ovdje bošnjačka književnost počinje izlaziti iz svoje
kolonijalne „adaptivne“ faze, te iskušava ono što je njena „adaptivna“ faza.
- Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel je i onaj kontekst u kojem se
bošnjačka književna praksa oslobađa i nekadašnje dominacije za tzv. „male
književnosti“.
- Ovu izrazitu unutrasnju raznovrsnost, visestrukost i naporednost knjizevne prakse
unutar ovog makromodela u novijoj bosnj. Knjiz., vrlo vjerno moze posvjedociti vec
hronoloski prvi ''knjizevni pravac'' iz ovog okvira –PREPORODNI MODERNIZAM-
pogotovo djela M.Ć.Ćatića, njegovog najznacajnijeg predstavnika, a potom i djela
drugih autora:A.K.Hasanbegova, Fadila Kurtagica, Nafije Sarajlic.
- M.Ć.Ćatić je s jedne strane nastavljao poetska iskistva prethodne generacije, ali je i
produbljivao, s Bašagićem i Karabegovićem, započeto otvaranje bošnjačke
poezijeprema duhovnom stvaralaštvu ostalih juznosl. Knjizevnosti. Međutim, kod
Bašagiča i Karabegovića poezija to otvaranje više iskazuje dekorativno, preuzimanjem
12
versifikacijske sheme, konvencionalne stilematike hrvatskog i srpskog romantizma, i
deklarativno romantičarsko-pateticnim stvaranjem hrvatskog ili srpskog nacionalnog
identiteta, kod Ćatiča je to bio proces pune stvaralacke osmoze i oplemenjivanja, sto je
nuzno moralo rezultirati i poetskim padovima i promasajima, ali i istinskim
oplođenjima sva/tri u osnovi razlicita dozivljaja svijeta i dvije/tri kulturne knjiz.
Tradicije, zahvaljujuci cemu je ovaj izrazito politradicijski pjesnik ''zapoceo onaj put
evolutivnog preobrazaja bosnj.knjiz. koji ce kasnije omoguciti i Humu, Kulenovica i
Dizdara.
- Abdurahman Nametak navodi da ''ako je ma čije literarno djelo odraz veoma
kompleksnih zbivanja u sredini iz koje je pjesnik proizišao, onda je Ćatić svakako
ilustrativna pojava u našoj knjiz.
- Ćatić nije bio svjedok zbivanja čitavog jednog stoljeća, ali je u zbivanjima koja je
doživio, dicio i uočio u bh sredini akumulirala su se zbivanja i razvojni procesi ne
jednog nego više stoljeća normalnog razvoja naroda.
- Sam Ćatić istakao je da pjesnikova djela moraju biti tako napisana kako mogu služiti
kao ogledalo stoljeća.
- Nametak: U povodu heterogenog Ćatićevog rada, treba istaći da njegova poezija ne
znači i kidanje veze sa visestoljetnom tradicijom orijentalne kulture, vec i okretanje
savremenoj jugoslavenskoj knjizevnosti koja se vec slijevala u tokove evropske
kulture.
- Kod ovog politradicijskog pjesnika i dalje je prisutan Orijent, s tim da sad na sasvim
vidan, konačan način. ''Ćatić je i prvi naš pjesnik kod koga je uočljiv zaokret u odnosu
na istočnjačku poetiku misticizma; kod njega su životna radost i plotska želja
nadvladale spiritualno mistično osjećanje svijeta, ali što je značajnije u širem
kontekstu Ćatićeva književno-kulturalnog okvira i ona temeljna liminalno-hibridna
crta politradicijskog kulturalnomeorijskog makromodela.
- Ćatić je zasigurno, osobena vrsta ''pretače'' npr. Selimovića, Kulenovića, Dizdara ili
Sušića.
- Više nego ijedan drugi, politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj
povijesti bošnjačke knjizevnosti pokazuje natpoetički i transtempolarni karakter ove
vrste okvira knjizevne prakse određenog vremena, a unutar njega važan je upravo
POSTPREPORODNI TRADICIONALIZAM, koji jeste nezanemariva i povijesno-
razvojna značajna konstanta bošnjačke knjiz. više od pola stoljeća, pa će knjizevni rad
13
ovakvog tipološkog i kanonskog i postkanonskog kulturalnomemorijskog
makromodela, odnosno s knjizevnim radom počev od njezina preporodnog
modernizma, preko njezinih ''lijevo'' orijentiranih knjizevnih pravaca pa do njezina
modernizma nakon 2.sv rata kad se bosnjačka knjiz.nalazi u bitno drugacijem stanju, s
tim da postpreporodni tradicionalizam u bosnj.knjiz. osobito vazne odnose
uspostavljaju sa međuratnom knjiz.praksom, pa tako i sa bosnjačkim
AVANGARDIZMOM između dvaju svjetskih ratova. Između ostalog, zato, avangarda
je u bosnj.knjiz. neodvojiva od brojnih neoizuma i različitih poetičkih alijansi.
- Specificno avangardno stanje podrazumijeva ''cjeloviti'' odgovor na one promjene koje
je izazvalo pjesnistvo M-Ćatića.
- Najreprezentativnije knjiz.figre su Humo, Muradbegović.
- Slično Ćatićevom slučaju u bosnj.knjiz. preporodnog modernizma, upravo djelo ove
dvojice autora u sebi sazima sve ono što je unutrasnja raznorodnost, visestrukost,
naporednost bosnjačke knjizevne avangarde.
- Ona u bosnjackoj knjiz.nije predstavljala radikalnu negaciju prethodne tradicije.
- Bosnjacka knjiz. avangardne orijentacije primila je nove knjizevno-kulturalne ''jezike''
koji će kao ''tuđa semiotika'', njezinu ''semiosferu'' iznova dovesti u novi ''eksplozivni''
proces, a koji će značiti tipično politradicijsko ''sazimanje'' najrazlicitijih knjizevno-
kulturalnih, iako ne, na sasvim identicnim knjizevno-poetičkim osnovama.
- Bošnjačka knjizvna avangarda kao cjelina, bas onakva kakva se javlja i u Huminom i
u Muradbegovicevom djelu, iznova je obiljezena onim okolnostima kad se tekstovi-
provokatori rastvaraju u kulturnoj masi kulture koja prima, a onasama dolazi u stanje
uzbuđenosti i burno pocinje stvarati nove tekstove zasnovane na kulturnim kodovima
koje je u dalekoj prošlosti stimulirao prodor spolja.
- Ovdje dolazi do izrazaja i onaj za bosnj.knjiz. karakteristican fenomen pojave čitavog
šarenila vlastitih osobenih kulturalnih tvorbi, a naročito tzv. Sinkretičkih oblika.
- Avangardizam u bosnjackoj knjiz, a narocito njegove brojne neoizme, ponovo izrazito
snažno obiljezava ona u bosnjackoj knjiz duboko ukorjenjena pojava ''dijahronijskog
vertikalnog autokomparativizma'', pa tako i samoj ideji avangarde krajnje strana
''pojava estetsko-idejne reverzije povratka.
- Huminoj obimom skoromnoj početničkoj pjesničkoj zbirci Nutarnji zivot, koja neće
tek prva nagovijestiti avangardizam, a posebno elemente ekspresionizma u bosnj
knjiz, vec ce na samom pocetku dobrim dijelom uspostaviti i ono sto ce biti pretezna
14
avangardno-ekspresionistička ''modelativna matrica'' i kasnijeg Huminog djela, kao i
A Muradbegovića.
- U ovoj pjesničkoj birci Humo se javlja kao autor ''goleme čežnje kojoj nema imena'',
njegov stih ovdje je oslobođen, sasvim tipično za avangardno osjecanje svijeta i
zivota, formalne versifikacijske zadanosti koju poznaje tradicija i vjerno, izražavajući
ga, slijedi ono što još u njenom naslovu pjesnik ističe kao jedino bitno ''nutarnji zivot''.
- U Nutarnjem životu, te u ''Grad rima i ritmova'' I ''Sa ploča istočnih itekako iz
''kulturalnog arhiva'' i njegovog ''pohranidbenog pamćenja'', tradira na taj način
reaktualizira i s jedne strane folklorna tradicija, te tradicija legendarne priče i predaje,
i, s druge strane, impresionističko-simolistička tradicijska osnova, baš kao i mjesta
poetika Zapada, ali i Istoka,što je posebno karakteristično za zbirku Sa ploča istočnih,
gdje će Humo- tipično za ''lirsku revoluciju avangarde'' – prekršiti stroge žanrovske
konvencije i baš kao i Ćatić, rušeći posojeće knjizevno-kulturanle granice,
zapadnoevropsku avangardnu čežnju ispuniti mistikom te sjetom, kao i osobenom
osjećajnošću orijenta.
- U složenom knjiz-kulturalnom karakteru Humina pjesništva uveliko je ostvaren čitav
niz specificnih karakteristika bošnjačkog avangardizma.
- Autorov pripovjedački rad, posebno neke od pripovjedaka su u duhu
avangardizma.Posebno neke od pripovijetki okupljenih u zbirci Pod žrvnjem vremena
da bi '' eksplozivno odjeknulo u Huminom romanu Grozdanin kikot'', gotovo bez
imalo sumnje najreprezentativnijem ostvarenju bošnjačkog avangardizma tako i
vjerovatno cjeline politradicijskog makromodela.
- Grozdanin kikot moze se podvesti pod onaj Šimićev avangardni revolucionarno-
pobunjenicki uzvik.
- Grozdanin kikot pojavljuje se kao preteča romana kulturalnog pamćenja kakav će se u
bosnj knjiz javiti tek kasnije, i to s romanom Ponornica S.Kulenovića.
- A.Muradbegović
- A.M je drugi najizrazitiki predstavnik avangardizma u bosnj knjiz čije djelo, baš kao i
Humino, pokazuje čitav niz specifičnosti istovremenih juznoslavenskih i evropskih
avangardnih literatura. Zprkos i značajnim razlikama u odnosu na djelo Hume,
odnosno uprkos tome sto djelo A.Muradbegovića prvenstveno nalazi ''u stisku
primarnih nagona čulnog intenzitet'', u tom smislu, posebno u pojedinim slučajevima –
15
unekoliko je mozda blize avangadnim strujanjima, a naročito spiritualnom
apstraktnom, aktivstičkom i kozmičkom ekspresionizmu.
- I ovdje se bosnjacki ekspresioniza ostvaruje s nizom specifičnosti, i to zato što će se i
kod ovog autora ''pokazati da je ekspresionistički prozni ogled bio popratna reakcija na
čitavoj generaciji neodoljivi zov postratne umjetničke avangarde'', pa tipično za
politradicijski kulturalnomemorijski makromodel, tek ''refleksi ekspresionizma mogli
bi se uzeti kao jedno od prepoznatljivih obiljezja cjelokupne Muradbegovićeve
novelistike'', što je sličaj i s pjesmama i dramama ovog međuratog pisca.
- Ukupno knjizevno djelo ovog autora je i najočitiji primjer unutrašnje raznorodnosti,
višestrukosti i naporednosti u bosnj knjiz avangardi, i još više njezinih neoizama i
poetickih alijansi, koje posebno kod Muradbegovica podrazumijevaju ne sam
obnavljanje elemenata preposrodnog modernozma – najčešće onih impresionističkog i
simbolističkog karaktera, već i elemenata postpreporodnog tradicionalizma,
ukljucujuci i njegovu ''pricu o proslosti''.
- Kod Muradbegovica je vrlo dominantna figura ''novih vremena'' i povijesnih raskršća,
isto tako, jednako tradicionalna figura doma, porodice, porodičnih vrijednosti.
- Slična situacija prati se i kod mladih autora koji se amatraju pokretačima socijalne
literature.NPR. veza između ranog pripovjedackog rada H.Kikica i njegovog kasnijeg
novelističkog ciklusa Provincija u pozadini gdje se unutar poetičko-idejnog okvira
socijalne literature nekadašnji tipicni politradicijski i folklorni makromodel zamjenjuje
ekspresionističkim ''naponom''.
- PORATNI PREDMODERNIZAM
- Značaj politradicijskog makromodela u bosnj knjiz potvrđuje i hronološki posljednji
''knjizevni pravac'' iz ovog okvira PORATNI PREDMODERNIZAM, koji se u bosnj
knjiz prati tokom relativno kratkog vremena – uglavnom od sredine pa do kraja 50-ih i
početka 6
- -ih godina xx st., javljajući se s jedne strane, kao kraj kanonskog, i s druge strane,
početkak postkanonskog makromodela, zbog čega će i ovdje biti izražena ona za
politradicijski model tipična unutrašnja raznorodnost, višestrukost i naporednost.
- Poratni predmodernizam ono je stanje bosnj knjiz druge polovine xx st.kad se ova
literatura ''budi'' protiv simplificiranja rigidne ideološke zloupotrebe ideje knjizevne
umjetnosti kao takve što su obiljezavali u njemu prethodne razvojne fate bosnj knjiz u
okvirima kanonskog makromodela, a što zapravo znači i prevratničko napuštanje
16
socrealističkog, ali i dalje razvijanje ''eksplozivnog'' implusa koji je značio skandalozni
sluaj komedije Djelidba S.K. gdje se u humorno ''olakšajnoj'' formi u samom srcu
socrealizma najjasnije očitavala neizdrživo-suglasan polozaj knjiz diskursa, pa upravo
zato poratni predmodernizam najeksplicitnije obiljezava ono za cjelinu
politradicijskog makromodela u ovoj literaturi karakteristicno supostojanje ideoloških
pragmatičnih zadaća koje u središte moći stavlja pred knjiz.rad.
- Poratni predmodernizam vrijeme je i posljednje velike ''eksplozije'' u novoj literaturi,
koja se desila javljanjem čitavog niza izraženih alternativa dotadašnjoj knjiz praksi,
što u bosherc kontekstu predstavlja i pojava časopisa Život i Izraz.
- Poemu Plivačica, M.Dizdara kritik smatra jednom od prvih i općenito paradigmatsko-
egzemplarnih djela poratnog predmodernizma. Tipično za poratni predmodernizam,
svijet Dizdareve Plivačice neće vipe biti svijet revolucionarnog borbenog zasnova i
kolektivnik emocionalnih uzleta kao u kanonski zadanoj knjizevnosti NOB-A,
socrealizma, već će se, u ovoj poemi javiti individualizirano ljudsko ja, iznova
pronađeno nakon više od dva desetljeća stroge ideološke službe u okvirima kanonskog
makromodela, pa je kulturnomemorijska konstitucija, jednako kao i ono što su
vrijednosti koje apostrofira ova poema otud suštinski drugacijeg karaktera u odnosu na
one zahtjevane duznosti ratnog sjećanja i poratne knjizevnosti, pri cemu smisao više
nije, kao u pjesničkoj zbirci Vidovopoljska noć, pisanoj u duhu socrealizma limitiran
tek na socijalno-klasni kompleks, već se ovaj put tiče prvenstveno marginalizirane
ljudske intime.
- Dizradeva Plivačica nije samo ''nepatvoreni izraz'' novog knjiz stanja već i svojevrsni
''pobuđivač'' drugih promjena u ukupnom knjiz okviru.
- Dizdareva plivačica ne ostvaruje se vise u obliku nekadasnjeg patetičnog herojsko-
ratničkog etnosa već ekstatično oslobođenog ljudskog erosa.
- Plivačica će predstavljati i paradigmatski primjer cjeline kasnijeg pjesništva M.D. u
njegovou širokom rasponu sve do pojave Kamenog spavača, tim prije što se upravo
ovdje na najreprezentativniji način počinju ostvarivati ona važna ii presudna
odstupanja od suzenog horizonta kulturnog pamćenja u Vidovopoljskoj noći.
- Situacija slična ovoj obilježava i postrealističko delo D.Sušića, M.Selimovića i
S.Kulenovića, preostalih triju reprezentativnih knjiz figura u poratnom
predmodernizmu.
17
- Ovdjeće doći do presudno važnog prekidanja sentimentalnim silnicama u kanonskom
kulturnmemorijskkom makromodelu pa i do kljucnih promjena unutar onog što je
''smisao zahistoriju'' i ''okrenutost tradiciji'' novije bosnj knjiz upravo onih tragom
kojih će se u ovoj literaturi razviti i postkanonski makromodel, posebno poratni
modernizam koji će u posljednjim desetljećima xx stoljeća biti gotovo ''prirodno''
zamijenjen postmodernizmom, a potom knjiz ''ratnog pisma'' i ''poetike svjedočenja''.
- Takav slučaj je u postsocrealističkom djelu D.Sušića, mozda i najkarakteristicnijem
primjeru također karakteristicne politradicijske postepenosti razvoja bosnjackog
poratnog predmodernizma iz okvira socrealizma, utoliko što će se već u Sušićevom
kratkom romanu Momče iz Vrgorca, pogotovo pri njegovom kraju prve ''upukotine''
unutar stroge socrealističke knjizevne ''formule'' partijanosti, odgojnosti, narodnosti i
tipičnosti, kad uprkos naručitom revolucionarnom optimizmu kojim ovaj roman zeli
prosvjetiteljsko-propedautički zračiti.
-
-
- Selimović
- Slično romanu Ja, Danilo, i Selimovićevo cjelokupno djelo neposredno vodi u poratni
modernizam, a bosnj knjizevnost ovog vremena u njen postkanonski
kulturomemorijski makromodel. U Selimovićevim Tišinama javlja se temeljito
izmijenjena figura rata, ratnika i povratnika iz rata, pri čemu će ovdje više nego kod
Sušića pa će ovdje biti dovedena tri ključna predmetno-problemska konstituenta ove
memorijske figure. Selimovićev neimenovani junak povratnik je iz rata što je, kao
bivši ratnik, i sudbinosno i konačno određen ratom kao takvim, s tim da on više nije
onaj NOV-ovski ili socrealistički neznani junak koji se u svojoj anonimnoj
samozatajenosti nesebično žrtvuje pred snom i s ciljem osloađanja i slobode.
- Opet Sušić
- U funskciji ''socijalističke emancipacije'' čovjeka, a posebno jugoslavenskog još uvijek
''reakcionarnom'' sviješću ''zadojenog'' seljaštva, njegov junak, nekadašnji borac i sam
nehotice posrće u uvjetima teške mirnodopske ''borke'', za razliku od pripovijesti
Jabučani, gdje put u ''socijalističku budućnost je težak ali moguć bez obzira na krupne
lične i kolektivne zrtve koja podrazumijeva sam svrsetak ovog romana, svoju vjeru u
bolje sutra zadobiva tek artificijelno, a otud literarno neuvjerljivim upozorenjem na
vitalnu snagu poezije koja se uzaludno nastoji predstaviti dovoljno jakom da
18
''zabludjelog00 i egzistencijalno slomljenog pojedinca, baš kao i kolektiv, izvede na
put njegova ličnog i drustvenog spasenja, čime je Sušić već na prvom mjestu u
zadatim okvirima poetike i politike socrealizma, i ne htijući naznačio bitno drugačiji
tretman tematskog kompleksa što ga podrazumijeva figurra rata, ratnika i povratnika
iz rata da bi ga u sasvim prepoznatljivom politradicijskom maniru predmodernizma do
kraja ostvario u romanu Ja, Danilo.
- Tipični politradicijski junak Danilo nije nasilno zaustavljen u svojoj romanesknoj
ekspanziji, pa Danilo Lisičić nije idealiziran lik revolucionara, nego je kompleksna,
energična ličnost koja se nesebično, ali na svoj seljačko-ratnički način prepredenjaka i
lukavca, kojeg je sredina ipak ''porazila'', čime Sušić otvara novi romaneskno-
knjizevni prostor, sličan onome što ga je nagovijestio Kulenović Djelidbom. Ovdje se
javlja jak humorno.ironijski diskurs.
Postkanonski kulturnomemorijski makromodel
1. poratni modernizam
2. postmodernizam
3. „ratno pismo“
4. „poetika svjedočenja“
Procesi započeti unutar politradicijskog kulturnomemorijskog makromodela, po prirodi stvari
i dalje uz pravilan hronološki slijed vode POSTKANONSKI KULTURNOMEMORIJSKI
MAKROMODEL, koji obilježava dominanto ili čak krajnje rasredišteni i individualizirani
sistem vrijednosti, stanje u osnovi široko dezideologiziranog položaja cjeline kulturalnih
diskursa, pa tako i same književnosti i njezinog kulturalnog pamćenja, što je, dakle, situacija
koja se prati u slučaju pojedinačnih „stilskih grupa“ ili „književnih pravaca“, a to su:
- poratni modernizam (od 60-ih do 80-ih)
- postmodernizam (od 90-ih XX stoljeća i dalje), te potom recentne pojave poput:
- „ratnog pisma“ i „poetike svjedočenja“.
19
Iz okvira ovog makromodela postaje prvenstveno pitanje pojedinačnih autorskih poetika i
tendencija širih savremenih poetičkih sistema i kulturalnih procesa, pa postkanonsko stanje
bošnjačke književnosti obilježava dominacija INDIVIDUALNOG te sve češće i upadljivije,
kulturalno memorijskog formata, pri čemu će književna praksa ove pluralističke paradigme u
pravilu biti otvorena istovremeno, kako za kreativni dijalog s vlastitom književno-kulturalnom
tradicijom, tako i za opća književno-kulturalna iskustva.
Literarni procesi kulturalnog pamćenja su manje vođeni onim iz vana, a više samom
književnom i kulturološkom potrebom za artifikacijom na različite načine shvaćenog „sebe“ i
„drugog“.
Postkanonski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj bošnjačkoj književnosti obuhvata i
različite modernističke književne pojave, ali i slom modernističke paradigme te pojavu
„postmodernog“ stanja u bošnjačkoj književnosti, a kad, uz često brojne modernistički
doživljajem svijeta i života u ovoj ili onoj mjeri modificirane tradicionalne interese, javljaju
se i sasvim novi, uključujući i postmoderno revizionističko i nerijetko, posthistorijsko
iskustvo povijesti, baš kao i noviji fenomen: „ratno pismo“ i „poetika svjedočenja“.
U ovom okviru u bošnjačkoj književnosti, očitije nego ikad, postaje vidljivo i ono što je
„njezina unutrašnja“ povijest. Bez obzira na to da li je riječ o književnoj praksi s
modernističkom ili postmodernističkom osnovom, bošnjačka književna praksa druge polovine
XX stoljeća, predstavljat će mjesto „eksplozije“ najrazličitijih kulturalnomemorijskih
fenomena. Sama književna praksa sve više i sve upadljivije razvija se iz onog što su
konektivne strukture postojećeg nacionalnog književnog okvira.
Postkanonski kulturlanomemorijski makromodel u novijoj povijesti bošnjačke književnosti
kao cjelina je sasvim vidan dio i one osobene situacije u ovoj literaturi kad - kako to pokazuje
M. Rizvić: „jedna osobenost bošnjačke književnosti, od najstarijih vremena, preko
međuratnog razdoblja, sve do danas, jeste, upravo pojava estetsko-idejne reverzije, povratka,
odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog
obnavljanja, autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji“.
Prodor „tuđe semiotike“ u „semiosferu“ bošnjačke književnosti u slučaju njezina
postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, bitno je drugačiji nego li u njezinim
prethodnim povijesnorazvojnim fazama. Naime, u situaciji nemjenjiivo stabilnijeg sistema
20
ove literature, ponaša se tek kao jedan od brojnih elemenata njezine izrazito kompleksne
„kulturalne gramatike“.
Bošnjačka književnost iz ovog vremena, osim u slučaju ratnog pisma i poetike svjedočenja –
u povijesno razvojnom smislu nije oblikovana prvenstveno principom „ekspolozije“, već
postepenom linearnošću.
Postkanonski orijentirana bošnjačka književna praksa druge polovine XX stoljeća mogla je
biti jedan od ključnih impetusa koji će u jednom povijesnom trenutku potaknuti da književna
znanost odgovori kako na pitanje o statusima, dinstiktivnim obilježjima, razvojim pojavama i
procesima, tako i na mogućnostima, načinima i postupcija njihovog proučavanja.
Postkanonski kulturalnomemorijski makromodel u bošnjačkoj književnosti nekadašnju
politradicijsku unutrašnju raznorodnost, višestrukost, s jedne strane, transformirao je u stanje
značajnije unutrašnje „homogenosti i kompaktnosti“, a s druge strane, njegovo osnovno
načelo postala je razlika, kao odnos između pojedinih književnih pojava, čiji se broj u ovom
vremenu znatno povećava. Bošnjačka književnost ovog povjesnorazvojnog okvira često
podrazumijeva kompleksne „semiosfere“ koje podrazumijevaju bitno različite „idiome“
njihovog zajedničkog jezika.
U savremenoj bošnjačkoj književnosti u jednom trenutku vremenski supostoje književne
prakse i modernističke i postmodernističe orijentacije, ali ni ovdje do kraja ne izostaje tipično
međusobno hibridiziranje različitih „idioma“ i „jezika“, kako je to slučaj ne samo u
književnosti „ratnog pisma“ i „poetike svjedočenja“ već i u ostatku književnog roda ovog
okvira. Stoga, poratni modernizam u cjelosti je karakterističan primjer postkanonske situacije
u bošnjačkoj književnosti, utoliko prije što je upravo ovdje posebno jasno očitovano kako
znatno stabilnije stanje konektivnih struktura „unutrašnje“ povijesti ove literature, tako i ono
načelo razlike, kad često i pojedinačni autorski opusi čine zasebne potsisteme, kako je to
slučaj s modernističkim djelom M. Dizdara, M. Selimovića, D. Sušića ili S. Kulenovića, baš
kao u djelima autora koji tek počinju svoj književni rad; Ćamil Sijarić, Sidran.
M. Dizdar
U ovakvim prilikama, sasvim reprenzetativno potvrđuje znatno stabilnije stanje bošnjačke
književnosti vremena poratnog modernizma. Cjelokupno pjesništvo M. Dizdara razvija se
tragom one nove književno-kulturalne svijesti, koji je u djelu ovog pjesnika „eksplozivno“
najavila poema PLIVAČICA, a postkanonski obrasci nastavljaju u KOLJENIMA ZA
21
MADONU, čijr je PLIVAČICA sastavni prirodi dio, te u OKRUTNOSTI KRUGA, gdje će
do izražaja sve više dolaziti pravo pjesnika na tugu, nekad u optimističkom svijetu
zagovaranog socijalističkog progresa, heretično i opće nepoželjno melanholično pamćenje
ljudske povijesti. M Dizdar u KOLJENIMA ZA MADONU i u OKRUTNOSTI KRUGA
provodi realtuelizaciju kulturalnog pamćenja, te na redefiniranim, iz ideološkog središta
pomaknutim osnovama artikulacije društveno-životne stvarnosti i ovaj put sredstvima
pjesničke umjetnosti temeljito preokreće ustaljeni kulturalni poredak. U središte vrednosnog
sistema postavlja emocionalno prenapregnutog pojedinca i njegovu skrivenu percepciju
vlastitog položaja u svijetu, odakle dolazi i diskurs u punoj snazi probuđene ženskosti u
KOLJENIMA ZA MADONU. Sa svojim ponesenim uzletima ljubavne čežnje i strmim
padovima u ljubavnu sumnju i bol, ljudsku patnju te čovjekove egzistencijalne izgubljenosti u
OKRUTNOSTIMA KRUGA, mada ni ovdje ne zaboravlja realnost čovjekove ljudske
egzistencije, zahvaljujući čemu će u ovim pjesničkim zbirkama, kao i u djelima od
PLIVAČICE do KAMENOG SPAVAČA biti aktulirana i socijalna pitanja, ali, za razliku od
VIDOVPOLJSKE NOĆI i opće tzv. angažirane književnost, iz okvira kanonskog
makromodela ovaj put tek u skladu sa sve većim udjelommelemenata poetike
egzistencijalizma.
KAMENI SPAVAČ (1966) će zajedno s romanom DERVIŠ I SMRT, te zbirkom POBUNE,
Sušića, napraviti konačan i potpun prijelom u bošnjačkoj i ukupnoj bosanskohercegovačkoj
književnosti i kulturi, preokret nakon kojeg dotad postojeća literarno-kulturalna mjerila nisu
mogla ostati ista. Sve ovo što se zbivalo u poezji M. Dizdara nosilo je karakteristiku vremena
u kojem je nastajalo, a sve se to pojavljuje i u KAMENOM SPAVAČU, ali estetski dozrelo.
KAMENI SPAVAČ je sasvim karakteristična knjiga poratnog modernizma, a u njoj su se,
kako navodi Duraković, sažele toplota i sjaj zavičajnog ognjišta i oodsjaj univerzalnih
saznanja ljudske sudbine. To je pjesnička knjiga kulturalnog pamćenja, koja sabire „smisao za
historiju“ i njezinu „okrenutost tradiciji“ što će Dizdarevu temeljnu pjesničku zbirku učiniti i
mjestom za postkanonsko stanje bošnjačke književnosti karakterističnog ukrštanja
najrazličitijih književnih, društvenih i ukupnih kulturalnih opcija i koncepata. U zbirci
KAMENI SPAVAČ, u skladu sa novim interesima za „priču o prošlosti“, obnavlja se i
nekadašnja figura „novih vremena“ i „povijesnih raskršća“. Naime, u njezine okvire ulaze
sasvim novi reprezentacijsko-memorijski sadržaji, u jedinstvenu cjelinu ovaj put inovativno
povezani autentičnom mitopoetskom reinterpretacijom ukupnog egzistencijalnog toposa
zaboravljenje srednjovjekovne bogumilsko-heretičke Bosne. Posebno je utjecajna figura
22
povijesnog svjedočenja, sve to na način, ne više kolektivnog i ideološkog, već individualnog.
To postaje toliko izraženo da se glas kojim govori njegov lirski subjekt ostvaruje i kao glas
DRUGOG čime pjesnik u vlastiti poetski diskurs uvodi njegovo ukupno i historijsko i
socijalno i egzistencijalno-intimno iskustvo. Kameni spavač uspostavlja pisebno značajnu
figuru „figuru bosanske povijesne tragike“ (VAŽNOOOO ).
Kod M. Dizdara – karakteristično za postkanonski makromodel javlja se lirsko iskazivanje
prošlosti. Prošlost se otkriva u oživljenim glasovima mrtvih, a ovaj glas mrtvih, sačuvan u
tekstualnim tragovima davno izgubljenog vremena i sad iznova oživljen snažno egzistira u
svojoj partikularnosti, pa njegova zavičajna melodija je uvodna faza simfonije o čovjeku,
zemlji i nebu, padu i uznesenju, bolu i spasenju. (Duraković)
S KAMENIM SPAVAČEM u bošnjačkoj književnosti reaktualizirao se i njezin „bosanski
duh“ (Filipović)
Dizdarevu povjesnicu Bosne ne ispisuju dvorski pisari, već se ona otkriva oživljavanjem
glasova mrtvih. Lokalna, bosanska povijest na način sličan Dizdrevom, postat će
produktivnim okvirom ispitivanja univerzalne „čovjekove situacije“ i „ljudske sudbine“ u
romanu DERVIŠ I SMRT i u pripovjedačkoj zbirci POBUNE, djelima koja se javljaju kada i
KAMENI SPAVAČ. Pojava ove dvije knjige, zajedno s KAMENIM SPAVAČEM, već u
startu naznačava dva temeljna i kasnije tradirana oblika „priče o prošlosti“, „bosanskog
teksta“ u bošnjačkoj književnosti poratnog modernizma i uopće postkanonskog kulturalno
memorijskog makromodela: ONAJ GDJE U JEZIKU EGZISTENCIJALIZMA
OSTVARENA PRIČA O PROŠLOSTI I BOSANSKI TEKST SASVIM VIDNO
FUNKCIONIRAJU I KAO METAFORIČKO-ALEGORIJSKO SUVREMENO
KAZIVANJE O ČOVJEKU, ALI I KAO... (ne vidi se) ;)
- Binarno uspostavljen sistem „priče o prošlosti“ i „bosanskog teksta“ dodatno se
usložnjava i to, s jedne strane, pojavom Ugursuza Nedžada Ibrišimovića, kad se
povijesno pripovijedanje inovira značajnim udjelom fantastičkog diskursa i uopće
bitno drugačijim reprezentacijskim i kulturalnomemorijskim strategijama, koji će se,
uz manje ili veće mijene, ovaj autor nastaviti i u svom kasnijem pripovjedačko-
romanesknom radu, naročito u romanima Karabeg, Zmaj od Bosne, Braća i veziri pa
do posljednjih Vječnik i El-Hidrova knjiga, kao i s druge strane, pojavom pjesništva
Abdulaha Sidrana koji će se unutar cijelog novog pjesničkog naraštaja izdvojiti
naglašenim poetskim interesom za lokalno-regionalni mikrotopos neposrednog
23
življenja, čime se ovaj autor kod kojeg se „bosanski tekst“ kondenzira u „sarajevski
tekst“ čime će ovaj pjesnik postati jedan od najznačajnijih autora „POETIKE
GRADA“ posebno u knjigama Sarajevska zbirka i Sarajevski tabut.
- Kod Dizdara i u sušićevskoj i u selimovićevskoj liniji „priče o prošlosti“ i „bosanskog
teksta“ dominira kako figura „novih vremena i povijesnih raskršća“, tako i figura
povijesnog svjedočenja, koje se i ovdje ukrštaju u figuru bosanske povijesne tragike.
- Kod Sušića, Selimovića i njima sličnih autora, iznova se javlja, kao i kod Dizdara,
figura rata, ratnika i povratnika iz rata.
- Javljanje tih figura bilo je neposredno, na primjer kod Sušića u romanima vezanim za
bosansku povijest ratnog stradanja u starobosanskom, osmanskom, austrougarskom ili
jugoslovenskom vremenu, ili posredno kao pretpovijest ispovjedne sudbine
književnog lika, kao u Tvrđavi i Dervišu i smrti, pri čemu je reprezentacijski sistem
bošnjačkog poratnog modernizma usložnjen i u međuvremenu do kraja
osamostaljenom figurom doma, porodice i porodičnih vrijednosti.
- MODERNIZAM
- Književna praksa poratnog modernizma u bošnjačkoj književnosti ovog vremena i
njezina usmjerenost ka „priči o prošlosti“ i „bosanskom tekstu“ na svoj osoben način,
najčešće novohistorijski način cjelovito oživljava ukupnost reprezentacijskih aspekata
kulturalog pamćenja u novijoj bošnjačkoj književnosti od kraja 19. st. pa nadalje.
- Rizvić: „iz predislamske srednjovjekovne Bosne proizilazi bogumilsko-manihejska
poetika Maka Dizdara“, a „patarenska hereza se poredi sa hamzevijskom, koja nalazi
izlaza u romanima Meše Selimovića i Derviša Sušića“, te „bošnjačko orijentalsko
stvaranje sa mevlevijskim misticizmom otkriva se kao inspiracija Bašagića, Ćatića,
Hume, Kulenovića, Hajdarevića, Latića“.
- Bošnjačka književnost poratnog modernizma, potvrđuje da književna tradicija, u
razvoju bosansko-muslimanske književnosti, izbija iz stvaralačkih gena kao ponornica
u djelima pjesnika, pripovjedača, dramatičara.
- Ovo će potvrditi i činjenica da svojim obnavljanjem srednjovjekovnih žanrovskih
formi slova, zapisa, ispovijedi, besjede Mak Dizdar u Kamenom spavaču samo krajnje
sugestivno „samoopisujući“ osvještenje onog što su „kolektivne strukture“ unutrašnje
povijesti ove literature, a što će isto tako posvjedočiti i kod ostalih autora bošnjačkog
poratnog modernizma, koji svoja djela ostvaruju u poetsko-lirskom maniru.
24
- Tako, indikativna „sinkretičnost“ sonetnog pjesništva Skendera Kulenovića, vrlo je
bliska u odnosu na neke dionice politradicijskog pjesništva Muse Ćazima Ćatića, pa i
na primjer „austrougarske teme“ u romanu Ponornica, te Sidranova „poetika grada“,
njegov „sarajevski tekst“ koji će u uznapredovanoj fazi poratnog modernizma u
bošnjačkoj književnosti, ne samo kulturalnomemorijski iskomunicirati protekst
Ljetopisa Mula Mustafe Bašeskije, već obnoviti i ono što je s bogumilsko-heretičkom
Bosnom ranije učinio Mak Dizdar.
- Pogrešno bi, međutim, bilo zaključiti to da „priča o prošlosti“ i na njoj zasnovan
„bosanski tekst“ poratnog modernizma u bošnjačkoj književnosti predstavlja
isključivo interes bošnjačke književne prakse ovog vremena, te bi bilo pogrešno
zaključiti da samo ,,pričom o prošlosti“ i tek povijesnim aspektom „bosanskog teksta“
ostvaruje ono što su kontinuiteti i modifikacije konektivnih struktura „unutrašnje“
povijesti bošnjačke književnosti u ovom književnom toku iz okvira postkanonskog
makromodela u ovoj literaturi, u toliko prije što i kod onih autora kod kojih vidno
izostaje ovdašnji karakteristični smisao
- za historiju često je itekako na ovaj ili onaj način prisutna ona za bošnjačku
književnost osobena kulturalnomemorijska „okrenutost tradiciji“, kako je to slučaj i u
književnom dijelu Alije Isakovića, koji će s jedne strane, značajan dio svog
književnog svijeta ostvariti kao „svijet u prezentu“ (Lovrenović) napuštajući tradiciju
lokalno-regionalne bosanske „priče o prošlosti“ u toj mjeri da njegov fantastički i ka
katastrofičnoj budućnosti okrenuti roman Pobuna materije ulazi u sasvim drugačiji
univerzum tzv. nežive prirode te se ostvaruje i u bošnjačkoj književnosti dotad
nepoznatim žanrovskim okvirima bliskim tokovima savremene „eko-proze“, dok se s
druge strane, ovaj autor najuže „saobražava“ s tradicijskom prošlošću, što je posebno
vidno u putopisima, a još više u njegovoj vezanosti za temu Hasanaginice.
- Slična situacija je u romanu Larva Bisere Alikadić, koji je prvo djelo ove vrste, a čiji
je autor žena.
- POSTMODERNIZAM
- Poratni modernizam u bošnjačkoj književnosti podrazumijeva znatno „relaksiraniju“
situaciju u odnosima središta i ruba njezine „semiosfere, nego ikad prije, pa upravo
zato gotovo spontano i prirodno u nedavnoj bošnjačkoj književnoj prošlosti dešava se i
prelazak iz njezina pretežnog modernističkog književno-kulturalnog usmjerenja u
25
okvire POSTMODERNIZMA, i uopće u „postmoderno stanje“ bošnjačke
književnosti, prelazak koji iz istih razloga... (ne vidi se)
- ... (možda je ovo nastavak) podrazumjevao prvenstveno pojam „eksplozivnog“
književnopovijesnog „kretanja“, već prije „linearnu“ postepenost.
- Pojava „jezika“ postmodernizma u ovoj literaturi ne znači i potpuni nestanak „jezika“
književno-kulturalnog moderniteta, već i pojavu njihova naročitog paralelizma i
njihova specifičnog kombiniranja u ovdašnjoj književnoj praksi,
- U svoje „postmoderno stanje“ , bošnjačka književnost najvidljivije ulazi uglavnom
tokom 80-ih godina 20. st, a u pojedinim slučajevima znatno ranije, s tim da se
postmodernističke književno-kulturalne tendencije u ovoj literaturi u narednom
desetljeću, tokom 90-ih godina, u vrijeme ratnog stradanja, pa se gotovo tek
oformljeni karakteristični „jezik“ postmoderniteta u bošnjačkoj književnoj praksi
velikim dijelom te samo uz elemente „eksplozivnog“ književnopovijesnog „kretanja“
transformira u njegov poseban idiom ili čak zasebni „jezik“ književnosti tzv. „ratnog
pisma“ ili „poetike svijedočenja“ što pokazuju književni radovi npr. Irfana
Horozovića, Dževada Karahasana ili pak Tvrtka Kulenovića, potom Zilhada
Ključanina, Feride Duraković, Alme Lazarevske.
- IRFAN HOROZOVIĆ
- Djelo Irfana Horozovća, autora koji će se u bošnjačkoj književnosti možda i prvi ili
barem među prvima, ostvariti na način na koji će kasnije biti povezan s poetikom
postmodernizma, kako je to slučaj već u njegovoj prvoj pripovjedačkoj zbirci ili
„labavom“ romanu Talhe ili Šedrvanski vrt (1972), koja iako početnička, nije autorova
„definitivna“ knjiga. (Mićević)
- Ova knjiga je ilustrativna za onu literaturnu vizionarnost koja naoko nije vezana za
društveno-historijsku sliku svijeta i koja sve razloge kreativnog nalazi u samom slovu
kao logosu (Duraković)
- Jednako je i egzemplarna i u smislu „linearne“ postepenosti prekodiranja „jezika“
poratnog modernizma u „jezik“ postmodernizma u novijoj bošnjačkoj književnoj
povijesti.
- Horozovićev glavni lik nije više smješten u Povijest već obitava u JEZIKU, dakle,
javlja se sasvim novi doživljaj svijeta i života.
26
- Na tamnom fonu povijesno prepoznatljivog prostora Banja Luke u formi obiteljske
hronike iscrtava se fatazmagorična vizija šedrvanskog vrta koji hronotopski pripada
literarnoj, a ne historijskoj slici (Duraković)
- Sve to, pritom, dešava se i na način kad, dakle, tradicijske tvrobe bošnjačke
književnosti bivaju kulturalnomemorijski reaktualizirane, ali tako da su sad uvedene u
neomeđene prostore literature, utoliko prije što piščev glavni lik ili pripovjedač ne
može, sad tipično postmodernistički, naći put ka stvarnosti mimo teksta, pa njegovo
samopripovjedanje nije kazivanje o sebi i drugima (kao kod Selimovića, Sušića,
Kulenovića), već predstavlja jedino ono karakteristično postmoderno palimpsestno
pisanje i brisanje ili novo tkanje ranijih tekstova i njihovih tragova. U ovakvoj, za
stanje poetike postmodernizma u bošnjačkoj književnosti umnogome vrlo
karakterističnoj situaciji, a naročito onda kad je riječ o književno kulturalnom stanju
do početka 90-ih 20. stoljeća, najčešće, dakle, samo naizgled nestaje njezin osobeni
„smisao za historiju“ i „okrenutost tradiciji“.
- Prvjenačka pripovjedačka zbirka Nedžada Ibrišimovića Kuća zatvorenih vrata, a
pogotovo kasniji romani u mnogočemu korespondiraju i s Horozovićevim djelom, ali i
s piscima u osnovi sličnog, poetički bliskog književnog prosedea, npr. Karahasanom
koji u svojoj zbirci proza Kraljevske legende također, ne piše historijsku prozu, nego
demonstrira onu vrstu superiornog konstruiranja priče u kojem se smjenjuju različiti
narativni oblici: legenda se pretvara u lakrdiju, lirski pejzaž u esej – raspravu.
- Horozović u Kalfi i Ibrišimović u Istočnom divanu do kraja napuštaju ovdašnju
tradiciju ne samo klasične već i novohistorijske priče o prošlosti i regionalno-lokalno
definiranog bos. teksta.
- Međutim obojica se vraćaju „bosanskom tekstu“ u vremenu posljednjeg rata,
Horozović najprije pripovjedačkim zbirkama Prognani grad, te Bosanski palimpsest, a
Karahasan esejističkom knjigom Dnevnik selidbe i romanom Šahrijarov prsten.
- Sad postmodernistički „jezik“ i jednog i drugog autora, dotad najčešće zaokupljenih
manje ili više tipičnim postmodernim književnim eksperimentom, i u pravilu,
amimetičkim te uopće antireprezentacijskim ludističkim preoblikovanjem
tradicionalističke referencijalnosti u različite kompleksne fenomene inter- i
metatekstualnosti (Bajramović), neočekivano se prestruktuira najprije poseban
„idiom“, a potom i u gotovo cijeli novi „jezik“ književnosti tzv. „RATNOG PISMA“ i
„POETIKE SVJEDOČENJA“, što će obilježiti ukupno književno djelo ovih autora.
27
- RATNO PISMO
- Slično hrvatskoj ratnoj književnoj praksi, i u bošnjačkoj književnosti umjesto ranijih
slobodnih i nerijetko tek konstruktivističkih inter- i metatekstualnih poigravanja, u
pravi plan dolazi „oneozbiljena“ i „fiktofaktalnosti“ te „ontološke krhkosti“ i
„ontološkog ludizma“, javljaju se strategije „zbiljotvorne“ i novo načelo „ontološkog
moralizma“ (Oraić-Tolić) a što su pojave koje inicijalno obilježavaju nove književne
prakse tzv. „poetike svjedočenja“ i „ratnog pisma“
- POETIKA SVJEDOČENJA
- Pri čemu prva odrednica tiče se književnosti gdje se „svjedočenje o ratnom užasu
zasniva na perspektivi žrtve i vrijednosnom sistemu gole ljudske sadržine zahvaćene
kovitlacem ratne tragedije“ kad „etnička, moralna, ideološka, psihološka, politička, ali
i emocionalna, intimna, lična pa i kolektivna drama temeljne su semantičke odrednice
ovog toka, koji se često imenuje i kao „antiratno“ te češće „ratno pismo“, dok je pak,
potanja odrednica, onda kad se odnosi na književnost s poetikom svjedočenja,
upotrijebljena samo kao termin ,,indikator“, tek na drugačiji način označavajući onaj
književni rad čija temeljna obilježja jesu i ,,individualizacija žrtve, njenog glasa u
danteovskom paklu povijesti, etnička odgovornost, humanistički angažman,
antropološki shvaćena deskripcija ratnog užasa“ (Kazaz), naglašavajući pritom, naime,
ratno stanje, i kao dominantni predmetno-problemski okvir, i kao, nerijetko,
neposredni životni kontekst u kojem se ostvaruje književno djelovanje, ili barem kao
naročito trajno stanje kako pojedinačne, tako i kolektivne svijesti u kojem u
egzistencijalnoj suštini aktuelne životne zbilje rat i dalje perzistira kao trauma i otud,
kao nemogućnost dosezanja onog što su „tišine“ za kojima je čeznuo i neimenovani
junak Selimovićevog romana „Tišine“.
- U ovakvoj situaciji, književnost, pritom, postaje ne samo „autsajderski“ pokušaj
„estetskog discipliniranja povijesnog užasa“ (Kazaz), već odustavši od bilo kakvog
družtvenog eskapizma, ali i od angažmana u službi političko-kolektivne ideje, ona
izrasta u alternativan kulturni „projekt“ usmjeren – često i izrazito buntovno i
prodorno – protiv ne tek ideje rata već i protiv svake vrste terora i destruktivnosti,
nasilja, tlačenja...
28
- Naspram nekadašnjeg ideološko-kolektivističkog te prvenstveno (herojsko-
monumentalističkog diskursa Revolucije, sad „dezideologizacija ratne zbilje,
nepristajanje na apsolutizam ideološkog jezika i traganje za golim ljudskim sadržajima
ratne stvarnosti konstantne su većeg dijela antiratne i postratne bošnjačke književnosti,
pa ova književna praksa dalje razvija individualni i kulturalni memorijski format, te
unutar nove historijske prespektive, postaje dominantno obilježena „pričom o traumi u
prezentu i antiutopijskom stavu prema futuru“.
- Sama literatura u bošnjačkoj književnosti postaje mjesto dominantno individualne
potrage za u strahoti ratnog stradanja i uništenja izgubljenom esencijom života, s tim
da se takvo što ne pronalazi u okviru „velikih priča“ već u „maloj“ pripovijesti.
- Pritom, u ovakvom literarnom stanju, koje najčešće obilježavaju, uz ostala, i pojave
naglašene osjećajnosti, iskrenosti, obnove nepatvorene ljudske moralne vertikale,
nostalgija za nekadašnjim, porušenim svijetom, ali i osjećaj straha, zebnje, praznine,
nemoći, javljaju se i kulturnomemorijske strategije arhivarske „kategorizacije“,
imenovanja i opće one upotrebe jezika u kojoj jezička materija postaje mnogo više od
„književnoizražajnog“ lingvističkog sistema.
- Bošnjačka književnost ovog vremena karakterizira i naglašen dokumentarizam, kao i
biografizam i autobiografizam.
- Osim spomenutog Horozovića, te Karahasana i Nedžada Ibrišimovića sa svojom
neobičnom ratnom Knjigom Adema Kahrimana napisanom Nedžadom Ibrišimovićem
Bosancem, te djela Tvrta Kulenovića, čiji će romani Istorija bolesti i Jesenjena
violina, pisani osnovom neposrednog iskustva rata u opkoljenom Sarajevu, umnogome
egzemplarno ujedinile neke od temeljnih karakteristika ono što u bošnjačkoj
književnosti predstavlja „ratno pismo“ i „poetika svjedočenja“.
- Od pjesnika možemo izdvojiti ABDULAHA SIDRANA s njegovim ratnim i poratnim
pjesništvom, koje na osoben način ulaze u književnost „ratnog pisma“ i „poetike
svjedočenja“.
- Dakle, obnavlja se figura povijesnog svjedočenja te figura bosanske povijesne tragike;
u recentnoj bošnjačkoj književnosti dominantna je postala ponovo figura rata, ratnika i
povratnika iz rata, s tim da je, uz osobene pojave kakve predstavlja roman Šehid
Zilhada Ključanina, do kraja ostvarena ideja plurarnosti „priča o prošlosti“ ili
perspektiva „historije odozdo“, već i čitavim nizom djela književnog egzla te
logoraškog iskustva
29
30